.- XIII. Vrijednost života (pesimizam i optimizam) (stvarnost slobode)
Pandan pitanju svrhe ili određenja života (usporedi stranu 123 i dalje) jest pitanje njegove vrijednosti. U tom odnosu susrećemo se s dva suprotstavljena pogleda i sve zamislive pokušaje posredovanja između njih. Jedno stajalište kaže da je svijet nešto najbolje što se može zamisliti, a život i djelovanje u njemu su sredstva neprocjenjive vrijednosti. Sve se predstavlja kao skladna i funkcionalna interakcija i vrijedno je divljenja. Čak i ono što se čini zlom i loše, s višeg se gledišta može prepoznati kao dobro; jer predstavlja dobar kontrast dobru; iz te izdvojenosti ga možemo još više cijeniti. Niti je ono loše uistinu stvarno; samo manji stupanj dobrog opažamo kao loše. Zlo je odsutnost dobra; ništa što ima neko značenje samo po sebi.
Drugi pogled je onaj koji tvrdi: život je pun muke i bijede, nezadovoljstvo posvuda nadmašuje zadovoljstvo, bol nadmašuje radost. Postojanje je teret, a nepostojanje bi bilo bolje nego postojanje u svim okolnostima.
Shaftesbury i Leibniza moramo smatrati glavnim predstavnicima prvog stajališta, optimizma, a Schopenhauera i Eduarda von Hartmanna drugog, pesimizma.
Leibniz misli da je svijet najbolji što može biti. Bolji je nemoguć. Jer Bog je dobar i mudar. Dobri Bog želi stvoriti najbolji od svjetova; mudar to zna; on ga može razlikovati od drugih mogućih gorih. Samo zao i nerazborit Bog može stvoriti svijet gori od najboljeg mogućeg svijeta.
Svatko tko krene s ove točke gledišta, lako će moći pokazati u kojem smjeru ljudsko djelovanje mora ići kako bi pridonijelo najboljem od svjetova. Čovjek će samo morati istražiti Božje savjete i djelovati u skladu s njima. Ako zna koje su Božje namjere za svijet i ljudski rod, onda će učiniti pravu stvar. I on će se osjećati sretnim kada drugom dobru doda svoje. Dakle, s optimističkog gledišta, život je vrijedan življenja. Mora nas potaknuti na sudjelovanje.
Schopenhauer zamišlja stvar drugačije. On ne zamišlja temelj svijeta kao svemudro i svedobro biće, već kao slijepi poriv ili volju. Vječna težnja, neprestana čežnja za zadovoljstvom koje se nikada ne može postići, osnovna je značajka svake volje. Jer kad se postigne željeni cilj, javlja se nova potreba i tako dalje. Zadovoljstvo može trajati samo beskrajno malo. Ostatak naših života su nezadovoljeni nagoni, nezadovoljstvo, patnja. Kada slijepi nagon konačno otupi, nedostaje nam bilo kakav sadržaj; beskrajna dosada ispunjava naše postojanje. Stoga je relativno najbolja stvar ugušiti želje i potrebe, ubiti volju. Schopenhauerov pesimizam vodi u nedjelovanje; njegov moralni cilj je sveopća lijenost.
Hartmann pokušava opravdati pesimizam i iskoristiti ga za etiku na puno drugačiji način. Sljedeći omiljenu težnju našeg vremena, Hartmann svoj pogled na svijet nastoji utemeljiti na iskustvu. Promatrajući život, želi steći uvid u to, prevladava li u svijetu zadovoljstvo ili bol. On dopušta razumu da preispita ono što se ljudima čini dobrim i srećom, kako bi pokazao da se sve tobožnje zadovoljstvo nakon pomnijeg promatranja pokaže kao iluzija. Iluzija je ako vjerujemo da izvore sreće i zadovoljstva imamo u zdravlju, mladosti, slobodi, adekvatnoj egzistenciji, ljubavi (seksualnom užitku), suosjećanju, prijateljstvu i obiteljskom životu, osjećaju časti, samoj časti, slavi, dominaciji, vjerskoj izgradnji, bavljenju znanošću i umjetnošću, nadi u budući život, sudjelovanju u kulturnom napretku. Ako se trezveno gleda, svaki užitak donosi na svijet mnogo više lošeg i jada nego zadovoljstva. Neugoda prenemaganja uvijek je veća od ugode opijenosti. Nesreća uvelike prevladava u svijetu. Kad bi je se pitalo, ni jedna osoba, čak ni relativno najsretnija, ne bi željela kroz jadan život proći drugi put. Ali budući da Hartmann ne poriče prisutnost ideja (mudrosti) u svijetu, nego im čak daje jednaku opravdanost kao i slijepom porivu (volji), on od svog prabića očekuje sudjelovanje u stvaranju svijeta, tako da se bol svijeta pretoči u mudru svrhu svijeta. Ali bol bića svijeta nije ništa drugo nego bol samoga Boga, jer je život svijeta kao cjeline identičan životu Boga. Ali svemudro biće svoj cilj može vidjeti samo u oslobađanju od patnje, a budući da je sve postojanje patnja, u oslobađanju od postojanja. Svrha transformacije svijeta je od biti u daleko bolje ne biti. Proces svijeta je stalna borba protiv Božje boli, koja na kraju završava uništenjem svega postojanja. Moralni život ljudi bit će dakle: sudjelovanje u uništenju egzistencije. Bog je stvorio svijet kako bi se kroz njega mogao osloboditi svoje beskrajne boli. To treba promatrati "u izvjesnom smislu, kao opis svrbeža na Apsolutu", kroz koji se njegova nesvjesna iscjeljujuća moć oslobađa unutarnje bolesti, "ili kao flaster za bol koji sve-jedno biće lijepi na sebe kako bi unutarnju bol skrenulo prema van i kasnije je eliminiralo". Ljudi su članovi svijeta - Bog u njima pati. Stvorio ih je da fragmentiraju njegovu beskrajnu bol. Bol koju svatko od nas trpi, samo je kap u moru beskrajne Božje boli (Hartmann, 'Phänomenologie des sittlichen Bewußtseins', strana 866 i dalje).
Čovjek u sebe mora proniknuti spoznajom, da je jurnjava za individualnim zadovoljstvom (egoizam) ludost, i mora pustiti da ga vodi isključivo zadatak da se posveti Božjem otkupljenju kroz nesebičnu predanost procesu svijeta. Za razliku od Schopenhauerovog, Hartmannov nas pesimizam navodi na predanu aktivnost za plemeniti zadatak.
Ali kako stojimo s utemeljenjem na iskustvu?
