.- SEDMO PREDAVANJE, Dornach, 31. prosinca 1918.
Senzacija novogodišnje noći: naš život u odnosu na svijet u cjelini. Čovjek osjetila kreće se sedam puta sporije, misaoni čovjek sedam puta brže od prirode. Znanost duha: otkrivenje Duhova osobnosti. Buduća slika čovječanstva u očima jasne, poštene osobe koja sudi bez znanosti duha: riječi Walther Rathenausa. - Duhovi osobnosti razvijaju se od pukih duhova vremena u kreatore.
Vjerojatno se odnosi na elementarnu potrebu svake ljudske duše, na dan kojim godina završava, prije početka nove, usmjeriti misli na prolaznost onog vremenskog. I iz te elementarne potrebe, čovjek se osvrće, ispituje, traži, samosvjestan, onoga što je došlo u njegov vanjski život, u njegovu dušu, u protekloj godini. Osvrće se i na napredak koji je napravio u životu, na plodove iskustva koje mu je život dao. Kad se tako osvrnemo unatrag, neka vrsta svijetla pada na onaj osjećaj zbog kojeg se čovjekov život čini više ili manje vrijednim, više ili manje problematičnim, više ili manje zadovoljavajućim. Nikada ne možemo gledati na naš život na ovaj način, kako da ga vodimo kao izolirana ljudska individualnost. Osjećamo se prisiljenima gledati na svoj život u povezanosti sa svijetom kao cjelinom i cijelim čovječanstvom. Ako ozbiljno želimo slijediti duhovno-znanstveni pogled na svijet, onda će naša duša morati posebno promišljati naš odnos prema svijetu uvijek iznova na ovoj prekretnici, krajem jedne i početkom sljedeće godine.
Ali ako se ovo razmatranje dogodi sada, u vremenskom razdoblju u kojem je toliko toga prošlo kroz naše duše, u kojem iznad svega u našim dušama stoji ono što je čovječanstvo prošlo u zadnje četiri i pol godine, i ako netko kao duhovni znanstvenik razmatra svoj odnos prema svijetu i čovječanstvu u pozadini neusporedivih svjetskih događaja u posljednjih nekoliko godina, onda pregled protekle godine poprima sasvim poseban karakter.
Epizodno, u skladu sa svime što sam upravo započeo, ispadajući iz našeg preostalog konteksta, možete preuzeti one misli koje želim iznijeti danas. U ovom je trenutku pred našim duhovnim okom, prolaznost, mijena vremena i zbivanja u ovom vremenu, i kako se sve to približava ljudskoj duši. No, kao znanstvenici znanosti duha, nećemo zaboraviti da kada se osvrnemo na protok vremena i iskustva koja smo imali tijekom tog protoka vremena, da također dolaze do izražaja i razne poteškoće u promatranju. Poteškoće u promišljanju vremena su one s kojima se suočava um koji se ozbiljno i sa svim dostojanstvom posvećuje duhovno-znanstvenim razmišljanjima.
Svima vam je poznata ta neobična pojava koja zadesi ljude koji se rijetko voze vlakom. Gledaju kroz prozor i čini im se da se cijeli krajolik kreće, kao da cijeli krajolik hrli prema njima. Oni u vlaku sami ne osjećaju da su u pokretu, već kretanje pripisuju krajoliku kroz koji putuju vlakom. Tek postupno, čovjek gubi tu iluziju, i odabire ispravan pogled na ono što se prostire kada pogleda kroz prozor. Uglavnom, u istom smo položaju u odnosu na vrevu svijeta kao i takva osoba u vlaku, samo na nešto složeniji način. Vara se, taj čovjek, o mirovanju i kretanju onoga što je tamo u krajoliku. Čovjek projuri kroz svjetske događaje, time što je ugrađen u svoju fizičko-etersku tjelesnost, koja mu je dana poput kočije kada uđe u fizičku egzistenciju između rođenja i smrti. Kroz alate ove fizičke kočije u kojoj juri kroz svoj fizički život, on promatra svijet. I u ovom načinu promatranja svijeta, većini se pojavljuje na iluzoran način. Tako da se doista možemo odvažiti na usporedbu: mi svijet vidimo krivo kao netko tko, ne poznavajući putovanje željeznicom, vidi vanjski krajolik za koji misli da juri pored njega. A ispraviti ovaj iluzorni svjetonazor kojemu se ljudi prepuštaju, nije lako kao ispraviti pogled gledajući kroz prozor vlaka. Takva misao mogla bi vam doći upravo u novogodišnjoj noći ove godine, tijekom koje smo morali korigirati niz uobičajenih pogleda na svijet. Znate kako sam vam govorio o iskustvima koja bismo imali kada bismo svjesno prolazili kroz život kao što to činimo nesvjesno, od djetinjstva do starosti. Rekao sam vam kako čovjek postaje dovoljno zreo da stvarno spozna ovo ili ono, tek u određenim godinama svoje dobi. S obzirom na ove različite stupnjeve zrelosti u ljudskom životu, čovjek se mora prepustiti raznim iluzijama, iz razloga koje sam upravo naznačio.
Iznad svega, postoje dvije vrste iluzija kojima smo podložni u životu, koje nam odmah padnu na um, naprimjer kada se osvrnemo na prošlu godinu, ili se na Staru godinu veselimo sljedećoj godini, dvije iluzije koje dolaze od toga da u našoj običnoj svijesti nemamo pojma kako zapravo stojimo u odnosu na određene stvari u vanjskom svijetu. Ovaj vanjski svijet nije samo prostorno uređen zbroj stvari, već je taj vanjski svijet tijek događaja u vremenu. Svojim osjetilima promatrate vanjske događaje koji se odvijaju oko vas, u onoj mjeri u kojoj su ti događaji prirodni događaji. Također na ovaj način promatrate prirodne događaje u carstvu ljudi. Svijet postaje, svijet je u procesu zbivanja. Obično ne razmišljate o tome, ali to je tako! Ti se procesi odvijaju određenom brzinom. Ono što se događa uvijek ima određenu brzinu. Tada možete skrenuti pogled s tih procesa na ono što se događa u vama. Znate da se u vama odvijaju svjesni i nesvjesni procesi. Vi ne samo da se suočavate sa svijetom kao dovršenim, samodostatnim prostornim bićem, nego se sa svijetom suočavate na takav način da ste zapravo u neprekidnom zbivanju, u odnosu na neprestano postajanje, u stalnim procesima, a oni se pak odvijaju određenom brzinom.
