.- TREĆE PREDAVANJE, Dornach, 27. lipnja 1924.
'Ja' ima izravan odnos s fizičkim, a ne posredan. Astralno tijelo neizravno povezano sa svjetlom koje struji, s kemijom, s općim kozmičkim životom. Neposredna percepcija onoga što je unutarnje fizičko, kao u oku. Epilepsija ne prodire kroz organe 'Ja' i astralnog tijela. Terapija epilepsije zasnovana na spoznaji ove činjenice. Lijekovi. Organ kao ispravno ili netočno integrirana misao. Nesigurna volja na početku utjelovljenja; stjecanje morala. Moralni nedostatak: trajni simptomi. Uzroci moralnog sljepila. Kleptomanija, njeni uzroci i transformacija.
Sada, dragi prijatelji, govorili smo o vezi između eterskog, fizičkog, astralnog tijela i 'Ja' organizacije, kako se ta veza može manifestirati kod takozvanog abnormalnog djeteta. Iz onoga što sam jučer objasnio o neobičnom načinu na koji se etersko tijelo može abnormalno formirati, neprikladnom integracijom u opći misaoni sustav svjetskog etera, pokušali smo objasniti da ono što se ovdje događa može biti nepravilno na različite načine. Ako ovo možete razumjeti, možda ćete također moći steći određeno uvjerenje tijekom predavanja; to je ovo: ako se u odgoj unese ovo duševno raspoloženje, moći će se za svaku individualnost djeteta pronaći način liječenja. Ali prvo treba nešto znati, a bitno je ovo, da cijela suvremena psihijatrija, metodički, ne može znati ništa o takozvanim duševnim bolestima. Nakon što upoznate stvari, moći ćete doći do detalja o metodama liječenja. Stoga je puno manje važno da dobijete podatke za pojedinca, ali je posebno važno da načelno shvatite da se i na ovom polju zdrava patologija, zdrava dijagnoza, sama od sebe razvija u terapijsko.
Sada, situacija s mnogim takozvanim duševnim bolestima je takva da se, iz razloga koje ćete također razumjeti tijekom ovih predavanja, više ne mogu izliječiti, ili se barem mogu izliječiti samo pod iznimno teškim okolnostima, čak i ako bi se mogla uzeti u obzir i znanost duha. U tu svrhu bila bi potrebna posebna lječilišta za ove duševne bolesnike, gdje bi se odrasli duševni bolesnici mogli izliječiti - iako vrlo teško; mislim na pacijente posebne vrste, posebno na one slučajeve, koji su važni s obzirom na dječju dob. S druge strane, vidjet ćete da odgovarajući odgojni tretman u djetinjstvu svakako može pomoći. I vidjet ćemo da ono što je jedna od najozbiljnijih bolesti kada je prisutna kod odraslih, kao što je epilepsija, zapravo ima dobre šanse da se ispravi ili čak eliminira u ranom djetinjstvu ako se s njom postupa ispravno. Tada se može doći do mjera u svakom pojedinom slučaju, ako se zna princip prijelaza od onoga što leži na dnu do onoga što treba učiniti. Ali morate znati koji je temeljni uzrok bolesti.
Pa vidite, činjenica da se to ne može znati s današnjom psihijatrijom, temelji se na činjenici da danas nemate pojma da postoji nešto poput posebne 'Ja' organizacije ili posebnog astralnog tijela; čak se i etersko tijelo danas često negira. Ne inzistiram na imenima, ali kada neki ljudi govore o određenim konceptima iz teorijske perspektive, kao što je Driesch, oni ne prepoznaju etersko tijelo jer ga se boje. Ali barem od fizičkog, moderna znanost već napreduje prema spoznaji organsko-eterskog. Pa, važna stvar koju netko ne može znati, ako ne zna ništa o astralnom tijelu i 'Ja' organizaciji je ovo: prvo, razmotrimo vezu između fizičkog tijela i eterskog tijela. Cijeli život ostaje netaknuta, od začeća, od embrionalnog stanja, do smrti, jer prolazi kroz sva stanja spavanja. S druge strane, veza s astralnim tijelom i 'Ja' organizacijom, prekida se svakim spavanjem.
