.- V. Spoznavanje svijeta (znanost slobode)
Iz prethodnih razmatranja slijedi, da je ispitivanjem sadržaja naših opažanja, nemoguće dokazati da su naše percepcije predodžbe. Ovaj dokaz treba pružiti, dokazujući da, ako se proces percepcije odvija na način na koji ga zamišljamo prema pretpostavkama naivnog realizma, o psihičkoj i fiziološkoj konstituciji naše individue, tada se ne bavimo stvarima po sebi, već samo svojim predodžbama o stvarima. Ako naivni realizam, ako se dosljedno provodi, dovodi do rezultata koji su upravo suprotni njegovim premisama, onda se te premise moraju proglasiti neprikladnima za temeljenje svjetonazora i od njih se mora odustati. U svakom slučaju, nedopustivo je odbaciti premise i prihvatiti zaključke, kao što to čini kritički idealist, koji svoju tvrdnju: svijet je moja predodžba, temelji na navedenom rezoniranju. (Eduard von Hartmann daje detaljan prikaz ove linije razmišljanja u svom spisu 'Temelji problem epistemologije')
Jedno je ispravnost kritičkog idealizma, drugo je uvjerljivost njegovih dokaza. Situacija o toj ispravnosti bit će razjašnjena kasnije u kontekstu naše rasprave. Ali uvjerljivost njegovih dokaza jednaka je nula. Ako gradite kući i prizemlje se uruši tijekom izgradnje prvog kata, s njim se uruši i prvi kat. Naivni realizam i kritički idealizam su kao prizemlje i prvi kat.
Ako netko vjeruje da je cjelokupni percipirani svijet samo predodžba, odnosno učinak meni nepoznatih stvari na moju dušu, pravo pitanje znanja nije naravno o predodžbama koje postoje samo u duši, već o stvarima koje leže izvan naše svijesti i neovisne su o nama. On pita: koliko od potonjih možemo znati neizravno, budući da nisu izravno dostupne našem promatranju? Onaj koji zauzima ovo stajalište, ne mari za unutarnju povezanost svojih svjesnih percepcija, nego radije o njihovim ne više svjesnim uzrocima, koji postoje neovisno o njemu, dok, po njegovom mišljenju, percepcije nestaju, čim on svoja osjetila odvrati od stvari. S ove točke gledišta, naša svijest djeluje kao zrcalo, čije slike određenih stvari nestaju u trenutku, kada njegova reflektirajuća površina nije okrenuta prema njima. Ali tko god ne vidi same stvari, nego samo njihove odraze, on se time mora neizravno informirati o prirodi prvih, na temelju zaključaka iz ponašanja drugih. To je stajalište suvremene prirodne znanosti koja percepcije koristi samo kao posljednje sredstvo za uvid u procese materije koji leže iza njih, i koji su jedini istinski postojeći. Ako filozof, kao kritički idealist, uopće dopušta bitak, onda je njegova potraga za znanjem, uz neizravnu uporabu predodžbi, usmjerena samo na taj bitak. Njegov interes nadilazi subjektivni svijet predodžbi, i fokusira se na ono što te predodžbe generira.
Kritički idealist može ići tako daleko da kaže kako je zatvoren u svom svijetu predodžbi i da ne može iz njega izaći. Ako mislim o nečemu što stoji iza mojih predodžbi, ta misao nije ništa više od moje predodžbe. Takav će idealist tada, ili potpuno zanijekati stvar po sebi, ili barem izjaviti da ona za nas ljude nema nikakvog značenja, odnosno da je kao da ne postoji, jer o njoj ne možemo ništa znati.
Kritičkom idealistu ove vrste, cijeli svijet izgleda kao san, u usporedbi s kojim bi svaka želja za znanjem bila jednostavno besmislena. Za njega mogu postojati samo dvije vrste ljudi: s predrasudama, ljudi koji vjeruju da su njihovi snovi stvarnost, i mudri, koji proziru ništavnost ovog svijeta snova i koji postupno gube svaku želju da se njime više bave. S ove točke gledišta, vlastita osobnost također može postati puka slika iz snova. Upravo kao što se ispod slika snova pri spavanju, pojavljuje naša vlastita slika iz sna, tako se u budnoj svijesti predodžba o vlastitom 'ja' pridodaje predodžbi vanjskog svijeta. U svijesti nemamo naše stvarno 'ja', već danu samo našu predodžbu 'ja'. Svatko tko poriče da stvari postoje, ili barem da možemo nešto znati o njima, mora također poricati postojanje ili znanje o vlastitoj osobnosti. Kritički idealist tada dolazi do tvrdnje: "Sva se stvarnost pretvara u prekrasan san, bez života o kojem sanjate i bez duha, koji sanja; u san, koji je povezan sa sanjanjem samog sebe" (usporedi Fichte, Sudbina čovjeka).
