.- ČETVRTO PREDAVANJE, Dornach, 27. prosinca 1918.
Razvoj kršćanstva iz misterija pretkršćanskih vremena. Stupnjevi egipatsko- kaldejske inicijacije pripremni za kršćanstvo. Princip stare inicijacije: od znanja o čovjeku do znanja o svijetu. Njegova prva četiri stupnja: vrata čovjeka, samospoznaja i smrt, Kristofor. Promjena principa inicijacije. Nova inicijacija ide natrag od znanja o svijetu do znanja o čovjeku kroz vrata oblika, života i svijesti.
Prekjučer smo pokušali ukazati na poticaje iz kojih se razvilo kršćanstvo. Mogli smo vidjeti kako se stvarno 'Ja', središnja točka kršćanstva, utjelovilo - naravno, to se može reći samo usporedbom - u tri elementa: u staroj hebrejskoj duši, u grčkom duhu, u rimskom tijelu. Sada, kako bismo to podržali, kako bismo mogli govoriti o primjeni kršćanske misli na neposrednu sadašnjost, nastaviti ovo razmatranje, želim, da tako kažem, pogledati nutrinu ovog središnjeg dijela kršćanstva, pokušavajući steći uvid.
Ako netko želi ući u razvoj kršćanstva, ne može učiniti drugačije - a to možete vidjeti već iz moje knjige Kršćanstvo kao mistična činjenica - nego pokazati u kojoj se mjeri kršćanstvo razvilo iz misterija pretkršćanskog razdoblja. Općenito, danas nije lako govoriti o misterijima jer je tijekom ljudskog razvoja - to je bila nužnost - nastupila vremenska točka, epoha, ili bolje rečeno, i mi smo u određenom smislu još uvijek tamo zapeli, u kojoj su se misteriji povukli, u kojoj više ne mogu igrati ulogu koju su imali, primjerice, u vrijeme kada se kršćanstvo razvilo iz misterija kao i iz drugih stvari. Postoji dobar razlog zašto se biće misterija povuklo u naše vrijeme, a mi ćemo ući u ovo razmišljanje na temelju onoga o čemu će se raspravljati danas i sljedećih nekoliko dana, a također ćemo moći vidjeti način kako se ovo biće misterija treba ponovno uspostaviti.
Ono što je u drevnim vremenima - govorim prije svega o pretkršćanskim vremenima, recimo prije svega o pretkršćanskim grčkim i pretkršćanskim egipatsko-kaldejskim vremenima - ono što je tjeralo ljude u misterije u onim drevnim vremenima je činjenica da su tadašnjim svjetonazorom bili prisiljeni prihvatiti uvjerenje: svijet koji se prostire oko njih nije sam po sebi pravi svijet; čovjek kao ljudsko biće mora tražiti načine prodiranja u istinski svijet. Snažan osjećaj te činjenice bio je svojstven ljudima tih davnih vremena, ako bi sebi uopće postavljali zagonetku spoznaje. Ti su ljudi bili svjesni činjenice da, ma kako se vanjskim promatranjima pokušalo proniknuti u bit svijeta, s vanjskim promatranjem se u bit svijeta ne može proniknuti. Da bi se sva težina ovog znanja o tim davnim vremenima mogla iznijeti pred svoju dušu, treba čak uzeti u obzir da je riječ o vremenima kada je velika većina ljudi još uvijek imala potpuni vanjski uvid u elementarne duhovne činjenice. Nisu ti ljudi, kao što je slučaj s velikom većinom ljudi danas, opažali samo dojmovima vanjskih osjetila; oni su još uvijek percipirali duhovna bića, u određenoj mjeri, kroz pojave prirode. Također su uočavali učinke koji se nikako ne iscrpljuju u onome što danas nazivamo prirodnim procesima. Pa ipak, iako su ti ljudi općenito govorili o otkrivenju elementarnih duhova u prirodi, bili su duboko uvjereni da ti pogledi na vanjski svijet - ma koliko vidoviti bili - ne mogu dovesti do prave prirode ovoga svijeta, da istinu o biti svijeta treba tražiti na drugi način. Ovi posebni načini su zatim lijepo sažeti u grčkom svjetonazoru u riječima 'Upoznaj samoga sebe'.
Ako netko traži stvarno značenje ovih riječi 'Upoznaj samoga sebe', naći će nešto poput sljedećeg. Ustanovit će se da je snaga ovih riječi proizašla iz uvida da koliko god netko mogao promatrati vanjski svijet, koliko god daleko mogao prodrijeti u vanjski svijet, ne samo da ne nalazi bit samog vanjskog svijeta, nego ne nalazi ni bit čovjeka. Izraženo jednostavno u smislu današnjeg svjetonazora, moglo bi se reći: ti su ljudi bili uvjereni da pogled na prirodu ne može pružiti nikakvo rasvijetljenje o prirodi čovjeka. S druge strane, bili su uvjereni da je ta čovjekova bit povezana s cjelokupnom prirodom rasprostranjenom u svijetu, da će čovjek, ako uspije proniknuti u vlastitu bit, spoznajom te biti, također znati nešto značajno i o svijetu. Bili su uvjereni da se o ovoj prirodi svijeta ne mogu prosvijetliti iz samog svijeta. Ali iz prirode čovjeka, koji je dio tog svijeta, mogu, ako je mogu prepoznati, dobiti i prosvjetljenje o prirodi svijeta. Stoga: upoznaj sebe da bi upoznao svijet - to je bio svojevrsni impuls. I to je bio impuls u pozadini, pa, recimo egipatsko-kaldejske inicijacije. Sve inicijacije se odvijaju po fazama - navikli smo ih zvati stupnjevima - prolaze kroz stupnjeve, penju se kroz stupnjeve. Prvi stupanj, prvi stupanj egipatsko-kaldejske inicijacije, opisuje se riječima: onaj tko se želi inicirati mora prvo proći kroz 'vrata čovjeka'. To je bila prva faza, da tako kažem: prolazak kroz vrata čovjeka. To znači da je sam čovjek trebao biti vrata znanja. Najprije treba prepoznati čovjeka, jer ako se upozna bit čovjeka u samom čovjeku, preko čovjeka se može prodrijeti i u bit svijeta. Stoga je 'Upoznaj samoga sebe' jednako ulasku u biće svijeta kroz vrata čovjeka.
Danas nemam namjeru govoriti u detalje o ovim različitim stupnjevima inicijacije, već bih želio naglasiti ono što je bitno za razumijevanje kršćanstva. Nemojte, stoga, ovo što ću reći smatrati iscrpnim prikazom prirode stupnjeva inicijacije, nego smatrajte da je izraženo kako bi se naglasila pojedinačna karakteristična svojstva ovih stupnjeva inicijacije, koja bi mogla imati i imaju osobiti pripremni učinak za razvoj suštine kršćanstva.
Ono što bi inicijat trebao prepoznati na vratima čovjeka bila je priroda samog čovjeka. To je nešto što nije mogao pronaći - bez obzira koliko daleko i koliko pomno gledao oko sebe - u onome što mu je vanjski svijet pokazivao. U misterijima je bilo poznato da su neke od tajni egzistencije, ostale u ljudskoj prirodi i da se ljudskim snagama mogu naći, ali se ne mogu naći promatrajući vanjski svijet. Oni su bili u to uvjereni. Usmjeri li se pogled na vanjski svijet, prvo se nalaze zemaljska bića prirode koja se šire oko čovjeka. Ali to zemaljsko biće prirode je u neku ruku samo neka vrsta vela, ljuske, u mjeri u kojoj to čovjek prepoznaje. Pa čak i ono što prirodna znanost ima za reći o ovoj vanjskoj prirodi, onako kako se ona predstavlja, po svojoj je prirodi takvo da uopće ne prosvjetljuje. U to vrijeme je čovjek mogao usmjeriti svoj pogled - a u ta davna vremena to se radilo daleko intenzivnije nego danas - od vanjske prirode koju ovdje na Zemlji vidi u svom okruženju, prema svijetu zvijezda. Tamo je vidio mnoge stvari za koje je u tim davnim vremenima dobro znao - znanje koje je danas izgubljeno za vanjski svijet - da je čovjek s njima povezan, baš kao što je s carstvima biljaka, životinja i minerala ovdje na Zemlji. Znalo se da je čovjek, kao što je rođen iz oblasti prirode na Zemlji, rođen i s nečim u sebi iz izvanzemaljskog kozmosa. No, ono što spaja čovjeka s tim vanzemaljskim kozmosom, spoznao je kada je prošao kroz vrata čovjeka. Čovjek je u određenoj mjeri nosio u sebi ostatke veze od koje se odvojio tijekom prijelaza iz mjesečeve u zemaljsku prirodu. Nosio je u sebi ostatke povezanosti s vanzemaljskim kozmosom. Tako je doveden do vrata čovjeka; gdje je trebao upoznati čovjeka. U sebi je spoznao ono u što je vani mogao samo zuriti, naime u svijet zvijezda.
