.- ŠESTO PREDAVANJE, Prag, 26. ožujka 1911.
Koža kao izraz 'Ja' i ljudske svijesti. Krvni sustav prenosi 'Ja' u cijelu organizaciju. Razlika između procesa života i procesa preraspodjele tvari. Osvještavanje organizma lučenjem tvari u unutrašnjost organizma. Organizacijske snage ljudskog tijela kao zakoni oblikovanja krvotoka; umetanje organa u njega. Koštani sustav, najstarija vrsta procesa hranjenja u razvoju. Neodređenost koštanog sustava; nasuprot tome, krvni sustav. Sustav kostiju: djeluje u smislu 'Ja', ali se njime ne može odrediti. Krvni sustav: aktivno upija procese 'Ja'. O frenologiji.
Iz prošlih predavanja mogli smo vidjeti da se čovjek kao fizička organizacija odvaja od onog vanjskog kroz svoju kožu, da tako kažem. Ako čovjekov organizam shvatimo u smislu kako to moramo činiti prema dosadašnjim raspravama, onda je nužno da si kažemo: sam ljudski organizam sa svojim različitim sustavima sila, stvara sebi određeni vanjski završetak u koži. Drugim riječima: mora nam biti jasno da u ljudskom organizmu postoji takav totalitet sila, koje svojim međudjelovanjem određuju jedna drugu na način da daju upravo onaj obris oblika koji izbija kroz kožu kao vanjsku granicu čovjekova izgleda. Dakle, zapravo moramo reći da je zanimljiva činjenica o životnom procesu čovjeka to da nam je ograničenje vanjskog oblika dano, da tako kažemo, da je to slikovit izraz za totalitet sustava sila u organizmu. Ako takav izraz treba biti u samoj koži, onda moramo pretpostaviti da se na određeni način čitav čovjek mora nekako pronaći unutar kože. Jer ako čovjek, takav kakav jest, treba biti oblikovan tako da vanjska koža, kao formalna granica, izražava ono što on jest, dakle, sve što pripada ukupnoj organizaciji čovjeka mora se naći u koži. I zapravo, ako pogledamo što pripada ukupnoj organizaciji čovjeka, na taj način možemo saznati koliko je ono što je prisutno unutar kože, ono što je svojstveno sustavima sila cijelog organizma.
Prvo smo vidjeli da čovjek kao cjelina, kakav izgleda kao čovjek na Zemlji, u svom sustavu krvi ima alat svog 'Ja', tako da čovjek jest čovjek, jer sadrži 'Ja' u sebi, i to 'Ja' se izražava dolje do fizičkog sustava, može u krvi kreirati svoj alat. Ako je površina našeg tijela, granica našeg oblika, bitan dio naše sveukupne organizacije, moramo reći: ova sveukupna organizacija mora kroz krv djelovati u koži, kako bi izraz cijelog ljudskog bića, u mjeri u kojoj je fizički, mogao biti prisutan u koži. Ako pogledamo kožu, koja se sastoji od nekoliko slojeva, koji se protežu cijelom površinom tijela, vidjet ćemo da fine krvne žile zapravo prolaze kroz ovu kožu. Kroz ove fine krvne žile 'Ja' može poslati svoje snage, i stvoriti izraz čovjeka, sve do kože. Također znamo da je za sve što nazivamo sviješću, živčani sustav fizički alat. Ako je granica površine tijela izraz cjelokupne organizacije čovjeka, onda se i živci moraju protezati u kožu, kako bi svijest mogla doprijeti do ovog organa. Vidimo, dakle, osim finih krvnih žila unutar slojeva kože, najrazličitije živčane završetke, koji se obično - iako ne bas s pravom - nazivaju taktilna tjelešca, jer se pretpostavlja da pomoću tih taktilnih tjelešaca čovjek putem osjetila dodira percipira vanjski svijet, kao što svjetlost i zvuk percipira kroz svoje oči i uši. Ali to zapravo nije tako. Ako bolje pogledamo, ovo osjetilo dodira izraz je raznih osjetilnih aktivnosti, primjerice osjeta topline i drugih. Vidjet ćemo, o čemu se radi. Dakle, u koži nalazimo ono što je izraz ili fizički organ čovjekova 'Ja': krv. Ali također vidimo ono što je izraz svijesti: živčani sustav, koji se proteže u kožu.
