.- I. Svjesno ljudsko djelovanje (znanost slobode)
Je li čovjek duhovno slobodno biće u svom mišljenju i djelovanju, ili je pod prinudom željezne nužnosti čistih prirodnih zakona? Malo je pitanja obrađeno s toliko pronicljivosti kao ovo. Ideja o slobodi ljudske volje naišla je na pregršt, kako toplih pristaša tako i tvrdoglavih protivnika. Ima ljudi koji u svom moralnom patosu izjavljuju da svatko tko je sposoban zanijekati tako očitu činjenicu kao što je sloboda, ima ograničen um. Suprotstavljaju im se drugi koji smatraju da je vrhunac neznanstvenosti kada netko vjeruje da su zakoni prirode prekinuti u području ljudskog djelovanja i mišljenja. Jedna te ista stvar, podjednako se često proglašava najdragocjenijim bogatstvom čovječanstva koliko i najgorom iluzijom. Beskrajna je suptilnost utrošena da se objasni kako je ljudska sloboda spojiva s djelovanjem u prirodi, kojoj i čovjek pripada. Ništa manje truda nisu uložili ni drugi da objasne kako je takva zabluda mogla nastati. Da se ovdje radi o jednom o najvažnijih pitanja života, vjere, prakse i znanosti, osjeća svatko čija najistaknutija crta karaktera nije suprotnost temeljitosti. I jedan je od tužnih znakova površnosti suvremenog razmišljanja, da knjiga koja ima za cilj stvoriti 'novu vjeru' iz rezultata nedavnih prirodnih istraživanja (David Friedrich Strauß, Der alte und der neue Glaube) o tom pitanju ne sadrži ništa osim riječi: "Ne moramo se ovdje baviti pitanjem slobode ljudske volje. Navodno indiferentnu slobodu izbora uvijek je svaka filozofija dostojna toga imena prepoznala kao prazan fantom; ali određivanje moralne vrijednosti ljudskih postupaka i stavova ostaje netaknuto tim pitanjem". Ovdje citiram ovaj odlomak, ne zato što vjerujem da knjiga u kojoj se pojavljuje ima neko posebno značenje, već zato što mi se čini da izražava mišljenje do kojeg se većina naših mislećih suvremenika može uzdići. Čini se da svi koji tvrde da su danas prerasli svoje znanstveno djetinjstvo, znaju da se sloboda ne može sastojati od odabira jednog ili drugog, od dva moguća postupka volje. Tvrdi se da uvijek postoji vrlo specifičan razlog zašto netko provodi baš određenu radnju od nekoliko mogućih.
To se čini očiglednim. Ipak, do danas su glavni napadi protivnika slobode usmjereni protiv slobode izbora. Herbert Spencer, koji živi prema gledištima koja su svakim danom sve raširenija, kaže (The Principles of Psychology, Herbert Spencer, njemačko izdanje dr. B. Vettera, Stuttgart 1882.): "Ali da svatko može željeti ili ne željeti kako hoće, što je stvarna tvrdnja sadržana u dogmi o slobodnoj volji, sigurno se negira analizom svijesti kao i sadržajem prethodnih poglavlja (psihologije)". Drugi također zauzimaju isto stajalište kada se protive konceptu slobodne volje. Sve relevantne napomene mogu se u embriju naći već kod Spinoze. Ono što je jasno i jednostavno iznio protiv ideje slobode, od tada je ponovljeno nebrojeno puta, ali uglavnom umotano u najsuptilnije teorijske doktrine, tako da je teško prepoznati jednostavan tok misli koji je jedini bitan. Spinoza piše u pismu iz listopada ii studenog 1674: "Ja slobodnom nazivam onu stvar što postoji i djeluje iz puke nužnosti svoje prirode, a onim prisilnim nazivam ono što je određeno nečim drugim da postoji i djeluje na precizan i utvrđen način. Naprimjer, Bog, iako nužan, postoji slobodno jer postoji samo iz nužnosti svoje prirode. Isto tako, Bog spoznaje sebe i sve drugo slobodno, jer iz nužnosti same njegove prirode proizlazi da on sve spoznaje. Vidite, dakle, da slobodu ne vidim kao slobodnu odluku, nego kao slobodnu nužnost.
