.- DRUGO PREDAVANJE, Dornach, 26. lipnja 1924.
Površan duševni život kao skup simptoma također može zavarati, što pokazuje primjer govora kriminalističkog psihologa Wilffena. Sintetička aktivnost mišljenja vidljiva u površnom duševnom životu. Izrazi volje temelje se na analitičkoj djelatnosti. Kozmički eter kao nositelj misli: u čemu se formira čovjek, posebno u njegovom živčano-osjetilnom sustavu, su žive misli; proces raspadanja ovog sustava je tzv. zrcaljenje. Stvaranje kontradiktornih misli. Odnos odgajatelja prema živosti mišljenja. Pedagoški zakon: sljedeći viši član odgajatelja djeluje na neki član bića osobe koja se odgaja; primjer: ponašanje ljudi slabe volje. Razumijevanje inkarnacijskih težnji onih koji su slabi ili nemaju znanja o ljudskoj organizaciji u odnosu na ljudski organizam. Moralnost, odgovornost, savjesnost, hrabrost u donošenju odluka u njihovom značaju za odgajatelja.
Jučer sam skrenuo pozornost - želimo postaviti temelje stvari, a onda ući u praktično - kako se obični površni život duše može smatrati kompleksom simptoma. Ako netko želi doći do stvarnih činjenica, u pozadini bilo koje takozvane duhovne bolesti ili takozvane duhovne slabosti, kod bilo kojeg djeteta, vidi da svi duhovni pristupi danas pate od činjenice da se jednostavno opisuju površinska stanja duše, a zatim se ne može pronaći prijelaz na ono što leži dublje, to jest u područje gdje - kao što smo jučer vidjeli - djeluje stvarni život duše. E sad, ne možemo ulaziti u to kako se ponašaju odrasle duhovno bolesne osobe, gdje uvijek imamo nešto problematično. Ali na ovim predavanjima se moramo usredotočiti na to, što je moguće učiniti za djecu. Da pokažem koliko površni život duše ima malo veze s ovim - a pod površnim ne mislim štetan, samo ograničen - i koliko razmatranje površnog života duše može dovesti u zabludu, kao uvod želio bih pokazati na eklatantnom primjeru, što će biti od posebne važnosti za vaš zadatak.
Vidite, postoji sada već bivši javni tužitelj Wulffen. Proučavao je svakakve duhovne abnormalnosti sa stajališta kriminalističke psihologije i o tome napisao debele knjige. Kako takva osoba, koja inicijalno nema medicinsko obrazovanje, dolazi do svojih argumenata? On je, naravno, upoznao bogatu oblast abnormalnog duševnog života u svojoj tužiteljskoj praksi, a zatim, u zrelijim godinama, počinje učiti o svakakvim medicinskim stvarima, a zatim kombinira ono što je naučio u svojoj struci s onim što je kasnije pročitao, i iz toga se formira teorija, koja danas jednostavno mora proizaći iz takozvanih znanstvenih premisa. Jer, ili cijelu stvar shvaćate ozbiljno, u kojem slučaju dobivate nešto poput onoga što je učinio Wulffen, ili je ne shvaćate ozbiljno, u kojem ste slučaju prisiljeni krenuti s antropozofske točke gledišta. Srednji put, uvijek je vrlo upitan kompromis.
Sada je ovaj javni tužitelj Wulffen nedavno u Zürichu održao predavanje iz područja kriminalne psihologije, na kojem je govorio o abnormalnom duševnom životu. Stalno smo tome izloženi, i važno je razmotriti takvu stvar. Ako razmislite o onome što ste danas naučili, ako uzmete znanstvenu knjigu, ako uzmete bilo koju knjigu znanstvenog načina razmišljanja, posvuda ćete naći oblik mišljenja i način razmišljanja, koji se ovdje s ovim javnim tužiteljem samo izražava na posebno radikalan način, tako da se mora znati kamo moderna znanost mora nužno odvesti, osobito u području takozvanog abnormalnog duševnog života. Prije nego što vam pročitam novinski članak, želio bih istaknuti da je državni odvjetnik ipak puno veći autoritet, da je Wulffen više u pravu od novinara koji o tome piše. Novinar se tome može samo smijati jer, neka hvala Bogu, još iza sebe ima publiku koja je protiv psihijatrije i kriminalističke psihologije. Naravno, u ovom slučaju ton kojim se izvještava ne bi trebao ništa značiti, jer novinar je ipak puno manje kompetentan od Wulffena i može se samo sprdati, ali nema pojma da je vic o današnjoj znanosti a ne o Wulffenu. Zapravo, znanost unutar koje je Wulffen i iz koje crpi, morala bi posvuda tako govoriti da je iskrena i poštena. E sad, budući da nas se tiče, okrenimo se članku. Naslovljen je: "Schiller pod psihoanalizom javnog tužitelja". Zapravo bi trebao biti naslovljen: "Friedrich Schiller pod psihoanalizom moderne psihologije ili psihopedagogije".
