.- II. Osnovna težnja za znanošću (znanost slobode)
Dvije duše žive, ah, u mojoj grudi.
Jedna od druge rastati se žudi;
Dok jedna svijet ovaj
niskom strašću grli,
Druga snažno se iz kala diže,
Svijetu vrlih praotaca hrli.
(Faust, I, 1112 - 1117)
Ovim riječima Goethe izražava karakternu crtu koja je duboko ukorijenjena u ljudskoj prirodi. Čovjek nije uniformno organizirano biće. Uvijek traži više nego što mu svijet dobrovoljno daje. Priroda nam je dala potrebe; među njima su i one čije zadovoljavanje prepušta našoj vlastitoj aktivnosti. Mnogo je darova koje smo dobili, ali naša želja još je obilnija. Čini se da smo rođeni da budemo nezadovoljni. Naša žeđ za znanjem, samo je jedan poseban slučaj ovog nezadovoljstva. Stablo gledamo dva puta. Jednom vidimo njegove grane u mirovanju, drugi put u pokretu. Nismo zadovoljni ovim opažanjem. Zašto nam se stablo jednom čini u mirovanju, a drugi put u pokretu? Pa se pitamo. Svaki pogled na prirodu u nama postavlja niz pitanja. Uz svaku pojavu s kojom se susrećemo dobivamo zadatak. Svako iskustvo za nas postaje zagonetka. Vidimo biće slično majci kako izlazi iz jajeta; pitamo se o razlogu te sličnosti. Promatramo rast i razvoj živog bića do određenog stupnja savršenstva: tražimo uvjete tog iskustva. Nigdje se ne zadovoljavamo onim što priroda predstavlja našim osjetilima. Posvuda tražimo ono što nazivamo objašnjenjem činjenica.
Višak onoga što u stvarima tražimo, nad onim što nam je u njima neposredno dano, cijepa naše cijelo biće na dva dijela; postajemo svjesni vlastitog kontrasta u svijetu. Sa svijetom se suočavamo kao nezavisna bića. Univerzum nam se pojavljuje u dvije suprotnosti: ja i svijet.
Ovu pregradu između sebe i svijeta podižemo čim se u nama pojavi svijest. Ali nikada ne gubimo osjećaj da pripadamo svijetu, da postoji veza koja nas s njim povezuje, da nismo biće izvan, nego unutar univerzuma.
Ovaj osjećaj stvara želju da se premosti jaz. A u premošćivanju ovoj kontrasta leži, u konačnici, cjelokupno duhovno nastojanje čovječanstva. Povijest duhovnog života je stalna potraga za jedinstvom između nas i svijeta. Religija, umjetnost i znanost teže ovom cilju. Religiozni vjernik u objavi koju mu je Bog dao, traži rješenje zagonetki svijeta koje postavlja njegovo ja, nezadovoljan pukim svijetom pojavnosti. Umjetnik nastoji prenijeti ideje svojeg ja, na materijal, kako bi s vanjskim svijetom pomirio ono što živi u njemu. I on se osjeća nezadovoljnim s pukim svijetom pojavnosti, i nastoji mu dati ono više, što sadrži njegovo ja, nadilazeći ga. Mislilac traga za zakonitostima pojava, nastoji mišlju proniknuti u ono što opažanjem doživljava. Tek kada smo sadržaj svijeta učinili sadržajem svojih misli, tek tada ponovno otkrivamo vezu koje smo se oslobodili. Kasnije ćemo vidjeti da se ovaj cilj može postići samo, ako se zadatak znanstvenog istraživača shvati mnogo dublje nego što je to često slučaj. Sa svime što sam ovdje predstavio, javlja se u jednoj svjetskoj povijesnoj pojavi: kontrast između uniformnog svijeta u monističkom svjetonazoru, i teorije o dva svijeta ili dualizma. Dualizam se fokusira samo na podjelu između ja i svijeta, koju proizvodi ljudska svijest. Cijelo njegovo nastojanje nemoćna je borba za pomirenje tih suprotnosti, koje on ponekad naziva duhom i materijom, ponekad subjektom i objektom, ponekad mišlju i pojavom. Ima osjećaj da mora postojati most između dva svijeta, ali ga ne može pronaći. Budući da čovjek sebe doživljava kao 'ja', on ne može misliti drugačije nego o ovom 'ja' na strani duha; i u kontrastu ovog ja sa svijetom, on u njega mora uključiti svijet percepcije dan osjetilima, materijalni svijet. Time se čovjek stavlja u kontrast između duha i materije. On to mora učiniti tim više što njegovo vlastito tijelo pripada materijalnom svijetu. 