.- Završna pitanja - Posljedice monizma
Objašnjenje svijeta kao jedinstvo, ili monizam kako se ovdje spominje, iz ljudskog iskustva izvodi načela koja su mu potrebna za objašnjenje svijeta. Također izvore za djelovanje traži unutar svijeta koji se može promatrati, naime u ljudskoj prirodi, koja je dostupna našoj samospoznaji, odnosno u moralnoj imaginaciji. Za svijet predstavljen percepciji i mišljenju, on odbacuje traženje konačnih razloga izvan njega, kroz apstraktne zaključke. Za monizam, jedinstvo koje donosi iskustveno, misaono promatranje mnogostrukih percepcija, ujedno je i ono koje zahtijeva ljudska potreba za spoznajom, preko koje traži ulazak u fizičke i duhovne predjele svijeta. Svatko tko iza ovog jedinstva, koje se ovako traži, traži drugo jedinstvo, samo dokazuje da ne prepoznaje suglasje između onoga do čega se dolazi mišljenjem i onoga što zahtijeva nagon za spoznajom. Pojedinačno ljudsko biće zapravo nije odvojeno od svijeta. Ono je dio svijeta, i u stvarnosti s cijelim kozmosom postoji veza, koja je samo za našu percepciju prekinuta. Ovaj dio vidimo kao neovisnu cjelinu, jer ne vidimo remenje i užad, kroz koje temeljne sile kozmosa utječu na kretanje kotača našeg života. Svatko tko ostane na ovom stajalištu, dio cjeline promatra kao istinski samostalno postojeću suštinu, kao monadu, koja na neki način izvana prima informacije o ostatku svijeta. Monizam o kojem se ovdje govori, pokazuje da se u neovisnost može vjerovati, samo dok ono što se percipira nije mišljenjem upregnuto u mrežu konceptualnog svijeta. Ako se to dogodi, tako djelomična egzistencija ispada samo privid percepcije. Čovjek svoju samostalnu potpunu egzistenciju u kozmosu, može pronaći samo kroz intuitivno misaono iskustvo. Mišljenje uništava iluziju percepcije, i našu individualnu egzistenciju integrira u život kozmosa. Jedinstvo svijeta koncepata, koji sadrži objektivne percepcije, uključuje i sadržaj naše subjektivne osobnosti. Mišljenje nam daje pravi oblik stvarnosti, kao samostalnu cjelinu, dok je mnogostrukost percepcija samo iluzija uzrokovana našom organizacijom. Spoznaja stvarnosti nasuprot prividu percepcije uvijek je bila cilj ljudskog mišljenja. Znanost je nastojala percepcije prepoznati kao stvarnost, otkrivajući zakonitosti odnosa unutar njih. Međutim, tamo gdje se vjerovalo da veza uspostavljena ljudskim mišljenjem ima samo subjektivno značenje, pravi razlog jedinstva tražio se u objektu koji leži izvan našeg svijeta iskustva (zaključni Bog, volja, apsolutni duh i tako dalje). - I, na temelju tog gledanja, nastojalo se steći drugo znanje, uz znanje o vezama koje se mogu prepoznati unutar iskustva, ono koje nadilazi iskustvo i otkriva svoju povezanost s entitetima koji se više ne mogu iskusiti (metafizika stečena ne iskustvom, već zaključivanjem). S ove točke gledišta, razlog zašto svijet shvaćamo reguliranim mišljenjem, vidio se u činjenici da je prabiće svijet izgradilo prema logičkim zakonima, a razlog za naše djelovanje vidio se u volji prabića. Međutim, nije prepoznato da mišljenje obuhvaća i subjektivno i objektivno, te da se cjelokupna stvarnost prenosi u jedinstvu percepcije s konceptom. Samo dok zakonitost koja prožima i određuje percepciju razmatramo u apstraktnom obliku koncepta, zapravo imamo posla s nečim čisto subjektivnim. Međutim, sadržaj koncepta koji se pridodaje percepciji uz pomoć mišljenja nije subjektivan. Ovaj sadržaj nije preuzet iz subjekta, nego iz stvarnosti. To je dio stvarnosti do kojeg percepcija ne može doći. To je iskustvo, ali ne iskustvo posredovano percepcijom. Svatko