.- VII. Postoje li granice spoznaje? (znanost slobode)
Utvrdili smo da elementi za objašnjenje stvarnosti, pripadaju dvjema sferama: percepcije, i mogu se izvesti iz mišljenja. Naša organizacija, kao što smo vidjeli, znači da nam se puna, ukupna stvarnost, uključujući i naš vlastiti subjekt, u prvom redu pojavljuje kao dualnost. Spoznaja prevladava tu dualnost, iz oba elementa stvarnosti: percepcija, i koncept razvijen kroz mišljenje, spajaju cijelu stvar. Način na koji nam se svijet pojavljuje, prije nego što je spoznajom dobio svoj pravi oblik, nazovimo pojavnim svijetom, za razliku od entiteta sastavljenog od percepcije i koncepta. Tada možemo reći: svijet nam je dan kao dvojnost (dualistički), a spoznaja ga prerađuje u jedinstvo (monistički). Filozofiju koja polazi od ovog osnovnog principa možemo nazvati monističkom filozofijom ili monizmom. Suprotstavljena je teoriji dva svijeta ili dualizmu. Potonji ne pretpostavlja dvije strane jedinstvene stvarnosti, koje razdvaja samo naša organizacija, već dva apsolutno različita svijeta. Zatim principe objašnjenja za jedan svijet, traži u drugom.
Dualizam se temelji na pogrešnom razumijevanju onoga što nazivamo spoznajom. On cijeli bitak dijeli na dva područja, od kojih svatko ima svoje vlastite zakone, i pušta da ta područja stoje jedno nasuprot drugome. Iz takvog dualizma proizlazi razlika između objekta percepcije i 'stvari po sebi', što je u znanost uveo Kant, i nije napušteno do danas. Prema našim objašnjenjima, u prirodi je naše duhovne organizacije, da se određena stvar može dati samo kao percepcija. Mišljenje tada prevladava izdvojenost, dodjeljujući svakoj percepciji njezino zakonito mjesto u svijetu kao cjelini. Sve dok su odvojeni dijelovi svijeta kao cjeline, određeni kao percepcije, u našem odvajanju, jednostavno slijedimo zakon svoje subjektivnosti. Ali ako zbroj svih percepcija smatramo jednim dijelom, i onda to usporedimo s drugim u 'stvarima po sebi', filozofiramo u prazno. Tada imamo posla s pukom konceptualnom igrom. Konstruiramo umjetni kontrast, ali ne možemo dobiti nikakav sadržaj za njegov drugi član, jer takav sadržaj može biti stvoren samo iz percepcije.
Bilo koja vrsta bitka, za koju se pretpostavlja da postoji izvan područja percepcije i koncepta, mora biti potisnuta u sferu neopravdanih hipoteza. 'Stvar po sebi' pripada ovoj kategoriji. Sasvim je prirodno da dualistički mislilac ne može pronaći vezu između hipotetski pretpostavljenog načela svijeta i onoga što je empirijski dano. Hipotetičko načelo svijeta, može dobiti značenje samo ako se posuđuje iz svijeta iskustva i ako se ta činjenica zanemari. Inače ostaje koncept bez sadržaja, ne-koncept, koji ima samo formu koncepta. Dualistički mislilac tada obično tvrdi da je sadržaj ovog koncepta nedostupan našoj spoznaji; možemo samo znati da je takav sadržaj dostupan, ali ne i što je to što je dostupno. U oba slučaja prevladavanje dualizma je nemoguće. Unese li se nekoliko apstraktnih elemenata svijeta iskustva, u koncept 'stvari po sebi', tada ostaje nemoguće, bogati život konkretnog iskustva svesti na par karakteristika, koje su i same uzete iz ove percepcije. Du Bois-Reymond smatra da neprimjetni atomi materije proizvode osjet i osjećaj, svojim položajem i kretanjem, a zatim dolazi do zaključka: nikada ne možemo doći do zadovoljavajućeg objašnjenja, kako materija i kretanje proizvode osjet i osjećaj, jer "jednostavno je i zauvijek neshvatljivo da određeni broj atoma ugljika, vodika, dušika, kisika i tako dalje, nije ravnodušan prema tome kako leže i kreću se, kako će ležati i kretati se. Ni na koji način nije jasno kako bi svijest mogla nastati iz njihove interakcije." Ovaj zaključak karakterističan je za cijelu tu školu mišljenja. Iz bogatog svijeta percepcija, izdvajaju se: položaj i pokret. Oni se prenose u zamišljeni svijet atoma. Tada se čovjek čudi, što se ne može razviti konkretan život, iz ovog načela koji je posuđen iz svijeta percepcije.