"Fritz Schiller, bivši profesor povijesti u Jeni, siromah švapskog podrijetla, autor raznih revolucionarnih drama, prošlog je petka, 29. veljače 1924. bio izložen nemilosrdnoj kritici od strane zasluženo poznatog i izvan stručnih krugova, dresdenskog javnog tužitelja dr. E. W. Wulffena u briljantno konstruiranom govoru na temu 'Kriminalna psihologija primijenjena na Friedricha Schillera', koji je postigao briljantan uspjeh među brojnom publikom Sindikata odvjetnika u Zürichu, tim više što mrtvi optuženik nije mogao biti prisutan na sastanku i možda je samo nevidljivom rukom pokazao na ono što je za života napisao.
Sa svoje strane, javni tužitelj Wulffen nastavio je s dobro koordiniranim izjavama; argumenti su bili besprijekorni; javni tužitelj je čak zaplijenio, točnije pročitao, Schillerovu privatnu korespondenciju, i gle čuda: uz pomoć dr. Wulffena, skup je spoznao: ljubav našeg naroda prema Schilleru i mladeži prema njemu, razotkrivena je u svojim ružnim korijenima: Schiller je popularan zbog svoje urođene okrutnosti, zbog koje je osobito sklon uživati u mračnom sjaju strašnog i tjera ga na balade kao što su 'Ubojica djeteta', 'Ždral od Ibykusa', 'Ronjenje', 'Rukavica', 'Hod do željeznog čekića', gdje na primjer u podrugljivim riječima: 'On je zbrinut i pažen! Grof će pohvaliti svoje sluge!' na vidjelo izlazi okrutnost koja se neprestano hrani Schillerovom borbom sa svojim bolesnim tijelom. A zašto su Schillerove tragedije, u kojima kod publike izaziva strah i sažaljenje, tako efektne na pozornici? Jer apeliraju na latentne kriminalne osobine publike i omogućuju im da sigurno oslobode opasne instinkte.
Gospodin javni tužitelj Wulffen sve to govori i na kraju se otkriva kao uvjereni obožavatelj Schillera; čak završava Goetheovim epilogom 'Zvona': Čuvaj nas Bože, od naših prijatelja!
Doduše, usprkos ogromnom teretu dokazivanja, gospodin javni tužitelj odobrava Schillera: njegov osjećaj za slobodu, koji proizlazi iz ugnjetavanja u ranom djetinjstvu i pretvara se u kompleks manje vrijednosti, koji se rasplamsava u 'Razbojnicima', da bi završio veličanjem revolucije u 'Tellu'. - Usput, Schillerov stav prema dobru i zlu, bio je od presudnog značaja iz estetskih aspekata, i kao što je već rečeno, arterije koje hrane Schillerovu poeziju brzo je pronašao i definirao dr. Wulffen: okrutnost i poriv za slobodom. Borba s tim porivima, koje je imao u poeziji, vodila je Schillerov put do kraja." Ovdje imate kompleks inferiornosti, naravno u njegovom djetinjstvu.
Pa, nije li istina, mora vam biti jasno: što bi proizašlo kada bi današnja znanost ušla u pedagogiju, a zatim bi u tim školama predavali odgajatelji nakon njegovanja ove znanosti, gdje je Schiller bio takav. To morate postaviti detaljno i imati jasno pred očima.
Sada, uzevši sve što sam jučer rekao, vidjeli bi da se, kao što rekoh, kao i u drugim slučajevima bolesti, može orijentirati na stvarne činjenice samo iz drugih simptoma, tako se iz onoga što predstavlja život duše, mišljenje, osjećaj i volju, može zaključiti o stvarnom stanju. I vidjeli smo na primjeru jetre, kada se radi o duševnoj abnormalnosti, da dotični pacijent ne može izaći iz namjere da učini bilo što, do stvarnog djela, kako se pravi razlog mora tražiti u nekoj finijoj abnormalnosti jetre, i da se odatle treba riješiti tretman, i odgojni i terapijski.
Prije nego što uđemo u pojedinačne praktične aspekte, moramo se osvrnuti na djetetov duševni život. S jedne strane, vidjeli smo kako tijelo u prvih sedam godina života predstavlja model, prema čemu pojedinac gradi drugo tijelo, koje funkcionira između promjene zuba i spolne zrelosti. Ako je individualnost jača od onoga što je u svojstvima nasljeđivanja, dijete će prevladati ono naslijeđeno tijekom promjene zuba, a i fizički će se pojaviti kao individualnost u cijelom svom duševnom ustroju. Međutim, ako je djetetova individualnost slaba, ona je potisnuta nasljednim karakteristikama, slijedi model na takav način da odljev modela ropski čini fizički vidljivim. I u pravom smislu riječi moći će se govoriti o nasljednim karakteristikama. Jer između promjene zuba i spolne zrelosti, sve je onako kako proizlazi iz individualnosti. Naslijeđene karakteristike se pojavljuju, jer je individualnost bila preslaba da ih nadvlada kako bi radila u skladu s karmom. Stoga se čini da je stvarni karmički impuls ugušen, onim što se čini naslijeđene karakteristike.
