.- PETO PREDAVANJE, Prag, 24. ožujka 1911.
O naravi i konceptu organa; nadosjetilni organizam. Razmatranje eterskog tijela i učinaka astralnog tijela i 'Ja'. Razlike u međudjelovanju sustava sila. Fizičko tijelo kao sustav sila. Koncept cijelog organa. Pronalaženje otpora kao razloga za samosvijest; izolacija kao unutarnje nalaženje otpora. Doživljaj 'Ja' kroz promjenu krvi. Ljudski lik i ljudske sposobnosti. Sile oblikovanja kože, oblikovanja koje prodire iznutra prema van. Otpor prema tvarima unesenim hranom mijenjajući njihovu aktivnost: kinetičke sile. Kontrast živčanog sustava cerebralne leđne moždine i simpatičkog živčanog sustava: funkcija epifize i hipofize.
Danas mi je zadatak, prije nego što nastavimo s našim razmatranjima, uvesti neke pojmove koji će nam nužno trebati u daljnjem tijeku izlaganja. Posebno će biti važno da se složimo oko značenja onoga što nazivamo fizičkim organom u duhovno-znanstvenom, antropozofskom, smislu, odnosno fizičkim izrazom organa. Jer već ste vidjeli da možemo, naprimjer, govoriti o slezeni na takav način da fizička slezena može biti materijalno uklonjena ili postati neupotrebljiva, a da ono što nazivamo 'slezena' u antropozofskom smislu nije isključeno iz njene aktivnosti. Ipak, kada smo takav fizički organ isključili i odstranili, aktivnost, unutarnja aktivnost, ostaje u organizmu, ono što je organ izvodio i dalje je ostalo. Iz ovoga vidimo - i stvarno vas molim da taj koncept usvojite za ono što slijedi - da sve ono što se može fizički vidjeti, što je fizički vidljivo u takvom organu, možemo zamisliti bez njega - naravno, to se ne može reći za svaki organ - a namjeravana funkcija organa ostaje; a ono što tada ostaje, što nastavlja funkciju, moramo ubrajati u nadosjetilni dio ljudskog organizma.
Sada, kada govorimo o organima kao što su slezena, jetra, žučni mjehur, bubrezi, pluća i tako dalje, u smislu naše znanosti duha, kada izgovaramo ova imena, mi za početak ne govorimo o onome što se može fizički vidjeti, umjesto toga, koristimo ih za opisivanje sustava sila koje djeluju u tim organima i koje su nadosjetilne prirode. Stoga, a to je posebno slučaj sa slezenom, kada o njoj govorimo u duhovno znanstvenom smislu, prvo ćemo morati zamisliti sustav sila koji nije fizički vidljiv izvana. Dakle, razmislimo o ovome što ovdje crtam, kao o fizički nevidljivom sustavu sila koji se može vizualizirati samo nadosjetilnim pogledom.
Takvo nešto bilo bi vidljivo samo kao nadosjetilni sustav sila u području naše slezene, naprimjer. Ako sada uzmemo u obzir da je u stvarnom ljudskom organizmu koji je pred nama, ovaj nadosjetilni sustav sila ispunjen osjetilnom materijom, moramo se zapitati: kako bismo sada trebali razmišljati o odnosu između ovog nadosjetilnog sustava sila i onoga što je osjetilna materija?
Mislim da vam neće biti teško zamisliti da se prostorom mogu kretati sile koje od početka nisu vidljive osjetilima. Sve što trebate zapamtiti je ovo: naprimjer, ako nikada niste čuli za stvarnost zraka u ispražnjenoj boci vode, mislit ćete da je boca potpuno prazna. Takva osoba koja ne poznaje fiziku bit će pomalo začuđena kad vidi da ako na stol stavimo praznu bocu za vodu, stavimo dobro začepljeni lijevak s uskim otvorom i brzo ulijemo vodu u lijevak, voda se zadržava u lijevku i ne otječe u bocu jer je protutlak zraka sprječava da uđe. Takva osoba tada postaje svjesna da u boci postoji nešto što je za nju nevidljivo i što vodu zadržava da uđe. Zamislite li ovaj koncept malo prošireno, neće biti teško zamisliti da prostor mogu prožeti sustavi sila koji su nadosjetilne prirode, tako da ih ne možemo rezati nožem, niti ih se može nekako napasti ako se razboli fizički organ koji je njihov materijalni izraz, naprimjer slezena. Moramo misliti da nadosjetilni sustav sila stoji u takvom odnosu s onim što vidimo kao fizički osjetilni organ, da je fizička materija koja je ugrađena u ovaj sustav sila, privučena točkama i linijama sile, i time postaje fizički organ. Možemo reći: razlog zašto je fizički osjetilni organ vidljiv, naprimjer na mjestu slezene, je taj što tamošnji sustavi sila ispunjavaju prostor na vrlo specifičan način, koji vuku materiju na način da se ona tako pohranjuje, kao vidimo u vanjskom organu slezeni kada je gledamo anatomski.
