.- IX. Ideja slobode (stvarnost slobode)
Koncept stabla, za spoznaju je uvjetovan percepcijom stabla. U odnosu na specifičnu percepciju, mogu izdvojiti samo vrlo specifičan koncept iz općeg sustava koncepata. Veza između koncepta i percepcije utvrđuje se posredno i objektivno mišljenjem o percepciji. Veza između percepcije i njezina koncepta, prepoznaje se nakon čina percepcije; ali jedinstvo je određeno samom materijom.
Proces je drugačiji kada uzmemo u obzir, spoznaju, i odnos čovjeka i svijeta koji s njom nastaje. U prethodnim napomenama pokušalo se pokazati da je ovaj odnos moguće razjasniti njegovim nepristranim promatranjem. Ispravno shvaćanje ovog promatranja dovodi do uvida da se mišljenje može izravno promatrati kao samostalan entitet. Svatko tko smatra potrebnim unijeti nešto drugo da bi objasnio mišljenje kao takvo, poput fizičkih moždanih procesa, ili nesvjesnih duhovnih procesa koji leže iza promatranog svjesnog mišljenja, ne prepoznaje što mu daje nepristrano promatranje mišljenja. Svatko tko promatra mišljenje, živi izravno unutar duhovne, samoodržive mreže egzistencije, tijekom promatranja. Da, može se reći da onaj tko želi shvatiti bit duhovnog u obliku u kojem se ono čovjeku prvo pokazuje, može to učiniti na samoodrživom mišljenju. Kad uzmemo u obzir samo mišljenje, spada zajedno ono što se inače uvijek mora pojavljivati odvojeno: koncept i percepcija. Svatko tko to ne razumije, u konceptima razvijenim iz percepcija moći će vidjeti samo sjenovite replike tih percepcija, a percepcije ću mu istinsku stvarnost učiniti predočenom. Prema obrascu percipiranog svijeta, on će također konstruirati metafizički svijet; taj svijet će nazvati svijetom atoma, svijetom volje, nesvjesnim svijetom duha i tako dalje, prema svom načinu razmišljanja. I neće shvatiti da je svime time samo hipotetski konstruirao metafizički svijet po uzoru na svoj svijet percepcije. Ali tko god razumije ono što je prisutno u odnosu na mišljenje, prepoznat će da percepcija sadrži samo dio stvarnosti, i da se onaj drugi dio koji joj pripada, koji je tek čini punom stvarnošću, doživljava u misaonom ojačavanju percepcije. On u onome što se u svijesti pojavljuje kao mišljenje, neće vidjeti sjenovitu sliku stvarnosti, već duhovnu bit koja počiva na sebi. I za to može reći da mu postaje prisutno u svijesti kroz intuiciju. Intuicija je svjesno iskustvo čisto duhovnog sadržaja koji se odvija u čisto duhovnom području. Samo se intuicijom može dokučiti bit mišljenja.
Tek kada se dođe do prepoznavanja ove istine o intuitivnoj prirodi mišljenja, stečenog nepristranim promatranjem, može se otvoriti put za pogled na čovjekovu tjelesnu i duševnu organizaciju. Shvaćamo da ova organizacija ne može utjecati na prirodu mišljenja. Na prvi pogled čini se da očite činjenice tome proturječe. Za obično iskustvo, ljudsko se mišljenje pojavljuje samo, u i kroz, ovu organizaciju. Ovo pojavljivanje se tako snažno osjeća, da njen pravi značaj može razumjeti samo netko tko je prepoznao da ništa od ove organizacije ne igra ulogu u prirodi mišljenja. Takav osoba više neće moći ne primijetiti, koliko je neobičan odnos između ljudske organizacije i mišljenja. Ona ne utječe na prirodu mišljenja, već se povlači kada se aktivnost mišljenja dogodi; ukida vlastitu aktivnost, pravi mjesto; a na mjestu koje je ispražnjeno, javlja se mišljenje. Ono bitno što radi u mišljenju, ima dvostruku zadaću: prvo, potiskuje čovjekovu organizaciju u njenoj vlastitoj aktivnosti, i drugo, sebe postavlja na njeno mjesto. Jer je prvo, potiskivanje fizičke organizacije, također posljedica aktivnosti mišljenja. Naime, onog njenog dijela koji priprema pojavu mišljenja. Iz ovoga možemo vidjeti, u kojem smislu mišljenje nalazi svoj pandan u tjelesnoj organizaciji. I kad to čovjek vidi, više neće moći pogrešno protumačiti značenje te protuslike za samo mišljenje. Ako hodate po mekom tlu, stopala će vam na zemlji ostaviti otiske. Ali čovjek ne bi bio u iskušenju reći, da su oblike otisaka pokretale sile tla, odozdo. Neće se smatrati da te sile imaju bilo kakvu ulogu u stvaranju oblika tragova. Niti će itko tko promatra prirodu mišljenja, ijedan dio te prirode nepristrano pripisati tragovima u tjelesnom organizmu, koji proizlaze iz činjenice da mišljenje priprema svoju pojavu kroz tijelo. [Kako se gornje gledište primjenjuje unutar psihologije, fiziologije i tako dalje, autor je pokazao u spisima koji su uslijedili nakon ove knjige. Ovdje treba naznačiti samo ono što proizlazi iz nepristranog promatranja samog mišljenja.]