Pa, vidite, dragi prijatelji, sada moramo razmotriti, kao opću simptomatologiju, kako je razvoj mišljenja povezan s razvojem volje kod djeteta. Već ste jučer vidjeli u kojem se smislu to može smatrati samo simptomatičnim. Vidjeli ste da se mišljenje, kako se izražava u površnom životu duše, temelji na sintetičkoj aktivnosti koja leži u konstrukciji i organizaciji mozga, i da se izražavanje volje temelji na analitičkoj aktivnosti, posebno aktivnosti, koja je u osnovi organa, naime metaboličkog čovjeka udova.
Sada najprije razmotrimo mišljenje i temeljnu sintetičku aktivnost mozga. Mora nam biti jasno što su misli zapravo. Jer misli u djetetov organizam uvijek ulaze malo po malo. Čak i odraslo ljudsko biće ima oko sebe, više ili manje u fragmentima, ono što ljudsko biće može misliti. Jedna osoba ima veće obilje misli, druga manje. Ali što su zapravo misli? Sadašnje gledište, koje zatim degenerira u wullfenovstvo, u mislima vidi nešto što se postupno razvija u čovjeku u skladu s njegovim razvojem. A kada čovjek dođe do takvih misli koje su korisne u svijetu, onda se kaže: on je te misli razvio iz sebe. - E sad, ako se doista ispituje čovjeka s antropozofskim gledištima, nikada se neće doći do toga da se u čovjeku otkrije nešto iz čega proizlaze misli. Sva istraživanja usmjerena na ispitivanje o tome što bi moglo potaknuti misli su, u očima znanosti duha, kao kad bi nekome svako jutro dali lonac napunjen mlijekom (vidi sliku, desno), i jednog dana bi, zbog svoje pameti, počeo razmišljati o tome kako glina od koje je napravljena posuda, daje mlijeko svakog jutra. U glini od koje je napravljena posuda za mlijeko, nikada nećete pronaći ništa iz čega bi moglo izaći mlijeko. Zamislimo sada da se svakoj služavki, ne, recimo modernoj domaćici koja je došla iz statusa guvernante - iako je to gotovo nemoguće - može dogoditi da nikada nije primijetila kako mlijeko dolazi u lonac za mlijeko: takvu bi osobnost smatrali glupom ako bi razmišljala o tome kako mlijeko curi iz gline, o tome kako se to postiže. Da, to je doista hipoteza koja vodi do apsurda ako se pretpostavi da netko dođe do takvog stajališta u vezi lonca za mlijeko. Do te hipoteze dolazi znanost o mišljenju. Tako je glupa, nedvojbeno je glupa. Jer ako se pristupi istraživanju, sa svim sredstvima koja nudi znanost duha, o kojima se govori već više od dvadeset godina, ako se pristupi sa tim sredstvima, tada se u svemu što ljudska organizacija jest, ne nalazi ništa što bi moglo proizvesti misli. To jednostavno ne postoji. Kao što se mlijeko mora uliti u lonac da bi bilo tamo, tako i misli moraju ući u čovjeka da bi bile tamo.
A otkud one u životu, koji u prvom redu razmatramo, između rođenja i smrti? Gdje su? Kao što se podrijetlo mlijeka može istražiti, tako moramo saznati gdje su misli. Gdje su te misli? Sada vidite, mi smo okruženi fizičkim svijetom. Ali i eterskim svijetom, iz kojeg se čovjekovo etersko tijelo uzima neposredno prije nego siđemo u svoju fizičku inkarnaciju. Čovjekovo etersko tijelo uzeto je iz općeg svjetskog etera, koji je prisutan posvuda. Sada, ovaj svjetski eter, dragi prijatelji, u stvarnosti je nositelj misli. Ovaj svjetski eter, koji nm je svima zajednički, nositelj je misli, on sadrži misli, on sadrži one žive misli o kojima sam uvijek govorio, uključujući i na antropozofskim predavanjima, da je čovjek u njima sudionik u predzemaljskom životu, prije nego siđe na Zemlju. Sve što postoji u obliku takvih misli nalazi se u živom stanju u kozmičkom eteru i nikada se kasnije, u životu između rođenja i smrti, ne može izvaditi, nikada, već sve što čovjek sadrži u sebi kao živu zalihu misli, on tada prima u trenutku kada silazi iz duhovnog svijeta, odnosno kada napušta vlastiti misaoni element, kada silazi i formira svoje etersko tijelo. Unutra su još žive misli, u onome što oblikuje i organizira čovjeka.
