.- IV. Svijet kao percepcija (znanost slobode)
Kroz mišljenje nastaju koncepti i ideje. Što je koncept, ne može se reći riječima. Riječi mogu samo učiniti ljude svjesnima, da imaju koncepte. Kad netko vidi stablo, njegovo mišljenje reagira na njegovo promatranje; objektu se dodaje idejni pandan, a on smatra da objekt i idejni pandan pripadaju zajedno. Kada objekt nestane iz polja promatranja, ostaje samo njegov idejni pandan. Potonji je koncept objekta. Što se naše iskustvo više širi, zbroj naših koncepata postaje veći. Međutim, koncepti nipošto nisu izolirani. Koncept 'organizam', naprimjer, slijedi iza drugih: 'zakon razvoja, rast'. Ostali koncepti formirani od pojedinačnih stvari, potpadaju pod jedno. Svi koncepti koje imam o lavovima, potpadaju pod opći koncept 'lav'. Na taj se način pojedinačni koncepti spajaju u zatvoreni konceptualni sustav, u kojem svaki ima svoje posebno mjesto. Ideje se kvalitativno ne razlikuju od koncepata. One su samo smisleniji, zasićeniji i sveobuhvatniji koncepti. Moram naglasiti da ovdje treba napomenuti da sam kao polazište postavio mišljenje, a ne koncepte i ideje koje se samo mišljenjem stječu. One već predstavljaju mišljenje. Stoga se ono što sam rekao o samostalnoj, ničime određenoj prirodi mišljenja, ne može jednostavno prenijeti na koncepte. (Ovdje to izričito napominjem, jer tu leži razlika mene i Hegela. Hegel koncept postavlja kao prvi i izvorni.)
Koncept se ne može izvesti iz promatranja. To je vidljivo već iz činjenice da ljudsko biće koje raste polako i postupno stvara koncepte o objektima koji ga okružuju. Koncepti se dodaju opažanju.
Čitani suvremeni filozof (Herbert Spencer) duhovni proces kroz koji prolazimo, u odnosu na promatranje opisuje na sljedeći način: "Ako rujanskog dana šetajući poljima, čujemo zvuk nekoliko koraka ispred sebe i vidimo kako se trava miče na strani jarka iz koje se činilo da zvuk dolazi, vjerojatno ćemo pojuriti na mjesto kako bismo saznali što je uzrokovalo zvuk i kretanje. Dok se približavamo, jarebica odleprša u zrak, i time je naša znatiželja zadovoljena: imamo ono što zovemo objašnjenje pojave. Ovo se objašnjenje svodi, treba primijetiti, na sljedeće: budući da smo nebrojeno puta u životu iskusili da poremećaj stacionarnog položaja malih tijela, prati kretanje drugih tijela koja se nalaze među njima, i budući da smo stoga generalizirali odnose između takvih poremećaja i takvih gibanja, smatramo da je ovaj poseban poremećaj objašnjen čim ustanovimo da predstavlja primjer upravo tog odnosa". Kad se bolje pogleda, situacija je sasvim drugačija od ovdje opisane. Kad čujem zvuk, prvo tražim koncept za to opažanje. Samo me ovaj koncept vodi dalje od zvuka. Ako ne mislite, samo čujete zvuk i time ste zadovoljni. Ali kroz moje mišljenje jasno mi je da zvuk moram shvatiti kao učinak. Dakle, tek kad povežem koncept učinka s percepcijom zvuka, potiče me da odem dalje od pojedinačnog promatranja i u potragu za uzrokom. Koncept posljedice priziva koncept uzroka, a ja tada tražim uzročni objekt, koji nalazim u obliku jarebice. Ali nikada ne mogu steći te koncepte, uzrok i posljedicu, pukim promatranjem, bez obzira na koliko se slučajeva to odnosilo. Promatranje izaziva mišljenje, i samo to mi pokazuje put povezivanja jednog pojedinačnog iskustva s drugim.
Ako netko zahtijeva da 'strogo objektivna znanost' svoj sadržaj izvodi isključivo iz promatranja, mora se u isto vrijeme zahtijevati da se odrekne svakog mišljenja. Jer po svojoj prirodi to nadilazi ono što se promatra.
