.- OSMO PREDAVANJE, Dornach, 1. siječnja 1919.
Izgledi za Novu godinu. Poziv kardinala Newmana na novo otkrivenje. Uzdizanje duhova osobnosti protiv koji se ahrimanski demoni bune u podsvijesti duše. Svijest o ponovljenom zemaljskom životu kao dar Duhova osobnosti. Stanje duha onih koji su doveli do ratne katastrofe. Podijeljenost osobnosti. Primjer: Ludendorff. Secirajuće mišljenje prirodne znanosti, formativno mišljenje znanosti duha. Perspektive za budućnost. Psihološke analize čitatelja i knjiga Nikolaja Rubakina i njihova statistička utilizacija kao primjer djelovanja, nesvjesno djelujuće inteligencije, koja eliminira subjektivnu inteligenciju.
Na takav vremenski pregled kakav smo napravili jučer, padne tračak svjetlosti koji doista može djelovati prosvjetljujuće, ako se prvo pogleda negativna strana stvari, da tako kažemo, ako se zapitate, kao što smo u biti češće činili: u dubljem smislu, koji su to impulsi koji su uveli čovječanstvo u tako katastrofalne događaje, a još važnije, u katastrofalno stanje, što sasvim jasno izlazi na vidjelo u danim okolnostima? - Sada, naravno, nismo u mogućnosti pogled uvijek usmjeriti na dublje temelje suvremenih zbivanja. Čovjek će najprije skrenuti pogled na ono što je, mogu reći, površan sloj događaja. Čovjek će tada moći opisati ovo ili ono, i takvi opisi nikako neće biti pogrešni. To je nešto o čemu se uvijek mora voditi računa ako se želi ozbiljno krenuti od duhovno-znanstvenih promišljanja. Takva duhovna razmatranja neće reći da su sve stvari uvijek krive. No, danas želim posebno istaknuti da nije dovoljno zaustaviti se na određenom površnom sloju gledanja na svijet, već je potrebno dublje prodrijeti u odnose. Danas u tom pravcu ne treba reći ništa novo, ali se treba prisjetiti nekih stvari koje su, ako ih zamislite kao neku novogodišnju perspektivu, pogodne da se na pravi način uđe u tu perspektivu, koja se na po mnogočemu potresan način nalazi pred nama.
Sjetit ćete se, kao što sam zadnjih dana govorio, da je jedna od najvažnijih stvari u spoznaji sadašnjeg vremena ta da se čovječanstvo na neki način suočava s novim otkrivenjem. Otkrivenje je ono što se treba dogoditi, a u određenom pogledu se već događa, kroz Duhove osobnosti, koji se, ako ćemo tako reći, uzdižu do digniteta kreatora, dok smo se mi kao kreatorima u našem kozmičkom hodu mogli obraćati samo onih duhovima koji se u Bibliji nazivaju Elohim, a koje nazivamo Duhovi oblika. Tako će se nešto kreativno dogoditi unutar onoga što možemo primijetiti prateći vanjski svijet.
Sada, u uvjetima ljudske prirode leži to da se čovjek u početku opire prepoznavanju takvog nametljivog duhovnog elementa. Osobito u današnje vrijeme ne želi se razumjeti takav duhovni element. Sada moramo razlikovati dvije stvari baš dok razmatramo ovo sadašnje otkrivenje. Da bi bilo jasnije, želim reći sljedeće.
Slavni kardinal Newman rekao je nešto čudno kad je bio u Rimu. Na svom odijevanju u kardinalsko ruho, rekao je da ne vidi drugog spasa za Crkvu osim novog otkrivenja. Bilo je to prije nekoliko desetljeća, a tu i tamo se komentiralo ovo gledanje kardinala Newmana. Ali ako se pogleda što je o tome rečeno od strane Crkve, i onih koji su vezani za ispovijest Crkve, posvuda je bilo naznaka da ne treba govoriti o novom otkrivenju, nego se čvrsto držati starog otkrivenja. I iznad svega, ako je išta potrebno, to je da čovjek staro otkrivenje bolje razumije nego do sada bio slučaj.
U tim prigovorima, koji su se dizali sa svih mogućih strana protiv takve izjave kardinala, koji je slutio dolazak novog otkrivenja, vidi se kako se čovječanstvo opire takvoj objavi. Kao što je već spomenuto, potrebno je razlikovati dvije stvari. Naravno, nevoljkost ljudi da prime takvo otkrivenje, ne negira činjenicu da takvo otkrivenje dolazi. Ovo otkrivenje izljeva se poput novog duhovnog vala u događaje u koje je čovjek uključen. Čovjek sa Zemlje ne može ovaj val potisnuti natrag. Ono se izlijeva Zemljom. To je jedna činjenica.
Pa, želio bih reći da već neko vrijeme, osobito od početka 20. stoljeća - ili zapravo od godine 1899, bolje rečeno - stojimo unutar novog vala duhovnog života dok hodamo okolo svijetom kao ljudska bića, koji se pretače u život cijelog čovječanstva. A duhovni istraživač samo je onaj tko to danas priznaje, odnosno tko primjećuje da je tako nešto provalilo u ljudski život. To je jedna činjenica.
Druga je činjenica da ljudi - upravo zbog sadašnjeg stava - trebaju određeno uzbuđenje, trebaju određenu aktivnost da bi primijetili da se takav val slijeva u život. Kao rezultat toga, moglo bi se dogoditi nešto značajno: s jedne strane taj val se stvarno izlio u život i postoji, ali s druge strane, ljudi to ne žele primijetiti. Oni se opiru tome. Ne smijete ovu činjenicu gledati apstraktno. Budući da su središta, da tako kažemo, središnje točke, u kojima se ovaj val prazni, na sličan način kao u kohereru u bežičnoj telegrafiji, središta, kohereri su u ovom slučaju ljudske duše. I ne dajte se zavarati oko ovoga: činjenica je da dok ljudi žive na Zemlji, jednostavno zato što su ljudi 20. stoljeća, oni su prijemni uređaji za ono što se ulijeva u život na opisani način. Čovjek se svojom sviješću može oduprijeti da to prizna, ali ne može spriječiti svoju dušu da upija udar valova, da je udar valova u njoj.
