.- VIII. Čimbenici života (stvarnost slobode)
Ponovimo što smo naučili u prethodnim poglavljima. Svijet se čovjeku pojavljuje kao mnoštvo, kao zbroj pojedinosti. Jedna od tih pojedinosti, biće među bićima, jest on sam. Ovaj oblik svijeta opisujemo kao dat, i to u onoj mjeri u kojoj ga ne razvijamo kroz svjesnu aktivnost, već ga nalazimo, kao percepciju. Unutar svijeta percepcija, percipiramo sami sebe. Ova percepcija sebe bi jednostavno ostala kao jedna među mnogim drugim percepcijama, da iz središta te percepcije sebe, nije izronilo nešto što se pokazalo sposobnim povezati percepcije općenito, s našim jastvom. Ovo nešto što se pojavljuje više nije puka percepcija; niti se jednostavno nalazi u percepcijama. Proizvodi se aktivnošću. Isprva se čini da je povezano s onim što doživljavamo kao jastvo. Ali unutarnje značenje toga nadilazi jastvo. Pojedinim percepcijama dodaje idejna određenja, koja su međutim, u međusobnom odnosu i utemeljena su u cjelini. Ono što je stečeno kroz percepciju sebe idejno određuje na isti način kao i sve druge percepcije i suprotstavlja to objektima, kao subjekt ili 'ja'. To nešto je mišljenje, a idejna određenja su koncepti i ideje. Mišljenje se stoga prvo očituje u percepciji sebe; ali nije samo subjektivno; jer se samo uz pomoć mišljenja jastvo označava kao subjekt. Taj misaoni odnos prema sebi životno je određenje naše osobnosti. Preko njega vodimo čistu idejnu egzistenciju. Zbog njega se osjećamo kao bića koja misle. Ovo životno određenje ostalo bi čisto konceptualno (logičko) da se ne dodaju druga određenja našeg jastva. Inače bismo bili bića čiji se život iscrpljuje u uspostavljanju čisto idejnih odnosa između percepcija, i između potonjih i nas samih.
Ako uspostavu takvog misaonog odnosa nazovemo spoznajom, a stanje našeg jastva koje smo njime stekli, znanjem, tada bismo se morali smatrati samo bićima spoznaje ili znanja, da je gornja pretpostavka istinita.
Međutim, pretpostavka se ne ostvaruje. Percepcije povezujemo s nama, ne samo idejno, kroz koncepte, nego i kroz osjećaje, kao što smo vidjeli. Mi dakle, nismo bića s tek konceptualnim sadržajem života. Naivni realist, čak u životu osjećaja vidi stvarniji život osobnosti nego u čisto idejnom elementu znanja. I sa svoje točke gledišta, sasvim je u pravu da stvar tumači na ovaj način. Osjećaj na subjektivnoj strani je u početku potpuno isti kao i percepcija na objektivnoj strani. Po principu naivnog realizma:
Stvarno je sve što se može percipirati, stoga je osjećaj jamstvo stvarnosti naše vlastite osobnosti. Međutim, monizam o kojem se ovdje govori, mora osjećaju dati isti dodatak koji smatra nužnim za percepciju, ako je on izraz pune stvarnosti. Za ovaj monizam, osjećanje je nepotpuna stvarnost koja, u prvom obliku u kojem nam je dan, još ne sadrži svoj drugi čimbenik, koncept ili ideju. Stoga se u životu osjećanje, kao i percepcija, javlja svuda prije spoznaje. Prvo sebe osjećamo kao bića egzistencije; i tijekom postupnog razvoja, izborimo se do točke u kojoj se koncept našeg jastva pojavljuje u našoj nejasno osjećanoj egzistenciji. Ono što nam tek kasnije postaje jasno, izvorno je pak neraskidivo povezano s osjećajima. Ova okolnost navodi naivnog čovjeka da vjeruje, da mu se egzistencija u osjećaju predstavlja neposredno, ali samo posredno u spoznaji. Razvoj života osjećaja, stoga će mu se činiti važnijim od svega drugog. Vjerovat će da je shvatio kontekst svijeta, tek kada ga upije u svoje osjećaje. On nastoji učiniti osjećaj, a ne spoznaju, sredstvom za znanje. Budući da je osjećaj nešto posve individualno, nešto što je jednako percepciji, filozof osjećaja princip koji ima značenje samo unutar njegove osobnosti, pretvara u princip svijeta. On cijeli svijet nastoji prožeti jastvom. Ono što ovdje spomenuti monizam nastoji shvatiti u konceptu, filozof osjećaja, nastoji postići osjećajem, a takav suživot s objektima smatra neposrednijim.