Sada je vrijeme da s mišljenja prijeđemo na biće koje misli. Jer ono povezuje mišljenje s promatranjem. Ljudska je svijest mjesto gdje se koncept i promatranje susreću i gdje su povezani. To, međutim, karakterizira i ovu (ljudsku) svijest. Posrednik je između mišljenja i opažanja. U onoj mjeri u kojoj čovjek promatra objekt, on mu se čini kao dat, u onoj mjeri u kojoj misli, samome se sebi čini aktivnim. Objekt promatra kao objekt, a sebe kao subjekt koji misli. Budući da svoje mišljenje usmjerava prema promatranju, on ima svijest o objektima; budući da svoje mišljenje usmjerava prema sebi, on ima svijest o sebi ili samosvijest. Ljudska svijest, nužno, istovremeno mora biti i samosvijest, jer je ona misleća svijest. Jer kad mišljenje usmjeri svoj pogled na vlastitu djelatnost, tada ono ima svoju vlastitu prirodu, to jest svoj subjekt, kao svoj objekt.
Sada se, međutim, ne smije zanemariti da samo uz pomoć mišljenja, sebe možemo definirati kao subjekte i sučeliti se s objektima. Stoga se mišljenje nikada ne smije shvatiti kao samo subjektivna aktivnost. Mišljenje je izvan subjekta i objekta. Ono ta dva koncepta formira kao i sve ostale. Kada mi, kao misleći subjekti, dakle, povezujemo koncept s objektom, taj odnos ne smijemo shvatiti kao nešto samo subjektivno. Nije subjekt ono što stvara odnos, nego mišljenje. Subjekt ne misli jer je subjekt; već se sam sebi javlja kao subjekt jer je sposoban misliti. Djelatnost koju čovjek obavlja kao misaono biće, stoga nije samo subjektivna, već ona koja nije ni subjektivna ni objektivna, ona je koja nadilazi ova dva koncepta. Nikada ne smijem reći, da moj individualni subjekt misli; radije on samo živi od milosti mišljenja. Mišljenje je dakle element koji me vodi izvan mene, i povezuje me s objektima. Ali u isto vrijeme me odvaja od njih suočavajući me s njima kao subjektom.
To je osnova dvojne prirode čovjeka: on misli i tako obuhvaća sebe i ostali svijet; ali se u isto vrijeme kroz mišljenje mora definirati kao pojedinac koji stoji nasuprot objektima.
Sljedeći korak bit će da se zapitamo: kako drugi element, koji smo do sada nazivali samo objektom promatranja i koji se u svijesti susreće s mišljenjem, dolazi u potonji?
Da bismo odgovorili na ovo pitanje, iz našeg polja promatranja moramo eliminirati sve što je u njega već uneseno mišljenjem. Jer sadržaj naše svijesti uvijek je prožet konceptima na najrazličitije načine.
Moramo zamisliti da se biće s potpuno razvijenom ljudskom inteligencijom pojavljuje ni iz čega i suočava sa svijetom. Ono čega bi postalo svjesno prije nego što pokrene mišljenje, čisti je sadržaj promatranja. Svijet bi tada tom biću pokazao samo puki nekoherentni skup objekata osjeta: boja, zvukova, pritiska, topline, okusa i mirisa; zatim osjećaje zadovoljstva i nezadovoljstva. Ova akumulacija je sadržaj čistog, nepromišljenog promatranja. Nasuprot njoj stoji mišljenje, koje je spremno razviti svoju aktivnost kada se pronađe točka upada. Iskustvo uči da se brzo nađe. Mišljenje je sposobno povući niti od jednom elementa promatranja do drugog. S tim elementima povezuje određene koncepte i time ih dovodi u odnos. Gore smo već vidjeli kako je zvuk koji susrećemo, povezan s drugim promatranjem, opisujući prvo kao učinak drugog. Ako se sada prisjetimo da djelatnost mišljenja nikako ne treba shvatiti kao subjektivnu, nećemo biti u iskušenju vjerovati, da takvi odnosi koji se uspostavljaju mišljenjem, imaju samo subjektivnu valjanost.
Sada će se raditi o traženju, kroz promišljeno razmatranje, odnosa, koji neposredno dani, gore navedeni sadržaj opažanja, ima za naš svjesni subjekt.
S obzirom na fluktuacije u uporabi jezika, čini mi se neophodnim da se sa svojim čitateljem složim oko riječi koju moram uporabiti u onom što slijedi. Neposredne objekte osjeta koje sam gore spomenuo, u onoj mjeri u kojoj ih subjekt postaje svjestan kroz promatranje, nazvat ću percepcijama. Dakle, ovim nazivom ne govorim o procesu promatranja, nego o objektu promatranja.