Način na koji se 'Ja' organizacija i astralno tijelo, ponašaju u budnom stanju, u fizičkom i eterskom tijelu, mora se pravilno razmotriti ako se želi imati bilo kakav pravi koncept takozvanih duševno bolesnih ljudi. Neophodno je razumjeti prirodu ove integracije astralnog tijela i 'Ja', u fizičko tijelo i etersko tijelo, ako želimo imati bilo kakvu racionalnu ideju o takozvanoj duševnoj bolesti. Pa, vidite, obično i antropozofi vjeruju - ne zato što antropozofija, koja je vrlo precizna u svojim formulacijama, dovodi do toga, već zato jer ljudi imaju stare navike mišljenja - obično i antropozofi također vjeruju, da kada se ljudi probude, da njihovo astralno tijelo i 'Ja' organizacija prelaze u fizičko i etersko tijelo, spajajući se na isti način na koji se spajaju vodik i kisik. To nije tako. Ako se na stvar gleda vidovito, to je ovako (vidi sliku): ako netko ima fizičko tijelo ovdje, etersko tijelo ovdje, astralno tijelo međutim dolazi unutra, i također i 'Ja' organizacija dolazi unutra; sve dolazi unutra i vidite ovaj prijelaz. Ali ovaj prijelaz, koji se sastoji u tome da astralno tijelo i 'Ja' organizacija preuzimaju fizičko i etersko tijelo, nije sve. I tu počinje, rekao bih, činjenica ljudskog života koja je od iznimne važnosti.
Pogledajmo najprije 'Ja' organizaciju. 'Ja' organizacija ne preuzima samo etersko i fizičko tijelo kada se vraća nakon buđenja, već preuzima vanjski svijet, sile vanjskog svijeta, u ljudskom tijelu. Što to znači? Sada zamislite da imamo gravitaciju koja djeluje ovako (vidi sliku, strelica). Unutar smjera gravitacije stojimo uspravno kada smo budni. Zamislite gravitaciju samo kao silu koja tu djeluje, odnosno smjer sile težine. Sada postoje dvije predodžbe; neka ovo bude jasno: jedna bi se mogla sastojati u činjenici da 'Ja' - ako zanemarimo etersko tijelo za sada - preuzima fizičko tijelo, fizičko tijelo se tada podvrgava gravitaciji, nije li istina da smo prilikom hodanja izloženi gravitaciji, moramo pronaći ravnotežu i tako dalje. To bi bila jedna predodžba: kad se probudimo, zahvaćamo fizičko tijelo s 'Ja'; fizičko tijelo je teško i podložno gravitaciji Zemlje, a sada smo mi s našim fizičkim tijelom podložni gravitaciji Zemlje i stoga imamo neizravan odnos s fizičkom gravitacijom. To je jedna mogućnost. Kao da sam u neizravnom odnosu s gravitacijom kroz težinu knjige tako što hvatam knjigu. To je jedna predodžba; to je pogrešno, netočno. Druga predodžba je sljedeća: 'Ja' sklizne u fizičko tijelo, zahvati fizičko tijelo, ali sklizne tako daleko da fizičko tijelo učini laganim; fizičko tijelo gubi gravitaciju, time što 'Ja' sklizne u njega. Kada stojim uspravno kao budna osoba, za moju svijest gravitacija je svladana, za samo 'Ja', za 'Ja' organizaciju, koja također svoj fizički izraz ima u toplinskom organizmu. Ne postoji mogućnost uspostavljanja bilo kakvog neizravnog odnosa s gravitacijom. 'Ja' ulazi u izravan odnos, postavlja se kao 'Ja' u silu gravitacije, isključujući na taj način fizičko tijelo. O tome se i radi. Kada hodate, neprestano se s 'Ja' organizacijom smještate u stvarnu gravitaciju Zemlje, a ne obilaznicom kroz fizičko tijelo, ulazite u izravan odnos sa zemaljskim.
Isto je i s eterskim tijelom. Etersko tijelo je također uključeno u sile. Uzmimo jednu od ovih sila. Često sam isticao da smo kao ljudi izloženi vrlo snažnom uzgonu dok hodamo okolo po Zemlji. Imamo svoj mozak; koji je u prosjeku težak 1500 grama. Kad bi ova težina od 1500 grama svojim finim žilama pritisnula bazu našeg mozga, odmah bi se smrskale. Ne pritišće nas, zapravo pluta u cerebralnoj tekućini. Kao rezultat toga, doživljava uzgon, gubeći onoliko svoje težine koliko ima istisnuta masa vode. Ova istisnuta vodena masa ima težinu koja je otprilike 20 grama manja od težine samog mozga, tako da mozak pritišće svoju podlogu težinom od samo 20 grama. Dakle, imamo težak mozak, ali on ne pritiska prema dolje, već ima uzgon. Mi živimo u ovom uzgonu, naše etersko tijelo živi u njemu. Ali kada skliznemo u svoje etersko tijelo s našom 'Ja' organizacijom, nismo neizravno izloženi uzgonu unutar njega, već izravno s 'Ja' organizacijom. Naša ljudska organizacija je u odnosu sa svim silama Zemlje, s cijelim fizičkim svijetom, i doista u izravnom, neposrednom odnosu, a ne u neizravnom odnosu.
