.- OSMO PREDAVANJE, Prag, 28. ožujka 1911.
Nadosjetilni sustav sila: ljudska forma. Integracija prehrambenih tvari u životni proces; transformacija istog kroz sustav unutarnjeg svijeta. Tkivo koje leži u osnovi svih formacija organa: biljni proces. Iz života u iskustvo: izlučivanje u limfni sustav dovodi do otupljene svijesti. Samosvijest kroz otvaranje prema vani. 'Ja', krv, proces stvaranja žuči nailazi na nutritivni tok. Srce se otvara prema van kroz pluća. Izlučivanje ugljične kiseline i mokraćnih tvari. Srce kao središnji organ. Planetarni sustav i sustav unutarnjeg svijeta; metali i organi. Soli i lako oksidirajuće tvari kao regulatori. Učinkovitost biljnih tvari. Transformacija ranijih u kasnije oblike organa; uzlazni i silazni razvoj. Značenje ženskog i muškog dijela u stvaranju ljudske slike. Transformacija aktivnosti organa kroz krv do procesa zagrijavanja, pod njegovim utjecajem do suosjećanja. Pretvaranje topline u suosjećanje kao zemaljska misija.
Moj zadatak će biti danas, na ovom posljednjem predavanju, spojiti zapažanja iz posljednjih nekoliko dana o okultnoj fiziologiji, kada se pokušalo prikazati neke od procesa čovjekove organizacije, iako na vrlo štur način, u neku vrstu cjelokupne slike, koja opet može biti samo skica, kroz koju možemo steći predodžbu o životu i tkanju ljudskog organizma. Najbolje da opet krenemo od najgrublje točke, od međudjelovanja ljudskog organizma i vanjskog svijeta, naše fizičke Zemlje, u apsorpciji hranjivih tvari.
Nakon što su apsorbirane, ove hranjive tvari se transformiraju na različite načine i postupno mijenjaju kroz različite organske učinke, na takav način da se mogu usmjeriti na pojedine članove ljudskog organizma, na pojedine sustave ljudskog fizičkog bića. Nije teško vidjeti da sve što postaje s namirnicama u ljudskom organizmu, da to u biti čini ljudsko biće kakvo stoji pred nama u fizičkom svijetu, zapravo ga čini fizičkim ljudskim bićem. Međutim, postoji određena poteškoća u razumijevanju ovoga. Ali ako smo ozbiljni u vezi načela kojih smo se do sada pridržavali, i stvarno u proučavanju ljudi primjenjujemo nadosjetilno znanje, moramo reći da su samo hranjive tvari ono što se u ljudskom organizmu u znatnoj mjeri apsorbira iz vanjskog svijeta. U osnovi sve druge utjecaje, koji utječu na ljude smatramo nadosjetilnim, nevidljivim silama. Ako na trenutak odbacite misli o svemu što hranom puni ljudski organizam, onda će vam u fizičkom smislu ostati, još manje - oprostite na trivijalnom izrazu - mnogo manje od prazne vreće, odnosno baš ništa. Jer ono što je prisutno u koži, ovojnici ljudskog organizma, prisutno je samo zato jer su prikladno obrađene hranjive tvari dostavljene u određena područja. Ako oduzmete nutritivne tvari i ono što s njima postaje, o ljudskom organizmu morate razmišljati samo kao o sustavu nadosjetilnih sila koji uzrokuje da se asimilirane hranjive tvari distribuiraju u svim smjerovima. Ako ovu misao doista stavite pred svoju dušu kako je sada izražena, reći ćete sebi: ali postoji jedan preduvjet da se bilo što, pa i ono najmanje, može apsorbirati iz prehrambenih tvari, jer se te tvari ne mogu transportirati iz vanjskog svijeta u bilo koje biće, tako da se ono što se događa u organizmu u njemu događa. Već od prvog uzimanja hrane, ljudsko biće mora biti u stanju suprotstaviti se fizičkim namirnicama unutarnjom silom koja dolazi iz nadosjetilnog svijeta, a ljudsko biće kao takvo već mora biti u tom unutarnjem sustavu sila. U okultizmu ono što se u početku suprotstavlja stvarnom fizičkom materijalu nazivamo, o čemu definitivno treba razmišljati na nadosjetilni način, to je ono što nazivamo, u najširem smislu, ljudska forma. Ako razmišljamo o najnižoj granici ljudske organizacije, dakle, moramo zamisliti da su fizička materija i nadosjetilni oblik, koji je kao sustav sila rođen iz nadosjetilnih svjetova, namijenjeni apsorbiranju materije - ne kao fizička torba ili mijeh, već kao nešto nadfizičko, nešto nadosjetilno - da su suprotstavljeni jedan drugome, što kao sustav sila rođenih iz nadosjetilnih svjetova, ima namjeru apsorbirati materiju i razviti ono zbog čega se ljudi pojavljuju fizički i osjetilno. Tek kada se asimilirani hranjivi materijal integrira u ovu nadosjetilnu formu, inače čisto nadosjetilni ljudski organizam postaje fizičko osjetilni organizam, koji se može vidjeti očima i uhvatiti rukama. Ono što se suprotstavlja fizičkoj materiji naziva se 'forma' jer takav zakon zapravo djeluje u cijeloj prirodi, potpuno isti zakon, koji se posvuda naziva 'načelom forme'. Ako pogledamo vanjski svijet, nalazimo da je princip forme aktivan posvuda, sve do kristala. Da bi postale ono kakvim se kristal predstavlja, supstance koje ulaze u kristal moraju takoreći biti zarobljene načelom forme, i to uz pomoć supstanci čini kristal onim što jest. Ako uzmete kuhinjsku sol, natrijev klorid, naprimjer, imate klor i natrij, plin i metal, povezane zajedno kao fizičke tvari. Lako ćete vidjeti da ove dvije tvari, onakve kakve jesu prije nego što ih zahvati formativni entitet, i tako se pojave u kockama kristalizirane u kemijski spoj, svaka pokazuju potpuno različite oblike. Prije nego ih zahvati ovaj princip forme, nemaju ništa zajedničko; ali oni su stegnuti, apsorbirani ovim principom forme, i to tvori fizičko tijelo soli.