Međutim, ovdje se javlja značajno pitanje. Ako ljudska organizacija nema udjela u prirodi mišljenja, kakav značaj ima ta organizacija unutar sveukupne prirode čovjeka? Sada, ono što se događa u ovoj organizaciji kroz mišljenje, nema nikakve veze s prirodom mišljenja, već prije s pojavom 'Ja' svijesti iz ovoga mišljenja. U samoj prirodi mišljenja nalazi se stvarno 'ja', ali ne i 'Ja' svijest. Svatko tko nepristrano promatra mišljenje, prozret će to. 'Ja' se nalazi unutar mišljenja; 'Ja svijest' nastaje jer se tragovi misaone aktivnosti urezuju u opću svijest u gore opisanom smislu. (Dakle, 'Ja' svijest nastaje kroz tjelesnu organizaciju. Ovo se međutim, ne bi trebalo brkati s tvrdnjom da 'Ja' svijest, jednom kad se pojavi, ostaje ovisna o tjelesnoj organizaciji. Jednom kada se pojavi, apsorbira se u mišljenje čiju duhovnu prirodu otada dijeli.)
'Ja svijest' je izgrađena na čovjekovoj organizaciji. Iz nje proizlaze djela volje. U smjeru prethodnih objašnjenja, uvid u vezu između mišljenja, svjesnog 'ja', i volje, može se steći samo ako se prvo promatra kako volja proizlazi iz ljudske organizacije.
Za svaki pojedini čin volje, uzima se u obzir motiv i pokretačka snaga. Motiv je konceptualni ili predodžbeni faktor; pokretačka snaga je faktor volje koji je neposredno uvjetovan ljudskom organizacijom. Konceptualni faktor ili motiv, trenutno je odlučujući temelj volje; pokretačka snaga je trajni određujući faktor pojedinca. Motiv volje može biti čisti koncept ili koncept sa specifičnom referencom na percepciju, odnosno predodžba. Opći i pojedinačni koncepti (predodžbe) postaju motivi volje utoliko što utječu na ljudsku individuu i određuju je da djeluje u određenom smjeru. Međutim, jedan te isti koncept ili predodžba, ima različite učinke na različite pojedince. Zbog njih, različiti ljudi poduzimaju različite radnje. Volja stoga, nije samo iskustvo koncepta ili predodžbe, nego i individualne prirode čovjeka. Tu ćemo individualnu kvalitetu - u tom pogledu možemo slijediti Eduarda von Hartmanna - nazvati karakterološkom dispozicijom. Način na koji koncepti i predodžbe utječu na karakterološku dispoziciju osobe, daje njenom životu određeni moralni ili etički karakter.
Karakterološku dispoziciju tvori više ili manje trajni životni sadržaj našeg subjekta, odnosno sadržaj naših predodžbi i osjećaja. Hoće li me ideja koja se trenutno javlja u meni potaknuti da nešto poželim, ovisi o tome u kakvom je odnosu s ostalim mojim predodžbama, ali i s mojim emocionalnim osobitostima. Međutim, sadržaj mojih predodžbi opet je određen zbrojem onih koncepata koji su u toku mog individualnog života došli u dodir s percepcijama, to jest postali su predodžbe. To pak ovisi o većoj ili manjoj sposobnosti moje intuicije i opsegu mojih zapažanja, odnosno o subjektivnim i objektivnim čimbenicima iskustva, o unutarnjem određenju i životnoj sceni. Moj karakter je posebno određen mojim životom osjećaja. Osjećam li zadovoljstvo ili bol u određenoj predodžbi ili konceptu, odredit će hoću li to učiniti motivom svojih postupaka ili ne. - To su elementi koji dolaze u obzir kod čina volje. Neposredno prisutna predodžba ili koncept koji postaje motiv određuje cilj, svrhu moje volje; moje karakterne osobine određuju me da usmjerim svoje aktivnosti prema tom cilju. Predodžba, da bih sljedećih pola sata mogao prošetati, određuje cilj mog djelovanja. Ta se predodžba, međutim, uzdiže do motiva volje, tek onda kada se susreće s odgovarajućom karakterološkom nastrojenošću, odnosno kada su se kroz moj dosadašnji život oblikovale predodžbe o svrhovitosti šetnje, o vrijednosti zdravlja, i dalje, kad se u meni s predodžbom šetnje poveže osjećaj zadovoljstva. Stoga moramo razlikovati: 1. moguće subjektivne dispozicije koje su određene predodžbe i koncepte sposobne pretvoriti u motive; i 2. moguće predodžbe i koncepte koji mogu utjecati na moju karakterološku dispoziciju na takav način da se javi volja. Prvi predstavljaju motive, drugi ciljeve morala.
Motive morala možemo pronaći ispitujući elemente od kojih je sastavljen individualni život.
Prvi je stupanj individualnog života percepcija, naime percepcija osjetila. Ovdje smo u onom području našeg individualnog života gdje se percepcija odmah pretvara u volju, bez uplitanja bilo kakvog osjećaja ili koncepta. Motivacijska snaga čovjeka, koja ovdje dolazi u obzir, naziva se motivacija kao takva. Na taj način dolazi do zadovoljenja naši nižih, čisto životinjskih potreba (glad, spolni odnos i tako dalje). Karakteristika instinktivnog života je neposrednost kojom pojedinačna percepcija pokreće volju. Ova vrsta određenja volje, koja je izvorno karakteristična samo za niži osjetilni život, može se također proširiti na percepcije viših osjetila. Percepciju nekog događaja u vanjskom svijetu popratimo radnjom, bez daljeg mišljenja i bez ikakvog posebnog osjećaja koji se veže uz percepciju, kao što se to događa, osobito u konvencionalnoj interakciji s ljudima. Motivacijska snaga iza ovog postupka naziva se takt ili moralni ukus. Što se češće događa takvo neposredno pokretanje radnje percepcijom, to će se dotična osoba pokazati prikladnijom da djeluje isključivo po utjecajem takta, to jest: takt postaje njezina karakterološka dispozicija.