Sada, vidite, s čime je povezana naša 'Ja' organizacija? Prvo, naša 'Ja' organizacija je vezana za gravitaciju, odnosno za zemaljsko. Jer, dragi prijatelji, ono što fizičari nazivaju materijom ne postoji. U stvarnosti postoje samo sile, a sile su vrlo slične gravitaciji, naprimjer - postoje naravno i druge sile, određene električne sile, magnetske sile - sa svima njima je 'Ja' organizacija u izravnoj vezi, i to je slučaj u normalnom čovjeku tijekom cijelog budnog stanja. Možemo reći, da sve što obuhvaćamo pod Zemlja, da su te sile. Sve što obuhvaćamo pod voda, što je u stanju ravnoteže, izravno je povezano s 'Ja' organizacijom. Sve što je poput zraka - nije li istina, u fizici moramo učiti ne samo običnu mehaniku, nego i hidromehaniku i aeromehaniku, jer ravnotežni procesi i meteorološki procesi u zraku imaju svoj poseban oblik- s 'Ja' organizacijom je u izravnoj vezi. Zatim je 'Ja' organizacija također povezana s dijelom općeg toplinskog stanja, s dijelom općih toplinskih sila, kroz koje uvijek prolazimo kada živimo u uvjetima fizičkog svijeta.
'Ja' organizacija:
zemlja
voda
zrak
Astralno tijelo:
svjetlo
kemija
životni eter
Precrtavam 'toplinu' jer je to samo jedan dio. Budimo se, i smještamo kao duhovi s 'Ja' organizacijom u svijet zemaljskih sila. U stvarnosti, naš odnos nije fizički, već magičan. Jedino što se to može vršiti samo prostorno, čisto prostorno ograničeno granicama našeg organizma. Kada počnete shvaćati da odnos naše 'Ja' organizacije nije fizički, već magičan, tada ste mnogo dobili.
Okrenimo se sada astralnom tijelu: astralno tijelo nije samo povezano s eterskim tijelom, već je u izravnoj vezi s određenim silama koje djeluju na nas kada smo u budnom stanju. Pa, to je opet dio toplinske snage; toplina dijelom djeluje na fizički organizam, a dijelom na eterski organizam. Tada je astralno tijelo u izravnom odnosu sa silama svijetla. Ali morate znati da su za znanost duha sile svijetla nešto drugačije od onoga kako ih fizička danas shvaća. Ne želimo ulaziti u teorije, ali naravno postoji nešto u pozadini onoga što možemo percipirati u svijetu oko nas kao svjetlost, naime u eteru, tako da možemo reći: svjetlost je eterska sila. - Danas u običnoj znanosti govorimo o svjetlosti, kao onome što osvjetljava. Znanost duha ovako govori o svijetlu: svijetlom naziva i ono što je u osnovi drugih osjetilnih opažaja, kao što je naprimjer svjetlost zvučnih percepcija. Kad imamo percepciju zvuka, vanjska fizika je u iskušenju govoriti samo o vanjskom korelatu percepcije zvuka, zraka koji se kreće. Zrak koji se kreće samo je medij pravog zvučnog elementa. Pravi zvučni element je eterski, a vibracija zraka samo je učinak ove eterske vibracije. Svjetlost također živi u percepciji mirisa. Ukratko, sve percepcije temelje se na nečemu mnogo općenitijem od svijetla, od onoga što fizika danas naziva svjetlom. Svakako je zbunjujuće, priznajem, o svijetlu govoriti na ovaj način. Uglavnom, tako se o svijetlu govorilo u drevnoj znanosti duha, sve do 12. i 13. stoljeća nove ere. Zatim se izgubilo razumijevanje toga i ljudi su pokušali koristiti druge izraze koji su bili još manje razumljivi. Zbog toga su knjige o alkemiji, koje su slijedile nakon 12. stoljeća tako nerazumljive. Za vas je važno, da se to zove svjetlost. Ovom svjetlošću, astralno tijelo je povezano sa svime što je na Zemlji podložno osjetilnoj percepciji, ne posredno preko eterskog tijela, već izravno. Ovo je posebno zanimljivo. Vani svjetlost živi u eteru, ali i mi u sebi imamo etersko. Svjetlost djeluje na etersko tijelo. Ali kada se probudimo, ne dolazimo samo u kontakt s ovom svjetlošću koja je u nama, već se zaobilazeći ovo svijetlo integriramo u svijetlo koje teče izvana. Isto je i s vanjskom, kemijom koja radi u svijetu. Također se integriramo u kemiju na izravan način, a to je posebno važno, jer to znači da je budan čovjek integriran u neku vrstu kozmičke kemije. Sada, naša današnja znanost poznaje samo beživotnu kemiju, najviše nešto malo organske kemije, ali ne zna baš ništa o toj kemiji koja je opća svjetska kemija. To je ono u što se integriramo kada se probudimo. I na isti način se integrirano u opći život svijeta, u životni eter; sve izravno.