Da dualist, koji radi s potpuno praznim konceptom onog 'po sebi', ne može doći do objašnjenja svijeta, proizlazi iz gore navedene definicije njegova načela. U svakom slučaju, dualist je našim sposobnostima spoznaje, postavio nepremostiva ograničenja. Sljedbenik monističkog svjetonazora, zna da sve što mu je potrebno za objašnjenje određene pojave svijeta, mora ležati unutar područja potonjeg. Ono što ga sprječava da to postigne mogu biti samo slučajna vremenska ili prostorna ograničenja, ili nedostaci u njegovoj organizaciji. I to ne ljudske organizacije općenito, nego samo njegove individualne organizacije.
Iz koncepta spoznaje, kako smo ga definirali, proizlazi da ne možemo govoriti o granicama spoznaje. Spoznaja nije opća stvar svijeta, već stvar koju čovjek mora sam sa sobom riješiti. Stvari ne zahtijevaju objašnjenje. One postoje i međusobno djeluju prema zakonima koji se mogu otkriti kroz mišljenje. One postoje u neraskidivom jedinstvu s tim zakonima. Tada se s njima suočava naše jastvo, i u prvom redu zapaža ono što smo označili kao percepciju. Ali unutar tog jastva leži moć, da se pronađe drugi dio stvarnosti. Tek kada je jastvo ujedinilo dva elementa stvarnosti, koji su u svijetu neraskidivo povezani, nastupa zadovoljstvo spoznajom: 'ja' je došlo do stvarnosti.
Preduvjeti dolaska do spoznaje su dakle, kroz i za, 'ja'. Potonje samo sebi postavlja pitanja spoznaje. Uzima ih iz elementa mišljenja, koji je sam po sebi potpuno jasan i proziran. Ako si postavljamo pitanja na koja ne znamo odgovoriti, dakle sadržaj pitanja u svim svojim dijelovima nije jasan i precizan. Ne postavlja nam svijet pitanja, nego mi sami.
Mogu zamisliti da nemam mogućnosti odgovoriti na pitanje koje nađem negdje zapisano, a da ne poznajem sferu iz koje je sadržaj pitanja preuzet.
Naša spoznaja je o pitanjima koja proizlaze iz činjenice da je sfera percepcije određena mjestom, vremenom i subjektivnom organizacijom, suprotstavljena sferi koncepata iz ukupnosti svijeta. Moj zadatak je u uravnoteženju te dvije meni dobro poznate sfere. Ne može biti govora o granici znanja. U bilo kojem trenutku, ovo ili ono može ostati neobjašnjeno jer nas pozornica života sprječava da uočimo stvari koje su u igri. Ali ono što se ne nađe danas, može se naći već sutra. Barijere uzrokovane time su samo privremene koje se mogu prevladati napretkom percepcije i mišljenja.
Dualizam čini pogrešku prenoseći suprotnost između objekta i subjekta, koja ima značenje samo unutar područja percepcije, na čisto zamišljene entitete izvan njega. Ali budući da su stvari razdvojene unutar horizonta percepcije, odvojene samo dok se opažač suzdržava od mišljenja, što dokida svaku odvojenost i dopušta nam da je prepoznamo kao samo subjektivno uvjetovanu, dualist prenosi determinacije na entitete iza percepcija, koji čak ni za njih nemaju apsolutnu, već samo relativnu valjanost. On stoga dva čimbenika relevantna za proces spoznaje, percepciju i koncept, dijeli na četiri: 1. objekt sam po sebi; 2. percepcija koju subjekt ima o objektu; 3. objekt; 4. koncept koji percepciju povezuje sa samim objektom. Odnos između objekta i subjekta je stvaran; subjekt je stvarno (dinamički) pod utjecajem objekta. Ovaj stvarni proces ne bi trebao pasti u našu svijest. Ali u subjektu proizvodi protudjelovanje učinku koji proizlazi iz objekta. Rezultat ovog protudjelovanja trebala bi biti percepcija. To tek postaje svjesno. Objekt ima objektivnu stvarnost (neovisnu o subjektu), percepcija subjektivnu stvarnost. Ova subjektivna stvarnost povezuje subjekt s objektom. Potonji odnos je idejni. Dualizam tako razdvaja spoznajni proces na dva dijela. On dopušta da se jedna stvar, stvaranje objekta percepcije iz 'stvari po sebi', odvija izvan svijesti, a drugo, veza percepcije s konceptom i njegov odnos prema objektu, da se odvija unutar svijesti. Pod tim je uvjetima jasno, da dualist vjeruje da u svojim konceptima može dobiti samo subjektivne predstavnike onoga što leži pred njegovom sviješću. Objektivno-stvarni proces u subjektu, kroz koji dolazi do percepcije, a još više objektivni odnosi 'stvari po sebi', za takvog dualista ostaju izravno nespoznatljivi; prema njegovom mišljenju, čovjek može stvarati samo konceptualne predstavnike za ono objektivno stvarno. Veza jedinstvenosti stvari, koja ih međusobno i objektivno povezuje s našim individualnim duhom, (kao 'stvar po sebi'), nalazi se onkraj svijesti u biću kao takvom, čijeg konceptualnog predstavnika također možemo imati samo u svojoj svijesti.