Ne biram izraz osjet, jer on ima specifično značenje u fiziologiji, koje je uže od onog od mog koncepta percepcije. Osjet u sebi mogu opisati kao percepciju, ali ne kao osjet u fiziološkom smislu. Također, svojih osjeta postajem svjestan kada oni za mene postaju percepcija. A način na koji promatranjem stječemo znanje o našem mišljenju, takav je da mišljenje u njegovom prvom pojavljivanju u našoj svijesti, također možemo nazvati percepcijom.
Naivna osoba gleda na svoje percepcije u smislu u kojem joj se neposredno pojavljuju, kao na stvari, koje postoje potpuno neovisno o njoj. Kad vidi stablo, ona u početku vjeruje da ono stoji u obliku koji ona vidi, s bojama svojih dijelova i slično, na mjestu na koje je usmjeren njen pogled. Ako ista osoba ujutro vidi Sunce koje se pojavljuje kao disk na horizontu, i prati tijek tog diska, smatra da sve postoji i događa se na taj način (po sebi) kako ona to promatra. Ona se drži tog uvjerenja sve dok ne naiđe na druge percepcije koje joj proturječe. Dijete, koje nema iskustva s daljinama, poseže za Mjesecom, i ono samo će ispraviti ono što je mislilo da je stvarno nakon svog prvog vizualnog dojma, kada druga percepcija proturječi prvoj. Svako širenje kruga mojih percepcija, tjera me da ispravljam svoju sliku svijeta. To je vidljivo u svakodnevnom životu, kao i u duhovnom razvoju čovječanstva. Sliku koju su stari imali o odnosu između Zemlje i Sunca i drugih nebeskih tijela, Kopernik je morao zamijeniti drugom, jer se nije slagala s percepcijama koje su prije bile nepoznate. Kad je dr. Franz operirao čovjeka slijepog od rođenja, ovaj je rekao, da je prije operacije osjetilom opipa stvorio potpuno drugačiju sliku o veličini predmeta. Svoje taktilne percepcije morao je korigirati vizualnim percepcijama.
Zašto smo tako prisiljeni, stalno ispravljati svoja zapažanja?
Odgovor na ovo pitanje daje jednostavno razmatranje. Ako stojim na jednom kraju avenije, stabla na drugom kraju, dalje od mene, izgledaju manja i bliža jedno drugom nego na mjestu gdje ja stojim. Moja se percepcija mijenja kada promijenim mjesto s kojeg opažam. Dakle, u obliku u kojem mi dolazi, ovisna je o određenju koje ne ovisi o predmetu, već pripada meni kao opažaču. Kod avenije, nema razlike gdje ja stojim. Ali slika koju ću steći o njoj, uvelike ovisi o tome. Isto tako, za Sunce i planetarni sustav, nije ih briga što ih ljudi gledaju sa Zemlje. Međutim, percepcijska slika koja im se predstavlja, određena je mjestom gdje borave. Ovu ovisnost percepcijske slike o točki našeg promatranja, najlakše je razumjeti. Stvari postaju teže, kada naučimo o ovisnosti našeg svijeta percepcija, o našoj tjelesnoj i duhovnoj organizaciji. Fizičar nam pokazuje da se unutar prostora u kojem čujemo zvuk odvijaju vibracije zraka, te da tijelo u kojem tražimo izvor zvuka, također pokazuje vibrirajuće kretanje svojih dijelova. Ovo kretanje opažamo kao zvuk, ako samo imamo normalno organizirano uho. Bez takvog nečega cijeli bi svijet vječno šutio. Fiziologija nam govori da postoje ljudi koji ne opažaju niti jednu od prekrasnih boja koje nas okružuju. Njihova percepcija pokazuje samo nijanse svijetla i tame, ima drugih koji ne percipiraju samo određenu boju, naprimjer crvenu. Njihov pogled na svijet nema tu nijansu boje, i stoga je zapravo drugačiji od pogleda prosječne osobe. Ovisnost moje percepcijske slike o mjestu promatranja htio bih nazvati matematičkom, a ovisnost o mojoj organizaciji kvalitativnom. Prvo određuje razmjere i međusobne udaljenosti mojih percepcija, a drugo određuje kvalitetu istih. Činjenica da crvenu površinu vidim kao crvenu - to kvalitativno određenje - ovisi o organizaciji mog oka. Moje su percepcije stoga u početku subjektivne. Prepoznavanje subjektivne prirode naših percepcija, može lako dovesti do sumnje u to postoji li uopće nešto objektivno u njihovoj osnovi. Ako znamo da percepcija, naprimjer ona crvene boje ili određenog tona, nije moguća bez određenog uređenja našeg organizma, može se doći do uvjerenja da