.- DRUGO PREDAVANJE, Prag, 21. ožujka 1911.
Druga karika ljudske dualnosti, prehrambeni aparat: sustav obrade materije. Limfni sustav, sustav krvnih žila, srce, gornji krvotok koji uključuje mozak i osjetilne organe i donji krvotok koji uključuje slezenu, jetru i žuč. Promjena u krvi kroz osjetilne dojmove i kroz rad slezene, jetre, žuči kao svjetskih procesa kondenziranih u organe: Saturn, Jupiter i Mars. Živčani sustav: oruđe astralnog tijela, krv: oruđe 'Ja'. Živčani sustav diferenciran, krv ujednačena. Odnos vanjskih dojmova i duševnih događaja prema krvi i 'Ja'. Izravni učinak živaca na 'Ja'. Odvajanje živčanog djelovanja od krvi kroz vježbe unutarnje koncentracije; isključivanje krvi vraćanjem živčane aktivnosti natrag unutra.
Unutar ovih razmatranja uvijek ćemo se iznova susretati s poteškoćama da pobliže sagledamo vanjski ljudski organizam kako bismo prepoznali, da tako kažemo, ono što je prolazno i krhko. Ali također ćemo vidjeti da će nas upravo taj put dovesti do spoznaje o tome što je trajno, što je neprolazno, što je vječno u ljudskoj prirodi. Međutim, da bi naša promišljanja imala ovaj cilj, potrebno je da se strogo držimo onoga što je već jučer u uvodu navedeno: promatranja vanjskog fizičkog organizma sa svim poštovanjem, kao objave iz duhovnih svjetova.
Ako smo već donekle prodrli u sebe duhovno znanstvenim pojmovima i osjećajima, vrlo lako možemo doći do ideje da ljudski organizam u svojoj ogromnoj složenosti mora biti najznačajniji izraz, najveća i najvažnija objava sila koje se nazivaju duhovnim silama koje tkaju i žive kroz svijet. No, morat ćemo se, da tako kažemo, sve više uspinjati izvana prema unutra.
Već smo jučer vidjeli kako nas vanjsko promatranje, i laika i znanstvene zajednice, mora dovesti do toga da čovjeka promatramo kao dualnost, da tako kažemo. Jučer smo već ukratko okarakterizirali tu dualnost ljudskog bića - o tome ćemo morati još detaljnije - te smo pobliže pogledali onaj dio čovjeka koji je zatvoren u zaštitnu koštanu ovojnicu lubanje i kralježnice. Vidjeli smo kako, ako krenemo od vanjskog dizajna i oblika ovog dijela čovjeka, možemo steći preliminarni uvid u vezu između života koji nazivamo našim dnevnim životom, i onog drugog života, koji je naravno za nas od početka pun sumnji, a koji nazivamo životom snova. Vidjeli smo da vanjski oblici karakteriziranog dijela čovjekove prirode već daju neku vrstu slike, označavaju neku vrstu otkrivenja: s jedne strane život snova, ovaj kaotični slikovni život, a s druge strane život na javi opremljen oštro definiranim promatranjem. Danas ćemo prvo morati letimično baciti pogled na drugog člana ljudske dualnosti, koji je, da tako kažem, izvan područja koje smo jučer imali na umu. Čak i površni pogled na ovaj drugi dio čovjeka, može nam pokazati da u određenom pogledu pokazuje suprotnu sliku od onog što smo imali u vidu s mozgom i leđnom moždinom. Mozak i leđna moždina okruženi su koštanim tvorevinama koje tvore zaštitnu ljusku. Ako pogledamo drugi dio ljudske prirode, svakako moramo reći da ovdje nalazimo stvaranje kostiju više integrirano u organizam. Ali ipak bi to bilo vrlo površno razmatranje. U strukturu ovog drugog dijela ljudske prirode ući ćemo dublje ako izdvojimo najvažnije organske sustave i najprije ih izvana usporedimo s onim što smo jučer upoznali.