Dakle, u ljudskom organizmu možete zamisliti razne organe. Prvo su nadosjetilno raspoređeni, a zatim ispunjeni fizičkom materijom pod utjecajem najrazličitijih sustava nadosjetilnih sila. Stoga u tim sustavima sila prvo moramo vidjeti nadosjetilni organizam koji je unutar sebe diferenciran, koji integrira fizičku materiju na razne načine i čiju složenost fizički organ integriran u njega može samo nepotpuno slijediti. Time ne samo da smo dobili koncept odnosa između sustava nadosjetilnih sila i pohranjenih fizičko materijalnih organa, već smo ujedno dobili i drugi koncept, onaj o prehrani cijelog organizma. U čemu se sastoji ta prehrana cjelokupnog organizma? Ona se ne sastoji ni u čemu drugom nego u tome da se unesene hranjive tvari pripremaju na način da ih je moguće usmjeriti u različite organe, i oni potom te tvari ugrađuju. Na sljedećim predavanjima vidjet ćemo kako se ovaj opći koncept prehrane, koji se pokazuje kao privlačnost različitih organskih sustava prema hranjivim tvarima, kako se odnosi na razvoj pojedinačnog ljudskog bića, na embrionalni razvoj ljudskog bića koji leži prije rođenja. Najopsežniji koncept prehrane je da se pojedinačne nutritivne tvari apsorbiraju preko nadosjetilnih sustava sila, preko nadosjetilnog organizma, i na razne načine ugrađuju u fizički organizam.
Sada nam mora biti jasno da etersko tijelo čovjeka, koje je nakon fizičkog tijela sljedeći nadosjetilni član, da to etersko tijelo, čak i ako je najgrublje od nadosjetilnih članova, leži poput nadosjetilnog arhetipa u osnovi cijelog organizma, da je strukturirano, diferencirano, i sadrži najrazličitije sustave sila kako bi integriralo tvari apsorbirane prehranom. Nakon ovog eterskog tijela, koje možemo smatrati arhetipom ljudskog organizma, sada imamo takozvano astralno tijelo kao sljedećeg višeg člana ljudskog bića. Sljedeća predavanja će nam pokazati kako se ovo dvoje spaja. Astralno tijelo je ono što se može integrirati samo kada su fizički i eterski organizam već pripremljeni u smislu njihove konstitucije; ono pretpostavlja druga dva organizma. Nadalje, imamo ono što nazivamo čovjekovim 'Ja', tako da se cijeli čovjek sastoji od ova četiri člana. Sada možemo zamisliti da u samom eterskom tijelu postoje određeni sustavi sila koji hranjive tvari privlače k sebi, i zatim ih na vrlo specifičan način oblikuju u fizičkom organizmu. Ali također možemo zamisliti da je takav sustav sila određen, ne samo eterskim tijelom, već i astralnim tijelom, i da ono šalje svoje sile u njega, tako da ako zamislimo da je fizički organ daleko, prvo bismo imali sustav eterskih sila, zatim sustav astralnih sila, koji prodire u sustav eterskih sila na vrlo specifičan način, a možemo također zamisliti da zračenje iz 'Ja' prodire u njega.
Sada, mogu postojati organi koji su integrirani u organizam na takav način da se njihova bit temelji na činjenici da su eterske struje imale vrlo malo odlučujućeg učinka na njihove karakteristike, tako da ako okultno ispitamo prostor u kojem se nalazi relevantan organ, otkrili bismo da je eterski dio tog organa sam po sebi vrlo malo diferenciran, sadrži samo nekoliko sustava sila, ali da je taj dio eterskog tijela pod utjecajem jakih astralnih sila. Zatim, kada je fizička materija ugrađena u takav organ, etersko tijelo će samo malo privlačiti supstance koje treba ugraditi, glavnu će privlačnost na dotični organ tada vršiti astralno tijelo, kao da su dotične tvari iz astralnog tijela izravno dovedene u dotični organ. Iz ovoga možete vidjeti da su čovjekovi organi vrlo različite vrijednosti. Postoje takvi organi za koje se mora reći da su uglavnom određeni sustavima sila eterskog tijela, drugi koji su više određeni strujama ili silama astralnog tijela, dok su treći više određeni strujama 'Ja'. Iz objašnjenja na predavanjima, već možete zaključiti da organski sustav koji nosi našu krv bitno ovisi o zračenjima koja izviru iz našeg 'Ja', odnosno da je ljudska krv bitno povezana sa strujama i zračenjima čovjekova 'Ja'. Ostali organski sustavi i njihov sadržaj, u različitim se stupnjevima određeni nadosjetilnim članovima ljudske prirode.