Druga sfera ljudskog života su osjećaji. S percepcijom vanjskog svijeta povezani su određeni osjećaji. Ti osjećaji mogu postati motivacijska snaga za djelovanje. Kad vidim osobu koja gladuje, moje suosjećanje s tom osobom može biti motivacijska snaga mojih postupaka. Takvi osjećaji uključuju: sram, ponos, čast, poniznost, kajanje, suosjećanje, osjećaje osvete i zahvalnosti, pobožnost, odanost, ljubav i dužnost. [Potpuna kompilacija načela morala, može se pronaći (sa stajališta metafizičkog realizma) kod Eduarda von Hartmanna u 'Phänomenologie des sittlichen Bewußtseins']
Konačno, treći nivo života je mišljenje i predodžbe. Pukim razmatranjem, neka predodžba ili koncept mogu postati motivom za djelovanje. Predodžbe postaju motivi, jer tijekom života stalno povezujemo određene ciljeve svoje volje s percepcijama koje se stalno ponavljaju, u više ili manje modificiranom obliku. Zbog toga ljudi koji nisu potpuno bez iskustva, uvijek imaju određene percepcije i predodžbe koje im dolaze u svijet, koje su izvršili ili vidjeli da se izvode u sličnom slučaju. Te predodžbe lebde pred njima kao određujući obrasci u svim kasnijim odlukama; postaju elementi njihove karakterološke dispozicije. Motivacijsku snagu volje možemo nazvati praktičnim iskustvom. Praktično iskustvo postupno se pretvara u čisto taktično djelovanje. Ako su određene tipične slike postupaka postale tako čvrsto povezane u našoj svijesti s predodžbama o određenim situacijama u životu, da možemo, u određenim slučajevima, izravno prijeći s percepcije na volju, preskačući sva razmatranja temeljena na iskustvu, onda je to slučaj.
Najviši stupanj individualnog života je konceptualno mišljenje bez obzira na određeni sadržaj percepcije. Sadržaj koncepta određujemo čistom intuicijom iz sfere ideja. Takav koncept u početku ne sadrži nikakvu referencu na specifične percepcije. Kada utječemo na volju pod utjecajem koncepta koji upućuje na percepciju, odnosno predodžbu, ta nas percepcija neizravno određuje kroz konceptualno mišljenje. Kada djelujemo pod utjecajem intuicije, motivacijska snaga naših postupaka je čisto mišljenje. Budući da je u filozofiji uobičajeno moć čistog mišljenja nazvati umom, vjerojatno je također opravdano moralnu motivacijsku silu karakteriziranu na ovoj razini, nazvati praktičnim umom. Kreyenbühl (Filozofski mjesečnik, svezak XVIII, broj 3) se najjasnije pozabavio ovom motivacijskom snagom volje. Njegov esej o ovoj temi, smatram jednim od najvažnijih djela suvremene filozofije, posebice etike. Kreyenbühl opisuje dotičnu motivacijsku snagu kao praktični apriori, to jest, nagon za djelovanjem koji proizlazi izravno iz moje intuicije.
Jasno je da se takav nagon, u strogom smislu riječi više ne može ubrajati u područje karakteroloških dispozicija. Jer ono što ovdje djeluje kao motivacijska snaga, više nije samo individualno u meni, nego idejni i posljedično općeniti sadržaj moje intuicije. Čim opravdanost ovog sadržaja smatram kao osnovu i polazište neke radnje, ulazim u volju, bez obzira da li je koncept već u meni bio unaprijed prisutan, ili u moju svijest ulazi neposredno prije radnje, to jest: bez obzira da li je u meni već bio prisutan kao predispozicija ili ne.
Pravi čin volje događa se samo kada trenutni motivacijski impuls za djelovanjem u obliku koncepta ili predodžbe, utječe na karakterološku dispoziciju. Takav nagon tada postaje motiv volje.
Motivi morala su predodžbe i koncepti. Postoje etičari koji osjećaje također vide kao motiv morala; naprimjer, oni tvrde da je cilj moralnog djelovanja promicanje najveće moguće količine zadovoljstva kod pojedinca koji djeluje. Ali zadovoljstvo samo po sebi ne može postati motiv, već samo zamišljeno zadovoljstvo. Predodžba o budućem osjećaju, ali ne i sam osjećaj, može utjecati na moju karakterološku dispoziciju. Jer sam osjećaj još nije prisutan u trenutku radnje, već bi radnjom trebao biti izazvan.
Međutim, predodžba o vlastitoj ili tuđoj dobrobiti, s pravom se smatra motivom volje. Načelo postizanja najveće količine vlastitog zadovoljstva kroz djelovanje, odnosno postizanje individualne sreće, naziva se egoizmom. Individualna sreća se nastoji postići, ili nemilosrdnom brigom samo o vlastitoj dobrobiti i težnjom za njom čak i nauštrb sreće drugih pojedinaca (čisti egoizam), ili promicanjem dobrobiti drugih jer se tada neizravno očekuje povoljan utjecaj na vlastitu osobnost od sretnih drugih pojedinaca, ili zato što se netko boji da će njegovi vlastiti interesi biti ugroženi nanošenjem štete drugim pojedincima (moralnost razboritosti). Konkretan sadržaj egoističnih moralnih načela, ovisit će o predodžbi koju čovjek ima o vlastitoj ili tuđoj sreći. Prema onome što smatra životnim dobrom (blagostanje, nada u sreću, izbavljenje od raznih zala i slično), odredit će sadržaj svoga egoističnog stremljenja.
