.- III. Mišljenje u službi pogleda na svijet (znanost slobode)
Kad promatram kako jedna biljarska kugla, koja je pogođena, prenosi svoje kretanje na drugu, ja uopće nemam utjecaja na tijek tog promatranog procesa. Smjer i brzina druge kugle određeni su smjerom i brzinom prve. Sve dok se ponašam samo kao promatrač, mogu reći nešto o kretanju druge kugle tek nakon što se ono dogodi. Stvari su drugačije kada počnem razmišljati o sadržaju svog opažanja. Svrha mog razmišljanja je formiranje koncepata procesa. Koncept elastične kugle dovodim u vezu s nekim drugim konceptima mehanike i razmatram posebne okolnosti koje vladaju u predmetnom slučaju. Stoga procesu, koji se odvija bez moje intervencije, nastojim dodati drugi koji se odvija u konceptualnoj sferi. Ovo posljednje ovisi o meni. To pokazuje potreba da se mogu zadovoljiti promatranjem i odreći se bilo kakve potrage za konceptima, ako za tim nemam potrebe. Ali ako je ta potreba prisutna, onda se smirujem tek kad sam koncepte: kugla, elastičnost, kretanje, udar, brzina i tako dalje, doveo u određenu vezu, s kojom promatrani proces stoji u određenom odnosu. Sada, koliko god je sigurno da se proces odvija neovisno o meni, isto je tako sigurno da se konceptualni proces ne može odvijati bez moje intervencije. Je li ova moja aktivnost doista izraz mog neovisnog bića, ili su moderni fiziolozi u pravu kada kažu da ne možemo misliti kako želimo, nego moramo misliti onako kako je određeno mislima i misaonim asocijacijama prisutnim u našoj svijesti (usporedi Ziehen, Leitfaden der physiologischen Psychologie, Jena 1893, strana 171), bit će predmet kasnije rasprave. Za sada jednostavno želimo utvrditi činjenicu, da se neprestano osjećamo prisiljeni tražiti koncepte i kombinacije koncepata, koji stoje u određenom odnosu s predmetima i procesima koji su nam dani bez naše intervencije. Je li ovo djelovanje uistinu naše djelovanje ili ga izvršavamo prema neopozivoj nužnosti, ostavljamo za sada otvorenim. Nema sumnje da nam se u početku čini kao naše. Vrlo dobro znamo da nam koncepti predmeta nisu odmah dati. To što sam ja aktivan može se temeljiti na tome da samo tako izgleda; barem iz neposrednog promatranja stvari tako izgledaju. Sada se postavlja pitanje: što dobivamo pronalaženjem konceptualnog pandana procesu?
Za mene postoji duboka razlika između načina, na koji su dijelovi procesa povezani jedni s drugima, prije i poslije otkrića odgovarajućih koncepata. Pukim promatranjem mogu se pratiti dijelovi danog procesa u njihovom tijeku; međutim, njihova povezanost ostaje nejasna bez pomoći koncepata. Vidim da se prva biljarska kugla kreće u određenom smjeru i određenom brzinom u daljinu; moram čekati i vidjeti što će se dogoditi nakon udarca i to mogu samo očima pratiti. Pretpostavimo da u trenutku udara netko prekrije polje na kojem se proces odvija, tada ja - kao puki promatrač - nemam pojma što se događa nakon toga. Drugačije je kada sam za okolnosti odgovarajuće konstelacije prije prekrivanja, pronašao odgovarajuće koncepte. U tom slučaju mogu naznačiti što se događa, čak i ako prestane mogućnost promatranja. Sami promatrani proces ili objekt, ne otkriva ništa o njegovoj povezanosti s drugim procesima ili objektima. Ova veza postaje očita tek kad se promatranje kombinira s mišljenjem.
Promatranje i mišljenje su dvije početne točke za sva čovjekova duhovna nastojanja, ukoliko je toga svjestan. Aktivnosti zdravog razuma i najsloženije znanstveno istraživanje počivaju na ova dva temeljna stupa našeg duha. Filozofi su polazili od raznih temeljnih suprotnosti: ideja i stvarnost, subjekt i objekt, pojavnost i stvar-po-sebi, ja i ne-ja, ideja i volja, koncept i materija, sila i tvar, svjesno i nesvjesno. Ali lako se može pokazati da svim tim suprotnostima mora prethoditi promatranje i mišljenje, kao najvažnije za čovjeka.