Dakle, sve što se pojavljuje kao preobražene prehrambene tvari u ljudskom organizmu, pretpostavlja najniži nadosjetilni entitet, nadosjetilnu formu. Da bi nove hranjive tvari ušle u ljudski organizam, koji je djelovanjem principa forme već odvojen od vanjskog, u normalnim uvjetima moraju se apsorbirati u nutritivni kanal kroz usta. Prvu transformaciju doživljavaju upravo kroz usta. Daljnje transformacije se odvijaju kroz prehrambeni kanal. Ove transformacije najsloženije vrste ne bi se mogle dogoditi, da u ljudski organizam nije ugrađeno više načelo, koje smo nazvali načelo forme, čijom bi se djelotvornošću prehrambene tvari - koje su u početku neutralne, indiferentne jedna prema drugoj kada se apsorbiraju - modificirale tako da su u stanju oblikovati žive organe. Iako je to kod ljudi potpuno drugačiji proces, jer se odvija u drugoj fazi, ovu transformaciju prehrambenih tvari u ljudskom probavnom kanalu, možemo zamisliti kao usporedivu s onom kada biljke apsorbiraju svoje prehrambene tvari iz mineralnog tla i pretvaraju ih na način da se ugrađuju u oblik dotične biljke. To je moguće samo zato što u biljci tok ishrane dolazi iz životnog procesa, ili kako kažemo u okultizmu, prima ga etersko tijelo kao prvi nadosjetilni princip. I kod čovjeka se prehrambene tvari koje ulaze u organizam prerađuju u eterskom tijelu, odnosno etersko tijelo osigurava njihovu transformaciju, njihovu integraciju u unutarnje zakonitosti ljudskog organizma. Dakle, ovaj prvi nadosjetilni član ljudskog bića, etersko tijelo, moramo smatrati uzročnikom prve transformacije prehrambenih tvari. Ako su te hranjive tvari transformirane do te mjere da su ugrađene u životni proces, onda ih je potrebno dalje preraditi i prilagoditi ljudskom organizmu na način kako smo opisali na prethodnim predavanjima. Moraju se postupno preraditi tako da mogu služiti onim organima u ljudskom organizmu koji su izraz viših nadosjetilnih principa, astralnom tijelu i 'Ja'. Ukratko, mora nam biti jasno da viši principi, astralno tijelo i 'Ja', moraju prenijeti osobitu prirodu svoje aktivnost na procese u organima prehrambenog i probavnog sustava i da moraju djelovati na transformirane prehrambene tvari.
Organi koje već poznajemo i koje smo opisali kao sedam organa sustava unutarnjeg svijeta sada se suprotstavljaju protoku hrane. Ponovno vrlo shematski crtamo sustav unutarnjeg svijeta ljudskog bića:
Supstance iz hrane se apsorbiraju i prvo se na razne načine prerađuju u probavnom kanalu, zatim im se suprotstavljaju jetra, žuč, slezena, srce, pluća, bubrezi i tako dalje. Ako nam je sada jasno da su ti organi namijenjeni za daljnju obradu toka hrane kroz sustave sile koji im odgovaraju, možemo se zapitati: koje je značenje ove daljnje transformacije? - Kad bi se tok hrane prerađivao samo u onoj mjeri u kojoj se to događa u probavnom kanalu kako bi mogao služiti obliku života, čovjek bi mogao voditi samo nesvjesno postojanje biljke, jer ne bi bio u stanju razviti organe koji bi mogli biti oruđe za njegove više sposobnosti. Međutim, sedam organa nastavljaju transformirati tok prehrane, a znamo da simpatički živčani sustav sprječava te procese da uđu u ljudsku svijest. Stoga u simpatičkom živčanom sustavu, zajedno sa sedam organa, imamo ono što se suprotstavlja protoku hrane.
Na taj smo način već u velikoj mjeri prodrli izvana u unutrašnjost ljudskog organizma. Ali ono što se tamo događa, moglo bi se reći kao uzajamna stvar sedam organa, nešto je što se u našem zemaljskom svijetu ne bi moglo dogoditi nigdje kao što se događa tamo. To se može dogoditi samo tako da se unutrašnjost potpuno zatvori od vanjskog svijeta i da se kroz probavni kanal pripremaju tvari za tu unutarnju aktivnost. Dakle, tamo smo već unutar ljudskog organizma.
Sada moramo primijetiti neobičnu činjenicu, da, dok stojimo unutar organizma, organizam se mora iznutra organizirati, iznutra diferencirati. Kako bi zadovoljio sve te zahtjeve koji mu se postavljaju, organizam mora razviti mnoštvo organa koji rade zajedno. Upravo je to mnoštvo organa potrebno za raznolike unutarnje funkcije. U nastavku ćemo vidjeti što se time mora postići. Ako pomislimo da je tok hrane transformiran samo od sedam organa unutarnjeg svijeta, čovjek tada nikada ne bi mogao otkriti svoje svjesno biće. Ne bi mogao imati ni najtuplji oblik svijesti, jer je sve što se događa prikriveno, skriveno od svijesti od strane simpatičkog živčanog sustava. Stoga je nužna veza, između sustava tih unutarnjih organa, koji su izgrađeni takoreći izvana, i onoga što se nalazi dalje u ljudskom organizmu. Ta se veza utvrđuje činjenicom da je, zapravo, kroz sve što proces ishrane daje u cjelini, cjelokupni oblik ljudskog organizma prožet onim što nazivamo tkivom u najširem smislu. Kroz sve pojedine članove ljudskog bića provlači se određena vrsta tkiva najjednostavnije organizacije, koja je sposobna preobraziti se i razvijati tako da se mogu razviti najrazličitiji organi. Određene vrste tkiva, naprimjer, pretvaraju se u mišiće ugradnjom posebnih stanica; druge se transformiraju na takav način da postanu čvrste, i koštane stanice se talože stjecanjem odgovarajućih tvari. Tako da u pojedinim organima ljudskog organizma uvijek moramo misliti na ono što im je podloga, naime na tkivo, koje kroz tijelo prolazi u svim smjerovima, i iz kojega se sastoje pojedini organi. Međutim, ovo tkivo koje se može oblikovati, ma koliko bilo u stanju rasti i razvijati najrazličitije organe, ipak ne bi predstavljalo ništa drugo, nego nešto u osnovi nalik biljci; jer to je bit onog biljnog, da bića biljaka rastu, da iz sebe proizvode organe i slično. Ali kako se čovjek uzdiže iznad biljnog svijeta, mora nam se predstaviti potpuno novi element kroz kojeg čovjek može biljnom životu dodati ono što ga uzdiže iznad biljnog svijeta. Čovjek mora dodati svijest, prije svega najjednostavniji oblik svijesti, tupu svijest koja ga čini sposobnim da sagleda vlastiti unutarnji život. Sve dok neko biće svjesno ne iskusi vlastiti život, dok još nije u stanju interno se zrcaliti, da tako kažemo, kako bi iskusilo vlastiti unutarnji život, ne možemo reći da se uzdiže iznad biljnog života. Biće se uzdiže tek onda kada ne samo da ima život u sebi, nego i svjesno doživljava taj život, i prije svega odražava i doživljava te unutarnje procese.
