.- POSEBNO PREDAVANJE, Prag, 28. ožujka 1911.
Aforizmi o odnosu teozofije i filozofije. Osvrt na predavanja iz 'Okultne fiziologije'. Potreba za preciznim filozofskim formulacijama. Dok se današnja filozofija kreće apstraktno, teozofija gradi most od duhovnog do činjeničnog. Pojmovi koji nastaju izvanjskom percepcijom moraju se u pojmovnom polju susresti s pojmovima koji se stječu duhovno-nadosjetilnom percepcijom. Odnos sadržaja svijesti prema stvarnosti. 'Ja' je sveobuhvatnije od sfere subjektivnosti. Izjava da ništa iz transsubjektivnog ne može ući u subjektivno ima samo ograničenu valjanost. Maskirani materijalizam u konvencionalnoj epistemologiji. Dužnost prepoznavanja.
Nakon javnih predavanja 'Kako opovrgnuti teozofiju?' i 'Kako braniti teozofiju?', kao i nakon zapažanja koja sam dao ovih dana u ciklusu predavanja o 'Okultnoj fiziologiji', mogu se pojaviti brojna pitanja, i postoji potreba da se malo raspravlja sa slušateljima o pitanjima koja su se ovdje dotakla. Dva javna predavanja imala su prije svega za cilj pokazati kako se na temelju znanosti duha ili teozofije mora biti svjestan mogućih prigovora koji se mogu pojaviti, te kako okultist u potpunosti prepoznaje legitimnost tih prigovora, a s druge strane, s predavanja ste uspjeli izaći s vrlo specifičnom, oštro nijansiranom izjavom o tome kako bi teozofske istine trebale biti predstavljene, usprkos teškim prigovorima protivnika.
Upravo zbog prepoznavanja poteškoća koje se pojavljuju za teozofiju, svaki bi teozof trebao osjećati potrebu da bude što točniji i precizniji u predstavljanju teozofskih istina. To je nešto čega je dobro svjestan svatko tko te stvari mora zastupati na temelju poznavanja relevantnih veza, ali što - usprkos svemu što je naglašeno na javnim predavanjima - neminovno dolazi u koliziju s onima, koji se temelje na današnjoj znanosti. Stoga, koliko god čudno izgledalo, teozofija zahtijeva, s jedne strane, da se istine donesene iz viših svjetova zaodjenu, a s druge strane, ništa manje precizno od običnog razuma, najpreciznije logičke formulacije. A svatko tko si postavi zadaću formulirati točnu i preciznu logiku, i u tu svrhu izbjegava sve što bi bilo samo trpanje riječi u rečenicu ili samo retoričko uljepšavanje, često osjeti kako ga se lako može krivo shvatiti, jednostavno iz razloga jer u naše vrijeme ne postoji posvuda intenzivna potreba da se predstavljene istine prihvate onako točno i precizno kako su izražene. U naše vrijeme čovječanstvo, čak i tamo gdje je znanstveno aktivno, još nije naviklo na ovaj vrlo precizan pristup. Ako vrlo pažljivo uzmete ono što je izneseno, ne samo da ne smijete ništa mijenjati u rečenicama, nego također morate dobro paziti na granice koje su uključene u formulacije.
Imamo jednostavan primjer za to koji se pojavio na nedavnom postavljanju pitanja. Postavljeno je pitanje: ako je svijest snova samo vrsta slikovite svijesti, kako se onda određene podsvjesne radnje, poput noćnog hodanja, mogu izvesti iz te svijesti snova? - Postavljač pitanja nije uzeo u obzir, kao što sam tada spomenuo, da kad kažem da su sadržaji svijesti snova nešto slikovito, to ne znači da su samo slikovni, ali naravno, budući da je horizont svijesti snova karakteriziran samo s jedne strane, to slijedi upravo iz prirode tog karakteriziranja: baš kao što naše svakodnevne radnje slijede iz naše dnevne svijesti, tako bi određene radnje manje svjesne prirode, također mogle slijediti iz slikovite svijesti sna.
Treba bez optuživanja reći da je netočno slušanje, jedan od glavnih razloga zašto se teozofija i njeni predstavnici danas susreću s toliko nesporazuma. Takve nesporazume ne izražavaju samo protivnici teozofije, već u velikoj mjeri i oni koji slijede ovaj teozofski svjetonazor. I možda veliki dio krivnje za nesporazume koje vanjski svijet ima prema znanosti duha, leži u činjenici da se toliko griješi u opisanom smjeru, posebno unutar teozofskih krugova.
Ako pogledamo znanosti koje su prisutne u naše vrijeme, opći osjećaj bi mogao biti da teozofija ima najviše poveznica, da je najsrodnija s filozofijom s njenim raznim granama. Takva bi tvrdnja također bila posve točna, te bi se zapravo iz situacije moglo pretpostaviti, da bi najbliža mogućnost razumijevanja teozofskog znanja bila na strani filozofije. Ali tu opet nastaju druge poteškoće.