Pravac koji je ovdje identificiran, filozofija osjećaja, često se naziva misticizmom. Pogreška mističnog pogleda koji se temelji samo na osjećaju, leži u činjenici što želi iskusiti ono što bi trebao spoznati, što želi razviti ono što je individualno, osjećaj, u univerzalno.
Osjećaj je čisto individualan čin, odnos vanjskog svijeta prema našem subjektu, ukoliko taj odnos nalazi svoj izraz u čisto subjektivnom iskustvu.
Postoji još jedan izraz ljudske osobnosti. 'Ja' živi općim životom svijeta kroz svoje mišljenje; njime čisto idejno (konceptualno) donosi percepcije prema sebi, sebe prema percepcijama. U osjećaju doživljava odnos između objekta i svog subjekta; kod volje je slučaj suprotno. Kod volje također pred sobom imamo percepciju, naime onu o individualnom odnosu našeg 'ja' prema objektu. Što god nije čisto idejni čimbenik u volji, isto je tako objekt percepcije, kao što je slučaj s bilo kojom stvari u vanjskom svijetu.
Ipak, naivni realizam opet će vjerovati da pred sobom ima daleko stvarniji bitak nego što se može postići mišljenjem. On će u volji vidjeti element u kojem neposredno postaje svjestan događaja, uzročnost, za razliku od mišljenja, koje događaj u prvom redu zahvaća u konceptima. Ono što 'ja' postiže svojom voljom predstavlja, za takvo gledište, proces koji se izravno doživljava. U volji, pristaša ove filozofije, vjeruje da je stvarno shvatio svjetska zbivanja, njihov djelić. Dok ostale događaje može pratiti samo opažajući ih izvana, on vjeruje da svojom voljom neposredno proživljava stvarni događaj. Oblik bitka u kojem mu se javlja volja unutar jastva, postaje za njega pravi princip stvarnosti. Vlastita mu se volja pojavljuje kao poseban slučaj općih svjetskih zbivanja; potonja dakle, kao opća volja. Volja postaje princip svijeta, kao što u misticizmu osjećaja, osjećaj postaje princip spoznaje. Ovo gledište je filozofija volje (telizam). Ono što se može doživjeti samo individualno, postaje konstitutivni čimbenik svijeta.
Kao što se mistika osjećaja, malo može nazvati znanošću, tako se malo može nazvati i filozofija volje. Jer i jedni i drugi tvrde da se ne mogu probiti s konceptualnim prodiranjem u svijet. Oboje zahtijevaju, uz idejno načelo bitka, i realno načelo. I to s nekim opravdanjem. Ali budući da imamo samo percepciju kao sredstvo shvaćanja ovih takozvanih stvarnih principa, prijedlog misticizma osjećaja i filozofije volje, identičan je gledištu: imamo dva izvora spoznaje: onaj mišljenja i onaj percepcije, od kojih se potonji predstavlja u osjećajima i volji kao individualno iskustvo. Budući za izljevi jednog izvora, iskustva, ne mogu biti izravno apsorbirani ovim svjetonazorima u one od drugog, dva načina spoznaje, percepcija i mišljenje, nastavljaju postojati jedan pored drugog bez neke više veze. Osim idejnog principa do kojeg se može doći spoznajom, treba postojati i realni princip svijeta koji se može doživjeti, a ne može se dokučiti mišljenjem. Drugim riječima: misticizam osjećaja i filozofija volje, naivni su realizam jer se drže načela: stvarno je ono što se neposredno opaža. Za razliku od izvornog naivnog realizma, oni su samo nedosljedni, da određeni oblik percepcije (osjećaj i volju) čine jedinim sredstvom spoznaje bitka, a to mogu učiniti samo ako se općenito pridržavaju načela: ono percipirano je stvarno. Stoga bi istu spoznajnu vrijednost morali pripisati i vanjskoj percepciji.