tko ne može imati predodžbu da je koncept stvaran, misli samo na apstraktni oblik u kojem ga drži u svom umu. Ali on je tako izoliran samo kroz našu organizaciju, kao što je i percepcija. Čak ni stablo koje čovjek percipira, nema zasebnu egzistenciju samo po sebi. To je samo poveznica unutar velikog mehanizma prirode i moguća je samo u stvarnoj povezanosti s njom. Apstraktni koncept nema u sebi stvarnost, kao što percepcija nema u sebi stvarnost. Percepcija je dio stvarnosti koji je objektivan, koncept onaj koji je dan subjektivno (putem intuicije, vidi stranicu 65 i dalje). Naša duhovna organizacija dijeli stvarnost na ova dva faktora. Jedan faktor pojavljuje se percepciji, drugi intuiciji. Samo je veza to dvoje, percepcija koja je zakonito integrirana u univerzum, puna stvarnost. Ako u izolaciji promatramo puku percepciju, nemamo stvarnost, već nekoherentni kaos; ako zakone percepcije promatramo izolirano, tada se bavimo samo apstraktnim konceptima. Apstraktni koncept nije ono što sadrži stvarnost; već prije misaono promatranje, koje ne razmatra koncept ili percepciju izolirano, već radije vezu između njih dvoje.
Da živimo u stvarnosti (i da smo u njoj ukorijenjeni stvarnom egzistencijom) neće poreći ni najortodoksniji subjektivni idealist. On će samo zanijekati da svojom spoznajom idejno postižemo ono što zapravo doživljavamo. Nasuprot tome, monizam pokazuje da mišljenje nije ni subjektivno ni objektivno, već načelo koje obuhvaća obje strane stvarnosti. Kada promišljeno promatramo, provodimo proces koji i sam pripada nizu stvarnih događaja. Mišljenjem unutar samog iskustva prevladavamo jednostranost puke percepcije. Bit stvarnosti ne možemo otkriti kroz apstraktne, konceptualne hipoteze (putem čisto konceptualnog razmišljanja), već u stvarnosti živimo pronalazeći ideje za svoje percepcije. Monizam ne nastoji pronaći nešto nedoživljeno (onostrano) u odnosu na iskustvo, već ono stvarno vidi u konceptima i percepcijama. On ne vrti metafiziku od pukih apstraktnih koncepata, jer u samom konceptu vidi samo jednu stranu stvarnosti, koja percepciji ostaje skrivena i ima značenje samo u vezi s percepcijom. Ali to u čovjeku rađa uvjerenje da živi u svijetu stvarnosti, i da izvan svog svijeta ne treba tražiti nedokučivu višu stvarnost. Odvraća nas od traženja apsolutne stvarnosti bilo gdje osim u iskustvu, jer sadržaj samog iskustva prepoznaje kao stvarnost. I on je ovom stvarnošću zadovoljan, jer zna da mišljenje ima moć to jamčiti. Ono što dualizam traži iza promotrenog svijeta, monizam nalazi u samom svijetu. Monizam pokazuje da svojom spoznajom zahvaćamo stvarnost u njenom pravom obliku, a ne u subjektivnoj slici koja se umeće između čovjeka i stvarnosti. Za monizam je konceptualni sadržaj svijeta isti za sve ljudske individue (usporedi stranicu 59 i dalje). Prema monističkim načelima, jedna ljudska jedinka drugu smatra sebi ravnom, jer je u njoj izražen isti sadržaj svijeta. U jedinstvenom konceptualnom svijetu ima samo jedan koncept lava, nema toliko koncepata lava koliko ima pojedinaca koji razmišljaju o lavu. A koncept, koji A dodaje percepciji lava, isti je kao i onaj od B, samo od strane drugo subjekta koji percipira (usporedi strana 60). Mišljenje vodi sve subjekte koji opažaju, do idejnog jedinstva svih različitosti. U njima kao u mnogostrukim pojedincima, živi jedan svijet ideja. Dokle god čovjek sebe doživljava samo kroz percepciju sebe, on sebe doživljava kao posebnu osobu; čim pogleda svijet ideja koji sjaji u njemu, i sve obuhvaća, on u sebi samom vidi kako svijetli ono apsolutno stvarno. Dualizam