Težnja za zadovoljstvom je širenje životne aktivnosti izvan sadržaja života. Biće je gladno, odnosno teži sitosti, kada njegove organske funkcije za daljnje izvršavanje, zahtijevaju opskrbu novim sadržajem u obliku hrane. Težnja za čašću, sastoji se u činjenici da ljudi svoje osobno djelovanje i nedjelovanje, vide kao vrijedno samo onda kada njihova djelatnost dobije priznanje izvana. Težnja za znanjem nastaje kada čovjeku nešto nedostaje u svijetu koji može vidjeti, čuti, i tako dalje, jer to nije razumio. Ispunjenje težnje stvara zadovoljstvo u pojedincu koji teži, neispunjenje nezadovoljstvo. Važno je primijetiti da zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, ovisi o ispunjenju ili neispunjenju moje težnje. Sama težnja se ni na koji način ne može smatrati nezadovoljstvom. Pa ako se pokaže da u trenutku ispunjenja jedne želje, odmah nastaje nova, dakle, ne mogu reći da je zadovoljstvo kod mene iznjedrilo nezadovoljstvo, jer u svim okolnostima zadovoljstvo stvara želju za njegovim ponavljanjem ili novim užitkom. Tek kada ta želja naiđe na nemogućnost svog ispunjenja, mogu govoriti o nezadovoljstvu. Čak i ako doživljeni užitak u meni stvori želju za većim i profinjenijim iskustvom užitka, o nezadovoljstvu izazvanom prvim užitkom mogu govoriti samo kada mi je uskraćeno sredstvo da doživim veće ili profinjenije zadovoljstvo. Samo kada se nezadovoljstvo javlja kao prirodna posljedica užitka, kao što je slučaj sa spolnim užitkom žene zbog patnje poroda i napora brige za djecu, u užitku mogu pronaći tvorca boli. Ako težnja kao takva uzrokuje bol, onda bi svako uklanjanje težnje moralo biti popraćeno zadovoljstvom. Ali upravo je suprotno. Nedostatak stremljenja u našem životu stvara dosadu, a to je povezano s nezadovoljstvom. Ali budući da težnja prirodno može trajati dugo vremena prije nego što se ispuni, i tada se osoba privremeno zadovolji nadom u to, mora se priznati da nezadovoljstvo nema nikakve veze s težnjom kao takvom, već ovisi samo o njenom neispunjenju. Schopenhauer griješi u svim okolnostima, kada samu želju ili težnju (volju) smatra izvorom boli.
Zapravo je suprotno. Težnja (želja) sama po sebi donosi radost. Tko ne poznaje užitak koji proizlazi iz nade u daleki, ali silno željeni cilj? Ova radost pratilac je rada, čiji će nam plodovi doći tek u budućnosti. To je zadovoljstvo potpuno neovisno o postizanju cilja. Kada je cilj postignut, zadovoljstvo težnje dopunjuje zadovoljstvo ispunjenja, kao nešto novo. Ali onome tko bi htio reći: uz nezadovoljstvo izazvano nezadovoljenim ciljem, postoji i nezadovoljstvo uzrokovano neispunjenom nadom, i u konačnici nezadovoljstvo neispunjenja čini većim od bilo kakvog zadovoljstva u ispunjenju, odgovor bi trebao biti: suprotno također može biti istina; gledanje unatrag na zadovoljstvo u vrijeme neispunjene želje, jednako će često djelovati umirujuće na nezadovoljstvo uzrokovano neispunjenjem. Tko god, videći propale nade, uzvikne: ja sam svoje učinio!, objekt je dokaza za ovu tvrdnju. Blaženi osjećaj da ste učinili najbolje što ste mogli, previđaju oni koji svakoj neispunjenoj želji pridaju tvrdnju da ne samo da nije postignuta radost ispunjenja, već je i uživanje u samoj želji uništeno.
Ispunjenje želje uzrokuje zadovoljstvo, a neispunjenje takve želje uzrokuje nezadovoljstvo. Iz ovoga ne bi trebalo zaključiti da je zadovoljstvo zadovoljenje želje, a nezadovoljstvo nezadovoljenje. U biću mogu nastati i zadovoljstvo i nezadovoljstvo, čak i ako nisu rezultat želje. Bolest je nezadovoljstvo kojem ne prethodi želja. Svatko tko bi htio tvrditi daje bolest nezadovoljena želja za zdravljem, pogriješio bi smatrajući očiglednu i neostvarenu želju da se ne razboli pozitivnom željom. Ako netko od bogate rodbine, o čijem postojanju nije imao pojma, nasljeđuje, ta ga činjenica ispunjava zadovoljstvom bez ikakve prethodne želje.
Onaj tko želi istražiti postoji li višak na strani zadovoljstva ili nezadovoljstva, mora uzeti u obzir: zadovoljstvo želje, ispunjenja želje, i ono koje dolazi bez težnje. S druge strane knjige konta, nalazit će se: nezadovoljstvo zbog dosade, ono zbog neostvarenih želja i na kraju ono koje nam dolazi bez naše želje. U potonju kategoriju spada i nezadovoljstvo izazvano poslom koji nam se nameće i koji sami ne biramo.
Sada se postavlja pitanje: koji je pravi način dobivanja bilance iz tih zaduženja i potraživanja? Eduard von Hartmann smatra da je taj način razumsko prosuđivanje. On doista kaže ('Philosophie des Unbewußten', 7. izdanje, 11. svezak, strana 290): "Bol i zadovoljstvo postoje samo onoliko koliko se osjećaju". Iz ovoga slijedi da ne postoji drugi standard za zadovoljstvo osim subjektivnog osjećaja. Ja moram osjetiti, hoće li zbroj mojih osjećaja nezadovoljstva u kombinaciji s mojim osjećajima zadovoljstva, rezultirati viškom radosti ili boli. Bez obzira na to, Hartmann tvrdi: "Ako....životna vrijednost svakog bića može biti procijenjena prema njegovom vlastitom subjektivnom standardu.... onda to nipošto ne znači da svako biće izvlači ispravan algebarski zbroj iz svih osjećaja svog života, ili drugim riječima da je njegova ukupna prosudba o vlastitom životu ispravna, u odnosu na njegova subjektivna iskustva". To znači da se racionalna procjena osjećaja ponovno pretvara u procjenu vrijednosti. [Onaj tko želi izračunati da li ukupna količina zadovoljstva ili nezadovoljstva nadmašuje zbroj, ne uzima u obzir da pravi račun o nečemu, što se nigdje ne doživljava. Osjećaj ne kalkulira, a za pravu procjenu života uzima se u obzir stvarno iskustvo, a ne rezultat sanjane kalkulacije.]