Sada moramo tražiti izraz onoga što zapravo možemo smatrati bitnim instrumentom procesa života. Već smo skrenuli pažnju na ovaj instrument procesa života, na prošlom predavanju kada smo govorili o sekreciji. U izlučivanju, koje se, kao što smo vidjeli, pojavljuje kao neka vrsta prepreke, moramo vidjeti izraz procesa života, utoliko što se živo biće koje želi postojati u svijetu, mora zatvoriti prema vanjskom svijetu. To se može dogoditi samo ako u sebi iskusi prepreku. Taj doživljaj prepreke u sebi posreduju organi za izlučivanje, koji se uglavnom mogu opisati kao žlijezde. Žlijezde su organi za izlučivanje, a prepreka nastaje jer pružaju, da tako kažemo, unutarnji otpor hranjivim tvarima koje ih pritišću. Moramo dakle pretpostaviti, da takvi organi za lučenje, kako smo ih u organizmu rasporedili drugdje, također pripadaju koži. I oni pripadaju koži; jer u koži nalazimo i organe za izlučivanje, žlijezde raznih vrsta, žlijezde znojnice, žlijezde lojnice, koje taj posao izlučivanja - također procesa života - obavljaju unutar kože.
I kada se konačno zapitamo što se krije ispod procesa života, naći ćemo ono što možemo nazvati čisti materijalni proces, prijenos materijala iz jednog organa u drugi. Ovdje bih vas zamolio da točno razlikujete takav proces izlučivanja, koji stvara unutarnju prepreku koja je dio procesa života, i one procese koji uzrokuju čisto materijalna preslagivanja, to jest čisto prenošenje tvari s jednog mjesta na drugo. Jer to nije isto. Za materijalistički pogled to bi moglo izgledati tako, ali za živo shvaćanje stvarnosti nije tako. U ljudskom organizmu ne radi se samo o pukom transportu tvari. Međutim, posvuda postoji protok tvari, hranjivih proizvoda, do pojedinačnih organa. Ali u trenutku kada se hranjive tvari apsorbiraju, imamo posla s procesom života, s procesima lučenja, koji istovremeno stvaraju unutarnje prepreke. To je potrebno razlikovati od procesa puke preraspodijele tvari. Sa procesa života se spuštamo na procese stvarnog fizičkog, kada kažemo da je to kao da su unesene hranjive tvari transportirane do različitih dijelova fizičkog tijela. Ali to je živa aktivnost, kao osvješćivanje organizma u njegovoj vlastitoj nutrini, kod koje unutarnje prepreke stvaraju organi za lučenje.
Istodobno s procesima života, odvija se i transport tvari, kako u koži tako i u drugim dijelovima organizma. Otpadne tvari iz hrane izlučuju se kroz kožu, odvajaju, prenose van procesom znojenja, tako da i ovdje postoji čisto fizički transport tvari.
Time smo u biti okarakterizirali da vanjski organ kože sadrži i sustav krvi kao izraz 'Ja' i živčani sustav kao izraz svijesti. Sada želim postupno prijeći na činjenicu da je ispravno sve fenomene svijesti sažeti izrazom 'astralno tijelo', tako da živčani sustav možemo opisati kao izraz astralnog tijela, sustav žlijezda kao izraz eterskog ili životnog tijela, i stvarni proces preustroja prehrane možemo opisati kao izraz fizičkog tijela. U tom smislu, svi pojedinačni dijelovi ljudske organizacije zapravo su prisutni u sustavu kože, kroz koji se čovjek izvana zatvara. Sada, međutim, moramo uzeti u obzir, da svi dijelovi ljudske organizacije, sustav krvi, živčani sustav, prehrambeni sustav i tako dalje, čine cjelinu u svojim međusobnim odnosima i da, dok promatramo ova četiri sustava ljudske organizacije i vizualiziramo ih u fizičkom tijelu, vidimo ljudski organizam s dvije strane. Imamo ga zapravo s dvije strane, prije svega na način da možemo reći: ljudski organizam ima smisla unutar zemaljske egzistencije samo ako je, kao cjelina, oruđe našeg 'Ja'. Ali to može biti samo sako je u njemu prisutan sljedeći alat koji 'Ja' može koristiti: sustav krvi. Ali sustav krvi je moguć samo ako mu drugi sustavi prethode u svom formiranju. Krv nije samo 'vrlo poseban sok' u smislu pjesnikovih riječi, nego je lako vidjeti da ona ne može postojati takva kakva jest a da nije ugrađena u ostatak ljudskog organizma; potrebno je da njeno postojanje pripremi ostatak ljudskog organizma. Krv, kakvu ljudi imaju, ne može postojati nigdje osim u ljudskom organizmu. Ono što je rečeno o ljudskoj krvi ne smije se jednostavno prenijeti na neko drugo živo biće na Zemlji. Možda ću kasnije imati priliku govoriti o odnosu između ljudske i životinjske krvi. To bi bilo važno razmotriti jer vanjska znanost obraća malo pozornosti na ovu razliku. Danas želimo ukazati na krv samo kao izraz ljudskog 'Ja'. Nakon što je ostatak ljudskog organizma izgrađen, on je sposoban samo prenositi krv, apsorbirati krvotok, i tek onda može u sebi imati instrument koji služi kao alat za naše 'Ja'. No, da bi se to dogodilo potrebno je prvo izgraditi ljudski organizam u cjelini.