Sada ovu činjenicu treba pomnije sagledati. Moramo se zapitati o raznim pretpostavkama koje sada možemo napraviti, nakon što smo tjednima razmišljali o tome. Treba se zapitati: koja je najznačajnija sposobnost ljudske duše u našem dobu? To je intelektualnost. I ako se stalno iznova i s punim opravdanjem ističe da čovjek treba razvijati i druge snage duše, a ne samo intelektualnost, takav se naglasak danas tako snažno stavlja upravo zato što čovjek osjeća da je intelektualnost sposobnost našeg vremena, a ne bi smio dopustiti da mu ostale sposobnosti usahnu zato jer ih intelektualnost želi nadvladati. Upravo zato što intelektualnost igra tako važnu ulogu u dobu duše svijesti, upravo se zato danas tako intenzivno naglašava da ne treba dopustiti da emocija, osjećaj uvene, što je od posebne važnosti s obzirom na upečatljivu činjenicu da intelektualnost igra tako veliku ulogu.
Sada treba imati jasnu predodžbu o ovoj intelektualnost. Govorio sam o intelektualnosti s raznih gledišta. Možda se sjećate da se čak ni na javnim predavanjima nisam ustručavao reći ono što je potrebno o intelektualizmu u današnje vrijeme. Recimo, govorio sam o tome da u našem znanstvenom svjetonazoru, koji je zapravo zahvatio sve krugove - svi danas misle znanstveno, čak i ako ništa ne znaju o znanosti - imamo nešto što se posebno služi intelektualnošću. Čak i kada se eksperimentira, čak i kada se promatra, obrađuju pokusi ili rezultati pokusa, obrađuju zapažanja, obrađuju se intelektualnošću. Upravo u znanstvenom svjetonazoru, na koji se čovječanstvo toliko sada naviklo, s kojeg gledišta bi željelo promatrati npr. socijalni život, upravo u znanstvenom svjetonazoru vlada i u potpunosti je upletena ova intelektualnost. Ali kako ona tka? Na javnim sam predavanjima često raspravljao o pitanju: kakvi sliku svijeta netko zapravo dobiva znanstvenim pogledom na svijet? - Na kraju vidimo da ono što možemo zamisliti o svijetu kroz uobičajene znanstvene navike mišljenja nije stvarnost, nego utvara ili zbirka utvara, čak i naši atomi i sve što se zamišlja u svijetu atoma. Ali čak i oni ljudi koji su više pozitivisti, koji ne polažu mnogu u atomsku hipotezu, poput Poincarea, Avenariusa ili Macha, zamišljaju prirodu na takav način da u svojim idejama nemaju nešto stvarno, već utvaru prirode. To je povezano s onim što sam ovdje rekao prije nekoliko dana: da konceptualni svijet u kojem danas živimo u dobu duše svijesti ne sadrži stvarnost, već samo slike, zrcalne slike. A već se postiže izvanredno puno ako se ne držimo praznovjerja, da kada se čita znanstvena knjiga ili čuje znanstvena rasprava, da se onda čuju priče o stvarnosti. Ako netko postane svjestan, zna da je to samo slika, neka vrsta utvare stvarnosti. Ali ono što tamo živi u takvim predodžbama, koje su samo sablasne slike koje nisu povezane sa stvarnošću, na način na koji su to Goetheove slike o metamorfozi, ono što tamo živi, danas je, u izvjesnom smislu, ljudima neobično milo, neobično drago. I čovjek bi želio uhvatiti stvarnost u ovu avetinjsku mrežu ideja. Svi ti ljudi koji danas govore o monističkom svjetonazoru i slično, ili pak opravdavaju pozitivistički svjetonazor, zapravo čudnim praznovjerjem vjeruju u značaj ove mreže utvara. Oni vjeruju da sliku stvarnosti mogu dobiti iz onoga što im daje današnji znanstveni pogled, što jednostavno ne ide. Dakle, čovjek voli ovu sablasnu prirodu slike svijeta koju si može oblikovati na današnjem stupnju razvoja. A to što čovjek s jedne strane voli svoj svijet predodžbi, a s druge strane taj svijet predodžbi daje samo slike, to danas dominira dušama. A duše koje imaju ovakvu težnju za predodžbama, one su te koje se opiru prodoru duhovnog vala, koji je stvarnost i koji se u početku ne može uhvatiti pukom utvarom-idejom koja se razvija uz pomoć prirodnih znanosti. S time se stvarima možete baviti samo ako vam je sasvim jasno da ovaj znanstveni način razmišljanja priprema ljude da odbace pozitivne duhovne stvari koje se pojavljuju u svijetu. I zato se oni opiru, sa strahom se opiru valu koji dolazi i koji će se proširiti, i ipak živjeti u dušama ljudi.
Dakle, postoji nešto u današnjim ljudima, zapravo u ljudima koji daju ritam, nešto što ne želi zahvatiti ovaj val; ovaj val provaljuje, ali postoji nešto u njihovoj svijesti što se želi oduprijeti. Može se napraviti shema današnjeg čovjeka govoreći: ako je ovo čovjek, onda je ovdje sloj duše, a ovdje drugi sloj duše. Ovdje gore u ovom sloju (vidi crtež, II) je svijest, današnja svijest, koja je posebno znanstveno uvježbana. Ali val o kojem govorim prolazi kroz drugi sloj (crveno). Sada bi se radilo o tome da svijest nije okupirana samo onim što postaje utvara, već da svijest pusti da ono što tamo dolje teče unutra, da upije ono što je tamo dolje.
Ako ovo razmotrite, naći ćete nešto što je od izuzetne važnosti za razumijevanje ustrojstva duše, posebno danas. Jer da bismo imali tu strašnu katastrofu, odnosno ratni izraz te katastrofe - katastrofa koja vlada u čovječanstvu drugačije je oblikovana, ima različite strane, rat o kojem se govorilo samo je jedna strana - katastrofu koja je bjesnila uglavnom u posljednje četiri i pol godine, ne bismo je uopće mogli doživjeti, da nije bilo ove duševne činjenice. Čovjek mora vrlo pažljivo razmotriti ovu činjenicu, ako je želi razumjeti. Treba se zapitati: što je zapravo s ovim valom koji se događa?