Razmotrimo sada vlastitu brzinu kojom jurimo kroz svijet u odnosu na brzinu prirodnih pojava. Vanjska znanost o čovjeku, ne primjećuje da postoji ogromna razlika između brzine kojom se mi krećemo kroz svijet i brzine prirodnih pojava. Kad uzmemo taj dio svoj života, koji je vezan za osjetilno promatranje vanjskog svijeta i svoja iskustva crpi iz osjetilnog promatranja vanjskog svijeta, usporedimo li ovaj dio našeg života, koji dugujemo osjetilima, s obzirom na njegovo nastajanje i njegov tijek, s vanjskim prostornim događajima na koja su ta osjetila usmjerena, mi kroz tijek vremena prolazimo mnogo sporije od prirodnih događaja. Važno je da ovo imamo u vidu. Prirodni događaji se odvijaju relativno brzo, mi se krećemo sporo. Znate da sam ukazao na tu razliku kada sam u susjedstvu, u Liestalu, držao predavanje na temu 'Ljudski život sa stajališta znanosti duha'. Nama ljudima treba sedam godina od trenutka kada smo rođeni do promjene zuba, za razvoj našeg fizičkog tijela, a potom još sedam godina za razvoj našeg eterskog tijela. Usporedimo li biljno carstvo, koje možemo smatrati reprezentativnim u tom pogledu, na primjer s obzirom na naše etersko tijelo, sa nama samima, kažemo sebi: biljno carstvo, kao što je slučaj s jednogodišnjim biljkama, prolazi kroz sav razvoj kroz koji može proći u eterskom tijelu, u toku jedne godine. Treba nam sedam godina da učinimo ono što jednogodišnja biljka prođe u jednoj godini. To znači: vanjska priroda, u mjeri u kojoj se otkriva u biljnom svijetu, juri sedam puta brže od nas. I mnogo toga slijedi istu pravilnost kao i ono što se otkriva u biljnom svijetu, naime sve, utoliko što je podložno eterskom svijetu.
Shvatiti ćete značenje toga ako samo razmislite o tome kako je, naprimjer, voziti se u sporom vlaku pored vlaka koji ide u istom smjeru, ali brže. Brzina ovog drugog vlaka neće vam se činiti tako brzom, kada ste sporiji, kao kada stojite na mjestu; ili, ako ne putujete u vrlo sporom vlaku, nego u nešto bržem vlaku, koji ipak ide sporije od drugog ekspresnog vlaka, onda vam se ekspresni vlak čini kao da ide jako sporo. No, ako vozite jednako brzo kao brzi vlak, uvijek ćete ostati uz brzi vlak. Vidite, način na koji vidite drugi vlak mijenja se kako se i sami krećete određenom brzinom.
Pa brzina o kojoj ovdje govorimo, brzina kojom vodimo vlastiti eterski život, sadrži mnogo više od samih eterskih odnosa; ona sadrži sve naše procjene, cijeli naš osjećaj, naš cjelokupni stav prema vanjskom svijetu. Duhovni znanstvenik koji ovo može ispitati kaže: kako bi bilo da smo kao ljudi drugačije organizirani, npr. da smo organizirani tako da nam od promjene zuba do spolne zrelosti treba samo godinu dana, odnosno da imamo točno istu brzinu kao ono što je u prirodi podložno eterskom životu, pa što ako dobijemo svoj drugi niz zuba tijekom prve godine, a da smo nakon kraja druge spolno zreli kao u četrnaestoj do petnaestoj godini? Svojim vlastitim životom tada bismo bili potpuno uronjeni u tijek prirodnih događaja, utoliko što su podložni eterskom životu. Ne bismo se mogli razlikovati od prirode. Jer se bitno razlikujemo po tome što imamo različitu brzinu kretanja naprijed kroz tijek vremena. Prirodno bismo mislili da pripadamo prirodi. I iznad svega, jedno se mora reći: kad bismo bili uključeni istom brzinom kao i vanjski događaji, nikada se ne bismo mogli razboljeti iznutra. Jer sve bolesti koje mogu ljudima doći iznutra proizlaze iz činjenice da se krećemo drugačijom brzinom od brzine događaja u vanjskoj prirodi, utoliko što su podložni eterskom životu. Dakle, naš ljudski život bio bi sasvim drukčiji da se od vanjskog svijeta ne razlikujemo po tome što živimo sedam puta sporije nego što živi vanjska priroda.
Tako se na Silvestrovo osvrnemo na godinu dana unatrag, i ne razmišljamo o tome da smo u ovoj godini svojim iskustvima zapravo ispali iz života svijeta. Toga postajemo svjesni tek kad smo doista ozbiljno - nakon što smo već zašli u neki čvrsti životni tijek - višestruko napravili takva novogodišnja promišljanja. Ljudi koji mogu suditi o ovim stvarima i koji redovito prakticiraju ovu retrospektivu, složit će se sa mnom na temelju običnog životnog iskustva, naprimjer, ako smo ušli u pedesete i uvijek smo prakticirali ovo gledanje unatrag, da moramo sebi reći: mi smo zapravo takvi da nikada iz godine nismo izvukli ono što se može izvući. Na neki način je propalo iskustvo koje smo mogli imati, koje nas je moglo obogatiti. Naučimo sedam puta manje nego što bismo mogli naučiti od prirode da kroz život ne jurimo sedam puta sporije od same prirode. I zapravo - kažemo si kad uđemo u pedesete - da si iz godine u godinu mogao iskoristiti sve što ti je godina htjela dati, onda bi u biti sad trebao imati samo sedam ili osam godina, ili najviše deset ili dvanaest godina, i za tih deset-dvanaest godina upio bi sve ono što upijaš desetljećima.
Ali postoji još nešto. Nikada ne bismo mogli doći do zaključka da je svijet materijalan da se krećemo s njim istom brzinom. Budući da se ne krećemo istom brzinom, svijet izvana, koji se kreće brže, prikazuje nam se materijalno, a vlastiti život nam se čini duhovnim i duševnim. Razlika nastaje zbog različite brzine života. Kad bismo se kretali naprijed istom brzinom kao vanjska priroda, ne bi bilo razlike između duše i duha i vanjskog tijeka prirode; ubrajali bismo se u vanjsku prirodu i osjećali da nam je sve duševno-duhovno jednakovrijedno. Tada bismo bili povezani sa svijetom na potpuno drugačiji način. To što imamo svoju brzinu, koja je puno sporija od brzine svijeta, vara nas kada se na osvrnemo na Staru godinu. Jer gledamo unatrag, ali iz ove retrospektive otpada mnogo stvari koje ne bi otpale da se krećemo istom brzinom sa svijetom. S duhovno-znanstvene strane to je ono što bi trebalo prožeti ovo ozbiljno raspoloženje, takoreći, kao prizvuk, što i priliči onima koji se u znanosti duha posvete ovakvom pregledu godine. To bi nam trebalo reći kako mi, kao ljudska bića, trebamo tražiti drugačije pristupe svijetu od onih koje možemo izvući samo iz ovog vanjskog tijeka života, koji nas tako vuče u iluzije.