Dakle, ako ponovim dijagram od jučer (vidi sliku, u sredini), ako vidite ljudsko biće ovdje, ako imamo simptomatični život duše, imamo mišljenje, osjećaje, volju, pravi život duše, tako imamo dio stvarnog života duše u mislima. - A te misli, koje izvlačimo iz općeg svjetskog etera, prvenstveno tvore naš mozak, i u širem smislu, naš živčano-osjetilni sustav. To je živo mišljenje, koje mozak čini organom razgradnje, organom koji se u određenom smislu, prema materiji odnosi na sljedeći način.
Kada gledamo u svoju okolinu, oko nas vidimo zemaljsku supstancu, u njenim različitim procesima i učincima. Ovi procesi koji žive u prirodi, postupno se razgrađuju aktivnošću žive misli, tako da ovdje (vidi sliku) dolazi do kontinuirane razgradnje, to znači, zaustavljaju se procesi koji su prirodni procesi. Dakle, u mozgu je početak zaustavljanja prirodnih procesa, i materija neprestano ispada u sekret. Materija koja je ispala, odnosno materija koja je eliminirana i postala neupotrebljiva: to su živci. I ti živci, obrađeni na ovaj način od žive misli, a s druge strane su stalno ubijani, stječu sposobnost koja je slična sposobnosti zrcaljenja. To im daje sposobnost reflektiranja misli okolnog etera, a to rađa subjektivno mišljenje, površno mišljenje, koje se sastoji samo od zrcalnih slika i koje nosimo u sebi između rođenja i smrti. Dakle, noseći živu misao u sebi, omogućeno nam je suočiti se sa svijetom svojim osjetilnim i živčanim sustavom, obraditi dojmove, koji žive u okolnom eteru, u zrcalne slike i ubaciti ih u našu svijest. Tako da ovo mišljenje i predodžbe površnog duševnog života, nisu ništa drugo nego odraz misli koje žive u svjetskom eteru.
Sada, ako sebe usporedite sa svojim odrazom u ogledalu, vidjet ćete da ste nešto drugo od odraza. Na isti način možete usporediti misli s njihovim zrcalnim slikama i tako doći do mrtve misli, baš kao što je odraz u zrcalu mrtav u usporedbi s vama, koji stojite živi pred odrazom u zrcalu. Iskrivljena, nelogična, luda, misao, nikada ne može postojati u svjetskom eteru. Ali misli koje sadrži obični, površni duševni život, samo su refleksije misli u kozmičkom eteru. Odakle može doći luda, tvrdoglava ideja? Jer ogledalo, sve što je nastalo u strukturi mozga, nije u redu. Dakle, radi se o pronalaženju pravog puta natrag, od iskrivljenih misli, do onoga što stvarno funkcionira u ljudskom mozgu ili u osjetilno-živčanom sustavu, što je čovjek izgradio od stvarnog, živog misaonog života. Iz ovoga možete vidjeti da je izuzetno važno krenuti od svijesti: ne možemo doći do samog sadržaja misli, do stvarnih misli, jer one postoje u kozmičkom eteru u svojoj apsolutnoj ispravnosti.
Sada moramo učiniti sve kako bi učenik koji nam je povjeren, ovom svjetskom eteru mogao pristupiti na pravi način. Nikada to nećemo učiniti, osim ako kao edukatori ne budemo istinskim osjećajem prožeti činjenicom, da je u kozmičkom eteru sadržana sve-ispravna kozmička misao. Bez ovog kozmičkog religioznog stava, bit će nam nemoguće doći do ispravnog stava prema djetetu. Ovaj stav je ono što je važno. I želim vam pokazati zašto je ovaj stav bitan.
Što je to što utječe na dijete, što živi u djetetu kada se pojave iskrivljene misli i što je to što odgajatelj može učiniti da u tom slučaju utječe na dijete? Vidite, iz onoga što sam rekao, možete vidjeti da etersko tijelo nije formirano na pravi način, ako je tako nešto u osnovi. Čak i kad čovjek siđe iz pred zemaljske egzistencije, prirodno postoje samo ispravne misli u svjetskom eteru, ali te ispravne misli mora upiti osoba koja se oblači u svoje etersko tijelo.
Sada se vratimo našem loncu za mlijeko. Ne možemo reći da je mlijeko na bilo koji način pogrešno formirano: poprima oblik koji mu se može dati omotom. Ako imamo smisleno napravljenu posudu, smisleno ćemo i staviti mlijeko u nju. Pretpostavimo da je tvrdoglava osoba, koja je bila prilično tvrdoglava, došla na ideju da oblikuje ovakvu posudu za mlijeko (vidi sliku, desno), i sada u nju ulije mlijeko i ono ne može teći do dna. Sada računa, a kad izračuna kubični sadržaj, dodaje onaj - donji dio. Ovo je ekstreman slučaj. Posudu za mlijeko možete učiniti lošom na sve načine. Naprimjer, možete učiniti da od trideset dana u mjesecu, jer je dno neprikladno, mlijeko istječe dvadeset sedam. Dakle, poanta je da će mlijeko biti u posudi onakvo kakva je posuda. Etersko tijelo sa svom svojom vitalnošću, nalazi se u čovjeku prema tome kako on sa svojom karmom dolazi iz pred zemaljske egzistencije i kako u sebe apsorbira etersko tijelo. Toga moramo biti svjesni.