Kakvo god načelo uspostavili: moramo to negdje demonstrirati kao da smo to promatrali, ili to izraziti u obliku jasne misli koju može misliti bilo tko drugi. Svaki filozof, koji počinje govoriti o svojim temeljnim načelima, mora koristiti konceptualni oblik, a time i misli. On time neizravno priznaje da je za njegovu aktivnost potrebno mišljenje. Ovdje još nije utvrđeno, je li mišljenje ili nešto drugo, glavni element razvoja svijeta. Ali jasno je od samog početka, da filozof o tome ne može steći nikakvo znanje bez razmišljanja. Mišljenje može igrati sekundarnu ulogu u stvaranju pojava svijeta, ali svakako igra glavnu ulogu u stvaranju pogleda na njih.
Što se promatranja tiče, dio je naše organizacije da nam je ono potrebno. Naše misli o konju i konj kao objekt, dvije su stvari koje nam se pojavljuju odvojeno. A ovaj objekt nam je dostupan samo promatranjem. Baš kao što ne možemo stvoriti koncept o konju samo zureći u njega, isto tako nismo u stanju proizvesti odgovarajući objekt pukom mišlju.
Vremenski, promatranje čak prethodi mišljenju. Jer i mišljenje moramo upoznati promatranjem. To je u suštini bio opis opažanja, kada smo na početku ovog poglavlja predstavili kako se mišljenje pokreće procesom i nadilazi ono što je dano bez njegove intervencije. Svega što ulazi u krug naših iskustava, postajemo svjesni tek promatranjem. Sadržaj senzacija, percepcija, intuicija, osjećaja, djela volje, snova i fantazija, koncepata i ideja, svih iluzija i halucinacija, dan nam je kroz promatranje. Ali mišljenje kao predmet promatranja, bitno se razlikuje od svih drugih stvari. Promatranje stola ili stabla, javlja mi se čim se ti predmeti pojave na horizontu mojih iskustava. Ali mišljenje o tim objektima ne promatram u isto vrijeme. Promatram stol, provodim mišljenje o stolu, ali ga ne promatram u istom trenutku. Prvo se moram postaviti na točku gledišta izvan svoje vlastite aktivnosti, ako želim promatrati, ne samo stol nego i svoje mišljenje o stolu. Dok su promatranje predmeta i procesa, te razmišljanje o njima, svakodnevna stanja koja ispunjavaju moj život kontinuirano, promatranje mišljenja je neka vrsta iznimnog stanja. Shodno tome, ovu činjenicu treba uzeti u obzir kada se radi o određivanju odnosa, mišljenja prema svim drugim sadržajima promatranja. Mora biti jasno, da se u promatranju mišljenja, primjenjuje postupak koji tvori normalno stanje za promatranje cjelokupnog preostalog sadržaja svijeta, ali ovo normalno stanje se kod promatranja samog mišljenja ne javlja.
Netko bi mogao prigovoriti, da se ono što sam ovdje primijetio o mišljenju, odnosi i na osjećaje i druge duhovne aktivnosti. Kada naprimjer, imamo osjećaj užitka, on je također potaknut objektom, i ja promatram taj objekt, ali ne i osjećaj užitka. Međutim, ovaj se prigovor temelji na pogrešci. Užitak ne stoji u istom odnosu prema svom objektu kao koncept formiran mišlju. Potpuno sam svjestan da koncept stvari nastaje mojom aktivnošću, dok užitak u meni, predmet proizvodi na način sličan kao što je, naprimjer, promjena koju kamen koji pada proizvodi na predmetu na koji pada. Za promatranje, užitak je dan na potpuno isti način kao i proces koji ga uzrokuje. Isto ne vrijedi za koncept. Mogu pitati: zašto mi određeni proces pruža osjećaj užitka? Ali svakako ne mogu pitati: zašto neki proces u meni proizvodi određeni niz koncepata? To jednostavno ne bi imalo smisla. Kad naknadno razmišljam o nekom procesu, to nema nikakvog učinka na mene. Ne mogu naučiti ništa o sebi, kroz uočenu promjenu, koju uzrokuje kamen bačen na prozorsko staklo, znajući relevantne koncepte. Ali o svojoj osobnosti naučim nešto, kada upoznam osjećaj koji određeni proces budi u meni. Kada za promatrani predmet kažem: ovo je ruža, ni najmanje ne govorim o sebi; ali ako za istu stvar kažem: daje mi osjećaj užitka, onda sam okarakterizirao ne samo ružu, nego i sebe u svom odnosu prema ruži.