Drugi motiv je čisto konceptualni sadržaj radnje. Taj se sadržaj ne odnosi, poput ideje vlastitog zadovoljstva, samo na individualno djelovanje, već na opravdanje djelovanja iz sustava moralnih načela. Ova moralna načela mogu regulirati moralni život u obliku apstraktnih koncepata, a da pojedinac ne mora brinuti o podrijetlu koncepata. Tada podvrgavanje moralnom konceptu, jednostavno percipiramo, koji kao zapovijed lebdi nad našim djelima, kao moralnu nužnost. Opravdanje te nužnosti prepuštamo onome tko zahtijeva moralnu podložnost, odnosno moralnom autoritetu koji poznajemo (glava obitelji, država, društveni običaj, crkveni autoritet, božanska objava). Posebna je vrsta tih moralnih načela ona u kojima nam se zapovijed ne otkriva preko vanjskog autoriteta, nego kroz naše vlastito unutarnje biće (moralna autonomija). Tada u sebi čujemo glas kojem se moramo podčiniti. Izraz ovog glasa je savjest.
Moralno napredovanje je kada čovjek, ne samo da zapovijed vanjskog ili unutarnjeg autoriteta čini motivom svojih postupaka, već kada nastoji razumjeti razlog, zašto bi bilo koja maksima za djelovanje, trebala u njemu djelovati kao motiv. Ovo napredovanje je, od autoritativnog morala, do djelovanja na temelju moralnog uvida. Na ovom stupnju moralnosti, čovjek će tražiti potrebe moralnog života, i dopustiti da njegovo znanje o njima odredi njegove postupke. Takve potrebe su: 1. najveće moguće dobro cijelog čovječanstva isključivo radi te dobrobiti same; 2. kulturni napredak ili moralni razvoj čovječanstva prema sve većem savršenstvu; 3. ostvarenje čisto intuitivno shvaćenih pojedinih moralnih ciljeva.
Najveće moguće dobro čovječanstva kao cjeline će, naravno, različiti ljudi razumjeti na različite načine. Gornja maksima ne odnosi se na određeno poimanje ovog dobra, već na činjenicu da svaki pojedinac koji prepoznaje ovo načelo, nastoji činiti ono čime smatra da najviše promiče dobro čovječanstva u cjelini.
Za one koji osjećaj zadovoljstva povezuju s dobrima kulture, kulturni napredak pokazuje se kao poseban slučaj prethodnog moralnog načela. Samo će se morati pomiriti s propašću i uništenjem nekih stvari koje također doprinose dobrobiti čovječanstva. No moguće je i da netko u kulturnom napretku, osim zadovoljstva koji donosi, vidi moralnu nužnost. Tada je to za njega, uz ostale, posebno moralno načelo.
I maksima općeg dobra i maksima kulturnog napretka, temelje se na predodžbi, odnosno na odnosu, da se određenim iskustvima (percepcijama) daje sadržaj moralnih ideja. Najviše zamislivo moralno načelo je, međutim, ono koje unaprijed ne sadrži takav odnos, već izvire iz izvora čiste intuicije, i tek naknadno traži odnos prema percepciji (prema životu). Određenje prema volji, ovdje dolazi od autoriteta drugačijeg nego u prethodnim slučajevima. Svatko tko se drži moralnog načela općeg dobra, prvo će se u svim svojim postupcima zapitati što njegovi ideali doprinose tom općem dobru. Svatko tko se drži moralnog načela kulturnog napretka, ovdje će učiniti isto. Postoji, međutim, jedan viši princip, koji u svakom pojedinom slučaju ne polazi od određenog moralnog cilja, ali koje svim moralnim maksimama daje određenu vrijednost, i u svakom pojedinom slučaju uvijek pita je li jedno ili drugo moralno načelo važnije. Može se dogoditi da u danim okolnostima, netko promicanje kulturnog napretka, ili promicanje općeg dobra, ili u trećem slučaju promicanje vlastite dobrobiti, smatra ispravnim i to čini motivom za svoje djelovanje. No, ako svi ostali odlučujući čimbenici zauzmu tek drugo mjesto, onda prije svega u obzir dolazi sama konceptualna intuicija. Time ostali motivi prestaju biti vodeći čimbenik, a kao motiv nastupa samo idejni sadržaj radnje.
Među stupnjevima karakterološke dispozicije označili smo onaj koji funkcionira kao čisto mišljenje, kao praktični um, kao najviši. Među motivima koje smo do sada identificirali, kao najvišu konceptualnu intuiciju. Pomnijim promatranjem ubrzo postaje jasno, da se na ovoj razini moralnosti motivacijska snaga i motiv podudaraju, odnosno da na naše djelovanje ne utječe unaprijed određena karakterološka dispozicija niti vanjski, normativno pretpostavljeni moralni princip. Stoga radnja nije šablona koja se provodi prema bilo kakvim pravilima, niti je ona koju ljudi izvode automatski kao odgovor na vanjski podražaj, već ona koja je apsolutno određena svojim idejnim sadržajem.
Takvo djelovanje zahtijeva sposobnost posjedovanja moralnih intuicija. Oni kojima nedostaje sposobnost, iskusiti određenu moralnu maksimu za pojedinačni slučaj, nikada neće doći do istinski individualne volje. Upravo suprotnost ovom moralnom načelu je Kantovo: Ponašaj se na takav način, da se načela tvojih postupaka, mogu primijeniti na sve ljude. Ova je rečenica smrt za sve individualne porive za djelovanjem. Nije mi bitno kako bi svi postupili, nego što ja trebam učiniti u ovom pojedinačnom slučaju.