Dualizam vjeruje da cijeli svijet može ispariti u apstraktnu konceptualnu shemu, ako uz konceptualne veze između objekata ne uspostavi stvarne veze. Drugim riječima: dualist smatra da su idejni principi koji se mogu otkriti kroz mišljenje previše nejasni, i on još uvijek traži stvarne principe kojima bi se mogli podržati.
Pogledajmo pobliže ta stvarna načela. Naivan čovjek (naivni realist) objekte vanjskog iskustva smatra stvarnošću. Činjenica da on te stvari može dotaknuti svojim rukama i vidjeti ih svojim očima, za njega je svjedočanstvo stvarnosti. "Ne postoji ništa, što se ne može percipirati", treba smatrati prvim aksiomom naivnog čovjeka, koji se jednako dobro prepoznaje u njegovoj inverziji: "sve što se može percipirati postoji". Najbolji dokaz za ovu tvrdnju je vjerovanje naivnog čovjeka u besmrtnost i duhove. Dušu zamišlja kao finu, osjetilnu materiju koja pod posebnim uvjetima može postati vidljiva i običnim ljudima (naivno vjerovanje u duhove).
U usporedbi s tim stvarnim svijetom, sve ostalo, a osobito svijet ideja, za naivnog je realista nestvarno, "samo idejno". Ono što dodajemo objektima samo je mišljenje o stvarima. Mišljenje ne dodaje ništa stvarnoj percepciji.
Ali ne samo u odnosu na bit stvari, da naivna osoba osjetilno opažanje smatra jedinim dokazom stvarnosti, nego i s obzirom na ono što se događa. Po njenom mišljenju, jedna stvar može djelovati na drugu, samo ako sila koja je prisutna za osjetilnu percepciju proizlazi iz jedne i utječe na drugu. Stariji fizičari vjerovali su da vrlo fine tvari izlaze iz tijela i prodiru u dušu kroz naše osjetilne organe. Stvarno viđenje ovih supstanci, nije moguće samo zbog grubosti naših osjetila u odnosu na čistoću tih supstanci. U načelu, supstancama je dodijeljena stvarnost iz istog razloga iz kojeg je dodijeljena objektima osjetilnog svijeta, naime zbog forme njihovog bitka, koji se smatrao analognim onom osjetilne stvarnosti.
Samostalnu bit onoga što se može idejno doživjeti, naivna svijest ne smatra stvarnim u istom smislu kao ono što se može osjetilno doživjeti. Objekt dokučen s 'pukom idejom' smatra se pukom himerom, sve dok se kroz osjetilnu percepciju ne može dobiti uvjerenje o stvarnosti. Ukratko, naivac zahtijeva, osim idejnog svjedočanstva svog mišljenja, i stvarno svjedočanstvo osjetila. U toj potrebi naivnog čovjeka, leži razlog nastanka primitivnih oblika vjerovanja u objave. Bog koji se daje kroz misao, za naivnu svijest uvijek ostaje samo 'zamišljeni' Bog. Naivna svijest zahtijeva očitovanje, putem sredstava dostupnih osjetilnoj percepciji. Bog se mora pojaviti u tijelu, a malo se želi obratiti pozornost na svjedočanstvo misli, samo možda na činjenicu da se božanstvo pokazuje vidljivim pretvaranjem vode u vino. I samu spoznaju, naivac zamišlja kao proces analogan osjetilnim procesima. Stvari ostavljaju dojam na dušu, šalju slike koje prodiru kroz osjetila, i tako dalje.