Pa nije uopće nemoguće da čovjek kroz svoju karmu, stigne s nečim što se nimalo ne razlikuje od ove posude za mlijeko. Ako, naprimjer, dođe u takvo stanje da, prema svojoj karmi, ne može pravilno prodrijeti u metabolički sustav udova, onda je on slabo opremljen eterskim tijelom, i čovjek je tada pravilno razvio svoje etersko tijelo u području glave, ali je slabo razvio u području abdomena i udova. Prazan je od formativnih misli na tim mjestima. Dakle, prije svega, mora nam biti jasno da kod mnoge duševno inferiorne djece imamo slabo razvijeno etersko tijelo. I moramo se zapitati: što utječe na etersko tijelo koje je prisutno u razvojnim godinama djece, što utječe na etersko tijelo?
Ovdje se susrećemo s pedagoškim zakonom koji vrijedi za svu pedagogiju. To je činjenica da na bilo koji član ljudskog bića, djeluje sljedeći viši član, odakle god da dolazi, i da se samo kroz to može učinkovito razvijati. Za razvoj fizičkog tijela, može biti učinkovito nešto što živi u eterskom tijelu. Za razvoj eterskog tijela može biti učinkovito samo ono što živi u astralnom tijelu. Samo nešto što živi u 'Ja' može biti učinkovito u razvoju astralnog tijela. A samo ono što živi u duhu-samom može imati učinak na 'Ja'. Mogao bih to nastaviti i dalje, izvan duha-samog, ali tada bismo već ušli u učenje ezoterije.
Što to znači? Ako postanete svjesni da je djetetovo etersko tijelo na bilo koji način atrofiralo, morate vlastito astralno tijelo oblikovati tako da može korektivno djelovati na djetetovo etersko tijelo. Zapravo možemo reći da s obzirom na obrazovanje možemo koristiti sljedeću shemu:
Dijete: Odgajatelj:
fizičko tijelo etersko tijelo
etersko tijelo astralno tijelo
astralno tijelo 'Ja'
'Ja' duh sam
Odgajateljevo vlastito etersko tijelo mora - a to se mora dogoditi kroz njegovu seminarsku obuku - moći raditi na fizičkom tijelu djeteta. Djetetovo vlastito astralno tijelo mora moći utjecati na djetetovo etersko tijelo. Vlastito 'Ja' odgajatelja mora moći utjecati na djetetovo astralno tijelo. I sada ćete se čak i prestrašiti iznutra, jer ovdje stoji duh-sam odgajatelja, za kojeg ćete vjerovati da nije razvijen. To mora imati utjecaja na djetetovo 'Ja'. Ali takav je zakon. I pokazat ću vam u kojoj mjeri, ne samo kod idealnog odgajatelja, nego često i kod najgoreg odgajatelja, duh-sam odgajatelja, čega on sam nije ni svjestan, zapravo utječe na 'Ja' djeteta. Odgojni sustav doista je obavijen brojnim misterijama.
Ali sada pogledajmo kako astralno tijelo odgajatelja iscjeljujući mora djelovati na djetetovo atrofirano etersko tijelo. I vidite, kako se u pogledu ovih stvari može obrazovati astralno tijelo odgajatelja, može li se ono samoobrazovati, kao što se danas i mora? Jer antropozofija može samo dati poticaj, a ne držati seminare za sve. Vlastito astralno tijelo odgajatelja, mora biti takvo, da on ima instinktivno razumijevanje atrofije u eterskom tijelu djeteta.
