.- ČETVRTO PREDAVANJE, Prag, 23. ožujka 1911.
Slezena. Organi kao izrazi duhovnih učinaka. Ponovna ritmizacija hrane i njezino prilagođavanje ljudskoj organizaciji kroz slezenu, jetru, žučni mjehur. Odnos s vanjskim svijetom putem disanja i krvi. Susret ova dva svjetska sustava sila u srcu. Harmonizacija sustava putem bubrežnog sustava. Srce i krvni sustav kao središte organizma. Sustav unutarnjeg svijeta i krv kao oruđe 'Ja'. Odnos 'Ja' prema disanju i percepciji. Odnos nematerijalnih i materijalnih procesa. Prijenos iskustva duše u etersko tijelo. Formiranje memorijskih ideja. Značenje epifize i hipofize.
Jučerašnju raspravu o značenju jednog od onih organa, koji predstavljaju, da tako kažemo, unutarnji sustav čovjekova svijeta, valjalo bi nastaviti danas. Zatim treba prijeći na opisivanje zadaća drugih ljudskih organa i sustava organa.
Jučer mi je rečeno, u vezi s onim što je ovdje rečeno o organu slezeni, da bi se mogla pojaviti prividna kontradikcija u usporedbi s važnom zadaćom koja je jučer dodijeljena organu slezene u čovjeku kao cjelini. Ova kontradikcija bi mogla nastati ako se uzme u obzir da je moguće slezenu uzeti iz tijela, zapravo je ukloniti, a da se osobu ne onesposobi za život uklanjanjem slezene.
Takav je prigovor, naravno, jedan od onih koji su s današnjeg suvremenog stajališta potpuno opravdani, i koji predstavljaju određene poteškoće upravo onima koji duhovno-znanstvenom svjetonazoru pristupaju na potpuno pošten, istraživački način. Samo općenito moglo se na prvom javnom predavanju istaknuti kako naši suvremenici - osobito ako imaju savjest obučenu znanstvenim metodama - moraju savladati poteškoće kada krenu putem razumijevanja onoga što se prikazuje iz okultnih temelja svijeta. Sada, tijekom predavanja, u biti ćemo i sami vidjeti kako se takav prigovor može otkloniti. Međutim, danas želim istaknuti da je uklanjanje slezene iz ljudskog organizma potpuno kompatibilno s onim o čemu smo jučer govorili. Ako se doista želite uzdići do duhovno-znanstvenih istina, morate se postupno pomiriti s činjenicom da ono što nazivamo ljudskim organizmom, ono što opažamo svojim vanjskim osjetilima, ono što vidimo supstancijalno, materijalno u ovom ljudskom organizmu, da ovo nije cijelo ljudsko biće, već da se fizički organizam - što ćemo morati dalje objasniti - temelji na višim, nadosjetilnim organizacijama: eterskom tijelu ili životnom tijelu, astralnom tijelu i 'Ja', te da u fizičkom organizmu imamo samo vanjski, fizički izraz za odgovarajuću formaciju, za odgovarajuće procese eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja'. Kada govorimo o takvom organu kao što je slezena, u duhovno-znanstvenom smislu mislimo da ne samo da se nešto događa u vanjskoj fizičkoj slezeni, već da je ono što se događa u fizičkoj slezeni samo fizički izraz koji odgovara procesima u eterskom tijelu ili u astralnom tijelu. I moglo bi se reći: što je organ više izravni fizički izraz nečeg duhovnog, to je fizički oblik organa, to jest ono što fizički i supstancijalno imamo pred sobom, manje presudno. Kada gledamo visak, kretanje njihala je samo fizički izraz gravitacije. Isto tako, fizički organ je samo fizički izraz nadosjetilne sile i učinaka oblika. Postoji, međutim, razlika između posljedica gravitacije, koji se očituju u kretanju njihala, i posljedica koje proizlaze iz djelovanja eterskog i astralnog tijela na slezenu. Odmaknete li visak, više nema objekta na kojem se može pokazati ritam izazvan gravitacijom. Tako je s neživom, anorganskom prirodom, a drugačije je sa živim organizmima. Osim ako ne postoje razlozi o kojima ćemo kasnije govoriti, uklanjanje fizičkog organa ne znači nužno da duhovni učinci viših organizacija također prestaju.