Filozofija, kakva se danas prakticira, reklo bi se, posvuda, postala je svojevrsna posebna znanost, u mnogo većoj mjeri nego je to bila relativno nedavno. Postala je posebna znanost, i ako danas pogledamo njenu praksu, a ne ulazimo u pojedinačne teorije, u biti radi u apstraktnim područjima. I nema previše sklonosti da se filozofija svede na konkretnu koncepciju stvarnog. Da, postoje čak i poteškoće u sadašnjem radu filozofije, ako se tim današnjim filozofskim stremljenjem želi obuhvatiti stvarni svijet. Teorija znanja, koja se u drugoj polovici 19. stoljeća, s velikom domišljatošću razvijala u različitim smjerovima, pa sve do danas, nastala je uglavnom jer su se osjetile te poteškoće u dosezanju činjenica, s apstraktnih visina misli i koncepata.
Osjeća se da je upravo s predavanjima kao što su ova u ciklusu o 'Okultnoj fiziologiji', teozofija prisiljena prodrijeti izravno u stvarni svijet, s onim što ima za ponuditi kao nadosjetilne sadržaje svijesti. Ako smijem govoriti trivijalno, mogao bih reći: teozofiji to nije tako lako kao današnjoj filozofiji, koja se drži apstraktnih oblasti, i koja ne bi bila baš sklona u svoja razmatranja uključiti pojmove kao što su, recimo, krv ili jetra ili slezena, dakle, sadržaj stvarnih činjenica. Ova bi se filozofija jako bojala izgraditi most, od svojih apstraktnih konceptualnih formacija do konkretnih događaja i stvari, koje nam zapravo dolaze izravno. Teozofija je u tom pogledu odvažnija, i stoga se u usporedbi s filozofijom, lako može promatrati kao duhovna djelatnost koja hrabro i neopravdano gradi most od najduhovnijeg do najaktualnijeg.
Sada zapravo, mora biti zanimljivo zapitati se: zašto je filozofima tako teško pristupiti teozofiji? - Možda baš zato, jer filozofija izbjegava graditi taj most. Za samu teozofiju ta je činjenica u izvjesnom smislu fatalna, izuzetno fatalna. Jer vrlo, vrlo često nailazite na otpor sa teozofskim uvidima, pogotovo kada ih želite svesti na logičku obradu. U tom pogledu postoje otpori, pogotovo s filozofske strane. Doista se vrlo često događalo da naiđete na manji otpor ako ljudima ispričate senzacionalna zapažanja iz viših svjetova, da tako kažemo, na smiješan način. Često to relativno lako oproste jer, prvo, te stvari su 'zanimljive', a drugo, ljudi sami sebi kažu: pa, u mjeri u kojoj ne možemo sami pogledati gore u te svjetove, nismo pozvani donositi bilo kakav sud o njima.
Sada, cilj je teozofije svesti sve što se može naći u višim svjetovima na razumne koncepte. Činjenice, ako se doista mogu takvima smatrati, pronađene su nadosjetilnim istraživanjem u nadosjetilnim svjetovima. No, oblik na koji su prikazane danas treba biti takav da se sve obuče u strogo logičke forme, i da se istakne na svim mjestima gdje je to već danas moguće, kako nam aktualni vanjski procesi posvuda mogu pružiti potvrdu onoga što možemo ustvrditi iz duhovnog istraživanja. U cijelom tom procesu spuštanja spoznaja duhovnog svijeta, oblačenja u logički ili neki drugi razumski oblik, i predstavljanja u obliku koji zadovoljava logičke potrebe našeg vremena, danas postoji, moglo bi se reći, krajnje razumljiv izvor brojnih nesporazuma.
Uzmimo složenu stvar koja je rečena na ovim predavanjima o 'Okultnoj fiziologiji', ono što se u svojim određenjima posvuda može prihvatiti samo s ograničenjima, s preciznim specifikacijama granica, uzmimo vrlo složenu prirodu nevjerojatno pokretljivog i promjenjivog svijeta duhovnog, i usporedimo ovaj svijet duhovnog u svoj njegovoj varijabilnosti, u poteškoćama da bismo nešto što nam dolazi iz duhovnih svjetova obuhvatili grubim konceptualnim obrisima, usporedite to s lakoćom karakterizacije bilo koje vanjske činjenice kroz eksperiment ili kroz osjetilno promatranje i opisivanjem logičnim načinom!
Dakle, posvuda u našoj današnjoj filozofiji, gdje se opisuju i objašnjavaju koncepti, postoji tendencija da se ne uzima u obzir ništa osim ideja koje su stečene iz svijeta koji leži pred nama kao osjetilni svijet. To u filozofiji postaje osobito uočljivo kada je prisiljena, primjerice na području etike, pronaći drugačije podrijetlo temeljnih pojmova, od ideja koje se stječu vanjskom percepcijom fizičkog svijeta. Nalazimo - a to ne bi bilo teško dokazati, ali naravno samo kroz detaljna objašnjenja iz suvremene filozofske literature - da su u svemu što se danas obrađuje u filozofiji, definicije pojmova tako grube, jer se za pojmovne sadržaje svijesti, u osnovi uzima samo onaj opažajni svijet koji postoji oko nas, i tek na temelju toga se formiraju pojmovi.