Pretpostavimo da je etersko tijelo djeteta u području jetre atrofiralo. To kod djeteta stvara situaciju, da je ono tu sa svojim namjerama, uvijek želi, ali se ta želja uvijek zaustavi prije nego išta učini. Ako odgajatelj sada u ovoj situaciji može potpuno iznutra osjetiti da volju treba pogurati u akciju, ako može suosjećati s ovim zaustavljanjem i u isto vrijeme iz vlastite energije, razviti duboko suosjećanje za ovo unutarnje iskustvo, onda će razviti razumijevanje djetetove situacije u vlastitom astralnom tijelu, te će postupno moći u sebi eliminirati svaki trag simpatije ili antipatije u ovoj pojavi kod djeteta. Otklanjajući u sebi simpatije i antipatije, odgajatelj odgojno djeluje na vlastito astralno tijelo. Sve dok je to obilježje djeteta, naprimjer da želi hodati a ne može hodati - to može dovesti do patoloških stanja, može dovesti do uočljivih stanja; to uvijek ide u patološka stanja, do, rekao bih, dosta upadljivih patoloških stanja, koja se opisuju na način da se kaže da dijete ne može naučiti hodati - dokle god prema tome imate simpatiju ili antipatiju, dokle god se javlja u blagoj mjeri, dokle god se zbog toga možete uzbuđivati, do tada zapravo ne možete stvarno učinkovito odgajati. Tek kada netko napreduje do točke u kojoj takva pojava za njega postaje objektivna slika, kada to s određenom pribranošću uzme kao objektivnu sliku i prema njemu ne osjeća ništa osim suosjećanja, tada je tu u astralnom tijelu duševna konstitucija, koja pravilno postavlja odgajatelja uz dijete. A onda će se i za sve ostalo više manje korektno pobrinuti. Jer, dragi prijatelji, ne biste vjerovali koliko je suštinski nevažno, što na površini kao odgajatelj kažete ili ne kažete, a koliko je važno kakav ste vi sami kao odgajatelj.
Ali kako doći do takvog razumijevanja? Takvo se razumijevanje postiže razvijanjem sve većeg i većeg interesa za misterij ljudske organizacije uopće. Taj misterij, taj interes za ljudsku organizaciju općenito, potpuno nedostaje današnjoj civilizaciji. Dakle, današnja civilizacija o tome ne zna ništa. Današnja civilizacija gleda s prezirom na, recimo, teško psihički bolesnu osobu [praznina u tekstu]. Naravno, stvari ne mogu biti drugačije, stvari se mogu odvijati samo unutar uvjeta civilizacije, tako da se na taj način ne mogu razumjeti stvari koje bi trebalo razumjeti, onako kako ih mi predstavljamo našim konceptima, u svakom pojedinom slučaju. Stoga je od velike važnosti da među vama nema fanatika, ljudi koji su od početka fanatični, i koji ne razumiju značaj istine u odnosu na stvari koje bi ezoterično trebale utjecati na praktični život. Dakle, ne možemo povući dovoljno mali krug ljudi u kojem komuniciramo, jer ljudi današnje civilizacije ne mogu shvatiti zašto u mnogim slučajevima ne možemo slijediti definirane smjernice. Ali to treba znati, a zatim težiti racionalnosti, i primijeniti ih tamo gdje se treba primijeniti, i - to će biti slučaj u odgoju nedovoljno razvijene djece - primijeniti ih u odgovarajućim granicama. Ne možete ih koristiti kod odraslih duševno bolesnih osoba, jer se upliće nešto nebitno, policija. Onog trenutka kada se u takvoj stvari radi o impulsima drugačije vrste od onih koji proizlaze iz materije, kada se radi o zakonodavstvu, stvar nije izvediva. Budući da je zakonodavstvo opće i ne može se odnositi na pojedince, ono može biti samo opće. Pravna praksa je u svakom slučaju pravi otrov, kod liječenja abnormalnosti kod ljudi. Ali to je ono s čime se suočavate. Stvari ne možete primjenjivati na fanatičan način, morate ih pustiti da teku u život na način koji funkcionira, na način koji je moguć.
Pretpostavimo da imate osobu za koju se kaže da je teško duševno bolesna i možete je opisati psihografski, odnosno simptomima, kako je to danas uobičajena praksa: radi najluđe stvari - prema uvriježenom mišljenju. Da, ljudi današnje civilizacije ne razmišljaju o tome što se ovdje događa, o tome ne razmišljaju. Vidite, ono s čim imamo posla je sljedeće: ova osoba, koja se danas ponaša kao potpuni luđak, možda je bila vrlo značajna inkarnacija u ranijim vremenima, i možda je u nekom trenutku u prošlosti proživjela svoj život na briljantan način. Ali recimo da se ovaj briljantni život dogodio u drugoj, prethodnoj inkarnaciji (vidi sliku, dolje). Tada bi uslijedila druga inkarnacija u kojoj je dotična osoba bila zatočena u relativno ranoj dobi, tako da nikada nije došla u pravi kontakt sa svijetom. Zatim je prošla kroz smrt i nastavila živjeti. Onda se opet pojavio kao luđak. Upravo zato što je ono što je upio u inkarnaciji ostalo potpuno izvan područja iskustva fizičkog i eterskog tijela, on to nije imao priliku preraditi, i on stoga dolazi do inkarnacije u potpunom neznanju o nutrini ljudskog tijela, on ne može ući u fizičko tijelo i etersko tijelo, uvijek ostaje izvana, i, budući da ne može koristiti fizičko tijelo, on je jednostavno luda. On svoj život živi na takav način, da vidimo što on jest, tek kada potpuno zanemarimo njegovo fizičko i etersko tijelo i pogledamo njegovo astralno tijelo i njegovo 'Ja'.