Organski sustavi, sustavi alata ljudskog organizma, koji će prvi doći u obzir, trebaju biti prehrambeni aparat i sve ono što se nalazi između prehrambenog aparata i te divne strukture, koju lako možemo doživjeti kao svojevrsno središte ljudske organizacije, srce. Površnim pogledom odmah se vidi da je prehrambeni aparat - kako ga se uobičajeno naziva - namijenjen upijanju tvari iz naše vanjske zemaljske okoline i pripremanju za daljnju preradu u čovjekovom fizičkom organizmu. Znamo da se ovaj probavni aparat za početak, proteže u obliku cijevi od naših usta do organa kojeg svi poznaju kao želudac. Pa čak i površno promatranje uči nas da se od hrane koja tim kanalom ulazi u želudac, neiskorišteni dijelovi jednostavno odvajaju, dok se ostali dijelovi drugim probavnim organima prenose u ljudsko tijelo. Također je dobro poznato da je ono što nazivamo limfnim sustavom povezano s probavnim sustavom u užem smislu - sada ću govoriti samo shematski - kako bi apsorbirao prehrambene tvari koje probavni sustav doprema u transformiranom stanju. Tako da možemo reći da je probavni sustav, koliko je vezan za želudac, povezan sa sustavom organa, limfnim sustavom, kao skupom kanala koji prolaze kroz cijelo tijelo, sustavom koji preuzima ono što je preradio probavni sustav i pretvorene tvari isporučuje u krv. I onda imamo treći dio ljudske prirode, sam sustav krvnih žila sa svojim širim ili užim cjevčicama, jer prolazi kroz cijeli ljudski organizam i kao središte svoje cjelokupne aktivnosti ima srce. Znamo da krvne žile koje nazivamo arterijama izlaze iz srca i da one nose takozvanu crvenu krv u sve dijelove našeg organizma. Krv prolazi određeni proces u pojedinim članovima ljudskog organizma, a zatim se vraća kroz druge žile, vene, koje je sada vraćaju u srce u promijenjenom, preobraženom stanju kao takozvanu plavu krv. Također znamo da se ova transformirana, neupotrebljiva krv vodi iz srca u pluća, da tamo dolazi u kontakt s kisikom u zraku koji se unosi izvana, da se na taj način obnavlja, i zatim venama vraća u srce da opet započne cirkulacija kroz cijeli organizam.
Kako bismo sagledali ove komplicirane sustave, tako da imamo osnovu za okultni način promatranja stvari izvana, prvo se želimo držati sustava, koji se svakom od samog početka mora činiti kao stvarni središnji sustav cijelog čovjekovog organizma: krvno-srčani sustav. Prvo želimo razmotriti kako se krv, nakon što je kao istrošena krv osvježena u plućima, to jest pretvorena iz takozvane plave krvi natrag u crvenu krv, vraća u srce i zatim opet istječe iz srca kao crvena krv u organizam da se tu koristi. (Crtanje na ploči.) Imajte na umu da je sve što ovdje crtam tek shematski. Podsjetimo ukratko da je ljudsko srce organ koji se zapravo sastoji od četiri člana, četiri komore, koje su omeđene unutarnjim pregradama, na način da se mogu razlikovati dva veća prostora smještena prema dolje i dva manja prostora smještena prema gore, dvije donje komore, klijetke, kako se obično nazivaju, dok se gornje nazivaju pretklijetke. Danas ne želim govoriti o srčanim zaliscima, već shematski pogledati odvijanje aktivnosti najvažnijih organa. Prije svega, postaje vidljivo da krv, nakon što iz lijeve pretklijetke uđe u lijevu klijetku, teče kroz veliku arteriju i odatle se provodi u cijeli organizam. Sada trebamo imati na umu da se ta krv prvo raznosi u sve pojedine organe organizma, da se zatim troši u organizmu, pri čemu se pretvara u takozvanu pravu krv, i kao takva se vraća u srce u desnu pretklijetku, odatle teče u desnu klijetku srca, kako bi odatle otišla natrag u pluća, ponovno se obnovila, i ponovno krenula na put kroz organizam.
Ako imamo predodžbu o ovome, važno je uzeti u obzir, kao osnovu za okultni pristup, da iz glavne arterije vrlo rano nastaje sekundarna struja, koja vodi do mozga, opskrbljuje gornje organe čovjeka i odatle teče natrag u desnu pretklijetku kao iskorištena krv, i da se krv, dok prolazi kroz mozak, transformira na isti način kao i krv koja dolazi od drugih članova organizma. Dakle, imamo manji sekundarni optok krvi, u koji je povezan mozak, odvojeno od drugog, većeg optoka krvi koji opskrbljuje ostatak organizma. Sada je izuzetno važno da tu činjenicu imamo na umu. Jer ispravnu predodžbu koja će nam dati osnovu za sve ono što će nam omogućiti da se popnemo u okultne visine, dobivamo samo ako si postavimo pitanje: na isti način na koji su gornji organi, odnosno mozak, povezani s malim krvotokom, je li nešto slično povezano s velikim krvotokom koji opskrbljuje ostatak organizma? - Tu zapravo dolazimo do zaključka, koji i vanjski površni pristup može dati, da je organ koji nazivamo slezena inicijalno uključen u veliki krvni optok, da je uključena i jetra i organ koji sadrži žuč koju priprema jetra. Svi ti organi povezani su s velikim krvotokom.
