.- PRVO PREDAVANJE, Prag, 20. ožujka 1911.
Za razumijevanje ljudske prirode potrebno je štovanje ljudske prirode kao objave kozmičkog duha. Objašnjenja daje duhovni istraživač. Dvojnost čovjeka u formi i obliku. Mozak i leđna moždina u odnosu na koštani sustav. Vertebralna teorija lubanje Okena i Goethea. Promjene u području mozga i leđne moždina; mozak je konvertirana leđna moždina, stariji od ovoga; mozak: budno, razmatrajuće mišljenje; leđna moždina: snolikost, funkcionira bez mišljenja. Leđna moždina skrivena u mozgu. Aura mozga i leđne moždine.
Ovaj ciklus predavanja, koji se održava na poticaj naših prijatelja u Pragu, ima za cilj obraditi temu koja je iznimno bliska čovjeku, jer izravno dotiče bit čovjeka i bavi se onim što se odnosi na sam njegov fizički život. Iako je s jedne strane ova tema toliko bliska ljudima jer se tiče njih samih, ipak se može reći s druge strane, da je to vrlo teško dostupna tema. Čim pogledamo na zahtjev 'Upoznaj sebe' na koje se poticalo ljude kroz stoljeća, moglo bi se reći, s mistično-okultnih visina, pokazuje nam činjenicu da je samospoznaja, stvarna, istinska samospoznaja, u osnovi prilično teška ljudima, a to se ne odnosi samo na pojedinačnu, osobnu samospoznaju, nego prije svega na spoznaju čovjeka općenito. A budući da je čovjek - kao što se vidi kroz ovaj vječni zahtjev 'Upoznaj sebe' - toliko udaljen od svoje biti, pred njim je tako dug put da bi razumio sebe, dakle, u izvjesnom smislu, ono što će ovih dana postati predmetom razmatranja, pojaviti će se kao nešto daleko, za razumijevanje čega je potrebno mnogo različitih stvari. Nisam bez razloga, tek nakon dugo vremena i pomnog razmišljanja odlučio progovoriti o ovoj temi. Jer to je tema za koju je - ako se želi doći do pravog istinitog razmatranja - nešto apsolutno neophodno, nešto što se tako često zanemaruje u razmatranjima obične znanosti: ono što je neophodno je da se trebamo diviti biti čovjeka - pazite, ne biti pojedinog čovjeka, pogotovo kada smo to pojedinačno biće mi sami - i treba imati strahopoštovanje prema suštini čovjeka općenito. I tako se kao osnovni uvjet za naša sljedeća razmatranja mora promatrati to, da se ima poštovanja prema onome što ljudsko biće uistinu predstavlja.
Kako se može imati poštovanje prema tome? Nikako drugačije nego tako da smo u početku zanemarili ono kako nas se ljudi - bez obzira jesmo li to mi sami ili netko drugi - doimaju u svakodnevnom životu, te smo se uzdigli do stajališta: taj čovjek cijelim svojim razvojem nije tu radi sebe, on je tu radi objave duha, čitavog božansko duhovnog svijeta, on je objava kozmičkog božanstva, kozmičkog duha. A za one koji prepoznaju da je sve što nas okružuje izraz božanskih duhovnih sila, također je moguće i da osjete i ovo strahopoštovanje, ne samo prema samom božansko duhovnom, već i prema otkrivenjima ovog božansko duhovnog. A kad govorimo o tome da čovjek teži sve savršenijoj samospoznaji, trebamo biti načisto da nije samo radoznalost ono što nas treba potaknuti da težimo samospoznaji, već da moramo osjećati kao dužnost, čovjekovo znanje o objavama kozmičkog duha učiniti sve potpunijim i savršenijim. U tom smislu treba shvatiti riječi: ostati u neznanju kada je znanje moguće, znači griješiti protiv čovjekove božanske sudbine. Jer kozmički duh stavio je u nas moć da spoznamo; a ako ne želimo spoznati, odbijamo - što nam zapravo nije