Bez obzira na to da li osoba koja vjeruje da neposredni život prepoznaje kao san, više iza tog sna ne sluti ništa, ili svoje predodžbe povezuje sa stvarnim stvarima: sam život za njega mora izgubiti svaki znanstveni interes. Ali dok je za one koji vjeruju da snovi iscrpljuju dostupni svemir, sva znanost besmislica, za one druge, koji vjeruju da su kompetentni izvlačiti zaključke o stvarima iz predodžbi, znanost će se sastojati u istraživanju tih 'stvari po sebi'. Prvi svjetonazor možemo smatrati apsolutnim iluzionizmom, drugi, njegov najdosljedniji predstavnik Eduard von Hartmann, naziva transcendentalnim realizmom. [U smislu ovog svjetonazora, transcendentalno je izraz koji se koristi za opisivanje znanja koje svjesno vjeruje, da se o stvarima po sebi ne može reći ništa izravno, ali koje neizravno iz poznatog subjektivnog izvodi zaključke o nepoznatom (transcendentnom). Prema tom gledištu, stvar po sebi nalazi se izvan oblasti svijeta koja nam je neposredno spoznatljiva, to jest transcendentna. Ali naš se svijet može transcendentalno povezati s transcendentnim. Hartmannovo gledište naziva se realizmom jer ide dalje od subjektivnog, idejnog, do transcendentalnog, stvarnog.]
Ova dva pogleda, s naivnim realizmom imaju zajedničko to što, nastoje steći uporište kroz istraživanje percepcija. Ali nigdje unutar te oblasti, ne mogu pronaći čvrsto uporište.
Glavno pitanje za pristašu transcendentalnog realizma trebalo bi biti: kako 'ja' iz sebe samog stvara svijet predodžbi? Za dani svijet predodžbi, a koji nestaje čim zatvorimo osjetila za vanjski svijetu, ozbiljna potraga za znanjem može se zgrijati do te mjere, da je to sredstvo da 'ja' neizravno istražuje svijet po sebi. Kada bi stvari našeg iskustva bile predodžbe, onda bi naš svakodnevni život bio poput sna, a spoznavanje istinitih činjenica bilo bi poput buđenja. Slike iz snova također nas zanimaju sve dok sanjamo, pa prema tome ne proziremo prirodu sna. U trenutku buđenja više se ne pitamo o unutarnjoj povezanosti naših slika iz snova, već o fizičkim, fiziološkim i psihološkim procesima koji su u njihovoj osnovi. Niti filozofa, koji misli da je svijet njegova predodžba, ne može zanimati unutarnja povezanost elemenata. Ako uopće prihvaća postojanje 'ja', tada se neće pitati kako je jedna predodžba povezana s drugom, nego što se događa u duši neovisno o njemu, dok njegova svijest sadrži određeni niz predodžbi. Ako sanjam da pijem vino koje mi izaziva peckanje u grlu i zatim se probudim s kašljem (usporedi Weygandt, Entstehung der Träume, 1893), radnja iz snova prestaje me zanimati u trenutku buđenja. Moja je pozornost sada isključivo usmjerena na fiziološke i psihološke procese kroz koje se nagon za kašljem simbolično izražava u slici sna. Na sličan način, čim se filozof uvjeri da dani svijet ima karakter predodžbi, mora odmah skočiti na stvarnu dušu koja je iza njega. Situacija je, međutim, gora kada iluzionizam potpuno niječe 'ja' koje stoji iza predodžbi, ili ga barem smatra nespoznatljivim. Na takvo gledište lako može voditi opažanje da, za razliku od sanjanja, da doista postoji budno stanje u kojemu imamo priliku vidjeti kroz snove i povezati ih sa stvarnim okolnostima, ali da nemamo stanje koje je u sličnom odnosu s budnim svjesnim životom. Svakome tko zagovara ovo gledište nedostaje uvid da postoji nešto što je zapravo povezano s pukom percepcijom, kao što je iskustvo u budnom stanju sa sanjanjem. To nešto je mišljenje.
Nedostatak uvida o kojem se ovdje govori, ne može se zamjeriti naivnoj osobi. Ona se predaje životu i stvari smatra stvarnima, onakvima kakve su joj predstavljene u iskustvu. Ali prvi korak, učinjen izvan ove točke gledišta, može se sastojati samo od pitanja: u kakvom je mišljenje odnosu prema percepciji? Svejedno je hoće li percepcija nastaviti postojati u danom obliku prije i poslije moje predodžbe, ili ne: ako o njoj želim nešto reći, to se može dogoditi samo uz pomoć mišljenja. Ako kažem: svijet je moja predodžba, izrazio sam rezultat misaonog procesa, a ako moja misao nije primjenjiva na svijet, onda je taj rezultat pogreška. Između percepcije i bilo koje izjave o njoj, umeće se mišljenje.