No može se dogoditi i obrnuti slučaj ako uzmemo fizičko tijelo, koje - osim svojih viših članova - također predstavlja sustav sila. Prije svega, predstavlja ono što čovjek može zamisliti da je sastavljeno od materijala iz vanjskog svijeta, koji također imaju svoje unutarnje zakone, ali koji su umetnuti u fizičko tijelo u transformiranom obliku. Fizičko tijelo također je sustav sila. Tako da također možete zamisliti slučaj kada fizički organizam ima povratni učinak na eterski ili astralni sustav sila, ili čak na sustav 'Ja'. Moramo misliti da sustav eterskih sila nije uhvaćen samo astralnim ili 'Ja' sustavom, već da postoje i organi u kojima su eterske sile iskorištene od strane sustava fizičkih sila, na takav način da sustav fizičkih sila prevlada. Oni organi u kojima je fizičko tijelo prevladavajući element, i koji su stoga samo u manjoj mjeri pod utjecajem viših članova čovjekove organizacije, uglavnom su oni organi koji se u najširem smislu mogu opisati kao organi za izlučivanje, svi organi žlijezda, uopće svi organi za lučenje. Svi organi za izlučivanje, svi organi koji izravno izlučuju tvari, potaknuti su na izlučivanje tih tvari - to jest, na proces koji ima bitan značaj unutar čisto fizičkog svijeta - uglavnom snagama fizičkog organizma. Gdje god u ljudskom organizmu postoje takvi organi, ako im je prvenstvena namjena izlučivanje tvari, mora nam biti jasno da takvi organi, koji su uglavnom alati sustava fizičkih sila, neizbježno uzrokuju propadanje organizma kroz bolest, postajući neupotrebljivima ili njihovim odstranjivanjem neminovno će se uzrokovati propadanje organizma, tako da se više ne može pravilno razvijati i u konačnici više ne može živjeti. Kod takvog organa, kao što je slezena, o kojoj smo jučer govorili, vidite da njeno obolijevanje, inače neupotrebljivost ili kirurško odstranjivanje, znatno manje remeti funkcije fizičkog tijela nego što je to slučaj s drugim organima, jer na nju posebno snažno utječu nadosjetilni dijelovi čovjekove prirode, etersko tijelo, ali posebno astralno tijelo. Drugačije je s organima, gdje prevladava sustav fizičkih sila. Bolest štitne žlijezde, primjerice, koja se kod nekih bolesti ponekad povećava i stvara se takozvana guša, može imati vrlo štetan učinak na cijeli organizam. Ali ne smije postati potpuno neupotrebljiva, ili biti potpuno uklonjena, jer mora izraziti svoj učinak na takav način da ono što se njome donosi kao fizički proces bude vrlo bitno za cjelokupnu ravnotežu ljudskog organizma.
Sada, mogu postojati takvi organi koji u velikoj mjeri ovise o sustavu nadosjetilnih sila ljudske organizacije, ali koji su ipak integrirani u fizički organizam i njegove sile uzrokuju da izlučuju materijalne tvari. Jedan od takvih organa je, naprimjer, jetra, kao i bubrezi. To su organi koji, baš kao i slezena, ovise o nadosjetilnim članovima ljudske organizacije, o eterskom i astralnom tijelu, ali koji su, da tako kažemo, zarobljeni silama fizičkog organizma, i uvučeni prema dolje u njihovim učincima prema silama fizičkog. Stoga je kod njih puno važnije da su oni, kao fizički organi, u zdravom stanju nego, naprimjer, slezena, kod koje je stvar takva da se o fizičkom vrlo malo vodi računa i to daleko nadmašuje ono što dolazi od nadosjetilnih članova ljudske organizacije. Za slezenu možemo reći da je vrlo duhovni organ, jer fizički dio ovog organa čini najmanji dio njegove važnosti. Iz tog razloga, slezena je uvijek bila promatrana i u okultnoj literaturi opisivana kao posebno duhovni organ, koja je proizašla iz krugova u kojima su ljudi stvarno znali nešto o tim stvarima.
Tako smo sada, da tako kažemo, dobili koncept cjelokupnog organizma, čiji se pojedini organi mogu promatrati kao nadosjetilni sustav sila u koji se takoreći fizička materija pohranjuje kroz cijeli proces prehrane. Još jedan koncept koji moramo usvojiti je ovaj: što za čovjeka zapravo znači apsorpcija - bilo tvari ili nečeg duhovnog, što nastaje duševnom aktivnošću, naprimjer percepcijom? A što znači sekrecija, oslobađanje tvari?