definira božansko prabiće kao ono što prožima sva ljudska bića i u svima njima živi. Taj zajednički božanski život monizam pronalazi u samoj stvarnosti. Idejni sadržaj druge osobe je također i moj, i ja ga vidim kao nešto drugo samo dok ga percipiram, ali ne više, čim mislim. Mišljenje svakog čovjeka obuhvaća samo dio cjelokupnog svijeta ideja, pa se u tom pogledu pojedinci razlikuju i po stvarnom sadržaju mišljenja. Ali ti su sadržaji u zatvorenoj cjelini, koja obuhvaća sadržaje mišljenja svih ljudi. Zajedničko iskonsko biće koje prožima sve ljude, tako čovjek dohvaća svojim mišljenjem. Život u stvarnosti ispunjen misaonim sadržajem, ujedno je i život u Bogu. Onostrano, koje se može samo razviti, a ne iskusiti, temelji se na nerazumijevanju onih koji vjeruju da ovaj svijet nema osnovu svog postojanja u sebi. Ne vide, da mišljenjem pronalaze ono što im je potrebno da bi objasnili percepciju. Stoga nikakva nagađanja još nisu otkrila nikakav sadržaj, koji ne bi bio posuđen iz dane nam stvarnosti. Bog pretpostavljen apstraktnim razmišljanjem, samo je čovjek prebačen u onostrano; Schopenhauerova volja je apsolutizirana ljudska snaga volje; Hartmannovo nesvjesno prvobitno biće, sastavljeno od ideje i volje, spoj je dviju apstrakcija uzetih iz iskustva. Potpuno isto se može reći i za sve ostale 'umirovljene' onostrane principe, koji se ne temelje na iskustvu mišljenja.
Istina, čovjekov um nikada ne transcendira stvarnost u kojoj živimo, a nema ni potrebe za tim, budući da se sve što treba objasniti nalazi u ovom svijetu. Ako se filozofi u konačnici izjasne da su zadovoljni izvođenjem svijeta iz principa koje su posudili iz iskustva i prenijeli u hipotetičko onostrano, takvo zadovoljstvo također mora biti moguće, ako isti sadržaj ostane na ovoj strani, gdje pripada za iskustveno mišljenje. Svako odlaženje izvan svijeta samo je prividno, a principi postavljeni izvan svijeta, svijet ne objašnjavaju ništa bolje od onih koji leže u njemu. Mišljenje koje sebe razumije, čak i ne zahtijeva takvo odlaženje s onu stranu, budući da misaoni sadržaj, mora tražiti samo unutar svijeta percepcije, a ne izvan njega, s kojim tvori stvarnost. Objekti naše fantazije također su samo sadržaji koji imaju svoje opravdanje tek kada postanu ideje koje upućuju na sadržaj percepcije. Kroz taj sadržaj percepcije oni postaju dio stvarnosti. Koncept, koji bi trebao biti ispunjen sadržajem koji se nalazi izvan svijeta koji nam je dan, je apstrakcija koja nema odgovarajuću stvarnost. Smisliti možemo samo koncepte stvarnosti; da bismo ih sami pronašli, potrebna je percepcija. Prvobitno biće svijeta za kojega se smišlja sadržaj, nemoguća je pretpostavka za mišljenje koje sebe razumije. Monizam ne poriče ideju, on čak ne smatra sadržaj percepcije kojemu nedostaje ideja pandan punoj stvarnosti; ali u cijeloj oblasti mišljenja ne nalazi ništa, što bi ga moglo natjerati da iskorači iz područja iskustvenog mišljenja negirajući objektivnu duhovnu stvarnost mišljenja. Monizam u znanosti, koja se ograničava na opisivanje percepcije, a da se ne dođe do njenih idejnih komplemenata, vidi polumjeru. Ali također smatra polumjerama sve apstraktne koncepte, koji ne nalaze svoju nadopunu u percepciji i nigdje se ne uklapaju u mrežu koncepata koja obuhvaća promatrani svijet. On stoga ne poznaje ideje koje ukazuju na cilj koji leži izvan našeg iskustva i koje bi trebale tvoriti sadržaj puke hipotetske metafizike. Za njega su sve takve ideje koje je čovječanstvo proizvelo apstrakcije iz iskustva, čije posuđivanje njihovi začetnici jednostavno previđaju.