U sebi je spoznao kako je on, kao pravi čovjek, ne samo uklopljen u zemaljsko tijelo, koje je sastavljeno od carstava zemaljske prirode, nego je spoznao i kako je ono što se od cjeline ulilo u njegovo cijelo biće, izvanzemaljski svijet zvijezda. Čovjek je svojom samospoznajom otkrio, moglo bi se reći, prirodu zvjezdanog neba. Upoznao je kako je silazio stepenicu po stepenicu, silazio takoreći s neba na nebo, prije nego što je stigao na Zemlju i utjelovio se u zemaljsko tijelo. I kroz vrata čovjeka, trebao se ponovno popeti ovim stepenicama - obično ih je bilo navedeno osam. Tijekom svoje inicijacije trebao bi, da tako kažemo, započeti svoj put natrag preko onih stepenica preko kojih je sišao dok se nije rodio ovdje u fizičkom tijelu.
Takvo se znanje ne može steći - uvijek govorim o pretkršćanskom znanju misterija - bez razumijevanja cijelog ljudskog bića. Pripreme kroz koje su oni koji su trebali biti inicirani morali proći u to vrijeme, nešto je o čemu ljudi danas ne vole razmišljati - biram riječi tako da što preciznije izražavaju činjenice - jer ih ti koncepti iritiraju. Da je moguće, ljudi bi i danas htjeli proći inicijaciju, ali kao nešto što povremeno nose sa sobom na svom putu kroz život, nešto što rade sa strane. Želio bih saznati - kako se to danas kaže - što je to što vodi do znanja; u svakom slučaju, suvremeni čovjek ne bi volio doživjeti ono što su doživjeli oni drevni ljudi koji su tražili inicijaciju. Ne bi volio da priprema za spoznaju zahvati cijelo njegovo biće, da postane druga osoba. Ti drevni ljudi morali su odlučiti postati druga osoba. Opisi koje vrlo često nalazite o ovom starom biću misterija daju samo nejasnu predodžbu, jer ti su opisi uglavnom napisani tako da imate predodžbu da su te stare inicijacije prolazile jednako usputno pored ljudi kao i tzv. inicijacije današnjeg masonstva. To nije slučaj. Čak i tamo gdje se stare inicijacije sada oponašaju, radi se samo o oponašanju onoga što se stvarno proživljavalo u tim davnim vremenima, inicijacija koja doista može u životu bili ležerna onoliko koliko to moderni čovjek želi. Ali ono što je bila bitna priprema za onog drevnog je, da je morao proći kroz to unutarnje stanje duše koje se može opisati samo jednom riječju: morao je u najjačoj mjeri iskusiti strah što ga čovjek uvijek osjeća kad se istinski i stvarno pri punoj svijest dovodi pred nešto njemu potpuno nepoznato. To je bila bit starih inicijacija, da su ljudi najintenzivnije morali proživjeti osjećaj: suočenja s nečim s čime se nikako ne mogu suočiti u vanjskom životu.
Ovo stanje duše ne može se postići sa svim silama duše s kojima se danas snalazi u vanjskom životu. Sa silama duše koje ljudi danas vole koristiti, može se jesti i piti, može se društveno kretati prilagođeno na način na koji se to danas čini među uobičajenim klasama, može se poslovati, birokratizirati, da, s njima možete postati profesor, baviti se znanošću, sve to možete, ali ne može se znati što god da je stvarno. Stanje duha s kojim se htjelo spoznati u stara vremena - sjetite se da uvijek govorim u tom starom smislu - bitno je drugačije. Ne možete imati ništa zajedničko sa silama duše koje su korisne za vanjski život, njih treba uzeti iz potpuno različite oblasti čovjeka, takoreći. Te su oblasti uvijek prisutne u čovjeku, ali čovjek se užasava imati posla s njima na bilo koji način. U osobi koju treba inicirati aktivirana je ona oblast koju je moderni čovjek, običan profani čovjek, čak i u to vrijeme, izbjegavao u sebi, nije joj se želio prikloniti, o kojoj voli imati iluzije, u vezi koje želi biti omamljen. Zato se ono izvanjsko - što treba razumjeti više iz nutrine - opisuje kao buđenje iz stanja straha, kroz koje se, naravno, moralo proći, jer u ljudskoj duši jedino to može dovesti do svjesne spoznaje, koja leži u takvoj oblasti koje se čovjek u običnom vanjskom životu boji. Samo iz ovog duševnog raspoloženja, koje je hrabro proživljeno, koje je sada stvarno doživljeno, kada čovjek u duši nije osjećao ništa osim straha od nečega što je nepoznato - jer je kroz strah trebao biti doveden do spoznaje - samo iz tog stanja duše bio je doveden do onoga što sam upravo opisao kao čovjekov silazak iz nebeskog ili duhovnog svijeta, kako je opet odveden uz osam stepenica, koje se naravno, danas samo oponašaju, samo oponašaju prema običajima vremena. Ali onda je čovjek zapravo bio uveden u ovo iskustvo.
Ono što je za nas posebno važno je rezultat za osobu koja je dovedena na ova vrata čovjeka. Čovjek, shvativši puno značenje ovog stajanja pred vratima čovjeka, prestao je sebe smatrati zvijeri - oprostite na izrazu - na dvije noge, sintezom ostalih carstava prirode ovdje na Zemlji. Počeo se smatrati građaninom cijelog svijeta, počeo je sebe smatrati pripadnikom nebesa koja se vide i također onih koja se ne vide. Počeo se osjećati kao jedno s cijelim kozmosom, doista se osjećati kao mikrokozmos, ne samo kao mala Zemlja, već mali svijet. Osjećao je svoju povezanost s planetima i zvijezdama stajaćicama, pa se osjećao rođenim iz kozmosa. U određenoj mjeri, moglo bi se reći, da je osjećao da njegovo biće ne završava na vršcima njegovih prostiju, vršcima ušiju ili vrhovima njegovih nožnih prostiju, već kako se njegovo biće proteže kroz ovu tjelesnu prirodu uzetu od Zemlje kroz beskonačne prostore, i kroz te beskrajne prostore još dalje u carstvo duha. To je bio rezultat.
Ne pokušavajte previše apstrahirati ovaj rezultat, jer zapravo nemate takvog apstraktnog koncepta. Reći da je čovjek mikrokozmos, mali svijet, i imati samo apstraktne misli, nije puno; to je zapravo samo iluzija, samo obmana. Jer ono čime su se ti misteriji bavili bilo je neposredno iskustvo. Osoba koju treba inicirati doista je na vratima čovjeka iskusila kakav je odnos s Merkurom, Marsom, Suncem, Jupiterom, Mjesecom. Doista je iskusio da ti hijeroglifi koji stoje u kozmosu i kroz koje prolazi Sunce - prividno, kako danas kažemo - slike Zodijaka, imaju veze s njegovom vlastitom egzistencijom. Tek ta konkretna spoznaja, temeljena na iskustvu, napravila je ono što sada zovem rezultat. Danas to nije ista stvar ako te stvari prevedemo u apstraktne pojmove. Ako se danas stara iskustva prevedu u apstraktne pojmove: ova zvijezda ima ovaj utjecaj, ona zvijezda ima onaj utjecaj, i tako dalje, onda su to samo apstraktni pojmovi. U ta davna vremena to je bila stvar izravnog iskustva, stvarnog uspona kroz različite faze kroz koje je čovjek sišao prije rođenja. Tek kada je čovjek imao tu živu svijest, kada je iz iskustva znao da je on mikrokozmos, tek tada se osjećao spremnim da se popne na drugu fazu, drugu razinu, koja je u to vrijeme bila stvarna razina samospoznaje. Tamo je čovjek mogao iskusiti ono što on sam jest.
Ono što sam ranije okarakterizirao kao bit koja je ujedno i bit svijeta, nalazilo se za čovjeka u to vrijeme u samom čovjeku; dakle, ako se želi ući u kozmos, mora se proći kroz vrata čovjeka. Unutar ovog drugog stupnja, pokrenulo bi se sve što je na prvom stupnju doživljeno kao znanje. To pokretanje - danas je teško dati čak i predodžbu o tom pokretanju iskustva. Na drugom stupnju čovjek ne samo da je spoznao kako je dodijeljen makrokozmosu, već je postao uključen u svo kretanje makrokozmosa. Sa Suncem se prolazilo kroz Zodijak, da tako kažem, hodajući sa Suncem kroz Zodijak, učilo se cijelim putem koji neki vanjski dojam ostavlja na čovjeka. Kad se čovjek suoči sa vanjskim svijetom svojom običnom kognitivnom sposobnošću, on poznaje samo početak vrlo detaljnog procesa. Vidite boju, zamislite boju, možda u svom umu zadržite tu ideju, u svom sjećanju, ali to ne ide dalje. To su tri faze. Kad biste ovo gledali kao nešto potpuno, to bi bilo kao da tijek dana koji ima dvanaest sati za Sunce, gledate samo tri sata. Jer sve što čovjek uzme kao dojam izvana, što zapravo prati do točke memorijske slike, prolazi u njemu kroz daljnji proces, od memorijske slike dalje, kroz daljnjih devet faza. Čovjek sam za sebe postaje nešto pokretno, iznutra prožeto živim, rotirajućim kotačem, baš kao što Sunce opisuje svoj nebeski krug - prividno, našim današnjim rječnikom rečeno. Tako je čovjek upoznao sebe. No, upoznao je i tajne velikog svijeta. Na prvom stupnju je upoznao kako stoji u svijetu, na drugom stupnju je upoznao kako se kreće u svijetu.