Pitamo li se sada o funkciji ovih organa, vanjska nam znanost daje odgovor da jetra priprema žuč, da žuč teče kroz žučne kanale u probavni kanal i sudjeluje u preradi hrane na način, da je onda limfni sustav može apsorbirati i prenijeti u krv. Vanjska znanost manje precizno govori o slezeni. Kada promatramo ove organe, prvo moramo obratiti pozornost na činjenicu da se oni moraju baviti transformacijom hrane za ljudski organizam, da tako kažemo, ali da su s druge strane sva tri organa uključena u veliki krvotok. Nisu uključeni u njega uzalud. U mjeri u kojoj se hranjive tvari apsorbiraju u krv da bi se krvlju dopremale u ljudski organizam, i kontinuirano nadomještale građevne tvari, ova tri organa sudjeluju u potrebnoj preradi prehrambenih tvari. Sada se postavlja pitanje: možemo li vanjskim promatranjem zaključiti kako ova tri organa sudjeluju u cjelokupnoj aktivnosti ljudskog organizma? - Usredotočimo se najprije na vanjski aspekt, na činjenicu da su ovi organi povezani s donjim krvnim optokom na isti način na koji je mozak povezan s gornjim krvnim optokom; i zapitajmo se - ako se za početak doista držimo ove vanjske točke gledišta, o čemu ćemo detaljnije raspravljati kasnije - bi li uopće ovi organi mogli imati sličnu, srodnu zadaću s onom mozga ili, općenito, s višim dijelovima ljudskog organizma. Od čega bi se mogao sastojati ovaj zadatak?
Razmotrimo ove više dijelove ljudskog organizma; to su organi koji primaju vanjske osjetilne dojmove i obrađuju materijal našeg osjetilnog opažanja. Stoga možemo reći: ono što se događa u ljudskoj glavi, u gornjim dijelovima ljudskog organizma, je obrada vanjskog svijeta, obrada onih dojmova koji dolaze izvana kroz osjetilne organe. Glavne uzroke onoga što se događa u gornjim dijelovima ljudskog bića možemo vidjeti u vanjskim dojmovima. Budući da ovi vanjski dojmovi imaju svoje učinke u gornjim organima ljudskog organizma, oni mijenjaju krv ili barem pridonose tome, i šalju tu krv natrag u srce promijenjenu, jednako promijenjenu baš kao što se krv iz ostatka organizma šalje u srce promijenjena. Zar nema smisla misliti, da ono što dolazi iz vanjskog svijeta u gornji dio ljudskog organizma, kroz vrata osjetilnih organa, na određeni način odgovara onome što djeluje iz unutarnjih organa - slezene, jetre, žučnog mjehura - koji se nalaze unutra? Gornji dio ljudskog organizma otvara se prema van kako bi primio učinke vanjskog svijeta, i dok krv teče prema gore da bi primila te dojmove vanjskog svijeta, ona teče prema dolje da bi primila ono što dolazi iz nižih organa. Kao što smo rekli, okolina kroz osjetila djeluje na našu višu organizaciju. Ako zamislimo ovo skupljeno, stisnuto zajedno u jednom središtu, možemo vidjeti nešto analogno onome što uzrokuju jetra, žučni mjehur i slezena: transformacija tvari preuzetih iz vanjskog svijeta. Ako ovo pogledamo detaljnije, vidjet ćete da ovo nije tako čudan način gledanja na to.
Ako zamislite razne osjetilne dojmove iz vanjskog svijeta koji pritječu kao da su skupljeni, kondenzirani u organe, da tako kažemo, prebačeni u unutrašnjost čovjeka i integrirani u krv, tada se gornji dio ljudskog organizma predstavlja krvi na isti način na koji se organi jetra, žučni mjehur i slezena predstavljaju krvi iznutra. Tako smo vanjski svijet koji okružuje naša osjetila takoreći sabili u organe i premjestili ga u čovjekovo biće, tako da možemo reći: s jedne strane dotiče nas svijet izvana, preko osjetilnih organa ulazi u naš gornji dio organizma i djeluje na našu krv, a s druge strane svijet iznutra misteriozno djeluje u organima u koje ulazi ono što se događa vani u makrokozmosu i tamo se suprotstavlja krvi koja im se također predstavlja. Kad bismo to željeli nacrtati shematski, mogli bismo reći: ako zamislimo, s jedne strane, svijet, koji sa svih strana djeluje na osjetila, i krv, koja se poput školske ploče predstavlja dojmovima vanjskog svijeta, tada imamo svoju gornju organizaciju. Ako sada zamislimo da bismo mogli skupiti cijeli ovaj svijet, spojiti ga s pojedinačnim organima, formirati ekstrakt ovoga svijeta i prenijeti ga u unutrašnjost tako da, da tako kažemo, cijeli djeluje na drugu stranu krvi, onda bismo imali jednu shematsku sliku izvana i iznutra ljudskog organizma, formiranu na vrlo čudan način. Na određeni način mogli bismo reći: mozak zapravo odgovara našoj unutarnjoj organizaciji; u mjeri u kojoj ispunjava prsnu i trbušnu šupljinu, vanjski svijet se takoreći preselio u našu unutrašnjost.