Ali spustimo se do stvorenih stvari, koje su sve određene vanjskim uzrocima da postoje na čvrst i precizan način. Da bismo ovo bolje razumjeli, zamislimo vrlo jednostavnu stvar. Naprimjer, kamen prima određenu količinu gibanja od vanjskog uzroka koji ga gura, s kojim se nužno nastavlja kretati nakon što je pritisak vanjskog uzroka prestao. Ova ustrajnost kamena u svom kretanju je dakle prisilna, a ne nužna, jer mora biti definirana utjecajem vanjskog uzroka. Ono što ovdje vrijedi za kamen vrijedi i za svaku drugu pojedinačnu stvar, bez obzira koliko složena i sposobna za mnoge stvari bila, naime, da je svaka stvar nužno određena vanjskim uzrokom da postoji i funkcionira na čvrst i precizan način.
E sad, molim vas, pretpostavite da kamen, dok se kreće, misli i zna da se trudi koliko god može nastaviti se kretati. Ovaj kamen, koji je svjestan samo svoje težnje i nimalo ravnodušan, vjerovat će da je sasvim slobodan i da nastavlja svoje kretanje ni zbog čega drugog nego zato što to želi. Ali to je ona ljudska sloboda za koju svi tvrde da je posjeduju, a koja se sastoji samo u činjenici da su ljudi svjesni svojih želja, ali ne znaju uzroke kojima su one određene. Tako dijete vjeruje da slobodno želi mlijeko, a ljutiti dječak da slobodno želi osvetu, a plašljivi dječak da slobodno želi pobjeći. Nadalje, pijanac vjeruje da slobodno odlučuje reći ono što radije ne bi rekao da je trijezan; a budući da je ta predrasuda urođena svim ljudima, nije je se lako osloboditi. Jer iako iskustvo dovoljno ući da su ljudi najmanje sposobni ublažiti svoje želje, i da, vođeni suprotnim strastima, vide što je bolje, a čine ono što je gore, ipak, smatraju se slobodnima, jer neke stvari žele manje, a neke se želje lako mogu spriječiti sjećanjem na druge, kojih se često prisjećaju."
Budući da je ovo jasno i definitivno određeno mišljenje, također je lako razotkriti temeljnu pogrešku koja u njemu leži. Kao što je potrebno da kamen izvrši određeno kretanje kada ga se gurne, isto tako je potrebno da čovjek izvrši neku radnju kada ga na to tjera neki razlog. Samo zato što je čovjek svjestan svog djelovanja, on sebe smatra slobodnim uzrokom toga. Ali on previđa činjenicu da postoji razlog koji ga pokreće i koji mora slijediti pod svaku cijenu. Pogreška u ovoj liniji misli brzo je pronađena. Spinoza i svi koji misle poput njega zanemaruju činjenicu da čovjek nije svjestan samo svojih postupaka, već može biti svjestan i uzroka koji ga vode. Nitko neće poreći da je dijete neslobodno kad želi mlijeko, ili da je pijanac neslobodan kada kaže stvari zbog kojih se kasnije kaje. I jedan i drugi nisu svjesni uzroka koji djeluju u dubini njihova organizma i pod čijom su neodoljivom prisilom. Ali je li ispravno ovakve radnje stavljati u jednu ravan s onima u kojima je čovjek ne samo svjestan svojih radnji, već i razloga koji na njih potiču? Jesu li postupci ljudi jednake vrste? Mogu li se postupci ratnika na bojnom polju, znanstvenog istraživača u laboratoriju, državnika u složenim diplomatskim poslovima, znanstveno staviti na istu ravan kao i dijete kada traži mlijeko? Svakako je istina, da je problem najbolje pokušati riješiti tamo gdje su stvari najjednostavnije. Ali često je nedostatak razbora unosio beskrajnu zbrku. I postoji duboka razlika između toga znam li zašto nešto radim, ili je slučaj na ne znam. Na prvi pogled to izgleda kao potpuno očita istina. Pa ipak, protivnici slobode nikad se ne pitaju predstavlja li motiv mojih postupaka, koji prepoznajem i razumijem, za mene prisilu u istom smislu kao organski proces koji uzrokuje da dijete plače za mlijekom.
U svojoj 'Fenomenologiji moralne svijesti' (strana 451), Eduard von Hartmann tvrdi da ljudska volja ovisi o dva glavna čimbenika: o motivima i karakteru. Ako netko smatra sve ljude jednakim ili barem njihove razlike beznačajnima, tada se čini da je njihova volja određena izvana, naime okolnostima s kojima se suočavaju. Ali ako se uzme u obzir da različiti ljudi predodžbu čine motivom za svoje djelovanje, samo kada je njihov karakter takav da odgovarajuća predodžba uzrokuje da to žele, tada se čini da je čovjek određen iznutra, a ne izvana. Čovjek sada vjeruje, jer, prema svom karakteru, predodžbu koja mu je izvana nametnuta prvo mora učiniti motivom, da je slobodan, to jest neovisan o vanjskim motivima. Ali, prema Eduardu von Hartmannu, istina je da: "Ali čak i ako predodžbe prvo sami uzdižemo do motiva, ne činimo to samovoljno, nego prema potrebi svoje karakterološke dispozicije, to jest sve samo ne slobodno". I ovdje razlika ostaje nerazmotrena, ona postoji između onih motiva, kojima dopuštam da utječu na mene tek nakon što sam u njih prodro svojom sviješću i onih koje slijedim bez da o njima imam jasnu spoznaju.