Bez ovih spoznaja kao životnih spoznaja nije moguće postići ono kroz što su u davna vremena prolazili svi koji su trebali biti inicirani u treći stupanj. Živimo u epohi u kojoj je čovjeku prirodno negirati sve što je trostruko, ako govorimo u smislu misterija, brisati sve trostruko iz svijesti. Jer čovjek danas, priznao on to ili ne, zapravo inzistira na tome da cijeli svijet bude sadržan u vremenu i prostoru. Čak i kod vrlo promišljenih ljudi možete naći kako oni smatraju da je cijeli svijet smješten u prostoru i vremenu. Treba samo pomisliti, naprimjer, kako je začeta ideja o ljudskoj besmrtnosti u epohi devetnaestog stoljeća, kada je materijalizam, teorijski materijalizam, bio na svom vrhuncu. Vrlo su pametni ljudi sredinom, u drugoj polovici 19, stojeća, uvijek iznova naglašavali: kad bi kod smrti ljudska duša napustila ljudsko biće, na kraju ne bi bilo mjesta; svijet bi već bio toliko ispunjen dušama da ne bi bilo mjesta za te duše. - To su rekli vrlo pametni ljudi jer su zapravo računali s činjenicom da će se ljudska duša nakon smrti nekako morati smjestiti na način koji se može okarakterizirati prostornim pojmovima. Ili još jedan primjer: postojalo je, čak bi i dalje trebalo postojati, Teozofske društvo u kojem su se podučavale razne stvari o višim članovima ljudske prirode. Ne želim reći da su prosvijetljeni vođe napravili istu pogrešku, ali veliki dio sljedbenika zamislio je astralno tijelo kao prilično prostorno: poput vrlo rijetkog oblaka, ali poput prostornog oblaka; i ovi sljedbenici su dosta nagađali kako to moraju zamisliti, kada čovjek spava i taj ga oblak prostorno napušta, gdje se prostorno negdje zadržava. Bilo je vrlo teško uvjeriti veliki broj poklonika da su takve prostorne koncepcije neprimjerene za duhovne ideje.
Ljudima je danas iznimno teško zamisliti da s određene točke na putu spoznaje, čovjek ne samo ulazi u druge dijelove prostora i vremena, već i izlazi iz prostora i vremena, tako da ono pravo nadosjetilno počinje tek kada se napusti, ne samo osjetilne dojmove i njihove vremenske procese, nego i sam prostor i vrijeme, kada se ulazi u sasvim drugačije uvjete egzistencije od uvjeta egzistencije koji su zatvoreni prostorom i vremenom. I ako možda razmislite u sebi dok ovo govorim, možda ćete u vlastitoj nutrini pronaći poteškoće kada se zapitate: kako da to sada učinim, kako da u svojim predodžbama izađem iz prostora i vremena? - Pa ipak, to je bilo pravo postignuće prolaska kroz prva dva stupnja misterija. Da je netko još uvijek imao jasnu svijest o ovim misterijima trećeg stupnja u doba materijalizma, tada se nešto - sada ne govorim o vanjskim pokusima, nego teoriji koja je u pozadini - što je jednako groteskno kao što je spiritizam, ne bi moglo razviti. Onaj tko traži duhove želeći ih dovesti u prostor kao fina tijela, nema pojma da, kada tako radi, već radi bez duha, to jest traži svijet u kojem nema duhova, već nešto drugo osim duhova. Kad bi spiritizam imao ikakvu ideju kako izaći iz vremena i prostora kako bi pronašao duhove, ne bi došao na ovu grotesknu ideju da se može napraviti prostorno uređenje kroz koje se duhovi na neki način oglašavaju, poput vanjskih prostornih učinaka u procesu vremena.
Pa, ukratko, to je ono što se tek trebalo steći kroz prva dva stupnja do trećeg stupnja: sposobnost izlaska iz vremena i prostora. Međutim, priprema za to je stvarni prolazak kroz vrata čovjeka, a zatim i kroz drugi stupanj.
Ovaj treći korak, treći stupanj, opisan je riječju koja se na njemačkom može izraziti na sljedeći način: onaj koji je trebao biti iniciran prošao je kroz 'vrata smrti' [Tor des Todes]. Odnosno, on je sada stvarno znao da je izvan prostora u kojem se odvija fizički ljudski život između rođenja i smrti, i izvan vremena u kojem se odvija ovaj život. Znao se kretati izvan vremena i prostora, u vječnom. Naučio je prepoznati ono što dopire do osjetila, kao što sam često naglašavao, ali se ne može razumjeti unutar ovog svijeta osjetila s onim što dopire do osjetilnog svijeta, jer već sadrži nešto duhovno. Naučio se nositi sa smrću, sa svime što je povezano sa smrću. To je u biti bio sadržaj trećeg stupnja. Kako god promatrati misterijske obrede, koji se razlikuju prema različitim narodima, kako god ih predstavili, posvuda je temeljna preokupacija bila smrt. Svugdje je polazište za treći stupanj svega što se moglo doživjeti - ako moram upotrijebiti paradoksalni izraz, jer boljeg sada nemam - kad se može doživjeti smrt, koja inače izvodi čovjeka iz tijela, kada se to može doživjeti već unutar života u tijelu. U isto vrijeme, to je bilo povezano s mogućnošću stvarnog promatranja ljudskog bića, kako on stoji između rođenja i smrti, kao nečega drugog što je izvan bića do kojeg je sada došao na trećem stupnju. Sada se znalo povezati pojam: biti izvan svog tijela, pri čemu se to 'izvan' tada nije shvaćalo prostorno, nego nadprostorno. Dakle, znali ste kako s tom riječju povezati pojam koji ste tada doživjeli. Tu su također odustali od vjere u zajedničku profanu religiju koja je bila vjera njihovog naroda. Iznad svega, na 'vratima smrti' ostavili bi po strani ideju: vi stojite ovdje na Zemlji, vaši bogovi ili vaš Bog su negdje izvan vas. - Tada je čovjek znao da je jedno, više se nije razlikovao od svog boga, tada je spoznao da je potpuno sjedinjen s njim. U biti je doživljena besmrtnost koju je čovjeku donio ovaj treći stupanj. Besmrtnost se doživljavala kroz činjenicu da je čovjek mogao ostaviti ono što je smrtno u njemu, da se mogao odvojiti od onoga što je smrtno u njemu.
Ali nemojmo, razmišljajući o rezultatu, zaboraviti cijeli put. Cijeli se put sastojao u tome da čovjek nauči prepoznati sebe. Sad čovjek više nije bio u sebi, sad je bio u vanjskom svijetu. U vanjski je svijet prenio ono što je spoznao prodirući u sebe. To je bit te pretkršćanske inicijacije, da je čovjek ušao u sebe da pronađe nešto u sebi, što je onda ponio sa sobom u vanjski svijet, i ono što je našao u vanjskom svijetu, odvajajući se od sebe, to mu se sada pokazalo u pravom svijetlu, da bi se potom osjetio povezanim sa suštinom cijelog svijeta. Ušao je u sebe da bi izašao iz sebe. Ušao je u sebe jer je u sebi mogao pronaći nešto od prirode svijeta, što je mogao pronaći samo u sebi, što nije mogao pronaći vani, ali što je samo vani mogao stvarno iskusiti. Prošao je kroz vrata čovjeka i kroz vrata samospoznaje i smrti da bi ušao u onaj svijet koji je, međutim, izvan njega. Obični prirodni svijet također je izvan nas. Ali čovjek je shvatio da ono što traži može pronaći samo ako uđe u sebe.