dopušteno - biti otkrivenje svjetskog duha, i sve više ne predstavljamo otkrivenje svjetskog duha, nego karikaturu, iskrivljenu sliku toga. Naša je dužnost težiti spoznaji kako bismo sve više postajali slika duha svijeta. Tek kada ovim riječima možemo pridodati značenje, 'postati slika duha svijeta', tek tada nam postane smisleno reći: moramo spoznati, naša je dužnost spoznati - tek tada možemo istinski osjećati poštovanje prema suštini čovječanstva koje smo prethodno zahtijevali. A za one koji žele promatrati ljudski život i ljudsku prirodu u okultnom smislu, ovo prožimanje poštovanjem prema ljudskoj prirodi je apsolutna potreba, jer to prožimanje strahopoštovanjem je jedini način da probudimo naše duhovne oči i naše duhovne uši, naš cjelokupni duhovni pogled, odnosno one snage koje nam omogućuju da prodremo u duhovne dubine ljudske prirode. Tko kao vidovnjak, kao duhovni istraživač, ne može imati najviši stupanj poštovanja prema ljudskoj prirodi, tko ne može u najskrovitije dubine svoje duše prodrijeti s osjećajem poštovanja prema ljudskoj prirodi, slici duha, oko, koliko god bilo otvoreno za ovu ili onu duhovnu tajnu svijeta, ostalo bi zatvoreno za sve što se zapravo odnosi na dublju suštinu samog čovjeka. I može biti mnogo vidovnjaka koji mogu vidjeti ovo ili ono u duhovnoj sferi egzistencije: ako im nedostaje ovo poštovanje, tada će im nedostajati sposobnost da pogledaju u dubine ljudske prirode i neće moći ništa ispravno reći o tome što je ljudska priroda.
Učenje o čovjekovim životnim procesima naziva se 'fiziologija'. Ovdje ovo učenje ne treba razmatrati na način na koji se to događa u vanjskoj znanosti, nego onako kako se predstavlja duhovnom oku, tako da uvijek gledamo, od vanjske strukture čovjeka, od oblika i životnih procesa njegovih organa, do duhovne, nadosjetilne osnove organa, oblika života, životnih procesa. A budući da nije namjera tu 'okultnu fiziologiju' provoditi, moglo bi se reći, na neki neobjektivan način, bit će potrebno da se na neki način nepristrano ponegdje daju natuknice o stvarima, koje će više-manje onima izvana isprva zvučati prilično malo vjerojatno. Mora se izričito naglasiti da ovaj ciklus predavanja, čak i više nego mnoga druga koja sam održao, čini cjelinu i da se iz pojedinačnih predavanja, pogotovo uvodnih predavanja, ništa ne može suditi izvučeno iz konteksta, neke će se stvari morati reći nepristrano. I tek kada odslušate završna predavanja, moći ćete stvoriti sud o tome što zapravo treba biti rečeno. Jer ovdje će tema biti obrađena na malo drugačiji način nego u vanjskoj fiziologiji. Početne razloge potvrdit će i ono s čime ćemo se na kraju suočiti. Nećemo, da tako kažem, ići ravnom linijom od početka do kraja, nego ćemo ići kružnom linijom, tako da se na kraju vratimo odakle smo krenuli.
Ovdje će se razmatrati čovjek. Prije svega, čovjek nam se pojavljuje, u smislu svog vanjskog oblika, vanjskim osjetilima. Znamo da. osim onoga što čisto vanjsko, laičko promatranje za početak može znati o čovjeku, sada postoji i mnogo toga što je znanost već istražila. Stoga nužno moramo spojiti ono što možemo znati izvana, iz vanjskog iskustva i opažanja, o današnjim ljudima, što laik može promatrati kod sebe i kod drugih ljudi, i onoga što je znanost uspjela istražiti, koja do svojih rezultata o ljudskom tijelu dolazi kroz divljenja vrijedne metode i divljenja vrijedne instrumente.