A to izravno vodi do gledišta s kojeg stvar ovdje treba promatrati. Može li se jednostrano postaviti pitanje slobode naše volje? A ako ne: s kojim drugim nužno mora biti povezano?
Ako postoji razlika između svjesnog motiva za moje djelovanje i nesvjesnog nagona, tada će ono prvo također rezultirati djelovanjem koje se mora prosuđivati drugačije od onoga koje proizlazi iz slijepog poriva. Dakle, prvo pitanje će biti o ovoj razlici. A ono što će rezultirati, odrediti će kako ćemo stvarno pristupiti pitanju slobode.
Što znači imati znanje o razlozima svojih postupaka? Ovo pitanje nije dovoljno razmatrano jer, nažalost, ono što je nerazdvojna cjelina: čovjek, oduvijek je razdvajano na dva dijela. Razlikovali su se čovjek koji djeluje i čovjek koji spoznaje, a ono što je najvažnije od svega je ostalo praznih ruku: onaj koji iz spoznaje djeluje.
Kaže se da je čovjek slobodan samo kada je pod vlašću svog razuma, a ne pod vlašću životinjskih želja. Ili također: sloboda znači biti u mogućnosti odrediti svoj život i djelovanje prema svrhama i odlukama.
Ali takvim tvrdnjama se ne dobiva ništa. Jer upravo je to pitanje: da li razum, da li svrhe i odluke prisiljavaju čovjeka na isti način kao životinjske želje. Ako se u meni bez moga uplitanja pojavi racionalna odluka, s istom nuždom kao što su glad i žeđ, tada je mogu slijediti samo iz nužde, a moja je sloboda iluzija. Druga izreka kaže: biti slobodan ne znači moći željeti ono što hoćete, već moći činiti ono što želite. Pjesnik-filozof Robert Hamerling oštro je definirao ovu ideju u svom 'Atomizmu volje': "Čovjek svakako može čini što želi - ali ne može željeti ono što hoće, jer je njegova volja određena motivima! - Ne može željeti ono što hoće? Pogledajmo pobliže ove riječi. Ima li u tome smisla? Sloboda volje bi se dakle sastojala u tome da se može nešto željeti bez razloga, bez motiva? Ali što znači željeti osim imati razloga činiti ili težiti ovome, a ne onome? Željeti nešto bez razloga, bez motiva, značilo bi željeti nešto a da to ne želimo. Pojam motiva neraskidivo je povezan s pojmom volje. Bez određujućeg motiva, volja je prazna sposobnost: samo preko motiva ona postaje aktivna i stvarna. Stoga je sasvim točno da ljudska volja nije 'slobodna' u smislu da njezin smjer uvijek određuju najjači motivi. No, s druge strane, mora se priznati da je apsurdno govoriti o zamislivoj 'slobodi' volje pred tom 'neslobodom', koja bi značila željeti ono što se ne želi." (Atomizam volje, svezak 2, strana 213 f.)
I ovdje govorimo samo o motivima općenito, ne uzimajući u obzir razliku između nesvjesnih i svjesnih. Kada neki motiv djeluje na mene i prisiljen sam ga slijediti jer se pokazao kao 'najjači' među sebi jednakim, tada ideja slobode prestaje imati ikakvo značenje. Kako mi može biti važno mogu li nešto učiniti ili ne mogu, ako me na to tjera motiv? Ono što je bitno u prvom redu nije mogu li nešto učiniti ili ne mogu, kad je motiv djelovao na mene, nego postoje li samo motivi koji djeluju s prisilnom nužnošću. Ako moram nešto željeti, onda mi je pod određenim okolnostima potpuno nebitno mogu li to učiniti. Ako mi se zbog mog karaktera i okolnosti koje vladaju u mom okruženju, nametne motiv koji se pokaže nerazumnim u odnosu na moje razmišljanje, onda bi mi čak trebalo biti drago ako ne bih mogao učiniti ono što želim.
Ono što je važno nije mogu li izvršiti odluku koju sam donio, nego kako ta odluka nastaje u meni.