Ne može se dakle govoriti o izjednačavanju mišljenja s osjećajem, u usporedbi s promatranjem. Isto se tako može zaključiti i za druge aktivnosti ljudskog duha. U odnosu na mišljenje, pripadaju u niz s ostalim predmetima i procesima. Dio je osebujne prirode mišljenja, da je ono aktivnost usmjerena isključivo prema promatranom objektu, a ne prema osobnosti koja misli. To je vidljivo već i u načinu na koji izražavamo svoje misli o nečemu, za razliku od naših osjećaja ili čina volje. Kad vidim neki predmet i prepoznam ga kao stol, općenito neću reći: mislim na stol, nego radije: ovo je stol. Ali reći ću: sretan sam zbog stola. U prvom slučaju nije mi važno izraziti da stupam u odnos sa stolom; u drugom slučaju, međutim, radi se upravo o tom odnosu. Govoreći: mislim o stolu, već ulazim u gore opisano stanje iznimke, gdje je nešto postalo predmetom promatranja, što je uvijek prisutno u našoj duhovnoj aktivnosti, ali ne kao promatrani objekt.
Ovo je osebujna priroda mišljenja, da onaj koji misli zaboravlja mišljenje dok ga vrši. Mišljenje ga ne okupira, nego predmet mišljenja koji promatra.
Prvo zapažanje koje dajemo o mišljenju, jest da je ono neopaženi element našeg uobičajenog duhovnog života.
Razlog zašto ne promatramo mišljenje u svakodnevnom duhovnom životu, nije ništa drugo nego to što se ono temelji na našoj vlastitoj aktivnosti. Ono što sam ne proizvodim, u moje polje promatranja ulazi kao nešto objektivno. Vidim to kao nešto što je nastalo bez mene; približava mi se; moram to prihvatiti kao preduvjet svog procesa mišljenja. Dok razmišljam o predmetu, zauzet sam njime, pogled mi je okrenut prema njemu. Ova aktivnost je upravo promišljena kontemplacija. Moja pažnja nije usmjerena prema mojoj aktivnosti, već prema objektu ove aktivnosti. Drugim riječima, dok mislim, ne gledam svoje mišljenje, koje sam proizvodim, nego predmet mišljenja, koji ne proizvodim.
Čak sam u istoj situaciji, ako dopustim da nastupi izvanredno stanje, i naknadno mislim o vlastitim mislima. Nikada ne mogu promatrati svoje sadašnje mišljenje; već iskustva koja sam imao kroz svoj misaoni proces, mogu samo naknadno učiniti predmetom misli. Kad bih htio promatrati svoje trenutno mišljenje, morao bih se podijeliti na dvije osobnosti: jednu koja misli i drugu koja misleći promatra samu sebe. Ne mogu to učiniti. To mogu učiniti samo u dva odvojena čina. Misao koju treba promatrati nikada nije ona aktivna, već druga. Nije važno hoću li u tu svrhu zapažati svoje vlastito prethodno mišljenje, slijedim li misaoni proces druge osobe ili konačno pretpostavljam li fiktivni misaoni proces, kao u gornjem slučaju s kretanjem biljarske kugle.
Dvije su stvari nespojive: aktivna produktivnost i kontemplativno sučeljavanje. Prva knjiga Mojsijeva to već zna. Prvih šest dana svijeta Bog pušta da svijet nastane, a tek kad postoji mogućnost da ga se vidi: "I vidje Bog sve što je stvorio; i gle čuda, bilo je jako dobro". Isto je i s našim mišljenjem. Mora biti tu ako ga želimo promatrati.