Započnimo prvo s procesom sekrecije na najvišoj razini. Znamo da veliki dio materijala iz konzumirane hrane već izlučuje probavni kanal. Također znamo da se ugljična kiselina iz ljudskog organizma izlučuje preko pluća. Zatim imamo proces lučenja kroz bubrege, drugi proces lučenja odvija se kroz kožu. U ovom potonjem, koji se u prvom redu odvija stvaranjem znoja, ali i svime što se može smatrati procesom izlučivanja kroz kožu u sveobuhvatnom smislu, vidimo izlučivanje - i molim vas da na to obratite pozornost - koje se kod čovjeka javlja na krajnjem vanjskom dijelu, na periferiji njegova tijela. Sada se prvo zapitajmo: što proces odvajanja zapravo znači za čovjeka?
Značenje procesa odvajanja možemo razumjeti samo na sljedeći način. Vidjet ćete da bez koncepata koje smo danas razvili ne možemo napredovati u razmatranju čovjekova organizma. Kako bismo postupno doveli naše misli do bitne prirode procesa odvajanja, najprije bih vas želio upoznati s još jednim konceptom, koji doduše ima samo daleku sličnost s procesom odvajanja, ali koji nas može dovesti do njega, naime koncept postajanja svjesnim sebe. Promislite kako u biti možete reći da je to neka vrsta svijesti o sebi, kada uđete u prostoriju i neoprezno udarite u tvrdi predmet. To udaranje je u biti svijest o sebi. To je svijest o sebi na način da je događaj koji se dogodio kao posljedica šoka, za vas postao unutarnji događaj. Jer što za vas znači sudar sa stranim tijelom? To je uzrok povrede, boli. Proces boli odvija se isključivo u vama. Dakle, unutarnji proces je uzrokovan činjenicom da dolazite u kontakt sa stranim objektom koji vam predstavlja prepreku na putu. Postajanje svjesnim prepreke je ono što uzrokuje proces koji se javlja kao bol prilikom udaranja. U osnovi, lako je doći do predodžbe da, da biste iskusili samosvijest, ne trebate znati ništa osim unutarnje boli uzrokovane sudarom s vanjskim objektom. Zamislite da u mraku naiđete na neki predmet za koji ni ne znate što je, i pretpostavite da ste toliko jako udarili da ne možete ni zaključiti kakav bi predmet mogao biti, već samo osjećate učinak šoka kao bol. Osjetili ste učinak šoka na takav način da ste proces iskusili u sebi. Ne doživljavate ništa osim unutarnjeg procesa, a to je bit. Međutim, ako također kažete: naletio sam na vanjski objekt - to je više-manje nesvjestan zaključak unutarnjeg iskustva o vanjskoj prepreci.
Iz ovoga možete vidjeti da čovjek postaje svjestan svoje nutrine nalazeći na otpor. Moramo imati ovaj koncept: svijest o sebi, iskustvo unutarnjeg, biće ispunjeno stvarnim unutarnjim iskustvima nalazeći na otpor. To je koncept koji sam razvio, rekao bih, vrlo grubo, da bih s njega mogao prijeći na drugi koncept, onaj o izlučevinama u ljudskom organizmu. Zamislimo da ljudski organizam apsorbira određeni materijal u neki organski sustav, odnosno želudac, i da je organski sustav tako postavljen da svojom aktivnošću izdvaja nešto od materijala koji se tamo apsorbira, to jest odvaja, oduzima od ukupne tvari, tako da se kroz ovu aktivnost organa ukupna tvar razlaže na finiji, takoreći filtrirani dio, i na grublji dio, koji se izdvaja. Tvar se dakle diferencira na onu koja se pretvara u daljnju upotrebljivu tvar koju drugi organi mogu apsorbirati, i onu koja se prvo odvaja pa izlučuje.
Ovdje u ovoj točci, gdje se neupotrebljivi dijelovi materijalnosti odvajaju od upotrebljivih materijala, ovdje imate, u modificiranom obliku, nešto poput sudara s vanjskim objektom, kao što sam upravo prikazao. Protok apsorbiranog materijala nailazi na otpor, da tako kažemo, dok se približava organu; ne može ostati takav kakav jest, mora se promijeniti. Rečeno mu je, takoreći, kroz organe: ne možeš ostati takav kakav jesi, moraš se promijeniti. - Dakle, postoji otpor prema supstanci, mora se dalje koristiti kao druga supstanca i mora odbaciti određene dijelove. Unutar nas, organ se suprotstavlja protoku materije na isti način na koji se vanjski objekt s kojim se sudaramo suprotstavlja nama. Takav se otpor može pronaći u cijelom organizmu u velikom broju organa. I samo zato što u našem organizmu uopće postoji izlučivanje, samo zato što imamo organe za izlučivanje, postaje moguće da naš organizam bude samostalan, entitet koji doživljava sebe. Jer entitet može doživjeti sebe samo naišavši na otpor. Dakle, u procesima lučenja imamo važne procese ljudskog života, naime one procese u kojima se živi organizam zatvara u sebe. Ljudi ne bi bili samostalna bića da ovakvi procesi lučenja nisu prisutni.