Promatramo li čovjeka u odnosu na njegovu slezenu, prvo imamo posla s fizičkom slezenom, a zatim sa sustavom djelovanja sila koje samo fizički izraz imaju u slezeni. Ako oduzmete slezenu, onda su te sile koje su nekad bile ugrađene u ljudski organizam tu i one ne prestaju. Pod određenim okolnostima može čak biti slučaj da prisutnost bolesnog fizičkog organa stvara mnogo veću prepreku za nastavak duhovnih učinaka nego što to čini uklanjanje dotičnog organa. To može biti slučaj, naprimjer, kod ozbiljne bolesti slezene. Ako je, u slučaju teške bolesti nekog organa, moguće izvaditi organ, tada odsutnost tog organa može biti manja prepreka za razvoj duhovnih učinaka nego prisutnost bolesnog organa, koji stalno ometa rad duhovnih sila. Stoga je ovakva primjedba kao što je spomenuta, jedna od onih koje čovjek svakako iznosi kada još nije dublje proniknuo u suštinu duhovno-znanstvenog znanja. To je sasvim razumljiva zamjerka, ali je ujedno i jedna od onih koja nestaje sama od sebe ako si odvojite vremena i imate strpljenja dublje ući u stvar. Imat ćete ovo iskustvo: ako se proučavanju znanosti duha pristupi s određenim znanjem, koje se crpi iz pogleda današnje materijalističke znanosti, može nastati proturječje za proturječjem, tako da se uopće ne možete snaći. I ako ste brzi u prosuđivanju, nećete moći doći ni do kakvog drugog zaključka osim da je znanost duha nešto ludo što i najmanje ne korespondira s rezultatima vanjske znanosti. - Ali ako pogledate stvar sa strpljenjem i odvojite vrijeme, tada ćete vidjeti da nema proturječnosti, čak ni najmanje vrste, između onoga što dolazi iz znanosti duha i onoga što proizlazi iz vanjskih znanstvenih istraživanja. Poteškoća koja se javlja je u tome što je cijelo područje antropozofskog ili duhovno-znanstvenog znanja toliko široko da se uvijek mogu dati samo dijelovi. I kada ljudi pristupe tim dijelovima, lako mogu osjetiti proturječnosti poput ove.
No, to nas ne bi trebalo plašiti, inače ne bismo mogli započeti s nužnim uvođenjem antropozofskog svjetonazora u cjelokupno obrazovanje i znanje našeg vremena.
Jučer sam pokušao objasniti promjenu ritma koju uzrokuje slezena u usporedbi s vanjskim, neritmičkim hranjenjem ljudi. Krenuo sam odatle jer je to od svih funkcija koje ima slezena, najlakše razumjeti. No, iako je to najlakše razumjeti, to nije najvažnije, i ne čini glavnu poantu. Jer moglo bi se reći: pa da, kad bi se čovjek potrudio prepoznati ispravan ritam svoje prehrane, aktivnost slezene bi postupno postala nepotrebna u tom pogledu. - Već iz ovoga se vidi da je ova funkcija, o kojoj smo jučer govorili, najmanje važna. Ono što je daleko važnije jest činjenica da u svojoj prehrani ovisimo o hrani kao o vanjskoj tvari, u načinu na koji je sastavljena, kakva se nalazi u našem okruženju. Sve dok netko ima gledište da su te namirnice mrtve tvari ili u najboljem slučaju ispunjene životom kakav pretpostavljamo da je u biljkama, sve dok to pretpostavljamo, moglo bi izgledati kao da se vanjski materijal koji se unosi u organizam kao hrana, obrađuje kroz ono što se naziva probava u najširem smislu. Zasigurno mnogi zamišljaju da imamo posla s neodređenom tvari koju konzumiramo kao hranu, s tvari koja je potpuno ravnodušna i koja samo čeka da je apsorbiramo, i možemo obraditi. Ali to nije tako. Namirnice nisu poput cigli za koje se mora prihvatiti da se na bilo koji način koriste za zgradu koja će se graditi. Cigle se mogu umetnuti u zgradu na bilo koji način, prema planu arhitekta, jer predstavljaju nekoherentnu, beživotnu masu, barem u odnosu na zgradu. Ali to nije slučaj s hranom u odnosu na ljude. Jer svaka tvar koju imamo u svom okruženju ima određene unutarnje sile, ima unutarnji zakon. I to je suština tvari, da ona ima unutarnje zakone, unutarnju aktivnost. Dakle, ako želimo unijeti vanjske hranjive tvari u naš organizam, integrirati ih u vlastitu unutarnju aktivnost, da tako kažem, one to ne prihvaćaju samo tako, već prvo pokušavaju zadržati svoje vlastite zakone, svoje vlastite ritmove i zadržati svoj unutarnji oblik kretanja. I ako ih ljudski organizam želi koristiti za svoje potrebe, mora najprije uništiti inherentnu aktivnost tih tvari, mora je ukloniti. Ne mora samo obraditi ravnodušni materijal, već mora raditi protiv inherentnih zakona tvari. Čovjek može brzo osjetiti, naprimjer, da te tvari imaju svoje vlastite zakone, kada konzumira jak otrov. Brzo će vidjeti da se inherentna priroda otrova nameće, i postaje gospodar nad njim. Ali kao što otrov ima unutarnji zakon kojim vrši napad na organizam, isto vrijedi i za svaku hranu koju konzumiramo. Nije to nešto ravnodušno, već se potvrđuje u svojoj vlastitoj prirodi, u svojoj vlastitoj biti; ima svoj ritam. I tom se ritmu ljudi moraju suprotstaviti, tako ne samo da se indiferentne građevne tvari moraju obraditi u unutarnjoj organizaciji ljudi, nego se prije svega mora prevladati vlastita priroda tih građevnih tvari.
