.- XIV. Individualnost i vrsta (stvarnost slobode)
Gledište da je čovjek obdaren potpunom, samostalnom, slobodnom individualnošću, naizgled je u suprotnosti s činjenicama da se on pojavljuje kao član unutar prirodne cjeline (rasa, pleme, narod, obitelj, muški i ženski spol), te da djeluje unutar cjeline (država, crkva i tako dalje). On nosi opća obilježja zajednice kojoj pripada, i svojim postupcima daje sadržaj koji je određen mjestom koje zauzima unutar skupine.
Je li individualnost još uvijek moguća? Može li se čovjek promatrati kao cjelina u sebi, ako izrasta iz cjeline i integrira se u cjelinu?
Svojstva i funkcije člana cjeline određena su cjelinom. Pleme je cjelina, a svi ljudi koji mu pripadaju nose posebnosti koje su određene prirodom plemena. Priroda pojedinca i način na koji on djeluje, određeni su karakterom plemena. To fizionomiji i postupcima pojedinca daje nešto općenito. Kad pitamo zašto je kod čovjeka ovo ili nešto drugo ovakvo, s pojedinca smo upućeni na vrstu. To nam objašnjava zašto se kod njega nešto pojavljuje u obliku koji promatramo.
Ali čovjek se oslobađa ove prirode vrste. Jer ljudska vrsta, kad ju čovjek ispravno doživljava, nije nešto što ograničava njegovu slobodu, niti bi to trebalo biti umjetnim uređenjem. Ljudi osobine i funkcije razvijaju unutar sebe, a odlučujući razlog za to možemo tražiti samo u njima. Priroda vrste služi mu samo kao sredstvo za izražavanje njegove posebne suštine u njemu. On karakteristike koje mu je dala priroda koristi kao osnovu, i stvarima daje oblik koji odgovara njegovom vlastitom biću. Sada, uzalud tražimo osnovu za izraz ovog bića u zakonima vrste. Imamo posla s pojedincem koji se može objasniti samo kao on sam. Ako čovjek dođe do ove točke odvajanja od vrste, a mi sve u njemu želimo objasniti karakterom vrste, tada nemamo moć opažanja za pojedinca.
Nemoguće je u potpunosti razumjeti osobu ako svoju procjenu temeljimo na konceptu vrste. Najtvrdoglavije prosudbe na temelju vrste donose se kada je u pitanju spol ljudi. Muškarac vidi u ženi, žena u muškarcu, gotovo uvijek previše općeg karaktera drugog spola, a premalo pojedinačnog. U praktičnom životu to manje šteti muškarcima nego ženama. Društveni položaj žene toliko je nedostojan jer, u mnogočemu gdje bi trebao biti, nije određen individualnim karakteristikama žene, već općim predodžbama koje ljudi imaju o prirodnoj zadaći i potrebama žene. Životna aktivnost muškarca određena je njegovim individualnim sposobnostima i sklonostima, dok bi aktivnost žene trebala biti određena isključivo činjenicom da je žena. Žena bi trebala biti rob vrste, univerzalno ženskog. Sve dok muškarci raspravljaju o tome jesu li žene 'prirodno prikladne' za ovo ili ono zanimanje, takozvano žensko pitanje ne može prijeći svoju najelementarniju fazu. Što žena može željeti prema svojoj prirodi, prepušteno je ženi da procijeni. Ako je istina da su žene dorasle samo profesiji koja im je sada dostupna, onda teško da će same moći ostvariti neku drugu. Ali moraju moći same odlučiti što je u skladu s njihovom prirodom. Svakome tko se boji da će naši socijalni uvjeti biti uzdrmani činjenicom da se na žene ne gleda kao na vrstu, već kao na pojedinca, može se suprotstaviti činjenicom da su socijalni uvjeti u kojima živi polovica čovječanstva nehumani, prijeko im je potrebno poboljšanje. [Kao odgovor na gornje primjedbe, odmah mi je pri objavljivanju (1894.) ove knjige prigovoreno da unutar svijeta vrste, žene već mogu živjeti svoje živote koliko god žele individualno, daleko slobodnije od muškaraca, koji su već de-individualizirani školom, a zatim ratom i profesijom. Znam da bi danas ovaj prigovor mogao biti još snažniji. Rečenice moram ostaviti ovdje, i nadati se da postoje čitatelji koji razumiju koliko snažno takav prigovor krši koncept slobode razvijen u ovom tekstu, i koji moje gornje rečenice prosuđuju po drugim osnovama osim de-individualizacije muškaraca kroz školu i posao.]
