.- TREĆE PREDAVANJE, Dornach, 25. prosinca 1918.
Unutarnji impulsi ljudskog bića u tijeku života. Jednakost, sloboda i bratstvo. Umirući element u čovjeku prema sredini života i živototvorni element Kristova impulsa. Ovoji kršćanstva i njegovo živo 'Ja'. Gnostička mudrost. Ostaci židovske slikovne mudrosti u gnozi, njeno prožimanje snagom misli.
Prošle nedjelje, kada sam dao nekoliko natuknica o obnovi božićnog duha, govorio sam o tome kako ljudsko biće, mislio sam na stvarno unutarnje ljudsko biće, koje se, izlazeći iz duhovnog svijeta, povezuje s onim što mu je dano iz struje nasljeđivanja, tijelom. Opisao sam kako ovo ljudsko biće, kada ulazi u život koji treba iskusiti između rođenja i smrti, ulazi u njega s određenim osjećajem jednakosti. Rekao sam da će onaj tko promatra dijete s razumijevanjem, primijetiti kako ono još ne zna za razlike koje postoje u društvenoj strukturi unutar čovječanstva zbog uvjeta u koji karma dovodi ljude. Tada sam rekao: gledano jasno i nepristrano, određene sposobnosti, talenti, čak i genij, predstavljaju se na takav način da često moramo sile koje žive u tim sposobnostima, talentima, čak i u nagovještaju, moramo nazvati luciferskim. U našoj sadašnjoj epohi ti će se impulsi pravilno uklopiti u društvenu strukturu samo ako ih prepoznamo kao luciferske, ako smo se obrazovali da skinemo luciferski element, i u određenom smislu prinesemo na Kristov oltar, ono što nam je priroda dala da preobrazimo.
Dakle, razlikujemo dva gledišta. Jedno gledište: bavi se diferencijacijama koje proizlaze iz krvi i uvjeta rođenja. I drugo: da stvarna bit čovjeka na početku zemaljskog života nosi impuls jednakosti. To ukazuje na činjenicu da se o čovjeku može ispravno razmišljati samo ako se promatra cijeli njegov život, ako se stvarno uzme u obzir vremenski razvoj između rođenja i smrti. Ovdje smo u jednom drugom odnosu, istaknuli kako se motivi razvoja mijenjaju tijekom života između rođenja i smrti. Na drugi način ćete naći referencu na ove razvojne motive u mom eseju, koji sam napisao u prošlom broju Reich-a, o ahrimanskom i luciferskom u ljudskom životu. Tu se ističe kako lucifersko igra određenu ulogu u prvoj polovici života, ahrimansko u drugoj polovici; kako ti impulsi Ahrimana i Lucifera djeluju kroz život, ali na različite načine.
Osim ideje jednakosti, druge su se ideje, kao što rekoh u nedjelju, u novije vrijeme burno gurale naprijed, anticipirajući, da tako kažem, mirni razvoj budućnosti, anticipirajući u početku ono što mora dati plod u evoluciji, ako želi donijeti spasenje, a ne katastrofu. Uz ideju jednakosti, pojavile su se i druge ideje; ali čak i ove druge ideje mogu se ispravno razumjeti i cijeniti s obzirom na njihovu važnost za život, samo ako su ispravno postavljene u tijek vremena fizičke egzistencije.
Osim ideje jednakosti, modernim svijetom u određenoj mjeri odzvanja ideja slobode. Prije nekog vremena govorio sam vam o ideji slobode, na temelju novog izdanja moje 'Filozofije slobode'. Tako smo u stanju cijeniti punu važnost i opseg ove ideje slobode u odnosu na samu bit čovjeka. Ali možda neki od vas znaju da su tu i tamo, pitanja često zahtijevala ukazivanje na ono što je sasvim posebno u konceptu slobode kakav je u mojoj knjizi 'Filozofija slobode'. Uvijek je u odnosu na ideju slobode, bilo potrebno istaknuti jedno gledište, naime, da u novije vrijeme različiti filozofski pogledi na slobodu zapravo čine grešku - ako to želite nazvati greškom - postavljajući pitanje na sljedeći način: je li čovjek slobodan ili neslobodan? Može li se čovjeku pripisati slobodna volja ili on stoji unutar onoga što izgleda kao apsolutna prirodna nužnost, i svoje odluke, svoje postupke, provodi iz te nužnosti? - Pitanje je neispravno. Ne postoji ili/ili. Ne može se reći da je čovjek slobodan ili neslobodan, već da je unutar razvoja od neslobode do slobode. A način na koji nalazite da je impuls slobode shvaćen u mojoj 'Filozofiji slobode' pokazuje vam da čovjek postaje sve slobodniji i slobodniji, da se izvlači iz nužnosti i da u njemu sve više rastu impulsi koji mu omogućuju da bude slobodno biće unutar poretka svijeta.