To je val koji je isprva, ispod površine onoga čega smo obično svjesni. Može se pitati: što zapravo živi u tom valu u kojem se kreću Duhovi osobnosti? - Svakako da u njemu žive Duhovi osobnosti, koji se žele otkriti kao kreatori, ali u tom valu živi još mnogo toga. Jer vidite, možete zamisliti more, tamo plove brodovi, u tim brodovima mogu biti najrazličitije osobnosti koje se tako kreću na valovima; neka budu slike Duhova osobnosti. Ali sami valovi su tu, i oni nešto predstavljaju, u moru imamo samo slijepi vodeni element, da tako kažem, koji također može imati svoje posebnosti. Ali u ovom duhovnom valu o kojem govorim pojavljuje se nešto drugo. Ono što navire u dušu, što stvarno pogađa dušu, je borba, svjetska borba koja se odvija iza kulisa sadašnjeg svijeta. Čovjek je uvučen u ovu svjetsku borbu. Percepcija Duhova osobnosti, o kojoj govorim, za duhovnog istraživača nikako nije laka niti ugodna stvar. Nije takve prirode, da bi se moglo reći ljudima: Učinit ću te duhovnim promatračem, jer ti to nudi ogromno blaženstvo, jer možete ugodno lebdjeti u duhovnoj percepciji. - To je ono što većina ljudi želi. Željeli bi dobiti nešto poput pića za osvježenje ako bi danas željeli ući u duhovni svijet. Zaziru ako im se ne ponudi ništa što bi im pružilo ugodan osjećaj blagostanja. - O tome danas doista ne može biti ni govora, radi se o tome da zapravo osjećate borbu koja prolazi kroz vas, koja se odvija iza kulisa svijeta, borbu koja se mora odvijati, jer je nužan dio evolucije, i onakva kakva mora biti.
Mogu se navoditi razne stvari koje karakteriziraju ovu svjetsku evoluciju kakva mora biti. Samo želim napomenuti jednu stvar. U starijim, pretkršćanskim vremenima - prema vremenu kada se dogodio misterij na Golgoti, to se smanjilo - tada je bilo samo po sebi razumljivo, za duše koje su pažljivo promatrale, u cijelom poganskom svijetu, da normalno imaju dojmove da postoje ponavljani zemaljski životi. Taj stari život bio je prilično drugačiji od onoga što smo danas skloni misliti. Danas, nije li istina, ljudi se razlikuju po tome jesu li obrazovani ili ne. U starijim vremenima bila je razlika između ljudi koji su mogli obratiti pozornost na ponovljene zemaljske živote i onih koji toga nisu bili svjesni. Ali to se povuklo, a ja sam govorio da je upravo zadaća kršćanstva da nakratko oslabi taj val razvoja koji u čovjeku budi svijest o ponovljenim zemaljskim životima. Kada se tako nešto kaže, izlažete se svakojakim nesporazumima. Hoće vas optužiti za proturječja, koje bi dakako, ako bi se iscrpno govorilo, i sam želio i mogao dokinuti. Rekao sam to negdje neki dan; odmah mi je uručeno pismo, s pitanjem nisam li znao da se o reinkarnaciji definitivno govori u Bibliji. Naravno, u mojim spisima možete pronaći naznake gdje se o tome govori u Bibliji, što se podrazumijeva. Ali pitanje nije može li se o reinkarnaciji pronaći referenca u Bibliji: važna je činjenica da se u Bibliji reinkarnacija ne spominje otvoreno, niti ne nešto, moglo bi se reći, pri ruci. Činjenica da je dio evolucijske potrebe čovječanstva bio da se svijest o ponovljenim zemaljskim životima na neko vrijeme povuče, kako bi se čovjek mogao naviknuti da jedan zemaljski život shvaća ozbiljno i intenzivno. Ali sada smo na povratku toga; sada smo na točki u kojoj nećemo napredovati ako ne usmjerimo pažnju na ponovljene zemaljske živote. Sada oni duhovni elementi koji žele prenijeti svijest o ponovljenim zemaljskim životima ljudskom biću, moraju voditi tešku bitku iza kulisa egzistencije, protiv onih koji u ljudsku svijest žele pustiti samo stare elemente i impulse. Ovo je značajna borba u kojoj se mora sudjelovati ako se želi vidjeti što se događa iza kulisa evolucije, evolucije svijeta općenito!
Samo nemojte misliti da je iza kulisa osjetilne egzistencije nešto gdje možete udobno leći i spavati. Općenito, tako materijalisti zamišljaju raj. Vole zamišljati da će, kad se vrata smrti zatvore, moći puno spavati. Vole to zamišljati jer je spavanje ipak ugodno. Pa, znate da nije tako. Ali ni iza kulisa egzistencije nije slučaj da se može imati samo želja da se zadovolje instinkti koje bi se željelo imati iz osobnog egoizma. Tada se postaje sudionik borbe, prave borbe.
Sada imamo sljedeće: da se ljudi ne opiru promatranju borbe, da pristaju pogledati iza kulisa postojanja prema informacijama koje daju duhovni istraživači, onda bi na egzistenciju ljudi danas gledali posve drugačije. Ono što sam uvijek naglašavao jest da trebamo razviti interes jedne osobe za drugu; ali ovaj interes, kakav bismo trebali steći, u stvarnosti je nezamisliv bez da pustimo da znanost duha zasja u našim životima. Nije li, kada ste u odnosu prema ljudima - a svaka osoba ima odnos prema ljudima - stvar je u tome da upoznajemo ljude koje nazivaju dobrima, upoznajemo ljude koje smatraju ravnodušnima, upoznajemo ljude koje nazivamo zlima, koji nam svašta rade, preko kojih proživljavamo svašta loše. Svakako, u vanjskom životu na fizičkom planu ne preostaje ništa drugo nego držati se ljudi. Konačno, kad te netko opali u lice, ako imaš želju da mu to vratiš, ne možeš se obratiti ničemu osim toj osobi. Ali to gledište više ne zadovoljava uvjete vremena. Daleko je više u skladu sa sadašnjim uvjetima reći sebi: u takvim okolnostima ovo gledište nije dovoljno, već puno više odgovara uvjetima vremena kada danas kažeš: netko te laže, ili netko drugi radi ovo ili ono. Naravno, u fizičkom životu morate se držati ljudi. Ali važno je da postanete svjesni činjenice da svakakvi duhovni impulsi djeluju u ljudima, i oni su zapravo ono s čime imate posla. Naravno, ako ti netko opali šamar, ne možeš uzvratiti šamar nekom demonu koji ga je na to natjerao, moraš se držati osobe koja je nasuprot tebe u fizičkom životu. Ali ono što je tako primjereno, mogu reći, u pozadini egzistencije, zapravo nije dovoljno za razumijevanje svijeta, posebno nije dovoljno za to da se socijalni život istinski uzme u obzir. Drugim riječima: čovjek se danas ne može snaći ako u stvarnosti, u konkretnosti, iza onoga što se fizički događa, ne prepozna duhovni svijet. Ovo je veoma važno. Većina ljudi se toga boji.