Zatim, nakon što je prošao izuzetno težak treći stupanj, čovjek je bio zreo i spreman za četvrti stupanj. I može se reći da je samim time što je neko vrijeme vježbao život u trećem stupnju, bio zreo za četvrti stupanj na način na koji bi to bilo vrlo teško reći za modernog čovjeka. Jer današnje ljudsko biće - to jednostavno leži u epohi vremena - zapravo ne sazrijeva unutar trećeg stupnja. Ne izlazi lako iz ideje prostora i vremena osim kroz određene ideje moći, koje se, međutim, moraju tražiti na druge načine - o tome ću govoriti sljedećih nekoliko dana - od onih kojima se težilo u drevnim vremenima. S onim što je čovjek iznio iz sebe u vanjski svijet, bio je uzdignut do svijesti ovog četvrtog stupnja, i postao je ono što se na kasnije jezike moglo prevesti kao: 'Kristofor', Kristonosac. To je zapravo bio cilj misterijske inicijacije: učiniti čovjeka Kristonoscem. Naravno, samo je nekoliko odabranih postalo takvim Kristonoscem. Oni su mogli postati Kristonoscem samo tako što su prvo u čovjeku tražili ono što se ne može naći u cijelom vanjskom svijetu, zatim izašli u vanjski svijet s onim što su tražili u čovjeku i zatim se sjedinili sa svojim Bogom. Na taj način su postali Kristonosci. Znali su da su se u strukturi kozmosa ujedinili s onim što se u Evanđelju po Ivanu naziva Logosom ili Riječju - to nije izrečeno u povijesnom smislu, već u anticipaciji; ujedinili su se s onim od čega je sve stvoreno i bez čega ništa što je stvoreno nije stvoreno. Na taj je način, u tim davnim vremenima, otajstvo Krista bilo ponorom odvojeno od čovjeka, a da čovjek prijeđe taj ponor, ovisilo je o tome da se stvarno samospoznajom stavi u poziciju da izađe iz sebe i sjedini se sa svojim Bogom, postane nositelj svoga Boga.
Kako bi nam pomoglo u ovom razmišljanju, hipotetski pretpostavimo da se misterij Golgote nije dogodio na Zemlji, da se evolucija Zemlje odvijala do danas, a da se misterij Golgote nije dogodio. Samo postavljanjem takvih hipoteza 'protiv', može se doista promisliti o značaju takve stvari kao što je misterij Golgote. Dakle, pretpostavimo da se misterij Golgote do danas nije dogodio. Što bi zauzelo mjesto tog sadržaja koji su pojedinci pronašli u sebi kao rezultat drevnih misterija?
Današnji čovjek mogao bi razumjeti staro grčko apolonsko geslo: 'Upoznaj samoga sebe'. Do određene mjere mogao bi živjeti u skladu s ovim riječima 'Upoznaj samoga sebe', mogao bi pokušati, budući da su tradicije sačuvane, proći istim putem inicijacije koji je dala egipatsko-kaldejska kraljevska inicijacija, stoga se mogao pokušati uzdići kroz četiri stepenice na isti način kao što se uspinjalo u pretkršćanskom razdoblju tog vremena kako bi postao Kristofor. Ali tada bi osoba imala vrlo specifično iskustvo. Ako slijedi ovaj moto 'Upoznaj samoga sebe', i pokuša se okrenuti unutra, čak i proći kroz uvjete straha koji su bili pretrpljeni u to vrijeme, zatim kroz naknadni doživljaj transformacije, pokretanjem onoga što je bilo u stanju mirovanja, sada bi imao iskustvo da ne nalazi ništa u sebi, da sada u sebi ne nalazi biće čovjeka. To je ono bitno! Naravno, krilatica 'Upoznaj samog sebe' vrijedi i za današnje ljude, ali ta samospoznaja više ne vodi spoznaji svijeta. Ono što je čovjek u starom stanju duše još nalazio u sebi kao povezano s prirodom svijeta, što nije mogao pronaći u vanjskom svijetu, što je morao tražiti na putu samospoznaje da bi to potom stekao kao znanje o svijetu, taj unutarnji čovjekov centar bića koji bi onda mogao ponijeti sa sobom u vanjski svijet da bi postao Kristofor, danas čovjek to ne nalazi u sebi, toga više nema. Važno je to imati na umu! Ljudi s današnjim glupim konceptima koje njeguje takozvana znanost imaju mišljenje: čovjek je čovjek. Današnji Englez ili Nijemac su ljudi, baš kao što je bio i stari Egipćanin. Ali u svijetlu pravog znanja to je besmislica, čista besmislica. Jer stari Egipćanin, kada je prema pravilima inicijacije ušao u sebe, našao je nešto što moderni čovjek ne može pronaći u sebi, jer je nestalo. Ono što se još moglo naći u pretkršćanskom i dijelom u post kršćanskom, grčkom stanju duše, to se izmaklo od čovjeka, izgubljeno je. To se izgubilo, nestalo iz ljudskog bića. Čovjekova organizacija je danas drugačija nego što je bila u davna vremena.
Ako se drugačije izrazimo, možemo reći: u tim davnim vremenima, iako nejasno, iako ne potpuno svjesno, čovjek je ulazeći u sebe pronalazio svoje 'Ja'. To nije u suprotnosti s izjavom da je 'Ja' na određeni način rođeno tek s kršćanstvom. Zato kažem: iako nejasno, iako ne posve svjesno, čovjek je pronašao svoje 'Ja'. Ono se tek kroz kršćanstvo rodilo kao aktivna svijest, ali čovjek je pronašao svoje 'Ja'. Nešto od ovog 'Ja', od ovog pravog, istinskoj 'Ja', nešto je u čovjeku tog vremena ostalo nakon što se rodio. Reći ćete: ne bi li čovjek danas trebao pronaći svoje 'Ja'? - Ne, on ga ne nalazi: pravo 'Ja' kad se rodimo prestaje. Ono što doživljavamo kao svoje 'Ja', samo je odraz 'Ja'. To je samo nešto što odražava naše prenatalno 'Ja' u nama. Zapravo, doživljavamo samo odraz 'Ja', nešto od pravog 'Ja' doživljavamo samo vrlo neizravno. Ono o čemu psiholozi, takozvani istraživači duše, govore kao o 'Ja' samo je zrcalna slika; odnosi se prema stvarnosti kao što se vaša slika u ogledalu odnosi prema vama. Ali ovo pravo 'Ja' koje se moglo naći u vrijeme atavističke vidovitost pa čak i do kršćanskih vremena, nije u osobi koja danas gleda vlastito biće - utoliko što je njeno vlastito biće povezano s tijelom. Čovjek doživljava nešto od svog 'Ja' samo posredno, kada ulazi u odnose s drugim ljudima i karma igra ulogu.
Kada sretnemo drugu osobu i između nas se dogodi nešto vezano uz našu karmu, tada u nas ulazi neki impuls našeg istinskog 'Ja'. Ali ono što u nama nazivamo svojim 'Ja', što označavamo tom riječju, samo je odraz. I kroz činjenicu da svoje 'Ja' doživljavamo samo kao refleksiju u ovoj petoj post-atlantskoj epohi, bivamo spremi iskusiti 'Ja' u novom obliku u šestoj epohi. Upravo je karakteristika doba duše svijesti da čovjek prima svoje 'Ja' samo kao sliku u zrcalu kako bi mogao živjeti u doba duhovnog jastva i drugačije oblikovati 'Ja', ponovno ga doživjeti u novom obliku. Ali doživjet će to drugačije nego što bi danas želio! Danas bi čovjek svoje 'Ja', koje doživljava samo kao sliku u zrcalu, želio svakako nazvati, a ne onim što će mu se kao takvo prikazati u budućem šestom post-atlantskom razdoblju. Ti mistični porivi koje ljudi imaju i danas: da kroz inkubaciju [Durch Hineinbrüten] u sebi pronađu pravo 'Ja' - koje čak nazivaju božanskim 'Ja' - u budućnosti će ljudi rjeđe imati takve porive. Ali morat će se naviknuti da ovo 'Ja' vide samo u vanjskom svijetu. Ono što će se čudno dogoditi jest da će svi drugi koji nas sretnu i imaju nešto s nama, imati više veze s našim 'Ja' nego s onim što je zatvoreno u koži. Tako se čovjek usmjerava prema socijalnom dobu da će u budućnosti sam sebi reći: moje jastvo je sa svima onima koje susrećem vani; najmanje je unutra u meni. Živeći kao fizički čovjek između rođenja i smrti, moje sebstvo dobivam iz svega osim onoga što je zatvoreno u mojoj koži.
Ovo, što izgleda tako paradoksalno, danas se posredno priprema činjenicom da ljudi pomalo nauče osjetiti koliko su zapravo užasno mali u onome što nazivaju svojim 'Ja' u ovoj zrcalnoj slici. Nedavno sam govorio o tome kako se do istine može doći objektivnim sagledavanjem svoje biografije i tako da se zapitamo što zapravo dugujemo toj i toj osobi od rođenja naovamo. Čovjek će se tako polako razgraditi u utjecajima koji dolaze od drugih; naći ćete izuzetno malo u onome što morate smatrati svojim stvarnim jastvom, koje je, kao što sam rekao, samo zrcalna slika. Pomalo groteskno rečeno, može se reći: u ona vremena kada se dogodio misterij na Golgoti, čovjek je bio izdubljen, postao je šupalj. Važno je da čovjek nauči prepoznati misterij Golgote kao impuls, razmatrajući njegov odnos s čovjekovim postajanjem šupljim. Kad čovjek govori istinito, mora mu biti jasno da mjesto koje je ranije mogao pronaći, recimo, u egipatsko-kaldejskim kraljevskim misterijima, mora nekako biti popunjeno. Tada je još donekle bilo ispunjeno pravim 'Ja', koji danas staje kad se čovjek rodi, ili barem staje u prvim godinama djetinjstva. I to je mjesto zauzeo Krist impuls. Tu vidite pravi proces. Možete sebi reći: ovdje (vidi crtež lijevo) ljudi prije misterija Golgote, ovdje (u sredini) misterij Golgote, (desno) ljudi nakon misterija Golgote.