Već smo naveli razlog zašto se mišljenje često zanemaruje kada se razmatraju stvari (vidi stranicu 28). On leži u tome što pozornost usmjeravamo samo na objekt o kojem mislimo, ali istovremeno ne i na mišljenje. Naivna svijest dakle, tretira mišljenje kao nešto što nema nikakve veze sa stvarima, već stoji potpuno odvojeno od njih i stvara svoja opažanja o svijetu. Slika koju mislilac stvara o pojavama svijeta, ne smatra se nečim što pripada stvarima, nego nečim što postoji samo u glavi čovjeka; svijet je dovršen i bez te slike. Svijet je dovršen u svojim supstancama i silama; i iz tog dovršenog svijeta čovjek stvara sliku. Oni koji tako razmišljaju, samo se moraju zapitati: s kojim pravom proglašavate svijet dovršenim bez mišljenja? Ne proizvodi li svijet misao u glavi čovjeka s istom nužnošću kao cvijet u biljci? Posadite sjeme u zemlju. Baca korijenje i stabljiku. Razvija se u listove i cvjetove. Stavite biljku nasuprot sebi. Ona se u vašoj duši povezuje s određenim konceptom. Zašto se taj koncept manje odnosi na cijelu biljku nego na list i cvijet? Kažete: lišće i cvijeće postoje bez opažajućeg subjekta; koncept se pojavljuje samo kada se čovjek suoči s biljkom. Sasvim dobro. Ali cvjetovi i listovi također se razvijaju na biljci samo kada postoji tlo u koje se klica može smjestiti, kada ima svijetla i zraka u kojem se listovi i cvjetovi mogu razviti. Upravo tako nastaje koncept biljke, kada se biljci približi misleća svijest.
Potpuna je proizvoljnost, zbroj onoga što doživljavamo o nekoj stvari kroz puku percepciju, smatrati kao totalitet, kao cjelinu, a ono što proizlazi iz mislećeg promatranja, kao nešto dodano, što nema nikakve veze sa samom stvari. Kada danas primim pupoljak ruže, tada je slika, koja se predstavlja mojoj percepciji, samo u početku cjelovita. Stavim li pupoljak u vodu, sutra ću dobiti potpuno drugačiju sliku svog objekta, ako ne skidam pogled s pupoljka ruže. Na taj način vidimo kako sadašnje stanje, neprekidno prelazi u sutrašnje, kroz bezbrojne međufaze. Slika, koja mi se ukazuje u određenom trenutku, samo je slučajni fragment objekta, koji je u stanju kontinuiranog razvoja. Ako pupoljak ne stavim u vodu, neće razviti cijeli niz stanja koja su mu potencijalno bila svojstvena. Isto tako, sutra možda neću moći nastaviti promatrati cvijet, i stoga ću imati nepotpunu sliku.
Posve je irelevantna prosudba, utemeljena na slučajnostima, koja u određeno vrijeme razjašnjava prikazanu sliku: evo to je stvar.
Jednako nije dopustivo, iz zbroja perceptivnih karakteristika objasniti stvar. Bilo bi sasvim moguće da bi um mogao steći koncept istovremeno i neodvojivo od percepcije. Takav um nikada ne bi ni pomislio, da takav koncept smatra, za stvar nečim nebitnim. Morao bi mu pripisati egzistenciju neodvojivo povezanu s tom stvari.
Želio bih biti jasniji na jednom primjeru. Ako kamen bacim vodoravno kroz zrak, vidim ga na različitim uzastopnim mjestima. Ova mjesta spajam u liniju. U matematici učim o različitim oblicima linija, uključujući parabolu. Parabolu poznajem kao liniju koja nastaje kada se točka kreće na određeni zakonit način. Kad ispitujem uvjete pod kojima se bačeni kamen kreće, nalazim da je linija njegova gibanja identična onoj koju poznajem kao parabolu. Činjenica da se kamen giba po paraboli, posljedica je zadanih uvjeta, i nužno iz njih proizlazi. Oblik parabole pripada cijeloj pojavi, kao i sve ostalo što dolazi u obzir. Gore opisani um, koji ne bi morao ići zaobilaznim putem mišljenja, ne bi dobio samo zbroj vizualnih senzacija na različitim mjestima, nego također, neodvojivo od pojave, parabolični oblik linije projekcije, koju mi pojavi dodajemo tek mišljenjem.
Ne leži na samim objektima to što su nam u početku dani bez odgovarajućih koncepata, nego u našem duhovnom ustrojstvu. Naše cjelokupno biće funkcionira tako da za svaku stvar u stvarnosti, elementi relevantni za materiju pritječu s dvije strane: sa strane percepcije i mišljenja.
To nema nikakve veze s prirodom stvari, to kako sam ja organiziran da ih dokučim. Jaz između percepcije i mišljenja postoji samo u trenutku kada se ja, promatrač, suočavam sa stvarima. Međutim, koji elementi pripadaju stvari, a koji ne, to svakako ne može ovisiti o tome kako ja stječem spoznaju o tim elementima.