Ovaj strah svakako nije neutemeljen. Ako niste potpuno trijezna, suha osoba - naravno da takva osoba ovdje ne postoji - onda ćete se naježiti kada pomislite da ste zapravo poprište rada svih vrsta duhovnih bića, jer je to uistinu slučaj. Ako tada imate osjećaj da ste poprište aktivnosti svih vrsta duhovnih bića, onda imate osjećaj da se gubite u tim duhovnim bićima koja vas ispunjavaju. Osjećate se kao vreća natrpana svakakvim bićima. Taj osjećaj sigurno nije neopravdan, to ježenje kože; ali to se zaista ne može riješiti negiranjem činjenice da ste takva vreća, zatvaranjem vlastite svijesti, čineći se slijepim i gluhim za ono što je stvarnost. Pomoć se mora dobiti na neki drugi način.
Sada, postoji jedna vrlo važna činjenica. Pretpostavimo da je čovjek 'koherer', osoba koja je pogođena valom te bitke, ali koja nije sklona ništa dati duhovnom životu, prepušta se današnjem načinu razmišljanja u najeminentnijem smislu, načinu mišljenja po modelu znanstvenog pogleda na svijet. Treba se zaista ozbiljno suočiti s tim stvarima, jer u naše vrijeme ne može se primiti ni tračak svjetlosti, već se samo prepustiti Rathenau-ovom pesimizmu, ako se ne gledaju te stvari. Uzmimo za primjer sljedeće. Pretpostavimo da je čovjek poput Ludendorffa postao profesor botanike. Vjerojatno bi bio izvrstan profesor botanike, učinio bi izvanredne stvari kao profesor botanike, postao bi, kako kažu, celebrity, da bi to zadovoljilo čak i njegovu ambiciju, ali onda ne bi unesrećio toliki broj ljudi kao što je učinio. Sada, nije stajao na položaju gdje je bio nedužni profesor botanike - nevin u širem smislu; vjerojatno bi koliko-toliko namučio one koji bi trebali polagati ispite - ali pretpostavimo da je postao nevini profesor botanike u širem kontekstu, stvari bi dobro prošle. Ali on to nije postao, postao je takozvani strateg. I zbog onoga što je ležalo u njemu, sposobnosti da misli samo u terminima sablasti koje je isplela prirodna znanost, nije mogao osvijestiti ono što je bilo u njegovoj duši. I tako je to nesreća velikog dijela čovječanstva. Dakle, on je jedan od trideset do četrdeset ljudi sadašnjice o kojima izvana ovisi katastrofa, osoba koja se, tu gdje stoji, jednostavno opire priznanju bilo čega duhovnog. Ali već je došlo vrijeme kada oni ljudi koji se na vodećim položajima opiru priznanju duhovnosti, koji ne žele priznati da duhovno igra ulogu u ljudskom životu, takve osobe čovječanstvu donose nesreću. Vrlo je važno imati na umu ovu činjenicu. Pa, čak i ako u početku nisu bili na vodećim položajima u ovoj ratnoj katastrofi, još uvijek ima jako puno ljudi danas koji, jednostavno iz straha ili drugog razloga, potiskuju val duhovnog života koji nadire kroz Duhove osobnosti, jednostavno žele znanstveno razmišljati.
To je razlog zašto su mnoge ličnosti danas neshvaćene, a mnoge ličnosti se krivo procjenjuju. Beskrajno je tragično da su ljudi poput Ludendorffa smatrani velikim ljudima. Ali je slučaj da ova činjenica koju sam upravo spomenuo, zamagljuje sud o pojedincima. U čovjeku su svakakve demonske stvari, koje imaju svoje atribute, ali koje oni sami zapravo odbijaju, jer u svojoj duši nose puku utvaru po modelu prirodne znanosti, i to ne mogu shvatiti. Osoba koju sam spomenuo tada živi svoj život tako da u svemu što radi bude neosjetljiva na pukotinu u svojoj osobnosti i na sve što navire i bjesni duboko u njoj. To je slučaj s vrlo mnogo ljudi danas. Otupljuju na ono što zapravo bijesni u njima kada u vanjskom životu dođu u određenu situaciju; jedan prebije susjeda, drugi napiše krajnje glupu knjigu o botanici i tako dalje. Otupljuju na to što zapravo bijesni u njima, i što god to bilo što prijeti dezintegracijom njihove osobnosti; naprosto pod utjecajem nužnih događaja vremena, njihovoj osobnosti se prijeti raspadom, jer se boje srljati u borbu koja se iza kulisa sada odvija u svijetu, i na čijim valovima Duhovi osobnosti žele ući u naše vrijeme.