Niti se ciljevi našeg djelovanja mogu izvesti iz izvan ljudskog onostranog života, prema načelima monizma. U mjeri u kojoj su začeti, moraju potjecati iz ljudske intuicije. Čovjek ne čini svrhe objektivnog (onostranog) iskonskog bića, svojim individualnim svrhama, već slijedi svoje vlastite, koje mu je dala njegova moralna fantazija. Ideju koja se djelovanjem ostvaruje, čovjek izdvaja iz jedinstvenog svijeta ideja i temelj je njegove volje. U njegovim postupcima se, dakle, ne provode zapovijedi usađene u ovaj svijet iz onoga svijeta, nego ljudske intuicije koje pripadaju ovom svijetu. Monizam ne priznaje nikakvog takvog vladara svijeta izvan nas samih, koji određuje cilj i smjer našeg djelovanja. Čovjek ne nalazi takav onostrani izvor egzistencije, čije bi odredbe mogao istražiti kako bi iz njih naučio ciljeve prema kojima bi trebao usmjeravati svoje djelovanje. Prepušten je sam sebi. On svojim postupcima sam mora dati smisao. Ako temelje razloga svoje volje, traži izvan svijeta u kojem živi, uzalud traži. Ako ide dalje od zadovoljenja svojih prirodnih impulsa, za koje ga je majka priroda predvidjela, mora ih tražiti u vlastitoj moralnoj fantaziji, ili dopustiti da ga određuje moralna fantazija drugih, osim ako ne želi narušiti svoj komfor, to jest, suzdržava se od svih radnji ili djelovanja u skladu s razlozima koje sam crpi iz svijeta svojih ideja, ili koje mu drugi daju iz istog. Kada transcendira svoj osjetilni instinktivni život i izvršavanje tuđih naredbi, ne određuje ga ništa osim njega samog. On mora djelovati iz impulsa koje je sam postavio, ne određujući se ničim drugim. Međutim, ovaj poticaj je idejni, postavljen iz jedinstvenog svijeta ideja; ali izvesti se iz toga i primijeniti to u stvarnost, zapravo se može samo od strane ljudi. Monizam samo u čovjeku samom, može pronaći razlog za provođenje ideje u stvarnost od strane čovjeka. Da bi ideja postala djelo, čovjek prvo mora željeti da se ono dogodi. Takva volja svoj temelj, jedino ima u samom čovjeku. Čovjek je onaj koji tada zadnji određuje svoje postupke. On je slobodan.
1. dodatak novom izdanju (1918.)
U drugom dijelu ove knjige, pokušalo se opravdati činjenicu da se sloboda može pronaći u stvarnosti čovjekova djelovanja. Za to je bilo potrebno, iz cjelokupnog polja ljudskog djelovanja, izdvojiti one dijelove u odnosu na koje se nepristranim samopromatranjem može govoriti o slobodi. To su oni postupci, koji se predstavljaju kao realizacija idejnih intuicija. Druga djelovanja, nepristrano promatranje neće smatrati slobodnima. Ali nepristranim samopromatranjem, čovjeka će se morati smatrati predisponiranim za napredovanje na putu etičkih intuicija i njihova ostvarenja. No, to nepristrano promatranje etičke prirode čovjeka samo po sebi, ne može donijeti konačnu odluku o slobodi. Jer kad bi samo intuitivno mišljenje, potjecalo od nekog drugog entiteta, kad njegova bit ne bi bila ona koja počiva na samoj sebi, onda bi se svijest o slobodi koja proizlazi iz etičkog, pokazala kao iluzija. Ali drugi dio ove knjige, svoj prirodni oslonac nalazi u prvom. Tu se intuitivno mišljenje predstavlja, kao doživljena unutarnja duhovna aktivnost čovjeka. Međutim, razumijevanje ove suštine mišljenja kroz iskustvo, jednako je priznavanju slobode intuitivnog mišljenja. A ako se zna da je to mišljenje slobodno, onda se vidi i sfera volje, kojoj se može pripisati sloboda. Čovjeka koji djeluje, smatrat će slobodnim, onaj tko intuitivnom misaonom životu može pripisati bit koja počiva u njemu, na temelju unutarnjeg iskustva. Tko to ne može, vjerojatno neće moći pronaći nikakav neprikosnoveni put do prihvaćanja slobode. Iskustvo koje je ovdje izloženo, u svijesti pronalazi intuitivno mišljenje, koje ima stvarnost ne samo u svijesti. I tako slobodu pronalazi, kao karakteristiku djelovanja koja proizlazi iz intuicije svijesti.