Ako se sabere sve što laik može čisto izvanjski vidjeti na čovjeku, ono što je već upoznao iz nekih popularnih opisa, onda možda neće biti neshvatljivo ako se skrene pozornost na činjenicu da se vanjski oblik ljudskog bića, kako izgleda u vanjskom svijetu, sastoji od dualnosti. Za svakoga tko želi prodrijeti u dubinu ljudske prirode, prijeko je potrebno da postane svjestan da vanjsko ljudsko biće u biti predstavlja dualnost, u smislu svog oblika i dizajna.
Jedna stvar, koju možemo jasno razlikovati kod ljudi, sve je što se ispostavilo da je zatvoreno u organima koji imaju najveću moguću zaštitu od vanjskog svijeta. To je sve što možemo nabrojiti u području mozga i leđne moždine. Sve što u tom smislu pripada ljudskoj prirodi, mozak i leđna moždina, čvrsto je okruženo sigurnim, zaštitnim strukturama kostiju. Ako želimo shematski prikazati ono što spada u ova dva područja, možemo to ilustrirati na sljedeći način: ako a (vidi crtež) shematski predstavlja zbroj poredanih kostiju kralježaka koji se protežu duž leđne moždine, b kapu lubanje i kosti lubanje, tada je sve zatvoreno unutar kanala koji je formiran od strane postavljenih kostiju kralježaka i kostiju lubanje, koja pripada području mozga i leđne moždine. Čovjek to ne može promatrati, a da ne postane svjestan da sve što pripada ovom području u osnovi čini jednu samostalnu cjelinu, i da je sve ostalo u čovjeku što možemo fiziološki integrirati na razne načine - vrat, trup, strukture udova - povezano s mozgom i leđnom moždinom preko, slikovito rečeno, više ili manje končastih ili vrpčastih struktura. Najprije se mora probiti zaštitni omotač, kako bi se mogla uspostaviti veza s dijelom koji je unutar ovih koštanih struktura. Stoga možemo reći: čak i kada se površno promatra, sve u vezi se čovjekom pojavljuje se kao dualnost; jedno leži unutar karakteristične koštane strukture u čvrstim i sigurnim zaštitnim omotačima, a drugo izvan nje.
Sada prvo moramo vrlo površno pogledati što se nalazi unutar ovih koštanih struktura. Tu možemo lako razlikovati onu veliku masu koja je usađena u kosti lubanje kao mozak, i onaj drugi dio, koji visi s nje kao stabljika ili vrpca, koji je u organskoj vezi s mozgom, i kao neka nit, kao izdanak se proteže u spinalni kanal, leđnu moždinu. Ako razlikujemo ove dvije strukture, onda moramo skrenuti pozornost na nešto na što izvanjska znanost ne treba skrenuti pozornost, ali na što okultna znanost, koja mora prodrijeti u dubinu biti stvari, mora skrenuti pozornost. Mora se skrenuti pozornost da sve što o čovjeku kažemo na temelju razmatranja, da se odnosi samo na čovjeka. Jer onog trenutka kada se dublje prodre u osnovu pojedinih organa, postaje se svjestan - tijekom predavanja vidjet ćemo da je to tako - da u svom dubljem značenju, organ može imati sasvim drugu zadaću kod čovjeka, od sličnog organa u životinjskom svijetu. Svatko tko promatra stvari u običnoj vanjskoj znanosti reći će: ono što ste ovdje rekli može se reći i u odnosu na sisavce. - Ali ono što je rečeno o značaju organa u odnosu na čovjeka, ne može se, ako se ide dublje u stvar, reći na isti način za životinje, već okultna znanost ima zadatak baviti se životinjama za sebe, i vidjeti da li ono isto što se može reći za ljude u vezi s leđnom moždinom i mozgom, vrijedi i za životinje. Činjenica da životinje koje su bliske ljudima također imaju leđnu moždinu i mozak, ne dokazuje da ti organi imaju iste zadaće za ljude i životinje, kao što čovjek, da upotrijebim analogiju, može imati nož u ruci da reže tele ili da njime nešto rezbari. U oba slučaja radi se o nožu, a svatko tko uzme u obzir samo oblik noža, vjerovat će da se u oba slučaja radi o istoj stvari. U istoj bi situaciji bio netko tko vjeruje da bi, budući da se isti organi - mozak i leđna moždina - nalaze kod ljudi i kod životinja, služe istim funkcijama. Ali to nije istina. To je nešto što je postalo uobičajeno u vanjskoj znanosti i što je dovelo do određenih netočnosti, i što se može ispraviti, samo kada vanjskoj znanosti bude ugodno ulaziti u ono što se o karakterima različitih bića može reći iz dubine nadosjetilnog istraživanja.