Uvažavanje duhovnog, zahtijeva suočavanje s pitanjem koje sada razmatramo. I tu je od neizmjerne potrebe stvarno ozbiljno shvatiti ono što se ovdje tako često naglašava: ne smatrati znanost duha samo teorijom. Ako ćete to uzeti kao teoriju, onda čitajte kuharice i slično; jer puki sadržaj u znanosti duha zapravo nije ono što je bitno i važno. Ono što je važno je način na koji čovjek mora misliti da bi prepoznao znanost duha. To je drugačiji način mišljenja od onog koji se stječe iz pogleda na prirodu koji je danas uobičajen. Postoje dva načina oblikovanja misli. Jedan tip je onaj koji secira, koji pravi razliku, koji igra tako važnu ulogu u današnjoj prirodnoj znanosti, gdje se pažljivo razgraničuje. Nalazimo da je to osobito važno u znanosti. Sve što se govori, piše, radi u prirodnoj znanosti je pod utjecajem secirajućeg načina mišljenja, diskriminirajućeg načina mišljenja. Traže se stroge definicije. A kad danas netko nešto kaže, prikovan je u stroge definicije. Stroge definicije, međutim, nisu ništa više od razlika između stvari koje su definirane i drugih stvari. Ovakav način razmišljanja je jedna vrsta maske, koju posebno rado koriste duhovi koji nas danas žele razdvojiti, koji su dio te borbe. Moglo bi se banalno reći: veliki broj onih koji su doveli do današnje ratne katastrofe, ili imaju veze s posljedicama, zapravo su ludi. Ali kao što sam vam rekao, to je samo nešto banalno. Ono o čemu se radi je razumijevanje raspada njihove osobnosti. Treba praviti jasnu razliku između ovog načina mišljenja, koji je dostupan raznim silama koje razdvajaju ljude, i drugog, koji se u znanosti duha isključivo koristi. To je potpuno drugačiji način zamišljanja, potpuno drugačiji način mišljenja. Za razliku od seciranja, to je formativni način mišljenja. Ako bolje pogledate i slijedite ono što pokušavam objasniti u raznim knjigama o znanosti duha, reći ćete sebi: razlika nije toliko u onome što se priopćava - to se može prosuditi na ovaj ili onaj način - već treba obratiti pozornost na način integracije u cijeli svijet, cijeli način mišljenja je drugačiji. Ono je formativno, daje samostalne slike, pokušava dati konture i boje kroz konture. To ćete moći vidjeti tijekom cijele prezentacije: nema tu seciranja kao u modernoj znanosti. Ova razlika u tome 'kako' [način mišljenja, nap.pr.] mora biti naglašena, kao i razlika 'što' [sadržaj]. Dakle, postoji formativni način mišljenja koji je razvijen i koji ima svrhu voditi u nadosjetilne svjetove. Ako uzmete knjigu, naprimjer, 'Kako se stječu spoznaje o višim svjetovima?', gdje je zacrtan takav put do nadosjetilnih svjetova, vidjet ćete da je sve u njoj što uključuje misli i predodžbe utemeljeno na formativnom mišljenju.
To je nešto potrebno za današnje vrijeme. Jer ovo formativno mišljenje ima sasvim specifičnu kvalitetu. Ako razmišljate analitički, ako razmišljate kao što danas razmišljaju prirodni znanstvenici, onda razmišljate kao određeni duhovi ahrimanskog svijeta, i stoga ti duhovi mogu ući u vašu dušu. Ali ako uzmete formativno mišljenje, preobraženo mišljenje, mogao bih također reći Goetheovo, kakvo je predstavljeno, naprimjer, u dizajnu naših stupova i kapitela i tako dalje, ako uzmete ovo formativno mišljenje, koje je također u svim knjigama, koje sam pokušao uklopiti u znanost duha, onda je ovo mišljenje usko povezano s ljudskim bićem. Nijedna druga bića to ne mogu osim onih koja su povezana s normalnim odvijanjem evolucije ljudi, ne mogu biti kreativna svojim mišljenjem. To je osobitost. Kao rezultat toga, nikada ne možete zalutati ako se kroz znanost duha uključite u formativno mišljenje. Nikada nećete izgubiti sebe u raznim duhovnim bićima koja žele imati utjecaj na vas. Naravno, ona prolaze ravno kroz vas. Ali čim mislite kreativno, čim se potrudite ne samo nagađati i praviti razliku, nego misliti na način kako to želi ova znanost duha, ostajete u sebi i ne možete imati osjećaj puke šupljine. Zato se, kada se zauzme stajalište naše znanosti duha, tako često naglašava Krist impuls, jer Krist impuls leži izravno u liniji formativnog mišljenja. Niti se mogu razumjeti Evanđelja njihovim pukim seciranjem. Ono što iz toga proizlazi, upravo je pokazala moderna protestantska teologija. Ona secira, ali sve je smetnula s uma i nije ostalo baš ništa. Oni ciklusi koji se bave evanđeljima idu suprotnim putem. Oni grade i napreduje se formativno, tako da se kroz te nove formacije ide prema razumijevanju evanđelja. Zapravo, danas - i to nije nikakvo pretjerivanje - ne treba ništa više nego prikloniti se načinu mišljenja, načinu mišljenja znanosti duha, zatim ta demonska bića, koja se kao nuspojave Duhova osobnosti valjaju s valom, ne štete. Dakle, vidite koliki je to gubitak za čovječanstvo kada se opire mišljenju u terminima znanosti duha.
Ranije sam rekao: ne možete zaustaviti ovaj val čak i ako ga ljudi odbiju, on nadire čak i ako mu se ljudi opiru i ako mu neće ići ususret. Zatim dolazi ono što je u osnovi dovelo do sadašnje katastrofe u dubljem smislu: nepriznavanje duhovnog svijeta. To je dublji razlog sadašnjih katastrofalnih događaja, posebno današnjih katastrofalnih stanja duše. A budući da je to borba koja se odvija dolje, nema drugog načina nego formativnim mišljenjem plastično u sebi razvijati ljudsku osobnost, i time iskusiti borbu u duši. Inače će se borba u vanjskom svijetu nastaviti zauvijek. Zato treba reći: zaista nije u redu ako ljudi ne žele ispitati duhovnu pozadinu sadašnje katastrofalne situacije. Jer primijetite: postoji nešto izvanredno novo u ovome što je ovdje rečeno; to je obračun s novim valom, koji se sručio, a koji sadašnjim ljudima treba približiti kroz sasvim poseban način mišljenja. Ako se netko prepušta razmišljanjima po uzoru na prirodne znanosti, jednostavno se ne može nositi s današnjicom. Ako samo želite organizirati ono što je ovdje u fizičkom svijetu, ako mislite samo na ono što je u fizičkom svijetu, i ne želite prihvatiti ništa drugo, tada samo uništavate. I onda se ne treba čuditi ako se borba koju se ne želi voditi u duhovnom svijetu proširi i u fizički život, jer već pogađa ljude. A ako se ne žele boriti u duši, to dovodi jedne protiv drugih, narod protiv naroda, ljude protiv ljudi. Ono što se događa ovdje u fizičkom svijetu može biti samo odraz duhovnog svijeta: ili se čovjek bori tako da borbu vodi u svojoj duši, odnosno duhovno se produbljuje, ili ta borba, koja kao kroz sito prolazi kroz svijest, ako se želi misliti samo kako sadašnjost misli, isprazni se, zatvaranjem ljudskog bića, ljudske duše u vanjskom svijetu, i izazove sve što upravo sada vidite. Razmislite li o nečem takvom, vidjet ćete da je danas doista dužnost čovječanstva okrenuti se duhu, da je to nužno predodređeno svjetskim događajima.