Postoji li zapravo ikakva naznaka da se u filozofiji, kad nastaju najelementarniji koncepti, sadržaj svijesti dobiva i s drugih strana, a ne sa strane osjetilno opazivog svijeta? - Ukratko: suvremenoj filozofiji nedostaje prilika da dođe do razumijevanja teozofije, jer se njene teorije ne mogu povezati s konceptima, poput onih koje koristimo u našim teozofskim raspravama. U filozofskoj literaturi odredili smo horizont svijesti činjenicom, da se pri oblikovanju koncepata uzima u obzir samo vanjski svijet percepcije, a ne sadržaj koji dolazi iz drugih izvora, osim osjetilne percepcije.
Teozofija mora dobiti svoje koncepte na potpuno drugačiji način; mora se uzdići do nadosjetilnog znanja i svoje koncepte izvući iz nadosjetilnog, ali također mora proniknuti u stranu stvarnosti i mora ovladati filozofskim pojmovima stečenim promatranjem osjetilnog svijeta. Ako ćemo to shematski zamisliti, s jedne strane u filozofiji imamo koncepte koji se stječu vanjskim opažanjem, a s druge strane, koncepte koji se stječu iz nadosjetilnog duhovnim opažanjem. A ako razmišljamo o oblasti koncepata kroz koje komuniciramo, moramo reći: ako se teozofija želi smatrati nečim legitimnim, onda naši koncepti moraju biti uzeti s obje strane, s jedne strane iz osjetilne percepcije, a s druge strane iz duhovne percepcije, a na polju naših koncepata te se dvije strane moraju susresti.
Koncepti dobiveni Koncepti dobiveni
vanjskom percepcijom nadosjetilnom percepcijom
(Filozofija) (Teozofija)
Polje koncepata
Mora postojati potreba za susretom s filozofskim konceptima, posebno u teozofskim prezentacijama, s konceptima donesenim iz duhovnog svijeta, to znači da se naši pojmovi mogu bilo gdje povezati s pojmovima koji su dobiveni iz vanjskog osjetilnog svijeta percepcije.
Naše trenutne epistemologije su više-manje konstruirane gotovo isključivo sa stajališta da su koncepti uzeti samo s jedne strane. Ne želim reći da ne postoje i teorije znanja gdje se nešto nadosjetilno poznaje kao izvor koncepata. Ali gdje god treba nešto pozitivno dokazati, primjeri su karakteristični po tome što su koncepti preuzeti samo s lijeve strane (sheme), to jest s one strane na kojoj su koncepti dobiveni iz osjetilnog fizičkog svijeta percepcije. To je također sasvim prirodno jer [u filozofiji] duhovne činjenice nisu prepoznate kao takve. Ne uzima se u obzir slučaj da se duhovne činjenice koje su donesene iz duhovnih svjetova mogu konceptualizirati na isti način na koji se konceptualiziraju činjenice fizičkog svijeta. Ova okolnost je dovela do toga da teozofija, ako želi doći do razumijevanja s filozofijom, ne nalazi na gotovo nikakvo pripremljeno tlo na strani filozofije i da se u filozofiji način na koji se koncepti koriste u teozofiji ne može lako razumjeti.
Moglo bi se reći: ako ste suočeni s vanjskim osjetilnim svijetom percepcije, lako je pojmovima dati oštre konture. Stvari same po sebi imaju oštre konture, oštre granice, a konceptima je lako dati oštre konture. Ako se, s druge strane, suočimo s duhovnim svijetom, koji je sam po sebi pokretljiv i varijabilan, često se puno stvari mora prvo sastaviti, i moraju se napraviti ograničenja ili proširenja, u smislu koncepata da bi se donekle moglo okarakterizirati ono što se zapravo treba reći. Epistemologija kakva se danas prakticira, najmanje je prikladna za bavljenje konceptima poput onih koji se koriste u teozofiji. Budući da se za određivanje koncepata, temelji za definiranje uzimaju - svjesno ili nesvjesno - s jedne strane, nešto su miješa u sve koncepte koje čovjek formira, a da to zapravo ne zna, što vodi do takvih epistemoloških koncepata koji uopće nisu potrebni da bi se bilo što objasnilo u teozofiji. Koncept, kakav daje ne-teozofski svijet, da tako kažemo, jednostavno je neprikladan kao alat za karakterizaciju onoga što je teozofija donijela iz duhovnog svijeta.