'Ja' tako pripada duhovnom kao jednom dijelu; materijalne stvari i procesi, opaženi osjetilima, 'svijetu'. Sve zagonetke, vezane uz duh i materiju, čovjek mora ponovno otkriti u temeljnoj zagonetki vlastitog bića. Monizam se usredotočuje isključivo na uniformnost i nastoji poreći ili zamagliti postojeći kontrast. Nijedno od ova dva stajališta nije zadovoljavajuće, jer ne opravdavaju činjenice. Dualizam vidi duh (ja) i materiju (svijet) kao dva temeljno različita entiteta i stoga ne može razumjeti kako to dvoje mogu jedno na drugo djelovati. Kako duh može znati što se događa u materiji, ako mu je njena osebujna priroda potpuno strana? Ili kako bi trebao utjecati na nju pod takvim okolnostima tako da se njegove namjere pretvore u djela? Za rješavanje ovih pitanja, postavljene su najgenijalnije i najapsurdnije hipoteze. Ali ni s monizmom, sve do danas nije mnogo bolje. Do sada je pokušao sebi pomoći na tri načina: ili poriče duh i postaje materijalizam; ili niječe materiju da bi svoje spasenje potražio u spiritualizmu; ili tvrdi da su i kod najjednostavnijih bića na svijetu materija i duh neraskidivo povezani, pa se ne treba čuditi ako u čovjeku postoje ova dva načina postojanja, koji nigdje nisu razdvojeni.
Materijalizam nikada ne može pružiti zadovoljavajuće objašnjenje svijeta. Jer svaki pokušaj objašnjenja mora započeti formiranjem misli o pojavama svijeta. Materijalizam dakle počinje s mislima o materiji ili materijalnim procesima. On tako pred sobom već ima dva različita područja činjenica: materijalni svijet i svijet misli o njemu. Potonji pokušava razumjeti smatrajući ga čisto materijalnim procesom. On vjeruje da se mišljenje događa u mozgu na sličan način kao što se probava događa u životinjskim organima. Baš kao što materiji pripisuje mehaničke i organske učinke, pripisuje joj i sposobnost mišljenja pod određenim uvjetima. Zaboravlja da je problem sada samo premjestio na drugo mjesto. Umjesto da sposobnost mišljenja pripiše sebi, on je pripisuje materiji. I time se vratio na početnu točku. Kako materija dolazi do razmišljanja o vlastitoj prirodi? Zašto jednostavno nije zadovoljna sobom i ne prihvati svoje postojanje? Materijalist je odvratio svoj pogled od konkretnog subjekta, od svog ja, i došao do neodređene, maglovite strukture. I tu se suočava s istom zagonetkom. Materijalistički pogled ne može riješiti problem, već ga samo premjestiti.
Što je sa spiritualizmom? Čisti spiritualist poriče materiju u njenom neovisnom postojanju i smatra je samo proizvodom duha. Ako se ovaj svjetonazor primjeni na razotkrivanje vlastite ljudske prirode, bit će stjeran u kut. Ja, koji se može staviti na stranu duha, odmah se suočava s osjetilnim svijetom. Čini se da time nema duhovnog pristupa, ja to mora percipirati i iskusiti kroz materijalne procese. 'Ja' takve materijalne procese ne pronalazi unutar sebe, ako želi da ga se smatra samo duhovnim bićem. Ono što duhovno radi, nikada ne sadrži svijet osjetila. Čini se da 'ja' mora priznati da bi za njega svijet ostao zatvoren, da s njim ne stupi u odnos na neduhovan način. Isto tako, kada nešto poduzmemo, svoje namjere moramo pretočiti u stvarnost uz pomoć materijalnih tvari i sila. Dakle, ovisni smo o vanjskom svijetu. Najekstremniji spiritualist, ili ako hoćete, mislilac koji se kroz apsolutni idealizam predstavlja kao ekstremni spiritualist je Johann Gottlieb Fichte. Pokušao je iz 'ja' izvesti cjelokupnu strukturu svijeta. Ono što je stvarno postigao, bila je veličanstvena misaona slika svijeta, lišena bilo kakvog iskustvenog sadržaja. Baš kao što materijalistu nije moguće dekretom ukloniti duh, isto tako materijalistu nije moguće ni dekretom ukloniti materijalni vanjski svijet.