Promotrimo sada što nam je predstavljeno na prijelazu godine, kada bismo se trebali malo osvrnuti na ono što dolazi, i na ono što je uistinu pred nama u potresnoj perspektivi. Vidite, dragi moji prijatelji, ovo je ono što se mora postići: da se ne otupi pokušavajući prespavati perspektivu budućnosti. Zbog toga sam vam jučer predstavio perspektivu koju je zacrtala osoba koja kalkulira, koja doista ne izvlači stvari iz simpatija i antipatija, već ih kalkulira. Razlog zbog kojeg sam to učinio je da vidite do čega u današnje vrijeme dolazi proračunati materijalist. Čovječanstvo se sprema za nešto sasvim drugo od stvarnog, ozbiljnog priznavanja činjenice da za spas čovječanstva treba priznati duhovni svijet. Tkogod vidi kroz duhovni svijet i njegov odnos prema fizičkom svijetu, zna da prevladavaju određeni zakoni, čak i ako to nije logična posljedica, jer logična posljedica slijedi iz seciranja, a ne formativnog, kontemplativnog mišljenja, koje sam okarakterizirao. Vidite, zakoni te vrste ne prevladavaju čak ni izvana na krut, 'po-slovu-zakona' način; ali oni su tu. Uzmite samo ovakav zakon, koji, naravno, također ima iznimaka: da se - za dobrobit čovječanstva - na Zemlji rađa otprilike onoliko muškaraca koliko i žena. Sa čisto teorijske točke gledišta, moglo bi se dogoditi, na štetu čovječanstva, da u nekom stoljeću samo dvadeseti dio čovječanstva budu muškarci, a ostatak da budu žene! Postoje takvi zakoni koji se ne mogu opravdati običnom logikom, već se mogu razumjeti samo znanošću duha. Ali takav je zakon također i ovaj: u onoj mjeri u kojoj ljudi prožimaju svoje duše prepoznavanjem duhovnog, kako sam to danas opisao, tako da ono što je duhovno u jednom dobu također teče dolje u svijest, do te mjere se može razviti i normalan suživot čovječanstva, do te mjere ljudi mogu proći onkraj antisocijalnih impulsa, onkraj onoga što djeluje protiv socijalizacije.
Ljudi danas jednostavno nemaju hrabrosti dopustiti da duhovno odigra svoju ulogu u njihovoj svijesti. Ali barem bi neki ljudi trebali znati da se radi o dopuštanju duhovnom da odigra svoju ulogu u neposrednoj svijesti. Ako promatrate određene fenomene vremena s ove točke gledišta, stavove vremena, onda ćete vidjeti kako ljudi danas imaju poriv isključiti iz svoje svijesti vezu s duhovnim zakonima egzistencije. A kako se to može očekivati čak i u praktičnom djelovanju, kroz koje se može isključiti svjesna povezanost, pokazao sam nedavno kada sam govorio o testovima inteligencije. Ako je moguće, čovjek više ne želi imati izravnu, elementarnu vezu s talentom učenika, već radije testirati pamćenje i sposobnost razumijevanja preko vanjskih mjera, kako se ne bi moralo razmišljati. Zato ljudi toliko vole matematiku. Prvo postavite nekoliko pravila, a zatim se proračuni rade mehanički. Nema potrebe pratiti detalje s inteligencijom. Niti bi to mogli. Zar ne, možete zamisliti tri, četiri, pet zrna graha jedno do drugog, pa i deset, zamisliti dvadeset u jednom pogledu, već je teško. Ali zamislite, sada biste trebali zamisliti tisuću ili čak milijun u jednom pogledu! Ali možete prilično dobro izračunati, jer možete mehanički napraviti izračun; nema potrebe da svojom inteligencijom pratite ono što radite. Ali danas ljudi posebno vole kad im možete nešto dokazati, iako oni zapravo ne moraju biti tu sa svojom inteligencijom. Ako se od ljudi zahtijeva da slijede sve pojedinačne faze dokaza, to čini užasnu nelagodu. Zato je bolje dokazati bez prisustva ljudskog bića. Najviše bi se željelo da duhovni svijet na neki način pokaže svoje postojanje: spiritizam i slično. Ljude užasava činjenica da ih znanost duha poziva da budu aktivni u svakoj fazi. Zato vole simbole starog okultizma i stvari te vrste. Čovjek voli rituale za koje kaže da se odigravaju pred njim, ali ne treba ih slijediti svojom inteligencijom, ne mora imati pojma o tome što se stvarno događa - i takve stvari. Ali to je nešto što znanost duha mora imati: praćenje svega pojedinačno.