Znate, da na Zemlji postoje i druga bića osim ljudi, koja očito imaju određeni odnos s ljudima, ali koja nisu u stanju izraziti ljudski 'Ja'. U tim slučajevima, ono što izgleda slično ljudskom sustavu u odgovarajućim sustavima, očito je strukturirano drugačije nego kod ljudi. U svim tim sustavima, koji prethode krvnom sustavu, već mora postojati mogućnost da mogu apsorbirati krv. To znači da prvo moramo imati živčani sustav koji može primiti sustav krvi, u smislu ljudskog sustava krvi; moramo imati takav sustav žlijezda i također takav hranidbeni sustav, koji mora biti unaprijed formiran da se prilagodi ljudskom sustavu krvi. To znači da, na strani ljudskog organizma, koji smo opisali kao stvarni izraz ljudskog fizičkog tijela, naprimjer, za sustav prehrane, 'Ja' mora biti predisponirano za tu svrhu. Proces formiranja hranidbenog sustava kroz organizam mora se, da tako kažemo, usmjeravati i voditi tako da se u konačnici krv može kretati pravim putevima. Što to znači?
To znači da je formiranje krvotoka, cijelom prirodom njegove aktivnosti, određeno 'Ja' prirodom čovjeka. Ako zamislimo da je krvotok potpuno shematski prikazan u ovoj ovalnoj liniji (vidi crtež ispod), onda moramo reći da krvotok mora apsorbirati ostatak organizma, to jest svi organski sustavi moraju biti raspoređeni tako da se cirkulacija krvi može integrirati. Ne bismo imali svo tkivo naših krvnih žila - bilo na glavi ili nekom drugom dijelu našeg organizma - takvo kakvo jest, da odgovarajuće stvari koje tamo moraju biti nisu usmjerene posvuda gdje krv treba
cirkulirati. To znači da sustavi sila u ljudskom organizmu, počevši od hranidbenog sustava, moraju djelovati tako da potreban prehrambeni materijal dovode na odgovarajuća mjesta i istovremeno ga oblikuju na takav način da na tim mjestima krv može slijediti točno onaj oblik svog toka koji je potreban da bi mogla postati izraz 'Ja'. Dakle, u svim impulsima našeg prehrambenog aparata, odnosno najnižeg sustava našeg organizma, mora postojati nešto što čovjeka čini 'Ja' bićem. Cjelokupni oblik koji čovjek konačno pokazuje u svom fizičkom savršenstvu, mora se podijeliti na organske sustave, sve do različitih hranidbenih procesa kod ljudi. Tu gledamo od krvi dolje u sustave organa koji pripremaju krvotok, do procesa koji se odvijaju daleko od našeg 'Ja' u tami našeg organizma. Dok je krv izraz aktivnosti našeg 'Ja', odnosno izraz najsvjesnijeg što imamo, nismo u mogućnosti pogledati dolje u nepoznate dubine fizičkog tijela. Ne znamo kako se tvari vode i prenose na pojedina mjesta u našem organizmu, gdje se moraju koristiti za izgradnju i oblikovanje tako da mogu biti oruđe našeg 'Ja'. To nam pokazuje da od samog početka prehrane sve zakonitosti koje u konačnici dovode do stvaranja krvotoka leže u ljudskom organizmu.