Kako nastaje iskustvo? Za to smo već formirali koncept. Već smo na ranijim predavanjima pokazali da iskustvo nastaje procesima sekrecije. Stoga ćemo morati potražiti procese odvajanja kao osnovu unutarnjeg iskustva, tupog, svjesnog iskustva koje prožima unutarnje procese sekrecije. Morat ćemo pretpostaviti da se procesi sekrecije posvuda odvijaju iz tkiva; i ustvari ti procesi lučenja nam se pojavljuju već kada promatramo ljudski organizam izvana, kada vidimo kako se tvari apsorbiraju iz svih dijelova tkiva kroz ono što nazivamo limfnim žilama, koje prolaze kroz cijeli organizam kao neka vrsta drugog sustava uz sustav krvi. Iz svih dijelova organizma, da tako kažemo, oni procesi sekrecije koji prenose tupo unutarnje iskustvo teku u limfni sustav. Kad bismo cijeli sustav krvi mogli zamisliti in abstracto i zamisliti tkivo tako da više nema ničeg od karaktera krvi, morali bismo zamisliti, morali bismo zamisliti da se u sustavu krvi odvijaju viši procesi nego su to procesi limfnog sustava. U tim izlučevinama ljudsko biće osjeća svoje vlastito fizičko tijelo, takoreći, u tupoj životinjskoj svijesti. To se tupo odražava u njegovoj organizaciji. I baš kao što, s jedne strane, sve što želi proizaći iz probavnog i prehrambenog procesa i sedam organa, simpatički živčani sustav drži podalje od svijesti, tako s druge strane, takoreći, kroz refleksiju djelovanjem simpatičkog živčanog sustava, kroz povezanost i interakciju s limfnim žilama, kod današnjih se ljudi razvila tupa svijest koju nadmašuje svijetla dnevna svijest. Zasjenjena je svijetlom dnevnom sviješću 'Ja', kao što je slaba svjetlost zasjenjena jarkom. Ova tupa svijest je, da tako kažemo, druga strana one svijesti koju simpatički živčani sustav koristi kao svoje oruđe.
Da je ljudsko biće razvilo svoj organizam samo do te mjere da formira tjelesno tkivo i organe koji su potrebni za unutarnje probavne procese i za izlučivanje u limfne tokove, moglo bi steći samo tupu svijest o svom unutarnjem životu. Ali ne bi se mogao postići razvoj 'Ja' svijesti; to se može steći samo ako sebe ne iskusi samo u sebi, nego se i otvori vanjskom svijetu. Ovdje smo opet svjedoci otvaranja prema vanjskom svijetu. Već smo govorili o tome kako disanje omogućuje ljudima da uspostave izravan kontakt s vanjskim svijetom. Sada možemo ići dalje i reći: što se tiče unutarnjeg ljudskog bića, zapravo možemo ići samo do probavnog sustava, jer možemo reći: u mjeri u kojoj se produžeci organa unutarnjeg svijeta protežu prema probavnom kanalu, već u tom kontaktu sustava unutarnjeg svijeta s probavnim kanalom možemo vidjeti otvaranje prema van, jer je ljudsko biće, takoreći, spremno apsorbirati hranjive tvari izvana. Dolaskom u bliski dodir s hranom uzetom iz okoliša, ona zapravo nije samo unutarnja. Daljnje otvaranje prema van upoznali smo kod disanja, a ono se još više prepoznaje kod onih organa koji služe duševnim funkcijama.
Dakle, vidimo kako se čovjekov svjesni život temelji, s jedne strane, na tupom unutarnjem životu, a s druge strane, na sposobnosti da se otvori vanjskom svijetu, da ima kontakt s vanjskim svijetom. Tek tako ljudsko biće može biti 'Ja' biće. Samo osjećajući otpor, ne samo unutar sebe u svojim procesima lučenja, već i otpor koji pruža vanjski svijet, čovjek može razviti svoju 'Ja' svijest. Tako činjenica, da se čovjek također može otvoriti prema van, daje osnovu za fizičko jastvo čovjeka. Ali da bi to učinio, čovjek također mora imati priliku razviti organ ovog jastva na različite načine. I vidjeli smo kako se organ jastva, krv, zapravo integrira u organizam i kako krvotok prolazi kroz sve organe kako bi bio oruđe za jastvo. Kao što jastvo živi i tka kroz čitavo ljudsko biće duhovno i duševno, tako fizički krvotok prolazi kroz cijeli ljudski organizam i okreće se, takoreći, u dva smjera, prema unutarnjem biću čovjeka sa sedam organa i tako dalje, a zatim opet imamo otvaranje prema van, dolazak u kontakt s vanjskim svijetom. Dakle, u najvišem smislu riječi, možemo govoriti o krugu sila koje stoje iza fizičkih pojava i koje pronalaze spojnicu kroz 'Ja'.
Sada možemo pobliže pogledati pojedinačne faze ovog ciklusa. Prije svega treba ponovno pratiti proces ishrane, unos hranjivih tvari, koje postaju živi tok u ljudskom organizmu jer su zahvaćene eterskim tijelom, odnosno snagom eterskog tijela; tada im se suprotstavlja sustav unutarnjeg svijeta, sedam organa jer - kao što smo već vidjeli - inače ljudi ne bi mogli napredovati dalje od egzistencije biljke. Na daljnjoj, višoj razini, potrebno je da se funkcioniranje ovih sedam organa suprotstavlja protoku hrane. Dakle, ono što dolazi iz čovjekove stvarne astralne prirode suprotstavlja se animiranom toku hrane; protok hrane dolazi izvana, a ono što je unutarnja ljudska priroda tome se suprotstavlja. Prvo, tok hrane, to jest vanjski svijet koji je apsorbiran, nailazi na etersko tijelo, koje pretvara hranidbene stvari u probavnom sustavu; tada u kontakt s njim dolazi čovjekovo astralno tijelo, dalje transformira prehrambene tvari i integrira ih na način da se sve više prilagođavaju unutarnjem radu organizma. Dalje u svom toku, tok hrane također mora biti zahvaćen silama 'Ja', same krvi. To znači da alat 'Ja' i njegovo djelovanje moraju doprijeti do mjesta gdje se prima tok hranjivih tvari. Čini li to krv? Ostvaruje li se ono što imamo za reći na temelju okultnog gledišta?
Da, krv se spušta u organe za ishranu kao i u sve druge organe. Podvrgava se procesu u prehrambenim organima, gdje može potpuno biti oruđe ljudskog 'Ja' u fizičkom svijetu. Znamo da krv, kao oruđe ljudskog 'Ja', mora proći prijelaz iz takozvane crvene u plavu krv. 'Ja' radi sa svojim alatom, krvlju, sve do samih početaka probavnih i prehrambenih procesa. Sada smo ponovno suočeni s otporom. Kako se to događa? To se događa kada krv ulazi u jetru kroz sustav portalne vene i tamo se priprema žuč iz, da tako kažem, promijenjene krvi, a žuč se zauzvrat izravno suprotstavlja protoku hrane. Ovdje u žuči imamo prekrasnu vezu dva kraja unutarnje ljudske organizacije. S jedne strane tok hrane koju apsorbira probavni kanal, predstavlja ono najdalje materijalno što ulazi u naš fizički organizam; s druge strane, tu je 'Ja', nešto najplemenitije što čovjek može imati unutar zemaljskog svijeta, sa svojim alatom, krvi. 'Ja' uspostavlja izravnu vezu s najudaljenijim materijalom pripremajući žuč na kraju krvotoka, preko jetre, a u žuči - u transformiranoj, pripremljenoj krvi - 'Ja' se suprotstavlja protoku hrane.
Tu vidimo kako 'Ja' radi do najgrubljeg materijalnog, a zatim iz sebe ispušta visoko organizirane tvari poput žuči. I svatko tko želi razumjeti te intimne procese, između krvi, žuči i procesa prehrane, može u tim činjenicama pronaći nešto što mu mnoge tajne ljudskog organizma čini jasnijima; a ako nastavi pratiti te procese, može ispravnije procijeniti, naprimjer, abnormalne procese kao što su oni koji su rezultat zaostale žuči, povratno izlijevanje žuči u krv kod takozvane žutice, može ispravnije procijeniti i liječiti. Ali to bi nas danas odvelo predaleko ako bi nastavili s takvim stvarima.