Zamislite samo da struja unesene hrane ili kisika glatko prolazi kroz ljudski organizam poput cijevi i da ne bi bilo otpora organa. Posljedica toga bila bi da ljudski organizam ne bi mogao doživjeti sebe u sebi, nego bi sebe doživio samo kao pripadnika čitavog velikog svijeta. Međutim, mogli bismo također zamisliti da bi se dogodila najgora vrsta otpora unutar ljudskog organizma, da bi struja materijala udarila o čvrsti zid i reflektirala se i vratila. Ali to ne bi
utjecalo na unutarnji doživljaj ljudskog organizma, jer bez obzira je li protok hrane ili protok kisika prolazio kroz ljudski organizam poput cijevi, s jedne strane unutra, a s druge strane van, ili se reflektirao, to ne bi imalo nikakve veze s unutarnjim iskustvom. Možete vidjeti da je tomu tako iz činjenice da - kao što smo već rekli - kada uzrokujemo da se neka predodžba vrati sama sebi u našem živčanom sustavu, mi zapravo izdižemo živčani sustav iz iskustva unutarnjeg organizma. Stoga je svejedno postoji li potpuna refleksija ili puko klizanje struja koje izvana utječu u ljudski organizam. Ono što ljudski organizam čini opipljivim u sebi, jesu izlučevine.
Ako pogledate organ koji moramo promatrati kao središnji organ ljudskog organizma, sustav krvi, ako vidite kako se s jedne strane krv neprestano osvježava uzimanjem kisika, i ako sustav krvi vidite kao alat ljudskog 'Ja', možemo reći: kada bi krv nepromijenjena prolazila kroz ljudski organizam, ona ne bi mogla biti organ ljudskog 'Ja', koji je u najeminentnijem smislu organ koji ljudima omogućava da sami sebe doživljavaju iznutra. Samo činjenicom da se krv unutar sebe mijenja i vraća kao druga, odnosno da iz promijenjene krvi nastaju izlučevine, samo time je moguće da čovjek ne samo da ima 'Ja', nego i da ga može doživjeti uz pomoć svog osjetilno-fizičkog alata, krvi.
To nam je dalo ovaj koncept izlučivanja. A sada ćemo se morati zapitati: što je sada s onim sekretom za koji smo prethodno opisali da pripada krajnjoj periferiji ljudskog organizma? - Neće nam biti teško zamisliti kako cijeli organizam mora funkcionirati da bi došlo do tog odvajanja na periferiji. Za to je potrebno da se cjelokupnim strujama ljudskog organizma, suprotstavi organ koji je povezan s ovim najopsežnijim procesom lučenja. A taj organ je, kao što lako možete zamisliti, koža, sa svime što joj pripada u najsveobuhvatnijem smislu, a ujedno je i ono što se neposrednom vanjskom pogledu predstavlja kao bit ljudskog lika, ljudskog oblika. Ako dalje zamislimo da ljudski organizam, koji sebe može doživjeti na svom vanjskom obodu, to može učiniti samo suprotstavljanjem organa kože cjelokupnim njegovim strujanjima, tako da osebujnu formaciju kože moramo promatrati kao jedan od izraza najdubljih sila ljudskog organizma.