Pogledamo li sada s jedne strane leđnu moždinu, a mozak s druge strane, lako ćemo vidjeti da u tome ima izvjesne istine, u onome na što 'misleći' promatrači prirode ukazuju već više od sto godina. Istina je reći: ako pogledate mozak, on izgleda kao preoblikovana leđna moždina. - To postaje još lakše razumjeti ako se prisjetimo da su se Goethe, Oken i drugi promatrači prirode, prije svega usredotočili na činjenicu da kosti lubanje imaju određenu sličnost u obliku s kostima kralježnice. Goethe, koji je pomno promatrao sličnosti u obliku između organa, primijetio je vrlo rano u svojim promatranjima, da ako se misli da su pojedine kosti kralješka preoblikovane, spljoštene i rastegnute, da se onda takvim preoblikovanjem kostiju kralješka dolazi do kosti glave, kosti lubanje. Takoreći, napuhavanjem kosti kralješka sa svih strana, tako da u tom širenju postanu ravne, postupno će se iz kosti kralješka moći izvesti kosti lubanje. U određenom smislu, kosti lubanje se mogu nazvati preoblikovanim kostima kralježnice. Baš kao što možemo promatrati kosti lubanje koje okružuju mozak kao transformirane vertebralne kosti, možemo zamisliti masu leđne moždine proširenu, da tako kažem, diferenciranu, složeniju, i iz leđne moždine dobivamo mozak, kroz transformaciju, da tako kažem. Baš kao što biljka koja u početku ima samo zelene listove, transformira ih i diferencira kako bi proizvela jarko obojene latice, kao što su cvjetovi diferencirani listovi, možemo zamisliti da kroz transformaciju, kroz diferencijaciju oblika, kroz podizanje leđne moždine na višu razinu, da bi se mogao formirati mozak. Dakle, možete zamisliti da u našem mozgu možemo vidjeti diferenciranu leđnu moždinu.
Pogledajmo sada oba organa s ove točke gledišta. Kojeg od ovih organa prirodno moramo smatrati mlađim? To je pitanje koje si moramo postaviti. Ali nedvojbeno ne onaj koji pokazuje izvedeni oblik, nego onaj koji ima izvorni oblik. To znači da moramo misliti da je leđna moždina u prvoj fazi razvoja, da je mlađa, a da je mozak u drugoj fazi. On je prvo prošao kroz fazu leđne moždine, to je transformirana leđna moždina i stoga se ona treba smatrati starijim organom. Drugim riječima, ako uzmemo u obzir ovu novu dualnost s kojom se suočavamo kod ljudi, kao mozak i leđnu moždinu, možemo reći: sve sile koje su dovele do transformiranja mozga moraju biti starije sile, jer su u ranijoj fazi prvo morale formirati osnovu za leđnu moždinu, a zatim nastaviti raditi na transformaciji leđne moždine u mozak. Dakle, kao da se drugačije moralo pristupiti našoj leđnoj moždini, koja kao takva još nije toliko napredovala, već se jednostavno zaustavila u ranijoj fazi razvoja. Dakle, ako se želimo pedantno precizno izraziti, moramo vidjeti leđnu moždinu u prvoj fazi u živčanom sustavu leđne moždine i leđnu moždinu druge faze u našem mozgu, preuređenu stariju leđnu moždinu, leđnu moždinu koja je nekad bila leđna moždina, ali je preoblikovana u mozak.