ona ne postoji izvan našeg subjektivnog organizma, da nema nikakve trajnosti bez čina percepcije, čiji je objekt. Ovo gledište našlo je klasičnog predstavnika u Georgu Berkeleyu, koji je smatrao da od trenutka kada je čovjek postao svjestan važnosti subjekta za percepciju, više nije mogao vjerovati u svijet koji postoji bez svjesnog uma. On kaže: "Neke su istine tako blizu i tako očite da samo trebate otvoriti oči da bi ih vidjeli. Smatram da je ovo važna tvrdnja, da cijeli zbor na nebesima i sve što pripada Zemlji, jednom riječju, sva tijela koja čine ogromnu strukturu svijeta, nemaju egzistenciju izvan uma, da se njihovo postojanje sastoji u tome da ih se opaža ili spoznaje, i da prema tome, sve dok ih ja stvarno ne opažam, ili ne postoje u mojoj svijesti, ili u svijesti drugog stvorenog uma, ona ili uopće ne postoje, ili postoje u svijesti vječnog uma". Prema ovom gledištu, od percepcije ne ostaje ništa ako se čin percepcije zanemari. Nema boje ako se ništa ne vidi, nema zvuka ako se ništa ne čuje. Kao što boja i zvuk ne postoje izvan čina percepcije, udaljenost, oblik i pokret, ne postoje izvan čina percepcije. Nigdje ne vidimo samu udaljenost ili oblik, već su oni uvijek povezani s bojom ili drugim svojstvima koja nepobitno ovise o našoj subjektivnosti. Ako potonji nestaju s našom percepcijom, isto mora biti i s prvima, koji su vezani za njih.
Prigovoru da, čak i ako figura, boja, zvuk i tako dalje, nema drugog postojanja osim onoga unutar čina opažanja, ipak moraju postojati stvari koje postoje bez svijesti i kojima su svjesne perceptivne slike slične, suprotstavljeno je gledište govoreći: boja može biti slična samo boji, figura samo figuri. Naše percepcije mogu biti slične samo našim percepcijama, ali ne i bilo kojim drugim stvarima. Čak i ono što nazivamo objektom, nije ništa drugo nego skup percepcija koje su povezane na određeni način. Ako od stola maknem oblik, veličinu, boju, i tako dalje, ukratko sve što je samo moja percepcija, ne ostaje ništa. Ovo gledište, ako se dosljedno slijedi, vodi do tvrdnje: predmeti moje percepcije postoje samo kroz mene, samo utoliko što ih ja opažam; nestaju s percepcijom i nemaju smisla bez nje. Osim svojih percepcija, ne znam ni za jedan predmet i ne mogu ga znati.
Nema se što prigovoriti ovoj tvrdnji, sve dok samo općenito uzimam u obzir činjenicu da je percepcija suodređena organizacijom mog subjekta. No, situacija bi bila znatno drugačija kada bismo mogli specificirati općenitu ulogu naše percepcije u stvaranju percepcije. Tada bismo znali što se događa s percepcijom tijekom percepcije, i također bismo mogli odrediti što već mora biti prisutno prije nego što se percipira.
To znači da je naše promatranje skrenuto s objekta percepcije na njen subjekt. Ne opažam samo druge stvari, opažam i sebe. Percepcija sebe u prvom redu ima sadržaj da sam ja onaj postojan, za razliku od perceptivnih slika koje neprestano dolaze i odlaze. Percepcija 'ja', uvijek se može pojaviti u mojoj svijesti dok imam druge percepcije. Kad sam zaokupljen percepcijom određenog objekta, tada privremeno imam svijest samo o tome. Percepcija mog 'ja', tada može stupiti u igru. Sada sam svjestan ne samo objekta, već i svoje osobnosti koja stoji nasuprot objektu i promatra ga. Ja ne samo da vidim stablo, nego također znam da sam ja taj koji ga vidim. Također shvaćam da se u meni nešto događa dok promatram stablo. Kad stablo nestane iz mog vidnog polja, u mojoj svijesti ostaje talog tog procesa: slika stabla. Ova slika se povezala sa mnom tijekom mog promatranja. Moje jastvo je obogaćeno; njegov je sadržaj uključio novi element. Ovaj element nazivam svojom predodžbom stabla. Nikada ne bih mogao govoriti o predodžbama da ih nisam doživio u vlastitoj percepciji. Percepcije bi dolazile i odlazile; pustio bih ih da prođu. Tek opažajući sebstvo, i opažajući da se sa svakom percepcijom mijenja i njegov sadržaj, prisiljen sam promatranje objekta povezati s promjenom vlastitog stanja, i govoriti o mojoj predodžbi.