Dakle, možemo reći da u organima s kojima se naša hrana prvi put susreće unutar ljudskog bića, imamo alate za djelovanje protiv onoga što je život same hrane - sada shvaćene kao 'život' u najširem smislu. Ne samo ono što dodajemo nepravilnim ritmovima prehrane, nego i ono što prehrambene tvari imaju u vlastitom ritmu, što je u suprotnosti s ljudskim rimom, mora se ponovno ritmizirati. Od organa koji to čine, slezena je naviše vanjski organ. Ali drugi spomenuti organi igraju važnu ulogu u tom ponovnom ritmiziranju, u tom preoblikovanju i obrani, tako da imamo sustav organa koji surađuju u slezeni, jetri i žuči, a ta suradnja je u biti namijenjena potiskivanju onoga što je priroda te hrane kada se hrana apsorbira u organizam. Sve aktivnosti koje se odvijaju u želucu, ili čak i prije nego što hrana stigne u želudac, kao i ono što se zatim događa lučenjem žuči, što se zatim događa kroz rad jetre i slezene, sve je to tu kao obrana od inherentne prirode vanjskih hranjivih tvari. Stoga je naša hrana prilagođena unutarnjem ritmu ljudskog organizma, tek kad joj je suprotstavljena djelotvornost tih organa. I tek tada, kad smo hranu koju smo uzeli izložili učincima tih organa i transformirali je, u sebi imamo ono što se može apsorbirati u taj sustav organa koji je vozilo, oruđe našeg 'Ja', krv. Prije nego što se bilo koja vanjska hranjiva tvar može apsorbirati u našu krv, tako da naša krv stekne sposobnost da bude oruđe našeg 'Ja', moraju se ukloniti svi inherentni zakoni vanjskog svijeta, a krv mora primati hranjive tvari u takvom obliku koji odgovara prirodi ljudskog organizma. Stoga možemo reći: u slezeni, jetri i žuči i u njihovom djelovanju natrag na želudac, imamo one organe koji prilagođavaju zakone vanjskog svijeta, iz kojeg uzimamo hranu, unutarnjoj organizaciji, unutarnjem ritmu čovjeka.
Sada, ova ljudska priroda, kako djeluje kao cjelina, sa svim svojim članovima, nije samo suočena s unutarnjim svijetom, već ova unutarnja ljudska priroda mora biti u stalnoj korespondenciji, i stalnoj živoj interakciji s vanjskim svijetom. Ova živa interakcija s vanjskim svijetom prekinuta je upravo zato što se zakonima vanjskog svijeta, u mjeri u kojoj s njime stupamo u odnos preko prehrambenih tvari, suprotstavljaju tri organska sustava, jetra, žučni mjehur i slezena. Time se vanjski zakon eliminira iznutra. I kada bi ljudski organizam bio izložen samo tim organskim sustavima, bio bi potpuno izoliran od vanjskog svijeta, bio bi potpuno izolirano biće. Stoga je potrebno nešto drugo. Kao što su, s jedne strane, čovjeku potrebni sustavi organa kroz koje se vanjski svijet transformira, tako da odgovara njegovom unutarnjem svijetu, tako s druge strane također mora biti sposoban suočiti se s vanjskim svijetom izravno s alatima svog 'Ja' i izravno povezati svoj organizam, koji bi inače bio izolirani entitet, s vanjskim svijetom. Dok s jedne strane krv stupa u odnos s vanjskim svijetom samo na način da od ovog vanjskog svijeta prima samo ono što je lišeno svih svojih zakona, s druge strane ona stupa u odnos s vanjskim svijetom na takav način da mu se može izravno približiti. To se događa kada krv teče kroz pluća i dolazi u kontakt s vanjskim zrakom. Tu se osvježava kisikom vanjskog zraka i oblikuje na takav način da ništa ne oslabi ovaj oblik, tako da se kisik iz zraka zapravo približava alatu ljudskog 'Ja' na način koji odgovara njegovoj vlastitoj prirodi i biti. Tako vidimo kako se pred našim očima pojavljuje vrlo čudna činjenica, da najplemenitije oruđe koje čovjek ima, krv, oruđe njegovog ' Ja', stoji poput bića koje prima svu hranu pažljivo filtriranu kroz ranije opisane organske sustave. To krvi daje sposobnost da postane potpuni izraz čovjekove unutarnje organizacije, čovjekova unutarnjeg ritma. Ali budući da krv dolazi u izravan kontakt s onim tvarima iz vanjskog svijeta koje se mogu apsorbirati u njezine unutarnje zakone bez da se protiv njih mora izravno boriti, ova ljudska organizacija nije nešto zatvoreno u sebe, već je u punom kontaktu s vanjskim svijetom.