Površna prosudba, ovim izjavama bi možda mogla prigovoriti: kako se radnja može individualno oblikovati prema određenom slučaju i situaciji, a ipak biti određena čisto idejnom intuicijom? Taj se prigovor temelji na brkanju između moralnog motiva i sadržaja radnje koji se može percipirati. Potonji može biti motiv, i doista jest, naprimjer, u slučaju kulturnog napretka, u djelovanju iz egoizma, i tako dalje; kod djelovanja na temelju čisto moralne intuicije, nije. Moje ja prirodno usredotočuje svoj pogled na sadržaj ove percepcije; ne može se njome odrediti. Ovaj sadržaj se koristi samo za formiranje koncepta spoznaje; ja ne izvodi odgovarajući moralni koncept iz objekta. Koncept znanja koji proizlazi iz određene situacije s kojom sam suočen, istodobno je moralni koncept samo ako zauzmem stajalište određenog moralnog načela. Kad bih htio stajati samo na tlu opće moralnosti kulturnog razvoja, tada bih po svijetu išao fiksnom rutom. Iz svakog događaja koji opažam i koji me se može ticati, proizlazi moralna dužnost; naime da dam svoj doprinos da dotični događaj bude stavljen u službu kulturnog razvoja. Osim koncepta, koji mi otkriva prirodozakonsku povezanost nekog događaja ili stvari, potonji imaju i moralnu etiketu koja za mene, moralno biće, sadrži etičku uputu kako se trebam ponašati. Ovaj moralni bonton je opravdan u svom području, ali na višoj razini koincidira s idejom koja mi se nameće u vezi s konkretnim slučajem.
Ljudi se razlikuju po svojoj sposobnosti intuicije. Nekima ideje naviru, drugi ih teško stječu. Situacije u kojima ljudi žive i koje su poprište njihova djelovanja, nisu ništa manje raznolike. Kako će osoba djelovati ovisit će, dakle, o načinu na koji njena intuicija radi u određenoj situaciji. Zbroj ideja koje su u nama djelatne, stvarni sadržaj naših intuicija, čini ono što se, unatoč univerzalnosti svijeta ideja, individualno oblikuje u svakoj osobi. U mjeri u kojoj se ovaj intuitivni sadržaj odnosi na djelovanje, on je moralni sadržaj pojedinca. Proživljavanje ovog sadržaja, najviši je moralni motiv, a ujedno i najviši motiv onih koji shvaćaju da su svi ostali moralni principi konačno objedinjeni u ovom sadržaju. Ovo gledište može se nazvati etičkim individualizmom.
Odlučujući čimbenik intuitivno određenog djelovanja u konkretnom je slučaju otkrivanje odgovarajuće, posve individualne intuicije. Na ovoj razini morala može se govoriti samo o općim moralnim pojmovima (normama, zakonima) ukoliko proizlaze iz generalizacije pojedinačnih nagona. Opće norme uvijek pretpostavljaju konkretne činjenice iz kojih se mogu izvesti. Ali samo ljudsko djelovanje stvara činjenice.
Tražimo li zakonito (konceptualno u aktivnosti pojedinaca, naroda i doba), dobivamo etiku, ne kao znanost o moralnim normama, nego kao prirodnu znanost o moralu. Tek se tako izvedeni zakoni, odnose na ljudsko djelovanje, na isti način kao što se zakoni prirode odnose na određenu pojavu. Međutim, oni nipošto nisu isti s motivacijama koje su u osnovi naših postupaka. Ako netko želi razumjeti kako ljudsko djelovanje proizlazi iz njegove moralne volje, prvo mora pogledati odnos te volje prema djelovanju. Najprije se moraju razmotriti radnje u kojima je ovaj odnos odlučujući faktor. Ako ja ili netko drugi, kasnije razmislimo o takvom postupku, moglo bi postati jasno koje moralne maksime dolaze u obzir. Dok djelujem, moralna maksima me pokreće, utoliko što može intuitivno živjeti u meni; povezana je s ljubavlju prema objektu, na koji svojom aktivnošću želim djelovati. Ne pitam nijednu osobu ili neko pravilo: trebam li izvršiti ovu radnju? - već je provodim čim mi padne na pamet ideja. Samo na taj način to je moje djelovanje. Svatko tko djeluje samo zato jer priznaje određene moralne norme, njegovo je djelovanje rezultat načela sadržanih u njegovom moralnom kodeksu. On je samo izvršitelj. On je viši automat. Ubacite u njegovu svijest poticaj za djelovanje, i odmah će se pokrenuti kotači njegovih moralnih načela i pokrenuti na zakonit način, za ostvarenje kršćanskog, humanog, nesebičnog čina ili čina kulturno-povijesnog napretka. Samo kad slijedim svoju ljubav prema objektu, tada sam ja taj koji djeluje. Na ovoj razini morala, ne ponašam se jer nad sobom prepoznajem gospodara, ne vanjski autoritet, ne takozvani unutarnji glas. Ne prepoznajem nikakav vanjski princip svog djelovanja, jer sam u sebi našao razlog djelovanja, ljubav prema djelovanju. Ja intelektualno ne propitkujem je li moje djelovanje dobro ili zlo; radim to jer to volim. Postaje 'dobro' kada se moja intuicija, uronjena u ljubav, na pravi način nađe u kontekstu intuitivno doživljenog svijeta; 'zlo' ako to nije slučaj. Također se ne pitam: kako bi druga osoba postupila u mom slučaju? - već ja djelujem kako ja, moja posebna individualnost, vidim da sam primoran imati htijenje. Ne vodi me izravno ono što je općenito uobičajeno, što je općeprihvaćeno, što je općeljudsko, što je moralna norma, nego moja ljubav prema djelovanju. Ne osjećam nikakvu prisilu, ni prisilu prirode koja me vodi u mojim nagonima, ni prisilu moralnih zapovijedi, nego jednostavno želim izvršiti ono što leži u meni.