Ovo je jedna iluzija. Budući da se sa svijetom suočavamo svojim osjetilima, mi kroz svijet prolazimo mnogo sporije nego što ide vanjska priroda. Ali postoji još jedna zabluda, suočeni smo s njom, kada uzmemo u obzir sve što zasvijetli kroz naše mišljenje, ono što nadahnjuje naše mišljenje, utoliko što to mišljenje proizlazi iz nas samih, kada uzmemo u obzir mišljenje koje ovisi o našoj volji. Vanjski svijet osjetila nam ne daje ono što hoćemo, već prvo moramo stajati ispred stvari. Događaji nam prilaze. To je drugačije od onoga kada se uhvatimo za svoje koncepte, svoje ideje, koje tinjaju iz naše vlastite volje. To je opet druga brzina. Ako pogledamo život duše, koji je doista život misli, ali je povezan s našom voljom, s našim htijenjem, našim željama, imajte u vidu, postoji druga brzina od brzine svijeta kojom mi kao ljudi putujemo između rođenja i smrti. A kada stvar proučite s gledišta znanosti duha, postaje očigledna neobična stvar: svojim se mislima, u onoj mjeri u kojoj ovise o našoj volji, krećemo mnogo brže od vanjskog tijeka svijeta.
Tako vidite, sa svime što je povezano s našim osjetilima krećemo se sporije, sa svime što je povezano s našim mišljenjem krećemo se mnogo brže od vanjskog tijeka života. Zapravo, sa svojim mislima, u onoj mjeri u kojoj njima upravlja naša volja, naše čežnje, naše želje, krećemo se tako brzo da možemo imati osjećaj, iako nesvjesno - a to svi imaju - da je zapravo ta godina preduga. Za našu osjetilnu percepciju je sedam puta prekratka. Za naš način mišljenja, u mjeri u kojoj misli ovise o našim željama i čežnjama, u dubini imamo nesvjesni osjećaj: godina je preduga. Zapravo želimo da godina bude puno kraća, jer smo uvjereni da bi u kraćem vremenu mogli oblikovati misli koje oblikujemo iz vlastitih želja i vlastite volje. Postoji nešto u dubini duše svakog čovjeka čega on ne postaje svjestan, ali što djeluje u cijelom osjećaju, u cijelom raspoloženju duše, i boji sav naš subjektivni život. To je nešto što nam govori: da imamo samo nedjelje i da nemamo dane u tjednu, godina bi nam bila dovoljna u smislu misli koje stvaramo. Jer s obzirom na ovakva razmišljanja, čovjek živi samo zato da može doživjeti nedjelju. On za dane u tjednu misli, čak i ako toga nije svjestan, da ga oni samo podržavaju; u životu se pojavljuju kao nešto što mu zapravo ne treba da bi mogao napredovati sa svojim mislima. Što se tiče misli koje ovise o našoj volji, našim čežnjama i željama, brzo smo gotovi, tu se brzo krećemo. To je jedan od razloga naše sebičnosti. I to je jedan od razloga zašto smo tako tvrdoglavi u svojim mislima.
Da niste organizirani na način na koji sam to sada opisao, da doista sa svojim mislima pratite vanjski tijek svijeta, da tu ne idete mnogo brže, sedam puta brže od vanjskog tijela svijeta, da se niste usredotočili samo na nedjelje, našli biste se u takvom duhovnom raspoloženju u svijetu da vam vlastito mišljenje nikada ne bi bilo vrednije od mišljenja drugoga. Mogli biste se lako prilagoditi tuđem mišljenju. Ali promislite, veliki dio naše ljudske prirode temelji se na činjenici da uvijek sebi pripisujemo da je naše mišljenje vrijednije. Mislimo, barem s određene točke gledišta: drugi je uvijek u krivu; u pravu je samo kada se osjećamo osnaženi da se složimo s njim.
Dakle, mi smo kao ljudska bića, neobično ambivalentna bića. S jedne strane, mi se krećemo mnogo sporije od vanjskog tijeka svijeta, utoliko što imamo osjetila; u mislima se krećemo mnogo brže od vanjskog tijeka svijeta, utoliko što smo ljudi volje. To nam zamagljuje vid kada gledamo vanjski svijet. Budući da se uvijek prepuštamo iluzijama, ne znamo da smo otpali od prirode i stoga imamo mogućnost oboljeti, a time i steći materijalističke predodžbe o svijetu. Te su predodžbe jednako pogrešne kao i predodžba da se krajolik kreće u suprotnom smjeru od vlaka; a te materijalističke ideje su tu samo jer se krećemo sedam puta sporije od svijeta. I onda njegujemo tajnu želju: kad bi barem uvijek bila nedjelja! - jer, relativno govoreći, dani u tjednu nam se zapravo čine nepotrebnima za ono što mislimo o svijetu, za predodžbe koje stvaramo iz svojih želja, iz naše volje. Ova tajna želja postoji u svakom ljudskom biću. Duševno stanje ljudi rijetko je opisano kao u ovome što slijedi. Bismarck je jednom dao čudnu opasku o caru, posljednjem od Hohenzollern-a. Izražavajući svoje sumnje o tome što će biti s Njemačkom zbog ovog cara, rekao je: 'ovaj čovjek želi živjeti kao da mu je svaki dan rođendan; neko od nas je sretan kada mu rođendan prođe, jer je izložen željama i uzbuđenjima koje rođendan nosi; ali ovaj bi volio da mu je svaki dan rođendan!' - To je riječ koju je Bismarck ranih 90-tih sa zabrinutošću koristio za karakterizaciju Kaisera. Pa rođendan, koji ljudski egoizam toliko naglašava da se jasno razlikuje od ostalih dana; čovjek ne želi da mu uvijek bude rođendan, ali s određene strane želi da je uvijek nedjelja, jer bi tada znao dovoljno. I puno raspoloženja u našoj duši koje se maskira na sasvim drugačiji način temelji se na tome da zapravo volimo samo nedjelje.