Razmislite, takvu osobu imamo pred sobom kao dijete. Imamo taj stalni pokušaj u dječjem ljudskom biću, da uđe u fizičko tijelo i etersko tijelo, a zatim opet odbijanje. Pa, svakako možemo imati slučaj da, recimo - shematski bi ovdje bilo fizičko tijelo i etersko tijelo (vidi sliku, desno) - postoje određeni organi koji nisu u redu zbog navedenih preduvjeta; astralno tijelo i 'Ja' žele ući. Svugdje mogu ući, ali tamo (vidi sliku) ne mogu kako treba, svaki put se moraju potruditi. Recimo da se astralno tijelo i 'Ja', svaki put kada treba prodrijeti u jetru i želudac moraju potruditi. Taj napor sada ima čudan učinak: javlja se nešto poput abnormalnog ritma, napor dovodi do toga da 'Ja' u odgovarajućem trenutku ojača i onda opet oslabi. I kod djeteta imamo naizmjenično, jak osjećaj jetre-želuca, zatim oslabljen osjećaj jetre-želuca, i prije nego što je došlo do svijesti. I dijete uvijek oscilira naprijed-natrag, između ovog snažnog osjećanja jetre i želuca, i oslabljenog osjećanja jetre i želuca. Zbog toga dijete nema priliku koristiti svoje tijelo na takozvani normalan način. Jer ga može koristit samo ako se taj ritam ne dogodi, ne pojavi se, a astralno tijelo i 'Ja' na miran način preuzimaju posjed pojedinih organa.
Da, ali kako to shvatiti? Takvo što, možete razumjeti samo ako na ovaj način promatrate cijeli proces.
Pretpostavimo da pred sobom imamo vrlo, vrlo pametnu osobu, ali ona nije urar. No prisiljen je sam popraviti svoj sat koji se zaustavio. Dogodi se, da umjesto da sat popravi, da ga on potpuno uništi. To ga ne ometa da bude prilično pametan. Njegova ga je pamet donekle iznevjerila, zbog nedostatka ovladavanja vještinom, a ne zbog nedostatka inteligencije. Dakle, pod određenim okolnostima, genij ne uspijeva sići iz pred zemaljskog postojanja u zemaljsko postojanje, samo što se neuspjeh ne događa u tako kratkom vremenu, nego kroz cijeli ovozemaljski život.
Ali to nas još više poziva da pogledamo ono što se spušta, da s ljubavlju pogledamo ono što se izražava u takozvanom ludilu, da pogledamo sve pojedinosti koje se izražavaju u ludilu, i da idemo dalje od puke simptomatologije duševnog života, što može voditi do psihografije, i da se više osvrnemo na karmičke veze u koje taj luđak upada, da se više osvrnemo na njegovu povezanost s vanjskim svijetom, na situacije u životu u koje upada - jer su te situacije nevjerojatno zanimljive - sagledajmo sve to objektivnije, a zatim ćemo naći da je ovo ludilo izuzetno zanimljivo i uzeti ćemo ga za iskrivljenu sliku najviše mudrosti, za vrata koja otvara duhovni svijet, samo na koja ulazi na iskrivljen način, već ćemo više uroniti i pronaći abnormalnosti zanimljivima, ne na senzacionalan način, već iz dubokog unutarnjeg interesa. Jer kada abnormalnost stvarno utječe na fizičko i etersko tijelo, događa se ono što sam upravo opisao, stvara se ritam kroz snažan razvoj astralne-'Ja' aktivnosti, a fizičko i etersko tijelo su snažno zahvaćeni, zatim postaju nadvladani, onda opet postaju slabi, i kada tome priđete na takav način da možete promatrati što se događa u trenutku intenzivnog zahvaćanja, u trenutku slabog zahvaćanja, ako priđete s punim kapacitetom za ljubav, tada taj ritam može rezultirati intenzivnijim djelovanjem na jetru i želudac nego što je inače slučaj, tada genij činjenja, djelovanja, još uvijek može iz toga proizaći, dok je inače prepušten činjenici da se te stvari uravnotežuju u nastavku života između smrti i novog rođenja. Zamislite samo na trenutak, morate biti svjesni da ako odgajate zaostalu djecu, da se intervenira u nešto što bi se prirodno odvijalo bez intervencije, ili bi se u slučaju pogrešne intervencije dogodilo tek kada dijete prođe kroz vrata smrti i ponovno se rodi u sljedećem životu, čime se duboko zadire u karmu. Svaki put kad se tretira inferiorno dijete, miješa se karma, i naravno da je potrebna intervencija. To je stvarna intervencija u karmu, određene stvari moraju biti prevladane.