Svatko tko više ili manje pomno slijedi smjer misli mislilaca poput Eduarda von Hartmanna može vjerovati da, kako bi došli do ispravne procjene života, da se moraju eliminirati čimbenici koji iskrivljuju našu prosudbu o ravnoteži zadovoljstva i nezadovoljstva. To može pokušati postići na dva načina. Prvo, dokazujući da naše želje (nagoni, volja) ometaju našu trezvenu procjenu emocionalne vrijednosti. Naprimjer, dok bismo si morali govoriti da je seksualni užitak izvor zla, činjenica da je seksualni nagon u nama zavodi nas da vjerujemo da imamo užitak koji zapravo ne postoji. Želimo uživati; zato si ne priznajemo da patimo od užitka. Drugo, podvrgavanjem osjećaja kritici, i pokušavajući dokazati da su objekti za koje su osjećaji vezani iluzije pred spoznajom razuma, i da su uništeni u trenutku kada naša stalno rastuća inteligencija prozre iluzije.
On o tome može misliti na sljedeći način. Ako ambiciozna osoba želi biti načisto s tim je li zadovoljstvo ili nezadovoljstvo imalo dominantan udio u njezinom životu do trenutka u kojem izvodi svoje promatranje, tada se u svojoj procjeni mora osloboditi dva izvora pogreške. Budući da je ambiciozan, ta temeljna crta njegovog karaktera, zadovoljstvo priznanja njegovih postignuća prikazat će mu kroz povećalo, ali nezadovoljstvo kroz prizmu umanjenja. Kad je doživljavao padove, rane je osjećao upravo zato što je ambiciozan; u sjećanju se pojavljuju u blažem svijetlu, dok se radosti priznavanja, kojima je toliko podložan, sve dublje utiskuju. Sada, doista je pravi blagoslov za ambicioznu osobu da je tako. Iluzija smanjuje njegov osjećaj nezadovoljstva u trenutku introspekcije. Ipak, njegova procjena je pogrešna. On je doista morao proći patnje u svoj njihovoj žestini nad kojima se kod njega rasprostire koprena, pa ih on u knjizi obračuna svog života, zapravo neispravno koristi. Da bi došao do ispravnog suda, ambiciozni bi se morao osloboditi svoje ambicije, u trenutku svog razmatranja. Na svoj protekli život morao bi gledati bez naočala. Inače je poput trgovca koji, kad zaključuje svoje knjige, svoj poslovni žar stavlja na stranu prihoda.
Ali može se ići i dalje. Može se reći: ambiciozna osoba će također shvatiti da su priznanja za kojima juri bezvrijedna stvar. On sam će spoznati, ili će ga na to natjerati drugi, da razumna osoba ne može mariti za priznanje od ljudi, jer "u takvim stvarima koje nisu vitalna pitanja razvoja ili su već riješena znanošću", uvijek se može zakleti "da je većina u krivu, a manjina u pravu". "Oni kojima je ambicija zvijezda vodilja, svoju životnu sreću stavljaju u ruke takve prosudbe". ('Philosophie des Unbewußten', svezak 11, strana 332.) Ako ambiciozna osoba sve ovo kaže sebi, onda mora kao iluziju opisati ono, što mu je njegova ambicija predstavila kao stvarnost, a posljedično i osjećaje koji su povezani s odgovarajućim iluzijama njegove ambicije. Iz tog razloga bi se onda moglo reći: osjećaji zadovoljstva koji proizlaze iz iluzija moraju se također izbrisati iz obračuna vrijednosti života; ono što tada ostaje predstavlja zbroj zadovoljstava u životu bez iluzija, a to je toliko malo u usporedbi sa zbrojem nezadovoljstava da život nije užitak, i da je ne biti poželjnije od biti.
Ali dok je odmah očigledno da obmana uzrokovana miješanjem nagona ambicije u sastavljanju bilance zadovoljstva daje lažan rezultat, mora se osporiti ono što je rečeno o spoznaji iluzornog karaktera objekata zadovoljstva. Eliminiranje svih osjećaja zadovoljstva koji su povezani sa stvarnim ili pretpostavljenim iluzijama iz ravnoteže zadovoljstava života, zapravo bi krivotvorilo potonje. Jer ambiciozni je uistinu uživao u priznanju gomile, bez obzira na to je li on sam ili netko drugi kasnije to priznanje prepoznao kao iluziju. To nimalo ne umanjuje radost u kojoj se uživa. Izbacivanje svih takvih 'iluzornih' osjećaja iz bilance života, ne mijenja naš sud o osjećajima, već stvarno postojeće osjećaje briše iz života.
I zašto bi te osjećaje trebalo eliminirati? Onima koji ih imaju, pružaju zadovoljstvo; tko god ih je prevladao, kroz iskustvo prevladavanja (ne kroz osjećaj samozadovoljstva: kakva sam ja osoba! - nego kroz objektivne izvore zadovoljstva koji leže u prevladavanju) dolazi do produhovljenog, ali ništa manje značajnog zadovoljstva. Ako se osjećaji eliminiraju iz bilance obračuna zadovoljstva, jer se vežu za objekte za koje se ispostavi da su iluzije, tada vrijednost života ne ovisi o količini zadovoljstva već o kvaliteti zadovoljstva, i to postaje zavisno o vrijednosti samih stvari koje uzrokuju zadovoljstvo. No, ako vrijednost života želim odrediti prema količini zadovoljstva ili nezadovoljstva koje mi donosi, onda ne mogu pretpostaviti ništa drugo, čime ponovno utvrđujem vrijednost ili bezvrijednost zadovoljstva. Ako kažem: količinu zadovoljstva želim usporediti s količinom nezadovoljstva, i vidjeti koja je veća, onda također moram uzeti u obzir sve zadovoljstvo i nezadovoljstvo u njihovim stvarnim veličinama, bez obzira na to temelje li se na iluziji ili ne. Svatko tko vrijednost zadovoljstvu u životu temeljenom na iluziji, pripisuje manju vrijednost nego zadovoljstvu koje se može opravdati razumom, vrijednost života čini ovisnom o čimbenicima koji nisu zadovoljstvo.
Tko zadovoljstvo procjenjuje manjim jer je vezano uz isprazni objekt, sličan je trgovcu koji četvrtinu iznosa značajne zarade tvornice igračaka upisuje u knjigu konta, jer ona proizvodi predmete za dječju zabavu.
Ako se jednostavno radi o međusobnom odmjeravanju količine zadovoljstva i nezadovoljstva, onda se iluzorni karakter objekata određenih osjeta zadovoljstva mora potpuno izostaviti iz slike.