Ono što naivan osjetilima može spoznati, smatra stvarnim, a ono o čemu nema takvu percepciju (Bog, duša, spoznaja itd.) zamišlja analognim onome što opaža.
Ako naivni realizam želi uspostaviti znanost, on takvu znanost može vidjeti samo u egzaktnom opisivanju sadržaja percepcije. Za njega su koncepti samo sredstvo za postizanje cilja. Oni su tu da stvore idealne protuslike za percepcije. Samim stvarima, oni ne znače ništa. Za naivnog realista, samo one jedinke tulipana koje se vide ili se mogu vidjeti, smatraju se stvarnima; ideja tulipana za njega je apstrakcija, nestvarna misaona slika koju je duša sastavila iz karakteristika zajedničkih svim tulipanima.
Naivni realizam, sa svojim principom zbiljnosti svega opaženog opovrgava iskustvo, koje uči da je sadržaj percepcije prolazne prirode. Tulipan kojeg danas vidim je stvaran; nakon godinu dana svodi se na ništa. Ono što je preživjelo je rod tulipana. Ali za naivni realizam taj rod je 'samo' ideja, a ne stvarnost. Dakle, ovaj svjetonazor sebe vidi u poziciji da gleda kako njegove stvarnosti dolaze i odlaze, dok se ono što smatra nestvarnim, postavlja kao suprotnost stvarnom. Naivni realizam dakle, uz percepcije mora prihvatiti nešto idejno. On mora apsorbirati entitete koje ne može percipirati svojim osjetilima. On se miri sa sobom, razmišljajući o njihovom obliku egzistencije analogno onom osjetilnih objekata. Takve hipotetske stvarnosti su nevidljive sile preko kojih stvari percipirane osjetilima, djeluju jedna na drugu. Jedna takva stvar je nasljeđe, koje se nastavlja izvan jedinke, i razlog je zašto se iz jedinke razvija nova njoj slična, održavajući tako vrstu. Takva jedna stvar je životno načelo, koje prožima organsko tijelo, dušu, za koju je u naivnoj svijesti koncept uvijek formiran analogijom s osjetilnim zbivanjima, i konačno je za naivnog čovjeka božansko biće. Smatra se da je ovo božansko biće aktivno na način, koji u potpunosti odgovara aktivnosti samog čovjeka: antropomorfno.
Moderna fizika, osjetilne percepcije, pripisuje procesima u najmanjim dijelovima tijela i beskrajno finoj tvari, eteru ili nečem sličnom. Ono što mi percipiramo kao toplinu, naprimjer, je kretanje njegovih dijelova unutar prostora koji zauzima tijelo koje uzrokuje toplinu. I ovdje se o nečem što se ne može percipirati razmišlja analogno kao o onom što se može percipirati. Osjetilni analog koncepta 'tijelo', u ovom smislu je unutrašnjost prostorije zatvorena sa svih strana, u kojoj se elastične kugle kreću u svim smjerovima, guraju jedna drugu, odbijaju se o zidove i tako dalje. Bez takvih pretpostavki, naivni realizam bi vidio svijet kao nepovezan agregat percepcija bez ikakvih međusobnih odnosa, koje se ne spajaju ni u kakvo jedinstvo. No jasno je da naivni realizam do te pretpostavke može doći samo nedosljednošću. Ako želi ostati vjeran svom principu: stvarno je samo ono što se percipira, onda ništa stvarno ne može pretpostaviti tamo gdje se ništa ne percipira. Sa stajališta naivnog realizma, neprimijećene sile koje djeluju iz primijećenih stvari, zapravo su neopravdane hipoteze. A budući da ne poznaje druge stvarnosti, on svoje hipotetičke sile obdaruje opažajnim sadržajem. On stoga primjenjuje oblik bitka (egzistenciju koja se može percipirati) na polju gdje mu nedostaju sredstva koja jedina mogu nešto reći o ovom bitku: osjetilna percepcija.
Ovaj kontradiktorni svjetonazor vodi do metafizičkog realizma. Osim stvarnosti koja se može percipirati, on konstruira stvarnost koja se ne može percipirati, koju smatra analognom prvoj. Metafizički realizam je stoga nužno dualizam.