Ovime smo za početak, vrlo precizno ukazali na ono što treba uzeti u obzir ako želimo ispravno ispitati organske mase koje su zatvorene unutar ovih zaštitnih koštanih ovojnica. Ali sada dolazi u obzir nešto drugo, što se može susresti samo na području okultizma. Može se postaviti jedno pitanje, naime: ako se odvija takva transformacija, iz prvog stadija organskog sustava u drugi stadij organskog sustava, je li razvojni proces progresivan ili regresivan? Odnosno, može li to biti takav proces koji dovodi do viših razina savršenstva organa, ili može biti takav proces koji uzrokuje da organ degenerira, da potpuno odumre? - Razmotrimo organ kao što je naša leđna moždina. Ovakav kakav je sada, čini nam se kao relativno nerazvijen organ; mogli bismo ga nazvati mladim, jer još nije uspio postati mozak. Ali o ovoj leđnoj moždini možemo razmišljati na dva načina. U jednom trenutku možemo zamisliti da ima moć jednog dana postati mozak, tada je u progresivnom razvoju. Ili ne bi imala potencijal da ikada dosegne ovu drugu fazu, tada bi bila u silaznom razvoju, otišla bi u dekadenciju i bila predodređena da ukazuje na prvu fazu, ali ne bi dosegla drugu fazu. Ako sad promislimo da se naš današnji mozak nekada temeljio na leđnoj moždini, tada je leđna moždina u to vrijeme nedvojbeno imala progresivnu moć, jer je postala mozak. Ali ako se sada zapitamo o našoj sadašnjoj leđnoj moždini, onda nam okultna perspektiva kaže: ovakva kakva je naša leđna moždina danas, ona zapravo nema potencijala za progresivni razvoj, već se priprema dovršiti svoj razvoj u sadašnjoj fazi. - Ako se smijem groteskno izraziti: čovjek ne može vjerovati da će jednog dana imati svoju leđnu moždinu, kakva je danas u obliku tanke vrpce, napuhanu kao današnji mozak. Vidjet ćemo što je u pozadini okultnog gledišta da bismo mogli tako nešto reći. Jednostavnom usporedbom oblika ovog organa, leđne moždine, kakav se pojavljuje kod ljudi i životinja, vidjet ćete vanjsku indikaciju onoga što je sada rečeno. Ako uzmete zmiju, naprimjer, možete vidjeti kako kralježnica počinje u bezbrojnim prstenovima iza glave, ispunjava je leđna moždina i kako je kralježnica formirana na način koji bi mogao ići gotovo beskonačno. Kod ljudi vidimo da se leđna moždina spušta prema dolje od točke gdje se veže za mozak, zapravo konvergirajući sve više i više, i kako se pomiče prema dolje, pokazujući formaciju sve nejasnije u odnosu na onu koju ima u gornjim dijelovima. Dakle, čak i iz vanjskog promatranja može se primijetiti kako ono što se kod zmije nastavlja unatrag, kako kod ljudi požuruje do završetka, neke vrste degeneracije. Ovo je za početak vanjska, komparativna perspektiva. Vidjet ćemo kako će ispasti okultno gledište.
Ako sada ovo spojimo možemo reći: u strukturi kostiju lubanje nalazi se leđna moždina koja je, kako je napredovala, postala mozak, koji je u drugom stupnju svog razvoja. I imamo, takoreći, još jedan pokušaj da se u leđnoj moždini formira takav mozak, ali pokušaj koji odmah pokazuje da neće uspjeti.