Čovjek je ograničeno biće. Prije svega, on je biće među drugim bićima. Njegova egzistencija pripada prostoru i vremenu. To znači da mu se može pripisati samo ograničeni dio univerzuma. Međutim, taj ograničeni dio, vremenski je i prostorno povezan s drugim stvarima oko sebe. Kad bi naše postojanje bilo toliko povezano sa stvarima, da je svaki događaj u svijetu ujedno i naš događaj, tada ne bi bilo razlike između nas i stvari. Ali tada za nas ne bi bilo pojedinačnih stvari. Sve što se događa, neprekidno bi teklo jedno u drugo. Kozmos bi bio jedinstvo i samostalna cjelina. Tijek događaja nigdje se ne bi prekidao. Zbog naših ograničenja, nešto nam se čini kao jedinstveno, što zapravo nije jedinstveno. Nigdje, naprimjer, jedinstvena kvaliteta crvene, nije prisutna izolirano. Sa svih strana je okružena drugim kvalitetama kojima pripada i bez kojih ne bi mogla postojati. Za nas je, međutim, potrebno izdvojiti određene dijelove svijeta i promatrati ih zasebno. Naše oči mogu percipirati samo pojedinačne boje jednu za drugom iz složenog sustava boja, dok naš um može percipirati samo pojedinačne koncepte iz koherentnog sustava koncepata. To odvajanje je subjektivan čin, uvjetovan činjenicom da nismo identični sa procesom svijeta, već biće među drugim bićima.
Sada dolazi da odredimo položaj bića koje mi sami jesmo, u odnosu na druga bića. Ovo se određenje treba razlikovati od puke svijesti o sebi. Potonje se temelji na percepciji, kao i svijest o bilo kojoj drugoj stvari. Percepcija sebe mi pokazuje zbroj karakteristika koje kombiniram, da bi formirao cjelinu svoje osobnosti, kao što spajam karakteristike: žuto, metalno, tvrdo i tako dalje, u jedinstvo 'zlato'. Samosvijest me ne izvodi izvan područja onoga što mi pripada. Ovu percepciju sebe treba razlikovati od misaonog samoodređenja. Kao što mišljenjem, integriram jednu percepciju vanjskog svijeta u kontekst svijeta, tako mišljenjem, i percepcije koje imam u sebi integriram u proces svijeta. Moja percepcija sebe me zatvara unutar određenih granica; moje mišljenje nema nikakve veze s tim granicama. U tom smislu ja sam dvostruko biće. Zatvoren sam u oblast koju doživljavam kao oblast svoje osobnosti, ali sam nositelj aktivnosti, koja iz više sfere određuje moje ograničeno postojanje. Naše mišljenje nije individualno poput naših senzacija i osjećaja. Univerzalno je. U svakoj pojedinoj osobi ono dobiva individualni karakter, samo zato jer je povezano s njegovim individualnim osjećajima i senzacijama. Ove posebne boje univerzalnog mišljenja, pojedinačne ljude razlikuju jedne od drugih. Trokut ima samo jedan jedini koncept. Za sadržaj tog koncepta, nebitno je hoće li ga shvaćati nositelj ljudske svijesti A ili B. Međutim, to će svaki od ova dva nositelja svijesti, dokučiti pojedinačno.
Ova misao je suočena s predrasudom koju je teško prevladati. Pristranošću se ne dopire do uvida, da je koncept trokuta koji dohvaća moja glava, isti kao onaj kojeg je zahvatila glava čovjeka do mene. Naivna osoba sebe smatra tvorcem svojih koncepata. Stoga smatra, da svaka osoba ima svoje koncepte. Temeljni zahtjev filozofskog mišljenja je prevladati tu predrasudu. Jedan jedinstveni koncept trokuta, ne postaje višestruk zato što ga mnogi misle. Jer mišljenje mnogih, i samo je jedinstvo.
S mišljenjem, dali smo element koji našu posebnu individualnost, s kozmosom ujedinjuje u cjelinu. Dok imamo osjet i osjećajući (također opažajući), mi smo pojedinci; dok mislimo, mi smo jedno individualno sve-biće, koje prožima sve. To je dublji temelj naše dvostruke prirode: u sebi vidimo jednu potpuno apsolutnu moć kako dolazi u postojanje, koja je univerzalna, ali ne možemo je upoznati dok emanira iz središta svijeta, već u točki na periferiji. Da je ovo prvo slučaj, tada bismo znali cijelu zagonetku svijeta, čim postanemo svjesni. Ali budući da stojimo na točki na periferiji, i svoju vlastitu egzistenciju nalazimo zatvorenom u određenim granicama, oblast izvan našeg bića, moramo spoznati uz pomoć mišljenja, koje iz opće egzistencije svijeta strši u nama.
