.- XI. Svrha svijeta i svrha života (čovjekovo određenje) (stvarnost slobode)
Među mnogostrukim strujanjima u duhovnom životu čovječanstva, jedna je koju se može slijediti, koja se može nazvati prevladavanjem koncepta svrhovitosti u područjima kojima on ne pripada. Svrhovitost je posebna vrsta u slijedu pojava. Svrhovitost je istinski stvarna samo, za razliku od uzroka i posljedice, gdje prethodni događaj određuje sljedeći, gdje onaj sljedeći ima odlučujući učinak na prethodni. To se prije svega odnosi samo na radnje čovjeka. Čovjek izvodi radnju koju je prethodno zamislio i dopušta toj ideji da odredi njegovo djelovanje. Kasnije, radnja, uz pomoć predodžbe utječe na raniju, na čovjeka koji djeluje. Međutim, ovaj zaokret kroz predodžbu je prijeko potreban za svrhovitost.
U procesu koji se rastavlja na uzrok i posljedicu, percepciju treba razlikovati od koncepta. Percepcija uzroka prethodi percepciji posljedice; uzrok i posljedica jednostavno bi postojali jedno pored drugoga da ih ne možemo povezati kroz njihove odgovarajuće koncepte. Percepcija posljedice može uvijek samo slijediti percepciju uzroka. Ako učinak treba stvarno biti na uzrok, to može biti samo kroz sam konceptualni faktor. Zato što faktor percepcije posljedice, jednostavno ne postoji ispred faktora uzroka. Tko god tvrdi da je cvijet svrha korijena, odnosno da prvo ima utjecaja na drugo, to može reći samo o faktoru u svijetu kojeg promatra kroz svoje mišljenje o njemu. Faktor percepcije cvijeta još ne postoji u vrijeme formiranja korijena. Za svrhovito povezivanje, međutim, nije nužna samo idejna, zakonita povezanost kasnijeg s ranijim, nego koncept (zakon) posljedice mora stvarno utjecati na uzrok kroz proces percepcije. No, perceptibilni utjecaj jednog koncepta na nešto drugo, možemo uočiti samo u ljudskim postupcima. Ovdje je stoga primjenjiv samo koncept svrhe. Naivna svijest, koja prihvaća samo perceptibilno, nastoji - kako smo više puta primijetili - perceptibilno smjestiti i tamo gdje se ne može spoznati ono samo idejno. U perceptibilnim događajima traži perceptibilne veze ili, ako ih ne nađe, izmisli ih da postoje. Koncept svrhe koji se odnosi na subjektivno djelovanje, prikladan je element za takve sanjane veze. Naivan zna kako izazvati događaj i zaključuje da će priroda učiniti isto. U čisto idejnim kontekstima prirode, on ne vidi samo nevidljive sile, već i neprimjetne stvarne svrhe. Čovjek čini svoje oruđe funkcionalnim; po istom receptu naivni realist prepušta Stvoritelju da gradi organizme. Tek postupno ovaj lažni koncept svrhe nestaje iz znanosti. Čak i danas još uvijek izaziva veliku pometnju u filozofiji. Postavljaju se pitanja o izvan svjetskoj svrsi svijeta, o izvan ljudskoj sudbini (a time i svrsi) čovjeka i tako dalje.
Monizam odbacuje koncept svrhe u svim područjima, s jedinom iznimkom ljudskog djelovanja. On traži prirodne zakone, ali ne prirodne svrhe. Prirodne svrhe proizvoljne su pretpostavke poput neprimjetnih sila. Ali čak i životni ciljevi koje si čovjek ne postavi neopravdane su pretpostavke sa stajališta monizma. Svrhovito je samo ono što je čovjek namijenio, jer tek ostvarenjem ideje nastaje nešto svrhovito. Ali ideja postaje djelotvorna u realnom smislu samo kod ljudi. Stoga ljudski život ima samo onu svrhu i sudbinu koju mu čovjek zadaje. Na pitanje: koja je čovjekova svrha u životu? monizam može odgovoriti samo: ona koju sam sebi postavi. Moja misija u svijetu nije unaprijed određena, već ona koju izaberem. Svoje životno putovanje ne započinjem utvrđenom rutom.
Ideje učinkovito ostvaruju samo ljudi. Stoga je nedopustivo govoriti o utjelovljenju ideja kroz povijest. Sve takve fraze kao što su: "povijest je razvoj čovječanstva prema slobodi", ili "ostvarenje moralnog svjetskog poretka" i tako dalje, neodržive su s monističkog gledišta.