Ostavimo sada ovo razmatranje po strani i prijeđimo na ono što već znamo iz vanjske laičke perspektive: na zadaće koje mozak i leđna moždina moraju ispuniti. Više-manje svima je poznato, da je oruđe za takozvane više aktivnosti duše mozak, da te više aktivnosti duše usmjerava organ mozga. Također je svima poznato, da više nesvjesnim duševnim radnjama upravlja leđna moždina i susjedni živci, naime onim duševnim radnjama, u kojima ima malo razmišljanja između vanjskog dojma i radnje, koje slijede vanjski dojam. Naprimjer, ako vas kukac ubode u ruku, povučete ruku unatrag, trznete se; nema velikog razmatranja između uboda i povlačenja ruke. Vanjska znanost ove aktivnosti duše s pravom promatra na takav način da im dodjeljuje leđnu moždinu kao alat. Imamo i druge duševne aktivnosti u kojima je bogatije razmatranje između vanjskog dojma i onoga što u konačnici dovodi do radnje; one svoj organ imaju u mozgu. Da uzmemo upečatljiv primjer, pomislimo na umjetnika koji gleda vanjsku prirodu, koji napreže svoja osjetila i skuplja bezbrojne dojmove; zatim prođe dosta vremena u kojem on te dojmove prerađuje u svojoj duši. Na kraju, često tek nakon godina, prelazi na ono što je ostalo od vanjskih dojmova tijekom dugog razdoblja duševne aktivnosti, što je fiksirao vanjskim djelovanjem. Postoji bogata duševna aktivnost koja intervenira između vanjskog dojma i onoga što čovjek čini od vanjskog dojma. Isti je slučaj i sa znanstvenim istraživačem, ali i sa svakom osobom koja razmišlja o stvarima koje želi učiniti i ne srlja naprijed kao bik kad vidi crvenu boju. Gdje god ljudi ne djeluju kao rezultat refleksnog pokreta, već umjesto toga razmišljaju o svojim postupcima, govorimo o mozgu kao oruđu duševne aktivnosti.
Uđemo li dublje u tu materiju, zapitat ćemo se: da, kako se očituje ta naša duševna aktivnost za koju koristimo mozak kao alat? Pokazuje se na dva načina. Najprije je postajemo svjesni u svakodnevnom životu. Što mi tamo radimo? Putem osjetila prikupljamo vanjske dojmove i obrađujemo ih putem mozga putem racionalnog razmatranja. Moramo zamisliti da vanjski dojmovi migriraju u nas kroz vrata osjetila, i u našem mozgu potiču određene procese. Kada bismo mogli pogledati u mozak i u ono što se tamo događa, vidjeli bismo kako se naš mozak aktivira strujom vanjskih dojmova koji se ulijevaju u njega, i vidjeli bismo, što postaje od tih dojmova kroz ono što donosi ljudsko razmišljanje. Tada bismo vidjeli kako se pojavljuju i posljedice onih dojmova, na koje razmišljanje manje utječe, odnosno djela i radnje koje više moramo pripisati instrumentu leđne moždine.
Sada našu pozornost moramo usmjeriti na dva stanja u kojima moderni čovjek naizmjenično živi tijekom čitavog svog života, život budnog dana i život nesvjesnog sna. Iz prethodnih predavanja upoznati smo s činjenicom da su tijekom dana četiri člana čovjeka zajedno, dok se tijelom spavanja, astralno tijelo i 'Ja' izdvajaju. Pa, svi znamo to neobično stanje koje se miješa između budnog života dana i nesvjesnog života spavanja: život snova. Prije svega, o životu snova ne treba raspravljati na bilo koji drugi način osim onako kako ga laik može promatrati. Vidimo da život snova ima čudnu sličnost s onom podređenom duševnom aktivnošću koju povezujemo s leđnom moždinom. Jer kad se slike snova pojave u našoj duši, one se ne pojavljuju kao ideje koje proizlaze iz razmišljanja, već se pojavljuju iz nužde, na sličan način na koji se događa nehotičan pokret ruke kada tjeramo muhu koja nam sjedi na ruci; radnja se javlja kao neposredni, nužni obrambeni pokret. Život snova malo je drugačiji; nema radnje, ali jednako tako neposrednom nuždom, slike ulaze u obzorje naše duše. Ali baš kao što nemamo utjecaja na pokret ruke koji napravimo kad nam muha sjedne na ruku dok smo budni, nemamo utjecaja ni na slike snova koje se kaotično dižu i spuštaju u nama. Stoga možemo reći: ako promatramo osobu u budnom stanju i zanemarimo sve što se u njoj događa, ako promatramo samo njezine refleksne pokrete, sve geste i fiziognomske izraze koje izvodi samo kao odgovor na vanjske dojmove, dakle bez razmišljanja, tako dakle, pred sobom imamo zbroj takvih radnji koje se kod ljudi događaju iz nužde. Ako, s druge strane, vidimo osobu koja sanja, vidimo zbroj slika koje imaju utjecaja na ljudsko biće, a koje ne dovode do djela, već samo imaju karakter slika. Kao što se u budnom životu odvijaju ljudske radnje bez ikakvog razmišljanja, tako se u ljudima pojavljuje svijet slika, kaotično isprepletenih predodžbi snova.