Sada, postoji jedan takav koncept koji je užasan problem na polju epistemologije. Dobro znam da ga se takvim ne percipira, ali on je smutljivac. To je, ako se po strani ostave sve finije nijanse koje su se tako akutno razvile tijekom 19. stoljeća, u kojima se epistemološki problem formulira na takav način da se kaže: kako zapravo nastaje 'Ja' sa svojim svjesnim sadržajem - ili, ako se želi izbjeći govoriti o 'Ja' - kako naš sadržaj svijesti povezujemo sa stvarnošću? - Ti su tokovi mišljenja više-manje - s iznimkom pojedinih epistemoloških pravaca u 19. stoljeću - doveli do epistemologije, kojoj uvijek predstavlja veliku poteškoću vidjeti mogućnost kako transsubjektivno ili transcendentno, odnosno sve što leži izvan naše svijesti, može ući u našu svijest. Priznajem da ovo samo grubo karakterizira problem epistemologije. Ali poteškoće su u biti obilježene činjenicom da se kaže: kako se ono što je subjektivni sadržaj svijesti nekako može približiti biću, stvarnosti? Kako se to može povezati sa stvarnošću? Jer mora nam biti jasno da, čak i ako pretpostavimo transsubjektivnu stvarnost koja leži izvan naše svijesti, ono što je unutar naše svijesti ne može izravno pristupiti ovoj stvarnosti. Dakle - kaže se - mi imamo sadržaj svijesti u sebi, i možemo se zapitati: otkud nam mogućnost da iz tog sadržaja svijesti prodremo u biće, u stvarnost, koja je neovisna o našoj svijesti? -
Značajni suvremeni epistemolog okarakterizirao je ovaj problem jezgrovitom izjavom: ljudsko 'Ja', u mjeri u kojoj obuhvaća horizont svijesti, ne može preskočiti samo sebe, jer bi morao iskočiti iz sebe da bi iskočio u stvarnost. Ali onda bi bilo u stvarnosti a ne u svijesti. - Stoga ovom epistemologu izgleda da se uopće ništa ne može odrediti o tome kako se sadržaj svijesti odnosi prema stvarnosti.
Prije mnogo godina, u mojim epistemološkim spisima, cilj mi je bio prije svega identificirati ovaj problem znanja - koji je također temeljan u teozofiji - a zatim ukloniti poteškoće koje proizlaze iz takve formulacije kao što je ova upravo spomenuta. Međutim, tu bi se uključile vrlo čudne stvari. Naprimjer, u vrijeme u kojem se dogodilo ono o čemu želim govoriti, bilo je filozofa koji su od samog početka pretpostavili - vrlo slično Schopenhaueru - da bi rekli: 'Svijet je moja predodžba'. To znači da je ono što je zadano u svijesti u početku samo sadržaj predodžbe, a sada je pitanje kako izgraditi most od predodžbe do onoga što je izvan predodžbe, do transsubjektivne stvarnosti. E sad, za svakoga tko se ne da fascinirati tobožnjim spoznajama na ovom području, nego stvari pristupa nepristrano, odmah se postavlja pitanje, a u odnosu na veliku količinu epistemološke literature, posebice one napisane sedamdesetih i prvoj polovici osamdesetih, mora se postaviti ovo pitanje: ako je nešto 'moja predodžba', i ako bi ova predodžba sama po sebi trebala biti više od nečega što leži unutar sadržaja svijesti, ako bi sama po sebi trebala biti valjana, tada se govori o nečemu što u osnovi ne može biti polazište epistemologije, nego nešto što se može utvrditi tek nakon rasprave o mnogo važnijim temeljnim epistemološkim pitanjima. Jer prvo se moramo zapitati: zašto nešto što se u nama pojavljuje kao sadržaj naše svijesti smijemo zvati 'moja predodžba'? Imamo li pravo reći: ono što se pojavljuje na horizontu moje svijesti, moja je predodžba? - Teorija znanja nema apsolutno nikakvo pravo polaziti od procjene da je ono što je dano moja predodžba, umjesto toga, ako se doista vrati počecima, mora prvo opravdati da je ono što se tamo događa, subjektivni sadržaj svijesti.
Postoji, naravno, nekoliko stotina prigovora na ovo što je sada rečeno, ali mislim da se nije moguće duže zadržati na bilo kojem od tih prigovora, ako se stvari pristupi nepristrano. Ali doživio sam da mi je jedan poznati i važan filozof dao vrlo čudan odgovor kada sam mu skrenuo pozornost na ovu dilemu, i htio mu objasniti da se najprije mora ispitati je li epistemološki opravdano karakterizirati predodžbu kao nešto što nije stvarnost. Tada je rekao: To je samo po sebi razumljivo, već je u definiciji riječi 'predodžba' to da pred sobom imamo stvar, koja nije stvarna. - Nije mogao shvatiti - te predodžbe, koje su nastajale kroz stoljeća, bile su toliko ukorijenjene u njemu - da se time ovom prvom definicijom iznosi nešto što je potpuno neutemeljeno.
Ako smo uopće unutar opsega svijeta u kojem stojimo - a ja vas molim da shvatite riječi 'svijet u kojem stojimo' kao svijet kakvog imamo u svakodnevnom životu - ako uopće želimo dati bilo kakvu izjavu unutar ovog svijeta, naprimjer, ono što je dano kao svijet je 'predodžba', mora nam biti jasno da takvu izjavu nije moguće dati bez onoga što nazivamo našom misaonom aktivnošću, mislima i konceptima. Ne želim ništa reći o tome da je takva izjava zapravo formalno-logička 'presuda'. Onog trenutka kada počnemo, ne ostavljati nešto onako kako se pred nama pojavljuje, nego se o tome izjasnimo, svojim mišljenjem interveniramo u svijet koji nas okružuje. A ako želimo imati ikakvo pravo intervenirati u svijetu na takav način da nešto odredimo kao 'subjektivno', tada moramo biti svjesni da to, što određujemo tako da nazivamo subjektivnim, ne mora samo po sebi biti subjektivno.