To je čudno: na istoku Europe imamo sjeme onoga što zapravo čeka sljedeću epohu. Tamo se, ravno na istoku, radi svašta što pokazuje kako se inteligencijom želi prodrijeti u ono što zapravo treba biti samo prevučeno mrežom inteligencije. U doba svijesti, ondje gdje treba biti inteligencija, gdje sve treba biti prevučeno mrežom inteligencije, pokušava se uvesti ono inteligentno. Uzmimo, naprimjer, način na koji se provodi propaganda, naročito u Rusiji, da bi se postupno tijekom dva desetljeća postupno došlo do rušenja carizma! Naravno, u ovoj porobljenoj, zakrčenoj Rusiji nije to mogla biti otvorena propaganda. Policija bi zaplijenila sve što je na bilo koji način distribuirano kao propaganda. Nije bilo moguće ni govoriti. Ipak, u relativno kratkom razdoblju, od 1900 do 1904, u Rusiji se pojavilo šezdeset milijuna anticarističkih pamfleta. Od tih šezdeset milijuna, policija je ušla u trag samo dvadeset do dvadeset pet posto, ostali su izašli van, a u razdoblju koje je prethodilo svrgavanju carstva došlo je do monstruoznih stvari; velik dio naroda bio je time pripremljen za ovo rušenje carstva. Zašto je, unatoč tome što je policija pažljivo plijenila sve čemu se moglo ući u trag, od šezdeset milijuna publikacija koje su radile na revoluciji, rušenju carizma, jedva četvrtina završila kao konfiscirana? Razlog tome je što su voditelji agitacije smislili nešto vrlo konkretno, što je danas iznimno važno, ali što ljudi jednostavno ne žele vidjeti. Ali ako netko to shvati u ahrimanskom smislu, poput ovih vođa, onda može djelovati nevjerojatno snažno. Shvatili su da nešto što kažeš istim riječima ima sasvim različit učinak, bilo da to staviš pred policajca koji strogo caristički razmišlja, ili pred čovjeka iz naroda. Iste rečenice koje, samo ako su izgovorene na pravi način, koje nježno djeluju na policajca, pod određenim okolnostima mogu djelovati na narod u socijalističkom smislu. Doduše, nisu se pisali takvi spisi kao što se sada pišu u Švicarskoj, koji se onda konfisciraju, ali su se dijelile knjige ili brošure o botanici, o biljkama, koje su jednostavno svojim načinom pisanja u najeminentnijem smislu pripremale duše da Rusija bude stvarno spremna za revoluciju 1917. Iznimno je važno otkriti tajnu da ono što kažete ima potpuno drugačiji učinak na jednu osobu nego na drugu. Istina je da se to pomno proučava, a studije koje se rade na ovom području prilično su karakteristične za naše vrijeme. To je zapravo nešto od onoga što se najviše opire onome što dolazi na svijet kroz znanost duha. Naprimjer, ne mogu zamisliti da postoji nešto što se jače opire stvarnom iskonskom elementu duhovnog, od knjiga poput onih Nikolaja Rubakina, koji pokušava proučavati ljudsku dušu, ali na način potpuno suprotan znanosti duha, odnosno, da tako kažemo, da se u određenom smislu može držati inteligencije i načina na koji ona djeluje, ali se može isključiti aktivnost inteligencije u radu. Takav čovjek računa da je sve što se događa u sadašnjem vremenu povezano s inteligencijom, ali da ne treba svugdje sudjelovati uključivanjem svoje subjektivne inteligencije. Iz tog razloga je pokušao sljedeće.
Organizirao je proučavanje čitatelja, ljudi koji nešto čitaju. Pita koje su im najdraže knjige, što ih je u tim knjigama posebno dojmilo, kako su djelovale na njih. A pitanja koja se postavljaju ljudima postavljaju se tako da se ne računa na simpatije i antipatije prema knjigama, nego da se one eliminiraju, da se uzme u obzir samo objektivno djelovanje inteligencije. Jedan način je: da pusti čitatelje da sami seciraju, na način da im jednostavno govore stvari kroz pitanja koja im postavlja, kroz koja u njihove duše gleda dublje nego to mogu oni sami.
Druga strana je da se šalje upitnik tisućama i tisućama ljudi tražeći da analiziraju knjige. Ne uzima se u obzir je li knjiga o matematici ili botanici ili politici ili socijalizmu ili anarhiji; to je od manje važnosti, jer to je tek materijal za čitanje, a većima čitatelja nije svjesna da to čini samo jedan dio knjige. Rubakin određuje kako knjiga funkcionira ljepotom izražavanja, otkrivanjem piščeva temperamenta ili monotonijom njegova stila, drugim riječima, ništa drugo nego kvalitete kroz koje se pokazuje objektivna inteligencija, on to statistički utvrđuje kroz ove knjige. Cjelokupna metoda je upoznavanje inteligencije koja djeluje unutar sadašnjeg vremena. Kad bi takva znanost odmakla malo dalje, netko bi mogao napisati zastrašujuće revolucionarnu knjigu o Jupiteru, a netko drugi o desnoj prednjoj nozi kukolja, i ona bi poslužila svrsi ovog istraživanja kao i prva. Jer zapravo nije pitanje što tko kaže, nego kako to kaže, jer kroz to se upoznaje što u ljudima djeluje kao inteligencija, a da ljudi nisu svjesni. Ovdje osoba nije aktivna subjektivno, jer ne dopušta svojoj individualnoj inteligenciji da igra ulogu - kao što to ne dopušta ni u aritmetici. Osoba sudjeluje u općoj prevladavajućoj inteligenciji i nije uključena u ono što to normalno pokreće u pojedinačnim ljudskim bićima, jer je njihova subjektivna inteligencija potpuno isključena.
Danas bi se moglo osnovati sveučilište koje bi si, na temelju takve znanosti, postavilo zadatak provođenja revolucionarne propagande jednostavno slijedeći smjernice, kao što sam naznačio. Takve težnje danas postoje. Sve one imaju za cilj, ne dovesti ljude u tu inteligenciju u doba inteligencije, nego ih izbaciti iz inteligencije. To je isto ono, što ne želi da ljudsko biće apsorbira duhovni svijet svjesno, sa sviješću koja je svijest sadašnjosti. Ali to je nužno. I samo to može donijeti spasenje čovječanstvu u sadašnjosti i u neposrednoj budućnosti: odvažno i hrabro prepuštanje uplitanju duhovnog svijeta. Ni testiranjem nadarenosti ni statističkim ispitivanjem knjiga i čitatelja, neće se doći do onoga što želi proizaći iz onoga što živi u čovjeku, nego će to ići drugačije. Jer čemu sve to vodi? Kad bi htjeli govoriti banalno, mogli bi reći: svi ovi napori, posebno Rubakina i tako dalje, rezultiraju činjenicom da čovjek zapravo danas želi izaći iz svoje kože, jer je unutar svoje kože prisiljen koristiti svoju inteligenciju, dok je ona ovisna o duhovnom životu. Čovjek želi izaći iz svoje kože, ne želi živjeti u svojoj koži, jer zna: unutra struji nešto živo. Ali njemu je neugodno upoznati se s tim živim; pa želi van. On želi objektivizirati čak i svoju inteligentnu prirodu, želi izaći i sjesti pored nje, kako bi val prošao kroz nju a ne kroz njih. Ali to je ono što želi znanost duha: znanost koja nije zatvorena unutar kože, doista bismo trebali izaći iz svoje kože, ali ne na pogrešan način kao što se to postiže pokusima koje sam opisao. Ljudi već imaju taj impuls. U stvarnosti, međutim, ljudi bi trebali apsorbirati znanje koje se može steći zdravim razumom. Čovjek se ne mora uvijek osloboditi tijela da bi stekao znanje koje djeluje u svijetu na takav način da je djelovanje neovisno o onome što se postiže djelovanjem u sferi tijela. To je zadatak istine, a ostalo je karikatura istine. Ali te karikature stvarnog duhovnog zadatka u sadašnjosti, ono je što uzrokuje bijedu našeg vremena, upadanje u slijepe ulice.