Čak i u ovoj organizaciji, koju prepoznajemo kao podređenu, koja prvenstveno služi za nastavak procesa prehrane, imamo nešto tako tajanstveno kao što je kombinacija cijelog vanjskog svijeta u zbroj unutarnjih organa, unutarnjih alata. A ako sada pobliže pogledamo ove organe jetru, žučni mjehur i slezenu, možemo reći: prije svega, slezena je ta koja se predstavlja krvotoku. Slezena je neobičan organ u kojem je cijeli niz malih zrnaca ugrađen u krvlju bogato tkivo, koje izgleda bijelo u usporedbi s ostatkom tkiva. Ako promatramo krv u odnosu na slezenu, slezena nam se čini kao sito kroz koje krv prolazi da bi se predstavila takvom organu, koji je u izvjesnom smislu skupljeni dio makrokozmosa. Kao sljedeću fazu vidimo kako se krv predstavlja jetri i kako jetra zauzvrat izlučuje žuč, koja se skladišti u posebnom organu, zatim prelazi u hranjive tvari i odatle dospijeva u krv s transformiranim hranjivim tvarima.
Ne možemo zamisliti ovo unutarnje predstavljanje krvi u tri organa drugačije nego na sljedeći način: prvi organ koji se suprotstavlja krvi je slezena, drugi je jetra, a treći, koji zapravo ima vrlo kompliciran odnos prema cijelom krvnom sustavu, je žuč. Budući da se žuč nalazi u hrani i sudjeluje u njenoj preradi, ona se smatra posebnim organom. Iz određenih razloga, okultisti svih vremena dali su određena imena tim organima. Sada bih vas želio zamoliti da ne razmišljate ni o čemu posebnom kada razmatrate nazive ovih organa, i da zanemarite činjenicu da ti nazivi znače u svom širem značenju u svijetu nešto drugo. Kasnije ćemo vidjeti zašto su odabrana ova imena. Budući da je slezena prva koja se predstavlja krvi - možemo reći iz čisto vanjske perspektive - drevnim okultistima se činilo da ju je najbolje označiti imenom koje pripada zvijezdi koja se prva pojavljuje u kozmičkom prostoru u solarnom sustavu; zato su slezenu nazvali Saturn ili unutarnji Saturn u čovjeku. Slično su jetru nazvali unutarnjim Jupiterom, a žuč unutarnjim Marsom. Zamislimo ta imena najprije kao ništa drugo nego da ih biramo jer smo stekli uvid, u početku hipotetski, da vanjski svjetovi, koji su inače dostupni našim osjetilima, da su spojeni u tim organima i da nam se pojavljuju kao unutarnji svjetovi, baš kao što nam se vanjski svjetovi pojavljuju u planetima. Ali lako bismo mogli reći: kako se vanjski svjetovi pojavljuju našim osjetilima prodirući izvana i djelujući na krv, tako nam izgleda da i unutarnji svjetovi djeluju na krv, utoliko što također utječu na nju.
Međutim, sada ćemo pronaći značajnu razliku između onoga o čemu smo jučer raspravljali kao o osobitostima ljudskog mozga i onoga što djeluje na našu krv poput neke vrste sustava unutarnjeg svijeta. Ova razlika leži jednostavno u činjenici da čovjek za početak ne zna ništa o tome što se događa unutar njegovog nižeg organizma; to jest, one ne zna ništa o utiscima koje unutarnji svijet - unutarnji planeti, da tako kažem - ostavlja na njega, dok je upravo karakteristično da vanjski svijet ostavlja svoje dojmove na njegovu svijest. U izvjesnom smislu stoga, ovaj unutarnji svijet možemo opisati kao svijet nesvjesnog, za razliku od svjesnog svijeta, kojeg smo upoznali u životu mozga.