Put koji preporučuje Hartmann, racionalnog promišljanja količine zadovoljstva i nezadovoljstva koje stvara život, doveo nas je toliko daleko da znamo izračunati što bismo trebali staviti na jednu, a što na drugu stranu, svoje poslovne knjige. Ali kako treba napraviti izračun? Je li razum prikladan i za određivanje bilance?
Trgovac je pogriješio u izračunu, ako se izračunana dobit ne pokapa s dobrima koje je dokazano uživao ili će tek uživati kroz transakciju. Filozof će također pogriješiti u svojoj prosudbi, ako ne može dokazati promišljeni višak zadovoljstva ili nezadovoljstva u osjetu. Zasad ne želim provjeravati proračune pesimista koji se oslanjaju na racionalni pogled na svijet; ali tko god treba odlučiti treba li nastaviti poslovanje u životu ili ne, prvo će zahtijevati dokaz o tome gdje leži izračunati višak nezadovoljstva.
Ovdje smo dotakli točku u kojoj razum sam, nije u stanju odrediti višak zadovoljstva ili nezadovoljstva, nego radije ovaj višak u životu mora pokazati kao percepciju. Ne samo u konceptu, već i u isprepletenosti koncepta i percepcije (a osjećaj je percepcija) posredovano mišljenjem, čovjeku je dostupno ono stvarno (usporedi strana 59 i dalje). Trgovac će odustati od svog posla tek kada gubitak robe koji je izračunao njegov knjigovođa bude potvrđen činjenicama. Ako to nije slučaj, on računovođi daje da ponovno napravi izračun. Čovjek će u životu napraviti potpuno istu stvar. Ako mu filozof želi dokazati da je nezadovoljstvo daleko veće od zadovoljstva, a on ga ne osjeća, onda će reći: pogriješio si u svom razmišljanju, razmisli još jednom. Ali ako u određenom trenutku u poslu, doista dođe do takvih gubitaka da više nema dovoljno kredita za namirenje vjerovnika, tada će doći do bankrota čak i ako trgovac izbjegava razjasniti svoje poslove vođenjem knjiga. Isto tako, ako bi količina nezadovoljstva osobe u određenoj vremenskoj točci postala toliko velika da nikakva nada (kredit) budućeg zadovoljstva ne bi mogla nadvladati bol, to bi dovelo do bankrota 'životnog poslovanja'.
Ali broj samoubojstava je relativno mali u usporedbi s brojem ljudi koji hrabro nastavljaju živjeti. Vrlo malo ljudi prestaje s životnim poslom zbog postojećeg nezadovoljstva. Što iz ovoga slijedi? Ili da nije točno reći da je količina nezadovoljstva veća od količine zadovoljstva, ili da naše daljnje postojanje ne činimo ovisnim o količini zadovoljstva ili nezadovoljstva koju osjećamo.
Na vrlo čudan način, pesimizam Eduarda von Hartmanna dolazi do proglašavanja života bezvrijednim jer u njemu prevladava bol, a opet tvrdi da je potrebno proći kroz njega. Ta nužnost leži u činjenici da se gore navedena svrha svijeta (strana 207) može postići samo bez odmora, predanim radom ljudi. Ali sve dok ljudi nastavljaju slijediti svoje sebične želje, nesposobni su za takav nesebičan rad. Tek kad su se iskustvom i razumom uvjerili da životna zadovoljstva za kojima teži egoizam ne mogu biti ostvarena, posvećuju se svom stvarnom zadatku. Na taj način se kaže kako je pesimističko uvjerenje izvor nesebičnosti. Odgoj koji se temelji na pesimizmu, ima za cilj iskorijeniti egoizam pokazujući mu njegovu beznadnost.
Prema tom gledištu, potraga za zadovoljstvom izvorno je ukorijenjena u ljudskoj prirodi. Samo zbog uvida u nemogućnost ispunjenja, ta težnja posustaje u korist viših ljudskih zadaća.
Za moralni pogled na svijet, koji se nada da će prepoznavanje pesimizma rezultirati predanošću neegoističnim životnim ciljevima, ne može se reći da nadvladava egoizam u pravom smislu riječi. Moralni ideali trebali bi biti dovoljno jaki da dominiraju voljom, tek kada ljudi shvate da potraga za zadovoljstvom ne može dovesti do zadovoljstva. Čovjek čija sebičnost čezne za grozdom zadovoljstva, smatra ga kiselim jer ga ne može postići: ostavlja ga i posvećuje se nesebičnom načinu života. Prema pesimistima, moralni ideali nisu dovoljno jaki da nadvladaju egoizam; ali svoju vlast uspostavljaju na tlu koje im je prethodno raščišćeno spoznajom o beznađu sebičnosti.
Međutim ako ljudska bića po svojoj prirodnoj sklonosti teže zadovoljstvu, ali ga nikako ne mogu postići, onda bi uništenje postojanja i spas kroz ne biti bio jedini razuman cilj. A ako netko smatra da je stvarni nositelj svjetske boli Bog, onda ljudi sebi moraju postaviti zadatak da dovedu do Božjeg otkupljenja. Samoubojstvo pojedinca ne promiče postizanje tog cilja, već ga priječi. Bog je razumno mogao stvoriti ljudska bića samo tako da njihova djela dovedu do njegovog spasenja. Inače bi stvaranje bilo besmisleno. A takav svjetonazor misli na izvan ljudsku svrhu. Svatko mora obavljati svoj poseban posao u općem djelu otkupljenja. Ako to izbjegne samoubojstvom, posao namijenjen njemu mora obaviti netko drugi. Mora umjesto njega podnositi muku postojanja. A budući da je Bog u svakom biću, kao stvarni nositelj boli, samoubojstvo nije nimalo umanjilo količinu Božje boli, nego je Bogu nametnulo novu poteškoću stvaranja zamjene za njega.
Sve ovo pretpostavlja da je zadovoljstvo mjerilo vrijednosti života. Život se izražava kroz zbroj nagona (potreba). Kad bi vrijednost života ovisila o tome donosi li više zadovoljstva ili nezadovoljstva, tada bi se nagon koji nositelju donosi višak potonjeg, smatrao bezvrijednim. Sada ćemo pogledati nagon i zadovoljstvo, da vidimo može li se prvo mjeriti drugim. Da ne bismo pobudili sumnju da život počinje tek sa sferom 'intelektualne aristokracije', počinjemo sa 'čisto životinjskom' potrebom, glađu.