Iluzije koje proizlaze iz ovih stvari, na najrazličitije načine su ispravljane u ranijim razdobljima ljudskog razvoja, atavističkom vidovitošću. Najmanje se ispravljaju u našem dobu. Ali ono što to ispravlja i što se mora dogoditi, i što vas molim da u svoju dušu apsorbirate kao neku vrstu socijalnog impulsa, jest da, ako dublje zaronimo u znanost duha, kao što se ovdje misli, tako da to ne apsorbiramo samo kao teoriju, već živo, o čemu sam dosta govorio, tada u ovoj znanosti duha imamo mogućnost iznutra ispraviti iluzije koje dolaze iz ova dva izvora. Znanost duha - razjasnimo ovo posebno na prijelazu godine - nešto je što nam omogućuje da realno doživimo ono što ne doživljavamo realno, jer prolazimo kroz svijet presporo. Zapravo sve ovisi o tome kako mi sami pristupamo stvarima. Zamislite samo koliko toga ovisi o našem odnosu prema svijetu! Da bismo razumjeli ovakve stvari, ponekad moramo hipotetske, nemoguće misli staviti pred dušu. Zamislite samo, kaže vam fizičar: određeni tonovi, C, D, E određene oktave, imaju toliko i toliko titraja, odnosno zrak izvodi toliko i toliko titraja. Ne čujete titraje, čujete zvuk. Ali razmilite, da ste tako organizirani - to je naravno nemoguće misao, ali iz nje se može nešto razjasniti - da možete percipirati svaku pojedinačnu vibraciju zraka, vi ne biste mogli čuti ništa od zvuka. Kakvu brzinu ima vaš vlastiti život, ovisi samo o tome kako percipirate stvari. Svijet izgleda onako kako mora izgledati prema brzini koju mi sami imamo u odnosu na svijet. Znanost duha, međutim, skreće našu pozornost na onu stvarnost koja postoji odvojeno od našeg odnosa prema svijetu.
U znanosti duha govori se o činjenici da se naša Zemlja postupno formirala, prvo prolazeći kroz razdoblje Saturna, Sunca i Mjeseca, a zatim napredujući do ovog razdoblja Zemlje. Ali naravno, sve je uvijek tu. U egzistenciji u kojoj sada živimo kao zemaljskoj egzistenciji, drugi svjetovi pripremaju svoju egzistenciju Saturna, opet drugi svjetovi svoju egzistenciju Sunca. To se može promatrati duhovno. Egzistencija Saturna još uvijek postoji. Znamo da je naša Zemlja prošla ovu fazu; drugi svjetovi su tek u ovom stadiju Saturna. Možete vidjeti kako to nastupa. Ali mogućnost promatranja ovog stupnja Saturna ovisi u prvom redu o promjeni brzine kojom pratimo događaje, inače ih ne možemo vidjeti. U određenom smislu, znanost duha nam omogućuje da živimo zajedno s istinskom stvarnošću, s onim što se stvarno događa u svijetu. I uzmimo je živo, ovu znanost duha, o kojoj sam govorio kao o otkrivenju Duhova osobnosti, koji iznova interveniraju kao kreatori, ne uzmimo je samo kao djelo čovjeka za naše vrijeme, nego, kao što sam rekao, kao otkrivenje s nebeskih visina, i upijamo impulse ove znanosti duha na živ način, tada će nas odvesti - što je u naše vrijeme toliko potrebno - izvan iluzija zbog razlike naše brzine i brzine svijeta, to će nas spojiti sa svijetom na takav način da možemo ispraviti neke stvari u našem osjećaju prema svijetu.
Tada možemo očekivati rezultate tih duhovno-znanstvenih nastojanja. Tijekom ove godine sam i ukazao na neke posljedice tih nastojanja. Danas, osvrćući se na novogodišnju noć, želio bih samo istaknuti ono što sam već rekao s drugog gledišta: znanost duha, uzeta na živ način, na određeni način održava ljude mladima, ne dopušta nam da starimo kako inače starimo. To je jedna od posljedica znanosti duha. A u današnje vrijeme je to posebno važno. Radi se o tome da bismo zapravo mogli, bez obzira koliko smo zreli, mogli naučiti nešto kao što smo učili kao dijete. Kada netko dođe u pedesetu, obično se osjeća prilično star u svijetu, sa stajališta obične svijesti. Pitajte samo svoje suvremenike imaju li veliku sklonost puno učiti s pedeset godina! Ako kažu da, pokušajte vidjeti rade li to, čine li to stvarno. Koncepti i ideje znanosti duha, ako se uzmu na živ način, postupno mogu ljudima dati priliku da u zrelim godinama uče na način na koji su učili kao djeca, uključujući stvari koje jednostavno niste naučili kao dijete, da tako kažem, prihvatiti drugu osobu i sve više i više ljudi. To čini da se ljudi osjećaju sve više i više duševno mladima, ali ne samo apstraktno, kao što se često radi, već na takav način, da se zaista može naučiti nešto na sličan način kao što ste naučili kada ste imali osam ili devet godina. Time se na određeni način uravnotežuje ono što je u čovjeku uzrokovano njegovom različitom brzinom u odnosu na svijet. Kao rezultat toga, mi smo naravno stariji kada smo zreliji, ali duša nam ne dopušta da budemo stari, naša duša nam dopušta da budemo djeca na određeni način, da se ponašamo kao djeca prema svijetu. Onda si kažemo kad uđemo u pedesete: živeći sporije od vanjskog tijeka svijeta, zapravo si upio ono što bi upio za sedam ili deset godina da živiš brzo kao vanjski tijek svijeta. Ali ako ste ostali svježi, također imate priliku ponašati se kao da ste proživjeli samo sedam, osam, devet, deset godina. To je uravnoteženje. A to, budući da su stvari u svijetu uvijek uravnotežene, zahtijeva drugu vrstu kompenzacije: da se i onaj brži tempo, te nasumične misli, te nedjeljne želje, kako sam vam ih opisao, na neki način potiskuje, da se daje mogućnost da se ne žele samo nedjelje, nego da se i ostali dani koriste za učenje, čineći školom cijeli život.