S ove točke gledišta, imamo nešto prekrasno u ljudskom organizmu krvi. U njemu imamo pravo, istinsko sredstvo izražavanja ljudskog 'Ja', koje je zapravo okrenuto vanjskom svijetu s jedne strane, i vlastitom unutarnjem životu s druge strane. Kao što smo vidjeli da je čovjek izložen dojmovima vanjskog svijeta putem svog živčanog sustava, odnosno upija vanjski svijet preko svojih živaca, da tako kažemo, tako u neposredan kontakt s vanjskim svijetom dolazi kroz njegovu krv, kroz krv u plućima apsorbira kisik iz zraka. Stoga možemo reći: u onome što nam je dano, s jedne strane u sustavu slezena-jetra-žuč, a s druge strane u sustavu pluća, imamo dva suprotstavljena sustava koji se takoreći dodiruju u krvi. Vanjski svijet i unutarnji svijet, vrlo izravno se dodiruju u ljudskom organizmu preko krvi, tako što krv s jedne strane dolazi u dodir s vanjskim zrakom, i s druge strane s hranom koja je lišena njene vlastite prirode. Dakle, moglo bi se reći, poput pozitivnog i negativnog elektriciteta, dva kozmička učinka sudaraju se u čovjeku. I vrlo lako možemo imati predodžbu gdje se nalazi sustav organa koji je određen i pogodan da dopusti da kolizija ova dva sustava svjetskih sila ima učinak na nas. Pretvoreni hranjivi sokovi putuju do srca dok krv teče kroz srce. Kisik u zraku, koji ulazi u našu krv izravno iz vanjskog svijeta, djeluje sve do srca, utoliko što krv teče kroz njega, tako da u srcu imamo organ u kojem se ta dva sustava sastaju, u koji je utkano ljudsko biće, o kojem ovisi s dvije strane. Tako je s ovim ljudskim srcem slučaj da bismo mogli reći: s jedne strane, o njemu ovisi čitav čovjekov unutarnji organizam, a s druge strane, preko srca, čovjek je izravno povezan s ritmom, s djelovanjem vanjskog svijeta.
Ako se takva dva sustava sudare, moguće je da bi njihova interakcija trenutno rezultirala skladom. Mogli bismo zamisliti da su ta dva sustava - sustav velikog svijeta, koji na nas utječe preko kisika koji unosimo ili zraka općenito, i sustav malog svijeta, našeg vlastitog unutarnjeg organizma, koji transformira hranu koju jedemo - da ti sustavi stvaraju skladnu ravnotežu u krvi dok teče kroz srce. Da je tako, onda bi ljudi bili uhvaćeni u dva svijeta koja su stvarala njihovu unutarnju ravnotežu, da tako kažem. Sada ćemo tijekom ovih predavanja vidjeti da to nije slučaj, s odnosom svijeta prema ljudskom biću. Naprotiv, radi se o tome da se svijet ponaša, da tako kažemo, sasvim pasivno, da samo odašilje svoje snage i prepušta čovjeku da svojom unutarnjom aktivnošću stvara ravnotežu između dvaju sustava u čije smo djelovanje uključeni. Sve više ćemo učiti prepoznavati da je bitno da na kraju čovjeku uvijek ostane nešto za njegovu unutarnju aktivnost, da je na njemu - sve do njegovih organa - da sam stvori ravnotežu, unutarnju ravnotežu. Dakle, uravnoteženje i harmonizaciju ova dva sustava svijeta, moramo tražiti i u samom ljudskom organizmu. Moramo si reći od početka: zakonima vanjskog svijeta, koji izravno ulaze u čovjeka, i vlastitim unutarnjim zakonima, u koje pretvara zakone vanjskog svijeta, koje unosi hranom, usklađivanje dvaju sustava još nije lako postići. Usklađivanje se najprije mora odvijati kroz poseban organski sustav. Čovjek u sebi mora postići harmonizaciju. To se ne događa u svjesnim procesima, već kroz procese koji se potpuno nesvjesno odvijaju unutar ljudskog organizma. Ova ravnoteža između ova dva sustava postiže se činjenicom da između sustava slezena-jetra-žuč s jedne strane, i plućnog sustava s druge strane, koji su sučeljeni u krvi koja teče kroz srce, postoji ono što nazivamo bubrežnim sustavom, koji je također blisko povezan s cirkulacijom krvi.
U bubrežnom sustavu imamo nešto što, da tako kažemo, usklađuje vanjske učinke koji dolaze iz izravnog kontakta krvi sa zrakom, s učincima koji dolaze iz onih unutarnjih čovjeka organa kroz koje se hrana najprije mora pripremiti tako da se ukloni njena inherentna priroda. U sustavu bubrega imamo takav sustav ravnoteže preko kojeg se organizam može osloboditi viška koji bi nastao neharmoničnim djelovanjem oba sustava.