Predodžbu opažam u sebi, u istom smislu kao što opažam boju, zvuk i tako dalje, u drugim objektima. Sada također mogu napraviti razliku, da ove druge objekte s kojima sam suočen nazivam vanjskim svijetom, dok sadržaj moje percepcije sebstva nazivam unutarnjim svijetom. Nerazumijevanje odnosa između predodžbe i objekta, uzrokovalo je najveće nesporazume u modernoj filozofiji. Percepcija promjene u nama, modifikacija koju moje 'ja' prolazi, gurnuta je u prvi plan, a objekt koji je uzrokovao tu modifikaciju potpuno je izgubljen iz vida. Rečeno je: mi ne opažamo objekte, već samo svoje predodžbe. Ne bi trebao znati ništa o stolu, koji je objekt moga promatranja, nego samo o promjeni koja se događa u meni dok percipiram stol. Ovo stajalište ne treba brkati s gore spomenutim gledištem Berkeleya. Berkeley ističe subjektivnu prirodu sadržaja moje percepcije, ali ne kaže da mogu znati samo iz svojih predodžbi. On moje znanje ograničava na moje predodžbe, jer misli da izvan predodžbi nema objekta. Ono što vidim kao stol, više nije tu u smislu Berkeleya, čim više ne usmjeravam svoj pogled prema njemu. Stoga za Berkeleya, moje percepcije nastaju izravno kroz Božju moć. Vidim stol, jer Bog u meni stvara tu percepciju. Berkeley stoga ne poznaje druga stvarna bića osim Boga i duhova ljudi. Ono što nazivamo svijetom, postoji samo unutar gospodara. Ono što naivna osoba naziva vanjskim svijetom, fizičku prirodu, za Berkeleya ne postoji. Ovo gledište je u suprotnosti sa sada prevladavajućim kantovskim gledištem, koje naše znanje o svijetu ograničava na naše predodžbe, ne zato što je uvjereno da ne mogu postojati stvari izvan tih predodžbi, već zato što vjeruje da smo tako organizirani, da možemo znati samo promjene našeg vlastitog sebstva, a ne o stvarima po sebi, koje uzrokuju te promjene. Iz činjenice da poznajem samo svoje predodžbe, ne slijedi da ne postoji egzistencija neovisna o tim predodžbama, nego da, subjekt ne može izravno apsorbirati takvo što, što se ne može učiniti drugačije neko kroz "medij njegovih subjektivnih misli može imaginirati, glumiti, misliti, spoznati ili možda ne spoznati" (O. Liebmann, 'O analizi stvarnosti'. strana 28). Ovo gledište vjeruje da govori nešto apsolutno sigurno, nešto što je odmah očito bez ikakvih dokaza. "Prvo temeljno načelo koje filozof mora jasno osvijestiti je prepoznavanje da se naše znanje, ne proteže ni na što više od naših predodžbi. Naše su predodžbe jedino što izravno doživljavamo; i upravo zato što ih izravno doživljavamo, čak ni najradikalnija sumnja ne može nas lišiti našeg znanja o njima. S druge strane, znanje koje nadilazi naše predodžbe - ovaj izraz ovdje koristim u najširem smislu, tako da pod njega spadaju svi psihički događaji - nije zaštićeno od sumnje. Stoga se na početku filozofiranja, svako znanje koje nadilazi predodžbe, mora eksplicitno predstaviti kao 'sumnjivo', započinje Volkelt svoju knjigu o 'Teoriji znanja Immanuel Kanta'. Ono što je ovdje predstavljeno kao da je neposredna i samorazumljiva istina, zapravo je rezultat misaone operacije koja se odvija na sljedeći način: naivna osoba vjeruje da predmeti koje opaža postoje i izvan njegove svijesti. Ali čini se da fizika, fiziologija i psihologija, uče da je naša organizacija nužna za percepcije i da, prema tome, ne možemo znati ništa osim onoga što nam naša organizacija govori o stvarima. Naše su percepcije stoga modifikacije naše organizacije, a ne stvari po sebi. Eduard von Hartmann je doista okarakterizirao smjer mišljenja koji je ovdje naznačen kao onaj koji mora dovesti do uvjerenja da možemo imati neposredno znanje samo o našim predodžbama (usporedi njegov 'Grundproblem der Erkenntnistheorie', strana 16-40). Budući da vibracije tijela i zraka nalazimo izvan našeg organizma, a koje nam se čine kao zvuk, dolazi se do zaključka da ono što nazivamo zvukom nije ništa drugo nego subjektivna reakcija našeg organizma na ta kretanja u vanjskom svijetu. Na isti način, otkrivamo da su boja i toplina samo modifikacije našeg organizma. Vjeruje se da su ove dvije vrste percepcije u nama, uzrokovane učincima