Krv kao takva sada nam se predstavlja kao najpokretljiviji, najaktivniji od naših sustava. A znamo da ako interveniramo u krvotok, makar i u maloj mjeri, krv odmah krene drugim putevima. Dovoljno je samo da se ubodemo u bilo koje mjesto i krv će odmah krenuti drugim putem od uobičajenog. Ovo je iznimno važno uzeti u obzir, jer iz toga možemo vidjeti da je krv najlakše odrediv element u ljudskom tijelu. Ima dobru potporu ostalih organskih sustava, ali je ujedno najlakše odrediv i ima najmanju unutarnju stabilnost. Krv može uvelike biti određena iskustvima svjesnog 'Ja'. Ne želim ulaziti u fantastične teorije koje je iznijela vanjska znanost o crvenilu ili bljedilu kada se osjećate posramljeno ili uplašeno, samo želim istaknuti čisto vanjsku činjenicu da su takva iskustva kao što su strah ili tjeskoba i osjećaj srama, temelje na iskustvima 'Ja' koja se mogu prepoznati u njihovom učinku na krv. Kada su u pitanju osjećaji straha i tjeskobe, želimo se zaštititi, takoreći, od nečega za što vjerujemo da radi protiv nas; uzmičemo, takoreći, svojim 'Ja'. Kad nas je sram, želimo se sakriti, povući iza krvi, da tako kažemo, izbrisati svoje 'Ja'. Oba puta - želim se usredotočiti samo na vanjske činjenice - krv prati materijalno, kao vanjski materijalni alat, ono što 'Ja' doživljava u sebi. Kad ljudi osjete strah i tjeskobu, kad se tako snažno žele povući od nečega zbog čega se osjećaju ugroženi, problijede; krv se povlači s površine prema središtu, prema unutra. Ako se čovjek želi sakriti kada se osjeća sram, ako se želi izbrisati kada bi najradije da ga nema, i htio bi se negdje zavući, pod dojmom onoga što 'Ja' proživljava, krv juri na periferiju organizma i osoba pocrveni. Dakle, vidimo da je krv najlakše odrediv sustav u ljudskom organizmu i najbrže može pratiti iskustva 'Ja'.
Što se više pomičemo prema dolje u našim organskim sustavima, to manje sustavi slijede naše 'Ja', manje su skloni prilagoditi se iskustvima 'Ja'. Što se tiče živčanog sustava, znamo da je on raspoređen u određene živčane kanale, i da oni u svom tijelu predstavljaju nešto relativno čvrsto. Dok je krv aktivna, i ovisi o unutarnjim iskustvima 'Ja', može se prenositi iz jednog dijela tijela u drugi sve do periferije, kod živaca je slučaj da sile koje možemo sažeti kao 'sile svijesti' teku duž živčanih putova, i da one ne mogu prenositi živčanu tvar s jednog mjesta na drugo, kao što je to moguće s krvlju na njenim putevima. Živčani sustav je stoga manje odrediv od krvi; a sustav žlijezda, koje su za vrlo specifične zadatke na vrlo određenim mjestima u organizmu, još je manje odrediv. Ako se neka žlijezda želi pobuditi nečim u određenu svrhu, ne može se pobuditi pomoću vrpce slične živčanoj vrpci, već se ta žlijezda mora pobuditi na mjestu gdje se nalazi. Dakle, sustav žlijezda je još manje odrediv; žlijezde moramo stimulirati tamo gdje se nalaze. Dok živčane aktivnosti možemo usmjeravati duž živčanih vrpci - još uvijek imamo spojna vlakna koja međusobno povezuju pojedinačne živčane čvorove - žlijezdu je moguće potaknuti na aktivnost samo na mjestu gdje se nalazi. Ali još više je taj proces ukrućivanja, taj proces unutarnje određenosti, ne 'biti odrediv', izražen u svemu što pripada hranidbenom sustavu, kroz koji čovjek izravno integrira tvari kako bi bio fizičko-osjetilno biće. Unatoč tome, zbog prirode ove integracije tvari, mora postojati potpuna priprema za alat 'Ja'.
Ako sada promatramo ljudski organizam u odnosu na njegov najniži sustav, sustav prehrane u sveobuhvatnom smislu, kroz koji se tvari transportiraju do svih članova organizma, onda raspored tih tvari mora biti takav da se formiranje, vanjsko strukturiranje ljudskog bića može odvijati na takav način da je konačno u ljudskom organizmu moguće izraziti 'Ja'. Za to je potrebno mnogo toga. Ne samo da se hranjive tvari transportiraju na razne načine i pohranjuju na raznim mjestima u organizmu, nego se poduzimaju i sve moguće mjere opreza da se utvrdi vanjski oblik ljudskog organizma.
Sada je važno da sebi razjasnimo sljedeće. U onome što smo nazvali kožom, zastupljeni su svi sustavi ljudskog organizma, sve do najnižeg sustava, a mogli bismo reći: u kožu se ulijeva sve što pripada ljudskom fizičkom sustavu u najeminentnijem smislu. Ali lako možete zamisliti da ova koža - unatoč tome što ima sve te sustave u sebi - u sebi ima veliki nedostatak, koliko god to paradoksalno zvučalo. Kakva je kod ljudi, ima oblik ljudskog organizma, ali taj oblik ne bi imala sama po sebi; sama po sebi ne bi mogla dati čovjeku karakteristične granice njegovog oblika. Bez potpore, koža bi se urušila na sebe; čovjek se ne bi mogao držati uspravno. Iz ovoga vidimo da se moraju odvijati ne samo oni hranidbeni procesi koji održavaju kožu, nego da se moraju odvijati i zajedno djelovati, i najrazličitiji drugi procesi koji tvore cjelokupni oblik ljudskog organizma. Neće nam biti teško shvatiti da i procese koji se odvijaju u hrskavici i kostima moramo promatrati kao tako transformirane prehrambene procese. Kakvi su to procesi?