2. dodatak novom izdanju (1918.)
Prikaz u ovoj knjizi temelji se na čisto duhovno doživljenom intuitivnom mišljenju, kroz koje se svaka percepcija spoznajno postavlja u stvarnost. Knjiga ne bi trebala iznositi više od onoga što se može dokučiti iz iskustva intuitivnog mišljenja. Ali treba naglasiti i kakvu misaonu formu zahtijeva to doživljeno mišljenje. I zahtijeva, da se u procesu spoznaje ne niječe kao iskustvo koje počiva na sebi. Da se sposobnost doživljavanja stvarnosti zajedno s percepcijom ne poriče, umjesto da se najprije traži u svijetu koji leži izvan ovog iskustva i kojeg treba otkriti, u odnosu na koji je ljudska misao samo subjektivna.-
To karakterizira mišljenje kao element kojim čovjek duhovno ulazi u stvarnost (i nitko ne bi trebao brkati taj svjetonazor, izgrađen na iskustvenom mišljenju, s pukim racionalizmom). Ali s druge strane, jasno je iz cjelokupnog duha ovih objašnjenja, da element percepcije dobiva određenje stvarnosti za ljudsku spoznaju, tek kada se dohvati mišljenjem. Određenje kao stvarnost, ne može ležati izvan mišljenja. Stoga ne treba zamišljati da osjetilni način percepcije jedini jamči stvarnost. Ono što se pojavljuje kao percepcija, nešto je što čovjek jednostavno mora očekivati na svom putu kroz život. Može se samo pitati: s gledišta koje proizlazi isključivo iz intuitivno doživljenog mišljenja, može li se opravdano očekivati da čovjek, osim osjetilnih, ima percepciju i duhovnih stvari? To se može očekivati. Jer, iako je s jedne strane intuitivno doživljeno mišljenje aktivan proces koji se odvija u ljudskom umu, s druge strane ono je ujedno i duhovna percepcija shvaćena bez ikakvog osjetilnog organa. To je percepcija u kojoj je aktivan i sam onaj koji percipira, a ono što se pritom opaža je svoja aktivnost. U intuitivno doživljenom mišljenju, čovjek je smješten u duhovni svijet, također kao onaj koji percipira. Ono s čime se suočava unutar ovog svijeta kao percepcijom, kao duhovnim svijetom vlastitog mišljenja, čovjek prepoznaje kao duhovni svijet percepcije. Ovaj svijet percepcije ima isti odnos prema mišljenju, kao što svijet osjetilne percepcije ima prema osjetilima. Duhovni svijet percepcije, čovjeku ne može biti stran kada ga iskusi, jer u svom intuitivnom mišljenju on već ima iskustvo koje je čisto duhovne prirode. Brojni spisi koje sam objavio nakon ove knjige, govore o takvom duhovnom svijetu percepcije. Ova 'Filozofija slobode', filozofski je temelj za ove kasnije spise. Jer u ovoj se knjizi pokušava pokazati da je ispravno shvaćeno misaono iskustvo, već duhovno iskustvo. Stoga se autoru čini, da onaj tko može ozbiljno prihvatiti stajalište autora ove 'Filozofije slobode', neće stati pred ulaskom u duhovni svijet percepcije. Međutim, ono što je predstavljeno u kasnijim knjigama autora, ne može logično proizaći - zaključivanjem - iz sadržaja ove knjige. Međutim, iz živog shvaćanja intuitivnog mišljenja o kojem se u ovoj knjizi govori, prirodno će proizaći daljnji ulazak u duhovni svijet percepcije.