(vanjski krug= crveno, oko sredine, plavo, spuštajući se odozgo= ljubičasto)
Ljudi su prije misterija na Golgoti imali nešto u sebi što je, kako je rečeno, pronađeno kroz inicijaciju (crveno). Ljudi nakon misterija na Golgoti nemaju više toga u sebi (plavo), izdubljeni su, da tako kažem, a Kristov impuls tone (ljubičasto) i zauzima prazno mjesto. Kristov impuls ne treba shvatiti kao učenje, poput teorije, već ga treba shvatiti u smislu njegove činjeničnosti. I svatko tko stvarno razumije mogućnost ovog silaska u smislu stare misterijske inicijacije, razumije i samo značenje misterija Golgote u smislu njegove unutarnje istine. Jer danas, kao što je bio slučaj u staroegipatskoj kraljevskoj inicijaciji, čovjek ne može lako postati Kristofor; ali on postaje Kristofor s okolnostima, budući da Krist uranja u šupljinu koja je u njemu.
Velika važnost Kristova otajstva, o kojemu sam govorio - o tome možete čitati u mojoj knjizi Kršćanstvo kao mistična činjenica - pokazuje se u činjenici da su stari misterijski principi postali besmisleni: ono što je ranije doživljeno u dubinama misterija, ono što je čovjeka učinilo Kristoforom, stavljeno je izvan velikog plana svjetske povijesti i odvija se kao vanjska činjenica. To je činjenica. Ali iz ovoga ćete vidjeti da je samo inicijacijsko načelo moralo doživjeti promjenu od tih davnih vremena, moralo je proći kroz transformaciju, jer ono što su stari misteriji postavili kao ono što treba tražiti u čovjeku, danas se ne može naći.
Samo se nemojte toliko ponositi činjenicom da današnja prirodna znanost gleda na današnje Engleze, Francuze i Nijemce isto kao što bi, da može, gledala na stare Egipćane. Ne gleda ono što je bitno kod ljudi. Uostalom, i izvana se malo promijenilo od tih davnih vremena, ali ono bitno, ono što se promijenilo, mora se opisati onako kako smo to danas učinili. U ovom opisu, u isto vrijeme vidite potrebu da se princip inicijacije promijeni. Što bi čovjek danas trebao tražiti ako samo želi slijediti onu staru 'Upoznaj samoga sebe' u starom smislu? Što bi postigao kad bi poznavao i na sebe primijenio sve opise procesa inicijacije starog Egipta? Više neće pronaći ono što se pronašlo unutar drevnih misterija. A ono što je netko postao na četvrtom stupnju, postigao bi nesvjesno, ali to ne može razumjeti. Čak i ako osoba prođe kroz sve ceremonije inicijacije, ako ide putem koji je vodio do Kristofora, ne može na taj način pristupiti Kristu sa razumijevanjem. Čovjek davnine je to mogao učiniti kad je bio iniciran: stvarno je postao Kristofor. Tijekom evolucije Zemlje čovjek je izgubio mogućnost da u sebi traži ono biće koje je tada postalo svijetlo bića svijeta. Kada traži na isti način čovjek u sebi danas pronalazi prazninu.
Ali u tijeku svijeta nije besmisleno ako nešto izgubite: kao rezultat postajete netko drugi. Ako proširim ono o čemu sam upravo govorio, čovjek danas prolazi kroz svijet s tim šupljim prostorom. Ali to vam zauzvrat daje posebne sposobnosti. I koliko god je istina da su određene stare sposobnosti izgubljene, istina je i da su upravo gubitkom tih sposobnosti stečene nove, koje se sada mogu razvijati na isti način kao i stare sposobnosti u starom smislu. Drugim riječima, put koji je napravljen kroz vrata čovjeka do vrata smrti, danas se mora napraviti na drugačiji način. Ovo je povezano s onim što sam rekao: Duhovi osobnosti poprimaju novi karakter. Nova inicijacija je bitno povezana s ovim novim karakterom Duhova osobnosti.
U određenom smislu, u evoluciji je došlo do pauze s inicijacijom. Čovjek se osobito u devetnaestom stoljeću daleko udaljio od toga. Tek krajem 19. stoljeća ponovno se pojavila mogućnost pristupa pravoj inicijaciji. I ova stvarno živa inicijacija se priprema, ali će se odvijati na potpuno drugačiji način od one ranije, koju sam danas opisao s određene točke gledišta - kako bih vam dao pripremu za dublje razumijevanje kršćanstva. Ono što je tada bilo potpuno uzaludno: tražiti nešto bitno u vanjskom svijetu koji se prostire, omogućeno je sada upravo zato jer iznutra postajemo tako šuplji. A to će se događati sve više i više, i već je danas u određenoj mjeri moguće to postići putevima spoznaje koji su opisani u 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova?'. Ono što je danas moguće postići jest, na određeni način, pogledati dublje u ovaj vanjski svijet, s istim duševnim sposobnostima, ako se njima pravilno služimo, s kojima se gleda u vanjski svijet. Prirodna znanost to ne čini, ona samo želi doći do zakona, takozvanih prirodnih zakona. Ovi zakoni prirode su apstrakcije. A ako se malo bolje upoznate s uobičajenom literaturom, koja na znanstvene pojmove stavlja filozofsku haljinu - mogao bih reći i filozofsku kapu - onda ćete vidjeti da ovi ljudi koji danas govore o tim stvarima, ne znaju kako bi trebali misliti o odnosu zakona prirode prema stvarnosti. Dolazite do zakona prirode, ali oni ostaju apstraktnu pojmovi, apstraktne ideje. Osobnost kao što je Goethe nastoji nadići zakone prirode. I to je ono što je izvanredno kod Goethea i geteanizma, što je tako malo shvaćeno: Goethe je pokušao izaći izvan prirodnih zakona do oblikovanja prirode, do forme. Dakle, on je uspostavljao morfologiju u višem smislu, duhovnu morfologiju. Nije pokušavao uhvatiti ono što daju vanjska osjetila, nego ono što se oblikuje, ono što vanjska osjetila ne daju, ali je skriveno u oblicima. Tako da danas doista možemo govoriti o nečemu što ima paralelu s vratima čovjeka: možemo govoriti o 'vratima prirodnih oblika'. Želio bih reći da je osvit već bio tu, iako na pomalo nejasan način, kada je iz kaotičnog srednjovjekovnog misticizma čovjek poput Jakoba Böhme progovorio, doduše svojim jezikom, o sedam prirodnih oblika. Ali kod Jakoba Böhme to nije baš jasno i ne baš iscrpno. Ali ono do čega moderna inicijacija sve više mora dolaziti su ti oblici, koji se u vanjskim osjetilnim oblicima pokazuju nadilazeći prostorno-vremensko.
Često sam skretao pozornost na onaj poznati razgovor između Goethea i Schillera, kada su obojica izašli s predavanja prirodoslovca Batsch-a. Zatim je Schiller rekao Goetheu da Batsch ima vrlo nepovezan način gledanja na svijet. Pa, nije bio tako fragmentiran kao što rade današnji prirodoslovci, ali Schiller ga je smatrao vrlo suhoparnim. I Goethe je rekao da se može primijeniti i drugačiji pogled na prirodu. I skicirao je svoju metamorfozu biljaka, izvornu biljku, u nekoliko karakterističnih crta. Tada je Schiller, koji to nije mogao shvatiti, rekao: to nije iskustvo - mislio je da to nije ništa što je u vanjskom svijetu - to je ideja. - Schiller se držao apstrakcije. Goethe je tada rekao: Ako je to ideja, to mi odgovara, onda svoje ideje vidim očima. - Rekao je da za njega to nije samo ideja koju čovjek formira iznutra, nego je za njega ono što je tamo nacrtao, da je tu, iako se očima ne može vidjeti, kao boje naprimjer. To je prava struktura, nadosjetilna struktura u osjetilima. Istini za volju, Goethe je nije tako daleko razvio. U razmišljanjima koje smo napravili, rekao sam vam: u izravnom nastavljanju ove biljne i životinjske metamorfoze, koju je Goethe samo elementarno razvio, istinsko je prodiranje do ponovljenih zemaljskih života. Goethe obojenu laticu smatra preobraženim listom biljke; on kost lubanje smatra preobraženom vertebralnom kosti. Bio je to početak. Ako se to nastavi u skladu s istim načinom gledanja, dolazi se samo do forme, ali dolazi do 'vrata prirodnih oblika', dolazi se do imaginativnog uvida u te prirodne oblike. I tada stvarno ne gledate samo kosti lubanje, koje su preobraženi kralješci, već cijelu ljudsku lubanju. Dolazi se do zaključka da je cijela ova ljudska glava, preobraženi ljudski oblik iz prethodnog života, samo bez glave. Ono što danas nosite, osim glave, tijelo se naravno materijalom stapa sa zemljom; ali nadosjetilni oblik, koji prolazi kroz život između smrti i novog rođenja, glava je sljedeće inkarnacije. Tu imamo metamorfozu na najvišem stupnju kod ljudi. Ali ne smijete se zavaravati. Naravno da možete reći: ljude zakopamo u zemlju ili ih spalimo, kako to da se tijelo pretvori u glavu? - E, to je računanje s izgledom u današnjem smislu. Ako želite njegovati tu iluziju, morate biti uz one koji skreću pozornost na odlomak u Shakespeareu gdje Hamlet u svom očaju kaže da zemaljski prah Julija Cezara mora još postojati, da su možda ostaci, atomi, koji su nekoć činili rimskog cara sada u nekom psu.