Kad se materijal iz naše hrane transportira do hrskavice ili kosti, tamo se transportira u osnovi samo fizički materijal. Ono što konačno nalazimo u hrskavici ili kostima nije ništa drugo nego pretvorene prehrambene tvari; ali se transformiraju na drugačiji način nego naprimjer u koži. Stoga možemo reći: u koži možemo vidjeti pretvorene hranjive tvari koje se talože na krajnjoj vanjskoj granici našeg tijela. Ali u načinu na koji se hranjivi materijal taloži u kosti, vidimo prehrambeni proces u kojem se materijal zaokružuje u ljudski oblik. Dakle, to je obrnuti proces ishrane od onog u ljudskoj koži. Sada nam više neće biti teško zamisliti cijeli ovaj proces prehrane, transportni sustav hrane, sljedeći obrazac razmatranja koja smo napravili za živčani sustav.
Pogledamo li kožu i pogledamo hranjive tvari koje je stvaraju, ovaj vanjski zatvarač koji čovjeku daje površinu, ali sam nikada ne bi mogao proizvesti ljudski oblik, bit će nam jasno da je ishrana kože najmlađa vrsta ishrane u ljudskom organizmu; i prepoznajemo da u načinu na koji se kosti hrane, moramo vidjeti analogan proces koji s prehranom kože stoji u sličnom odnosu, kao što smo uspjeli povezati proces formiranja mozga s procesom formiranja leđne moždine. Imat ćemo isto pravo reći: ono što u početku vidimo da se pojavljuje izvana u procesu ishrane kože, može se vidjeti transformirano na kasnijoj, to jest višoj razini, u čvrstom obliku kostiju. - Gledajući na ovaj način ljudski organizam pokazuje nam se da je naš koštani sustav nekada postojao kao mekana tvar i tek se tijekom razvoja skrućivao. To također može dokazati vanjska znanost, koja nas može naučiti kako određene strukture, koje kasnije postaju kosti, još uvijek izgledaju mekane, hrskavične u djetinjstvu i da tek postupno masa slična hrskavici formira koštanu masu skladištenjem hranjivog materijala. Tu imamo prijelaz iz meke u čvršću tvar, baš kao što se to događa pojedinačno ljudima. Dakle, hrskavicu vidimo kao preteču kosti, i možemo reći da nam cjelokupna ugradnja koštanog sustava u organizam izgleda kao nešto što predstavlja, da tako kažem, konačni rezultat procesa koji vidimo u prehrani kože. Dakle, prvo se hranjive tvari na najjednostavniji način pretvore u mekanu, savitljivu tvar, a onda, kada se to pripremi, može se odvijati proces ishrane, kroz koji se pojedini dijelovi najprije stvrdnu u koštanu tvar, tako da konačno nastaje oblik ljudskog organizma kao cjeline. Način na koji smo suočeni s kostima daje nam razloga da kažemo: osim formiranja kostiju, mi zapravo nemamo daljnje napredovanje prehrambenih procesa za skrućivanje, što se tiče ljudi na trenutnom stupnju razvoja. Dok s jedne strane imamo u krvi najodređeniju, najpromjenljiviju tvar kod ljudi, s druge strane u koštanoj tvari možemo vidjeti ono što je potpuno neodredivo, što je otvrdnulo i skrutnulo do konačne točke, iza koje nema daljnje transformacije; dovedena je do najkrućeg oblika. Ako sada nastavimo prethodna razmatranja, onda moramo reći: krv je kod ljudi najodređenije oruđe 'Ja', živci manje, žlijezde još manje, a u koštanom sustavu imamo ono što je doseglo posljednju točku svoje evolucije, što predstavlja konačni proizvod transformacije u smislu njegove određenosti kroz 'Ja'. Dakle, sve što ulazi u formiranje koštanog sustava događa se na način da kosti u konačnici mogu biti nositelji i oslonci mekšeg organizma, u kojem se odvijaju procesi života i prehrane tako da krv teče na pravi način, tako da ljudsko 'Ja' može u sebi imati alat.
Volio bih znati tko ne bi bio ispunjen divljenjem i strahopoštovanjem, kad bi se zagledao u ljudski organizam i pokušao zamisliti: u koštanom sustavu imam pred sobom ono što je sigurno prošlo kroz najviše transformacija, najviše stupnjeva, što se uzdiglo od najnižih stupnjeva, kroz mnoge, mnoge epohe do sadašnjeg koštanog sustava; na kraju je dizajniran na takav način da može biti čvrst nositelj, čvrst oslonac 'Ja'. Ako netko postane svjestan kako tendencija 'Ja' djeluje sve do formiranja pojedinačnih kostiju, tko ne bi bio ispunjen dubokim divljenjem prema strukturi ljudskog organizma.