procesa u vanjskom svijetu, koji su sasvim drugačiji od doživljaja topline ili boje. Kada takvi procesi stimuliraju živce kože u mom tijelu, imam subjektivnu percepciju topline; kada takvi procesi utječu na vidni živac, opažam svjetlost i boju. Svjetlost, boja i toplina, ono su čime moji osjetilni živci reagiraju na vanjski podražaj. Osjetilo dodira također mi ne daje predmete vanjskog svijeta, već samo moja vlastita stanja. U smislu moderne fizike, moglo bi se pomisliti da se tijela sastoje od beskonačno malih dijelova, molekula, i da te molekule ne graniče neposredno jedna s drugom, već da su na određenim udaljenostima jedna od druge. Dakle, postoji prazan prostor između njih. Kroz to one međusobno djeluju kroz privlačne i odbojne sile. Kada približim svoju ruku nekom tijelu, molekule moje ruke ni na koji način izravno ne dodiruju molekule tijela, već ostaje određena udaljenost između tijela i ruke, a ono što ja doživljavam kao otpor tijela, nije ništa drugo nego učinak odbojne sile kojom njegove molekule djeluju na moju ruku. Ja sam apsolutno izvan tog tijela i samo opažam njegov učinak na moj organizam.
Nadopuna ovim razmatranjima je teorija o tzv. specifičnim osjetilnim energijama, koju je iznio J. Müller (1801-1858). Sastoji se u tome što svako osjetilo ima tu osobitost da na sve vanjske podražaje odgovara samo na određeni način. Ako se djeluje na vidni živac, dolazi do percepcije svjetla, bez obzira je li to podražaj onim što nazivamo svjetlom, ili djeluje li na živac mehanički pritisak ili električna struja. S druge strane, isti vanjski podražaji izazivaju različite percepcije u različitim osjetilima. Čini se da to ukazuje na to, da naša osjetila mogu prenijeti samo ono što se događa u njima, ali ništa iz vanjskog svijeta. Ona određuju percepcije prema svojoj prirodi.
Fiziologija pokazuje da ne može biti govora o izravnom znanju o tome što predmeti čine našim osjetilnim organima. Prateći procese u vlastitom tijelu, fiziolog otkriva da se čak i u osjetilnim organima učinci vanjskog kretanja mijenjaju na različite načine. To najjasnije vidimo u oku i uhu. Oba su vrlo složeni organi koji značajno mijenjaju vanjski podražaj prije nego što dođe do odgovarajućeg živca. S perifernog kraja živca već modificirani podražaj sada se prenosi u mozak. Ovdje se središnji organi moraju ponovno pobuditi. Iz ovoga se zaključuje da je vanjski proces prošao kroz niz transformacija prije nego što je došao do svijesti. Ono što se događa u mozgu, povezano je s vanjskim procesom, s toliko posrednih procesa, da se više ne može zamisliti bilo kakva sličnost s tim. Ono što mozak duši u konačnici prenosi, nisu niti vanjski procesi niti procesi u osjetilnim organima, već samo oni unutar mozga. Ali čak ni ove posljednje duša izravno još ne opaža. Ono što u konačnici imamo u svijesti, uopće nisu moždani procesi, već osjeti. Moja percepcija crvene, nema nikakve sličnosti s procesom koji se odvija u mozgu kad ja opažam crvenu boju. Ovo posljednje se pojavljuje samo kao učinak u duši i uzrokovano je samo moždanim procesom. Zato Hartmann kaže ('Temeljni problem epistemologije', 3.37): "Ono što subjekt opaža uvijek su samo modifikacije njegovih vlastitih psihičkih stanja i ništa drugo". Ako imam osjete, oni su još uvijek daleko od grupiranja u ono što opažam kao stvari. Mozak mi može prenijeti samo pojedinačne osjete. Osjeti mekoće i tvrdoće prenose mi se kroz osjetilo dodira, a osjeti boje i svijetla kroz osjetilo vida. Ali oni se nalaze ujedinjeni u jednom te istom objektu. Ovo sjedinjenje stoga najprije mora ostvariti sama duša. To znači da duša spaja pojedinačne osjete koje tijelu prenosi mozak. Moj mozak mi pojedinačno, na vrlo različite načine, prenosi vizualne, taktilne i slušne senzacije, koje duša zatim kombinira da bi oblikovala ideju o trubi. Ovaj konačni element procesa (predodžba trube), ono je što je u prvom redu dano mojoj svijesti. U njemu nije ostalo ništa od onoga što je izvan mene i to je izvorno ostavilo dojam na moja osjetila. Vanjski objekt je potpuno izgubljen na putu du mozga, i preko mozga do duše.