Time imamo cjelokupnu unutarnju organizaciju - organe probavnog sustava, uključujući i one organe koje moramo uključiti, kao što su jetra, žučni mjehur i slezena - s onim za što su ti organi razvili svoju pripremnu aktivnost, krvnim sustavom. A s druge strane, ovom krvnom sustavu suprotstavili smo one organe preko kojih se suprotstavlja jednostranoj izolaciji i tako se stvara ravnoteža između spomenutog unutarnjeg sustava i onoga što dolazi izvana. Dakle, ako mi - a vidjet ćemo koliko je to opravdano - mislimo o krvnom sustavu sa svojim središtem, srcem, kao da je smješten u sredini organizma, tada smo, s jedne strane, povezani s tim krvno-živčanim sustavom jetra-žuč-slezena, s druge strane - i na drugačiji način povezanim sa srcem - plućnim sustavom. Bubrežni sustav nalazi se između. Kasnije ćemo vidjeti koliko je izuzetno zanimljiva veza između plućnog i bubrežnog sustava. Sada ne želimo ulaziti u ovo detaljnije, već cijelu stvar sagledati u kontekstu. Ako jednostavno vrlo shematski nacrtamo sustave jedan pored drugog (vidi crtež lijevo), tada iz ovog shematskog prikaza možemo vidjeti kako čovjekova unutarnja organizacija stoji u određenom kontekstu, a to smo prikazali na način da ono najvažnije moramo vidjeti u srcu s pripadajućim krvnim sustavom.
Već sam istaknuo - a vidjet ćemo detaljnije u kojoj je mjeri takav naziv opravdan - da su u okultizmu učinak slezene naziva učinkom Saturna, učinak jetre učinkom Jupitera, a žuči kao učinak Marsa. Iz istog razloga, okultno znanje u srcu i povezanom sustavu krvi, vidi ono što zaslužuje naziv 'Sunce' u ljudskom organizmu, jednako kao i Sunce vani u planetarnom sustavu. Prema istom principu, okultist naziva sustav pluća 'Merkur', a sustav bubrega 'Venera'. Dakle, imenovanjem ovih sustava ljudskog organizma - čak i ako ne idemo u opravdavanje tih naziva - već smo nagovijestili nešto poput sustava unutarnjeg svijeta, koji smo nadopunili stavljajući se u poziciju da također promatramo vezu između dvaju organskih sustava koji su povezani sa sustavom krvi. Tek kada pogledamo veze u tom smislu, vidimo ono što možemo nazvati stvarnim čovjekovim unutarnjim svijetom na cjelovit način. Sada ću vam na sljedećim predavanjima također morati pokazati da okultist zapravo ima razloga, odnos Sunca prema Merkuru i Veneri zamisliti na sličan način kao što treba zamisliti odnos između srca, pluća i bubrega u ljudskom organizmu.
Iz ovoga vidimo da u oruđu našeg 'Ja', u našem sustavu krvi, koji izražava svoj ritam u srcu, postoji nešto što je, do određene mjere, u cijelom svom obliku, u svojoj unutarnjoj prirodi i suštini, određeno unutarnjim sustavom čovjeka, i da mora biti ugrađeno u cjelokupni takav [makrokozmički] sustav kako bi mogao živjeti kao što živi. U ovom čovjekovom sustavu krvi - to sam već spomenuo mnogo puta - možemo vidjeti fizički alat našeg 'Ja'. Znamo da je naše 'Ja', kakvo imamo, moguće samo zato što je to 'Ja' izgrađeno na temelju fizičkog tijela, eterskog tijela i astralnog tijela. Ljudsko 'Ja' koje slobodno lebdi u svijetu, nezamislivo je unutar svijeta koji je naš svijet. Ljudsko 'Ja' zahtijeva astralno tijelo, etersko tijelo i fizičko tijelo, kao osnovu. Kao što ovo 'Ja' duhovno pretpostavlja tri gore navedena člana čovjeka, tako i njegov fizički organ, sustav krvi, fizički pretpostavlja, takoreći, takve slike astralnog i eterskog tijela. Dakle, sustav krvi se može razviti samo na temelju nečeg drugog. Dok se biljka razvija jednostavno na temelju anorganske prirode koja je okružuje, takoreći izrastajući iz nje, moramo reći da za čovjekov organizam krvi kao osnova nije potrebna samo vanjska priroda, umjesto toga, ova vanjska priroda najprije mora doživjeti transformaciju. Baš kao što ljudsko fizičko tijelo prvo mora imati etersko tijelo i astralno tijelo, hranjivi materijal koji pritječe prvo se mora transformirati tako da može služiti kao alat za ljudsko 'Ja'.
Čak i ako sada možemo reći da je ovo fizičko oruđe ljudskog 'Ja', krv, izvana određeno kroz pluća, sama pluća su i dalje dio organizacije fizičkog tijela, to jest, nije taj organ, već udahnuti zrak, ono što omogućuje djelovanje na krv vanjskim ritmom. Moramo razlikovati ono što čovjeku dolazi izvana u obliku zraka koji udiše, što omogućava da vanjski ritam izravno prodre u sustav krvi, i ono što ne dolazi izravno do instrumenta 'Ja' u našem organizmu, krvi, nego dolazi - na način koji je već opisan - zaobilaznim putem kroz dušu, ono što čovjek apsorbira primajući dojmove vanjskog svijeta kroz osjetila i ta osjetila zatim također prenose svoje dojmove do ploče krvi. Stoga možemo reći: čovjek ne samo da dolazi u izravan materijalni kontakt s vanjskim svijetom kroz zrak koji udiše, tako što taj kontakt utječe na njegovu krv, već u kontakt sa vanjskim svijetom također dolazi putem osjetilnih organa na način da je taj kontakt nematerijalan, budući da se odvija u procesu percepcije koji duša razvija kada stupi u odnos s okolinom. Tu imamo nešto što je viši proces koji je dodan procesu disanja, imamo nešto poput produhovljenog procesa disanja. Dok procesom disanja materijalno apsorbiramo vanjski svijet, u procesu percepcije - a pod 'percepcijom' sada mislim na sve što ljudi obrađuju u smislu vanjskih dojmova - unosimo nešto u svoj organizam kroz produhovljeni proces disanja. I sada se postavlja pitanje: kako ova dva procesa djeluju jedan na drugog? Jer sve u ljudskom organizmu mora djelovati jedno na drugo.