Glad se javlja kada naši organi ne mogu nastaviti funkcionirati u skladu sa svojom prirodom bez nove opskrbe tvarima. Ono čemu gladan u prvom redu teži je sitost. Čim se opskrba hranom dogodila u tolikoj mjeri da glad prestaje, postignuto je sve čemu hranidbeni instinkt teži. Užitak koji dolazi sa sitošću, sastoji se prije svega, u otklanjanju boli koju uzrokuje glad. Osim pukog hranidbenog instinkta, javlja se još jedna potreba. Konzumacijom hrane ljudi ne žele samo vratiti u red svoje disfunkcionalne organe ili prevladati bol gladi: također to pokušavaju učiniti uz pratnju ugodnih osjeta okusa. Čak i kada je čovjek gladan i ima pola sata prije ukusnog obroka, može izbjeći pokvariti svoju želju za nečim boljim jedući lošiju hranu, iako bi ga mogla prije zadovoljiti. Potrebna mu je glad kako bi u potpunosti uživao u obroku. Kao rezultat toga, glad za njega također postaje uzrok zadovoljstva. Kad bi se sva glad na svijetu mogla utažiti, tada bi postojala puna količina užitka koja je posljedica postojanja potrebe za hranom. Tome bi pridodali poseban užitak koji sladokusci postižu neuobičajeno njegujući svoje živce okusa.
Ova količina užitka imala bi najveću moguću vrijednost, kada nijedna potreba vezana za tu vrstu uživanja ne bi ostala nezadovoljena, i kada uživanje ne bi bilo popraćeno određenom dozom nezadovoljstva.
Suvremena znanost je mišljenja da priroda stvara više života nego što ga može održati, odnosno stvara više gladi nego što je može utažiti. Višak života koji se stvara, mora bolno nestati u borbi za opstanak. Doduše, u svakom trenutku svjetskih zbivanja životne su potrebe veće nego što to odgovara raspoloživim sredstvima zadovoljavanja, pa je samim time i uživanje u životu narušeno. Međutim, stvarni individualni užitak života, nije nimalo smanjen. Gdje je želja zadovoljena, prisutna je odgovarajuća količina užitka, čak i ako u samom biću koje želi, ili drugima, postoji još veliki broj nezadovoljenih nagona. Ali ono što je zbog toga smanjeno, je vrijednost životnih užitaka. Ako je samo dio potreba živog bića zadovoljen, tada živo biće dobiva odgovarajući užitak. To ima nižu vrijednost, što je ona manja u odnosu na ukupne zahtjeve u oblasti želja o kojima se radi. Ovu vrijednost možemo predstaviti razlomkom, čiji je brojnik stvarni užitak, a nazivnik zbroj potreba. Razlomak ima vrijednost 1 ako su brojnik i nazivnik jednaki, odnosno ako su zadovoljene sve potrebe. Postaje veći od 1, kada postoji više zadovoljstva u živom biću nego što zahtijevaju njegove želje; a manji je od 1 ako je količina zadovoljstva manja od zbroja želja. Međutim, razlomak nikada ne može biti nula, sve dok brojnik ima čak i najmanju vrijednost. Kad bi osoba prije svoje smrti napravila obračun, i predstavila si količinu zadovoljstva koja proizlazi iz određenog nagona (naprimjer gladi) koja se raspoređuje na cijeli život sa svim zahtjevima tog nagona, doživljeno bi zadovoljstvo imalo možda samo malu vrijednost, ali nikada ne može postati bezvrijedno. Ako količina zadovoljstva ostaje ista, vrijednost životne radosti opada kako rastu potrebe živog bića. Isto se odnosi i na zbroj svega života u prirodi. Što je veći broj živih bića u odnosu na broj onih koji mogu pronaći potpuno zadovoljenje svojih nagona, to je niža prosječna vrijednost užitka života. Mjenice za uživanje u životu, koje nam se izdaju u našim nagonima, pojeftinjuju kad se ne može nadati da će ih se otkupiti za puni iznos. Ako imam dovoljno za jesti tri dana, i onda još tri dana moram biti gladan, užitak ta tri dana jela nije smanjen. Ali onda moram zamisliti da se on proteže na šest dana, što upola smanjuje njegovu vrijednost za moj hranidbeni nagon. Isto se odnosi i na veličinu zadovoljstva u odnosu na stupanj moje potrebe. Jer ako sam dovoljno gladan za dva sendviča, i mogu dobiti samo jedan, užitak koji proizlazi iz jednog ima tek upola manju vrijednost koju bi imao da sam bio sit nakon što sam ih pojeo. Tako se određuje vrijednost danog zadovoljstva. Mjeri se životnim potrebama. Naše želje su mjera; zadovoljstvo je ono što se mjeri. Užitak sitosti dobiva vrijednost samo zato što je prisutna glad; a vrijednost veličine dobiva omjerom u kojem se nalazi prema veličini postojeće gladi.
Neispunjeni zahtjevi u našim životima bacaju sjenu čak i na zadovoljene želje i umanjuju vrijednost ugonih sati. No, može se govoriti o trenutnoj vrijednosti osjećaja zadovoljstva. Ta je vrijednost to manja, što je manji užitak, u odnosu na trajanje i snagu naše želje.
Za nas se puna vrijednost pridaje onoj količini zadovoljstva koja trajanjem i stupnjem točno odgovara našoj želji. Izvorno manja količina zadovoljstva od naše želje smanjuje vrijednost zadovoljstva; veća stvara netraženi višak, koji se doživljava kao zadovoljstvo, samo dok smo u mogućnosti povećati svoju želju tijekom uživanja. Ako nismo u stanju držati korak sa sve većim zadovoljstvom u povećanju naše želje, zadovoljstvo se pretvara u nezadovoljstvo. Objekt koji bi nas inače zadovoljio, nalijeće na nas a da mi to ne želimo, i zbog toga patimo. To je dokaz, da užitak za nas ima vrijednost samo dok ga možemo mjeriti svojom željom. Višak osjećaja ugode pretvara se u bol. To posebno možemo primijetiti kod ljudi čija je želja za bilo kakvom vrstom užitka vrlo niska. Ljudi čija je želja za jelom otupjela, lako hranu smatraju odvratnom. To također pokazuje da je želja mjerilo zadovoljstva.
Sada pesimizam može reći: nezadovoljena potreba za hranom ne donosi samo nezadovoljstvo lišenog užitka, već utemeljuje bol, muku i bijedu u svijet. Može se referirati na bezimenu bijedu ljudi mučenih brigama za hranu; o zbroju nezadovoljstava koje takvi ljudi neizravno doživljavaju zbog nedostatka hrane. A ako svoju tvrdnju želi primijeniti na izvan ljudsku prirodu, može ukazati na patnju životinja koje u određeno doba godine umiru od gladi zbog nedostatka hrane. Pesimist tvrdi da ta zla daleko nadmašuju količinu užitka koju na svijet donosi želja za hranom.