Budući da čovjek, kada svoju spoznaju usmjeri na 'ja', djelovanje ovog 'ja' najprije uočava u misaonom oblikovanju svijeta ideja, i gledajući vlastito ljudsko biće može osjetiti iskušenje, da od duha prepozna samo ovaj svijet ideja. Na taj način spiritualizam postaje jednostrani idealizam. Kroz svijet ideja on ne može tražiti duhovni svijet; on duhovni svijet vidi u samom svijetu ideja. To ga tjera da ostane, kao začaran, sa svojim svjetonazorom unutar djelotvornosti samog 'ja'.
Izvanredna varijanta idealizma je gledište Friedricha Alberta Langea, kako ga je iznio u svojoj vrlo čitanoj 'Povijesti materijalizma'. On pretpostavlja da je materijalizam sasvim u pravu kada objašnjava sve svjetske pojave, uključujući naše mišljenje, kao proizvod čisto materijalnih procesa; samo obrnuto, materija i sami njeni procesi su proizvod našeg mišljenja. "Osjetila nam daju.......efekte stvari, a ne vjerne slike, pa čak ni same stvari. Ali ti puki učinci također uključuju sama osjetila, uključujući mozak i u njemu zamišljeno molekularno kretanje." To jest, naše mišljenje je generirano materijalnim procesima, a oni mišljenjem 'ja'. Langeova filozofija tako nije ništa drugo nego konceptualizirana priča o hrabrom Münchhausenu, koji sebe slobodno drži u zraku za vlastitu kosu.
Treći oblik monizma je onaj koji vidi dva entiteta, materiju i duh, ujedinjena u najjednostavnijem biću (atomu). Ali time se ne postiže ništa osim da se pitanje, koje se javlja u našoj svijesti, prebacuje na drugu scenu. Kako se jednostavno biće izražava na dvojak način, ako je nepodijeljeno jedinstvo?
Nasuprot ovim stajalištima, valja naglasiti da se s temeljnom i iskonskom suprotnošću najprije suočavamo u vlastitoj svijesti. Mi sami smo ti koji se odvajamo od matičnog tla prirode i suočavamo se sa 'svijetom' kao 'ja'. Goethe to klasično izražava u svom eseju 'Priroda', iako se njegov pristup u početku može smatrati posve neznanstvenim: "Živimo usred nje (prirode) i stranci smo joj. Neprestano razgovara s nama i ne odaje nam svoju tajnu". Ali Goethe zna i drugu stranu: "Svi su ljudi u njoj i ona je u svima".
Koliko god je istina da smo se otuđili od prirode, toliko je istina da osjećamo: u njoj smo i pripadamo joj. To može biti samo njeno vlastito djelo koje također živi u nama. Moramo pronaći put natrag do nje. Jednostavno razmatranje može nam to pokazati. Doista smo se otrgnuli od prirode; ali sigurno smo nešto ponijeli sa sobom u svoje vlastito biće. Ovo biće prirode moramo potražiti u sebi, tada ćemo ponovno pronaći vezu. Dualizam to ne uspijeva. Čovjekovo unutarnje biće smatra duhovnim bićem potpuno stranim prirodi i nastoji ga povezati s prirodom. Nije ni čudo što ne može pronaći poveznicu. Prirodu izvan nas možemo pronaći samo ako je prvo upoznamo u sebi. Ono što je slično u nama samima, bit će nam vodič. To određuje naš put. Ne želimo špekulirati o međudjelovanju prirode i duha. Ali želimo se spustiti u dubinu vlastitog bića, kako bismo pronašli one elemente koje smo sačuvali u svom bijegu od prirode.
Istraživanje našeg bića mora nam donijeti rješenje zagonetke. Moramo doći do točke u kojoj si možemo reći: ovdje nije samo 'ja', ovdje leži nešto, što je više od 'ja'.
Spreman sam na činjenicu, da neki koji su do ovdje čitali moja objašnjenja, neće smatrati da su u skladu s trenutnom znanosti. Kao odgovor, mogu reći samo da se do sada nisam želio baviti nikakvim znanstvenim rezultatima, nego jednostavnim opisom onoga što svatko doživljava u vlastitoj svijesti. Činjenica da su uvrštene i pojedine rečenice o pokušajima povezivanja svijesti sa svijetom, ima svrhu samo razjasniti stvarne činjenice. Stoga nisam pridavao nikakvu važnost uporabi pojedinačnih izraza, kao što su 'ja', 'duh', 'svijet', 'priroda' i tako dalje, na precizan način koji je uobičajen u psihologiji i filozofiji. Svakodnevna svijest ne poznaje oštre razlike znanosti, i do sada se radilo samo o bilježenju svakodnevnih činjenica. Ono što me zabrinjava nije kako je znanost do sada tumačila svijest, nego kako se ona manifestira u svakom trenutku.