Tko god ljude prosuđuje prema karakteristikama njihove vrste, dolazi do točke u kojoj oni počinju biti bića čija se djelatnost temelji na slobodnom samoodređenju. Sve ispod ove granice može, naravno, biti predmet znanstvenog proučavanja. Rasna, plemenska, etnička i spolna obilježja predmet su posebnih znanosti.
Samo ljudi koji žele živjeti isključivo kao pripadnici vrste, mogli bi se složiti s općom slikom koja proizlazi iz takvog znanstvenog razmatranja. Ali sve te znanosti ne mogu prodrijeti do posebnog sadržaja pojedinca. Tamo gdje počinje područje slobode (misli i djelovanja), prestaje determinacija pojedinca prema zakonima vrste. Konceptualni sadržaj koji čovjek mišljenjem mora povezati s opažanjem da bi shvatio punu stvarnost (usporedi strana 59 i dalje), ne može se jednom zauvijek odrediti i kao takav prepustiti čovječanstvu. Pojedinac mora steći svoje koncepte kroz vlastitu intuiciju. Kako bi pojedinac trebao misliti, ne može se izvesti ni iz jednog generičkog koncepta. Tu je presudan samo pojedinac. Niti se pomoću općih ljudskih karakteristika može odrediti, koje konkretne ciljeve pojedinac želi postaviti pred svoju volju. Svatko tko želi razumjeti pojedinca, mora proniknuti u njegovu ili njezinu posebnu bit, a ne stati na tipičnim karakteristikama. U tom smislu, svaka osoba je svoj problem. A sva znanost koja se bavi apstraktnim mislima i generičkim konceptima, samo je priprema za ono znanje koje nam dolazi kada nam ljudska individua priopći svoj način gledanja na svijet, i za ono drugo znanje koje dobivamo iz sadržaja njegove volje. Kada osjetimo: da imamo posla s onakvim čovjekom, koji je oslobođen od tipičnih načina razmišljanja i generičke volje, moramo prestati koristiti bilo kakve koncepte iz našeg uma, ako želimo razumjeti njegovu bit. Spoznaja se sastoji od povezivanja koncepta s percepcijom, putem mišljenja. Za sve druge objekte, promatrač koncepte mora steći kroz svoju intuiciju; kod razumijevanja slobodne individualnosti, radi se samo o tome da njezine koncepte, prema kojima se definira, unesemo u sebe u čistom obliku (bez miješanja s vlastitim konceptualnim sadržajem). Ljudi koji u svaku procjenu drugoga, odmah ubacuju vlastite koncepte, nikada ne mogu razumjeti individualnost. Kao što se slobodna individualnost oslobađa posebnosti vrste, tako se i spoznaja mora osloboditi načina na koji se vrsta shvaća.
Samo u onoj mjeri u kojoj se čovjek oslobodio vrste, na opisani način, može se smatrati slobodnim duhom unutar zajednice ljudi. Niti jedno ljudsko biće nije u potpunosti vrsta, nijedno ljudsko biće nije u potpunosti individua. Ali svaki čovjek postupno odvaja veću ili manju sferu svog bića, kako od generičke prirode animalnog života, tako i od zapovijedi autoriteta koji njime dominiraju.
Za onaj dio, za koji ne može izboriti takvu slobodu, on predstavlja člana unutar organizma prirode i duha. On u tom pogledu živi kopirajući druge ili čineći kako mu oni zapovijedaju. Samo onaj dio njegovih postupaka koji proizlazi iz njegovih intuicija, ima pravu etičku vrijednost. I svi moralni instinkti koje ima kroz nasljeđe socijalnih instinkata, postaju etički ako ih ugrađuje u svoje intuicije. Sva moralna djelatnost čovječanstva proizlazi iz individualnih etičkih intuicija, i njihova prihvaćanja u zajednicama ljudi. Također se može reći: moralni život čovječanstva ukupni je zbroj moralnih fantazija slobodnih ljudskih individua. To proizlazi iz monizma.