A ono što sam vam sada opisao mora se postići ako čovjek, kao što sam opisao, postupno izgradi svoje drugo tijelo od prvog, i također izgradi treće. Sve se to mora postići tako da čovjek uroni, proniknuvši u vlastito biće, posredstvom zemaljsko-kozmičkog. Kroz sebe, mora biti u stanju shvatiti svijet. U našoj današnjoj znanosti, takvo što još uvijek imamo jasno samo na jednom području, gdje se fizika zapravo odvija na način koji bi se mogao poželjeti na mnogim područjima. To je organizacija oka.
Kada gledate u oko, onako kao današnji fizičar, kao fizički uređaj, fizikalni instrument: kada se želi razumjeti oko, crtaju se potpuno iste figure za oko, o lomu svjetlosti kroz leću, formiranju objektivne slike i tako dalje, samo što se ne može prijeći na način na koji duševno intervenira u fizičko. Ali cijela stvar je strašno zanimljiva. Jer sada, ako se nastavi na ovaj fizikalni način, imate ovaj crtež ispred sebe, i onda stanete, sada se kroz mozak želi doći do duševnog. Pogledajte samo sve te smiješne filozofske salto mortale, sve te zanimljive, ali stvarno glupe teorije psihofizičkog paralelizma ili interakcije. Istina, upravo kod oka se 'Ja' organizacija i astralno tijelo približavaju onome što fizički crtamo, da bi unutar oka dokučili fizičko. Što se tiče oka, čovjek je, dakle, blizu shvaćanja ispravnih činjenica, jer je na to prisiljen ovom osebujnom odvojenošću oka, jer ono leži gotovo izvana, i ugrađeno je izvana tijekom embrionalnog razvoja. Tako stoje stvari s okom. Ali to je slučaj i s cijelom osobom. Trebalo bi cijelog čovjeka shvatiti unutarnje fizikalno, duhovno-fizikalno, tako da se zemaljskim silama mogu dodati pokretne sile svijetla. Unutar ljudske organizacije trebalo bi prepoznati ono što je stvarno prisutno u njemu iz njegove okoline, i što čovjek tako neposredno zahvaća, fizički konstruirano, to je ono što bi se trebalo prepoznati.
Ali kako stoje stvari u nenormalnim uvjetima? U nenormalnom stanju, nešto, neki organ - to ne može biti cijeli organizam - zapravo može biti u takvom stanju da čovjek nema mogućnosti pronaći izravnu vezu s vanjskim svijetom preko tog organa. Neki organ može, da tako kažemo, stati na put, tako da osoba preko tog organa ne može pronaći vezu s vanjskim svijetom. Što se tada mora dogoditi? Uzmite bilo koji organ (vidi sliku, gore), pluća naprimjer, pluća su tako integrirana u ljudski organizam da kada se čovjek probudi, ne može se povezati s vanjskim svijetom. Ali pretpostavimo da osoba spava i da se nešto dogodi u plućima tijekom spavanja, što pluća tako organizira, da kada bi se osoba probudila, zaronila bi u pluća, ali ne bi mogla izaći u vanjski svijet. Tada su njegovo 'Ja' i astralno tijelo prisiljeni pritisnuti u pluća, ali ne mogu ponovno izaći. Jer situacija mora biti takva da čovjek sa svojim astralnim tijelom uranja, ali da ponovno može izroniti u svim smjerovima u svijet. Pluća jednostavno moraju moći predstavljati taj prijelaz. Sada ne omogućavaju prijelaz, nego drže astralno tijelo i 'Ja', to znači, držala bi ih da se osoba probudi. Nesreća je što će se čovjek u takvim okolnostima u svakom slučaju probuditi, jer ono što ulazi u pluća je, zbog posebne kemije, infiltracija neke fino raspršene tvari. Ovako postavljena organizacija ispunjena je nekom finom tvari koja ima poseban afinitet prema plućima. Tada pluća počnu raditi nepravilno, i osoba se kao rezultat toga budi. Ali kako? Budi se, ali bez povratka svijesti. Da bi čovjek dobio svijest, potrebno je da izađe. Čovjek postaje svjestan, kada je prodro. Kad jednom uđete, probudite se; kada prodrete postajete svjesni. Ostaješ stajati tamo, ostaješ zaglavljen u tome, a spavanje, koje je zdrava nesvjestica, nastavlja se u bolesnu nesvjesticu, odnosno, osoba se budi, ali ne dolazi do svijesti.