U povijesti ljudske misli, bilo bi teko pronaći drugu misao koja je sastavljena s većom oštroumnošću, a ipak se raspala nakon detaljnijeg propitivanja. Pogledajmo pobliže kako nastaje. Prvo se polazi od onoga što je dano naivnoj svijesti, od percipiranih stvari. Tada se pokazuje da sve što u toj stvari nalazimo, za nas ne bi postojalo da nemamo osjetila. Nema oka: nema boje. Dakle, u onome što djeluje na oko, još nema boje. Nastaje samo kroz interakciju oka s objektom. Dakle, ovaj je bezbojan. Ali boja nije prisutna ni u oku; jer postoji kemijski ili fizikalni proces koji se najprije prenosi kroz živac u mozak, a zatim se pokreće drugi. To još uvijek nije boja. Do nje se dolazi samo moždanim procesom u duši. Još uvijek ne ulazi u moju svijest, već se dušom prenosi van tijela. U ovom trenutku vjerujem da je konačno opažam. Prošli smo cijeli krug. Postali smo svjesni obojenog tijela. To je prva stvar. Sada počinje misaona operacija. Da nemam očiju, tijelo bi mi bilo bezbojno. Tako da ne mogu boju prenijeti u tijelo. Idem je potražiti. Tražim u očima: uzalud; u živcu: uzalud; u mozgu: jednako uzalud; u duši: tu je nalazim, ali nije povezana s tijelom. Obojeno tijelo ponovno nalazim, tamo gdje sam stao. Krug je zatvoren. Vjerujem da ono što naivac zamišlja da je prisutno vani u prostoru, prepoznajem kao proizvod moje duše.
Sve dok ostajete na tome, čini se da je sve u savršenom redu. Ali stvar se mora pokrenuti ispočetka. Do sada sam se bavio jednom stvari: vanjskom percepcijom, o kojoj sam, kao naivan čovjek, prethodno imao potpuno krivo mišljenje. Bio sam mišljenja da, kako sam ga ja doživljavao, objektivno postoji. Sada primjećujem, da nestaje s mojoj predodžbom, da je samo modifikacija mojih duševnih stanja. Imam li i dalje pravo na tome temeljiti svoja razmatranja? Od sada moram prema stolu, za koji sam prije vjerovao da djeluje na mene i da u meni stvara ideju o sebi, pristupati kao samoj predodžbi. Posljedično, moji osjetilni organi i procesi unutar njih, samo su subjektivni. Nemam pravo govoriti o pravom oku, već samo o svojoj predodžbi o oku. Isto je i sa živčanim provođenjem i moždanim procesima, a ne manje i s procesom u samoj duši, kroz koji se stvari trebaju izgraditi, iz kaosa mnogostrukih osjeta. Ako ponovno prođem kroz elemente svog spoznajnog čina, pod pretpostavkom da je prvi krug misli točan, potonji izgleda kao mreža predodžbi koje, kao takve, ne mogu djelovati jedna na drugu. Ne mogu reći: moja predodžba objekta djeluje na moju predodžbu oka, a iz te interakcije proizlazi predodžba boje. Ali to ni nije nužno. Jer čim mi postane jasno da mi moji osjetilni organi i njihove aktivnosti, moji živčani i duševni procesi, mogu biti dati samo kroz percepciju, gore opisani tok misli otkriva se u svojoj potpunoj nemogućnosti. Istina je: za mene nema percepcije bez odgovarajućeg osjetilnog organa. Ali ni osjetilnog organa bez percepcije. Sa svoje percepcije stola mogu prijeći na oko koje ga vidi, na živce kože koji ga osjećaju; ali ono što se događa u njima mogu doživjeti samo kroz percepciju. A onda ubrzo primijetim da u procesu koji se odvija u oku, nema ni traga sličnosti s onim što ja opažam kao boju. Svoju percepciju boje ne mogu poništiti, prikazujući proces u oku, koji se odvija tijekom ove percepcije. Boju ne nalazim niti u živčanim niti moždanim procesima; ja samo povezujem nove percepcije unutar svog organizma sa onim prvima, koje naivan čovjek smješta izvan svog organizma. Samo iz jedne percepcije prelazim na drugu.