Tamo gdje metafizički realizam uočava odnos između perceptibilnih stvari (približavanje pokretom, svijest o objektu i tako dalje), on uspostavlja stvarnost. Međutim, odnos koji primjećuje, može se izraziti samo mišljenjem, a ne opažanjem. Idejni odnos proizvoljno je napravljen, da nalikuje onome što je vidljivo. Prema tome, za ovu školu mišljenja, stvarni svijet je sastavljen od objekata percepcije, koji su u vječnom nastajanju, dolasku i nestajanju, i od neprimjetnih sila pomoću kojih su objekti percepcije proizvedeni i koje su trajne.
Metafizički realizam je kontradiktorna mješavina naivnog realizma i idealizma. Njegove hipotetske moći su, neopazivi entiteti s perceptivnim svojstvima. Odlučio je, uz oblast svijeta za čiji oblik postojanja ima sredstvo spoznaje u percepciji, dopustiti još jednu oblast za koju to sredstvo zakazuje, i kojeg određuje samo mišljenje. Ali ne može istodobno odlučiti priznati oblik bitka koji mu mišljenje prenosi, koncept (ideju), kao ravnopravnog čimbenika uz percepciju. Ako se želi izbjeći proturječnost neperceptivne percepcije, mora se priznati da za odnose između opažaja posredovanih mišljenjem, za nas ne postoji drugi oblik postojanja osim koncepta. Svijet se predstavlja kao zbroj percepcija i njihovih konceptualnih (idejnih) referenci, ako se iz metafizičkog realizma izbaci neopravdana komponenta. Dakle, metafizički realizam vodi svjetonazoru koji za percepciju zahtijeva načelo perceptivnosti, i za odnose između percepcija, pojmljivosti. Ovaj svjetonazor ne može prihvatiti oblast trećeg svijeta, uz percepcije i koncepte, za koju istodobno vrijede oba principa, takozvani realni princip i idejni princip.
Ako metafizički realizam tvrdi da, osim idejnog odnosa između objekta percepcije i njegovog percipirajućeg subjekta, mora postojati i stvarni odnos između 'stvari po sebi' percepcije, i 'stvari po sebi' subjekta koja se može percipirati (takozvani, individualni duh), onda se ta tvrdnja temelji na lažnoj pretpostavci procesa koji se ne može percipirati a analogan je procesima osjetilnog svijeta. Nadalje, ako metafizički realizam kaže: ulazim u svjesni, idejni odnos sa svojim svijetom percepcije; ali samo sa stvarnim svijetom mogu stupiti u dinamički (sila) odnos - tako da to nije ništa manja greška od one već kritizirane. O ravnoteži sila može se govoriti samo unutar svijeta percepcije (oblast osjetila dodira), ali ne i izvan njega.
Gore okarakterizirani svjetonazor, u koji se metafizički realizam naposljetku ulijeva, kad svuče svoje proturječne elemente, nazvat ćemo monizmom, jer jednostrani realizam, sjedinjuje s idealizmom u više jedinstvo.
Za naivni realizam, stvarni svijet je zbroj perceptivnih objekata; za metafizički realizam, uz percepcije, stvarnost ima neperceptivne sile; monizam sile zamjenjuje idejnim vezama koje stječe svojim mišljenjem. Ali takve veze su zakoni prirode. Zakon prirode nije ništa drugo nego, konceptualni izraz za vezu između određenih percepcija.
Monizam čak nije u situaciji tražiti druge principe objašnjenja stvarnosti, osim percepcije i koncepta. On zna da za to nema razloga u čitavom carstvu stvarnosti. On u svijetu percepcije, kako se neposredno predstavlja percepciji, vidi pola stvarnosti; u sjedinjenju ovih sa svijetom koncepata nalazi punu stvarnost. Metafizički realist može prigovoriti pristašama monizma: može biti da je za vašu organizaciju vaše znanje samo po sebi potpuno, da nijedna karika ne nedostaje; ali ne znate, kako se svijet odražava u inteligenciji koja je organizirana drugačije od vaše. Odgovor monizma će biti: ako postoje druge inteligencije osim ljudskih, ako njihove percepcije imaju drugačiji oblik od naših, za mene ima značenje samo ono što mi od njih dolazi kroz percepciju i koncept. Kroz moju percepciju, naime kroz tu specifičnu ljudsku percepciju, sučeljavam se kao subjekt s objektom. Time je prekinuta veza između stvari. Subjekt mišljenjem obnavlja tu vezu. Na taj se način ponovno integrirao u svijet kao cjelinu.