Ako sada pogledamo svoj mozak i želimo ga vidjeti kao alat svijesti iz snova, što moramo učiniti? Moramo zamisliti da postoji nešto u ovom mozgu, što se na određeni način ponaša slično našoj leđnoj moždini i što dovodi do nesvjesnih radnji. Prije svega, mozak moramo promatrati kao oruđe budnog duševnog života, gdje stvaramo naše promišljene predodžbe. Sada bismo morali naći, kako se predodžbe iz snova temelje, takoreći, na tajanstvenoj leđnoj moždini koja kao da je utisnuta u mozak, ali koja ne vodi do djela, već samo do slika. Dok naša leđna moždina donosi akcije, čak i ako one ne nastaju razmišljanjem, u ovom slučaju mozak donosi samo slike. U izvjesnom smislu staje na pola puta; u mozgu postoji nešto poput tajanstvene osnove za nesvjesnu duševnu aktivnost, što se može zamisliti kao neka vrsta umetka s karakterom leđne moždine. Dakle, ne bismo li mogli reći: svijet snova vodi nas na čudan način da možemo misteriozno ukazati na onu staru leđnu moždinu koja je nekoć bila u osnovi mozga. - Pogledamo li naš mozak, kakav je danas izgrađen kao alat za buđenje svakodnevnog života, nama izgleda onako, kakav izgleda kad ga izvadimo iz šupljine lubanje. Ali unutra mora biti nešto to se događa kada se budni dnevni život ugasi. A okultno promatranje pokazuje da u mozgu postoji tajanstvena leđna moždina kao alat života snova ()vidi crtež, šrafirano).
Želimo li to shematski nacrtati, mogli bismo to prikazati tako da u mozgu svijeta predodžbi budnog života, leži tajanstvena stara leđna moždina, nevidljiva za vanjsku percepciju, koja se tu nekako skriva. Htio bih najprije sasvim hipotetski izraziti da ta leđna moždina dolazi u aktivnost kada čovjek spava i sanja, i zatim djeluje onako kako bi leđna moždina i trebala, naime tako da proizvodi svoje nužne učinke. Ali budući da je utisnuta u mozak, ne vodi do radnji, nego do pukih slika, so slikovitih radnji; jer u snovima smo djelatni samo u slikama. Tako također, iz ovog osebujnog, čudnog, kaotičnog života kojeg vodimo u snovima, imamo naznaku da se naše oruđe budnog dnevnog života, kojeg s pravom smatramo našim mozgom, temelji na tajanstvenom organu koji je možda starija tvorevina iz koje se on razvio. Ako nova je tvorevina, današnji mozak, neaktivan, onda će se pokazati ono što je mozak nekad bio; ova stara leđna moždina predočava ono što može. Ali budući da je zatvorena, ova stara leđna moždina ne proizvodi akcije, samo slike.
Dakle, kada gledamo sam život, mozak dijelimo na dva stupnja. Činjenica da možemo sanjati, ukazuje na to da je mozak prošao kroz razvoj unutar kojeg je još uvijek bio na razini današnje leđne moždine, prije nego što se razvio u alat budnog dnevnog života. Ali ako je budni život umiren, onda se stari organ još uvijek javlja.