Pretpostavimo da ovdje imamo sferu subjektivnosti (na ploči je nacrtan krug i iznad njega je napisana riječ subjektivnost), i da iz nje proizlazi naprimjer izjava, A je subjektivno, recimo 'moja predodžba' ili što već, onda je ova izjava sama po sebi subjektivna.
Mora postojati potreba za susretom s filozofskim konceptima, posebno u teozofskim prezentacijama, s konceptima donesenim iz duhovnog svijeta, to znači da se naši pojmovi mogu bilo gdje povezati s pojmovima koji su dobiveni iz vanjskog osjetilnog svijeta percepcije.
Naše trenutne epistemologije su više-manje konstruirane gotovo isključivo sa stajališta da su koncepti uzeti samo s jedne strane. Ne želim reći da ne postoje i teorije znanja gdje se nešto nadosjetilno poznaje kao izvor koncepata. Ali gdje god treba nešto pozitivno dokazati, primjeri su karakteristični po tome što su koncepti preuzeti samo s lijeve strane (sheme), to jest s one strane na kojoj su koncepti dobiveni iz osjetilnog fizičkog svijeta percepcije. To je također sasvim prirodno jer [u filozofiji] duhovne činjenice nisu prepoznate kao takve. Ne uzima se u obzir slučaj da se duhovne činjenice koje su donesene iz duhovnih svjetova mogu konceptualizirati na isti način na koji se konceptualiziraju činjenice fizičkog svijeta. Ova okolnost je dovela do toga da teozofija, ako želi doći do razumijevanja s filozofijom, ne nalazi na gotovo nikakvo pripremljeno tlo na strani filozofije i da se u filozofiji način na koji se koncepti koriste u teozofiji ne može lako razumjeti.
Moglo bi se reći: ako ste suočeni s vanjskim osjetilnim svijetom percepcije, lako je pojmovima dati oštre konture. Stvari same po sebi imaju oštre konture, oštre granice, a konceptima je lako dati oštre konture. Ako se, s druge strane, suočimo s duhovnim svijetom, koji je sam po sebi pokretljiv i varijabilan, često se puno stvari mora prvo sastaviti, i moraju se napraviti ograničenja ili proširenja, u smislu koncepata da bi se donekle moglo okarakterizirati ono što se zapravo treba reći. Epistemologija kakva se danas prakticira, najmanje je prikladna za bavljenje konceptima poput onih koji se koriste u teozofiji. Budući da se za određivanje koncepata, temelji za definiranje uzimaju - svjesno ili nesvjesno - s jedne strane, nešto su miješa u sve koncepte koje čovjek formira, a da to zapravo ne zna, što vodi do takvih epistemoloških koncepata koji uopće nisu potrebni da bi se bilo što objasnilo u teozofiji. Koncept, kakav daje ne-teozofski svijet, da tako kažemo, jednostavno je neprikladan kao alat za karakterizaciju onoga što je teozofija donijela iz duhovnog svijeta.
Sada, postoji jedan takav koncept koji je užasan problem na polju epistemologije. Dobro znam da ga se takvim ne percipira, ali on je smutljivac. To je, ako se po strani ostave sve finije nijanse koje su se tako akutno razvile tijekom 19. stoljeća, u kojima se epistemološki problem formulira na takav način da se kaže: kako zapravo nastaje 'Ja' sa svojim svjesnim sadržajem - ili, ako se želi izbjeći govoriti o 'Ja' - kako naš sadržaj svijesti povezujemo sa stvarnošću? - Ti su tokovi mišljenja više-manje - s iznimkom pojedinih epistemoloških pravaca u 19. stoljeću - doveli do epistemologije, kojoj uvijek predstavlja veliku poteškoću vidjeti mogućnost kako transsubjektivno ili transcendentno, odnosno sve što leži izvan naše svijesti, može ući u našu svijest. Priznajem da ovo samo grubo karakterizira problem epistemologije. Ali poteškoće su u biti obilježene činjenicom da se kaže: kako se ono što je subjektivni sadržaj svijesti nekako može približiti biću, stvarnosti? Kako se to može povezati sa stvarnošću? Jer mora nam biti jasno da, čak i ako pretpostavimo transsubjektivnu stvarnost koja leži izvan naše svijesti, ono što je unutar naše svijesti ne može izravno pristupiti ovoj stvarnosti. Dakle - kaže se - mi imamo sadržaj svijesti u sebi, i možemo se zapitati: otkud nam mogućnost da iz tog sadržaja svijesti prodremo u biće, u stvarnost, koja je neovisna o našoj svijesti? -
Značajni suvremeni epistemolog okarakterizirao je ovaj problem jezgrovitom izjavom: ljudsko 'Ja', u mjeri u kojoj obuhvaća horizont svijesti, ne može preskočiti samo sebe, jer bi morao iskočiti iz sebe da bi iskočio u stvarnost. Ali onda bi bilo u stvarnosti a ne u svijesti. - Stoga ovom epistemologu izgleda da se uopće ništa ne može odrediti o tome kako se sadržaj svijesti odnosi prema stvarnosti.