Vidite, to s jedne strane točno opisuje stanje epileptičara od iznutra. Epilepsija je takva, a posebno u dječjoj dobi, kao što sam opisao. Stoga se mora reći: što točno nije u redu s epileptičarom? - Kod epileptičara je slučaj da on svojom 'Ja' organizacijom i svojim astralnim tijelom, može uroniti u fizičko i etersko tijelo, ali da s druge strane ne može izroniti u fizički svijet, drže ih unutra. Sada razmislite o tome: kako je to kada astralno tijelo uđe, recimo u pluća, tamo se zadrži i više ne može izaći? To znači da je pritisnuto na površini pluća. Astralno tijelo i 'Ja' organizacija, tamo su stisnuti i zagušeni. Vidite, u takvom slučaju ispod površine organa nastaje blokada 'Ja' organizacije i astralnog tijela. To se u vanjskom svijetu pojavljuje kao grč. To su grčevi. Svaki put kad se pojavi grč, dolazi do unutarnjeg začepljenja na površini nekog organa. Ta su začepljenja primarno prisutna u područjima mozga - a znamo kako su dijelovi mozga povezani s drugima - međutim, vrlo je moguće da je nešto zagušeno u jetri ili plućima i da je začepljenje mozga samo projekcija, slabija slika. Kad god se pojavi grč, primjećuje se ta zagušenost 'Ja' organizacije i astralnog tijela unutar nekog organa. I tek tada dolazimo do pravog uzroka epileptičkih napadaja, koji se obično svodi na vanjski opis. Čovjek ne može stvarno upoznati ovo stanje, ako nije u stanju prijeći iz fizičkog i eterskog tijela, na 'Ja' i astralno tijelo. Inače, nema smisla govoriti o grčevima, ako se ne zna da su astralno tijelo i 'Ja' organizacija, na površini strahovito stisnuti jedno uz drugo. Ne mogu izaći, pa se guraju prema van i bivaju zadržani.
Sada, ako uzmete ovo što smo ovdje objasnili, tada ćete se zapitati: što učiniti ako su simptomi epilepsije prisutni u djetinjstvu, gubitak svijesti povezan s konvulzijama ili njihovim zamjenskim simptomima, o kojima ćemo kasnije? Što se može učiniti u svakom pojedinačnom slučaju? - U svakom pojedinom slučaju treba isprobavati, da tako kažem, instinktivno. Najprije se pokušava vidjeti jesu li poremećaji svijesti vrlo slični, kao što je sigurno kod nekih epileptičara, simptomima obične vrtoglavice. Javljaju se simptomi vrtoglavice. Primijetit ćete ih po raspoloženju djeteta. Bit će vam jasno ako je, recimo, gubitak svijesti samo kratak, ali se javlja kao uočljiva vrtoglavica, gdje nešto nedostaje. Ovdje će nedostajati: 'Ja' organizacija i astralno tijelo ne dolaze u izravan odnos sa silama ravnoteže. Najprije morate istražiti da li kod nekog djeteta, 'Ja' organizacija i astralno tijelo ne dolaze u pravi odnos sa silama ravnoteže. Sada, neka radi gimnastiku ili euritmiju, tijekom gimnastike ili euritmije uvijek mu dajte vanjske predmete, dobro poznate bučice (vidi sliku, ispod) ili slično, neka posebno radi vježbe ravnoteže, neka te vježbe ravnoteže radi u dobi između promjene zuba i spolne zrelosti. Tada će dijete imati priliku, ako mu date dvije bučice jednake težine - ali moraju biti uravnotežene kao ljekarnički - i pustite ga da diže bučice i radi euritmijske pokrete ili druge gimnastičke pokrete s bučicama, tada ste napravili jednu stvar. Sada lijevoj ruci dajte bučicu, koja je lakša od one u desnoj, neka opet gimnasticira, zatim desnoj ruci dajte bučicu koja je lakša od one u lijevoj, neka opet gimnasticira, onda mu vežite nešto što je teško, ne mora biti posebno teško, na jednu nogu, neka hoda s njom da postane svjesno sile koja vuče nogu. Kad normalno hoda, ne osjeća silu; ali mora ući sa svojom 'Ja' organizacijom, i odmah će postati svjesno ako mu nešto zakačite. Zatim pričvrstite uteg na drugu nogu, zatim ga natjerajte da to radi više duhovno, neka to osjeti, misli o pokretima, o pokretu istezanja lijeve ruke, o pokretu istezanja desne ruke, o pokretu istezanja obje ruke; neka vaše dijete svjesno percipira težinu, tako što će podići jednu nogu, a drugu ostaviti da stoji. Ukratko, u ovim slučajevima kada primijetite vrtoglavicu: dijete ne prodire u zemaljske sile kako bi trebalo; radite takve pokrete, na koje je dijete prisiljeno naučiti kontrolirati vanjski položaj ravnoteže. Na isti način bit će moguće liječiti epileptičnu i epileptoidnu djecu, ako im pustite da se integriraju u druge sile.
Pa, zar ne, još uvijek se nešto može. Sigurno ćete nešto postići kod nekih epileptičara kod kojih se vidi da imaju posebno poremećen krvožilni sustav, da zapravo kolanje tekućine uzrokuje simptome. Dakle, ako primijetite da su epileptički napadi, kada se javljaju kao grčevi ili čak kao vrtoglavice, povezani s posebnim osjećajem mučnine, tada imate posla s nesposobnošću integracije u element vode. Tada bi bilo dobro vodeni element djetetu učiniti što uočljivijim prije nego što se apsorbira u organizam, te pokušati hranu za dijete pripremiti tako da ono hranu jako osjeti. Vanjski bismo mogli nešto postići ako bi ga naučili plivati. Učenje plivanja jako je dobar lijek za epileptičare, ali treba pažljivo pogledati i vidjeti o čemu se radi.