Razlog koji nam onemogućuje promatranje misli u njihovom trenutnom tijeku, je isti onaj koji nam omogućuje da ih upoznamo izravnije i prisnije od bilo kojeg drugog procesa na svijetu. Upravo zato što ga sami proizvodimo, znamo osobine njegova tijeka, način na koji se dotični zbiva. Ono što se u drugim sferama promatranja može pronaći samo neizravno: činjenična povezanost i odnos između pojedinih predmeta, nešto je što kod mišljenja spoznajemo na vrlo izravan način. Zašto, prema mom promatranju, grom slijedi munju, ne znam odmah; znam zašto moje mišljenje povezuje pojam groma s pojmom munje, izravno iz sadržaja ta dva koncepta. Naravno, nije važno imam li prave koncepte o munji i gromu. Jasna mi je veza između ovih koje imam, iz njih samih.
Ova transparentna jasnoća u vezi s misaonim procesom sasvim je neovisna o našem znanju o fiziološkoj osnovi mišljenja. Ovdje govorim o mišljenju, onoliko koliko proizlazi iz promatranja naše duhovne aktivnosti. Kako jedan materijalni proces u mom mozgu uzrokuje ili utječe na drugi, uopće se ne uzima u obzir. Ono što promatram u mišljenju, nije koji proces u mom mozgu povezuje koncept munje s konceptom groma, već ono što me navodi da ta dva koncepta dovedem u određeni odnos. Moje opažanje pokazuje da nemam ničega što bi vodilo moje misaone procese osim sadržaja mojih misli; svoje postupke ne temeljim na materijalnim procesima u svom mozgu. U manje materijalističkom dobu od našeg, ova bi primjedba, naravno, bila potpuno suvišna. Ali u ovom trenutku, kada ima ljudi koji vjeruju da kada spoznamo materiju, da ćemo znati i kako materija misli, mora se reći da se o mišljenju može govoriti, a da se odmah ne mora doći u sukob s fiziologijom mozga. Danas je mnogim ljudima teško shvatiti koncept mišljenja u njegovoj čistoći. Svatko tko mišljenje koje sam ovdje razvio, suprotstavi Cabanisovoj izjavi: "Mozak luči misli kao što jetra luči žuč, žlijezda luči slinu, i tako dalje", jednostavno ne zna o čemu govorim. On mišljenje nastoji dokučiti kroz puki proces promatranja, na isti način na koji postupamo s drugim objektima sadržaja svijeta. Ali na ovaj način ga ne može pronaći, jer, kao što sam pokazao, upravo tu izmiče normalnom promatranju. Svakome tko ne može prevladati materijalizam, nedostaje sposobnost da dovede do opisanog izuzetnog stanja, koje ga čini svjesnim onoga što ostaje nesvjesno kod svih drugih duhovnih aktivnosti. Sa svakim tko nema dobre volje staviti se u ovaj položaj, ne bi se moglo razgovarati o mišljenju, više nego što bi se sa slijepom osobom moglo razgovarati o boji. Ali on ne bi trebao vjerovati da fiziološke procese smatramo mišljenjem. On ne objašnjava mišljenje jer ga uopće ne vidi. Ali za svakoga tko ima sposobnost promatranja mišljenja - a to uz dobru volju ima svaka normalno organizirana osoba - to je promatranje najvažnije koje može napraviti. Jer promatra nešto čega je on sam začetnik; sebe inicijalno ne vidi suočenog sa stranim objektom, nego s vlastitom aktivnošću. On zna kako nastaje ono što promatra. Prozire okolnosti i odnose. Stečena je čvrsta točka iz koje se može, s opravdanom nadom, tražiti objašnjenje za ostale pojave u svijetu.