Filozofija volje postaje metafizički realizam, kada volju prenese u sfere egzistencije u kojima njezino neposredno iskustvo nije moguće, kao u vlastitom subjektu. Hipotetski pretpostavlja načelo izvan subjekta, za koje je subjektivno iskustvo jedini kriterij stvarnosti. Kao metafizički realizam, filozofija volje postaje žrtvom kritike iznesene u prethodnom poglavlju, koja mora prevladati kontradiktorni moment svakog metafizičkog realizma, i priznati da je volja univerzalni svjetski događaj samo onoliko, koliki prema ostatku svijeta ima idejni odnos.
Dodatak novom izdanju (1918.)
Teškoća shvaćanja suštine mišljenja kroz promatranje, leži u činjenici da ta suština, vrlo lako može pobjeći duši koja promatra kada na nju pokuša usmjeriti pažnju. Tada ostaje samo mrtva apstraktna, leš živog mišljenja.
Ako promatramo samo ovu apstrakciju, lako ćemo se naći prisiljeni ući u 'živi' element mistike osjećaja, ili čak metafizike volje. Nekome će biti čudno ako netko želi bit stvarnosti shvatiti 'pukim mišljenjem'. Ali tko god sebe dovede do istinskog života u mišljenju, dolazi do spoznaje da se unutarnje bogatstvo i iskustvo unutar ovog života, koji počiva u sebi, ali se istodobno i kreće u sebi, ne može usporediti ni s tkanjem pukih osjećaja ili kontemplacijom elementa volje, a kamoli da se oni mogu staviti iznad toga. Upravo iz tog bogatstva, iz te unutarnje punine iskustva, njegov pandan u običnom stanju duše izgleda mrtav i apstraktan. Niti jednu ljudsku aktivnost neće biti tako lako pogrešno shvatiti kao mišljenje. Volja, osjećaj, griju ljudsku dušu čak i kad naknadno ponovno proživljava svoje prvobitno stanje. Previše lako mišljenje ostavlja hladnoću kad se ponovno proživljava; čini se da isušuje dušu. Ali to je samo snažno nametljiva sjena njegove stvarnosti, protkane svijetlom i toplo uronjene u pojave svijeta. Ovo uranjanje se odvija silom koja teče unutar samog misaonog procesa, a to je u duhovnom smislu sila ljubavi. Ne smije se prigovoriti da onaj tko u aktivnom mišljenju vidi ljubav, u njega stavlja osjećaj, ljubav. Jer taj prigovor zapravo je potvrda onoga što je ovdje izneseno. Tko god se obrati esencijalnom mišljenju, u njemu nalazi i osjećaj i volju, potonje također u dubini svoje stvarnosti; svatko tko se okrene od mišljenja, i okrene se samo 'pukom' osjećaju i volji, gubi pravu stvarnost. Tko god želi iskusiti ono intuitivno u mišljenju, to također odgovara iskustvu osjećaja i volje; ali mistika osjećaja i metafizika, ne mogu odgovarati intuitivno-misaonom prodoru u egzistenciju. Potonji će vrlo lako doći do zaključka da su oni u stvarnosti; intuitivni mislilac, međutim, oblikuje sjenoviti, hladni svjetonazor u apstraktnim mislima, bez osjećaja i bez stvarnosti.