Za stvarno pomućenje svijesti koje se događa bez jake mučnine, pažljivo regulirane vježbe disanja nisu loš način uspostavljanja veze sa zrakom. A za ispravnu povezanost s toplinom, potrebno je osobito epileptičku djecu priviknuti na osjećaj topline. Odnosno, ako je već kod normalne djece nešto strašno kad im se dopušta hodati polugola s otkrivenim potkoljenicama, što je vrlo čest uzrok upale slijepog crijeva, pa i slijepog crijeva u kasnijoj životnoj dobi - ljudi to ne znaju - onda je kod djece s epilepsijom definitivno otrov. Djecu s epilepsijom treba odijevati tako da uvijek budu donekle sklona znojenju, da je znojenje uvijek malo prisutno u status nascendi, da su malo pretoplo obučena. To je zapravo terapija. Sva ta užasna priča o očvršćivanju dovodi do toga da ljudi očvrsnu kao djeca, a rezultat tog očvršćivanja je, kad ostare, neće moći ni hodati osunčanim trgom a da ne izgleda kao da će svaki čas pasti na koljena. Niste čvrsti ako ne možete neoštećeni prošetati sunčanim trgom. Pogledajte samo gospodu kako skidaju cilindre dok hodaju suncem obasjanim trgom i stalno kao da će pasti na koljena. To su obično životni 'rezultati' današnjeg očvršćivanja.
Sada smo se uglavnom bavili stvarima koje, osobito u djetinjstvu, vode 'Ja' organizaciju u elemente u koje se mora voditi. Ali tu počinje područje gdje liječnik mora izravno pristupiti pedagoškom aspektu. Jer u ovim stvarima, kada su prisutni simptomi epilepsije, problem možemo riješiti samo lijekom, ne smijemo bježati od lijeka. Čim su epileptičke pojave povezane, s osobom s kojom su povezane, kada je uglavnom zahvaćeno astralno tijelo, kada gornji, eterski elementi sprječavaju astralno tijelo da prodre u vanjski svijet, tada moramo djelovati na same te elemente unutar čovjeka. I radi se o stvarnom pronalaženju puta, ali iznad svega, prvo prepoznavanju da li je astralno tijelo uključeno ili ne.
A kako znamo je li astralno tijelo uključeno? Sada, svatko tko je promatrao mnogo epileptičke ili epileptoidne djece primijetiti će dva vrlo različita stanja. Jedne su one situacije u kojima, rekao bih, dijete ne prkosi moralu, jer se uklapa u ono što se svako dijete poučava u moralnom smislu. Dakle, kada se radi o epileptičkoj ili epileptoidnoj djeci koja se lako uklapaju u moralni poredak, možda se može držati onoga što sam rekao. Ali kada se radi o djeci koja postaju nedostupna moralu, koja naprimjer lako postaju nasilna u svojim napadima - jer epileptički napadaji mogu biti maskirani naprimjer nasilnim radnjama koje se događaju kod djeteta, a kojih se često ne sjeća - kada se to dogodi, ako se pojave moralne mane, onda se radi o intervenciji u djetinjstvu pravim lijekovima, tako da se pokušava suzbiti epilepsiju, naprimjer sredstvima koja se općenito upotrebljavaju ili su indicirana u određenom odnosu, poput sumpora ili beladone, i tu se započinje redovita terapija. Pa. kasnije ćemo razgovarati o ovom više medicinskom dijelu. Sada bih želio istaknuti samo, kako se s obzirom na vanjska opažanja, mora prijeći s više pedagoškog tretmana na više medicinski tretman. A kod određene djece s epilepsijom, budući da su vrlo dobro integrirana u vanjski svijet, bit će potrebno izbjegavati vanjske vježbe i raditi po mogućnosti internom terapijom.