Branitelji općih moralnih normi na ove bi izjave mogli reći: ako svaki čovjek nastoji samo živjeti svoj život punim plućima i činiti što ga je volja, onda nema nikakve razlike između dobrih djela i zločina; svaka podvala koja leži u meni ima isto pravo da bude proživljena kao i namjera da služim općem dobru. Za mene kao moralnu osobu ne može biti presudno da neko djelo imam u vidu, nego ispitivanje je li ono dobro ili zlo. Samo u prvom slučaju ću ga izvršiti.
Moj odgovor na ovaj očiti prigovor, koji proizlazi iz pogrešnog razumijevanja onoga što se ovdje misli, je sljedeći: svatko tko želi razumjeti prirodu ljudske volje, mora razlikovati put koji ovu volju dovodi do određenog stupnja razvoja i karakter koji volja poprima dok se približava tom cilju. U postizanju ovog cilja norme igraju legitimnu ulogu. Cilj je ostvarenje čisto intuitivno shvaćenih moralnih ciljeva. Čovjek takve ciljeve postiže u onoj mjeri u kojoj ima sposobnost uzdići se do intuitivnog idejnog sadržaja svijeta. U individualnoj volji, obično će biti uključene druge stvari kao motivacijska snaga ili motiv za takve ciljeve. Ali u ljudskoj volji intuicija može biti odlučujuća ili suodlučujuća. Što treba, to se čini; čovjek osigurava scenu na kojoj bi se to trebalo provesti; vlastito djelovanje je ono koje čovjek dopušta da nastane iz njega samog kao takvog. Motivacija može biti samo vrlo individualna. Da se čin zločinca, to zlo, naziva izrazom individualnosti, u istom smislu kao i utjelovljenje čiste intuicije, moguće je samo ako se slijepi porivi računaju kao dio ljudske individualnosti. Ali slijepi poriv koji tjera na zločin, ne potječe iz intuicije i ne pripada pojedincu, nego najopćenitijem elementu u čovjeku, onom što jednako vrijedi za sve pojedince, i iz čega čovjek izlazi kroz svoju individualnost. Pojedinac u meni nije moj organizam sa svojim porivima i osjećajima, već je to ujedinjeni svijet ideja, koji u ovom organizmu svijetli. Moji nagoni, instinkti, strasti ne utvrđuju u meni ništa više od toga da pripadam općoj vrsti čovjeka; činjenica da se ideja na poseban način izražava u tim porivima, strastima i osjećajima, temelj je moje individualnosti. Kroz svoje instinkte, nagone, ja sam ljudsko biće, od kojih dvanaest čini tucet; kroz poseban oblik ideje, kojom sebe označavam 'ja' unutar tuceta, ja sam individua. Po različitosti moje životinjske prirode, samo bi me neko strano biće moglo razlikovati od drugih; svojim mišljenjem, odnosno aktivnim shvaćanjem onoga što se u mom organizmu izražava kao ideja, razlikujem se od drugih. Stoga se ne može reći da djelovanje zločinca proizlazi iz ideje. Da, to je upravo ono što je svojstveno kaznenim djelima: da proizlaze iz izvan idejnih elemenata čovjeka.
Djelovanje se smatra slobodnim, ukoliko njegov temelj proizlazi iz idejnog dijela mog individualnog bića; svaki drugi dio nekog djelovanja, bez obzira na to je li izvršen pod prisilom prirode ili pod prisilom moralne norme, osjeća se kao neslobodan.
Čovjek je slobodan samo onoliko koliko je u stanu slijediti sebe u svakom trenutku svog života. Moralni čin je čin mene, odnosno moj, ako se u tom smislu može smatrati slobodnim. Ovdje u prvom redu raspravljamo o uvjetima pod kojima se neka radnja koju želimo percipira kao slobodna; kako se ta čisto etički shvaćena ideja slobode, u ljudima ostvaruje, pokazat će se u nastavku.
Djelovanje iz slobode ne isključuje moralne zakone, nego ih uključuje; samo se pokazuje superiornijim od samo onoga što diktiraju ti zakoni. Zašto bi moje djelovanje manje služilo općem dobru ako sam ga učinio iz ljubavi, nego ako sam to učinio samo zato jer osjećam da mi je dužnost slučiti općem dobru? Sam pojam dužnosti isključuje slobodu, jer ne želi priznati pojedinca, nego od njega zahtijeva podvrgavanje općoj normi. Sloboda djelovanja, zamisliva je jedino sa stajališta etičkog individualizma.
Ali kako je moguće da ljudi žive zajedno ako svatko nastoji potvrditi samo svoju individualnost? To je prigovor krivo shvaćenog moralizma. On smatra da je zajednica ljudi moguća samo ako su svi ujedinjeni zajednički uspostavljenim moralnim poretkom. Taj moralizam jednostavno ne razumije jedinstvo svijeta ideja, ne razumije da se svijet ideja koji je aktivan u meni, ne razlikuje od svijeta mojih bližnjih. To je jedinstvo, međutim, samo posljedica iskustva svijeta. Ali takvo mora biti. Jer kad bi se moglo spoznati nečim drugim osim promatranjem, onda u njegovoj oblasti to ne bi bilo individualno iskustvo, nego opća norma koja bi se primjenjivala. Individualnost je moguća samo ako svako pojedino biće ima znanje o drugome samo kroz individualno promatranje. Razlika između mene i mog bližnjeg, nije u tome što živimo u dva potpuno različita duhovna svijeta, već u tome što on iz svijeta ideja kojeg dijelimo, prima drugačije intuicije nego ja. On želi živjeti prema svojim intuicijama, ja želim živjeti prema svojim. Ako oboje istinski crpimo iz ideja, i ne slijedimo nikakve vanjske (fizičke ili duhovne) impulse, možemo se sresti samo u istoj težnji, u istim namjerama. Moralni nesporazum ili sukob, nemoguć je među moralno slobodnim ljudima. Samo moralno neslobodna osoba koja slijedi prirodne instinkte ili preuzetu zapovijed dužnosti, odbacuje svoje bližnje ako ne slijede isti instinkt i istu zapovijed. Živjeti u ljubavi prema djelovanju, i pustiti živjeti, u razumijevanju volje drugih, osnovna je maksima slobodnih ljudi. Oni ne poznaju drugu dužnost osim one s kojom je njihova volja u intuitivnom skladu; što će htjeti u pojedinom slučaju, reći će im njihova idejna moć.