Pa ti ljudi jednostavno ne idu putem kojim ide fizički organizam, bez obzira da li je položen u zemlju ili naprimjer spaljen. Tu se događa preobrazba. Tako je samo glava nestala, nestaje za Zemlje, jer odlazi u svemir; ali ono što je vaše tijelo za sadašnju inkarnaciju, osim glave, to se mijenja, i vi ćete je naći kao glavu - ne možete joj nikako pobjeći - u vašoj sljedećoj inkarnaciji. O materiji ne morate ni razmišljati. Sada nemate istu materiju koju ste nosili u sebi prije sedam godina. Sve što trebate učiniti je misliti na transformaciju forme. To je također prvi stupanj, baš kao što su vrata čovjeka bila prvi stupanj u starom smislu: to su vrata forme. A kada netko zahvati ova vrata forme na živi način, može ući na 'vrata života', gdje se više ne bavi formama, već fazama života, elementima života. To bi odgovaralo onome što sam ranije u staroegipatskoj kraljevskoj inicijaciji okarakterizirao kao drugi stupanj. A treći je ekvivalent ulasku na vrata smrti: to je inicijacija u različite svijesti. Između rođenja i smrti čovjek poznaje samo jednu svijest; ali to je samo jedna od prvih sedam. Ali s tim različitim svijestima morate računati ako uopće želite razumjeti svijet.
Uzmite u obzir da skicu ova tri uzastopna stanja imate u mojoj Tajnoj znanosti. Odnose se na razvoj svijeta. Tu imate različite oblike svijesti, Saturn, Sunce, Mjesec, Zemlja i tako dalje, sedam oblika svijesti. U svakoj od ovih faza čovjek prolazi i kroz svijest, od kojih je jedna Zemlja. On prolazi kroz sedam različitih stupnjeva svijesti, na svakom od tih stupnjeva svijesti, tj. Saturn, Sunce i tako dalje, sedam faza života i u svakoj fazi života sedam faza forme. Ono što opisujemo kao naše kulturne epohe, kao staroindijska, staroperzijska, egipatsko-kaldejska, grčko-latinska, naša sadašnja, to su takoreći forme. Živimo na vratima forme. To odgovara vratima čovjeka kada govorimo o tim kulturnim formama, a iz svijeta forme možemo stvoriti ideje o tim kulturama koje slijede jedna za drugom. Ima ih sedam u svakoj fazi života. Ali kada govorimo o fazama života, govorimo o sedam uzastopnih faza, od kojih je, naprimjer, naše post-atlantsko razdoblje jedna, sa staroperzijskim, sa staroindijskim, i tako dalje do sedmog. Sada smo u petoj životnoj fazi, to je faza života, atlantska također jedna, lemurijska također jedna faza života. I tih sedam faza života je tu da bi čovjek mogao postići svijest kakvu danas ima. Ali ova svijest se razvila iz stare svijesti Mjeseca, a ona iz stare svijesti Sunca. Čovjek preuzima oblik svijesti iz svake od ovih planetarnih inkarnacija. Svoje najsavršenije stanje postići će tijekom razvoja Vulkana.
Tu vidite da kroz tri uzastopna misterijska stupnja čovjek dobiva pregled kozmosa. A onda, iz tog znanja o svijetu, on zauzvrat može steći znanje o ljudskim bićima. Iz te spoznaje svijeta sada se dobiva mogućnost pokazivanja razumijevanja za misterij Golgote.
U tom smislu, danas smo primili nekoliko skica, ovog razumijevanja. Ali barem smo mogli razumjeti zašto, naprimjer, misterij Golgote spada u četvrtu post-atlantsku kulturnu formu petog razdoblja života, post-atlantskog perioda života, zašto se to dogodilo na Zemlji. Ako pročitate posljednji ciklus iz Leipzig-a, vidjet ćete kako je taj misterij Golgote pripremljen na Zemlji. Ali sve što je potrebno za razumijevanje ovog misterija Golgote proizlazi iz načela nove inicijacije. Tako da je stara inicijacija u biti išla od spoznaje čovjeka do spoznaje svijeta, a nova se vraća od spoznaje svijeta do spoznaje čovjeka.
Ali ovo je okarakterizirano s gledišta inicijacije. Vi ste na jednoj strani, da tako kažem; a s druge strane vidite odraz. Da biste stekli ovo znanje o svijetu, prvo morate započeti s novim znanjem o čovjeku. I o tome sam nedavno govorio. O tome se mora sasvim drugačije govoriti za staro, i opet za novo vrijeme. Svojim znanjem o čovjeku u starim su danima došli do rezultata koji je bio znanje o svijetu. Teorijski govoreći, mogli bi reći: čovjek je prošao kroz nešto kao životni proces, a onda kada je završio, to je bila spoznaja svijeta; na taj je način u svojoj svijesti krenuo od znanja o svijetu i potom mogao izvući zaključke o ljudskom biću. Danas, ako krenete od ovog znanja o svijetu, kroz formu, život i svijest, vi zapravo postižete - pogledajte to u mojoj Tajnoj znanosti - suštinsko znanje o ljudskom biću. Sve ostalo o spoznaji prirode zapravo nestaje: razumljiv postaje čovjek. Isto tako, kao što sam pokazao, čovjek postaje shvatljiv kao trodijelno biće - kao osjetilno-živčano biće, kao ritmičko biće, kao metaboličko biće - kada se stekne to znanje o svijetu. A sa stajališta čovjeka, onda se može ponovno prijeći na znanje o svijetu.
To nisu proturječja. Proturječja ćete naći na svakom koraku ako želite ući u svijet istine. Ako želite dogmatiku, onda ne možete ići za takvim proturječjima, jer su vam neugodna. Ako želite dogmatiku, možete je pronaći ovdje ili tamo, ali dogmatika nikada neće dati razumijevanje stvarnosti, samo nešto u što se možete zakleti, ako želite. Ako želite prepoznati stvarnost, mora vam biti jasno da se ta stvarnost mora prikazivati s različitih strana. Po životu, je drveni čovjek morao ići od svijeta do čovjeka, novi čovjek, od čovjeka k svijetu; po spoznaji, drevni čovjek je išao od čovjeka u svijet, novi čovjek od svijeta do čovjeka. To je ono što je potrebno. To je opet nešto neugodno za modernog čovjeka, ali danas svatko mora izboriti prolaz kroz to kolebanje, kroz tu nesigurnost! Samo uzmite u obzir da se na drugom stupnju egipatske kraljevske inicijacije čovjek počeo njihati, okretati. Danas, kada čovjek doista ide kroz forme do života, mora dopustiti da bude stavljen u tu mogućnost gdje si kaže: I koliko god lijepe pojmove dopuštam da mi daje ova ili ona tradicionalna vjeroispovijest, svi to pojmovi mogu biti vrlo lijepi, ali kroz njih ne mogu pristupiti stvarnosti ako ne mogu zamisliti i suprotni koncept.
Skrenuo sam vam pozornost na činjenicu da sam misterij na Golgoti čini nužnim postojanje dva suprotna pojma, tako da sebi možete sebi: bilo je doista zlo djelo kada su ljudi ubili Boga koji je bio utjelovljen u čovjeku; ali zapravo je upravo to djelo bilo polazište kršćanstva. Jer da se ubojstvo na Golgoti nije dogodilo, kršćanstvo ne bi postojalo u svojoj stvarnosti. Ovaj paradoks o nadosjetilnoj činjenici može biti vrhunski primjer nekih od paradoksa s kojima se morate pomiriti ako stvarno želite prijeći na razumijevanje nadosjetilnog svijeta, jer bez toga se ne može. Nekad je trebao strah, danas treba prijeći taj ponor koji izgleda kao da stoji bez težišta u kozmosu. Ali morate proći kroz to kako se više ne bi zaklinjali u koncepte, već da bi se koncepti vidjeli kao nešto što osvjetljava stvari s različitih strana, poput slike stabla koje je osvijetljeno s različitih strana. Dogmatik - prirodoslovac i teolog - oni vjeruju da mogu obuhvatiti cjelokupnu stvarnost nekom vrstom dogme. Onaj tko stoji unutar stvarnosti zna da se svaka izjava ove vrste može usporediti s fotografijom snimljenom s jedne strane, koja daje samo jedan aspekt stvarnosti; zna da se barem mora imati suprotan aspekt da bi se pristupilo stvarnosti objekta promatrajući ta dva aspekta zajedno. O tome više sutra.