Ako pogledamo osobu, imamo dva pola fizičke egzistencije, prvo u krvnom sustavu, koji je najodređenije oruđe 'Ja', a zatim u koštanom sustavu, koji je najčvršći u vanjskom obliku i unutarnjoj strukturi, najmanje odrediv, najmanje promjenjiv, koji je u neodređenosti najviše odmakao. Stoga možemo reći: u koštanom sustavu tjelesna organizacija čovjeka prvenstveno je našla svoj konačni izraz, svoj završetak, dok je u sustavu krvi, u određenom smislu, napravila novi početak. Ako pogledamo naš koštani sustav, možemo reći: u ovom koštanom sustavu divimo se konačnom završetku ljudske organizacije. - A ako pogledamo naš sustav krvi, možemo reći: u tome vidimo početak, nešto što je moglo započeti tek nakon što svi drugi sustavi krenu naprijed. - O koštanom sustavu možemo reći: određena početna predispozicija, prvo snage za formiranje koštanog sustava, morale su postojati već prije nego što su se u organizmu razvili sustav žlijezda i živčani sustav, jer im je koštani sustav trebao dati odgovarajuća mjesta. Najstariji od sustava sila ljudskog tijela, imamo u sustavu kostiju.
Kad smo sustav krvi i koštani sustav opisali kao dva pola, htjeli smo slikovito izraziti da se u njima mogu vidjeti takoreći dva krajnja kraja ljudske organizacije. U krvnom sustavu pred sobom imamo najpokretljiviji element, koji je toliko aktivan da pravi svaki pokret našeg 'Ja'. A u koštanom sustavu imamo nešto što je gotovo potpuno uklonjeno iz utjecaja našeg 'Ja', gdje više svojim 'Ja' ne možemo dosegnuti dolje; ipak, cjelokupna organizacija 'Ja' leži unutar njegovog oblika. Sa čisto vanjske točke gledišta, ljudski sustav krvi, i koštani sustav, stoje jedan naspram drugoga kao početak i kraj. A kad pogledamo naš sustav krvi, koji neprestano prati sve pokrete 'Ja', kažemo si: ljudski život nam se istinski izražava u krvi koja je pokretna. - Kad pogledamo svoj koštani sustav kažemo si: simbolizira sve ono što se povlači iz našeg života i služi samo kao podrška organizmu. - Naša pulsirajuća krv je naš život; naš koštani sustav je ono što se već povuklo iz neposrednog života - jer je tako star gospodin - ono što se već isključilo i samo želi služiti kao oslonac, samo želi dati oblik. Istina je da najviše organski živimo u našoj krvi, u našem koštanom sustavu smo u biti već umrli. I molim vas da ovu izjavu smatrate lajtmotivom za sljedeća predavanja, jer će iz nje proizaći važne fiziološke stvari. Dok živimo u našoj krvi, u koštanom sustavu smo zapravo već umrli. Naš koštani sustav je poput okvira, najmanje je živ, samo nas njegov okvir u nama podupire.
Već smo na početku ovog niza predavanja vidjeli dualnost u ljudima; sada smo s tom dualnošću ponovno suočeni na drugačiji način. S jedne strane je ono najaktivnije, najživlje u krvi, s druge strane, nešto što izmiče organskoj aktivnosti i zapravo već nosi smrt u sebi, u koštanom sustavu. Naš je koštani sustav već postigao određeni stupanj dovršenosti - barem u smislu svog razvoja, čak i ako nastavi rasti nakon toga - do vremena života čovjeka, kada 'Ja' iskustva počinju biti aktivna. Do promjene zuba u sedmoj godini života, koštani sustav je u biti poprimio svoj oblik. Glavni razvoj našeg koštanog sustava odvija se upravo u vrijeme, kada smo mi sami još u velikoj mjeri lišeni aktivnosti našeg 'Ja'. U to vrijeme, kada se koštani sustav izgrađuje iz mračnih temelja i sila našeg organizma, može se napraviti najviše grešaka u prehrani. Upravo u tih prvih sedam godina života mogu se napraviti osobito ozbiljne pogreške u prehrani djeteta, koje negativno utječu na koštani sustav, primjerice kod rahitičnih bolesti, koje proizlaze prvenstveno iz činjenice da se procesom prehrane nije ispravno upravljalo u ovim godinama, naprimjer, ako se prepustite dječjoj želji za slatkim i date im sve za čim žude. Ovako vidimo da ono što je iz 'Ja' povučeno, radi u našem koštanom sustavu.