Sada, u isto vrijeme, dolazimo do točke u kojoj se epileptičke pojave postupno mijenjaju u druge pojave. Jučer sam govorio o tome da misli zapravo ne mogu biti pogrešne, a sada sam stalno govorio o načinu na koji čovjek integrira misli. Takva pojava, da astralno tijelo postaje zagušeno u plućima, posljedica je činjenice da misao pluća nije ispravno integrirana. Dakle, sve su to mane mišljenja. Nastaju kada tijekom spuštanja, ne uspijemo na pravi način ovladati svojim organizmom, kako bismo ga mogli drugi put izgraditi. Ali također donosimo i volju, koja je raspoređena među pojedinim organima, iz našeg prethodnog života na Zemlji. Dakle, ako misli uopće ne mogu biti pogrešne, nego su uvijek ispravne, one se pojavljuju kao iskrivljene samo u našem organizmu, pa tako i organe mogu izgrađivati na iskrivljen način, onda je slučaj s našom voljom, jer ona ulazi u zemaljsku egzistenciju iz pred zemaljske egzistencije, tako, da teško može biti ispravna. Dolazi potpuno neizvjesno, i mora izgraditi svoj misaoni sustav. Sustav misli je takav da nigdje na svijetu ne postoji pogrešan; sustav volje je takav da u njemu jedva da ima bilo kakve ispravnosti, a da čovjek ne poduzima nešto po tom pitanju. U svim okolnostima čovjek donosi na svijet neispravan sustav volje. I to uzrokuje da nikada u svijet ne siđemo s moralom, postavši fizička ljudska bića. Moralnost moramo stjecati postupno. Ono što je moral bio za našu prethodnu inkarnaciju, to nam je trebalo između smrti i novog rođenja, gdje smo bili zauzeti našom mudrom gradnjom, to je odavno isparilo; moralnost moramo uvijek iznova stjecati u svakom pojedinom životu na Zemlji. To znači, da se sada događa nešto vrlo značajno: sada, kada amoralni dolazimo iz pred zemaljske egzistencije, moramo razviti smisao u našoj volji; svojom voljom ulazimo u svoje organe, u svojoj volji moramo razviti osjećaj za ono moralno što nam se nudi.
Divno je kako moralni impulsi teku u dijete dok uči govoriti. Zato nam je toliko važno znati, kako se oponašanje proteže i na najintimnije stvari. Vrlo je važno da se o tome vodi računa: jer ako su odgajatelji i roditelji u djetetovoj okolini nemoralni i nemoralno govore, tada će dijete u svojoj unutarnjoj organizaciji imati, ne vanjsko djelovanje, nego nemoralni sadržaj. Dakle, radi se o tome da i mi također stupamo u odnos s vanjskim svijetom, ali posredno kroz cijeli organizam, a ne kroz pojedine organe. I ako dođe do blokade, onda do te blokade dolazi jer, dok prije nismo mogli svoje misli posvuda izbaciti, ovdje ne možemo izbaciti svoju volju. A to postaje očito u moralnim nedostacima. Sada vidite unutarnje uzroke moralnih mana, kada se u cijelom ljudskom organizmu nakuplja ono što dolazi iz pred zemaljske egzistencije, i mora se probiti i pronaći svoj put ako želi pronaći prolaz do moralne procjene okruženja. Moramo biti u stanju apsorbirati moral svoje okoline. Možda to nećemo moći učiniti ako naša duhovno-duševna organizacija postane zagušena, ako zapnemo unutra - u fizičkoj organizaciji - ako ne možemo proći kroz svoju duhovno-duševnu organizaciju.
Pa, vidite, poanta je u tome da je netko zapravo u potpunosti u oblasti morala. Ali to treba prepoznati na pravi način. Ako se radi o stvarnim epileptičkim pojavama, morat ćete ih dijagnosticirati prema simptomima koje sam spomenuo - napadima vrtoglavice, gubitku svijesti i tako dalje - iz pojava koje se kod ljudi javljaju, prolazno. Ako želite prepoznati moralne nedostatke u sferi morala, tada se smijete razmišljati o privremenim simptomima, već o trajnim simptomima.
Glavni poremećaji, što ih može uzrokovati? Naravno, sve je uvjetovano karmom; mora se govoriti s dvije strane, iz njegove prirode s kojom se čovjek pojavljuje, i iz njegove karmičke uvjetovanosti. Sada zamislite da je embrij u organizmu tako postavljen da je ovdje stisnut, tako da je mozak preuzak za ostatak otganizacije. Sada ovo morate uzeti u obzir: tijekom razvoja djeteta mozak je preusko razvijen, a zračenje iz mozga, što je osobito važno između sedme i četrnaeste godine, poremećeno je i blokirano, jer se ono što je ovdje blokirano odražava na funkciju slezene. Koja je posljedica? Rezultat ove zagušenosti je da dijete ne razvija nikakvu simpatiju prema bilo čemu što je moralna prosudba; za to mu nedostaje simpatije. Baš kao što za daltoniste ne postoje boje, tako za određenu djecu ne postoje moralni impulsi, koji leže u našem govoru, u našim opomenama. To uzrokuje da dijete postane moralno slijepo. A onda imamo zadatak ispraviti ovo moralno sljepilo. - Dakle, ako budemo pažljivo postupali, u vanjskim deformacijama uvijek ćemo imati prekrasan simptom. Mnoge stvari se mogu prigovoriti šarlatanstvu cijele frenologije, ali da bi prosuđivao moralne nedostatke, svatko bi zapravo trebao proučavati pravu frenologiju. Jer zanimljivo je vidjeti, da su moralni nedostaci povezani s karmom, tako snažne sile tamo gdje postoji karmički nemoral, da se neizbježno pojavljuju u deformacijama fizičkog organizma.