Budući da se samo kroz naš subjekt čini da je ova cjelina presječena na točki između naše percepcije i našeg koncepta, istinsko znanje je također dano u spoju ovo dvoje. Za bića s drugačijim svijetom percepcije (naprimjer, s dvostruko većim brojem osjetilnih organa), činilo bi se da je veza prekinuta na drugoj točki, pa bi stoga obnova morala imati oblik specifičan za ta bića. Samo za naivni i metafizički realizam, koji i jedan i drugi u sadržaju duše vide samo idejni prikaz svijeta, postavlja se pitanje granica spoznaje. Za njih je ono što je izvan subjekta apsolut, nešto što počiva u sebi, a sadržaj subjekta je slika subjekta, koja stoji potpuno izvan ovog apsoluta. Punina spoznaje zavisi o većoj ili manjoj sličnosti slike s apsolutnim predmetom. Biće s manje osjetila od čovjeka percipirat će manje svijeta, dok će ono s više percipirati više. Prvo će stoga imati nesavršenije znanje od drugog.
Za monizam stvar leži drugdje. Organizacija percipirajućeg bića određuje formu u kojoj se kontekst svijeta pojavljuje rascijepljen na subjekt i objekt. Objekt nije apsolutan, već samo relativan, u odnosu na ovaj određeni subjekt. Premošćivanje proturječja, stoga se može dogoditi samo na vrlo specifičan način koji je svojstven ljudskom subjektu. Čim se 'ja', koje je u percepciji odvojeno od svijeta, u misaonoj kontemplaciji reintegrira u kontekst svijeta, tada prestaje svako daljnje propitivanje, koje je bilo samo posljedica odvajanja.
Druga vrsta bića imala bi drugačiju vrstu spoznaje. Naša je dovoljna da odgovori na pitanja koje postavlja naša vlastita priroda.
Metafizički realizam mora pitati: na koji način je dano ono što je dano kao percepcija? što utječe na subjekt?
Za monizam, percepcija je određena subjektom. Ali u mišljenju, ima sredstvo, da poništi odlučnost koju je samo izazvalo. Metafizički realizam, suočava se s daljnjim poteškoćama, kada pokušava objasniti sličnost svjetonazora različitih ljudskih individua. Mora se zapitati: kako to da je svjetonazor koji ja konstruiram, iz moje subjektivno određene percepcije i koncepata, ekvivalentan onom koji drugi ljudski pojedinac, gradi od oba subjektivna faktora? Kako mogu iz svog svjetonazora, izvući zaključke o svjetonazoru druge osobe? Iz činjenice da se ljudi praktički sporazumijevaju jedni s drugima, metafizički realist vjeruje da može zaključiti o sličnosti njihovih subjektivnih pogleda na svijet. Iz sličnosti ovih svjetonazora, on zatim zaključuje, da su, individualna duhovnost koja je u pozadini ljudskih subjekata koji percipiraju, ili 'ja kao takvo' u pozadini subjekata, identični.
Ovaj je zaključak stoga izvučen, iz zbroja učinaka na prirodu uzroka koji su u njihovoj podlozi. Vjerujemo da iz dovoljno velikog broja slučajeva, možemo shvatiti činjenice na takav način, da znamo kako će se pretpostavljeni uzroci ponašati u drugim slučajevima. Takav zaključak nazivamo induktivnim zaključkom. Rezultate ćemo biti prisiljeni modificirati, ako se u daljnjem promatranju pojavi nešto neočekivano, jer je karakter rezultata određen samo individualnim oblikom promatranja. Međutim, metafizički realist, tvrdi da je ta uvjetna spoznaja uzroka, potpuno dovoljna za praktični život.
Induktivno zaključivanje je metodološka osnova modernog metafizičkog realizma. Bilo je vrijeme kada su ljudi vjerovali, da iz koncepata mogu razviti nešto što više nije koncept. Vjerovalo se da će nam koncepti omogućiti da prepoznamo metafizička stvarna bića, koja bi metafizičkom realizmu bila potrebna. Ovakvo filozofiranje, jedna je od stvari koje su danas prevaziđene. Umjesto toga, vjeruje se da se iz dovoljno velikog broja perceptivnih činjenica, može zaključiti o karakteru stvari po sebi, koja je u podlozi tih činjenica. Baš kao što je u povijesti bilo moguće metafizičko izvući iz koncepta, danas vjerujemo da metafizičko možemo izvući iz percepcija. Budući da su koncepti predstavljeni transparentnom jasnoćom, vjerovalo se da se iz njih s apsolutnom sigurnošću može izvesti metafizika. Percepcije nisu prikazane jednakom transparentnom jasnoćom. Svaka sljedeća je malo drugačija od sličnih prethodnih. Uglavnom, ono što je izvedeno iz prethodnih, svakom sljedećom donekle se modificira. Oblik koji se na taj način dobiva za metafizičko, može se stoga nazvati samo relativno ispravnim; podložno je korekciji budućih slučajeva. Metafizika Eduarda von Hartmanna, koji je na naslovnu stranicu svog prvog velikog djela stavio moto 'Spekulative Resultate nach induktiv naturwissenschaftlicher Methode', nosi karakter određen tim metodološkim principom.
