.- VI. Čovjekova individualnost (znanost slobode)
Glavnu poteškoću u objašnjavanju predodžbi, filozofi nalaze u činjenici, da mi sami nismo vanjske stvari, a ipak naše predodžbe trebaju imati oblik koji odgovara stvarima. Međutim, pomnijim promatranjem ispada da ta poteškoća uopće ne postoji. Mi nismo vanjske stvari, ali s vanjskim stvarima, pripadamo jednom te istom svijetu. Dio svijeta koji doživljavam kao svoj subjekt, prožet je strujom općih zbivanja svijeta. Za moju percepciju, u prvom redu sam zatvoren unutar granica kože svog tijela. Ali ono što je unutar kože tijela, pripada kozmosu kao cjelini. Stoga, da bi postojao odnos između mog organizma i predmeta izvan mene, nije nužno da nešto od objekta uđe u mene ili ostavi utisak na moj um, poput pečatnog prstena u vosku. Pitanje: kako ću saznati nešto o stablu, koje je deset koraka od mene, potpuno je krivo. Proizlazi iz stava, da su moje tjelesne granice apsolutni razdjelni zidovi, kroz koji u mene ulaze poruke stvari. Sile, koje djeluju unutar mog tijela, iste su kao i one koje postoje izvana. Dakle, 'ja' sam stvarno stvar; međutim, ne 'ja' utoliko što sam subjekt koji percipira, nego 'ja', utoliko što sam dio općih zbivanja svijeta. Percepcija stabla, s mojim 'ja', leži u istoj cjelini. Taj opći događaj svijeta, evocira percepciju stabla tamo, u istoj mjeri kao i percepciju moga 'ja' ovdje. Da nisam spoznavatelj svijeta, nego kreator svijeta, objekt i subjekt (percepcija i 'ja') nastali bi u jednom činu. Jer su međusobno ovisni. Kao spoznavatelj svijeta, ono što im je zajedničko kao bitni aspekti, mogu naći samo kroz mišljenje, koje jedno s drugim povezuje kroz koncepte.
Najteže će biti pobiti, takozvane fiziološke dokaze subjektivnosti naših percepcija. Kada vršim pritisak na kožu svog tijela, doživljavam to kao osjet pritiska. Isti pritisak okom mogu osjetiti kao svjetlost, a uhom kao zvuk. Strujni udar percipiram okom kao svjetlo, kroz uho kao zvuk, kroz kožne živce kao udar, a kroz organ njuha kao miris fosfora. Što slijedi iz ove činjenice? Samo ovo: opažam strujni udar (ili pritisak), a zatim kvalitetu svjetlosti, ili zvuk, ili određeni miris i tako dalje. Da nema oka, percepcija mehaničkih vibracija u okolini ne bi bila popraćena percepcijom kakvoće svijetla, bez prisutnosti organa sluha ne bi bilo percepcije zvuka, i tako dalje. S kojim pravom netko može reći da bez organa percepcije cijeli proces ne bi postojao? Svatko tko iz činjenice da električni proces u oku proizvodi svjetlost, zaključuje da je ono što opažamo kao svjetlost, izvan našeg organizma, samo mehanički proces kretanja, zaboravlja da on samo prelazi iz jedne percepcije u drugu, a nikako u nešto izvan percepcije. Kao što se može reći: oko mehaničko kretanje u svojoj okolini percipira kao svjetlost, isto tako se može tvrditi: zakonitu promjenu u objektu mi percipiramo kao pokret. Naslikam li konja dvanaest puta na obodu rotirajućeg diska, upravo u oblicima koje njegovo tijelo poprima dok nastavlja kasati, rotirajućim diskom mogu stvoriti iluziju kretanja. Samo kroz otvor trebam gledati na takav način da mogu vidjeti uzastopne položaje konja u odgovarajućim intervalima. Ne vidim dvanaest slika konja, nego sliku konja koji juri.
Spomenuta fiziološka činjenica, ne može dakle baciti nikakvo svijetlo na odnos između percepcije i predodžbe. Svoj put moramo pronaći na druge načine.
Onog trenutka kad se percepcija pojavi u mom polju promatranja, kroz mene također postaje aktivno mišljenje. Karika u mom misaonom sustavu, određena intuicija, povezuje koncept s percepcijom. Kada percepcija nestane iz mog vidnog polja, što ostaje? Moja intuicija sa svojim odnosom prema specifičnoj percepciji, koja se formirala u trenutku percepcije. Živopisnost kojom ću se kasnije prisjećati tog odnosa, ovisi o načinu na koji funkcionira moj psihički i fizički organizam. Predodžba nije ništa drugo nego intuicija povezana s određenom percepcijom, koncept, ono što je nekad bilo spojeno s percepcijom, i koje zadržava referencu na tu percepciju. Moj koncept lava, nije nastao iz moje percepcije lavova. Međutim, moja predodžba o lavu nastala je percepcijom. Konceptu lava, mogu poučiti nekoga tko nikada nije vidio lava. Dati mu živopisnu predodžbu, neću uspjeti bez njegove vlastite percepcije.
Predodžba je dakle, individualizirani koncept. I sada nam je razumljivo da nam se stvari stvarnosti, mogu predstaviti kroz predodžbe. Cijela stvarnost neke stvari, postaje nam očita u trenutku promatranja i kombinacije koncepta i percepcije. Preko percepcije, koncept dobiva individualizirani oblik, referencu na tu posebnu percepciju. U tom individualnom obliku, koji u sebi nosi upućivanje na percepciju kao posebnost, živi dalje u nama i oblikuje predodžbu stvari o kojoj je riječ. Ako naiđemo na drugu stvar s kojom je povezan isti koncept, prepoznajemo da pripada istoj vrsti kao i prva; ako drugi put naiđemo na istu stvar, u našem sustavu koncepata nalazimo ne samo odgovarajući koncept općenito, nego i individualizirani koncept s njegovom osebujnom referencom na isti objekt, i ponovno prepoznajemo objekt.