Ako se tako gleda na ono što prevladava u našem vremenu, onda se zna otkud to da ljudi koji ne žele prepoznati pravi duh, ali koji, ako su pošteni, nisu sami sebe otupjeli, shvate što se sprema čovječanstvu ako žele ostati pri materijalizmu. I treba shvatiti da se u usmjerenosti prema duhu krije ono što ga ni na koji način ne tjera da postane pesimist. Ako shvatite koliko su ljudi još uvijek malo skloni ići u duhovni svijet na način kako to traži znanost duha, tada već možete vidjeti gdje leže dublji uzroci propadanja u našem vremenu.
Ovih su se godina pojavljivali razni božićni članci. Čovjek ne može vjerovati da se takve stvari, s obzirom na ozbiljnost vremena, uvijek iznova pojavljuju. Svi ljudi strašno dobro pišu, lijepo pišu, kako se ljudi trebaju voljeti. Mrze se kao nikad prije, ali piše kako se vole, kako se vole neprijatelji i tako dalje. Ukratko, piše se onako kao i gospođa koja je napisala 'Pisma jedne žene Waltheru Rathenau'. Piše se na takav način da se, s intelektualnog stajališta, ideje na kojima se temelji ovo pisanje pojavljuju u vrlo čudnom svijetlu. Ljudi pišu o čovjekoljublju, o kršćanstvu, o svemu. Ono što pišu je jako lijepo, i ljudi koji to čitaju također misle da je lijepo. A ipak nisu ništa drugo nego izlizani skovani pojmovi koji se kotrljaju po glavi ili srcu. I dok se oni kotrljaju, pisac ili čitatelj stoji iza njih, i onda to izgleda kao slatka kifla, kad se čovjek sladostrasno prepusti ljubavi prema takvim riječima. Čovjek može tako lijepo sanjati kada kaže: Krist je govorio o ljubavi prema bližnjemu, kršćanstvo mora opet procvjetati - i tako dalje. S takvim stavom ljudi ne osjećaju ni najmanju potrebu prihvatiti konkretni duhovni život u skrovitim dubinama svoje duše, cijelim svojim bićem - kako zahtijeva znanost duha. Hitna je potreba da te stvari shvatimo ozbiljno. Ako se te stvari teoretski prepoznaju i onda ljudi ne rade ništa drugo nego obožavaju 'wilsonizam' ili padaju u nacionalni šovinizam i govore kako se danas govori, onda će ovo katastrofalno vrijeme potrajati. I tako će ostati sve dok ljudi stvarno ne prihvate duhovni svijet onako kako se duhovni svijet danas treba primiti: svjesno, konkretno, bez straha i bez bojažljivosti.
Tako da kada pogledamo u novu kozmičku godinu, vidimo s jedne strane ljude kako, da bi otupjeli, daju političke prognoze, osnivaju lige naroda koje bi trebale ugasiti sve ratove svijeta. Istini za volju, već počinju govoriti kako bi bili zadovoljni ako bi nam Versajski kongres priskrbio samo onoliko mjeseci mira koliko je Bečki kongres donio godina. Pa ljudi jednostavno vole misli koje ih otupljuju! Glavna otupljujuća misao današnjice je da je Wilson, sada kada je nekoliko drugih otpisano, pravi čovjek za budućnost. On je velik čovjek, zar ne? Čovjek koji misli četrnaest apstraktnih misli sposobnih zemaljsku egzistenciju pretvoriti u raj! Ali to je ugodno, to je ono što vas može otupjeti. Daleko je manje ugodno reći: da pred nama ne bi stajala perspektiva kakvu je zamišljao Rathenau, potrebno je da što više ljudi dođe do svjesnog prepoznavanja duhovnog svijeta. - To je barem ono što bismo željeli postići kod nekolicine, nakon što smo jučer pustili da nam takav novogodišnji osjećaj prožme dušu: da istinitost ovih novogodišnjih osjećaja dožive u dušama tako da si kažu: ako se držimo onoga na što je čovječanstvo naviklo u svojim razmišljanjima i što stvarno prevladava, ne u jednom narodu nego u svim narodima diljem svijeta, onda je perspektiva Rathenaua točna. - Ne mora biti točna! U ljudskim mogućnostima je to data perspektiva ne mora biti točna. To može biti novogodišnja odluka, da ćemo napregnuti našu volju da ova perspektiva ne bude točna. Za to je, međutim, potrebno odvojiti se od ovih predrasuda koje i danas njegujemo u sebi, izvlačimo najstarije, sladostrasno se prepuštamo tome, mnogo je važnije da se puno više uključimo u stvarno novo.
Svatko tko to vidi znat će gdje tražiti duh i postojati će izgledi za spasenje u budućnosti. Gdje se ne traži duh, bio pobjednik ili poraženi, u budućnosti neće biti spasa! Neka ljudi jednog dijela svijeta traže milijarde od drugog dijela svijeta, te milijarde, one će se pretvoriti u užareno zlato i imati razoran učinak, dok će s druge strane siromaštvo, ako je nadahnuto duhom, ponijeti ljude do visina do kojih bi ih trebao dovesti budući razvoj.
Ali to morate osjetiti iz unutarnjeg uvida u duhovni tijek. I nikakvo gledanje u bilo što vanjsko, nikakvo zaklinjanje novim idolima, kao što se sada sprema, ne može spasiti čovječanstvo, nego samo prianjanje uz duh, rad u duhu.