Svakako, predstavljam vam neku vrstu ideala koji je tako strogo duhovan. No, možda su nekima od vas dočeci Nove godine u posljednje četiri godine bili ozbiljniji od prethodnih. No, oni koji malo dublje zavire u svjetska zbivanja, vjerojatno će ovogodišnji doček vidjeti najozbiljnijim, i u usporedbi s dočecima u protekle četiri godine. On traži od nas da duboko pogledamo što se događa u svijetu i da tu misao povežemo s onim što možemo dobiti iz našeg odnosa sa znanošću duha, u smislu ideja o tome što svijet treba sada i u bliskoj budućnosti. Kroz znanost duha trebali bismo se probuditi za svjetske događaje, da tako kažem, trebali bismo postati ljudi koji su budni. Već iz letimičnog pogleda na današnje ljude može se naučiti koliko je spavanje rašireno. Usporedite li samo današnji život s životom prijašnjih vremena, tada ćete postati svjesni koliko se život i mladih i starih promijenio. Današnja omladina, u velikoj većini, kako na njih utječe materijalističko doba? Danas nisu tako svježi, tako blistavi, tako živahni, ideali mladosti, kao što su bili u ranijim epohama. Mladost je postala zahtjevna. Kod mladih nema prevelike želje da svoje duševno raspoloženje usmjere na gledanje naprijed u život koji dolazi, da zamišlja ideale koji sjaje nadaleko i naširoko, i da iz tih ideala ima uzvišen život; već i u mladosti javlja se želja da potroše ono što život daje. Ali sada starost, ne može apsorbirati ono što bi bilo prikladno prihvatiti s godinama. Naša mladost troši svoju snagu, a starost blaga života ostavlja razbacana na putu. Naša mladost više nije puna nade; naši stari neutemeljeno rezignirani. Naša se mladost ne okreće starosti da pita: hoće li se ostvariti snovi što prirodno izviru iz mog srca? - Naši stari teko mogu reći: da, ostvariti će se. - Prečesto se, više ili manje otvoreno, kaže: i ja sam sanjao, nažalost, ti se snovi iz djetinjstva ne ostvaruju. - Čovjeka život otrijezni.
Ali nesreća našeg vremena povezana je sa svim tim stvarima. Sve su te stvari povezane s onim što duboko potresa današnje čovječanstvo. Ali onda, ako ga pogledate, također ćete moći duboko u svoju dušu urezati potrebu za duhovno-znanstvenim impulsima. Jer na ovaj dan prijelaza u godinu morate se zapitati, ako želite biti budni: kakvo je ovo vrijeme zapravo? Što se može dogoditi u budućnosti? Što za civilizirano čovječanstvo može proizaći iz onoga što je proizašlo iz nemira posljednjih godina? - Ako si kao budan čovjek postavite ova pitanja, nameće se bitno drugačije pitanje, pitanje koje je duboko povezano sa svim našim mogućim nadama u budućnost čovječanstva. Mogao bih reći da su i takve nade ili takve brige, posljednjih godina često rasle, pogotovo kada pogledate ta ljudska bića koja danas imaju četiri, pet, šest, sedam, osam godina. Mi, stariji, imamo iza sebe puno toga što može utjecati na raspoloženje naše duše prema onome što dolazi. Puno toga imamo iza sebe što nam je pružilo takvu radost kakvu neće imati oni koji danas imaju pet, šest, osam, devet godina. Ali ništa na svijetu nije apsolutno, pa ni kad se na Staru godinu osvrnete na proteklu godinu. Sve nam izgleda iluzorno, jer s jedne strane idemo presporo, a s druge prebrzo, u odnosu na tijek svijeta. Ništa nije apsolutno, sve je relativno. I pitanje, koje nije samo teoretsko već stvarno pitanje, kao što ćete uskoro vidjeti, je ovo: kako zapravo izgleda u duši osobe, koja je nije približila idejama znanosti duha, kada si ta osoba postavi pitanje o budućnosti čovječanstva? Može se spavati, a to znači biti nepošten, makar i nesvjesno nepošten, prema budućnosti čovječanstva. No, može se i biti na oprezu, i treba biti na oprezu. Tada se može postaviti ovo pitanje, posebno u odnosu na opće stanje čovječanstva u našem vremenu: kako se budućnost čovječanstva oslikava u ljudskim dušama ako te duše nisu u položaju pristupiti znanosti duha? Takvih ljudi ima previše na ovome svijetu. Ne mislim samo na suhoparne, samozadovoljne materijaliste, već mislim na one brojne druge koji postoje i koji imaju određeni strah od onoga što je stvarno duhovno, a ipak bi htjeli biti idealisti na svoj način. Oni su apstraktni idealisti koji govore o svakakvim lijepim stvarima, o ljubavi prema svojim neprijateljima, o lijepim društvenim reformama, ali ne mogu zapravo shvatiti svijet konkretno. Oni su idealisti iz slabosti, imaju jezu od duha. Ne želi vidjeti duh, klone ga se.
Želio bih postaviti ovo pitanje danas, kao pitanje na prijelazu godine: ako je takva osoba poštena, koja vjeruje da živi za duh, koja je također kroz svoju vjeru uvjerena u tkanje i bit duha u svijetu, ali koja nema hrabrosti pristupiti tom duhu konkretno, duhovnoj stvarnosti koja se danas kroz znanost duha želi otkriti ljudima, ako je u takvoj osobi pošteno oslikan cijeli sadašnji svijet ili jedan njegov dio, kakva je onda slika nastala? Ne želim vam dati apstraktan opis, htio bih vam dati opis koji se trenutno vrti po svjetskim časopisima i koji dolazi od osobe koju sam već spomenuo u vezi nečeg drugog, od osobe koja se, iz razloga koje sam upravo objasnio, drži podalje od stvarnog ulaska u znanost duha, koja vjeruje da socijalne ideale može postići bez znanosti duha, koja vjeruje da može govoriti o ljudskom napretku i ljudskoj prirodi bez da uđe u znanost duha, ali osobe koja je poštena s njene točke gledišta. Često sam spominjao ime Walther Rathenau, i ukazivao na neke stvari koje su izrazito slabe na njemu; međutim, sjetiti ćete se da sam jednom pohvalno spomenuo njegovu 'Kritiku vremena'. On je stvarno tip, jedan od najboljih tipova ljudi našeg vremena, koji su idealisti, koji također vjeruju da se duhovni element isprepliće i živi kroz svijet, ali koji ne mogu pronaći konkretni duhovni element, onaj duhovni element koji jedini može donijeti iscjeljenje za sve što tako destruktivno pulsira svijetom. Stoga je korisno zapitati se što netko tko je daleko od znanosti duha, ali je pošten, tko sa svojeg mjesta gleda trenutna odvijanja u svijetu, što takav čovjek kaže sebi. To je ipak poučno. Zato bih volio da i mi ovdje, jer možda niste svi pročitali, stavimo pred dušu riječi kojima se Walther Rathenau ovih dana obraća cijelom svijetu.