Osjećaj postojanja takve čvrste točke naveo je utemeljitelja moderne filozofije, Renea Descartesa, da svo ljudsko znanje utemelji na tvrdnji: mislim, dakle postojim. Sve druge stvari, svi drugi događaji postoje bez mene; ne znam da li su istina, iluzija ili san. Postoji samo jedna stvar koju znam apsolutno sigurno, jer nedvojbeno sam dovodim do njenog postojanja: moje mišljenje. Može imati drugo podrijetlo svog postojanja, može doći od Boga ili od drugdje; da je tu u smislu, u kojem ga sam proizvodim, u to sam siguran. Za neki drugačiji smisao, Descartes za svoju izjavu u početku nije imao opravdanja. Mogao je samo ustvrditi da ja sebe zahvaćam unutar sadržaja svijeta u svom mišljenju, kao u vlastitoj aktivnosti. Bilo je mnogo rasprava o tome što bi priloženi izraz 'dakle postojim' trebao značiti. Ali to može imati smisla samo pod jednim uvjetom. Najjednostavnija izjava koju mogu dati o nečemu je da to jest, da postoji. Kako to postojanje treba preciznije definirati, ne može se odmah reći u slučaju bilo koje stvari koja ulazi u horizont mojih iskustava. Svaki će predmet najprije morati biti ispitan u njegovom odnosu prema drugima, kako bi se moglo odrediti u kojem se smislu o njemu može govoriti kao o postojećem. Doživljeni proces može biti zbroj percepcija, ali i san, halucinacija i tako dalje. Ukratko, ne mogu reći u kojem smislu postoji.
To neću moći zaključiti iz samog procesa, ali ću to doživjeti kada to budem promatrao u odnosu na druge stvari. Ali ne mogu znati ništa više od toga kako se on odnosi prema tim stvarima. Moja potraga dolazi do čvrstih temelja tek kada pronađem predmet čiji smisao postojanja mogu izvesti iz njega samog. Ali to sam ja sam, kao mislilac, jer svom postojanju dajem specifičan, samostalan sadržaj misaone aktivnosti. Sada mogu krenuti dalje i pitati: postoje li druge stvari u istom ili drugačijem smislu?
Kada netko mišljenje načini predmetom promatranja, ostatku sadržaja promatranog svijeta dodaje nešto što bi inače izmaklo pozornosti; ali to ne mijenja način na koji se ljudi ponašaju prema drugim stvarima. Povećava se broj objekata promatranja, ali ne i način promatranja. Dok promatramo druge stvari, proces koji se inače zanemaruje upliće se u svjetske događaje - u koje sada uključujem promatranje. Postoji nešto drugačije od svega što se događa, koje se ne uzima u obzir. Ali kad uzmem u obzir svoje mišljenje, nema tog nerazmotrenog elementa. Jer ono što samo lebdi u pozadini, i opet je samo mišljenje. Promatrani objekt, kvalitativno je isti kao i aktivnost usmjerena prema njemu. I to je opet karakteristična osobitost mišljenja. Kad ga učinimo predmetom promatranja, na to nismo prisiljeni uz pomoć kvalitativno drugačijeg elementa, već možemo ostati u istom elementu.
Ako predmet koji mi je dan bez moje intervencije utkam u svoje mišljenje, izlazim iz okvira svog promatranja, a pitanje će biti: što mi na to daje pravo? Zašto jednostavno ne dopustim objektu da utječe na mene? Na koji način je moguće da moje mišljenje ima vezu s objektom? To su pitanja koja si mora postaviti svatko tko razmišlja o vlastitim misaonim procesima. Ona otpadaju kada razmišljate o samom mišljenju. Mišljenju ne dodajemo ništa strano, pa stoga ne moramo opravdavati takav dodatak.
Schelling kaže: Spoznavati prirodu znači stvarati prirodu. - Svatko tko ove riječi smjelog prirodnog filozofa shvati doslovno, vjerojatno će se do kraja života morati odreći svakog znanja o prirodi. Jer priroda je jednom tu, a da bi se stvorila drugi put, treba prepoznati principe po kojima je stvorena. Za prirodu koju se želi stvoriti, trebalo bi preslikati uvjete postojanja iz već postojećih. Ovo kopiranje, koje mora prethoditi stvaranju, bilo bi spoznavanje prirode, čak i kad bi stvaranje potpuno prestalo nakon što se kopiranje dogodilo. Samo priroda koja još ne postoji, mogla bi biti stvorena bez prethodnog spoznavanja.
Ono što je nemoguće u prirodi: stvaranje prije spoznavanja; kada mislimo, mi to ostvarujemo. Kad bismo čekali da mislimo dok to ne spoznamo, nikada ne bismo stigli tamo. O tome moramo odlučno misliti, kako bismo kasnije došli do njegove spoznaje promatrajući ono što smo sami učinili. Promatrajući mišljenje, mi sami prvo stvaramo predmet. Prisutnost svih ostalih objekata osigurana je bez naše intervencije.