Sada ćemo se morati zapitati: kako bismo trebali razmišljati o ovom organu kože? Kako razmišljamo o koži i svemu što uz nju ide? Vidjet ćemo o čemu se radi u detalje, ali danas to želimo samo općenito. Prvo moramo biti načisto da ono što pripada našem svjesnom iskustvu, što možemo spoznati nekom vrstom samopromatranja, ne uključuje formaciju koja ima izraz u našoj koži. Čak i ako ograničeno sudjelujemo u oblikovanju vanjske tjelesne površine, to je još uvijek nešto što potpuno izmiče izravnoj proizvoljnoj kontroli. Samo u odnosu na pokretljivost naše kože, u odnosu na izraze lica, geste i tako dalje, imamo utjecaj koji je blizak onome što možemo nazvati svjesnom aktivnošću; ali na oblik, formu površine našeg tijela više nemamo nikakav utjecaj. Naravno, mora se priznati da između rođenja i smrti, osoba ima određeni utjecaj na svoj vanjski fizički oblik, unutar određenih granica. U to se može uvjeriti svatko tko je susreo osobu u nekoj životnoj dobi i ponovno je vidi nakon možda deset ili dvadeset godina, pogotovo ako je osoba u tim godinama prošla kroz dublja unutarnja iskustva, posebice kroz spoznajna iskustva koja nisu predmet vanjske znanosti, nego kroz ona koja 'krvi koštaju', a koja su vezana uz našu cjelokupnu životnu sudbinu. Tada vidimo, unutar nekih granica, kako se mijenja fizionomija, i kako čovjek unutar tih granica utječe na oblik svog tijela. Ali ima ga u samo maloj mjeri, i to će svatko morati priznati; jer ono najvažnije u ljudskom obliku nikako nam nije dano na volju i nije određeno našom sviješću. Ipak, moramo reći: cjelokupni ljudski oblik prilagođen je ljudskoj biti; i svatko tko se bavi ovim stvarima nikada neće moći zamisliti da bi se ono što nazivamo cijelim rasponom ljudskih sposobnosti moglo razviti u biću različitog oblika od sadašnjeg ljudskog oblika. Sve što čovjek ima u smislu sposobnosti povezano je s ovim ljudskim oblikom. Ako samo zamislite da je čeona kost u drugačijem položaju nego kakvom stvarno jest, u odnosu na cijeli organizam, ta promjena oblika zahtijevala bi sasvim druge sposobnosti i moći čovjeka. Mogle bi se provesti studije razumijevajući kako bi kod ljudi bile prisutne različite sposobnosti s različitim vanjskim oblicima glave, strukturama lubanje i tako dalje. Dakle, moramo steći ideju o prilagodbi ljudskog oblika cijelom unutarnjem ljudskom biću, da, o potpunoj korespondenciji između vanjskog oblika i unutarnjeg bića čovjeka. Ono što leži unutar moći ove prilagodbe, nema nikakve veze s onim što pripada vlastitoj aktivnosti ljudskog bića, koja je obuhvaćena sviješću. Ali budući da je čovjekov oblik povezan s njegovom duhovnom aktivnošću i također s njegovim duševnim životom, lako možete zamisliti da sile koje stvaraju čovjekov fizički oblik uključuju i sile koje se, kao da dolaze s druge strane, susreću sa silama koje ljudi razvijaju u sebi. Čovjek može razviti moći inteligencije, moći osjećaja, emocionalne moći i tako dalje, u fizičkom svijetu samo pod uvjetom svog posebnog oblika. Ovaj obrazac mu se mora dati. On stoga mora imati ovaj oblik pripremljen za svoje aktivnosti - ako se smijem ovako izraziti - silama slične prirode onima koje izgrade ovaj oblik s druge strane, tako da se onda može koristiti za ono za što je namijenjen. Do ovog koncepta nije teško doći, jer samo treba razmisliti o tome da stroj koji želimo koristiti za neku aktivnost mora biti inteligentno i namjenski postavljan za tu aktivnost. Da bi takav stroj mogao nastati, potrebno je da se prvo izvrše zadaće slične onima koje stroj treba obavljati, a zatim proizvesti i sastaviti dijelove stroja koji mu daju oblik. Kad pred sobom imamo gotov stroj, on se može potpuno mehanički objasniti ako vidimo i razumijemo njegovu učinkovitost. Ali kao misleći promatrači zapitat ćemo se: tko je to izgradio? Zato što njegov sastav ukazuje na svrhovitu duhovnu aktivnost koja je ovaj stroj stvorila za određenu svrhu. Ova duhovna aktivnost više ne mora biti prisutna ako želimo mehanički objasniti stroj, ali ona je iza stroja, to je ono što ga je dovelo do postojanja.
Isto tako možemo reći: sve što čini sustave u strukturi našeg organizma, primarno nam je dano da bismo mogli razvijati svoje sposobnosti i snage kao ljudi. Ali iza ove strukture čovjeka moraju postojati kreativne snage koje daju oblik koje jednostavno ne nalazimo u gotovom obliku, kao što u stroju nalazimo inženjera strojarstva.