On kaže: "Nijemac poziva sve narode. S kojim pravom? S pravom onoga koji je prorekao rat, koji je naslutio kraj, prepoznao katastrofu, prkosio ruglu, poruzi i sumnji i savjetovao vlastodršcima pune četiri godine da se pomire. S pravom onoga koji je u srcu desetljećima nosio predosjećaj potpunog sloma, koji zna da je mnogo ozbiljniji nego što prijatelji ili neprijatelji slute. S pravom onoga koji nikada nije prešutio niti jednu nepravdu od svog naroda i sada mu je dopušteno da se zauzme za prava svog naroda.
Njemački narod je nevin. Nevin je počinio nepravdu. Nevino je služio svojim gospodarima i vladarima iz stare, dječje ovisnosti. Nisu znali da su se ti gospodari i vladari izvana nepromijenjeni, iznutra promijenili. Nisu znali ništa o samoodgovornosti naroda. Nisu poznavali revolucije. Tolerirali su militarizam i feudalizam, dali se upravljati i organizirati. Bili su ubijani i ubijali su po zapovijedi. Vjerovali su u ono što su im rekli nasljedni vođe. Nedužno su pogriješili vjerovanjem.
Naše će nas pogreške teško opterećivati. Našu nevinost prepoznati će moći oni koji gledaju u srca."
Pa vidite, taj čovjek ukazuje na ono na što su upućivali judaizam i kršćanstvo, na providnost, koja se, međutim, izražava u apstraktnim oblicima.
"Njemačka je poput onih umjetno plodnih zemalja koje su zelene sve dok ih natapa mreža kanala. Probije li se samo jedan otvor, sav život umire, zemlja se suši u pustinju.
Imamo hrane za pola naših ljudi. Druga polovica mora za plaću raditi za druge narode, kupovati sirovine i prodavati robu. Ako čovjeku oduzmete rad ili plodove rada, on umire ili postaje beskućnik. Uz najekstremniji rad za koji je jedan narod sposoban, uštedjeli smo pet do šest milijardi godišnje. Korišteni su za izgradnju alata ili radionica, stvaranje željeznica i luka te provođenje istraživanja. To nam je dalo mogućnost održavanja dobiti i normalno umnažanje u prirodnoj plodnosti. Oduzimaju nam kolonije, Reichsland, rude i brodove, a mi postajemo nemoćna, siromašna zemlja. Bilo kako bilo, i naši su preci bili siromašni i nemoćni i služili su duhu naroda bolje od nas. Naša je robna razmjena ograničena, prijeti nam, protivno duhu Wilsonovih odredbi, utrostručenje ili učetverostručenje gubitaka u Belgiji i sjevernoj Francuskoj, koji iznose oko dvadeset milijardi: što se događa? Naše gospodarstvo postaje nerentabilno. Radimo da živimo bijedno bez ušteđevine. Ne možemo ništa održavati, ništa obnavljati, ništa širiti. Država, njene zgrade, ceste, objekti propadaju. Tehnologija zaostaje, istraživanje prestaje. Izbor je na nama: neplodnost, emigracija ili krajnja bijeda.
To je istrebljenje.
Nećemo se puno žaliti nego ćemo se pomiriti sa sudbinom i nestati u tišini. Najbolji od nas neće emigrirati niti se međusobno ubijati, nego će dijeliti bogatstvo svoje braće. Većina još ne zna svoju sudbinu, ne zna da su oni i njihova djeca žrtvovani. Čak ni narodi na Zemlji ne znaju da je život ljudske rase u pitanju. Možda ne znaju ni oni s kojima smo se borili. Neki kažu: pravda. Drugi kažu: reparacija. Ima i onih koji kažu: osveta. Znaju li da je ono što nazivaju pravdom, odmazdom, osvetom, ubojstvo?
Mi koji susrećemo svoju sudbinu, nijemi, ne slijepi: još jednom dižemo svoj glas i upućujemo tužbu. Narodima zemlje, onima koji su bili neutralni, i onima koji su bili prijatelji, slobodnim prekomorskim državama, novim državnim tvorevinama koje su nastale, narodima naših prijašnjih neprijatelja, narodima koji jesu i koji će doći za nama, u dubokoj, ozbiljnoj boli, u melankoliji rastanka, i u jadikovki, u njihove duše dozivamo riječ:
Bit ćemo uništeni. Živo tijelo i duh Njemačke bit će ubijeni. Milijuni Nijemaca otjerani su u bijedu i smrt, u beskućništvo, ropstvo i očaj. Jedan od najduhovnijih naroda u svijetu izumire. Njegove majke, njegova djeca, njegova nerođena djeca, bit će ubijeni."
To nije rečeno iz strasti, to je bilo proračunato, to je bilo proračunato hladnim umom. To je netko tko je materijalist, ali tko može hladnog uma izračunati stvarno stanje, tko se ne prepušta iluzijama, već iskreno priznaje istinu, upravo sa svog materijalističkog stajališta. To je proračunato, nije nešto što se može pobiti s nekoliko riječi ili osjećaja iz simpatije ili antipatije, nego nešto proračunato hladnog uma osobe koja je desetljećima znala reći: biti će ovako - on je imao hrabrosti govoriti stvari tijekom rata.
Bilo je bezuspješno. U Berlinu i drugim mjestima uvijek sam u svoja predavanja uključivao ono što je Rathenau rekao u tom smjeru.
"Bit ćemo uništeni, mi koji znamo i gledamo, od onih koji znaju i gledaju. Ne kao tupi narodi antike koji su iz neznanja i tupo odvedeni u progonstvo i ropstvo, ne od strane fanatičnih idolopoklonika koji su mislili da veličaju Moloha. Uništit će nas bratski narodi europske krvi, koji ispovijedaju Boga i Krista, čiji se život i ustav temelji na moralu, koji se pozivaju na čovječnost, viteštvo i civilizaciju, koji žale za prolivenom ljudskom krvlju, koji navještaju pravedni mir i Ligu naroda, koji su odgovorni za sudbinu svijeta.
Teško onome i duši njegovoj tko se usuđuje ovaj krvavi sud nazvati pravdom. Imaj hrabrosti, izgovori to, nazovi to pravim imenom: to je osveta.