Netko bi se lako mogao usprotiviti mojoj tvrdnji: moramo misliti prije nego što možemo promatrati mišljenje, s drugom, kao da je jednako vrijedna: niti s probavom, moramo probaviti da bismo promatrali proces probave. To bi bio prigovor sličan onom koji je Pascal uputio Descartesu kada je tvrdio da se također može reći: idem u šetnju, dakle jesam. Svakako također moram probaviti prije nego ću proučiti fiziološki proces probave. Ali ovo bi se moglo usporediti s promatranjem mišljenja samo ako bih probavu nakon toga htio promatrati, ne kroz mišljenje, već prije kroz jelo i probavu. Postoji razlog da probava ne može biti predmet probave, ali mišljenje itekako može postati predmet mišljenja.
Dakle, nema sumnje: u mišljenju događaje svijeta držimo na određenoj točci ma kojoj moramo biti tamo, ako se nešto treba dogoditi. A to je upravo ono što je bitno. Upravo je to razlog zašto mi stvari izgledaju tako tajanstvene: što sam tako neupleten u njihovo stvaranje. Samo ih nalazim; ali kad mislim, znam kako se to radi. Stoga nema izvornijeg polazišta za promatranje svih svjetskih zbivanja od mišljenja.
Sada bi želio spomenuti široko rasprostranjenu zabludu o mišljenju. Sastoji se u tome da kažemo: mišljenje, kakvo je samo po sebi, nigdje nam nije dano. Mišljenje koje povezuje zapažanja naših iskustava i plete ih u mrežu koncepata, uopće nije isto što i mišljenje koje naknadno izvlačimo iz objekata promatranja i pretvaramo u objekt našeg razmatranja. Ono što prvo nesvjesno utkamo u stvari, sasvim je drugačije od onoga što zatim ponovno svjesno izvučemo.
Onaj tko ovako zaključuje ne shvaća da nije moguće pobjeći od ovakvog mišljenja. Ne mogu pobjeći od mišljenja ako mišljenje želim promatrati. Prilikom razlikovanja predsvjesnog mišljenja od naknadnog svjesnog mišljenja, ne treba zaboraviti da je to razlikovanje potpuno vanjsko i nema nikakve veze sa samom stvari. Ne mijenjam jednu stvar u drugu, razmatrajući je misleći. Mogu zamisliti da bi neko biće s potpuno drugačijim osjetilnim organima i s drugačije funkcionirajućom inteligencijom, imalo potpuno drugačiju predodžbu o konju od mene, ali ne mogu zamisliti da moje mišljenje postaje drugačije jer ga promatram. Promatram ono što sam postižem. Sada ne govorimo o tome kako moje mišljenje izgleda inteligenciji različitoj od moje; nego kako to meni izgleda. U svakom slučaju, slika mog mišljenja u drugoj inteligenciji, ne može biti istinitija od moje vlastite. Samo kad ja sam ne bi bio misleće biće, nego s mišljenjem suočen kao s aktivnošću meni stranog bića, mogao bih reći da se moja slika mišljenja doista pojavljuje na određeni način; ali kakvo je mišljenje bića samo po sebi, to ne mogu znati.
Za sada, međutim, nemam nikakvog razloga gledati na vlastito mišljenje iz druge perspektive. Na ostatak svijeta gledam uz pomoć mišljenja. Zašto da kod svog mišljenja napravim izuzetak?
Stoga smatram dovoljno opravdanim svoj pogled na svijet temeljiti na mišljenju. Kada je Arhimed izumio polugu, vjerovao je da bi njome mogao podići cijeli kozmos ako samo pronađe točku na koju će nasloniti svoj instrument. Trebao je nešto što je podržano samo po sebi, a ne bilo čime drugim. U mišljenju imamo princip koji postoji sam po sebi. Odavde treba pokušati dokučiti svijet. Mišljenje možemo shvatiti kroz sebe. Pitanje je možemo li kroz istu stvar dokučiti još nešto.