Razmislimo o ovom pitanju detaljnije - jer puno će ovisiti o tome hoćemo li ga pažljivo postaviti - kako bismo odgovor, koji je za početak hipotetski, mogli unijeti u svoju dušu. Moramo razjasniti kako se može dogoditi suradnja, interakcija između svega što djeluje kroz krv i onoga što je kroz to postala, kroz to da su se svi ti procesi unutarnjih organa dogodili i kroz ono što krv postaje kroz naše procese vanjske percepcije. Moramo vidjeti da može doći do interakcije. Iako se krv filtrira tako temeljito i na toliko mnogo načina, iako se toliko mnogo stvari pobrinulo da je ona tako divno organizirana i može biti oruđe za naše 'Ja', krv je još uvijek fizička tvar i kao takva pripada fizičkom tijelu. Stoga možemo reći: isprva nam se čini da postoji velika, velika udaljenost između fizičkih procesa koji se odvijaju u ljudskoj krvi, i onoga što znamo kao naše procese percepcije koje duša provodi. To je neporeciva stvarnost; jer tko bi želio preći preko te percepcije morao bi imati čudan nedostatak sposobnosti razmišljanja, pojmovi, ideje, osjećaji, impulsi volje, jednako su stvarni kao i krvna tvar, živčana tvar, jetrena tvar, žučna tvar i tako dalje. Razni pogledi na svijet mogu raspravljati o tome kako su te stvari povezane; mogu raspravljati o tome jesu li misli samo učinci, recimo, živčane tvari ili nečeg sličnog. Tu bi mogao početi sukob svjetonazora. Ali o tome ne može biti spora, jer je jasno da naš unutarnji duševni život, naš misaoni život, naš emocionalni život, sve što je izgrađeno na temelju vanjskih opažaja i dojmova, predstavlja stvarnost po sebi. Imajte na umu, ne kažem: odvojena stvarnost - nego: stvarnost po sebi, jer ništa nije odvojeno u svijetu. 'Stvarnost za sebe' samo je namijenjena za označavanje onoga što se zapravo može promatrati, a to uključuje misli, osjećaje i tako dalje, kao i želudac, jetru, žuč i slezenu.
No, nešto drugo nam može pasti na pamet kada te dvije stvarnosti stavimo jednu pored druge: s jedne strane, sve što je materijalno tjelesno, čak i tako snažno filtrirano kao što je krv, a s druge strane, ono što u početku izgleda kao da nema nikakve veze s bilo čim fizičkim, naime sadržaj duše, osjećaji, misli i tako dalje. U stvari, pogled na ove dvije vrste stvarnosti predstavlja takve poteškoće za ljude, da su za taj pogled vezani najrazličitiji odgovori iz najrazličitijih svjetonazora. Postoje pogledi na svijet koji pretpostavljaju izravan utjecaj duševnog, misaonog, osjećajnog, na fizičku supstancu, kao da misao može imati izravan učinak na fizičku supstancu. Nasuprot njima su drugi, oni materijalistički, koji pretpostavljaju da su misli, osjećaji i tako dalje, jednostavno proizvod fizičkog i supstancijalnog. Sukob između ova dva svjetonazora dugo je igrao glavnu ulogu u vanjskom svijetu - ne za okultiste, za koje je taj sukob rasprava praznim riječima. I kad se konačno nije u tome moglo više snaći, u novije vrijeme je došlo nešto drugo, što ima čudan naziv 'psihofizički paralelizam'. Budući da ljudi više nisu mogli odlučiti koje je od ta dva mišljenja pravo - djeluje li duh na fizičke procese, ili fizički procesi djeluju na duh - jednostavno su govorili da postoje dva procesa, koja teku paralelno. Rekli su sebi: dok ljudi misle, osjećaju i tako dalje, vrlo specifični procesi odvijaju se paralelno u njihovim fizičkim sustavima organa. - Percepcija 'vidim crveno' bi stoga odgovarala nekom materijalnom procesu unutar živčanog sustava. Ono što osjećamo kada vidimo crveni otisak, ono što osjećamo u smislu radosti ili boli, odgovara materijalnom procesu. Ali ne možete ići dalje od toga da 'odgovara'. Ova teorija otklanja sve poteškoće tako što ih zapravo objašnjava jednostavno. Pa, svi sporovi koji su se pojavili na ovom tlu, kao i bespomoćnost psihofizičkog paralelizma, proizlaze iz činjenice da se o tim pitanjima želi odlučivati na temeljima na kojima se ne mogu riješiti. Bavimo se nematerijalnim procesima kada razmatramo aktivnost našeg unutarnjeg duševnog života, a kada vršimo svoja opažanja bavimo se materijalnim procesima, čak i o nečemu što je tako fino organizirano kao krv. Ako jednostavno usporedite ove dvije stvari - fizičku aktivnost i duševnu aktivnost - i sada kroz promišljanje želite saznati kako to dvoje utječu jedno na drugo, onda to promišljanje