Oblik koji metafizički realist sada daje svojim stvarima po sebi, dobiven je induktivnim zaključivanjem. Uvjeren je u postojanje objektivno-stvarne veze svijeta uz one 'subjektivne' koje se mogu prepoznati kroz percepciju i koncepte, kroz promišljanje spoznajnog procesa. Vjeruje da može odrediti kakva je ova objektivna stvarnost, induktivnim razmišljanjem iz svojih percepcija.
Dodatak novom izdanju (1918.)
Za nepristrano promatranje iskustva u percepciji i konceptu, kako se pokušalo opisati u prethodnim napomenama, određene ideje koje proizlaze iz promatranja prirode uvijek će iznova zasmetati. Polazeći od toga, kaže se da oko opaža boje u svjetlosnom spektru od crvene do ljubičaste. Ali osim ljubičaste, postoje sile u prostoru zračenja spektra koje ne odgovaraju percepciji boje oka, već kemijskom učinku; isto tako, iza granice crvenog učinka postoje zračenja koja imaju samo toplinske učinke. Kroz razmatranja usmjerena na ovakve i slične pojave, dolazi se do stava da je opseg ljudskog opažajnog svijeta određen opsegom čovjekovih osjetila, te da bi čovjek pred sobom imao sasvim drugačiji svijet da pored svojih osjetila ima i druga osjetila, ili da općenito ima druga. Svatko tko se prepušta ekstravagantnim fantazijama kojima, u tom smjeru, briljantna otkrića suvremene prirodne znanosti pružaju vrlo zavodljivu priliku, može doći do priznanja: samo ono što može utjecati na osjetila oblikovana njegovom organizacijom, pada u čovjekovo polje promatranja. On nema pravo smatrati ovu percepciju, koja je ograničena njegovom organizacijom, na bilo koji način odlučujućom za stvarnost. Svako novo osjetilo moralo bi mu predstaviti drugačiju sliku stvarnosti. - Sve je to, u primjerenim granicama, sasvim legitiman pogled. Međutim, ako netko dopusti da ga ovo gledanje zavede u njegovom nepristranom promatranju odnosa između percepcije i koncepta, kakvo se ovdje izjavljuje, blokira mu put do spoznaje svijeta i čovjeka koja je ukorijenjena u stvarnosti. Doživljaj suštine mišljenja, odnosno aktivna elaboracija svijeta koncepata, nešto je sasvim drugo od doživljaja nečega osjetilno zamjetljivog. Kakva god osjetila osoba imala, nijedno joj ne bi dalo stvarnost, ako percepciju posredovanu njima, mišljenjem ne ispuni konceptima; a svako osjetilo, bez obzira na njegovu prirodu, čovjeku daje mogućnost življenja unutar stvarnosti. Fantazija, o mogućoj potpuno drugačijoj percepciji drugim osjetilima, nema nikakve veze s pitanjem kako čovjek stoji u stvarnom svijetu. Treba shvatiti da svaka slika percepcije dobiva svoj oblik iz organizacije bića koje opaža, ali da slika percepcije prožeta doživljenim, misaonim opažanjem, vodi čovjeka u stvarnost. Fantastičan prikaz toga koliko svijet mora izgledati drugačije za osjetila drugačija od ljudskih, nije ono što ljude navodi da traže znanje o svom odnosu prema svijetu, već uvid da svaka percepcija daje samo dio stvarnosti sadržane u njoj, da stoga odvodi od vlastite stvarnosti. Taj uvid je popraćen i drugim, da mišljenje vodi u dio stvarnosti koji je skriven kroz percepciju. Nepristrano promatranje odnosa između percepcije i misaono oblikovanog koncepta predstavljenog ovdje, također može biti ometajuće ako, u području fizičkog iskustva, postane nužno govoriti, ne o neposredno zamjetljivim elementima, već o neprimjetnim veličinama kao što su električne ili magnetske linije sile i tako dalje. Može se činiti kao da elementi stvarnosti o kojima govori fizika nemaju nikakve veze s onim što je perceptibilno ili s konceptom razvijenim u aktivnosti mišljenja. Ali takvo se gledanje temelji na samoobmani. Prije svega, važno