Ono što ljude razlikuje od svih drugih organskih bića je njihovo racionalno razmišljanje. Biti aktivan, nešto je što ima zajedničko s drugim organizmima. Ništa se ne dobiva traženjem analogija u životinjskom carstvu, da bi se razjasnio koncept slobode za ljudsko djelovanje. Moderna prirodna znanost voli takve analogije. A kad je kod životinja uspjela pronaći nešto slično ljudskom ponašanju, vjeruje da je dotakla najvažnije pitanje u znanosti o čovjeku. Do nesporazuma do kojih ovo mišljenje dovodi, govori naprimjer knjiga: 'Iluzija slobodne volje' P. Réea, 1885, koji o slobodi (strana 5) kaže sljedeće: "Lako je objasniti zašto nam se čini da je kretanje kamena nužno, ali nije nužna volja magarca. Uzroci koji pokreću kamen su izvana i vidljivi, ali uzroci magarčeve volje unutarnji su i nevidljivi: između nas i mjesta njegovog djelovanja je lubanja magarca, onoga koji ne vidi uzročnu uvjetovanost i stoga misli da je nema. Volja je, kako se objašnjava, doista uzrok prevrtanja (magarca), ali je sama nužna; to je apsolutni početak." Dakle, ovdje se ponovno ljudske radnje u kojima smo svjesni razloga svojih radnji, jednostavno ignoriraju, jer Rée objašnjava: "Između nas i mjesta njegovog djelovanja je lubanja magarca". Sudeći po ovim riječima, Rée nema pojma da postoje djela, ne magarca, nego ljudskih bića, u kojima se svjesni motiv nalazi između nas i djela. To dokazuje nekoliko stranica kasnije riječima: "Mi ne opažamo uzroke kojima je naša volja uvjetovana, stoga mislimo da ona uopće nije uzročno uvjetovana".
Ali ima dosta primjera, koji dokazuju da se mnogi bore protiv slobode, ne znajući što je zapravo sloboda.
Sasvim je očito da djelo ne može biti slobodno ako počinitelj ne zna zašto to čini? Ali što je s onim, kada su razlozi poznati? To nas dovodi do pitanja: koje je podrijetlo i značaj mišljenja? Jer bez spoznaje o misaonoj aktivnosti duše, koncept znanja o nečemu, a time i o djelovanju, nije moguć. Ako prepoznamo što mišljenje uopće znači, tada će također biti lako razjasniti ulogu koju mišljenje ima u ljudskom djelovanju. "Mišljenje je ono što dušu, kojom su obdarene i životinje, u prvom redu čini duhovnom", s pravom kaže Hegel, i stoga mišljenje također i ljudskom djelovanju daje svoj svojstven karakter.
Nikako se ne smije tvrditi da svi naši postupci proizlaze isključivo iz trezvenog promišljanja našeg uma. Daleko je od moje namjere, da kao ljudske u najvišem smislu, prikažem samo one radnje koje proizlaze iz apstraktnog suda. Ali čim se naši postupci uzdignu iznad područja zadovoljenja čisto životinjskih želja, naši su motivi uvijek prožeti mislima. Ljubav, suosjećanje, domoljublje, su pokretačke snage djelovanja, koje se ne mogu riješiti hladnim intelektualnim konceptima. Kaže se da srce i razum dolaze na svoje. Bez sumnje. Ali srce i um ne stvaraju motive za djelovanje. Oni iste pretpostavljaju i ubrajaju ih unutar svog područja. Suosjećanje se javlja u mom srcu kada se u mojoj svijesti pojavi predodžba o osobi za suosjećanje. Put do srca ide kroz glavu. Ljubav nije iznimka. Ako to nije puki izraz seksualnog nagona, onda se temelji na predodžbama koje imamo o voljenom biću. I što su te predodžbe više idealističke, to je ljubav blaženija. I ovdje je misao otac osjećaja. Kaže se da ljubav čini slijepim za slabosti voljene osobe. Stvar se može promatrati i obrnuto i ustvrditi da ljubav otvara oči za dobre strane. Mnogi ljudi prolaze pored tih dobrih strana, a da ih ne primjećuju. Netko ih vidi, i u njegovoj se duši budi ljubav. Što je drugo napravio: kao da ima predodžbu, koju stotine drugih nemaju. Oni nemaju ljubavi jer im nedostaje predodžba.
Kakav god bio naš pristup tom pitanju: mora postajati sve jasnije da pitanje o prirodi ljudskog djelovanja, pretpostavlja ono drugo, o podrijetlu misli. Stoga ću se prvo pozabaviti tim pitanjem.