Sada će nam ono što leži u ovom svjesnom i nesvjesnom postati jasnije, korištenjem nečeg drugog da nam pomogne. Svi znate da vanjska znanost kaže da je živčani sustav organ svijesti sa svime što uz njega ide. Sada, kao osnovu za naša okultna razmatranja, moramo uzeti u obzir određeni odnos koji živčani sustav ima prema sustavu krvi, to jest prema onome što smo danas shematski razmotrili. Tu vidimo da naš živčani sustav posvuda stupa u određene odnose s našim sustavom krvi, da krv posvuda dospijeva u naš živčani sustav. Pri tome moramo najprije uzeti u obzir ono što vanjska znanost u tom pogledu smatra gotovim zaključkom. Ona smatra danim da je živčani sustav regulator sve svjesne aktivnosti, svega što možemo nazvati svjesnim duševnim životom. Ne možemo da ne shvatimo - isprva samo kao naznaka, da bismo kasnije dokazali - da je za okultiste živčani sustav samo neka vrsta osnove za svijest. Baš kao što je živčani sustav integriran u naš organizam i dotiče se, ili barem ima određeni odnos sa sustavom krvi, tako su i ono što nazivamo ljudskim astralnim tijelom i ljudskim 'Ja', integrirani u ljudsko biće kao cjelinu. Pa čak i vanjsko promatranje može nam pokazati - a o tome sam često govorio na svojim predavanjima - da je živčani sustav na određeni način objava astralnog tijela, a krv objava 'Ja'. Ako uđemo u neživu prirodu, visimo kako stijenama, mineralima i tako dalje, moramo pripisati samo fizičko tijelo koje nam oni predstavljaju. Uzdignemo li se potom od neživih, neorganskih prirodnih tijela do živih prirodnih tijela, do organizama, moramo misliti da su ti organizmi prožeti takozvanim eterskim tijelom ili životnim tijelom, koje u sebi sadrži uzroke pojava života. Kasnije ćemo vidjeti da znanost duha ne govori o ovom eterskom ili životnom tijelu na isti način na koji je vanjska znanost govorila o špekulativnoj životnoj sili. Kada znanost duha govori o eterskom tijelu, govori o nečemu što duhovno oko zapravo vidi, odnosno o nečemu stvarnom što je u pozadini vanjskog, fizičkog tijela. Kada promatramo biljke, moramo im pripisati etersko tijelo. Ako se od biljaka popnemo do osjetilnih bića, do životinja, element osjećaja, unutarnjeg iskustva, razlikuje životinju od biljke. Ako se sada zapitamo što sve treba integrirati u životinjski organizam da bi se mogao uzdići od pukih životnih procesa do osjećaja koje biljke još nemaju, odgovor je: ako se puka životna aktivnost, koja se još ne može internalizirati, još ne može zaiskriti u osjetu, da bi zaiskrila u osjetu, unutarnjem iskustvu, u životinjsko tijelo mora biti integriran astralni organizam. I u živčanom sustavu, koji biljke još nemaju, moramo vidjeti vanjski izraz, oruđe astralnog tijela. Astralno tijelo je duhovni arhetip živčanog sustava. Kako se arhetip odnosi prema svojoj objavi, prema svojoj slici, tako se astralno tijelo odnosi prema živčanom sustavu.
Ako sada počnemo naše promatranje s ljudima - a već sam jučer rekao da u okultizmu nemamo tako lak pristup kao što je vanjski znanstveni, pa ne možemo, da tako kažem, sve pobrkati - tada, kada promatramo ljudske organe, uvijek moramo biti svjesni da ti organi ili organski sustavi mogu poslužiti za nešto za što se analogni organski sustav u životinjskom organizmu, čak i ako izgleda slično, ne može koristiti. Kod ljudi krv moramo vidjeti kao vanjski alata za 'Ja', za sve što nazivamo najdubljim središtem duše, 'Ja'. Dakle, imamo vanjski alat astralnog tijela u živčanom sustavu i vanjski alat 'Ja' u našoj krvi. Kao što živčani sustav u organizmu stupa u određeni odnos s krvlju, tako i one unutarnje duševne strukture koje doživljavamo kao svoje predodžbe, percepcije, osjećaje i tako dalje, stupaju u odnos s našim 'Ja'. Živčani sustav je u ljudskom organizmu diferenciran na različite načine. Prikazuje nam se kao unutarnje živčane vrpce, gdje se otvaraju, naprimjer, u slušne živce, u facijalne živce i tako dalje. Živčani sustav je dakle nešto što se proteže kroz organizam na način da je diferenciran na