Da temeljni princip tolerancije ne leži u čovjekovoj prirodi, ne bi nam ga se moglo usaditi vanjskim zakonima! Samo zato jer su ljudi individue jednog duha, mogu živjeti jedni pored drugih. Slobodna osoba vjeruje da druga slobodna osoba pripada s njim jednom duhovnom svijetu, i da će se u svojim namjerama sresti. Slobodan čovjek ne traži slaganje od svojih bližnjih, već ga očekuje jer je to dio ljudske prirode. To se ne odnosi na potrebe koje postoje za ovu ili onu vanjsku instituciju, nego na stav, stanje duha, kroz koje čovjek, u svom doživljavanju sebe među bližnjima koje cijeni, najviše poštuje ljudsko dostojanstvo.
Mnogi će reći: koncept slobodnog ljudskog bića kojeg vi razvijate je himera, nigdje se ne ostvaruje. Mi imamo posla sa stvarnim ljudima i kod njih se moralnosti možemo nadati samo ako se pokoravaju moralnoj zapovijedi, ako svoje moralno poslanje shvaćaju kao dužnost i ako ne slijede slobodno svoje sklonosti i svoju ljubav. - U to uopće ne sumnjam. To bi mogao samo slijepac. Ali onda se okanimo svog tog licemjerja morala, ako bi to trebao biti konačni uvid. Onda samo recite: ljudska priroda mora biti prisiljena na djelovanje sve dok nije slobodna. Prevladava li se nesloboda fizičkim sredstvima kroz moralne zakone, je li čovjek neslobodan zato što slijedi svoje pretjerane seksualne nagone ili zato što je vezan okovima konvencionalnog morala, s određene je točke gledišta posve nevažno. Ali neka se ne tvrdi da takva osoba ima pravo neko djelovanje nazvati svojim, budući da ga na to tjera vanjska sila. Ali usred prisilnog poretka, ljudi se dižu, slobodni duhovi koji se nalaze u zbrci običaja, zakonske prisile, vjerske prakse, i tako dalje. Slobodni su u onoj mjeri u kojoj slijede samo sebe, neslobodni u onoj mjeri u kojoj se pokoravaju. Tko od nas može reći da je uistinu slobodan u svim svojim postupcima? Ali u svakome od nas živi jedno dublje biće, u kojem se slobodno ljudsko biće izražava.
Naši životi sastoje se od djelovanja iz slobode i neslobode. Ali ne možemo u potpunosti razumjeti koncept čovjeka, ako ne dođemo do slobodnog duha kao najčišćeg izraza ljudske prirode. Mi smo istinski ljudi samo onoliko koliko smo slobodni.
To je ideal, reći će mnogi. Bez sumnje, ali onaj koji izlazi na površinu kao stvarni element našeg bića. To nije zamišljeni ili odsanjani ideal, već onaj koji ima života i koji se jasno najavljuje čak i u najnesavršenijem obliku svog postojanja. Kad bi čovjek bio samo prirodno biće, onda bi potraga za idealima, odnosno idejama koje su trenutno nedjelotvorne, ali čije se ostvarenje zahtijeva, bila apsurdna. U stvarnosti vanjskog svijeta, ideja je određena percepcijom; mi smo svoje učinili kada smo prepoznali vezu između ideje i percepcije. Kod čovjeka to nije slučaj. Suma njegovog postojanja nije određena bez njega samog; njegov istinski koncept moralnog ljudskog bića (slobodnog duha) nije unaprijed objektivno sjedinjen s opažajnom slikom 'ljudskog bića' da bi se tek naknadno odredio spoznajom. Čovjek mora svoj koncept samostalno sjediniti s percepcijom čovjeka. Koncept i percepcija ovdje se poklapaju samo ako ih čovjek sam dovede u sklad. Ali to može samo ako je pronašao koncept slobodnog duha, odnosno svoj vlastiti koncept. U objektivnom svijetu, naša je organizacija povukla granicu između percepcije i koncepta; spoznaja nadilazi ovu granicu. U subjektivnoj prirodi ta granica nije manje prisutna; čovjek je nadilazi u tijeku svog razvoja dajući svom konceptu oblik u svojoj pojavi. Dakle, i intelektualni kao i moralni život čovjeka, dovodi nas do njegove dvojne prirode: percepcije (neposredno iskustvo) i mišljenja. Intelektualni život nadilazi dualnu prirodu spoznajom, moralni život stvarnim ostvarenjem slobodnog duha. Svako biće ima svoj urođeni koncept (zakon svoga bitka i djelovanja); ali u vanjskim stvarima on je neodvojivo povezan s percepcijom i odvojen je od nje samo unutar našeg duhovnog organizma. U samom čovjeku koncept i percepcija su u početku zapravo razdvojeni, da bi ih on na isti način sjedinio. Može se prigovoriti: naša percepcija čovjeka, odgovara određenom konceptu u svakom trenutku njegova života, kao i kod svake druge stvari. Mogu formirati koncept šablonskog čovjeka i također mogu imati takvu percepciju; ako ovome dodam koncept slobodnog duha, imam dva koncepta za isti objekt.