Nekolicina onih koji su bili ovdje i koji su nedavno bili u Breslau, doživjeli su primjer kako se neke stvari mogu prevladati, i želim vam to ovdje ispričati da počnete razmišljati o takvim stvarima na pravi način. Na poljoprivrednom tečaju u Breslau, dao sam smjernice kako se prema poljoprivredi odnositi na pravi način. Sada je na tečaju u Breslau bio prisutan i jedan stariji poljoprivrednik, koji je također i stari član društva. Tijekom cijelog tečaja nije nadvladao određeni osjećaj, a taj je osjećaj uvijek dolazio do izražaja u raspravi. Stalno je govorio: da, ali ako to učinite, koristite se okultnim sredstvima da biste postigli praktične stvari. Ne utječe li to na ljudski moral previše intenzivno? Ne može li se to iskoristiti i u nemoralnom smislu? - Nije mogao prijeći preko te skrupule, posumnjao je na crnu magiju u korištenju takvih stvari. Naravno, to postaje crna magija ako se prema tome ne ponašate kako treba. Zato sam jednom vrlo jasno rekao: da, moral mora biti prisutan u svim tim stvarima. Stoga pretpostavljam da su oni koji su sudjelovali na ovom tečaju, sudjelovali kako bi služili čovječanstvu s punim moralom, kako bi pomogli poljoprivredi. Stoga poljoprivredni prsten treba promatrati i kao moralni prsten, čija je zadaća osigurati da se te stvari ispravno primjenjuju. Magija, bogovi je koriste, ali razlika između bijele i crne magije je jednostavno u tome što se u bijeloj magiji intervenira na moralan način, na nesebičan način, dok se u crnoj magiji intervenira na nemoralan, sebičan način. Druge razlike nema. I tako, naravno, da sva priča o odgoju zaostale djece može biti samo priča kojom se ništa ne postiže, taj odgoj može biti učinkovit samo onim sredstvima, koja se mogu koristiti i nemoralno. Ono što prije svega dolazi u obzir, je jačanje osjećaja odgovornosti.
Sada vam moram iskreno priznati, dragi prijatelji, kada bi se danas moglo računati na jači osjećaj odgovornosti, u našem sadašnjem vremenu, moglo bi se učiniti mnogo toga. Ali danas, jer savjesnost u naše vrijeme nije jako razvijena, o mnogo čemu se mora šutjeti. Kad ljudi čuju: može se ovo i može se ovo, onda tako žele. Jer žele nešto učiniti. Ali čim dođe do stvarnog djelovanja, a ne samo nastavljanja prethodnih impulsa, čim je važno nove impulse iznijeti iz duhovnog svijeta - a moraju se iznijeti - onda se prije svega radi o promicanju osjećaja odgovornosti i savjesnosti. To se potiče, samo ako čovjek zna što je to. Stoga treba znati da je to duboka intervencija u karmičke aktivnosti, koje bi se inače odvijale između smrti i sljedećeg rođenja. Što se tiče odgoja zaostale djece, ovo što se ovdje radi zadire u posao bogova, koji bi se izvršio kasnije. Ako ovo ne zamislite kao teoriju, već dopustite da ima snažan učinak na vaš um, prirodno ćete uvijek biti suočeni s izborom, ili učiniti ono što bi se trebalo dogoditi, ili ne učiniti. Ali ne smije se zaboraviti: svaki korak koji se napravi s obzirom na ono što izlazi iz duhovnog svijeta, vodi čovjeka da gleda ispravno, da gleda ispravno, i da uvijek donosi novu odluku unutarnjom hrabrošću života. Običan život između rođenja i smrti štiti čovjeka od potrebe za tom unutarnjom hrabrošću. Tu može nastaviti raditi ono što radi, što je navikao. Tu slijedi ono što je u njemu, svoje stavove vidi kao ispravne i nema potrebe davati sebi nove poglede. To je dobro za život, koji se odvija samo u fizičkom svijetu, tako stajati u njemu. Ali ako netko radi za ono što dolazi iz duhovnog, mora osjećati da je svaki dan suočen s odlukama, svaki sat, i da se sa svakim djelovanjem suočava s mogućnošću da to, može učiniti ili ne učiniti, ili može ostati potpuno neutralan. A te odluke zahtijevaju hrabrost, unutarnju hrabrost. To je prvi uvjet ako želite nešto napraviti na tom polju. A ona se budi samo ako imate na umu veličinu stvari: činite nešto što bogovi obično čine u životu između smrti i sljedećeg rođenja. Znati ovo je od velike važnosti. Uzmite ovo u obzir dok meditirate. Moći misliti, ima veliko značenje. Ako meditirate o ovome svaki dan, baš kao što molite molitvu svaki dan, ako to stavite pred svoju dušu svaki dan, onda to u nama stvara konstituciju astralnog tijela koja nam je potrebna kako bismo se suočili s zaostalim djetetom na pravi način. Tek kada vjerujemo da moramo ići tim putem, da se moramo za to pripremiti, onda možemo dalje o tome razgovarati. Stoga razmotrimo ove stvari kao uvod i razmotrimo ih ozbiljno. Mentalna priprema je važna kada se pristupa zadacima poput ovih o kojima ovdje govorimo.