Pa vidimo, kako se zapravo sedam organa proteže dolje u djelovanje eterskog tijela i upija utjecaje 'Ja' odozgo. Dakle, u žuči imamo nešto što se pod utjecajem 'Ja' izravno suprotstavlja protoku hrane. Ako žuč želi djelovati na tok hrane, koji je u probavnom procesu već postao živ, također se mora moći suočiti s njim kao živom tvari. To se događa zato što nastaje od organa koji je jedan od sedam članova sustava unutarnjeg svijeta koji oživljavaju unutarnje ljudsko biće, tako da se žuč kao unutarnji život susreće s onim što dolazi izvana.
Kao što je žuč povezana s jetrom, tako jetru nalazimo povezanu sa slezenom. Ako uzmemo u obzir te organe, jetru, žučni mjehur i slezenu, moramo reći da su to organi koji se izravno suprotstavljaju protoku ishrane i transformiraju ga, na takav način da postane sposoban uzdići se na više razine ljudske organizacije. Ali oni moraju opskrbljivati i one organe koji se otvaraju prema van, a to rade srce, pluća, pa i sam probavni kanal, ali prije svega organi glave, osjetilni organi.
Sad smo si razjasnili da je svako unutarnje iskustvo usko povezano s procesima lučenja. Zato smo te procese lučenja također posebno promatrali. U smislu tih procesa u cjelokupnoj organizaciji, jetra, žučni mjehur i slezena za početak nemaju nikakve izravne veze s procesima sekrecije, oni doduše luče tvari, ali to ima veze s prehranom. Oni posreduju u uzlaznom životu, koji se okreće od najnižih oblika života do organa svijesti, do same svijesti. Ali kada se ovim organima pridruži srce, kao četvrti organ, i srce se također otvori prema van kroz cirkulaciju krvi, ljudsko biće postiže svoju 'Ja' svijest. Ali ovo 'Ja' čovjek ne bi mogao doživjeti kao ono što se suočava s vanjskim svijetom, da ovo 'Ja' koje gleda prema van nije doveo u odnos s onim što već posjeduje kao tupu svijest o svom unutarnjem tjelesnom životu. Procesima izlučivanja unutarnjeg organizma, mora dodati još jedan, koji mu također daje iskustvo njegovog unutarnjeg bića s 'Ja', koje svoj alat ima u krvi.
U početku, zbog lučenja limfe, ljudi doživljavaju svoj unutarnji život samo u tupoj svijesti. Ali tada također mora biti moguće odvojiti se od krvi, a u tom odvajanju ljudsko biće postaje svjesno da se suočava s vanjskim svijetom kao individualno biće, kao unutarnje 'Ja', ali u svom iskustvu čovjek bi se suočio s vanjskim svijetom na takav način da bi se izgubio iznutra, kad ne bi znao da je ono što udiše zrak i apsorbira i prerađuje hranjive tvari izvana, isto biće kao i ono koje on doživljava iznutra. Činjenica da čovjek ne izgubi sebe, da se svojim bićem suoči s vanjskim svijetom, moguća je jer iz pretvorene krvi kroz pluća luči ugljičnu kiselinu, a kroz bubrege pretvorene tvari koje izlaze iz krvi.
Ovo karakterizira funkciju organa koji posreduju u ulaznom procesu, jetre, žučnog mjehura, slezene, kao i onih organa koji posreduju u silaznom procesu, pluća i bubrega. Ali ovdje ne bismo trebali shematizirati - to uopće nije moguće s teozofskim razmatranjima - moramo vidjeti da pluća, koja se otvaraju prema van, također posreduju u uzlaznom procesu. Dakle, vidimo kako je ovih sedam najvažnijih sustava unutarnjeg čovjekovog svijeta, povezano s unutarnjim iskustvom čovjeka i otvaranjem prema vanjskom svijetu. S jedne strane, ovih sedam karika pretvaraju intrinsičnu aktivnost prehrambenih tvari u unutarnju aktivnost organizma, i opskrbljuju ljudski organizam tim pretvorenim tvarima. Oni omogućuju ljudima da se ponovno otvore vanjskom svijetu. Ali također omogućuju da ono što čovjek razvije kao pretjeranu unutarnju aktivnost bude izbačeno van kroz procese lučenja pluća i bubrega. Kroz rad pluća i bubrega, imamo redovitu regulaciju aktivnosti organskih sustava čovjeka. Čitav taj odnos u kojem stoje sustavi organa jedni prema drugima, izražen je na takav način da se u okultizmu zapravo ne može dati bolja slika nego reći: srce kao Sunce je u središtu i utječe na tri organa sustava unutarnjeg svijeta koji se brinu za uzlazne procese, jetru, žučni mjehur i slezenu. Kao što je u makrokozmosu Sunce u planetarnom sustavu povezano s vanjskim planetima Jupiterom, Marsom, Saturnom, tako je u mikrokozmosu, u ljudskom organizmu, unutarnje Sunce, srce, povezano s jetrom - Jupiterom, žuči - Marsom, slezenom - Saturnom. Sada bih morao govoriti ne tjednima, već mjesecima, zašto se, pred preciznim i intimnim okultnim promatranjem, odnos Sunca prema vanjskim planetima našeg planetarnog sustava, doista može staviti u paralelu s odnosom kojeg srce u ljudskom organizmu ima prema sustavu unutarnjeg svijeta, prema jetri, žuči, slezeni. Zapravo, vanjski odnos je apsolutno takav da interakcija ovih organa odražava ono što se događa u velikom svijetu makrokozmosa, u našem sunčevom sustavu. Također je opravdano reći, da se procesi koji se odvijaju između Sunca i unutarnjih planeta, sve do naše Zemlje, odražavaju na odnos između srca i pluća i bubrega. Dakle, u ovom unutarnjem sustavu čovjekova svijeta, imamo nešto što odražava sustav vanjskog svijeta.
Već smo tijekom predavanja naznačili kako zapravo, kada vidovito proniknemo u vlastito unutarnje biće, prestajemo opažati svoje unutarnje organe samo onako kako izgledaju vanjskom pogledu fizičkog oka. Moramo se pomaknuti izvan fantazije koju vanjska anatomija stvara o našim organima, prelazeći na razmatranje stvarnog oblika koji ti organi imaju, kada uzmemo u obzir da su ti organi sustavi sila. Stvarno biće ovih organa ne može se dokučiti kroz vanjsku anatomiju, jer ona vidi samo transformirane hranidbene tvari koje su u njih ugurane. I upravo zato jer vanjska znanost želi prihvatiti samo ovo gledište, ona ne može prepoznati unutarnje sustave sila koje su u osnovi organa. Ali za one koji su sposobni, kroz vidovito promatranje, vidjeti što je u osnovi ovih organa kao sustav sila, vide koliko je opravdano organe imenovati imenima planeta, jer prepoznaju kako se odnos između planeta našeg vanjskog sustava, ponavlja u našem sustavu unutarnjih organa.