Nadalje, cijeli zaključak sadrži rascjep. U stanju sam pratiti procese u svom organizmu do procesa u mom mozgu, iako moje pretpostavke postaju sve više hipotetske što sam bliže središnjim procesima mozga. Put od vanjskog promatranja, završava s procesom u mom mozgu, naime onim, koji bi percipirao kada bi na mozak mogao primijeniti fizikalne, kemijske i tako dalje, alate i metode. Put unutarnjeg promatranja počinje osjetom, i proteže se do konstrukcije stvari iz materijala osjeta. Na prijelazu, iz procesa mozga u osjet, put promatranja se prekida.
Okarakterizirani način mišljenja, koji sebe naziva kritičkim idealizmom, za razliku od stajališta naivne svijesti, koje naziva naivnim realizmom, griješi tako što jednu percepciju karakterizira kao predodžbu, a drugu prihvaća u istom smislu, kao što to čini naivni realizam, kojeg naizgled pobija. On želi dokazati karakter percepcija kao predodžbe, tako što naivno prihvaća percepcije vlastitog organizma kao objektivno valjane činjenice, i uz to, previđa činjenicu, da brka dva područja promatranja između kojih ne može naći nikakvog posrednika.
Kritički idealizam može pobiti naivni realizam, samo ako on sam, na naivno realističan način, pretpostavi vlastiti organizam kao objektivno postojeći. Onog trenutka kad postane svjestan potpune sličnosti percepcija u vlastitom organizmu, s percepcijama za koje naivni realizam pretpostavlja da objektivno postoje, više se ne može oslanjati na prve kao na siguran temelj. Također bi svoju subjektivnu organizaciju morao smatrati pukim sklopom predodžbi. To, međutim, znači da se gubi mogućnost, razmišljanja o sadržaju percipiranog svijeta stvorenog organizacijom uma. Moralo bi se pretpostaviti da je predodžba 'boje' samo modifikacija predodžbe 'oka'. Takozvani kritički idealizam ne može se dokazati bez posuđivanja iz naivnog realizma. Potonji se opovrgava, samo dopuštanjem vlastitim pretpostavkama da se neispitane primjenjuju u drugoj oblasti.
Ovo je sigurno: kritički idealizam ne može se dokazati istraživanjima unutar oblasti percepcije, i time se percepciju ne može lišiti svog objektivnog karaktera.
Međutim, još se manje rečenica: "opaženi svijet je moja predodžba", može predstaviti kao samorazumljiva, i da joj ne treba dokaz. Schopenhauer svoje glavno djelo, 'Svijet kao volja i predodžba', započinje riječima: "Svijet je moja predodžba - to je istina, koja vrijedi za svako živo i spoznavajuće biće; premda je samo čovjek može dovesti u rezonirajuću apstraktnu svijest: i ako on to doista čini, tako mu se javlja filozofska razboritost. Tada mu postaje jasno i sigurno, da ne poznaje Sunce ni Zemlju; već uvijek samo oko, koje gleda Sunce, ruku, koja pipa Zemlju; da svijet, koji ga okružuje, postoji samo kao predodžba, to jest samo u odnosu na nešto drugo, na predodžbu, što on sam jest. - Ako se ikakva istina može izreći apriori, to je ovo: jer to je iskaz onog oblika sveg mogućeg i zamislivog iskustva, koje je općenitije od svih drugih, poput vremena, prostora i kauzalnosti: jer sve to već pretpostavlja one.....". Cijela rečenica promašuje zbog činjenice koju sam već spomenuo gore, da oko i ruka nisu manje percepcije od Sunca i Zemlje. I njegovim izjavama bi se moglo suprotstaviti u duhu Schopenhauera i s obzirom na njegov način izražavanja: moje oko, koje vidi Sunce, i moja ruka, koja pipa Zemlju, moje su predodžbe jednako kao i Sunce i Zemlja. Ali da time poništavam rečenicu, odmah je jasno. Jer samo moje pravo oko i moja prava ruka mogu imati predodžbe Sunca i Zemlje, kao svoje modifikacije, ali ne i moje predodžbe oka i ruke. Ali samo o njima kritički idealizam može govoriti.
Kritički idealizam potpuno je neprikladan, za stjecanje pogleda na odnos između percepcije i predodžbe. On ne može praviti razliku navedenu na prethodnim stranicama, između onoga što se događa kod percepcije tijekom opažanja, i onoga što već mora postojati prije opažanja. Stoga se mora krenuti drugim putem.