Nema sumnje da se zadovoljstvo i nezadovoljstvo mogu međusobno usporediti i da se može odrediti višak jednog ili drugog, baš kao što se čini s gubitkom i dobitkom. Ali ako pesimizam vjeruje da postoji višak na strani nezadovoljstva i ako misli da iz toga može zaključiti da je život bezvrijedan, tada je već u zabludi, utoliko što pravi računicu koja se ne provodi u stvarnom životu.
U svakom pojedinačnom slučaju naša je želja usmjerena prema određenom objektu. Kao što smo vidjeli, vrijednost užitka zadovoljstva bit će veća, što je veća količina užitka u odnosu na veličinu naše želje. [Ovdje nećemo razmatrati slučaj kada se zadovoljstvo pretvara u nezadovoljstvo prekomjernim povećanjem zadovoljstva.] Veličina naše želje također određuje koliko nezadovoljstva smo spremni prihvatiti kako bismo postigli zadovoljstvo. Količinu nezadovoljstva ne uspoređujemo s zadovoljstvom, već s veličinom naše želje. Netko tko uživa u jelu, lakše će proći kroz razdoblje gladi, zbog zadovoljstva koje dobiva u boljim vremenima, nego netko tko nema tog zadovoljstva u zadovoljenju potrebe za jelom. Žena koja želi imati dijete, ne uspoređuje zadovoljstvo koje proizlazi iz imanja djeteta, s boli koja proizlazi iz trudnoće, porođaja, brige o djetetu i tako dalje, već sa svojom željom da ima dijete.
Nikada ne težimo apstraktnom zadovoljstvu određene veličine, već vrlo konkretnom zadovoljstvu na specifičan način. Ako težimo zadovoljstvu koje mora biti zadovoljeno određenim objektom ili osjetom, ne možemo se zadovoljiti posjedovanjem drugog objekta ili osjeta, koji nam pruža zadovoljstvo iste veličine. Za one koji teže sitosti, užitak ne mogu zamijeniti nekim jednako velikim, onim koji je generirala šetnja. Samo kad bi naša želja sasvim općenito težila određenoj količini zadovoljstva, tada bi odmah morala utihnuti ako se to zadovoljstvo ne može postići bez količine nezadovoljstva koja ga nadmašuje veličinom. Međutim, budući da se zadovoljstvo traži na konkretan način, s ispunjenjem se javlja zadovoljstvo čak i ako uključuje prevladavajuće nezadovoljstvo. Budući da se nagoni živih bića kreću u određenom smjeru i ciljaju na konkretan cilj, neće biti moguće uzeti u obzir količinu nezadovoljstva koja im se suprotstavlja na putu do tog cilja, kao jednako valjan faktor. Ako je želja dovoljno jaka da u nekoj mjeri bude prisutna nakon prevladavanja nezadovoljstva - koliko god velika bila u apsolutnom smislu - onda se još uvijek može osjetiti zadovoljstvo ispunjenja. Želja stoga, nezadovoljstvo s postignutim zadovoljstvom ne povezuje izravno, već neizravno, vlastitu veličinu (u odnosu) s veličinom nezadovoljstva. Nije pitanje da li je veće željeno zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, već je li veća težnja za željenim ciljem, ili otpor suprotnog nezadovoljstva. Ako je otpor veći od težnje, onda se potonja neizbježno predaje, slabi i ne teži dalje. Budući da se traži užitak određene vrste, zadovoljstvo povezano s njim dobiva značenje koje omogućuje da se, nakon što se zadovoljstvo dogodi, uzme u obzir potrebna količina nezadovoljstva samo u onoj mjeri u kojoj je ono smanjilo mjeru naše želje. Ako sam pasionirani ljubitelj pogleda u daljinu, nikad ne računam koliko mi zadovoljstva pruža pogled s planinskog vrha, u izravnoj usporedbi s nezadovoljstvom mukotrpnog uspona i spuštanja. No, pitam se hoće li nakon prevladanih poteškoća moja želja za pogledom u daljinu, i dalje biti dovoljno jaka. Samo neizravno, kroz veličinu želje, zadovoljstvo i nezadovoljstvo zajedno mogu dati rezultat. Nije pitanje je li zadovoljstvo ili nezadovoljstvo prisutno u suvišku, već je li želja dovoljno jaka da nadvlada nezadovoljstvo.
Dokaz točnosti ove tvrdnje je činjenica, da je zadovoljstvo veće kada ga se mora steći s velikim nezadovoljstvom, nego kad nam padne u krilo kao dar s neba. Ako su patnja i muka smanjile našu želju, a onda je cilj ipak postignut, onda je zadovoljstvo tim veće, srazmjerno preostaloj količini želje. Međutim, kao što sam pokazao, ovaj odnos predstavlja vrijednost zadovoljstva. Daljnji dokaz je činjenica da živa bića (uključujući i ljude) razvijaju svoje instinkte sve dok su u stanju podnijeti suprotstavljenu bol i patnju. A borba za opstanak samo je posljedica te činjenice. Postojeći život teži razvoju, a od borbe odustaje samo onaj dio čije želje guši sila rastućih teškoća. Svako živo bića traži hranu sve dok mu nedostatak hrane ne uništi život. I čovjek također na sebe diže ruku samo kada vjeruje (ispravno ili pogrešno) da u životu ne može postići ciljeve koje želi. Ali sve dok vjeruje u mogućnost ostvarenja onoga što smatra poželjnim, bori se protiv svih muka i boli. Filozofija bi prvo čovjeka morala poučiti mišljenju da volja ima smisla, samo onda kad je zadovoljstvo veće od nezadovoljstva; po svojoj prirodi on želi postići ciljeve svoje želje, ako može podnijeti potrebnu bol, koliko god ona bila velika. Takva bi filozofija, međutim, bila pogrešna, jer ljudsku volju čini ovisnom o okolnostima (višak zadovoljstva nad nezadovoljstvom) koje su čovjeku izvorno strane. Izvorno mjerilo volje je težnja, a ona prevladava dok god može. Može se napraviti računica koju čini život, a ne intelektualna filozofija, kada su zadovoljstvo i nezadovoljstvo uključeni u zadovoljenje težnje, sa sljedećom usporedbom. Ako sam pri kupnji određene količine jabuka prisiljen uzeti duplo više loših nego dobrih jabuka - jer prodavač hoće osloboditi mjesto - neću ni trenutka oklijevati uzeti loše jabuke, ako mogu procijeniti vrijednost manje količine dobrih tako visoko da sam spreman platiti i troškove uklanjanja loših jabuka po smanjenoj cijeni. Ovaj primjer ilustrira odnos između količine zadovoljstva i nezadovoljstva koje proizvodi težnja. Vrijednost dobrih jabuka ne određujem oduzimanjem njihovog zbroja od zbroja loših, već time da li one dobre zadržavaju ikakvu vrijednost unatoč prisutnosti drugih.