Budući da mišljenje unutar nas nadilazi naše posebno biće, i odnosi se na opću egzistenciju svijeta, u nama se javlja poriv za znanjem. Bića koja ne misle, nemaju ovaj nagon. Kada se suoče s drugim stvarima, pitanja se ne pojavljuju. Ove druge stvari, takvim bićima ostaju vanjske. Kod bića koja misle, kada se suoče s vanjskim stvarima u igru ulazi koncept. To je ono što primamo od stvari, ne izvana, nego iznutra. Spoznaja bi trebala osigurati ravnotežu, sjedinjenje oba elementa, unutarnjeg i vanjskog.
Percepcija nije nešto gotovo ili potpuno, već jedna strana ukupne stvarnosti. Druga strana je koncept. Čin spoznaje je sinteza percepcije i koncepta. Tek su percepcija i koncept, ono što čini cijelu stvar.
Prethodne napomene pružaju dokaz, da je apsurdno tražiti nešto drugo zajedničko u pojedinačnim bićima svijeta, osim idejnog sadržaja koje nam nudi mišljenje. Moraju propasti svi pokušaji onih koji teže jedinstvu svijeta, osim ovog koherentnog, idejnog sadržaja, koji stječemo kroz promišljenu kontemplaciju naših percepcija. Ni ljudski-osobni Bog, ni sila ni materija, ni volja bez ideje (Schopenhauerova) ne mogu se smatrati univerzalnim jedinstvom svijeta. Svi ovi entiteti pripadaju samo ograničenoj oblasti našeg promatranja. Ljudski ograničenu osobnost opažamo samo u sebi, a silu i materiju u vanjskim stvarima. Što se tiče volje, ona se može smatrati samo izrazom aktivnosti naše ograničene osobnosti. Schopenhauer želi izbjeći da 'apstraktno' mišljenje postane nositelj jedinstva svijeta, i umjesto toga traži nešto što mu se odmah predstavlja kao nešto stvarno. Ovaj filozof vjeruje, da nikada nećemo moći razumjeti svijet ako ga promatramo kao vanjski svijet. "Zapravo, istraživano značenje svijeta s kojim se susrećem jedino kao s predodžbom, ili prijelaz iz nje, kao puke predodžbe spoznavajućeg subjekta, u ono što on može biti osim toga, nikada ne bi bilo pronađeno da sam istraživač nije ništa više od čisto spoznavajućeg subjekta (krilata anđeoska glava bez tijela). Ali sada je on sam ukorijenjen u tom svijetu, naime nalazi se u njemu kao individua, to jest, njegovo znanje, koje je uvjetni nositelj čitavog svijeta kao predodžbe, ipak je u cijelosti posredovano tijelom, čiji su osjećaji, kao što je prikazano, polazište intelekta u percepciji toga svijeta. Za čisto spoznajni subjekt kao takav, to je tijelo predodžba kao i svaka druga, objekt među objektima: pokreti i radnje istog, poznati su mu na isti način kao i promjene svih drugih objekata koje može percipirati, i bili bi mu jednako čudni i neshvatljivi da mu njihovo značenje nije otkriveno na potpuno drugačiji način..... Subjektu spoznaje, koji se pojavljuje kao pojedinac kroz svoj identitet s tijelom, to je tijelo dano na dva sasvim različita načina: jednom kao predodžba u intelektualnoj intuiciji, kao objekt među objektima, i podvrgnuto zakonima istih; ali onda i na posve drugačiji način, naime kao ono što je svima neposredno poznato, i što označava riječ volja. Svaki istinski čin njegove volje je izravno i neizbježno i pokret njegova tijela: on ne može stvarno htjeti čin, a da istodobno ne opazi da se on pojavljuje kao pokret tijela. Čin volje i radnja tijela nisu dva objektivno priznata različita stanja, koja su povezana vezom kauzalnosti, i nisu u odnosu kao uzrok i posljedica; već su oni jedno te isto, samo dani na dva potpuno različita načina: jednom potpuno izravno, a drugi put dokučeni intelektom." Kroz te rasprave, Schopenhauer vjeruje da je opravdano u tijelu čovjeka pronaći 'objektivnost' volje. On smatra da se u djelovanju tijela odmah osjeća stvarnost, stvar po sebi, in concreto. Protiv ovih izjava, mora se prigovoriti da smo radnji našeg tijela postali svjesni, samo kroz percepciju sebe, i kao takve nemaju nikakvu prednost nad drugim percepcijama. Želimo li spoznati njihovu bit, to možemo učiniti samo misaonom kontemplacijom, odnosno integracijom u sustav ideja, naših koncepata i ideja.
U naivnoj svijesti čovječanstva, najdublje ukorijenjeno gledanje je: mišljenje je apstraktno, bez konkretnog sadržaja. U najboljem slučaju, može dati 'idejnu' protusliku jedinstva svijeta, ali ne samo jedinstvo svijeta.