To je jednostrano gledanje. Kao objekt percepcije podložan sam stalnim promjenama. Bio sam drugačiji kao dijete, drugačiji kao mladić i drugačiji sam kao čovjek. Da, u svakom trenutku moja percepcija je drugačija od prethodne. Te se promjene mogu dogoditi u smislu da izražavaju uvijek istog čovjeka (čovjeka šablone), ili da predstavljaju izraz slobodnog duha. Tim promjenama je podložan objekt moje percepcije. Ljudsko biće kao objekt percepcije ima potencijal transformirati se, baš kao što klica biljke ima potencijal postati cijela biljka. Biljka će se transformirati zbog objektivnih zakona koji su joj svojstveni; čovjek ostaje u svom nepotpunom stanju osim ako ne zahvati materijal za preobrazbu u sebi i ne preobrazi se vlastitom snagom. Priroda čovjeka čini tek bićem prirode; društvo čini da djeluje zakonski; samo on, sebe može učiniti slobodnim bićem. Priroda oslobađa čovjeka svojih okova u određenom stupnju njegova razvoja; društvo ovaj razvoj vodi dalje; samo čovjek sam može dati završnu doradu.
Stajalište slobodnog morala, ne tvrdi da je slobodan duh jedini oblik u kojem čovjek može postojati. Ono slobodnu duhovnost vidi tek kao završni stupanj ljudskog razvoja. Ono ne poriče da je djelovanje prema normama opravdano kao stupanj razvoja. To jednostavno ne može prihvatiti kao apsolutno moralno stajalište. Slobodni duh, međutim, pobjeđuje norme u smislu da ne doživljava samo zapovijedi kao motive, već svoje djelovanje usmjerava prema svojim impulsima (intuiciji).
Kad Kant kaže o dužnosti: "Dužnost! Ti uzvišeno, veliko ime, koje ne sadrži ništa popularno ni laskavo, nego traži pokornost", koje "postavlja zakon.... pred kojim sve sklonosti utihnu, iako potajno djeluju protiv njega", čovjek iz svijesti slobodnog duha bi odgovorio: "Slobodo! Ti prijateljsko, ljudsko ime, koje u sebi obuhvaćaš sve što je moralu drago, sve što najviše časti moju ljudskost i ne čini me ničijim slugom, koja ne samo da postavljaš zakon, nego čekaš da vidiš što će sama moja ljubav prema moralu prepoznati kao zakon, jer se osjeća neslobodnom pred svakim tek nametnutim zakonom"!
Ovo je suprotnost između čisto zakonitog i slobodnog morala.
Filistar, koji moral vidi u onom izvanjski uspostavljenom, može čak u slobodnom duhu vidjeti opasnog čovjeka. Ali on to čini samo zato jer je njegov pogled ograničen na jednu određenu epohu. Kad bi mogao pogledati dalje od toga, odmah bi otkrio da slobodan duh ima jednako malo potrebe da ide izvan zakona svoje države kao i sam filistar, ali nikada da se stavi u stvarnu suprotnost s njima. Jer svi državni zakoni potječu iz intuicija slobodnih duhova, kao i svi drugi objektivni moralni zakoni. Obiteljski autoritet ne provodi ni jedan zakon koji nije intuitivno shvatio i kao takav uspostavio predak; konvencionalne zakone morala također u prvom redu uspostavljaju određeni ljudi; a državni zakoni uvijek nastaju u glavi državnika. Ovi su duhovi postavili zakone nad drugim ljudima, a samo oni koji zaborave ovo podrijetlo i pretvore ih, ili u izvan ljudske zapovijedi, u objektivne koncepte moralne dužnosti neovisne o čovječanstvu, ili u zapovjedni glas vlastitog lažno mističnog uvjerljivog unutarnjeg 'ja', postaju neslobodni. Ali tko ne zanemaruje podrijetlo, nego ga traži u čovjeku, smatrat će ga članom istog svijeta ideja iz kojeg crpi i svoje moralne intuicije. Ako vjeruje da ima bolje, nastoji njima zamijeniti postojeće; ako ih nađe opravdanima, postupa prema njima kao prema svojima.
Ne smije se oblikovati formula da čovjek postoji da bi ostvario moralni poredak svijeta odvojen od njega. Svatko tko bi to tvrdio, zauzeo bi isto stajalište u pogledu ljudske znanosti, kao i ona prirodna znanost koja bi vjerovala da bik ima rogove da može udarati. Prirodoznanstvenici su srećom, odbacili koncept takve svrhe. Etika se toga teže oslobađa. Ali kao što rogovi nisu tu da bi udarali, nego do udaranja dolazi preko rogova, tako ni čovjek nije tu radi morala, nego moral radi kroz čovjeka. Slobodan čovjek djeluje moralno jer ima moralne ideje; ali on ne djeluje tako da moral nastaje. Ljudski pojedinci sa svojim inherentnim moralnim idejama, preduvjet su za moralni poredak svijeta.
Čovjekova individua je izvor svake moralnosti i središte zemaljskog života. Država i društvo postoje samo zato jer su nužna posljedica života pojedinca. Da država i društvo onda imaju povratni učinak na život pojedinca, isto je tako razumljivo kao i činjenica, da udarci uzrokovani rogovima povratno djeluju na daljnji razvoj bikovih rogova, koji bi atrofirali ako se ne bi koristili dulje vrijeme. Isto tako, pojedinac bi morao nestati, ako bi vodio zaseban život izvan ljudske zajednice. Upravo zato se formira društveni poredak, kako bi pozitivno djelovao na pojedinca.