Ali pitam vas, duhovni ljudi svih naroda, svećenici svih vjeroispovijesti i znanstvenici, državnici i umjetnici; pitam vas radnici, proleteri, građani svih naroda; molim te, časni oče i vrhovni gospodaru Katoličke crkve, molim te u ime Božje:
Smiju li narodi na Zemlji uništiti bratski narod radi osvete, i kad bi to bio posljednji, najjadniji od svih naroda? Smije li se živi narod, duhovnog, europskog naroda sa svojom djecom i nerođenom djecom lišiti duhovne i tjelesne egzistencije, osuditi na prisilni rad, izbrisati među živima?
Ako se dogodi ono najmonstruoznije, u usporedbi s čime je najstrašniji od svih ratova bio samo uvod, onda bi svijet trebao znati što se događa, trebao bi znati što se sprema učiniti. Nikada se ne smije dopustiti da kaže: nismo znali, nismo htjeli. Pred licem Božjim i s odgovornošću pred vječnošću neka mirno i hladno izgovore riječ: mi to znamo. I mi to želimo."
I on, Rathenau, želi da se čovječanstvo probudi i vidi.
"Milijarde! Pedeset, sto, dvjesto milijardi - što je to? Je li to pitanje novca?
Novac, bogatstvo i siromaštvo čovjeka malo znače. Svatko od nas s radošću i ponosom će biti siromašan, ako će zemlja biti spašena. Ali u nesretnom jeziku našeg ekonomskog razmišljanja nemamo izraza za živu snagu naroda osim jadnog koncepta milijarde. Čovjekovu vitalnost ne mjerimo prema četiri tisuće grama krvi koje ima u sebi; ne možemo izmjeriti vitalnost naroda drugačije nego dvjesto ili tri stotine milijardi koje posjeduje. Gubitak bogatstva nije samo siromaštvo i oskudica, već i ropstvo, dvostruko ropstvo za ljude koji moraju kupiti pola onoga što im je potrebno za život. Ovo nije samovoljno, osobno, okrutno ili popustljivo ropstvo antike, već anonimno, sustavno, znanstveno mukotrpno mučenje ljudi od ljudi. Apstraktni koncept sto milijardi, tu ne nalazimo samo novac i blagostanje, već krv i slobodu. Zahtjev nije od trgovca: plati mi novac, već Shylock-ov: daj mi krv svoga tijela. To nije stvar burze, nakon sakaćenja političkog tijela kroz ustupanje zemlje i moći, to je život. Tko god kroči u Njemačku za dvadeset godina...."
A ono što sada dolazi opet je kalkulacija, sračunata s hladnim razumom. Ovo se ne govori na način drugih ljudi, koji često spavaju promatrajući svjetske događaje!
"Tko god kroči u Njemačku za dvadeset godina, za koju su znali da je jedna od najprosperitetnijih zemalja u svijetu, potonut će od srama i tuge. Veliki antički gradovi, Babilon, Niniva, Teba, građeni su od meke gline, priroda ih je pustila da se mrve i zaglade tlo i brda. Njemački gradovi neće stajati u ruševinama, već kao polumrtvi kameni blokovi, još uvijek dijelom naseljeni jadnim ljudima. Nekoliko četvrti je živo, ali sav sjaj i veselje su nestali. Umorni suputnici kreću se po trulom hodniku, barovi su osvijetljeni. Utabani su seoski putevi, šume posjećene, jadno sjeme niče na poljima. Luke, željeznice, kanali propadaju, a posvuda su tužni podsjetnici, visoke, vremenom oštećene zgrade iz doba veličine. Posvuda okolo su zemlje u procvatu, stare i nove, ojačane i u sjaju moderne tehnologije i moći, hranjene krvlju ove umiruće zemlje, kojoj služe njeni prognani sinovi. Njemački duh koji je pjevao i mislio za svijet, postat će prošlost. Narod kojeg je Bog stvorio da živi, mlad i jak, živi a mrtav je.
Ima Francuza koji kažu: neka ovaj narod umre. Nikad više ne želimo imati jakog susjeda. Ima Engleza koji kažu: neka ovaj narod umre. Nikad više ne želimo imati kontinentalnog rivala. Ima Amerikanaca koji kažu: neka ovaj narod umre. Nikad više ne želimo imati konkurenta u poslu. Jesu li ti ljudi pravi predstavnici svojih nacija? Nikada. Svi jaki narodi odriču se bojažljivosti i zavisti. Jesu li osvetoljubivi, pravi predstavnici svojih nacija? Nikada. Ova strašna strast kratko traje kod civiliziranih ljudi.
Ipak: ako plašljivi, zavidni i osvetoljubivi u jednom času, u času odluke, pobijede i pometu velike državnike svojih naroda, sudbina se ispunila.
Tada će se srušiti nekada najtvrđi kamen sa svoda Europe, zatim će granica Azije biti gurnuta do Rajne, tada će Balkan dospjeti do Sjevernog mora. Tada će se horda očajnih ljudi, neeuropski ekonomski duh, utaboriti pred vratima zapadne civilizacije, prijeteći ukorijenjenim nacijama ne oružjem, već zarazom.
Pravda i sreća nikada ne mogu nastati iz nepravde.
Okajavamo grijeh svoje nevine ovisnosti kao što ni jedan grijeh još nije okajan. Ali ako zapadne nacije, u mirnom, hladnom promišljanju, iz opreza, interesa ili osjećaja osvete, polako ubijaju Njemačku i taj čin nazivaju pravdom, proglašavajući novi život za narode, vječni mir i savez naroda, pravda više nikada neće biti ono što jest, i čovječanstvo nikada neće biti sretno, usprkos svim trijumfima. Olovni uteg ležat će na planeti i generacije koje dolaze rađat će se sa savješću koja više nije slobodna. Lanac krivnje, koji se sada još može presjeći, opasavat će tijelo Zemlje, neraskidiv i beskrajan. Razmirice i sukobi buduće epohe bit će gorči i složeniji nego ikada jer su zasićeni osjećajem zajedničke nepravde. Nikada takva moć i takva odgovornost nisu stajale ispred trijumvirata. Ako je povijest smisleno htjela da troje ljudi u jednom satu odluči nad sudbinom stoljeća i milijuna ljudi na Zemlji, onda je htjela da se jedno veliko pitanje vjere postavi pobjedničkim civiliziranim i religioznim nacijama.
Ovo pitanje glasi: humanost ili nasilje, pomirenje ili osveta, sloboda ili ugnjetavanje?
Ljudi svih naroda promišljajte! Ovaj sat ne odlučuje samo o nama Nijemcima, odlučuje o nama i vama, o svima.