Dakle, iz onoga što je do sada rečeno već smo dobili nešto tipično, što se može dokazati vanjskim promatranjem oblika: život u budnom stanju je za život snova, ono što je razvijeni mozak za leđnu moždinu. Ako sada napredujemo do vidovitog promatranja, možemo dodati nešto onome što nam promatranje oblika može dati. Kasnije ćemo pokazati na koji način okultno gledanje, vidovnjački pogled, može poslužiti kao osnova za vrlo bitno promatranje ljudske prirode, i na kakvim se okultnim istraživanjima temelje pogledi na organe zatvorene u lubanji i kralježnici.
Sada, znamo iz prethodnih razmatranja da je čovjekovo vidljivo tijelo samo dio cjelokupnog ljudskog bića. U trenutku kada se vidovito oko otvori, čovjek ima iskustvo da je to fizičko tijelo zatvoreno, ugrađeno u nadosjetilni organizam, u ono što se, grubo rečeno, zove čovjekova aura. To je za početak navedeno kao činjenica, a kasnije ćemo se vratiti i vidjeti koliko je to opravdano. Ova ljudska aura, u kojoj je fizički čovjek samo jezgra, vidovitom oku izgleda kao struktura boja u kojoj različite boje teku gore-dolje. Ali ne biste trebali zamišljati da možete naslikati ovu auru. Ne može se prikazati običnim bojama, jer su boje aure u stalnom kretanju, u stalnom nastajanju i nestajanju. Bilo koja njezina slika koju želite naslikati može biti samo približno točna, kao što nitko ne može pravilno naslikati munju, ona bi tako postala kruta struktura. Kao što ne možete ispravno nacrtati munju, ne možete to učiniti ni s aurom, jer su boje aure izrazito nestabilne i pokretljive, stalno nastaju i nestaju.
Sada, boje aure se protežu cijelim čovjekovim organizmom na značajno drugačiji način; a zanimljivo je istaknuti i sliku aure koja se vidovitom oku pojavljuje kada promatramo lubanju i kralježnicu odostraga. Zamislimo li dio aure - gledano od natrag - u koji su ugrađeni lubanja i kralježnica, odnosno mozak i leđna moždina, pokazuje se da možemo naznačiti posebno jasnu osnovnu boju: djeluje zelenkasto. I opet možemo naznačiti jasnu boju, koja se ne nalazi ni u jednom drugom dijelu tijela, za gornje dijelove glave, gdje je mozak: to je neka vrsta ljubičasto plave. Ova boja prekriva lubanju odostraga prema naprijed, poput kape ili kacige.
Ispod ljubičasto plavih područja obično se vidi nijansa o kojoj najbolje možete imati predodžbu ako je usporedite s bojom mladog cvijeta breskve. Između ove boje i zelenkaste boje donjih dijelova djelova kralježnice, imamo druge, neodređene nijanse boja u srednjem dijelu leđa, koje je izuzetno teško opisati jer se ne nalaze među uobičajenim bojama koje su nam poznate iz osjetilnog okruženja. Dakle, nakon zelene slijedi boja koja nije zelena, niti plava niti žuta, već kao mješavina sve tri; između mozga i kraja kralježnice pojavljuju se boje koje u osnovi uopće ne postoje unutar fizičkog osjetilnog svijeta. Iako je ovo teško opisati, jedno se može reći sa sigurnošću, da na vrhu te, da tako kažem, napuhane leđne moždine imamo ljubičasto plavu boju, a silazeći do kraja kralježnice dobivamo izrazito zelenkastu boju.
Dakle, danas smo povezali neke činjenice sa čisto vanjskim promatranjem ljudskog oblika, i onog što uči vidovito istraživanje. Sutra ćemo pokušati sagledati druge dijelove fizičkog ljudskog tijela, koji su povezani s onima o kojima smo već govorili, u njihovoj dualnosti, kako bismo mogli nastaviti dalje i vidjeti kako nam se predstavlja cijelo ljudsko biće.