Predodžba dakle, stoji između percepcije i koncepta. To je specifičan koncept koji ukazuje na percepciju. Zbroj onoga o čemu mogu stvoriti predodžbe, mogu nazvati svojim iskustvom. Osoba koja ima veći broj individualiziranih koncepata, imat će bogatije iskustvo. Čovjek koji nema nimalo intuicije, nije sposoban steći iskustvo. Gubi predmete iz svog vidokruga, jer mu nedostaju koncepti s kojima bi ih trebao povezati. Osoba s dobro razvijenim misaonim sposobnostima, ali slabo funkcionirajućom percepcijom zbog grubih osjetilnih organa, neće moći steći iskustvo. Ona naravno, može na neki način steći koncepte; ali njegovoj intuiciji nedostaje živo upućivanje na određene stvari. Putnik bez mišljenja, i učenjak koji živi u apstraktnim konceptualnim sustavima, jednako su nesposobni steći bogato iskustvo.
Stvarnost nam se predstavlja kao percepcija i koncept, a subjektivni prikaz te stvarnosti kao predodžba. Kad bi se naša osobnost izražavala samo spoznajno, zbroj svega objektivnog bio bi dan u percepciji, konceptu i predodžbi. Međutim, mi se ne zadovoljavamo povezivanjem percepcije, uz pomoć mišljenja, s konceptom, nego je također povezujemo s našom određenom subjektivnošću, s našim individualnim 'ja'. Izraz ovog individualnog odnosa je osjećaj koji se manifestira kao zadovoljstvo ili nezadovoljstvo. Mišljenje i osjećanje, odgovaraju dvojnoj prirodi našeg bića, o kojoj smo već razmišljali. Mišljenje je element preko kojeg sudjelujemo u općim zbivanjima kozmosa; osjećaj je ono što nam omogućuje da se povučemo u granice vlastitog bića.
Naše nas mišljenje povezuje sa svijetom; naši osjećaji nas vraćaju u nas same i čine nas pojedincima. Kad bismo samo mislili i opažali bića, cijeli bi nam život morao proći u nediferenciranoj ravnodušnosti. Kad bismo sebe mogli prepoznati kao sebe, bili bismo potpuno ravnodušni prema sebi. Samo činjenicom da kroz samospoznaju osjećamo sebe, te kroz percepciju stvari, zadovoljstva i boli, živimo kao individualna bića čija egzistencija nije iscrpljena konceptualnim odnosom u kojem se nalazimo prema ostatku svijeta, već koja za sebe imaju posebnu vrijednost.
Netko bi mogao biti u iskušenju da u životu osjećaja vidi element koji je bogatije zasićen stvarnošću nego misaono promatranje svijeta. Odgovor je da život osjećaja, ima ovo bogatije značenje samo za moju individualnost. Moj život osjećaja, može steći vrijednost za svijet u cjelini, samo ako se osjećaj, kao percepcija mene samog, poveže s konceptom, i na taj zaobilazan način integrira u kozmos.
Naš je život stalna oscilacija između doživljavanja općih događaja u svijetu i našeg pojedinačnog bića. Što se više uzdižemo u opću prirodu mišljenja, gdje nas pojedinac u konačnici zanima samo kao primjer, kao primjer koncepta, to se više u nama gubi karakter posebnog bića, sasvim specifične jedinstvene osobnosti. Što se više spuštamo u dubine vlastitog života i dopuštamo našim osjećajima da su u rezonanci s iskustvima vanjskog svijeta, to se više odvajamo od univerzalnog bića. Izraziti pojedinac će biti onaj koji svojim osjećajima najdalje seže u oblast ideja. Ima ljudi kod kojih čak i najopćenitije ideje koje su čvrsto u njihovim glavama, još uvijek nose onu posebnu obojanost koja ih nepogrešivo pokazuje kao povezane sa svojim nositeljem. Postoje i drugi čiji koncepti dolaze do nas, bez ikakvih tragova vlasništva, kao da nisu potekli od ljudskog bića od krvi i mesa.
Predodžbe, našem konceptualnom životu već daju individualni karakter. Svatko ima svoju perspektivu iz koje gleda na svijet. Njegovi koncepti temelje se na njegovim percepcijama. O općim konceptima, razmišljat će na svoj poseban način. Ovo konkretno određenje, rezultat je našeg položaja u svijetu, sfere percepcije koja je uz naše mjesto u životu.
Ovoj izvjesnosti suprotstavlja se druga, koja ovisi o našoj posebnoj organizaciji. Naša organizacija je zasebna, potpuno definirana cjelina. Svatko od nas povezuje određene osjećaje, u različitim stupnjevima intenziteta, s našim percepcijama.
To je individualnost naše vlastite osobnosti. Ostaje kao talog, kada uzmemo u obzir sve odrednice pozornice života.
Život osjećaja potpuno lišen misli, postupno bi izgubio svaku vezu sa svijetom. Spoznaja stvari, u čovjeku koji je orijentiran prema totalitetu, ide ruku pod ruku s izgradnjom i razvojem života osjećaja.
Osjećaj je sredstvo, pomoću kojeg koncepti u prvom redu dobivaju konkretan život.