Kao što zanemarujem one loše kad uživam u dobroj jabuci, tako se i zadovoljenju želje prepuštam nakon što sam se otresao potrebnih muka.
Čak i kad bi pesimizam bio u pravu u svojoj tvrdnji da na svijetu postoji više nezadovoljstva nego zadovoljstva, to ne bi imalo nikakvog utjecaja na volju, jer živa bića još uvijek teže za preostalim zadovoljstvom. Empirijski dokaz da je bol veća od užitka bio bi, da je uspješan, prikladan da pokaže beznađe one filozofske škole mišljenja, koja vrijednost života vidi u višku zadovoljstva (eudaemonizam), ali ono voljno ne bi predstavljao kao općenito nerazumno; jer se to ne odnosi na višak zadovoljstva, već na količinu zadovoljstva koja još ostaje nakon oduzimanja nezadovoljstva. To se još uvijek čini kao poželjan cilj.
Ljudi su pesimizam pokušavali pobiti tvrdnjom da je nemoguće izračunati višak zadovoljstva ili nezadovoljstva u svijetu. Mogućnost bilo kakvog izračuna temelji se na činjenici da se stvari koje treba uzeti u obzir, mogu međusobno usporediti u smislu njihove veličine. Sada, svako zadovoljstvo i svako nezadovoljstvo imaju određenu veličinu (snagu i trajanja). Također možemo usporediti različite vrste zadovoljstva, u smislu njihove veličine, barem u procjeni. Znamo da li nam više zadovoljstva pričinjava dobra cigara ili dobra šala. Stoga se nema što prigovoriti usporedivosti različitih vrsta zadovoljstva i nezadovoljstva, prema njihovoj veličini. I istraživač koji si postavlja zadatak utvrđivanja viška zadovoljstva ili nezadovoljstva u svijetu polazi od posve legitimnih pretpostavki. Može se tvrditi o pogrešnim pesimističkim rezultatima, ali se ne može sumnjati u mogućnost znanstvene procjene količine zadovoljstva i nezadovoljstva, i time općenito utvrđivanja bilance. Netočno je, međutim, tvrditi da rezultat ovog izračuna ima bilo kakve implikacije na ljudsku volju. Slučajevi u kojima doista vrijednost naše aktivnosti činimo ovisnom o tome pokazuje li višak zadovoljstva ili nezadovoljstva, oni su u kojima nas objekti prema kojima je naša aktivnost usmjerena ne zanimaju. Ako nakon posla želim uživati igrajući igricu ili se lagano zabavljati, a potpuno sam ravnodušan što radim u tu svrhu, pitam se: što mi pruža najveći višak zadovoljstva? I apsolutno se suzdržavam od bilo čega ako se vaga nagne na stranu nezadovoljstva. Kad djetetu kupujemo igračku, razmišljamo o tome što će ga najviše razveseliti. U svim drugim slučajevima, ne određujemo se isključivo bilancom zadovoljstva.
Kad pesimistični etičari vjeruju da dokazivanjem da je nezadovoljstvo prisutno u većoj mjeri od zadovoljstva, mogu pripremiti teren za nesebičnu predanost kulturnom radu, oni ne smatraju da se na ljudsku volju, po svojoj prirodi, ne može utjecati tim spoznajama. Težnje ljudi određene su stupnjem mogućeg zadovoljstva nakon prevladavanja svih poteškoća. Nada u to zadovoljstvo je razlog ljudske aktivnosti. Rad svakog pojedinca i sav kulturni rad izvire iz te nade. Etika pesimizma vjeruje da se potraga za srećom mora prikazati čovjeku kao nemoguća, da bi se mogao posvetiti svojim pravim moralnim zadaćama. Ali te moralne zadaće nisu ništa drugo nego konkretni prirodni i duhovni poticaji; a zadovoljenje ovih želja se traži unatoč nezadovoljstvu koje rezultira. Potraga za srećom, koju pesimizam nastoji iskorijeniti, uopće ne postoji. Ali zadaće koje čovjek mora izvršiti, on ispunjava jer ih želi izvršiti snagom svog bića, kada je istinski prepoznao njihovu prirodu. Pesimistična etika tvrdi da se čovjek može posvetiti onome što prepoznaje kao svoju životnu zadaću tek kada odustane od potrage za užitkom. Ali nikakva etika ne može zamisliti nikakve druge zadatke u životu, osim ostvarenja zadovoljstva koje zahtijevaju ljudske želje i ispunjenje njegovih moralnih ideala. Nikakva etika mu ne može oduzeti zadovoljstvo u ispunjavanju onoga što želi. Kad pesimist kaže: ne težite užitku, jer ga nikada ne možete postići; težite onome što prepoznajete kao svoj zadatak, odgovor je: to je ljudska priroda i to je izmišljotina filozofije koja luta krivim putem, kada se tvrdi da čovjek teži samo sreći. On teži zadovoljenju onoga čemu njegovo biće teži i ima na umu konkretne ciljeve te težnje, a ne apstraktnu 'sreću'; a ispunjenje mu je zadovoljstvo. Ono što pesimistička etika zahtijeva nije potraga za zadovoljstvom, već postizanje onoga što prepoznajete kao svoj životni zadatak, tako se susreće s onim što čovjek po svom biću želi. Čovjek se ne treba preobraziti filozofijom, ne treba odbaciti svoju prirodu da bi bio moralan. Moralnost leži u težnji za ciljem koji je priznat kao legitiman; u ljudskoj prirodi je da ga slijedi, sve dok povezano nezadovoljstvo ne paralizira težnju za njim. I to je bit svake stvarne volje. Etika se ne temelji na iskorjenjivanju svake težnje za zadovoljstvom, kako bi anemične apstraktne ideje uspostavile svoju vlast tamo gdje im se ne suprotstavlja jaka čežnja za uživanjem u životu, već na snažnoj volji, potkrijepljenoj idejnom intuicijom, koja postiže svoj cilj, makar put do njega bio trnovit.
Moralni ideali proizlaze iz moralne fantazije čovjeka. Njihova realizacija ovisi o tome da ih ljudi dovoljno snažno žele, da prevladaju bol i patnju. Oni su njegove intuicije, pokretačke snage njegova duha; on to želi jer je njihovo ostvarenje njegovo najveće zadovoljstvo. Ne treba mu etika zabranjivati da teži za zadovoljstvom, pa mu onda zapovijedati čemu treba težiti. On će težiti moralnim idealima ako je njegova moralna fantazija dovoljno aktivna da mu daje intuicije koje njegovoj volji daju snagu da prevlada otpor svojstven njegovoj organizaciji, što također nužno uključuje nezadovoljstvo.