Sasvim je drugačije sa sustavom krvi, koji pomno prati naš individualni ljudski život i više od svega ovisi o procesima našeg unutarnjeg iskustva. To je samo vrsta kratkovidnosti od strane vanjske znanosti vjerovati da živčani sustav o unutarnjim iskustvima ovisi više nego sustav krvi. Samo želim istaknuti da najjednostavniji način utjecanja na sustav krvi imamo kroz 'Ja' iskustva u sramu i strahu, gdje se događa preslagivanje krvi, što jasno izražava iskustva 'Ja' u instrumentu 'Ja', krvi. Stoga možete zamisliti, ako se čak i privremeni procesi izražavaju na ovaj način, kako se sigurno stalna ili uobičajena iskustva tada moraju izraziti u uzbuđenom elementu krvi. Ne postoji strast, poriv ili afekt, bilo da je uobičajeno ili eksplozivno izražen, koji se kao unutarnji događaj ne prenosi u krv kao instrument 'Ja'. Svi nezdravi elementi 'Ja' iskustva, izraženi su u sustavu krvi.
I gdje god želimo razumjeti nešto što se događa u krvnom sustavu, važno je ne pitati se samo o procesu prehrane, nego ranije potražiti duševne procese u mjeri u kojoj su oni 'Ja' iskustva, kao što su raspoloženja, trajne strasti, afekti i tako dalje. Samo materijalistički stav će se fokusirati na prehranu kada postoje poremećaji u sustavu krvi; jer se prehrana krvi temelji na prehrani fizičkog sustava, sustava žlijezda, živčanog sustava i tako dalje, a u osnovi su nutritivne tvari već jako filtrirane kada dospiju u krv. Prema tome, ako se na krv utječe s ove strane, već mora nastupiti vrlo značajna bolest organizma; s druge strane, svi duševni procesi, svi procesi 'Ja', imaju izravan učinak na krv.
Tako se naš koštani sustav najviše povlači iz procesa našeg 'Ja', i tako se naš sustav krvi najviše podređuje procesima našeg 'Ja'. Da, ovaj koštani sustav je najmanje sklon slijediti 'Ja'; moglo bi se reći da je potpuno neovisan o 'Ja', ali je ipak organiziran za 'Ja'.
Samo mali dio koštanog sustava čini iznimku od neodređenosti 'Ja' i pokazuje individualni otisak, naime kosti lubanje, posebno gornji dio lubanje. Ta je činjenica dovela do raznih besmislica.
Znate da postoji frenologija, proučavanje kostiju lubanje. To je postupno, iako se s materijalističke točke gledišta smatra praznovjerjem, poprimilo materijalističku nijansu prema općim praksama našeg vremena. Ako bismo grubo okarakterizirali, možemo reći: općenito, frenologija je opisana na takav način da se izraz unutarnje strukture našeg 'Ja' traži u oblicima naše lubanje, uspostavljajući opće točke gledišta, da tako kažemo, i objašnjavajući da jedna grba znači ovo, druga ono, i tako dalje. Želite pronaći ljudske karakteristike u raznim grbama koje se pojavljuju na našoj lubanji. Frenologija traži neku vrstu plastičnog izraza za naše 'Ja' u sustavu kostiju lubanje. Ali ako se tako radi, čak i ako se izraz duhovnog traži u strukturi pojedinačnih kostiju, to je besmislica. Jer svatko tko je doista oštroumni promatrač zna da niti jedna ljudska lubanja nije ista kao druga, i da se nikada ne mogu istaknuti uzvišenja ili udubljenja koja su općenito tipična za ovo ili ono svojstvo, već da se svaka lubanja razlikuje od druge, pa u svakoj ljudskoj lubanji vidimo različite oblike.
Sada smo rekli da naše 'Ja', koje krv u svojoj aktivnosti najviše slijedi, da mu koštana struktura izmiče, najmanje ga prati. Čudno je da nam se čini da je formiranje lubanje i kostiju lica oblikovano prema 'Ja', dok se struktura kostiju općenito, čini tipičnijom. Svatko tko promatra strukturu lubanje zna: kao što je čovjek sam po sebi individualan, tako je i njegova struktura lubanje individualna.