Do sada sam govorio o mišljenju ne uzimajući u obzir njegovog nositelja, ljudsku svijest. Većina suvremenih filozofa će mi prigovoriti: prije nego postoji mišljenje, mora postojati svijest. Dakle, treba krenuti od svijesti, a ne od mišljenja. Nema mišljenja bez svijesti. Na ovo moram odgovoriti: ako želim razumjeti odnos između mišljenja i svijesti, moram o tome misliti. Pretpostavljam da je mišljenje preduvjet. Sada se na ovo može odgovoriti: ako filozof želi razumjeti svijest, onda se služi mišljenjem; on to pretpostavlja u tom pogledu; međutim, u uobičajenom životnom tijeku mišljenje nastaje unutar svijesti i stoga je pretpostavlja. Kad bi se ovaj odgovor dao Stvoritelju svijeta, koji želi stvoriti misao, bio bi nedvojbeno opravdan. Naravno, ne može stvoriti misao bez prethodnog stvaranja svijesti. Za filozofa se, međutim, ne radi o stvaranju svijeta, nego o njegovom razumijevanju. Stoga ne smije tražiti polazište za stvaranje, nego za razumijevanje svijeta. Smatram da je prilično čudno kada ljudi optužuju filozofa da je prije svega zabrinut za ispravnost svojih principa, ali ne odmah i za objekte koje želi razumjeti. Stvoritelj svijeta morao je prije svega pronaći oslonac za misao, ali filozof mora tražiti siguran temelj iz kojeg će razumjeti ono što postoji. Što nam koristi ako krenemo od svijesti i podvrgnemo je promišljenom promatranju, ako prethodno ne znamo ništa o mogućnosti dobivanja podataka o stvarima promišljenim promatranjem?
Prvo moramo razmišljati potpuno neutralno, bez odnosa sa subjektom koji misli ili objektom mišljenja. Jer u subjektu i objektu već imamo koncepte koji su oblikovani mišljenjem. Ne može se poreći: prije nego što se išta drugo može razumjeti, mora se misliti. Svatko tko to poriče zanemaruje činjenicu da kao ljudsko biće, on nije inicijalni član stvaranja, već njegov konačni član. Dakle, da bi svijet objasnio konceptima, ne može se polaziti od prvih elemenata postojanja u vremenu, nego od onoga što nam je dano kao najbliže, kao najintimnije. Ne možemo skočiti natrag na početak svijeta kako bismo tamo započeli našu kontemplaciju, već moramo krenuti od sadašnjeg trenutka i vidjeti možemo li se uzdići od kasnijeg do ranijeg. Sve dok je geologija govorila o fiktivnim revolucijama kako bi objasnila sadašnje stanje Zemlje, tapkala je u tami. Tek kada je počela istraživati koji se događaji trenutno odvijaju na Zemlji i koristiti ih za izvođenje zaključaka o prošlosti, stekla je čvrste temelje. Sve dok filozofija prihvaća sve moguće principe, kao što su atomi, kretanje, materija, volja i nesvjesno, ostat će lebdjeti u zraku.
Tek kada filozof smatra ono apsolutno posljednje, svojim prvim, može postići svoj cilj. Ali to apsolutno posljednje, do kojeg ga je dovela evolucija svijeta, jest mišljenje.
Ima ljudi koji kažu: je li naše mišljenje ispravno ili ne, ne možemo sa sigurnošću utvrditi. U tom pogledu polazište ostaje dvojbeno. To je jednako razumno kao sumnjati je li stablo samo po sebi ispravno ili nije. Mišljenje je činjenica; a govoriti o ispravnosti ili neispravnosti nečega takvog je bespredmetno. Najviše, mogu sumnjati u to koristi li se misao ispravno, baš kao što mogu sumnjati hoće li određeno stablo proizvesti prikladno drvo za korisnu napravu. Upravo će zadatak ovog rada biti pokazati u kojoj je mjeri primjena misli na svijet ispravna ili pogrešna. Mogu razumjeti ako netko sumnja da razmišljanje o svijetu može učiniti razliku; ali mi je neshvatljivo kako netko može sumnjati u ispravnost samog mišljenja.
Dodatak novom izdanju (1918).