neće proizvesti ništa. Razmišljanjem se mogu naći proizvoljna rješenja ili ne-rješenja. Tek kad doista steknemo višu razinu znanja, moći ćemo odlučiti o tim pitanjima, koja ne prestaju niti s fizičkim promatranjem vanjskog svijeta niti s mišljenjem koje je vezano za čisto fizički vanjski svijet. Moramo pronaći oblik znanja koji se uzdiže do onoga što vodi onkraj fizičkog u nad-fizički svijet. S jedne strane moramo se uzdići od materijalnog do nad-materijalnog, do nad-fizičkog, ali s druge strane moramo se također uzdići od duševnog života koji se odvija u fizičkom svijetu, do onoga što je u osnovi našeg duševnog života u nad-fizičkom svijetu, jer sa svojim duševnim životom, sa svim našim osjećajima i tako dalje, također živimo u fizičkom svijetu. Dakle, s dvije strane se moramo uzdići u nad-fizički svijet.
Da bi se uzdiglo s materijalne strane u nad-fizički svijet, potrebne su one duševne vježbe koje omogućuju ljudima da pogledaju iza vanjskog osjetilnog, iza vela o kojem sam govorio, u koji su utkani naši osjetilni dojmovi. Takve osjetilne dojmove imamo pred sobom i kad promatramo vanjski ljudski organizam; čak i kod najfinije organiziranog dijela ljudskog organizma, krvi, imamo posla s nečim fizičkim i osjetilnim. Vježbe duše su neophodne da bi čovjek došao u nadosjetilni svijet. Najprije mora ići jednu stepenicu niže od onog gdje je bio kada je mogao apsorbirati duševne dojmove, ispod plana fizičkog. U dubini fizičkog osjetilnog svijeta, suprotstavlja se etersko tijelo kao nadosjetilni dio čovjekove organizacije. Ovo etersko tijelo - o njemu ćemo detaljnije govoriti, posebno sa stajališta okultne fiziologije - nadosjetilna je organizacija, koju u početku jednostavno smatramo nadosjetilnom osnovnom supstancom od koje je strukturiran ljudski osjetilni organizam i čija je slika, otisak. Krv je naravno, također otisak ovog eterskog tijela. Dakle, sada imamo ovdje, pomaknuvši se korak iza fizičkog-osjetilnog organizma, pronašli smo u ljudskom eterskom tijelu nadosjetilnog člana. I sad je pitanje: možemo li sada ovom nadosjetilnom, ovom eterskom tijelu, pristupiti i s druge strane, sa strane duše, iz naših senzacija, misli, osjećaja, koje gradimo od dojmova vanjskog svijeta?
Međutim, sada se pokazalo: tako izravno, kao što možemo svom životu duše, ne možemo pristupiti eterskom organizmu. Ali - i ovim bih završio današnje razmatranje - kada naša duša radi, to se događa na način da prvo primamo vanjske dojmove, vanjski svijet djeluje na naša osjetila, zatim u našim dušama obrađujemo vanjske dojmove; ali mi činimo čak i više, te primljene dojmove pohranjujemo u sebe. Razmislite samo o jednostavnoj pojavi memorije, sjećanja. Kada se prisjetite nečega o čemu ste godinama stvarali dojmove na temelju vanjskih percepcija, formiranih ideja koje sada iznosite iz dubine duše, i dođe vam sjećanje, recimo na nešto vrlo jednostavno, drvo ili miris, tada morate reći da ste u duši pohranili nešto što vam je moglo ostati od vanjskog dojma. Ali sada razmatranje samog života duše, stečeno kroz vježbe duše, pokazuje nam da u trenutku kada smo svoj život duše doveli do te točke, da se pohranjenih dojmova možemo prisjetiti kao predodžbi sjećanja, mi na svoje 'Ja' ne utječemo samo našim duševnim iskustvima. Prije svega, to činimo suočavajući se s vanjskim svijetom s našim 'Ja', upijajući dojmove iz njega i obrađujući ih u astralnom tijelu. Ali da samo to učinimo, odmah bismo sve zaboravili. Kada donosimo zaključke, radimo u astralnom tijelu. Ali ako dojmove u sebi učinimo toliko čvrstima, da ih se možemo ponovno prisjetiti nakon nekog vremena - da, ili čak nakon samo nekoliko minuta - tada dojmove koje smo stekli kroz naše 'Ja' i obradili kroz naše astralno tijelo, utiskujemo u naše etersko tijelo; tako da smo u predodžbama sjećanja utisnuli iz 'Ja' u etersko tijelo, ono što smo stekli kroz duševnu aktivnost u kontaktu s vanjskim svijetom. Ako sada imamo sposobnost iz naše duše utisnuti svoje predodžbe sjećanja u etersko tijelo, i ako, s druge strane, prepoznajemo etersko tijelo kao sljedeći nadosjetilni izraz našeg organizma, sada se postavlja pitanje: kako se to utiskivanje događa? Kako se zapravo događa da čovjek ono što je preradilo astralno tijelo unosi u etersko tijelo? Kako se to može prenijeti u etersko tijelo?