Uz ovu ideju će vam još nešto postati potpuno jasno. Materijalistički mislilac mogao bi reći: zašto moramo pretpostaviti postojanje inteligentnih sila i svjesnih kreativnih entiteta iza našeg fizičkog svijeta? Fizički svijet možemo objasniti iz njega samog, iz njegovih vlastitih zakona. Sat, stroj, može se objasniti u smislu vlastitih zakona. - Ovdje smo na točci gdje se tu i tamo prave najgore greške, kako onih koji se temelje na duhovnom svjetonazoru tako i onih koji su materijalisti. Ako bi, primjerice, duhovno-znanstveni svjetonazor poricao da se ljudski organizam, kakav postoji u ovom obliku, tvrdio da se ne može objasniti čisto mehanički ili mehanicistički kroz njegove vlastite zakone, to bi naravno išlo predaleko i bilo potpuno neopravdano. Ljudski organizam se može potpuno objasniti vlastitim zakonima, baš kao i sat. Ali činjenica da se sat može objasniti vlastitim zakonima ne znači da izumitelj sata, urar i njegova duhovna aktivnost nisu stajali iza sata. Time se otklanja ovaj prigovor, koji se može postaviti s materijalističkog gledišta. Ali duhovni istraživač također mora priznati da se ljudski organizam, kakav stoji pred nama, može objasniti vlastitim zakonima. Ali ako doista razmišljamo na duhovno-znanstveni način, moramo potražiti entitete koji oblikuju iza cjelokupnog oblika ljudskog organizma, odnosno onoga što je u osnovi cjelokupnog oblika ljudskog bića. Ako sada želimo stvoriti ideju o tome kako nastaje ljudski oblik, moramo zamisliti da je, s jedne strane, to uzrokovano činjenicom da se sile koje daju oblik i time izgrađuju ljudsko biće, da se zatvaraju u granice ljudskog oblika. U formiranju kože dali smo u najčišćem obliku ono što znači prostorno zatvaranje sila koje kod ljudi daju oblik. Ako to nacrtamo shematski, možemo zamisliti da sile oblikovanja teku prema periferiji i tamo završavaju u vanjskom obliku, koji je samo nagoviješten u liniji A-B.
Sad ćemo vidjeti koliko nam je potreban ovaj koncept da bismo mogli prepoznati sve što se događa unutar kože. Ali dalje će nam morati biti jasna činjenica da takvo zatvaranje ne gledamo samo na ljudskoj koži, već i da unutar samo organizma nalazimo takvu zatvorenost, aktivnosti i suštine koja djeluje izvana. Trebate samo razmisliti o dosad rečenom, i shvatit ćete da su pred nama i takve zatvorene aktivnosti unutar ljudskog bića u koje smo jednako neupleteni kao što nismo uključeni u svoj površinski oblik, a to su upravo aktivnosti koje se javljaju u organima jetre, žučnog mjehura, slezene i tako dalje. Ono što dotječe u organizam preko sila koje su u hrani, nešto se gura protiv toga, pruža se otpor, to znači da je promijenjena
izvana, vlastita aktivnost tvari u tim organima. Dakle, dok s formativnim silama moramo zamisliti da su te formativne sile djelotvorne sve do kože, a izvan kože više nemamo nikakve formativne sile, moramo zamisliti da sile koje u nas ulaze strujanjem hrane ili zraka, da ne dolazi do potpunog zatvaranja onoga što prodire izvana kao struje, nego dolazi do transformacije. Te organe moramo zamisliti tako da se ne zatvaraju, kao što je slučaj s kožom, da ništa ne ostane izvana, nego tako da se kroz njih mijenja aktivnost tvari tako da protok hrane koji je uzet od strane ovih organa (vidi crtež, a), da se prosljeđuje na drugačiji način (b) nakon što mu je pružen otpor. Ovdje se radi o promjeni, a to prije svega zahvaća one organe koje smo opisali kao sustav unutarnjeg čovjekova svijeta. Oni mijenjaju vanjsku aktivnost tvari. To su sile koje možemo nazvati silama kretanja za razliku od sila oblika koje tvore cijeli organizam. U našem sustavu unutarnjeg svijeta, te sile koje transformiraju unutarnju aktivnost hrane tada postaju pokretne, tako da ovdje možemo govoriti o silama kretanja u organima.
Sada smo toliko odmakli u našim razmatranjima o ljudskom organizmu da možemo reći: u ljudski organizam izvana dolaze sile čije djelovanje ne opažamo svojom sviješću. Sve se to događa ispod horizonta naše svijesti, onoga što obavljamo kao aktivnost; nitko pri normalnoj svijesti ne može promatrati aktivnost svoje jetre, žučnog mjehura, slezene, i tako dalje. Sada se postavlja pitanje: što nas sprječava da znamo nešto o obliku i silama kretanja koje igraju ulogu u našim unutarnjim organima, budući da je naš duševni život integriran u organizam? U nama se odvija ogromna aktivnost. Zašto ne znamo za to?
Pa, baš kao što je naš živčani sustav mozga i leđne moždine namijenjen za prijenos vanjskih dojmova koje primamo putem naših osjetila, u krv, to jest za apsorbiranje dojmova vanjskih procesa u našu krv, u alat 'Ja', baš kao što je živčani sustav mozga i leđne moždine namijenjen da služi 'Ja' u normalnoj svijesti, tako je simpatički živčani sustav, koji svojim čvorovima i ograncima, takoreći, ispred sustava unutarnjeg svijeta, odabran da ne dopusti procesima koji se odvijaju unutar organizma da dopru do krvi, instrumenta 'Ja', već da ih drži dalje od krvi.