U prethodnim napomenama istaknuta je značajna razlika između mišljenja i svih drugih duševnih aktivnosti, kao činjenica koja proizlazi iz istinski nepristranog promatranja. Svatko tko ne teži ovom nepristranom promatranju doći će u iskušenje da uloži prigovore na ove izjave kao što je ovaj: kada mislim o ruži, to samo izražava odnos između mog 'ja' i ruže, kao kada osjećam ljepotu ruže. Postoji isto toliko odnosa između 'ja' i objekta u mišljenju, kao što postoji u osjećanju ili opažanju. Tko god iznosi ovaj prigovor, ne uzima u obzir da samo u aktivnosti mišljenja, 'ja' spoznaje sebe kao jedno biće s djelatnom osobom, u svim segmentima djelatnosti. To nije u potpunosti slučaj ni s jednom drugom djelatnosti duše. Kada se, na primjer, osjeti užitak, suptilnije promatranje može vrlo dobro razlučiti do koje mjere 'ja' zna da je jedno s aktivnim bićem i do koje mjere u njemu postoji nešto pasivno, tako da se užitak samo pojavi za 'ja'. A tako je i s ostalim aktivnostima duše. Ne treba brkati 'imati misaone slike', s misaonom obradom kroz mišljenje. Misaone slike mogu izgledati kao iz snova, poput nejasnih nadahnuća u duši. To nije misao. - No, netko bi sada mogao reći: ako bi mišljenje to značilo, unutar mišljenja je sadržana volja, pa se tada ne radi samo o mišljenju, nego i o volji mišljenja. Ali to bi samo opravdalo reći: pravo mišljenje uvijek mora biti voljno. Ali to nema nikakve veze s karakterizacijom mišljenja kako je to učinjeno u ovim opaskama. Čak i ako priroda mišljenja čini nužnim da postoji volja: važno je da volja nije u ničemu, što se tijekom svog odvijanja, ne pojavljuje pred 'ja', u potpunosti kao njegova vlastita aktivnost, koju ono može shvatiti. Čak se mora reći da se zbog ovdje iznesene prirode mišljenja, ono promatraču čini kao skroz naskroz voljno. Svatko tko zaista pokušava shvatiti sve što dolazi u obzir za ocjenu mišljenja, neće moći izbjeći da primijeti da ova djelatnost duše ima osobitost o kojoj ovdje govorimo.
Osoba koju autor ove knjige iznimno cijeni kao mislioca, prigovorila mu je da se o mišljenju ne može govoriti na način kako se to ovdje radi, jer je ono što se smatra aktivnim mišljenjem samo iluzija. U stvarnosti se samo promatraju rezultati nesvjesne aktivnosti koja je u osnovi mišljenja. Samo zato što se ta nesvjesna aktivnost ne opaža, javlja se iluzija da promatrana misao postoji sama po sebi, kao kada netko vjeruje da vidi pokret kad je osvijetljen električnim iskrama koje se brzo smjenjuju. I ovaj prigovor se temelji na netočnom viđenju situacije. Tko god ga daje, ne uzima u obzir da je samo 'ja' ono koje, stojeći unutar misli, promatra njezinu aktivnost. 'Ja' bi morao biti izvan misli, ako bi se morao prevariti na isti način kao brzim slijedom osvjetljenja električnim iskrama. Prije bi se moglo reći: onaj tko pravi takvu usporedbu, grdno je u zabludi, kao netko tko bi za svjetlo u pokretu rekao: na svakom mjestu gdje se pojavi ponovno ga pali nepoznata ruka. - Ne, svatko tko u mišljenju želi vidjeti nešto drugo osim onoga što je proizvedeno u samom 'ja' kao aktivnost kojom se može upravljati, prvo se mora zaslijepiti za jednostavne činjenice promatranja, kako bi potom svoje razmišljanje mogao temeljiti na hipotetskoj aktivnosti. Tko pred tim sebe ne zaslijepi, mora prepoznati da je sve što ovako dodaje mišljenju, strano njegovoj prirodi. Nepristrano promatranje pokazuje da se ništa ne može smatrati dijelom suštine mišljenja, što se ne nalazi u samom mišljenju. Ne možete doći do nečega što misao uzrokuje, ako napustite područje misli.