Ovaj prijelaz događa se na vrlo čudan način. Ako najprije vrlo shematski pogledamo protok krvi kroz cijelo tijelo i tu krv shvatimo kao vanjski fizički izraz čovjekova 'Ja', tada vidimo - ako to sada promatramo kao da stojimo unutar eterskog tijela - kako 'Ja' radi u korespondenciji s vanjskim svijetom, kako prima dojmove i kondenzira ih u predodžbe, i vidimo kako je naša krv ne samo aktivna, nego kako naša krv djeluje u cijelom procesu, posebno prema gore, a manje prema dolje, posvuda pobuđuje etersko tijelo, tako da u eterskom tijelu posvuda vidimo struje koje se razvijaju, koje imaju vrlo specifičan tijek. Čini se kao da se spajaju s krvlju, idu od srca prema glavi i skupljaju se u glavi. Akumuliraju se na približno isti način - ako smijem upotrijebiti vanjsku usporedbu - na isti način kao i što struje elektriciteta idu do jedne točke, kojoj se suprotstavlja druga točka, i tako nastoje uravnotežiti pozitivni i negativni elektricitet.
Ako ovaj proces promatramo okultno s prikladno uvježbanom dušom, vidimo kako su te eterske sile stisnute zajedno u jednoj točci pod ogromnom napetošću, što je uzrokovano dojmovima koje sada žele postati određene predodžbe, predodžbe sjećanja koje se žele utisnuti u etersko tijelo. Možete vidjeti da eterske sile žele postati sile sjećanja. 'Ja' želi privući posljednje produžetke ovih eterskih struja prema mozgu, i crtam kako se skupljaju na gomilu, ovako bi to stvarno izgledalo. Vidimo veliku napetost koja se skuplja na jednom mjestu i takoreći kaže: želim ući u etersko tijelo! - Sada vidimo kako ova eterska struja glave susreće druge struje, koje prvenstveno potječu iz limfnih žila i skupljaju se na takav način da se suprotstavljaju prvoj struji. Dakle, u mozgu, kada se želi formirati memorijska predodžba, imamo dvije suprotstavljene eterske struje, koje se koncentriraju najvećom mogućom snagom, kao što se pozitivni i negativni elektricitet koncentriraju na svojim polovima s najvećom napetosti i teže ravnoteži. Ravnoteža između dviju eterskih struja zapravo se događa, a kada se postigne, predodžba je postala predodžba pamćenja i ugrađena u etersko tijelo.
Takve nadosjetilne stvarnosti, takva nadosjetilna strujanja u ljudskom organizmu izražavaju se time što stvaraju i fizičko-osjetilni organ, koji moramo promatrati kao senzualizaciju takvih strujanja. Dakle, imamo organ koji se nalazi u srednjem mozgu, koji je fizičko-osjetilni izraz za ono što se želi formirati kao memorijska predodžba. Nasuprot tome je jedan drugi organ u mozgu, koji je izraz za one struje u eterskom tijelu koje dolaze iz nižih organa. Ova dva organa u ljudskom mozgu su fizičko-osjetilni izraz za ove dvije struje u eterskom tijelu; oni su nešto poput posljednjih znakova da se takve struje odvijaju u eterskom tijelu. Kao da se ta strujanja kondenziraju tako snažno da zahvaćaju ljudsko tijelo i kondenziraju se u tim organima, tako da zapravo imamo dojam kao da struje svjetlosti zrače iz jednog organa i prelijevaju se na drugi organ. Fizički organ koji želi formirati predodžbu pamćenja je epifiza, prijemni dio je moždani dodatak, hipofiza.
Ovdje imate vanjski fizički izraz interakcije duševnog i tjelesnog na vrlo specifičnoj točci u fizičkom organizmu!
U početku bi to trebalo biti samo kao osnovna prezentacija s kojom želimo završiti našu današnju raspravu, koju sutra želimo proširiti, i želimo dodati više detalja i dokaza. Važno je da se čvrsto držimo ideje da možemo istraživati nadosjetilno, i zatim se zapitati postoji li i očekivani fizički izraz za nadosjetilno. Ovdje smo vidjeli da je tako. Ali budući da su ovo ulazna vrata iz osjetilnog u nadosjetilno, shvatiti ćete da su ovi organi za fizičku znanost vrlo sumnjivi organi, i da o tim organima možete dobiti samo krajnje neadekvatne i nedostatne informacije iz vanjske znanosti.