je napomenuti da je sve razvijeno u fizici, ukoliko ne predstavlja neopravdane hipoteze koje treba isključiti, dobiveno percepcijom i konceptom. Ono što se ne čini konkretnim sadržajem, iz ispravnog spoznajnog instinkta fizičara, smješta se u polje u kojem leže percepcije, i misli se na koncepte, s kojima se na tom polju operira. Jačine sila u električnim i magnetskim poljima i tako dalje, u biti se ne dobivaju kroz bilo koji drugi spoznajni proces osim onoga, koji se odvija između percepcije i koncepta. - Povećanje ili promjena ljudskih osjetila rezultirala bi drugačijom percepcijom, obogaćivanjem ili izmjenom ljudskog iskustva; ali pravo znanje o ovom iskustvu, također bi se moralo steći interakcijom koncepta i percepcije. Produbljivanje znanja ovisi o moćima intuicije izražene u mišljenju (usporedi stranu 65). Ta intuicija može prodrijeti u dublje ili manje duboke temelje stvarnosti, u iskustvu koje se razvija mišljenjem. Proširivanjem slike percepcije, ovo uranjanje može dobiti podražaje i tako se neizravno pospješuje. No, uranjanje u dubinu, kao dosezanje stvarnosti, nikada ne treba brkati sa suočavanjem sa užom ili širom slikom percepcije, u kojoj je prisutna samo polovica stvarnosti, određene spoznajnom organizacijom. Tko se ne gubi u apstrakcijama, shvatit će kako je činjenica u fizici, da se u polju percepcije moraju otkriti elementi koji nisu izravno usklađeni s osjetilom poput boje ili zvuka, također relevantna za poznavanje ljudske prirode. Čovjekova konkretna priroda, određena je ne samo onim s čime se on suočava kao neposrednim opažajem kroz svoju organizaciju, nego i činjenicom da iz tog neposrednog opažaja isključuje druge stvari. Baš kao što život osim svjesnog budnog stanja zahtijeva i nesvjesno stanje spavanja, tako i čovjekovo doživljavanje sebe, nužno zahtijeva, osim opsega osjetilne percepcije, i - mnogo veći - niz osjetilno perceptibilnih elemenata u polju iz kojega čulni opažaju potječu. Sve je to neizravno izraženo već u izvornom prikazu ovog teksta. Autor ovdje dodaje ovo proširenje sadržaja, jer je iskusio da neki čitatelji nisu čitali dovoljno pažljivo. - Također treba imati na umu da se ideja percepcije, kako je razvijena u ovom radu, ne smije brkati s onom vanjske osjetilne percepcije, koja je samo njezin posebni slučaj. Iz onoga što je već rečeno, ali još više iz onoga što će biti objašnjeno kasnije, vidjet će se, da se sve što se čovjeku približava osjetilno i duhovno razumijeva kao percepcija, prije nego što se zahvati aktivno razvijenim konceptom. Da bismo imali percepcije duševne ili duhovne prirode, nisu potrebna osjetila konvencionalne vrste. Moglo bi se reći da je takvo proširenje uobičajene uporabe nedopustivo. Ali to je prijeko potrebno, ako se u širenju spoznaje ne želi vezati u određenim područjima jezičnom uporabom. Tko o percepciji govori samo u smislu osjetilne percepcije, neće doći do koncepta koji je koristan za spoznaju i izvan ove osjetilne percepcije. Ponekad je potrebno proširiti koncept, kako bi mu se na nekom užem području, dalo odgovarajuće značenje. Ponekad onom što je mišljeno u konceptu treba dodati još nešto, da bi se to mišljeno potvrdilo ili čak ispravilo. Na stranici 50 ove knjige nalazi se sljedeća izjava: "Predodžba je dakle individualizirani koncept". U vezi s time dan mi je prigovor kako se radi o neuobičajenoj uporabi riječi. Ali ovakva upotreba riječi je neophodna ako se želi razumjeti što je zapravo predodžba. Što bi bilo s napretkom znanja kada bi se svima koji su bili prisiljeni prilagoditi koncepte uputio prigovor: "To je neobična uporaba riječi".