Ljudi su prije misterija na Golgoti imali nešto u sebi što je, kako je rečeno, pronađeno kroz inicijaciju (crveno). Ljudi nakon misterija na Golgoti nemaju više toga u sebi (plavo), izdubljeni su, da tako kažem, a Kristov impuls tone (ljubičasto) i zauzima prazno mjesto. Kristov impuls ne treba shvatiti kao učenje, poput teorije, već ga treba shvatiti u smislu njegove činjeničnosti. I svatko tko stvarno razumije mogućnost ovog silaska u smislu stare misterijske inicijacije, razumije i samo značenje misterija Golgote u smislu njegove unutarnje istine. Jer danas, kao što je bio slučaj u staroegipatskoj kraljevskoj inicijaciji, čovjek ne može lako postati Kristofor; ali on postaje Kristofor s okolnostima, budući da Krist uranja u šupljinu koja je u njemu.
Velika važnost Kristova otajstva, o kojemu sam govorio - o tome možete čitati u mojoj knjizi Kršćanstvo kao mistična činjenica - pokazuje se u činjenici da su stari misterijski principi postali besmisleni: ono što je ranije doživljeno u dubinama misterija, ono što je čovjeka učinilo Kristoforom, stavljeno je izvan velikog plana svjetske povijesti i odvija se kao vanjska činjenica. To je činjenica. Ali iz ovoga ćete vidjeti da je samo inicijacijsko načelo moralo doživjeti promjenu od tih davnih vremena, moralo je proći kroz transformaciju, jer ono što su stari misteriji postavili kao ono što treba tražiti u čovjeku, danas se ne može naći.
Samo se nemojte toliko ponositi činjenicom da današnja prirodna znanost gleda na današnje Engleze, Francuze i Nijemce isto kao što bi, da može, gledala na stare Egipćane. Ne gleda ono što je bitno kod ljudi. Uostalom, i izvana se malo promijenilo od tih davnih vremena, ali ono bitno, ono što se promijenilo, mora se opisati onako kako smo to danas učinili. U ovom opisu, u isto vrijeme vidite potrebu da se princip inicijacije promijeni. Što bi čovjek danas trebao tražiti ako samo želi slijediti onu staru 'Upoznaj samoga sebe' u starom smislu? Što bi postigao kad bi poznavao i na sebe primijenio sve opise procesa inicijacije starog Egipta? Više neće pronaći ono što se pronašlo unutar drevnih misterija. A ono što je netko postao na četvrtom stupnju, postigao bi nesvjesno, ali to ne može razumjeti. Čak i ako osoba prođe kroz sve ceremonije inicijacije, ako ide putem koji je vodio do Kristofora, ne može na taj način pristupiti Kristu sa razumijevanjem. Čovjek davnine je to mogao učiniti kad je bio iniciran: stvarno je postao Kristofor. Tijekom evolucije Zemlje čovjek je izgubio mogućnost da u sebi traži ono biće koje je tada postalo svijetlo bića svijeta. Kada traži na isti način čovjek u sebi danas pronalazi prazninu.
Ali u tijeku svijeta nije besmisleno ako nešto izgubite: kao rezultat postajete netko drugi. Ako proširim ono o čemu sam upravo govorio, čovjek danas prolazi kroz svijet s tim šupljim prostorom. Ali to vam zauzvrat daje posebne sposobnosti. I koliko god je istina da su određene stare sposobnosti izgubljene, istina je i da su upravo gubitkom tih sposobnosti stečene nove, koje se sada mogu razvijati na isti način kao i stare sposobnosti u starom smislu. Drugim riječima, put koji je napravljen kroz vrata čovjeka do vrata smrti, danas se mora napraviti na drugačiji način. Ovo je povezano s onim što sam rekao: Duhovi osobnosti poprimaju novi karakter. Nova inicijacija je bitno povezana s ovim novim karakterom Duhova osobnosti.
U određenom smislu, u evoluciji je došlo do pauze s inicijacijom. Čovjek se osobito u devetnaestom stoljeću daleko udaljio od toga. Tek krajem 19. stoljeća ponovno se pojavila mogućnost pristupa pravoj inicijaciji. I ova stvarno živa inicijacija se priprema, ali će se odvijati na potpuno drugačiji način od one ranije, koju sam danas opisao s određene točke gledišta - kako bih vam dao pripremu za dublje razumijevanje kršćanstva. Ono što je tada bilo potpuno uzaludno: tražiti nešto bitno u vanjskom svijetu koji se prostire, omogućeno je sada upravo zato jer iznutra postajemo tako šuplji. A to će se događati sve više i više, i već je danas u određenoj mjeri moguće to postići putevima spoznaje koji su opisani u 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova?'. Ono što je danas moguće postići jest, na određeni način, pogledati dublje u ovaj vanjski svijet, s istim duševnim sposobnostima, ako se njima pravilno služimo, s kojima se gleda u vanjski svijet. Prirodna znanost to ne čini, ona samo želi doći do zakona, takozvanih prirodnih zakona. Ovi zakoni prirode su apstrakcije. A ako se malo bolje upoznate s uobičajenom literaturom, koja na znanstvene pojmove stavlja filozofsku haljinu - mogao bih reći i filozofsku kapu - onda ćete vidjeti da ovi ljudi koji danas govore o tim stvarima, ne znaju kako bi trebali misliti o odnosu zakona prirode prema stvarnosti. Dolazite do zakona prirode, ali oni ostaju apstraktnu pojmovi, apstraktne ideje. Osobnost kao što je Goethe nastoji nadići zakone prirode. I to je ono što je izvanredno kod Goethea i geteanizma, što je tako malo shvaćeno: Goethe je pokušao izaći izvan prirodnih zakona do oblikovanja prirode, do forme. Dakle, on je uspostavljao morfologiju u višem smislu, duhovnu morfologiju. Nije pokušavao uhvatiti ono što daju vanjska osjetila, nego ono što se oblikuje, ono što vanjska osjetila ne daju, ali je skriveno u oblicima. Tako da danas doista možemo govoriti o nečemu što ima paralelu s vratima čovjeka: možemo govoriti o 'vratima prirodnih oblika'. Želio bih reći da je osvit već bio tu, iako na pomalo nejasan način, kada je iz kaotičnog srednjovjekovnog misticizma čovjek poput Jakoba Böhme progovorio, doduše svojim jezikom, o sedam prirodnih oblika. Ali kod Jakoba Böhme to nije baš jasno i ne baš iscrpno. Ali ono do čega moderna inicijacija sve više mora dolaziti su ti oblici, koji se u vanjskim osjetilnim oblicima pokazuju nadilazeći prostorno-vremensko.
Često sam skretao pozornost na onaj poznati razgovor između Goethea i Schillera, kada su obojica izašli s predavanja prirodoslovca Batsch-a. Zatim je Schiller rekao Goetheu da Batsch ima vrlo nepovezan način gledanja na svijet. Pa, nije bio tako fragmentiran kao što rade današnji prirodoslovci, ali Schiller ga je smatrao vrlo suhoparnim. I Goethe je rekao da se može primijeniti i drugačiji pogled na prirodu. I skicirao je svoju metamorfozu biljaka, izvornu biljku, u nekoliko karakterističnih crta. Tada je Schiller, koji to nije mogao shvatiti, rekao: to nije iskustvo - mislio je da to nije ništa što je u vanjskom svijetu - to je ideja. - Schiller se držao apstrakcije. Goethe je tada rekao: Ako je to ideja, to mi odgovara, onda svoje ideje vidim očima. - Rekao je da za njega to nije samo ideja koju čovjek formira iznutra, nego je za njega ono što je tamo nacrtao, da je tu, iako se očima ne može vidjeti, kao boje naprimjer. To je prava struktura, nadosjetilna struktura u osjetilima. Istini za volju, Goethe je nije tako daleko razvio. U razmišljanjima koje smo napravili, rekao sam vam: u izravnom nastavljanju ove biljne i životinjske metamorfoze, koju je Goethe samo elementarno razvio, istinsko je prodiranje do ponovljenih zemaljskih života. Goethe obojenu laticu smatra preobraženim listom biljke; on kost lubanje smatra preobraženom vertebralnom kosti. Bio je to početak. Ako se to nastavi u skladu s istim načinom gledanja, dolazi se samo do forme, ali dolazi do 'vrata prirodnih oblika', dolazi se do imaginativnog uvida u te prirodne oblike. I tada stvarno ne gledate samo kosti lubanje, koje su preobraženi kralješci, već cijelu ljudsku lubanju. Dolazi se do zaključka da je cijela ova ljudska glava, preobraženi ljudski oblik iz prethodnog života, samo bez glave. Ono što danas nosite, osim glave, tijelo se naravno materijalom stapa sa zemljom; ali nadosjetilni oblik, koji prolazi kroz život između smrti i novog rođenja, glava je sljedeće inkarnacije. Tu imamo metamorfozu na najvišem stupnju kod ljudi. Ali ne smijete se zavaravati. Naravno da možete reći: ljude zakopamo u zemlju ili ih spalimo, kako to da se tijelo pretvori u glavu? - E, to je računanje s izgledom u današnjem smislu. Ako želite njegovati tu iluziju, morate biti uz one koji skreću pozornost na odlomak u Shakespeareu gdje Hamlet u svom očaju kaže da zemaljski prah Julija Cezara mora još postojati, da su možda ostaci, atomi, koji su nekoć činili rimskog cara sada u nekom psu.