Pristaše koncepta svrhe, vjeruju da s njim moraju napustiti svaki poredak i jedinstvo u svijetu. Poslušajte, naprimjer, Roberta Hamerlinga ('Atomistik des Willens', svezak 11, strana 201.): "Sve dok u prirodi postoje nagoni, ludo je u njoj negirati svrhe. - Kao što oblik uda ljudskog tijela nije određen i uvjetovan idejom da ovaj ud lebdi u zraku, već njegovom vezom s većom cjelinom, tijelom kojemu ud pripada, tako i oblik svakog prirodnog bića, bilo biljke, životinje, ili čovjeka, nije određen i uvjetovan idejom o istom koje lebdi u zraku, već formativnim principom veće, svrhovito živuće i razvijajuće se, cjeline prirode". A na stranici 191 istog sveska: "Teorija svrhe samo tvrdi da je, unatoč tisućama neugodnosti i muka ovog stvorenog života, visok stupanj svrhe i planiranja nepogrešivo prisutan u formacijama i razvoju prirode - planiranje i svrhovitost, međutim, koji se mogu ostvariti samu unutar zakona prirode, i koji ne mogu računati na svijet mlijeka i meda u kojem život nije suočen sa smrću, a rast sa raspadanjem, sa svim svojim više ili manje neugodnim, ali apsolutno neizbježnim međufazama."
"Kad protivnici koncepta svrhe mukotrpno skupljenu gomilu smeća, djelomičnih ili potpunih, navodnih ili stvarnih nesvrhovitosti, uspoređuju sa svijetom čuda svrhovitosti, kao što su prikazi prirode na svim područjima, smatram da je to jednako zabavno".
Što se ovdje naziva svrhovitošću? Usklađivanje percepcija u cjelinu. No budući da se sve percepcije temelje na zakonima (idejama), koje otkrivamo svojim mišljenjem, sustavni sklad članova opažajne cjeline, upravo je idejni sklad članova idejne cjeline sadržan u ovoj opažajnoj cjelini. Ako se kaže da životinja ili čovjek nisu određeni idejom koja lebdi u zraku, to je pogrešno izraženo, a osuđeni pogled gubi svoj apsurdni karakter kada se izraz ispravi. Životinja, međutim, nije određena idejom koja lebdi u zraku, nego prije idejom koja joj je urođena i čini njezino zakonito biće. Upravo zato što ideja nije izvan stvari, nego djeluje unutar nje kao njezina bit, ne može se govoriti o svrhovitosti. Upravo onaj tko poriče da je prirodno biće određeno izvana (bilo nekom idejom koja lebdi u zraku ili onom koja postoji izvan stvorenja u duhu tvorca svijeta sasvim je nebitno u tom pogledu) mora priznati da to biće nije određeno svrhovito i sustavno izvana, nego kauzalno i zakonito iznutra. Stroj dizajniram da bude koristan kada dijelove stavim u odnos koji oni prirodno nemaju. Svrha uređaja sastoji se u tome da razumijem rad stroja kao ideju koja je bila njegova osnova. Stroj je tako postao objektom percepcije s odgovarajućom idejom. Takva bića su također prirodna bića. Kada netko neku stvar naziva funkcionalnom zato što je oblikovana prema zakonima, može također taj izraz koristiti za opisivanje prirodnih bića. Međutim, tu se zakonitost ne smije brkati s onom subjektivnog ljudskog djelovanja. U tu svrhu apsolutno je neophodno da djelotvorni uzrok bude koncept, odnosno pojam posljedice. U prirodi se međutim, koncepti nigdje ne mogu pokazati kao uzroci; koncept se uvijek pokazuje samo kao idejna veza između uzroka i posljedice. Uzroci u prirodi postoje samo u obliku percepcije.
Dualizam može govoriti o svjetskim i prirodnim svrhama. Gdje god je našoj percepciji očita, zakonita veza između uzroka i posljedice, dualist može pretpostaviti da vidimo samo imitaciju veze u kojoj apsolutno biće svijeta ostvaruje svoje svrhe. Za monizam, apsolutno biće svijeta, koje se ne može iskusiti, već samo hipotetski deducirati, također emanira razlog za pretpostavku svrhe svijeta i prirode.
Dodatak novom izdanju (1918.)
Ako se bez predrasuda promatra ono što je ovdje rečeno, ne može se doći do zaključka da je autor ovog izlaganja, odbijajući koncept svrhe izvan ljudskih činjenica, stao na stranu onih mislilaca koji, odbacujući taj koncept, stvaraju mogućnost da se sve što se nalazi izvan ljudskog djelovanja - a onda i samo to djelovanje - shvati kao puka prirodna pojava. Činjenica da je u ovoj knjizi proces mišljenja predstavljen kao čisto duhovni, trebala bi nas zaštiti od toga. Ako se ovdje odbacuje ideja svrhe čak i za duhovno, svijet koji leži izvan ljudskog djelovanja, to je zato što se u ovom svijetu otkriva svrha viša od one koja se ostvaruje u čovječanstvu. A kada govorimo o svrhovitoj sudbini ljudskog roda, koncipiranoj po uzoru na ljudsku svrhovitost, kao lažnoj ideji, mislimo na to da pojedinac sebi postavlja ciljeve, od kojih se sastoji rezultat kolektivne djelotvornosti čovječanstva. Taj rezultat je tada viši od svojih članova, ljudskih svrha.