najrazličitije načine i sadrži unutarnju raznolikost. Promatramo li krv koja teče kroz organizam, ona nam se - ako zanemarimo promjenu crvene u plavu krv - čini kao jednolična krv u čitavom organizmu. Kao takva jedinica, ona se suočava s diferenciranim živčanim sustavom, kao što se 'Ja' suočava s duševnim životom, koji je podijeljen na predodžbe, osjete, impulse volje, osjećaje i slično. Što dalje budete pratili ovu usporedbu - a to za početak treba reći samo kao usporedbu - to će vam postati jasnije da postoji velika sličnost u odnosu dvaju arhetipa, 'Ja' i astralnog tijela, prema njihovim slikama, njihovim alatima: krvi i živčanom sustavu. Ali sada možemo reći: krv je posvuda krv, ali dok teče kroz organizam mijenja se. Te promjene u krvi možemo usporediti s promjenama koje 'Ja' doživljava kroz različita iskustva duše. Naše 'Ja' je također jedinstveno. U životu između rođenja i smrti, koliko god se sjećamo možemo reći za sebe: tamo sam 'Ja'! U našoj petoj godini kao u našoj šestoj godini, jučer kao i danas, isti sam 'Ja'. - Ali ako sada uđemo u sadržaj, što ovo 'Ja' sadrži, naći ćemo da je ovo 'Ja', kako živi u meni, ispunjeno većim ili manjim brojem predodžbi, senzacija, osjećaja i tako dalje, koji se mogu pripisati astralnom tijelu i dolaze u kontakt s 'Ja'. Prije godinu dana naše je 'Ja' bilo ispunjeno drugim sadržajem, a danas opet drugim. 'Ja' stoga dolazi u kontakt s cjelokupnim sadržajem duše i teče kroz cijeli sadržaj duše. Kao što krv teče cijelim organizmom i posvuda dolazi u dodir s diferenciranim živčanim sustavom, tako se i 'Ja' spaja s diferenciranim životom duše, s predodžbama, s osjećajima, impulsima volje i slično. Dakle, čak nam i ovo usporedno razmatranje pokazuje da postoji izvjesno opravdanje za promatranje sustava krvi kao slike 'Ja', i živčanog sustava kao slike astralnog tijela, ova dva viša, nadosjetilna člana ljudske prirode, dok je etersko tijelo tješnje povezano s fizičkim tijelom.
Sada je potrebno zapamtiti da se krv, koja teče kroz organizam na navedeni način, vanjskom svijetu predstavlja s jedne strane koji je usporediv s načinom na koji se ploča suprotstavlja dojmovima vanjskog svijeta, s druge strane, suprotstavlja se onome što smo nazvali unutarnjim svijetom. Da, tako je i s našim 'Ja'. Svoje 'Ja' prvo usmjeravamo prema vanjskom svijetu i upijamo vanjske dojmove. To rezultira raznolikim sadržajem u našem 'Ja'; ispunjeno je dojmovima koji dolaze izvana. Zatim postoje i oni trenuci u kojima u kojima 'Ja' ostaje, da tako kažemo, unutar sebe, gdje je prepušteno svojoj boli, svojoj patnji, užitku i radosti, unutarnjim osjećajima i tako dalje, u kojima čak dopušta stvarima da se pojave iz sjećanja, koje prima ne izravno kroz kontakt s vanjskim svijetom, već nosi u sebi. I u ovom pogledu, 'Ja' treba usporediti s krvlju, u tome što se predstavlja kao ploča vanjskom i unutarnjem svijetu; i to bismo shematski mogli prikazati na isti način na koji smo shematski prikazali krv (vidi crtež). Vanjske dojmove koje 'Ja' prima kada ih razumije kao predodžbe, kao duševne strukture, s 'Ja' možemo povezati na isti način kao što smo povezali stvarne vanjske procese koji nam preko osjetila dolaze do krvi; dakle, možemo povezati događaje u duši, baš kao i u fizičkom životu, s krvlju s jedne strane, i s 'Ja' s druge strane.
S ove točke gledišta, pogledajmo međudjelovanje i protudjelovanje krvi i živaca. Naprimjer, kada okrenemo oči prema vanjskom svijetu, vanjski dojmovi - boje, dojmovi svjetla i tako dalje - utječu na vidne živce. Dokle god držimo oči usmjerene na vanjski svijet, možemo reći i da dojmovi vanjskog svijeta djeluju na naše vidne živce, odnosno oruđe astralnog tijela. U trenutku kada se pojavi odnos između živaca i krvi, možemo reći da je paralelni duševni proces taj da različite predodžbe duševnog života dolaze u odnos s 'Ja'. Ako ovo želimo nacrtati shematski, moramo zamisliti odnos između živaca i krvi, kao da je ono što dotječe izvana povezano s krvotokom u blizini optičkih živaca.