Svatko tko ovako sudi, nikada nije shvatio što je percepcija bez koncepta. Pogledajmo ovaj svijet percepcije: pojavljuje se kao puka jukstapozicija u prostoru i slijed u vremenu, agregat nepovezanih detalja. Nijedna od stvari koje se pojavljuju, kao ni događaj, na sceni percepcije, nema nikakve izravne veze s drugim koji se može percipirati. Svijet je raznolikost jednakih objekata. Ni jedan ne igra veću ulogu od onog drugog, u funkcioniranju svijeta. Ako želimo shvatiti da je ova ili ona činjenica važnija od druge, moramo konzultirati svoje mišljenje. Bez funkcionalnog mišljenja, rudimentarni organ životinje, koji za njen život nije ključan, čini nam se kao ekvivalent najvažnijem udu tijela. Pojedinačne činjenice postaju očite u njihovom značaju po sebi i za ostatak svijeta, tek kada misao povuče svoje niti, od bića do bića. Ova aktivnost mišljenja je sadržajna. Jer samo kroz vrlo konkretan sadržaj, mogu znati zašto je puž na nižoj organizacijskoj razini od lava. Sam pogled, percepcija, ne daje mi nikakav sadržaj koji bi me mogao podučiti o savršenosti organizacije.
Ovaj sadržaj, mišljenje prenosi na percepciju, iz čovjekova svijeta koncepata i ideja. Za razliku od sadržaja percepcije, koji nam je dan izvana, sadržaj mišljenja pojavljuje se iznutra. Oblik u kojem se u tom trenutku pojavljuje, nazvat ćemo intuicijom. Ona je za mišljenje, ono što je promatranje za percepciju. Intuicija i opažanje su izvori naše spoznaje. Opaženi objekt u svijetu, ostaje nam stran, sve dok u sebi nemamo odgovarajuću intuiciju koja nadopunjava djelić stvarnosti koji nedostaje našoj percepciji. Svakome tko nema sposobnost, pronaći intuicije koje odgovaraju stvarima, puna stvarnost ostaje zatvorena. Baš kao što slijep za boje, vidi samo razlike u svjetlini bez kvalitete boje, osoba bez intuicije može promatrati samo nepovezane fragmente percepcije.
Objasniti neku stvar, učiniti je razumljivom, ne znači ništa drugo nego staviti to u kontekst iz kojeg je istrgnuto, gore opisanom strukturom naše organizacije. Ne postoji takva stvar koja je odvojena od svijeta kao cjeline. Svako odvajanje ima samo subjektivnu valjanost za našu organizaciju. Za nas je svijet kao cjelina podijeljen na: iznad i ispod, prije i poslije, uzrok i posljedicu, objekt i predodžbu, materiju i silu, objekt i subjekt, i tako dalje. Pojedinosti s kojima se suočavamo u našem promatranju, povezane su kariku po kariku, kroz koherentan, jedinstveni svijet naših intuicija; a mišljenjem ponovno sastavljamo u jedinstvo, sve što smo opažanjem razdvojili.
Zagonetnost nekog objekta, sastoji se u njegovoj posebnoj egzistenciji. Međutim, to smo mi uzrokovali, i može se, unutar svijeta koncepata, ponovno ukloniti.
Ništa nam nije dano izravno, osim putem mišljenja i percepcije. Sada se postavlja pitanje: što je s važnošću percepcije, s obzirom na naša objašnjenja? Uistinu smo prepoznali da dokaz koji kritički idealizam predstavlja za subjektivnu prirodu percepcija, pada u vodu; ali priznanje netočnosti dokaza, ne znači da se sama stvar temelji na pogrešci. Kritički idealizam u svojoj argumentaciji, ne polazi od apsolutne prirode mišljenja, već se oslanja na ideju, da će naivni realizam, ako ga se dosljedno slijedi, sam sebe ukinuti. Kakva je situacija ako se priznaje apsolutnost mišljenja?