Prije mnogo godina, u mojim epistemološkim spisima, cilj mi je bio prije svega identificirati ovaj problem znanja - koji je također temeljan u teozofiji - a zatim ukloniti poteškoće koje proizlaze iz takve formulacije kao što je ova upravo spomenuta. Međutim, tu bi se uključile vrlo čudne stvari. Naprimjer, u vrijeme u kojem se dogodilo ono o čemu želim govoriti, bilo je filozofa koji su od samog početka pretpostavili - vrlo slično Schopenhaueru - da bi rekli: 'Svijet je moja predodžba'. To znači da je ono što je zadano u svijesti u početku samo sadržaj predodžbe, a sada je pitanje kako izgraditi most od predodžbe do onoga što je izvan predodžbe, do transsubjektivne stvarnosti. E sad, za svakoga tko se ne da fascinirati tobožnjim spoznajama na ovom području, nego stvari pristupa nepristrano, odmah se postavlja pitanje, a u odnosu na veliku količinu epistemološke literature, posebice one napisane sedamdesetih i prvoj polovici osamdesetih, mora se postaviti ovo pitanje: ako je nešto 'moja predodžba', i ako bi ova predodžba sama po sebi trebala biti više od nečega što leži unutar sadržaja svijesti, ako bi sama po sebi trebala biti valjana, tada se govori o nečemu što u osnovi ne može biti polazište epistemologije, nego nešto što se može utvrditi tek nakon rasprave o mnogo važnijim temeljnim epistemološkim pitanjima. Jer prvo se moramo zapitati: zašto nešto što se u nama pojavljuje kao sadržaj naše svijesti smijemo zvati 'moja predodžba'? Imamo li pravo reći: ono što se pojavljuje na horizontu moje svijesti, moja je predodžba? - Teorija znanja nema apsolutno nikakvo pravo polaziti od procjene da je ono što je dano moja predodžba, umjesto toga, ako se doista vrati počecima, mora prvo opravdati da je ono što se tamo događa, subjektivni sadržaj svijesti.
Postoji, naravno, nekoliko stotina prigovora na ovo što je sada rečeno, ali mislim da se nije moguće duže zadržati na bilo kojem od tih prigovora, ako se stvari pristupi nepristrano. Ali doživio sam da mi je jedan poznati i važan filozof dao vrlo čudan odgovor kada sam mu skrenuo pozornost na ovu dilemu, i htio mu objasniti da se najprije mora ispitati je li epistemološki opravdano karakterizirati predodžbu kao nešto što nije stvarnost. Tada je rekao: To je samo po sebi razumljivo, već je u definiciji riječi 'predodžba' to da pred sobom imamo stvar, koja nije stvarna. - Nije mogao shvatiti - te predodžbe, koje su nastajale kroz stoljeća, bile su toliko ukorijenjene u njemu - da se time ovom prvom definicijom iznosi nešto što je potpuno neutemeljeno.
Ako smo uopće unutar opsega svijeta u kojem stojimo - a ja vas molim da shvatite riječi 'svijet u kojem stojimo' kao svijet kakvog imamo u svakodnevnom životu - ako uopće želimo dati bilo kakvu izjavu unutar ovog svijeta, naprimjer, ono što je dano kao svijet je 'predodžba', mora nam biti jasno da takvu izjavu nije moguće dati bez onoga što nazivamo našom misaonom aktivnošću, mislima i konceptima. Ne želim ništa reći o tome da je takva izjava zapravo formalno-logička 'presuda'. Onog trenutka kada počnemo, ne ostavljati nešto onako kako se pred nama pojavljuje, nego se o tome izjasnimo, svojim mišljenjem interveniramo u svijet koji nas okružuje. A ako želimo imati ikakvo pravo intervenirati u svijetu na takav način da nešto odredimo kao 'subjektivno', tada moramo biti svjesni da to, što određujemo tako da nazivamo subjektivnim, ne mora samo po sebi biti subjektivno.
Pretpostavimo da ovdje imamo sferu subjektivnosti (na ploči je nacrtan krug i iznad njega je napisana riječ subjektivnost), i da iz nje proizlazi naprimjer izjava, A je subjektivno, recimo 'moja predodžba' ili što već, onda je ova izjava sama po sebi subjektivna.