Jučer smo rekli da organi mogu razviti previše unutarnje aktivnosti. Svaki od ovih organa može razviti pretjeranu aktivnost, a ta se nepravilnost može manifestirati tako da zahvati cijeli organizam. Jučer sam već istaknuo, da ako se kao rezultat takve pretjerane unutarnje aktivnosti u unutarnjim organima, pojavi nešto poput vlastitog svojeglavog života, potrebno je suprotstaviti se onime što prigušuje tu unutarnju aktivnost. To znači da ako su ti unutarnji organi prejaki u pretvaranju vanjske aktivnosti hranidbenih tvari, ako isporučuju prejak proizvod unutarnje transformacije, onda im se moramo suprotstaviti nečim izvana što ih obuzdava, što prigušuje pretjeranu unutarnju aktivnost.
Kako se ovo može dogoditi? Ako želimo naći organ unutarnjeg sustava koji razvija previše unutarnje aktivnosti, moramo u vanjskom svijetu potražiti onaj koji ima suprotnu aktivnost, i opskrbiti organizam kako bi se mogao boriti protiv pretjerane aktivnosti organa. To znači da moramo pokušati pronaći onu vanjsku aktivnost, koja odgovara aktivnosti unutarnjih organa. U Srednjem vijeku, ljudi su još dosta znali o tome kako se tvari iz okoliša, to jest vanjske tvari, mogu suprotstaviti pretjeranoj aktivnosti organa. Današnjim ljudima, koji se s takvim stvarima susreću samo kroz iskrivljene spise iz Srednjeg vijeka, u kojima ne vide ništa osim šarenog praznovjerja, ovo zvuči vrlo čudno. Ali okultna je znanost pomno, duboko i temeljito istraživala korespondenciju organa unutarnjeg svijeta, s određenim vanjskim supstancama tijekom tisuća godina, a bezbrojna opažanja vidovitim pogledom dokazala su da, naprimjer, pretjerano aktivni unutarnji Jupiter, jetra, da se može zaustaviti metalnom supstancom kositra. Protiv prekomjerne aktivnosti žuči borimo se pomoću onoga što je izraženo u metalnoj supstanci željeza. To nije nimalo iznenađujuće, jer je željezo jedini metal kojeg moramo imati u krvi kao bitnu komponentu za alat 'Ja', a vidjeli smo da je upravo žuč organ koji posreduje u vezi između 'Ja' i najgušćeg materijala pohranjenog u čovjeku, toka hrane. Također možemo reći da slezena imaju svoj vanjski pandan u metalu olova. Zlato odgovara srcu - Suncu. Pluća - Merkur - kao što i samo ime kaže, odgovaraju živi, a bubrezi metalu bakru, odnosno Veneri. (piše na ploči:)
Saturn - Slezena - Olovo
Jupiter - Jetra - Kositar
Mars - Žuč - Željezo
Sunce - Srce - Zlato
Merkur - Pluća - Živa
Venera - Bubrezi - Bakar
Sada, ako se želimo boriti protiv pretjeranih aktivnosti unutarnjeg organizma, s aktivnostima koje se nalaze u tim metalima, moramo biti načisto s činjenicom da je sve u organizmu više-manje povezano, i da su pojedini organski sustavi formirani paralelno jedni s drugima, da čovjek nije u početku nastao kao bezglavo biće; umjesto toga, oni organi koji su povezani s gornjim krvnim optokom, sustavom mozga i leđne moždine, prirodno nastaju u isto vrijeme kad i organi sustava unutarnjeg svijeta.
Kao što smo vidjeli da postoji cirkulacija krvi prema gore i prema dolje, tako imamo i limfni proces, kojemu smo dali tupu svijest, koji radi prema gore do gornjih dijelova ljudskog organizma. Sada postoji činjenica da ono što je ugrađeno u gornji krvotok, na određeni način odgovara onome što je ugrađeno u donji krvotok, i možemo vidjeti da gore spomenuti metali također imaju odnos s gornjim organskim sustavom ljudi. Znate da se pluća otvaraju prema van u grkljan, koji je organ gornjeg ljudskog organizma. Baš kao što u donjem organskom sustavu vidimo vezu između žuči i željeza, tako željezo u gornjem organskom sustavu možemo povezati s grkljanom. Te su stvari naravno teške, ali želio bih naznačiti neke od njih. Kao što smo primijetili vezu između žuči i grkljana u odnosu na željezo, tako i u odnosu na kositar - Jupiter - postoji određena podudarnost između gornjeg dijela naše glave i, svega što joj pripada kao prednji dio glave i kao tvorba mozga, i jetre; a u odnosu na olovo - Saturn - korespondencija između zatiljka i slezene.
Na ovaj način uspjeli smo proširiti svoja razmatranja na sve što je integrirano u ljudski krvotok u sedam članova sustava unutarnjeg svijeta, te na to kako je to povezano s vanjskim svijetom. Ove podudarnosti možemo smatrati i normalnim i abnormalnim životom. U tim podudarnostima metala s unutarnjim organima imamo vrlo zanimljivu činjenicu. A kad bi se višestruke informacije sadržane u našim terapeutskim knjigama ispitale i sakupile, ne na kaotičan način, nego prilično sustavno, tada bi se ove korespondencije sasvim automatski dokazale iz vanjskih činjenica. I ako se danas takve izjave još uvijek smatraju fantazijama, okultist može biti miran u vezi s tim, jer zna da mora doći vrijeme kada će vanjske činjenice potvrditi njegove tvrdnje.
Ne bismo trebali misliti da, naprimjer, ako imamo bolest bubrega, jednostavno moramo dati običan bakar; to bi naravno bila greška. Ako organizam želimo opskrbiti metalnim tvarima, moramo ih zagrijati tako da se pretvore u neku vrstu metalne pare. Razvija se nešto kao tijelo pare, i u tom obliku metal može djelovati na unutarnje organe. Ako sada uzmemo sustav krvi, kod bolesti ne bi pomoglo uključiti metale. Već smo istaknuli da u krvnom sustavu dolazi do svojevrsnog taloženja soli. I baš kao što metalno djeluje na unutarnje organe, tako i na sustav krvi djeluje solno. Ako vanjskim sredstvima želite utjecati na sustav krvi, morate mu dati nešto solno. To se može dogoditi udisanjem slanog zraka, kupkom od soli i slično. Ali soli i tvari koje stvaraju sol, možemo unositi i s druge strane, kroz probavni proces, tako da s dvije strane možemo pokrenuti proces stvaranja soli i skladištenje soli.
Ako se sjećate što sam jučer rekao o fizičkim učincima unutarnjih duhovnih i duševnih procesa, lako ćete moći zamisliti da je sve što stoji u suprotnosti s procesima koji djeluju u metalu fizički učinak procesa osjećaja, jer su ti procesi osjećaja usko povezani s procesima bubrenja u krvi, koji se, međutim, mogu zaustaviti opskrbom vanjskih metalnih tvari koje pokazuju suprotnu aktivnost. Ako, naprimjer, probavna aktivnost postane pretjerana i razviju vlastitu aktivnost gdje protok hranjivih tvari preuzima etersko tijelo, tome se možemo suprotstaviti odgovarajućim unosom soli; jer ako etersko tijelo pretjeruje u ovom procesu preuzimanja hranidbenog toka, to znači da se sol apsorbira previše. Mora se prigušiti opskrbom vanjske aktivnosti soli.