Dakle, vidite da simpatički živčani sustav ima suprotnu zadaću od živčanog sustava mozga i leđne moždine, i tu imamo objašnjenje za razliku u strukturi i prirodi ova dva sustava. Dok živčani sustav mozga i leđne moždine mora uložiti napor kako bi što bolje prenio vanjske dojmove u krv, intrinsična aktivnost apsorbiranih tvari mora stalno biti blokirana krvlju - kao oruđem 'Ja' - kroz simpatički živčani sustav koji djeluje u suprotnom smjeru. Ako promatramo proces probave, prvo imamo apsorpciju vanjskih tvari hrane, zatim podupiranje intrinsične aktivnosti prehrambenih tvari i zatim transformacija tih aktivnosti kroz sustav unutarnjeg svijeta ljudskog bića. Kako, dok stojimo tu u svijetu, ne bismo kontinuirano opažali sve što se događa u našim unutarnjim organima, cijeli tijek procesa mora biti držan dalje od krvi kroz simpatički živčani sustav, baš kao što živčani sustav mozga i leđne moždine prenosi u krv ono što se apsorbira izvana. Zadaća simpatičkog živčanog sustava je zadržati naše unutarnje procese u nama, ne dopustiti im da dopru do krvi, oruđa 'Ja', kako bi spriječio da ti unutarnji procesi uđu u 'Ja' svijest.
Već sam jučer istaknuo da su vanjski život i unutarnji život čovjeka, kako on živi u eterskom tijelu, u suprotnosti jedan s drugim, i da se suprotnost između vanjskog života i unutarnjeg života izražava u napetostima, koje, kao što smo vidjeli, postaju najjače u organima mozga koje nazivamo pinealna žlijezda i hipofiza.
Ako sada saberete današnja i jučerašnja objašnjenja, lako ćete moći zamisliti da sve što se priječi izvana da bi došlo u što tješnji dodir s krvotokom, da se teži sjediniti sa svojom suprotnošću, s onim, što dolazi iznutra i zadržava ga simpatički živčani sustav. U pinealnoj žlijezdi imamo mjesto gdje se ono što se u krv unosi izvana preko živčanog sustava mozga i leđne moždine, želi sjediniti s onim što dolazi s druge strane, a hipofiza je, takoreći, posljednja predstraža da čovjekov unutarnji život ne uđe u krv. U ovom trenutku u mozgu su dva važna organa okrenuta jedan prema drugome. Cjelokupno unutarnje iskustvo ostaje ispod naše svijesti; također bi nas užasno uznemirilo kad bismo svjesno sudjelovali u cjelokupnom procesu prehrane; to zadržava simpatički živčani sustav. Tek kada ovaj međusobni odnos između dvaju živčanih sustava, izražen u napetosti između epifize i hipofize, nije u redu, ono što možemo nazvati jednom stranom, prodire u drugu, jednu stranu uznemirava druga strana. To se događa, primjerice, kada postajemo svjesni nepravilnog rada naših probavnih organa i to uzrokuje neugodan osjećaj. Tu imamo - iako još uvijek nejasno - zračenje inače nesvjesnog ljudskog unutarnjeg života u svijest, koji je, međutim, značajno preobražen na ovaj način, pa se stoga u svijesti ne pojavljuje na isti način kako se dogodio. Ili kod posebnih emocija, bijesa, ljutnje, užasa i slično, koje imaju svoje ishodište u svijesti, imamo posebno snažno zračenje iz unutarnjeg ljudskog organizma; tu imamo slučaj da emocije, posebna unutarnja uzbuđenja duše, mogu posebno štetno djelovati na probavu, dišni sustav, a time i krvotok i sve ono što je ispod svijesti. Dakle, ove dvije strane ljudske prirode još uvijek mogu djelovati jedna na drugu.
Dakle, mi kao ljudi zapravo stojimo kao dvojnost u svijetu, a tu smo dvojnost vidjeli danas: s jedne strane, svjesno iskustvo vanjskog svijeta kroz živčani sustav mozga i leđne moždine, koji vanjske dojmove prenosi do krvi, alat 'Ja'; s druge strane, nesvjesno doživljavanje unutarnjeg svijeta, jer ga od krvi zatvara simpatički živčani sustav. Ove dvije suprotnosti su nasuprot jedna drugoj po cijeloj ruti. Ali njihov poseban izraz nalazimo u napetosti između ova dva organa o kojima smo govorili: pinealne žlijezde i hipofize.
Sljedeći put od ove ćemo točke nastaviti s našim razmatranjima.