Zaključak iz ovoga nije da ovu tvrdnju možemo prihvatiti, već zaključak mora biti da se takva konstatacija ne smije iznositi, jer bi takva izjava samu sebe poništila. Ako se subjektivnost može uspostaviti samo iz same sebe, onda bi to bila izjava koja samu sebe poništava. Ako izjava 'A je subjektivno' treba imati značenje, ona ne smije dolaziti iz sfere subjektivnosti, već iz stvarnosti izvan subjektivnosti. To jest, ako bi 'Ja' trebalo biti u stanju reći da nešto ima subjektivni karakter, naprimjer to nešto je 'moja predodžba', ako bi 'Ja' trebalo imati pravo opisati nešto kao subjektivno, onda ono samo ne smije biti unutar sfere subjektivnosti, već to određivanje mora izvršiti izvan sfere subjektivnosti. Stoga izjavu da je nešto subjektivno, ne smijemo pratiti natrag do 'Ja' koje je i samo subjektivno.
Ali ovo stvara izlaz iz sfere subjektivnosti, tako što sebi jasno stavljamo do znanja da ne bismo mogli donijeti odluku o tome što je subjektivno a što objektivno, i morali bismo se suzdržati čak i od samih prvih koraka razmišljanja, o tome da ne stojimo u takvom odnosu prema subjektivnosti i objektivnosti da oboje imaju jednak udio u nama. To nas navodi da prepoznamo - u što sada ne mogu dalje ulaziti - da se naše 'Ja' ne može uzeti samo subjektivno, već je sveobuhvatnije od naše subjektivnosti. Imamo pravo razlikovati, od određenog danog sadržaja, to jest od nečega objektivnog, ono što je subjektivno.
Prvo se susrećemo s različitim konceptima 'objektivno', 'subjektivno' i 'transsubjektivno'. 'Objektivno je naravno nešto drugačije od 'transsubjektivnog' [praznina u zapisu].
Sada je pitanje - nakon što smo napravili ove pretpostavke - možemo li ukloniti kamen spoticanja koji je jedna od najvažnijih prepreka u epistemologiji, naime pitanje može li se puni opseg našeg 'Ja' pronaći unutar subjektivnosti ili ne. Jer ako 'Ja' mora sudjelovati i u objektivnosti, pitanje 'Može li nešto ući u sferu subjektivnosti?' poprima potpuno drugačiji oblik. Čime se 'Ja' može opisati kao sudionik u sferi objektivnost, 'Ja' mora imati kvalitete slične onima objektivnog; nešto iz sfere objektivnosti također se mora pronaći u 'Ja'. Drugim riječima: sada možemo pretpostaviti odnos između objektivnog i subjektivnog, koji se značajno razlikuje od stajališta da ništa ne može prijeći iz subjektivnog u objektivno.
Ako netko kaže da ništa ne može prijeći na subjektivno, onda je, prvo, epistemološki definirao subjektivno kao samostalno, i drugo, upotrijebio je koncept koji vrijedi samo za određenu sferu stvarnosti, ali se ne može primijeniti na cjelokupni opseg stvarnosti. Ovo je koncept 'stvari po sebi'. Ovaj izraz igra veliku ulogu za mnoge epistemologe; to je poput mreže u koju se hvata filozofska misao. Ali vi niti ne primjećujete da se taj koncept odnosi samo na određenu sferu stvarnosti i da prestaje vrijediti tamo gdje ta sfera završava.
U materijalnim stvarima, naprimjer, koncept ima valjanost. Podsjetio bih na primjer pečata i pečatnog voska. Ako uzmete pečat s nazivom 'Müller' i utisnete ga u vrući pečatni vosak, onda s pravom možete reći: ništa od materijala u pečatu ne može ući u pečatni vosak. - Tu imate nešto, gdje vrijedi nemogućnost-prelaska. Ali s imenom 'Müller' stvari stoje drugačije; ono se može potpuno pretočiti u pečatni vosak. I kad bi sama glazura mogla govoriti i željela naglasiti da nije ušlo ništa od materijala pečata, morala bi priznati da je ono bitno, naime naziv 'Müller', prešao u potpunosti. Tako smo transcendirali sferu u kojoj je koncept 'stvari po sebi' imao opravdanje.
Odakle je taj koncept, koji se kod Kanta pojavljuje na izvjestan finiji način, kod Schopenhauera dosta grubo, ali potom oštroumno opisan kod različitih epistemologa 19. stoljeća, mogao dobiti takvo značenje?
Ako uđete u cijelu stvar detaljnije, to je zato što ono što ljudi razrađuju u smislu koncepata ovisi o cjelokupnom načinu na koji razmišljaju. Samo u dobu u kojem se svi pojmovi moraju okarakterizirati na način da se uvijek formiraju na temelju vanjske percepcije, mogao se formirati takav koncept kao što je onaj o 'stvari po sebi'.
Međutim, koncepti dobiveni samo vanjskom percepcijom nisu prikladni za karakterizaciju duhovnog. Da u teoriju spoznaje nije uveden takav prikriveni, reklo bi se, temeljito maskirani materijalizam - jer to je ono što je bitno: u teoriju spoznaje uveden je materijalizam koji doista nije lako prepoznati - bilo bi jasno da jedna epistemologija koja bi se trebala odnositi na duhovne područja, također mora imati i koncepte koji nisu oblikovani grubo poput koncepta 'stvari po sebi'. Za duhovno, gdje se ne može govoriti o vanjskom i unutarnjem u istom smislu, mora biti jasno da su nam potrebni finiji koncepti.