Zatim imamo procese koji se odvijaju izvana kao procesi izgaranja ili oksidacije; to su procesi u kojima se nešto spaja s kisikom u zraku. Sve one tvari koje se lako spajaju s kisikom u zraku, kada se apsorbiraju u organizam, svojim djelovanjem najdalje zrače kroz organizam. Dok soli, kada ih unosimo u organizam, djeluju na organizam samo umjereno, metalnost može djelovati pravo u sustav unutarnjeg svijeta. A u zraku, odnosno u tvarima koje se lako spajaju s kisikom u zraku, imamo nešto što kad se unese u tijelo zrači cijelim organizmom pravo u krvotok. Stoga će nam biti razumljivo, da kroz takve procese, koji stvaraju prejaku unutarnju aktivnost u razvoju topline, što je vanjski izraz impulsa volje, osjećamo utjecaj u cijelom našem organizmu. To nije slučaj s organskim posljedicama misli; kada se na njih usredotočimo, osjećamo da se ti učinci odvijaju samo u određenim organima. Iz ovoga vidite koliko je izvanredno složen čitav aparat ljudskog organizma, i koliko je složen njegov odnos prema vanjskom svijetu.
Dakle, sada smo pokazali kako se ljudski organizam, svojom aktivnošću, može suprotstaviti vanjskoj, neorganskoj, neživoj prirodi, te kako na organizam mogu djelovati soli i ispareni metal. Ali također imamo i mogućnost, da se iz drugih oblasti prirode utječe na ljude. Ali ljudskom organizmu mogu se suprotstaviti i sile djelatne u biljnom svijetu. Ako jednostavno unesemo biljni lijek kao hranu, ne bismo puno postigli, jer, kao što smo vidjeli, unutarnji organi osiguravaju da unesene tvari budu lišene vlastite aktivnosti. Ako se u ljudski organizam želi apsorbirati biljka na način da nastavi funkcionirati u svojstvu biljke, to se ne može dogoditi ako je konzumiramo kao hranu. Ovaj biljni element ne može utjecati na 'Ja', jer biljka ima etersko tijelo kao svog najvišeg člana. Biljna tvar se dakle jednostavno apsorbira tamo gdje je tok hrane zahvaćen eterskim tijelom, tako da se biljna tvar još ne može smatrati lijekom u probavnom kanalu, već samo u onim organima u kojima uz etersko djeluje i ljudsko astralno tijelo. Iz tog razloga, biljka prvo djeluje na sustav unutarnjeg svijeta te na simpatički živčani sustav i limfni sustav. Djelovanje biljke više se ne proteže do točke u kojoj se čovjek kroz krv otvara vanjskom svijetu. Biljka je svrstana u središnji dio ljudskog organizma, tako da sve što se u biljci može tražiti po djelovanju, može djelovati samo na sve ono što pripada sustavu unutarnjeg svijeta i na odgovarajuće organe, glave i gornjeg dijela organizma. Ako su aktivnosti i funkcije ovih organa poremećene, ako djeluju na nenormalan način, tada se djelovanje biljaka može koristiti za borbu protiv toga.
Govorili smo o učincima metala, soli i biljaka. Nije prikladno ulaziti i ići dalje u druge načine borbe protiv nepravilnosti ili poremećaja u ljudskom organizmu u našim razmatranjima, ne toliko zato jer je vrijeme prekratko, već uglavnom zato jer se teozofima bolje držati podalje od svih oblasti koje su danas uvučene u sporove među raznim stranama. Što je do sada nabrojeno, ne spada u te sporove; možete to jednostavno upiti i onda ćete vidjeti istinu; ili ljudi jednostavno misle da je to čista glupost, fantazija. To nije bitno. Jer kao teozof morali biste šutjeti ako ne želite reći stvari koje ljudi smatraju besmislicom. Ali kad bismo htjeli istražiti učinke životinjskih supstanci na ljude, ušli bismo u spor između strana i moglo bi se pomisliti da teozofija želi intervenirati u taj spor, koji se odvija između onih za i protiv metoda liječenja, koje se odnose na oblast životinja. I nikako ne može biti stvar teozofa da se upliće u takve fanatične rasprave, jer tada bismo riskirali napuštanje objektivnog općeljudskog gledišta.
Ali vidjeli smo jednu stvar, čak i ako su nagovještaji bili samo površni, da je ovaj ljudski organizam komplicirani sustav pojedinačnih organa koji su na različitim stupnjevima razvoja, i koji su povezani jedni s drugima i s organizmom kao cjelinom na najrazličitije načine. Ono što je vidljivo kao ljudski fizički organizam, što možemo vidjeti očima i uhvatiti rukama, samo je dio ljudske organizacije; međutim, nadosjetilni element ne opažamo tako svojim osjetilima; postaje vidljiv samo duhovnom oku vidovnjaka. Dakle, ne možemo reći da su se svi organi jednako razvili, već se pokazalo da ljudski organizam moramo promatrati tako, da se u njemu mogu prepoznati stariji i mlađi elementi. Već smo naglasili da mozak, naprimjer, moramo smatrati starijim, razvijenijim organom od leđne moždine, i da je mozak nekada bio, da tako kažem, na razini leđne moždine. Na analogan način možemo promatrati probavni i sustav krvi, u odnosu na limfni sustav. Ovdje limfni sustav moramo usporediti s razinom leđne moždine, dakle on je mlađi, dok su složeni probavni i sustav krvi, već u mnogočemu transformirani, i stariji su od limfnog sustava koji se ne otvara prema van, i samo luči proizvodnju svoje tvari u tkivo iznutra. Ovo je vrlo važno razmatranje. Stoga naš sadašnji limfni sustav moramo promatrati kao nešto što bi, da nije integrirano u druge sustave, kako razvoj napreduje, postalo probavni i sustav krvi.
U limfnom sustavu, imamo jednostavniji sustav posredovanja svijesti; ono složenije je u probavnom, krvnom sustavu. Dakle, u ljudskom organizmu moramo tražiti organe koji su proizašli iz organskih sustava koji su prethodno imali druge zadaće. Informacija iznesena o ovome, također bi bila jasna vanjskoj znanosti, ako bi se željela s njom upoznati. Sve što je rečeno o preobrazbi organa, može se dokazati embriološkim studijama. U svakom živom biću, ono što se kasnije pojavljuje tijekom razvoja, već je unaprijed formirano kao klica. Ako se od razvijenog ljudskog organizma vratimo do oplođene klice, mogli bismo upotrijebiti odgovarajuće metode za pronalaženje složenih sustava organa koji su već naznačeni u njihovoj prvoj strukturi, na takav način da već u prvoj strukturi pokazuju kako su zapravo povezani jedno s drugim.