Pa ti ljudi jednostavno ne idu putem kojim ide fizički organizam, bez obzira da li je položen u zemlju ili naprimjer spaljen. Tu se događa preobrazba. Tako je samo glava nestala, nestaje za Zemlje, jer odlazi u svemir; ali ono što je vaše tijelo za sadašnju inkarnaciju, osim glave, to se mijenja, i vi ćete je naći kao glavu - ne možete joj nikako pobjeći - u vašoj sljedećoj inkarnaciji. O materiji ne morate ni razmišljati. Sada nemate istu materiju koju ste nosili u sebi prije sedam godina. Sve što trebate učiniti je misliti na transformaciju forme. To je također prvi stupanj, baš kao što su vrata čovjeka bila prvi stupanj u starom smislu: to su vrata forme. A kada netko zahvati ova vrata forme na živi način, može ući na 'vrata života', gdje se više ne bavi formama, već fazama života, elementima života. To bi odgovaralo onome što sam ranije u staroegipatskoj kraljevskoj inicijaciji okarakterizirao kao drugi stupanj. A treći je ekvivalent ulasku na vrata smrti: to je inicijacija u različite svijesti. Između rođenja i smrti čovjek poznaje samo jednu svijest; ali to je samo jedna od prvih sedam. Ali s tim različitim svijestima morate računati ako uopće želite razumjeti svijet.
Uzmite u obzir da skicu ova tri uzastopna stanja imate u mojoj Tajnoj znanosti. Odnose se na razvoj svijeta. Tu imate različite oblike svijesti, Saturn, Sunce, Mjesec, Zemlja i tako dalje, sedam oblika svijesti. U svakoj od ovih faza čovjek prolazi i kroz svijest, od kojih je jedna Zemlja. On prolazi kroz sedam različitih stupnjeva svijesti, na svakom od tih stupnjeva svijesti, tj. Saturn, Sunce i tako dalje, sedam faza života i u svakoj fazi života sedam faza forme. Ono što opisujemo kao naše kulturne epohe, kao staroindijska, staroperzijska, egipatsko-kaldejska, grčko-latinska, naša sadašnja, to su takoreći forme. Živimo na vratima forme. To odgovara vratima čovjeka kada govorimo o tim kulturnim formama, a iz svijeta forme možemo stvoriti ideje o tim kulturama koje slijede jedna za drugom. Ima ih sedam u svakoj fazi života. Ali kada govorimo o fazama života, govorimo o sedam uzastopnih faza, od kojih je, naprimjer, naše post-atlantsko razdoblje jedna, sa staroperzijskim, sa staroindijskim, i tako dalje do sedmog. Sada smo u petoj životnoj fazi, to je faza života, atlantska također jedna, lemurijska također jedna faza života. I tih sedam faza života je tu da bi čovjek mogao postići svijest kakvu danas ima. Ali ova svijest se razvila iz stare svijesti Mjeseca, a ona iz stare svijesti Sunca. Čovjek preuzima oblik svijesti iz svake od ovih planetarnih inkarnacija. Svoje najsavršenije stanje postići će tijekom razvoja Vulkana.
Tu vidite da kroz tri uzastopna misterijska stupnja čovjek dobiva pregled kozmosa. A onda, iz tog znanja o svijetu, on zauzvrat može steći znanje o ljudskim bićima. Iz te spoznaje svijeta sada se dobiva mogućnost pokazivanja razumijevanja za misterij Golgote.
U tom smislu, danas smo primili nekoliko skica, ovog razumijevanja. Ali barem smo mogli razumjeti zašto, naprimjer, misterij Golgote spada u četvrtu post-atlantsku kulturnu formu petog razdoblja života, post-atlantskog perioda života, zašto se to dogodilo na Zemlji. Ako pročitate posljednji ciklus iz Leipzig-a, vidjet ćete kako je taj misterij Golgote pripremljen na Zemlji. Ali sve što je potrebno za razumijevanje ovog misterija Golgote proizlazi iz načela nove inicijacije. Tako da je stara inicijacija u biti išla od spoznaje čovjeka do spoznaje svijeta, a nova se vraća od spoznaje svijeta do spoznaje čovjeka.
Ali ovo je okarakterizirano s gledišta inicijacije. Vi ste na jednoj strani, da tako kažem; a s druge strane vidite odraz. Da biste stekli ovo znanje o svijetu, prvo morate započeti s novim znanjem o čovjeku. I o tome sam nedavno govorio. O tome se mora sasvim drugačije govoriti za staro, i opet za novo vrijeme. Svojim znanjem o čovjeku u starim su danima došli do rezultata koji je bio znanje o svijetu. Teorijski govoreći, mogli bi reći: čovjek je prošao kroz nešto kao životni proces, a onda kada je završio, to je bila spoznaja svijeta; na taj je način u svojoj svijesti krenuo od znanja o svijetu i potom mogao izvući zaključke o ljudskom biću. Danas, ako krenete od ovog znanja o svijetu, kroz formu, život i svijest, vi zapravo postižete - pogledajte to u mojoj Tajnoj znanosti - suštinsko znanje o ljudskom biću. Sve ostalo o spoznaji prirode zapravo nestaje: razumljiv postaje čovjek. Isto tako, kao što sam pokazao, čovjek postaje shvatljiv kao trodijelno biće - kao osjetilno-živčano biće, kao ritmičko biće, kao metaboličko biće - kada se stekne to znanje o svijetu. A sa stajališta čovjeka, onda se može ponovno prijeći na znanje o svijetu.
To nisu proturječja. Proturječja ćete naći na svakom koraku ako želite ući u svijet istine. Ako želite dogmatiku, onda ne možete ići za takvim proturječjima, jer su vam neugodna. Ako želite dogmatiku, možete je pronaći ovdje ili tamo, ali dogmatika nikada neće dati razumijevanje stvarnosti, samo nešto u što se možete zakleti, ako želite. Ako želite prepoznati stvarnost, mora vam biti jasno da se ta stvarnost mora prikazivati s različitih strana. Po životu, je drveni čovjek morao ići od svijeta do čovjeka, novi čovjek, od čovjeka k svijetu; po spoznaji, drevni čovjek je išao od čovjeka u svijet, novi čovjek od svijeta do čovjeka. To je ono što je potrebno. To je opet nešto neugodno za modernog čovjeka, ali danas svatko mora izboriti prolaz kroz to kolebanje, kroz tu nesigurnost! Samo uzmite u obzir da se na drugom stupnju egipatske kraljevske inicijacije čovjek počeo njihati, okretati. Danas, kada čovjek doista ide kroz forme do života, mora dopustiti da bude stavljen u tu mogućnost gdje si kaže: I koliko god lijepe pojmove dopuštam da mi daje ova ili ona tradicionalna vjeroispovijest, svi to pojmovi mogu biti vrlo lijepi, ali kroz njih ne mogu pristupiti stvarnosti ako ne mogu zamisliti i suprotni koncept.
Skrenuo sam vam pozornost na činjenicu da sam misterij na Golgoti čini nužnim postojanje dva suprotna pojma, tako da sebi možete sebi: bilo je doista zlo djelo kada su ljudi ubili Boga koji je bio utjelovljen u čovjeku; ali zapravo je upravo to djelo bilo polazište kršćanstva. Jer da se ubojstvo na Golgoti nije dogodilo, kršćanstvo ne bi postojalo u svojoj stvarnosti. Ovaj paradoks o nadosjetilnoj činjenici može biti vrhunski primjer nekih od paradoksa s kojima se morate pomiriti ako stvarno želite prijeći na razumijevanje nadosjetilnog svijeta, jer bez toga se ne može. Nekad je trebao strah, danas treba prijeći taj ponor koji izgleda kao da stoji bez težišta u kozmosu. Ali morate proći kroz to kako se više ne bi zaklinjali u koncepte, već da bi se koncepti vidjeli kao nešto što osvjetljava stvari s različitih strana, poput slike stabla koje je osvijetljeno s različitih strana. Dogmatik - prirodoslovac i teolog - oni vjeruju da mogu obuhvatiti cjelokupnu stvarnost nekom vrstom dogme. Onaj tko stoji unutar stvarnosti zna da se svaka izjava ove vrste može usporediti s fotografijom snimljenom s jedne strane, koja daje samo jedan aspekt stvarnosti; zna da se barem mora imati suprotan aspekt da bi se pristupilo stvarnosti objekta promatrajući ta dva aspekta zajedno. O tome više sutra.