Taj je odnos sada nešto izuzetno važno ako se ljudski organizam želi promatrati na takav način da promatranje može dati osnovu za okultni pogled na ljudsku prirodu. Tada moramo sebi reći: u običnom životu, kako on općenito teče, proces se odvija na takav način da se učinak koji se širi kroz živac upisuje u krv kao na ploču i time se upisuje u instrument 'Ja'. Ali pretpostavimo da smo trebali umjetno prekinuti odnos između krvotoka i živaca, to jest, trebali bismo umjetno ljudsko biće staviti u takav položaj da je učinkovitost živaca, takoreći, uklonjena iz krvotoka, tako da više ne mogu međusobno djelovati. To se može shematski nacrtati tako da se dva člana još više razdvoje tako da više ne može doći do interakcije između živaca i krvi. Situacija može biti takva da od početka ne djeluje na živce. Možete postići
takvo nešto tako što ćete, naprimjer, prerezati živac. Ako se na neki način dogodi da se živac presječe, dakle na živcu se ne ostavi nikakav utisak, onda nije ni čudo što ljudi preko ovog živca ne mogu doživjeti ništa posebno. Ali pretpostavimo da je stvoren određeni dojam - unatoč činjenici da je odnos između živaca i krvi prekinut. U vanjskim pokusima to se može postići, naprimjer, stimuliranjem živaca električnom strujom. Međutim, ovaj vanjski utjecaj na živac nije ovdje naša briga. Ali postoji još jedan utjecaj na živac koji dovodi do stanja u kojem ne može utjecati na krvotok. To stanje ljudskom organizmu mogu donijeti - i donose - određeni koncepti, određene ideje, senzacije i osjećaji koje je čovjek iskusio i usvojio, a koji su, da bi takav pokus uspio, trebale biti više moralne ili intelektualne predodžbe. Kada čovjek stvara takve ideje, na primjer simbole, i prakticira oštru unutarnju koncentraciju duše, onda je učinak takav da on, takoreći, potpuno zahvaća živac i time ga povlači iz krvotoka. Kada je čovjek u budnoj svijesti prepusti normalnim vanjskim dojmovima kako oni dolaze, tada postoji prirodna veza između živaca i krvotoka. Ali ako se čovjek oštrom unutarnjom koncentracijom povuče od učinaka vanjskih dojmova, tada on u svojoj duši ima ono što samo nastaje u svijesti; ono što je sadržaj svijesti prvenstveno zahvaća živac i time odvaja živčanu aktivnost od krvne. Rezultat takve unutarnje koncentracije, koja - ako je dovoljno jaka - stvarno prekida vezu između živaca i krvi, jest da se živac na određeni način oslobađa veze sa sustavom krvi, da, također se oslobađa onoga za što je krvotok vanjski alat, to jest, oslobađa se uobičajenih iskustava 'Ja'. I zapravo je slučaj - a to se može potpuno eksperimentalno dokazati - da se kroz iskustva duhovnog treninga, koji ima za cilj dovesti do viših svjetova, kroz kontinuiranu oštru koncentraciju, cijeli živčani sustav privremeno uklanja iz uobičajene veze sa sustavom krvi i njegovim zadaćama za 'Ja'. Sada se događa određena posljedica, naime da živčani sustav, koji je prije zapisivao svoj učinak na ploču krvi, sada dopušta onome što sadrži kao učinak da se vrati u sebe, uzme natrag u sebe i ne dopušta tom učinku da dođe do krvi. Stoga je moguće, čisto kroz procese unutarnje koncentracije, odvojiti svoj sustav krvi od živčanog sustava, da tako kažemo, i time uzrokovati da ono, što bi inače teklo u 'Ja' - figurativno govoreći - teče natrag u živčani sustav.
Sada je čudna stvar da kada osoba stvarno postigne nešto poput ovoga kroz unutarnju aktivnost duše, ona tada ima potpuno drugačiji tip unutarnjeg iskustva i stoga je suočena s potpuno promijenjenim horizontom svijesti. Možemo reći: kada živci i krv međusobno djeluju na uobičajeni način, kao što je slučaj u običnom životu, tada čovjek dojmove koji dolaze izvana povezuje sa svojim 'Ja'. Ali ako, kroz unutarnju koncentraciju, kroz unutarnju aktivnost duše, on svoj živčani sustav odvoji od učinaka na svoj sustav krvi, tada ne živi u svom prethodnom običnom 'Ja'; on tada ne može, reći 'Ja' onome što sada ima kao svoje sebstvo u istom smislu. Čovjek tada izgleda kao da je svjesno izdigao dio svog bića iz sebe, odvojio od njegovog sustava krvi; kao da nešto što inače ne bismo vidjeli, nešto nadosjetilno, djeluje na naše živce, nešto što nije utisnuto na našoj krvnoj ploči i ne ostavlja nikakav dojam na naše obično 'Ja'. Čovjek se osjeća izdignutim iz cijelog krvožilnog sustava, takoreći izdignutim iz organizma. To je svjesno podizanje 'Ja' iz sfere utjecaja astralnog tijela. Dok se prije živčana aktivnost odražavala na sustav krvi, sada se odražava natrag u sebe; sada čovjek živi u nečem drugom, osjeća se u drugom 'Ja' koje se prije moglo samo naslućivati: osjeća nastanak nadosjetilnog svijeta.