Ako pogledate ono što imamo pred sobom kao vanjski omotač, kao ograničenje ljudskog bića u njegovoj koži, a zatim ono što vodi do osjetila ugrađenih u nju, moći ćete sebi reći da je sve što postoji u ovoj krajnjoj granici čovjeka, već moralo biti transformirano iz nečeg drugog. Budući da je to vrlo složen sustav, koji uključuje i mozak; a imati predodžbu o mozgu bez dugotrajne pripreme je nemoguće. Stoga moramo misliti da je vanjski omotač ljudskog bića proizvod transformacije, slično kao što smo mozak opisali kao transformiranu leđnu moždinu, a prehrambeni i sustav krvi, kao proizvod transformacije limfnog sustava. Dok su leđna moždina i limfni sustav u ranijim fazama pokazivali uzlazni trend, za sadašnju leđnu moždinu i limfni sustav, moramo reći da su u silaznom razvoju. Također bi se moglo pokazati da je krv u svojoj
trenutnoj konfiguraciji proizvod dvostruke transformacije. Budući da se probavni i sustav krvi otvaraju prema van, postaju transformirani limfni sustav. Kad bi probavni sustav i njegovi pokreti bili razvijeni samo prema unutra, kad bi bio potpuno zatvoren prema unutra, u njemu bismo imali aktivnost sličnu onoj današnjoj limfnoj aktivnosti. Kod nje je samo uključeno, ono što se doprema preko tkiva.
Dakle, s jedne strane, u vanjskom perimetru čovjeka, u sustavu kože, možemo vidjeti nešto transformirano iz drugog sustava, krvnog sustava, koji želim ovdje nacrtati, a u probavnom sustavu također možemo vidjeti transformaciju iz drugog sustava, koji se danas razvija u usponu. Sada moramo pokušati utvrditi nalazimo li ovu uzlaznu i silaznu prirodu organskih sustava već naznačenu kao klicu. I zapravo ispada da cijeli organizam nalazimo naznačen kao klicu - želim to nacrtati shematski - u četiri svitka klice koji leže jedan iznad drugoga, a koji se nazivaju: vanjski svitak klice - ektoderm, unutarnji svitak klice - endoderm, i vanjski i unutarnji srednji svitak - mezoderm.
U smislu našeg pogleda na razvoj, moramo promatrati vanjski svitak klice, ektoderm, koji se u današnjoj anatomiji naziva i osjetilni sloj kože, kao proizvod transformacije koji pokazuje svoj prvi razvoj u vanjskom srednjem sloju, vanjskom mezodermu. Pri tome imamo pred sobom kao klicu ono što nam se pojavljuje na višoj razini u osjetilnom sloju kože. A u unutarnjem srednjem svitku, unutarnjem mezodermu, pred sobom imamo mlađu tvorevinu onoga što se kasnije pojavljuje u endodermu, u svitku crijevne žlijezde.
Promatramo li ljudski zametak u njegovu razvoju, naznačili smo prvi razvoj čovjeka u dva srednja svitka klice, u mezodermima; druga dva svitka klice, ektoderm i endoderm, već su transformirani. Dva srednja svitka predstavljaju izvorno stanje, dok ektoderm i endoderm pokazuju viši razvoj.
Sada znamo da ljudski zametni sustav sposoban za razvoj teče zajedno iz dva sustava, ženskog i muškog zametnog sustava, i da novi razvoj može nastati samo kroz živu interakciju ova dva sustava. Dva zametna sustava stoga moraju odvojeno sadržavati sve procese, koji tek spojeni, tvore zametni sustav za ljudski organizam.
Što nam okultizam pokazuje u odnosu na okolnosti koje ovdje imamo? Pokazuje nam da je pod današnjim fizičkim uvjetima, ženska klica [endoderm] sposobna proizvesti samo takvo ljudsko tijelo koje, kad bi se individualno razvijalo, ne bi moglo razviti ono što nazivamo načelom forme, što u konačnici dovodi do ugradnje koštanog sustava, koji čovjeku daje snagu; a također glavni osjetilni sustav ne bi mogao biti opskrbljen ženskom klicom. Ženska klica je dizajnirana na takav način da bi se gotovo moglo reći, da bi ono što tamo nastaje bilo previše dobro za svijet kakav danas postoji, jer u vanjskom fizičkom svijetu nisu prisutni svi procesi koji bi bili potrebni takvom organizmu. Ovaj ženski ljudski organizam ne bi mogao, da tako kažemo, napredovati do 'u-zemljenja' koja se izražava u ugrađenom koštanom sustavu, i ne bi imao priliku biti povezan s vanjskim svijetom putem osjetila. Morao bi pronaći oslonac u vanjskim uvjetima kako bi kompenzirao mekši unutarnji materijal koji bi imao umjesto čvrste strukture kostiju; ne bi se mogao otvoriti vanjskom svijetu, nego bi ostao zatvoren u svom unutarnjem životu. To je ženski dio sustava klica; to bi premašilo cilj onoga što je moguće u našem današnjem zemaljskom postojanju, jednostavno zato što fizički uvjeti na Zemlji danas ne pružaju uvjete koji bi bili potrebni tako profinjenom organizmu, koji je tako malo dizajniran za 'u-zemljavanje' i otvara se prema vani. Takav bi organizam bio predodređen da umre od samog početka u današnjim zemaljskim uvjetima. To je doista slučaj s ljudskim sustavom klice, upravo zbog sklonosti da previše napreduju u svom daljnjem razvoju, već nam je utisnut razlog zašto je čovjeku suđeno da umre.
Drugi dio germinativnog sustava, muški [ektoderm], nalazi se upravo u suprotnom položaju. Kad bi se razvio samo muški sustav klice, to bi dovelo do snažnog razvoja onoga što se očituje otvaranjem prema van u osjetilnom sustavu kože, i što dovodi do skrućivanja u koštanom sustavu, to jest nadmašuje se cilj s druge strane. Takva jednostranost ne bi više bila u stanju proizvesti održivu klicu, više nego je to u stanju samo ženska klica, jer bi organizam koji bi razvila muška klica razvio tako snažne sile da bi se morao uništiti i propasti pod uvjetima koji danas postoje na Zemlji, odnosno ne bi mogao postojati kao organizam na Zemlji u ovim sadašnjim uvjetima. Muška klica stoga može postići održiv izraz samo ako je u interakciji sa sustavom ženske klice. Samo činjenicom da se dva zametna sustava međusobno uravnotežuju, da je ono što je predodređeno za smrt u ženskom sustavu klice, uravnoteženo s onim u muškom sustavu klice kroz proces oplodnje, živući cjelokupni sustav čovjeka je moguć. Koncentrirane sile prisutne u sustavu muške klice bi, kada bi same rasle, vodile beskonačno ispod zemaljske razine, dovele bi do puno većeg otvrdnjavanja koštanog sustava, do puno većeg otvaranja i stapanja u vanjski svijet. Ove dvije organske klice moraju se spojiti u svojoj prvoj formaciji za daljnji razvoj, jer je svaka pojedinačno predodređena za smrt. Samo živa interakcija što onemogućuje da jedno dobije prevagu nad drugim, rezultira sustavom klica koji omogućava čovjekovo zemaljsko postojanje.