Odluči li se protiv nas, snosit ćemo svoju sudbinu i otići ćemo u propast zemaljsku. Nećete čuti našu jadikovku. Ipak, ona će se čuti tamo gdje nijedna jadikovka iz ljudskog srca nije ostala nečujna."
Iznio sam vam ovu prosudbu, koja je proizvod trezvene pameti, koja sigurno nije izašla iz šovinizma, nego je sud materijalističkog mišljenja. Iznio sam vam ovaj sud jer živimo u svijetu u kojem ljudi još uvijek nisu skloni razmišljati o ozbiljnosti situacije. Koliko će ljudi danas slaviti Novu godinu, baš kao što su slavili ne samo četiri zadnje godine, nego i prije katastrofalnih događaja! I bezbroj ljudi će smatrati neugodnošću, neugodnošću za svoju bezbrižnost, da budu svjesni da je takvo što u pitanju. Ma, neće biti tako loše - čak i da ljudi ne izgovore ovu rečenicu, u svojoj nutrini se tako osjećaju, inače bi cijelo vrijeme drugačije prosuđivali.
Koliko je onih koji prepoznaju ono što smo tih godina stalno iznova govorili, kada smo tako često slušali: pa, kad opet bude mir, onda će biti kao prije, sigurno će tako biti i tako dalje - koliko je onih koji su postali svjesni onoga što se stalno moralo ponavljati o nemogućnosti takve situacije kakvu ljudi zamišljaju?
Ovdje imamo posla sa proračunatom stvari. Stvari pak izgledaju drugačije, računa li se s materijalističkim duhom, ili smo u dodiru s onim što može proizaći iz duhovno-znanstvenih impulsa. Izvana stvari izgledaju jednako dobre. Nema šanse da se ono što Walther Rathenau u zadnji čas želi spriječiti apelirajući na savjest, spriječi. Da, ovo je razgovor sa savješću! ... Možete samo skupljati bodove. Neće se izbjeći! Izvana će stvari biti ovakve. Postoji samo jedna stvar kad gledamo na to što je sve pripremano u prošlosti - svakako ne od strane ovih ili onih ljudi, od cijelog civiliziranog čovječanstva na Zemlji - postoji samo jedna stvar: osvrnuti se na veliku sliku, na ono što je čovječanstvo već iskusilo; shvatiti da je u određenom smislu čovječanstvo sada zrelo to dovesti do kraja, i prihvatiti ono što novi Duhovi osobnosti s nebeskih visina spuštaju na Zemlju. Ali ovdje se, moraju susresti uvid i volja. Ono što žele otkriti Duhovi osobnosti kao novi kreatori, može doći na svijet tek kada nađe plodno tlo u ljudskim srcima i dušama, kada ljudi pronađu put do impulsa znanosti duha. Ono što trijezan, materijalistički duh kaže o materijalnim impulsima koji mogu imati učinka, to je istina. Oni koji danas sa manje ozbiljnog stajališta nego Walther Rathenau, govore o tome što će postati naše vrijeme, trebali bi takve stvari slušati trezvenog duha! Kad su ljudi bili u stanju opijenosti i sanjarenja, kad su ljudi u biti, samo malo gledajući naprijed, pričali gluposti - kojih su se sada, barem dio čovječanstva, riješili - tada se moglo čuti da bi ovaj rad donio novi idealizam, novu religioznost. Oh, čuo sam to mnogo puta! A posebno su to pisali profesori, pa i profesori teologije. Ne morate čak ni ići daleko: osim ako nije nedjelja, za desetak minuta možete doći do ovih profesora teologije koji su također naviještali takvu proročansku mudrost. Ali ljudi već pričaju drugačije. Oni koji su se sada podignuli kažu: sada će sigurno doći vrijeme zdravog ateizma; čovječanstvo će biti izliječeno od religijskih igara koje su u zadnje vrijeme igrali osobito pjesnici i pisci. - Takva mišljenja se već pojavljuju. Takve prosudbe imaju oni koji bi trebali malo poslušati što im govori osoba koja može trezveno izračunati kako se oblikuje stvarnost.
S druge strane, može se samo reći: ako u svijetu i u ljudskim glavama i u ljudskim srcima djeluju samo vanjski materijalistički impulsi, onda će tako i biti! Tada će, ne samo Njemačka i Srednja Europa i Rusija, nego i cijeli civilizirani svijet postupno biti opasani strašnim robovskim lancima i nikada više neće biti sretni. Jer svijet je na svom kraju zbog onoga što dolazi samo iz starih vremena! Ne dolazi ništa novo. Nešto novo mora doći iz duhovnog svijeta. Ali ono ne dolazi ako mu se čovjek ne želi približiti , ako čovjek to ne želi primiti svojom voljom. Spasenje može doći samo kada se nađu ljudske duše koje idu ususret duhu koji se želi otkriti na nov način kroz Duhove osobnosti, koji žele postati kreatori iz pukog duha vremena. Nema drugog izlaza. Postoje samo dva načina da budete iskreni: ili govorite kao Walther Rathenau ili ukazujete na nužnost okretanja prema duhovnom svijetu.
Ovo posljednje bit će predmet našeg novogodišnjeg razmatranja.
Za svakoga tko je budan, razmišljanje o novogodišnjoj noći ne bi trebalo biti takvo da ugodno uđe u novu godinu; to bi ga trebalo uozbiljiti, trebalo bi mu pokazati što stoji u utrobi vremena kad se duhovno Dijete ne rađa u ovoj utrobi vremena. Samo uz ovo duhovno svijetlo osjeća se prava novogodišnja perspektiva. Pokušajmo od danas do sutra uozbiljiti dušu! Današnji dan nisam smio završiti drugačije nego s ozbiljnom notom, koju nisam htio dati. Htio sam skrenuti pozornost na to kako se ovo razmišljanje o novogodišnjoj noći pojavljuje u duši čovjeka koji je pošten, koji gleda na svijet, ali smatra da vrijede samo materijalne sile. Ovako to mora izgledati u glavama, u srcima, u mislima, u dušama - ako ste iskreni - onih koji ne žele postati duhovni; drugi, koji su također materijalisti, nisu pošteni, a spavaju da ne moraju priznati svoje nepoštenje.
To je obrnuta perspektiva, to je novogodišnje raspoloženje!
Sutra ćemo vidjeti kako se perspektiva budućnosti, novogodišnji duh, može doživjeti gledajući u duhovni svijet.