Mogu to samo okvirno nagovijestiti, jer bih inače morao napisati cijelu knjigu, koja bi bila jako duga i morala bi imati nekoliko tomova, jer bi se i metafizička područja trebala povezati s poviješću filozofije i teorije znanja. Ali iz ovoga vidite da je potpuno razumljivo da je ovakvo razmišljanje, jer proizlazi iz duboko zamaskiranih predrasuda, beskorisno za sve što seže u duhovni svijet.
Već vam sat vremena govorim samo o ovom najapstraktnijem konceptu. Pokušao sam stvar učiniti razumljivom, i apsolutno mi je jasno, da se prigovori, koji su jasno pred mojom dušom, naravno, mogu pojaviti i u nekim drugim dušama. Da je riječ o drugačijem susretu, možda bi trebalo posebno opravdanje za, rekli bi, obmanjivanje svojih slušatelja na takav način, da se umjesto uobičajenog činjeničnog materijala koji se očekuje, govori najapstraktnijim - kako neki vjeruju: najsloženijim - konceptima. Pa, već smo vidjeli tijekom našeg teozofskog rada da teozofija također ima dobru stvar da se unutar teozofskog pokreta razvija dužnost znanja, i da će to postupno prevladati loš koncept koji postoji drugdje, vrlo loš koncept koji kaže: to je nešto što je izvan mog horizonta, čime se ne želim baviti, to mi nije zanimljivo!
Za neke koji se bave temeljnim filozofskim pitanjima i koji iz iskustva poznaju, ponekad tek rijetko posjećene kolegije o epistemologiji, možda je iznenađujuće da toliko ljudi u našem pokretu, koji su, po mišljenju ovog ili onog epistemologa, 'najtemeljitiji diletanti' za područje epistemologije, dolazi na skup da čuje takvu temu. Ponegdje smo imali i veći broj slušatelja, posebice na filozofskim predavanjima koja su bila uklještena između teozofskih. Ali ako malo bolje pogledate situaciju, možete reći da je ovo jedan od najboljih dokaza u prilog teozofije. Teozofi znaju da bi trebali nepristrano saslušati sve prigovore koji se mogu iznijeti. Po tom pitanju su mirni, jer dobro znaju da su prigovori istraživanju nadosjetilnih svjetova mogući i opravdani, ali isto tako znaju, da se neke stvari koje su u početku opisivane kao nelogične, na kraju mogu pokazati vrlo logičnima. Teozof također smatra svojom dužnošću, unošenje znanja u svoju dušu, iako mu je teško nositi se s epistemologijom i logikom. Zato što će tako sve više i više, moći, ne samo slušati opća teozofska izlaganja, nego i ozbiljno raditi u teozofiji s logičkim konceptima i konceptualnom strukturom. Svijet će se morati upoznati s mišlju, da se filozofija u svom najopsežnijem smislu može ponovno roditi unutar teozofskog pokreta. Revnost za filozofskom strogošću, za temeljnom logičkom konceptualizacijom, postupno će se, ako smijem upotrijebiti tu riječ, ukorijeniti unutar teozofskog pokreta. Ono što želim reći jest da su, ako bolje pogledate, rezultati u tom smislu već zadovoljavajući. Svakako na to moramo gledati skromno, ali na putu smo ka tom cilju.
Što više steknemo dobru volju za mišljenjem, da budemo znanstveno savjesni, da budemo filozofski temeljiti, to ćemo više moći, ne samo slijediti svoje prolazne osobne ciljeve kroz teozofski rad, već i postići opće ciljeve. Neke stvari su danas samo na razini želje. Ali pokazuje se da volja koja upire prema znanju, već sadrži nešto poput etičkog samoobrazovanja, koje se postiže kroz interes koji pokazujemo za teozofiju. A toga uskoro neće nedostajati. Ako se ne nađu nikakve druge prepreke osim onih koje već danas postoje, vanjski svijet neće teozofiji moći uskratiti priznanje, da teozof ne teži lakom zadovoljenju čežnji svoje duše, već da u teozofiji postoji ozbiljna težnja za filozofskom temeljitošću i savjesnošću, a ne puki amaterizam. Ova će težnja biti osobito prikladna za izoštriti filozofsku savjest ljudi. Ako teozofska učenja ne prihvatimo kao dogme, nego shvatimo što teozofija može biti kao stvarna moć u našoj duši, tada se duša može potaknuti da shvati sve više i više moći skrivenih u njoj, i da je dovede do svijesti o njenoj sudbini. Zato unutar našeg teozofskog pokreta želimo promicati ovu revnost za temeljitu logiku i epistemologiju, i tako, čvršće stojeći na tlu našeg fizičkog svijeta, učimo sve jasnije i bez maglovitog entuzijazma i mistike gledati gore prema duhovnim svjetovima, čije sadržaje želimo preuzeti i umetnuti u svoj fizički svjetonazor.
Možemo li to učiniti, ovisi isključivo o tome možemo li teozofiji pripisati stvarnu misiju u zemaljskoj egzistenciji ljudi.