Ako želimo nacrtati detaljniji shematski dijagram odnosa između živca ili cijelog živčanog sustava, koji upija dojmove vanjskog svijeta, i krvi, to možemo učiniti na sljedeći način:
Kad bi vanjski dojmovi i vanjska iskustva pritjecali, ostavili bi traga u sustavu krvi. Ali ako smo podigli živčani sustav iz sustava krvi, tada sve unutar živčanog sustava teče natrag, tada se svijet o kojem prije nismo imali pojma izlijeva, takoreći, do krajeva našeg živčanog sustava, a mi to osjećamo kao povratni udar. Dok se u običnoj svijesti zahvaća svijet koji seže sve do krvotoka, krvotok je upisan kao na ploči, sada se s dojmovima ide samo tamo gdje završavaju živci i u sebi nalaze otpor. Odskačete, da tako kažem, od ovih živčanih završetaka i živite svoj put van u nadosjetilni svijet. Kada imamo dojam boje koji primamo očima, on ulazi u vidni živac, utiskuje se na krvnu ploču i osjećamo ono što izražavamo riječima: vidim crveno.
- Ali ako pretpostavimo da naši utisci ne idu sve do krvi, nego samo do kraja živca, i tamo se vraćaju, onda u biti živimo sve do našeg vidnog živca. Uzmičemo od fizičkog izraza naše krvi, živeći izvan sebe; mi smo zapravo u zrakama svjetlosti koje bi inače ostavljale dojam 'crveno'. Dakle, doista smo izašli iz sebe samih ne prodirući tako duboko u svoju nutrinu kao inače, već samo do živčanih završetaka. Ali to uzrokuje život duše koji fizičku osobu doživljava kao nešto izvanjsko i više se ne identificira s njom. Normalna svijest seže do krvi. Ali ako smo dušu razvili na takav način da se, takoreći, okrećemo oko završetka živaca, onda smo isključili krv od onoga što nazivamo višim ljudskim bićem, do kojeg možemo doći, kada se oslobodimo sebe.
Kroz ova razmatranja prvo smo stekli predodžbu o procesima koji se događaju kada smo isključili sustav krvi, koji smo promatrali kao neku vrstu ploče koja se s jedne strane predstavlja vanjskim dojmovima i s druge strane unutarnjim dojmovima, onoga što možemo nazvati višom osobom u koju se možemo razviti ako se odvojimo od sebe i oslobodimo utjecaja običnog 'Ja'. Sada ćemo najbolje moći proučavati unutarnju prirodu ovog sustava krvi ako se ne krećemo u općim frazama, nego radije pogledamo ono što je stvarno u ljudima, nadosjetilno, nevidljivo ljudsko biće u koje se možemo uzdići. Ako promatramo ovo nadosjetilno biće dok ulazi u njega, čak i do krvi, tada ćemo moći doći do ideje da ljudsko biće može živjeti u vanjskom svijetu, da se može izliti preko čitavog vanjskog svijeta, da se može apsorbirati u ovaj vanjski svijet i da može, takoreći, zauzeti položaj suprotan svom unutarnjem biću. Ukratko, upoznat ćemo se s funkcijama krvi i organa povezanih s krvotokom odgovarajući na pitanje: kako taj viši svijet, do kojeg se čovjek može popeti, koji može intimno upoznati, mora biti prikazan na krvnoj ploči? - Čitav diferencirani život krvi kao središte čovjeka postat će nam očit ako izravno razmotrimo odnose ovog divnog sustava s višim svijetom. Jer to će biti naš zadatak, da možemo promatrati ljude kao objavu nadosjetilnog, da vanjsko ljudsko biće možemo promatrati kao sliku ljudskog bića koje je ukorijenjeno u duhovnom svijetu. To će nam omogućiti da ljudski organizam prepoznamo kao pravu sliku duha.