Kako to da je ova prekrasna konfiguracija lubanje od početka dizajnirana da odgovara ljudskoj individualnosti, kada 'Ja' nema utjecaja na strukturu kostiju? Zašto je lubanja, koja se mora razvijati kao i druge kosti, različita za svaku osobu? Odakle to dolazi? To jednostavno dolazi iz istog razloga zbog kojeg se općenito razvijaju individualne karakteristike ljudi, naime zato što individualni ljudski život u cjelini ne traje samo od rođenja do smrti, već također prolazi kroz mnoge inkarnacije. Dok naše 'Ja' nema utjecaja na strukturu lubanje u trenutnoj inkarnaciji, ono je kroz iskustva svoje prethodne inkarnacije, u vremenu između smrti i sljedećeg rođenja razvilo sile koje određuju konfiguraciju strukture lubanje, oblik lubanje, u ovoj inkarnaciji. Kakvo je 'Ja' bilo u prethodnoj inkarnaciji određuje oblik lubanje u sadašnjoj inkarnaciji, tako da u strukturi naše lubanje imamo vanjski, plastični izraz za način na koji smo mi, svatko od nas, kao individualnost, u prethodnoj inkarnaciji živjeli i radili. Dok sve druge kosti izražavaju nešto opće ljudsko, lubanja u svom vanjskom obliku izražava ono što smo bili i što smo radili u prethodnoj inkarnaciji.
Iznimno aktivni element krvi stoga može biti određen od 'Ja' u ovoj inkarnaciji. U ovoj inkarnaciji, međutim, naše su se kosti već potpuno povukle od utjecaja 'Ja', sve do zadnjeg ostatka, kosti lubanje, koja više ne može slijediti 'Ja' u ovoj inkarnaciji. Kost lubanje, koja se razvila iz mekoće embrionalne tvari, gdje je 'Ja' još uvijek moglo imati kreativan utjecaj, daje izraz kakvi smo bili u prethodnoj inkarnaciji. Ne postoji općenita frenologija. Ako uopće želimo razmatrati frenologiju, ona ne smije biti shematizirajuća znanost, već bi na umjetnički način trebala ispitivati plastične osobitosti strukture lubanje. Strukturu svoje lubanje moramo prosuđivati kao umjetničko djelo. Međutim, u strukturi lubanje moramo vidjeti nešto individualno, ali nešto individualno što je izraz povijesti 'Ja' u prethodnoj inkarnaciji. Dakle, vidimo da je čak i ovaj oblik strukture kostiju, kakav vidimo u strukturi lubanje, toliko daleko od 'Ja' da više na njega nema nikakav utjecaj u trenutnoj inkarnaciji. Ali još uvijek ima utjecaja na njega tijekom prijelaza između smrti i novog rođenja, gdje u određenom smislu ponovno apsorbira sile, koje su mu izmicale u prošlom životu i koje pod njegovim utjecajem izgrađuju koštani sustav i posebno lubanju za sljedeći život.
Dakle, kada se govori o reinkarnaciji i kaže da je to stvar koja općenito izmiče prosudbi našeg razuma, jednostavno treba vjerovati onome što kaže duhovni istraživač - to nije točno. Može se odgovoriti: možete se jasno uvjeriti da je ljudsko 'Ja' moralo postojati u prethodnoj inkarnaciji; u ljudskoj lubanji postoji opipljiv dokaz kakva je osoba bila u prethodnoj inkarnaciji. Onaj tko to ne priznaje, tko vidi nešto paradoksalno u tome da se iz načina na koji je nešto izvanjski oblikovano, mora zaključiti da je to nešto što je prethodno bilo živo i što je svoj vanjski izgled oblikovalo iz svog prethodnog života, također nema pravo, zaključiti da je netko prije bio živ ako naiđe na plastični oblik. Svatko tko ne priznaje zaključak kao strogo logičan, da je konfiguracija 'Ja' iz prethodnih inkarnacija izražena u individualnom obliku lubanje koji imamo, nema pravo tvrditi ako, naprimjer, nađe negdje na zemlji praznu ljusku, iz vanjskog oblika ove ljuske zaključiti da je nekoć unutra bilo živo biće. Svatko tko na temelju mrtve ljuske želi zaključiti da je živo biće nekoć bilo unutra i formiralo ljušturu, ne smije odbaciti ekvivalentan logički zaključak da individualni dizajn naše lubanje pruža izravan dokaz utjecaja prethodnog života na ovaj život.
Dakle, možete vidjeti da ovdje imamo jedno od vrata kroz koje možemo ubaciti fiziološko svijetlo u ideju reinkarnacije. Mnogo je takvih vrata; samo si treba uzeti vremena. Ako ste strpljivi i čekate, pronaći ćete mjesta gdje se dokazi mogu pružiti i kako ih treba pružiti. A onaj tko bi htio zanijekati da ima logike u ovome što je upravo rečeno, morao bi zanijekati i cjelokupnu paleontologiju, jer se ona temelji na istim zaključcima. Na taj način vidimo kako, prodirući u oblike ljudskog organizma, kako ga možemo vratiti njegovim duhovnim temeljima.