Tko god teži idealima uzvišene veličine, čini to zato što su oni sadržaj njegova bića, a ostvarenje će mu biti zadovoljstvo, u usporedbi s kojim je zadovoljstvo koje proizlazi u siromaštvu iz zadovoljenja svakodnevnih poriva, sitnica. Idealisti duhovno uživaju u provedbi svojih ideala u stvarnosti. Onaj tko želi iskorijeniti zadovoljstvo zadovoljenja ljudskih prohtjeva, prvo mora čovjeka učiniti robom koji ne djeluje zato što to želi, već samo zato što bi trebao. Jer zadovoljstvo je postići ono što hoćete. Ono što se naziva dobrim, nije ono što čovjek treba činiti, već ono što hoće kada razvije svoju pravu ljudsku prirodu. Tko to ne priznaje, mora najprije iz čovjeka istjerati ono što on hoće, a zatim mu izvana dati sadržaj njegove volje.
Čovjek pridaje vrijednost ispunjenju želje, jer ona proizlazi iz njegove prirode. Ono što je postignuto ima vrijednost, jer se to hoće. Ako se negira vrijednost cilja ljudske volje kao takve, tada morate uzeti vrijednost cilja nečega, što čovjek ne želi.
Etika koja se temelji na pesimizmu proizlazi iz zanemarivanja moralne fantazije. Samo oni koji ne vjeruju da je pojedinačni ljudski duh sposoban sam sebi dati sadržaj svojih stremljenja, samo oni mogu tražiti ukupnost volje u čežnji za zadovoljstvom. Osoba bez fantazije ne stvara moralne ideje. Moraju mu se dati. Da teži zadovoljenju svojih niskih želja: za to se pobrine fizička priroda. Razvoj cjelokupnog ljudskog bića uključuje i želje koje dolaze iz duha. Samo ako se vjeruje, da ga čovjek uopće nema, može se tvrditi da bi to trebao primiti izvana. Tada je također opravdano reći da je dužan učiniti nešto što ne želi učiniti. Svaka etika koja zahtijeva da čovjek potisne svoju volju, kako bi ispunio zadaće koje ne želi, ne uzima u obzir cjelovitog čovjeka, već onoga koji nema sposobnost duhovne želje. Za skladno razvijeno ljudsko biće takozvane ideje dobra nisu izvan, nego unutar kruga njegova bića. Moralno djelovanje ne leži u iskorjenjivanju jednostrane volje, nego u potpunom razvoju ljudske prirode. Svatko tko vjeruje da se moralni ideali mogu postići samo ako čovjek ubije vlastitu volju, ne zna da su ti ideali jednako željeni kao i zadovoljenje takozvanih životinjskih nagona.
Ne može se poreći da se ovdje okarakterizirana gledišta mogu lako pogrešno shvatiti. Nezreli ljudi bez moralne fantazije vole vidjeti instinkte svoje poluprirode kao puni sadržaj čovječnosti i odbacuju sve moralne ideje koje nisu sami stvorili kako bi mogli nesmetano 'živjeti svoj život'. Samo po sebi je jasno da ono što je ispravno za potpuno razvijeno ljudsko biće ne vrijedi za polurazvijenu ljudsku prirodu. Od bilo koga tko tek treba kroz obrazovanje biti doveden do točke gdje njegova moralna priroda probija ljusku nižih strasti, ne može se očekivati da ispuni zahtjeve zrele osobe. Međutim, ono što ovdje treba zabilježiti, nije ono što treba utisnuti u nerazvijeno ljudsko biće, već u ono što leži u prirodi zrelog ljudskog bića. Jer mogućnost slobode treba pokazati; međutim, ona se ne pojavljuje u radnjama koje su motivirane osjetilnom ili duševnom prisilom, već u onima koje se temelje na duhovnim intuicijama. Takva zrela osoba daje svoju vrijednost samoj sebi. On ne traži zadovoljstvo koje mu je kao dar milosti dano od prirode ili od Stvoritelja; niti ispunjava apstraktnu dužnost koju prepoznaje kao takvu nakon što je odbacio potragu za zadovoljstvom. On postupa kako hoće, odnosno prema svojim etičkim intuicijama; i osjeća da je postizanje onoga što želi, njegova prava radost u životu. Vrijednost života određuje odnosom postignutog i onoga čemu se teži. Etika, koja volju zamijenjuje pukim moranjem, a sklonost pukom dužnošću, vrijednost čovjeka posljedično određuje, prema odnosu između onoga što zahtijeva dužnost i onoga što on ispunjava. Ona čovjeka mjeri standardom koji se nalazi izvan njegovog bića. - Pogled koji se ovdje razvije, čovjeka upućuje natrag na njega samoga. Kao pravu vrijednost života on smatra samo ono što takvim smatra u odnosu prema svojoj volji. On u temeljito shvaćenom individualnom biću, vidi vlastitog gospodara i vlastitog procjenitelja.
Dodatak novo izdanju (1918.)
Čovjek može pogrešno shvatiti ono što je predstavljeno u ovom pasusu ako se drži prividnog prigovora: volja čovjeka kao takva je upravo nerazumna; treba mu pokazati tu nerazumnost, tada će shvatiti da cilj etičkog stremljenja mora ležati u konačnom oslobađanju od volje. Međutim, susreo sam se s pseudo prigovorom kvalificirane osobe, koja mi je rekla da je upravo zadatak filozofa, nadoknaditi ono što nepromišljenost životinja i većine ljudi ne uspijeva učiniti, napraviti pravu bilancu života. Ali tko god iznosi ovaj prigovor, propušta glavnu poantu: ako se sloboda želi ostvariti, volja u ljudskoj prirodi mora biti podržana intuitivnim mišljenjem; istodobno, međutim, slijedi da volja može biti određena i nečim drugim osim intuicijom, i samo u slobodnom ostvarenju intuicije koja proizlazi iz bića čovjeka nastaje moral i njegova vrijednost. Etički individualizam je prikladan za prikaz moralnosti u njenom punom dostojanstvu, jer ne smatra da je istinski moralno ono što izvana dovodi do suglasja volje s normom, nego ono što proizlazi iz čovjeka kada razvije moralnu volju kao dio svog punog bića, tako da mu se činiti nemoralne stvari čini kao sakaćenje, oskvrnuće vlastitog bića.