Pretpostavimo da se u mojoj svijesti pojavi određena percepcija, naprimjer crveno. Daljim promatranje ispostavlja se da je percepcija povezana s drugim percepcijama, primjerice određenom figurom, s određenim temperamentom i taktilnim percepcijama. Tu vezu nazivam objektom svijeta osjetila. Sada se mogu zapitati: što se još može pronaći osim spomenutog, u onom dijelu prostora u kojem mi se javljaju gornje percepcije. Pronaći ću mehaničke, kemijske i druge procese unutar prostornog dijela. Sada idem dalje i ispitujem procese koje nalazim na putu od objekta do svog osjetilnog organa. Mogu pronaći procese kretanja u elastičnom mediju koji po svojoj prirodi nemaju ništa zajedničko s izvornim percepcijama. Isti rezultat dobivam kada ispitujem daljnji prijenos od osjetilnih organa do mozga. Iz svakog od ovih područja donosim nove percepcije; ali ono što djeluje kao sredstvo povezivanja kroz sve te prostorno i vremenski odvojene percepcije, jest mišljenje. Vibracije zraka koje prenose zvuk, dane su mi kao percepcije, kao i sam zvuk. Samo mišljenje raščlanjuje sve te percepcije i prikazuje ih u njihovim međusobnim odnosima. Ne možemo reći da postoji nešto drugo osim onoga što se neposredno percipira, osim onoga što se prepoznaje kroz idejne veze percepcija (koje je moguće otkriti mišljenjem). Odnos između objekata percepcije i subjekata percepcije, koji nadilazi ono što se samo percipira, stoga je samo idejni, to jest iskaziv samo kroz koncepte. Samo u slučaju, kad bih mogao percipirati kako objekt percepcije utječe na subjekt percepcije, ili obrnuto, kad bih mogao promatrati konstrukciju perceptivne strukture od strane subjekta, bilo bi moguće govoriti kao što čine moderna fiziologija i kritički idealizam izgrađen na njoj. Ovo gledište brka idejni odnos (objekta prema subjektu) s procesom o kojem bi se moglo govoriti samo ako bi se mogao percipirati. Rečenica 'nema boje bez oka koje osjeća boju', ne može dakle značiti da oko proizvodi boju, već samo da između percepcije boje i percepcije oka postoji idejna, misaono prepoznatljiva veza. Empirijska će znanost morati odrediti u kakvom su odnosu svojstva oka i boje; putem kojih sposobnosti organ vida posreduje percepciju boje i tako dalje. Mogu pratiti kako jedna percepcija slijedi drugu, kako je prostorno povezana s drugima; a zatim to izraziti na konceptualni način; ali ne mogu percipirati, kako percepcija nastaje iz nepercipiranog. Svi pokušaji da se traže veze između percepcija, osim mišljenjem, moraju nužno propasti.
Dakle, što je percepcija? Ovo pitanje, postavljeno općenito, je apsurdno. Percepcija se uvijek pojavljuje kao vrlo specifičan, konkretan sadržaj. Ovaj sadržaj je odmah dan, i iscrpljuje se onim što je dato. S obzirom na ovu datost, može se pitati samo što je ona izvan percepcije, to jest: za mišljenje. Pitanje 'što' percepcije, stoga se može povezati samo s konceptualnom intuicijom, koja odgovara percepciji. S tog gledišta, uopće se ne može postavljati pitanje subjektivnosti percepcije, u smislu kritičkog idealizma. Samo ono što se percipira kao da pripada subjektu, može se opisati kao subjektivno. Veza između subjektivnog i objektivnog, ne pripada nekom stvarnom procesu u naivnom smislu, to jest onom perceptivnom, nego samo mišljenju. Dakle za nas je objektivno, ono što se predstavlja izvan subjekta koji opaža. Moj predmet percepcije ostaje mi percipiran, kada je stol, koji je trenutno ispred mene, nestao iz kruga mog promatranja. Promatranje stola unijelo je u mene promjenu koja je također trajna. Zadržavam mogućnost kasnijeg rekreiranja slike stola. Ta sposobnost stvaranja slike ostala je u meni. Psihologija ovu sliku naziva predodžbom sjećanja. Ali to je jedina stvar koja se s pravom može nazvati predodžbom stola. To odgovara primjetnoj promjeni mog vlastitog stanja, zbog prisutnosti stola u mom vidnom polju. To ne znači promjenu bilo kakvog 'ja po sebi' koje stoji iza subjekta koji percipira, nego promjenu samog percipiranog subjekta. Predodžba je dakle, subjektivna percepcija, za razliku od objektivne percepcije, kada je predmet prisutan na horizontu percepcije. Spajanje te subjektivne percepcije s ovom objektivnom, dovodi do pogrešnog shvaćanja idealizma: svijet je moja predodžba.
U prvom redu, bit će potrebno pobliže odrediti koncept predodžbe. Ono što smo do sada rekli o tome, nije njen koncept, već samo pokazuje način na koji se može pronaći u polju percepcije. Precizan koncept predodžbe, omogućit će nam da steknemo zadovoljavajuće razumijevanje odnosa između predodžbe i objekta. To će nas onda odvesti preko granice, gdje se odnos između ljudskog subjekta i objekta koji pripada svijetu, vodi iz čisto konceptualnog polja spoznaje, dolje u konkretni individualni život. Kad jednom saznamo, što bismo iz svijeta trebali zadržati, bit će nam lako postaviti se u skladu s tim. Možemo biti aktivni punom snagom, tek kada poznajemo objekt svijeta, kojemu posvećujemo svoju aktivnost.
Dodatak Novom izdanju (1918)
Ovdje opisani pogled može se smatrati pogledom na koji je čovjek prirodno natjeran, kada počne razmišljati o svom odnosu prema svijetu. Vidi sebe upletenog u misaonu formaciju koja se rastapa dok je on oblikuje. Ovaj oblik mišljenja je onaj, čije puko teoretsko opovrgavanje ne čini sve što je potrebno. Čovjek to mora proživjeti, kako bi se pronašao izlaz iz zbrke u koju vodi. Mora se upuštati u raspravu o odnosu čovjeka i svijeta, ne zato jer želi opovrgnuti druge za koje vjeruje da imaju neispravan pogled na taj odnos, nego zato jer je svjestan konfuzije u koju može dovesti svako početno promišljanje o takvom odnosu. Čovjek mora steći uvid u to, kako opovrgnuti samog sebe s obzirom na ovo početno promišljanje. Jedino s takvog gledišta, treba shvatiti gornje izjave.