No, s druge strane, upravo su na tom području terapijske odgojne mjere iznimno prikladne, a ako netko ima jučer navedene kvalitete, tu unutarnju hrabrost i odlučnost, koje se tada potrebne, imati će i potrebnu unutarnju snagu. Za to vam treba unutarnja snaga. Često sam konkretnim primjerom razjašnjavao da može doći do iscjeljenja. Vidite, jedan je vrlo poznati njemački pjesnik bio podvrgnut frenologiji od strane stručnjaka. Već je bio slavni pjesnik. A frenolog, koji je mislio da će naći svašta zanimljivog, najednom je smrtno problijedio kada je opipao neku točku, i nije se usudio ništa više reći, iako je inače bio razgovorljiv kad kada je riječ o zanimljivostima. Pjesnik se počeo smijati i rekao: znam, otkrio se lopovski instinkt; imao sam ga puno! - Otkrio je da je dotični mogao postati kleptoman. Sada je kleptomaniju pretočio u poeziju.
Ovdje morate stvarima pristupiti kao što sam jučer objasnio; i ne treba, zapravo, suditi o tim stvarima od samog početka, na način na koji se inače prosuđuje. Jer vidite, to je ovako: ako se promatra čovjek, on je svoje ljudske osobine razvio uglavnom prema dva pola, prema polu misaonog, polu predodžbi, i prema polu volje. Da, predodžbe su bolesne ako nije lopov, i to okorjeli lopov. Organizacija mozga i predodžbi mora biti užasan lopov, ne primjenjujući moral na ono što bi trebala apsorbirati. Mora imati smisla, da sve prisvoji. To je jedan pol. A čovjek je sklon ili epilepsiji ili nečem drugom, ako ne zahvata u svim smjerovima organizacijom svojih predodžbi. Ali Božjom voljom, to ne smije skliznuti u organizaciju volje! Mora biti suzdržan, mora imati osjećaj, mora imati smisla za moje i tvoje, koje je razvija samo u vanjskom životu. Promislite: životinje, koje u svojim predodžbama žive više nego ljudi, stalno bi gladovale da nemaju želju steći sve. Morate prozreti ove stvari. Ovo ne smije skliznuti u organizaciju volje, mora ostati u suptilnom načinu predodžbi. Ako smijem tako reći, kada astralna infiltracija našeg mozga, koja sasvim opravdano preuzima sve, sklizne dolje u metaboličku organizaciju udova ili u ritmički sustav, onda se ono što mora biti prisutno u organizaciji predodžbi, javlja u volji kao tendencija: postoji taj nagon da se prisvoji sve. Može se dogoditi u relativno bezopasnom smislu, što možete primijetiti kada dijete počne skupljati sve što nađe i stvarati zbirku toga. Naravno, protiv takvih stvari čovjek se stalno bori; zato se ne pojavljuju tako očito. Morate se naviknuti, vidjeti to. Sigurno, dijete to obično ne stigne učiniti jer ga počnete tući. Ali morate dobro paziti da li dijete ima tu sklonost da stvari nekako odlaže sa strane, da ih čuva, i morate imati osjećaj gdje tu počinje patologija. Bolest počinje kada se prijeđe određena razina. Filistarstva ima mnogo, ali nema prosudbe o tome koliko netko smije skupiti, osim ako za to ne postoji poseban razlog. Možete biti veliki filistar i skupljati poštanske marke, tu kolekcionarska manija više nije štetna. Ali ako se to kod djeteta događa kao izraz oponašanja, onda to ukazuje da je djetetovo prisvajanje skliznulo u sferu volje. Stvarno je stvar pažljivog sagledavanja karmičko-moralnih nedostataka kod kleptomanije, da to vidite iz perspektive veza koje sam jučer opisao, i djetetu pristupite iz takvog stanja duše, odgajavši ga moralno s ogromnom unutarnjom vitalnošću, a ne s lijenošću. Unutarnjom vitalnošću izmišljaju se priče, pri čemu se ono što dijete radi u životu svodi na apsurd. Ispričate mu slučaj krađe i učinite to opet i opet. To zapravo intervenira u karmu.
Ovdje radite putem terapijske pedagogije, što može ostati na moralnoj razini ako ste stvarno potpuno uključeni, ako se sasvim individualno zainteresirani za to kako se stvari rade. Svaki kleptoman je neobično zanimljiv. Spuštene su do nožnih prstiju, osobine predodžbe prodrle su u vrhove prstiju. Naravno, to morate znati ako ga želite odgajati. Možda će u priče biti potrebno uplesti geste koje kleptoman voli činiti. Potpuno se upustite u slučaj, izmišljajući legende i bajke u kojima se te stvari svode na apsurd.
Razmislite o tome, pokazat ćemo i kleptomane, razmišljajte sve dalje, vidjet ćete da ćete na ovom području doći do terapije upravo kroz dijagnozu.