Dakle, vidimo, čak i kada bi se to moglo prikazati samo skicirano, da duhovne činjenice možemo pratiti do točke u kojoj čovjek proizvodi vlastitu vrstu. To bismo naravno mogli objasniti puno detaljnije, ali naravno ne može se sve reći u kratkom ciklusu. Kad bismo pogledali još dublje, vidjeli bismo kako ispada da se čak i najsitnije stvari mogu pratiti unazad do duhovnih činjenica, sve do onoga što je ovdje rečeno o nadosjetilnim sustavima sila, koje svoj vanjski izraz nalaze u sustavima organa koje ljudi razvijaju tako da njihova rasa živi na Zemlji.
Vidjeli smo da je Zemlja, kao rezultat najgušćeg procesa 'po-zemljenja' u nama, proizvela koštani sustav, i kao najmanje zgusnut, najaktivniji, sustav krvi. A treba samo ukratko dodati da sve što se događa u zemaljsko fizičkom ljudskom organizmu dopire do procesa koji se odvijaju u krvi; to su procesi zagrijavanja. U tim procesima zagrijavanja krvi vidimo neposredni izraz 'Ja' i time najviše razine, a ispod toga odvijaju se ostali procesi ljudskog organizma. Proces zagrijavanja je stoga najviši, naša aktivnost 'Ja' duševno izravno intervenira u to. Zbog toga osjećamo i nešto poput transformacije naše 'Ja' duševne aktivnosti u unutarnje zagrijavanje, koje može ići čak i do fizičkog zagrijavanja u procesu krvi. Dakle, vidimo kako duhovno duševni element, idući od vrha prema dolje, intervenira u organsko, fiziološko, kroz proces zagrijavanja, i mogli bismo koristiti mnoge druge činjenice da pokažemo kako duhovno duševni element, dolazi u kontakt s organskim, u procesu zagrijavanja. Zagrijavanje imamo i kroz procese u organima za ishranu. Djelovanjem složenog aparata hranidbenog sustava odvijaju se najraznovrsnije transformacije, kojima se odvijaju procesi zagrijavanja u fizičkom organizmu. Protežu se odozgo prema dolje. U procesu zagrijavanja, ljudski fizički organizam se proteže sve do duhovne i duševne razine. Zaustavlja li to pretvorbe? Ili idu dalje? Ono što slijedi može se samo naslutiti; to treba prepustiti daljnjem promišljanju i osjećaju svakog slušatelja. Ako ove transformacije možemo promatrati s osjećajima pravog poštovanja prema ljudskom organizmu, uvidjeti ćemo da fiziologija ne mora biti suhoparna znanost, već izvor najvišeg ljudskog znanja.
Ono što organizam proizvodi u smislu unutarnje topline u našoj krvi, u smislu topline koju nam isporučuje kroz sve unutarnje procese, pokazuje da mi procese zagrijavanja doživljavamo kao nešto poput procvata svih ostalih procesa u organizmu. Unutarnja toplina organizma prodire sve do duhovno duševnog, i može se transformirati u duhovno duševno. To je ono najviše, najljepše što se snagom ljudskog tijela može transformirati u duhovno duševno. Kada je sve što je predisponirano u ljudskom zemaljskom organizmu postalo toplina, i toplina je od strane čovjeka transformirana na pravi način, tada iz unutarnje topline nastaje suosjećanje i interes za druga bića. Ako se kroz sve procese ljudskog organizma popnemo na najvišu razinu, procese zagrijavanja, mi takoreći prolazimo kroz vrata ljudskog organizma, nastala toplinskim procesima, sve do mjesta gdje se toplina krvi koristi za ono što duša od nje napravi. Kroz živo zanimanje za sva bića, kroz suosjećanje sa svime što nas okružuje, kako nas naš fizički život uzdiže do topline, širimo svoje duhovno i duševno preko čitave zemaljske egzistencije, i postajemo jedno sa cjelokupnom egzistencijom. Divna je činjenica da je biće svijeta, krenulo zaobilaznim putem kroz naš fizički organizam, kako bi nam u konačnici dalo unutarnju toplinu, koju smo mi ljudi, u zemaljskoj misiji, pozvani transformirati kroz svoje 'Ja' u živo suosjećanje za sva bića.
U zemaljskoj misiji, toplina se pretvara u suosjećanje!
Djelovanje ljudskog organizma koristimo kao toplinu za duh, da tako kažem. To je smisao zemaljske misije, da je čovjek kao fizički organizam ugrađen u zemaljski organizam, na način da svi fizički procesi naposljetku nalaze svoje savršenstvo, svoju krunu u vrelini krvi, i da čovjekovo biće kao mikrokozmos, ispunjavajući svoju sudbinu, zauzvrat preobražava tu unutarnju toplinu, da bi je izlio kao živo suosjećanje i ljubav prema svemu što nas okružuje. Kroz sve što iz živog interesa unesemo u svoju dušu, širi se naš duševni život. I kada tada prođemo kroz mnoge inkarnacije u kojima smo iskoristili svu toplinu koja nam je dana, tada će Zemlja postići svoj cilj, koji je trebao biti ispunjen unutar zemljine misije, i ona će tada potonuti kao leš i biti prepuštena raspadanju. I uskrsnut će cjelina svih onih ljudskih duša koje su fizičku toplinu pretvorile u toplinu srca. Baš kao što se individualna duša, kada ljudsko biće prođe kroz vrata smrti, uspinje u duhovni svijet nakon što je fizički leš predan zemaljskim silama, tako će zemaljski leš jednog dana biti predan kozmičkim silama, a pojedinačne duše napredovat će na nove razine egzistencije. Ništa na svijetu nije izgubljeno. Ono što su ljudske duše postigle kao plodove na Zemlji, nosi se kroz ljudske duše u vječnost.
Znanost duha nam također omogućava da i fiziološke procese u ljudskom organizmu povežemo s našom vječnom sudbinom. Ako znanost duha (teozofija) nije samo teorija, nije samo apstraktno znanje, nego ako je promatramo tako da nam pokaže: kao ljudi, mi ne samo da stojimo na Zemlji, već pripadamo cijelom sustavu svijeta - i ako o čovjekovoj sudbini naučimo razmišljati na takav način da on uzima sile sa Zemlje kako bi imao utjecaj na vječnost, tada kroz znanost duha (teozofiju) uzimamo ono što se kroz nju mora postići. I kada se ljudi koji slute ili prepoznaju ovaj visoki ideal udruže kao braća i slože u svom stremljenju, odnosno, kada prepoznamo da u sebi nosimo klicu koja može biti plodonosna za daljnji razvoj Zemlje i čovječanstva, onda možemo, uz svu skromnost, imati osjećaj da mi kao teozofi (antropozofi) možemo pridonijeti ispunjenju zemaljske misije razvojem vlastitih snaga.
Ovdje smo se okupili, a sada ćemo opet izaći vani da živimo vani, i možda neke stvari koje su ovdje samo skicirane kao prijedlozi, ponesemo sa sobom i dalje ih razvijamo. Ali ako smo i raspršeni po svijetu, želimo složno surađivati svojim živim mislima, i osjećajima, i svom svojom voljom. U tom duhu želimo se rastati jedni od drugih, u tom duhu želimo se i ponovno sresti kad se ukaže prilika.