Svatko tko želi razviti pogled na odnos čovjeka i svijeta, postaje svjestan da barem dio tog odnosa uspostavlja stvaranjem predodžbi o stvarima svijeta i procesima svijeta. To odvlači njegov pogled od onoga što je izvan svijeta i usmjerava ga na njegov unutarnji život, na njegov život predodžbi. Počinje sebi govoriti: ne mogu imati odnos ni prema jednoj stvari ili procesu, ako se u meni ne pojavi predodžba. Od uočavanja ove činjenice, samo je korak do stava: ja doživljavam samo svoje predodžbe; ja za vanjski svijet znam, samo utoliko što je predodžba unutar mene. Ovim stavom napušta se naivno stajalište o stvarnosti, koje čovjek zauzima prije promišljanja o svom odnosu prema svijetu. S ove točke gledišta, on vjeruje da se bavi pravim stvarima. Samopromišljanje odbacuje ovo gledište. Ne dopušta ljudima da gledaju na stvarnost onako kako naivna svijest vjeruje da ona jest. Samo mu dopušta da pogleda svoje predodžbe; one se umeću između vlastitog bića i stvarnog svijeta, kakvog naivno gledište misli da zastupa. Čovjek više ne može gledati umetnuti svijet predodžbi kao takvu stvarnost. Mora prihvatiti da je za ovu stvarnost slijep. To dovodi do ideje o 'stvari po sebi' koja je nedostupna znanju. - Sve dok ostaje usredotočen na odnos, u koji izgleda da ulazi sa svijetom kroz svoj život predodžbi, neće se moći izbjeći ovakvo oblikovanje misli. Ne može se ostati na naivnom stajalištu stvarnosti, ako se ne želi zatvoriti pred težnjom za znanjem. Činjenica da taj poriv za razumijevanjem odnosa između čovjeka i svijeta postoji, pokazuje da se ovo naivno stajalište mora napustiti. Kad bi naivno gledište nudilo nešto što bi se moglo prepoznati kao istina, čovjek ne bi mogao osjetiti ovaj poriv. - Ali ne dolazi se do nečeg drugog što bi se moglo smatrati istinom, ako se jednostavno napusti naivno gledište, i - ne primjećujući to - zadrži način mišljenja koji ono nameće. Čovjek pada u takvu pogrešku kada sebi kaže: ja doživljavam samo svoje predodžbe, i dok vjerujem da se bavim stvarnošću, svjestan sam samo svojih predodžbi o stvarnosti; stoga moram pretpostaviti da izvan sfere moje svijesti leži prava stvarnost, 'stvari po sebi', o kojima ne znam ništa izravno, ali koje mi se nekako približavaju i utječu na mene tako da u meni oživljava moj svijet predodžbi. Svatko tko ovako razmišlja, samo dodaje još jedan svijet onom drugom; ali bi morao ispočetka započeti svoj proces mišljenja o ovom svijetu. Jer o nepoznatoj 'stvari po sebi' ne misli se ni na koji drugi način, u njenom odnosu prema inherentnoj biti čovjeka, nego kao u poznatom naivnom gledanju stvarnosti. - Čovjek može izbjeći zabunu koja dolazi s kritičkim promišljanjem ovog gledišta, samo ako se primijeti da unutar onoga što se može opažajno iskusiti u sebi i vani u svijetu, postoji nešto što ne može biti žrtva sudbine da se predodžba umetne između procesa i osobe koja promatra. A to je mišljenje. S mišljenjem, čovjek može ostati na naivnom shvaćanju stvarnosti. Ako to ne učini, to je samo zato što je primijetio da mora napustiti ovo stajalište u druge svrhe, ali ne shvaća da tako stečeni uvid nije primjenjiv na mišljenje. Ako toga postane svjestan, tada otvara pristup onom drugom uvidu, da se u mišljenju i kroz mišljenje mora prepoznati ono za što čovjek kao da je zaslijepljen, tako što između sebe i svijeta mora umetnuti svoj život predodžbi. - Iz izvora koji je autor ove knjige visoko cijenio, optužen je da je ostao zaglavljen u svojoj raspravi o mišljenju s naivnim realizmom mišljenja, što se događa kada se stvarni svijet i svijet predodžbi smatraju jednim te istim. Ali autor ovih opaski vjeruje da je u njima dokazao da valjanost ovog 'naivnog realizma' za mišljenje nužno proizlazi iz njegovog nepristranog promatranja; a taj naivni realizam, koji se ne odnosi ni na što drugo, pobjeđuje se spoznajom prave prirode mišljenja.