Dakle, impuls za jednakošću ima kulminaciju pri rođenju - čak i ako ne u svjesnom umu, budući da još nije u potpunosti razvijen - zatim opada. Impuls jednakosti ima dakle silazni razvoj. Shematski to možemo nacrtati ovako:
Pri rođenju dolazi do kulminacije ideje jednakosti, i jednakost se kreće silaznom krivuljom. Suprotan je slučaj s idejom slobode. Sloboda se kreće uzlaznom krivuljom i kulminira smrću. Ne želim reći da čovjek, prolazeći kroz vrata smrti, doseže vrhunac slobode. Ali relativno, u odnosu na ljudski život, prema trenutku smrti, čovjek sve više razvija impuls za slobodom, a relativno, on je stekao mogućnost da bude slobodno biće najviše u trenutku kada prolaskom kroz vrata smrti ulazi u duhovni svijet. Pa dok on, ulazeći rođenjem u fizičku egzistenciju, iz duhovnog svijeta nosi jednakost, koja potom opada u fizičkom tijeku života, upravo u fizičkom tijeku života razvija impuls za slobodom i penje se do vrata smrti u duhovni svijet s maksimalnim stupnjem impulsa slobode koji se može postići u njegovom fizičkom životu.
Iz ovoga opet vidite koliko se često jednostrano gleda na čovjeka. Ne uključuje se vrijeme u ovog čovjeka. O čovjeku se govori općenito, in abstracto, jer danas čovjek nije sklon ulaziti u stvarnost. Ali čovjek nije statično biće, on je biće u procesu nastajanja. I što se više razvija, što više osposobljava sebe za razvoj, to više ispunjava svoju stvarnu zadaću ovdje u fizičkom odvijanju života. Oni ljudi koji ostanu kruti, koji se ne žele podvrći razvoju, malo razvijaju od onoga što je zapravo njihova zemaljska misija. Ono što si bio jučer, danas više nisi, a ono što si danas, sutra više nećeš biti. Međutim, postoje male nijanse. Blago onom kod koga uopće ima nijansi, jer mirovanje je ahrimansko. Trebale bi postojati nijanse. Ne bi smio proći dan u čovjekovu životu, barem u određenom smislu, a da on ne uzme barem jednu misao koja malo mijenja njegovu prirodu; koja mu omogućuje da bude ne samo biće, već biće koje se razvija. I tako se može promatrati čovjeka prema njegovoj stvarnoj prirodi, ne ako se kaže u apsolutnom smislu: čovjek pretendira na jednakost i slobodu u svijetu - već ako se zna kako impuls jednakosti doseže svoj vrhunac na početku života, kao što impuls za slobodom doseže svoj vrhunac na kraju života. Razmatramo složeni aspekt čovjekova razvoja u životu ovdje na Zemlji kada razmatramo takve stvari, kada se jednostavno ne baci apstraktan pogled na cijelog čovjeka i kaže: on ima pravo biti ostvaren u slobodi u socijalnoj strukturi, jednakosti i tako dalje. - To su stvari na koje se ponovno mora skrenuti pozornost kroz znanost duha, a koje je noviji razvoj koji teži apstrakciji, a time i materijalizmu, zanemario.
Sada treći impuls: bratstvo. Karakteristično je da svoju kulminaciju, u određenom smislu, ima sredinom života. Njegova krivulja raste i ponovno pada. Međutim, to se može izraziti samo govoreći: u sredini života, kada je čovjek u svom najmanje stabilnom tj. kolebljivom stanju u odnosu između duše i tijela, tada ima najjaču dispoziciju razviti bratstvo. Ne razvija ga uvijek, ali ima predispozicije za to. Najjači preduvjeti, takoreći, za razvoj bratstva, postoje sredinom života.
Tako su ova tri impulsa raspoređena kroz ljudski život. U vremenu pred kojim živimo bit će potrebno za razumijevanje čovjeka, a onda naravno i za takozvanu samospoznaju, da se takvo nešto uzme u obzir. Čovjek neće moći doći do pravih ideja o tome kako ljudi žive zajedno, ako ne zna kako su impulsi raspoređeni tijekom života osobe. U izvjesnom smislu nećemo moći konkretno živjeti ako se ne želi steći to znanje; jer nećemo znati koliko se konkretno mlada osoba odnosi prema staroj osobi, ili starija osoba prema sredovječnoj osobi, osim ako ne razmotrimo posebnu konfiguraciju ovih unutarnjih impulsa čovjeka.
Ali sažmite ono što smo upravo objasnili zajedno s razmatranjima koja smo ovdje ranije iznijeli, o postupnom postajanju mlađim cijele ljudske rase. Sjećate li se kako sam objasnio da se neobična ovisnost razvoja duše o fizičkom organizmu koju čovjek danas ima samo tijekom njegovih najranijih godina, kako se u davnim vremenima iskusila - sada govorimo samo o post-atlantskim vremenima - do starosti. Sve do pedesetih godina, rako sam, u primitivnoj indijskoj kulturi čovjek je bio jednako ovisan o svom tjelesnom razvoju, kao što je danas samo u najmlađim godinama. U prvim godinama života ljudska bića ovise o svom tjelesnom razvoju. Znamo kakvu prekretnicu u tjelesnom razvoju čini promjena zuba, pa opet pubertet i tako dalje. U prvim godinama razvoja vidimo jasan paralelizam između duševnog i tjelesnog razvoja. Onda ovo prestaje, nestane. I skrenuo sam pozornost na to da u starijim post-atlantskim kulturama to nije bio slučaj. Ta mogućnost postizanja prirodne mudrosti jednostavno time što smo ljudsko biće, postizanja ove visoke mudrosti koju su cijenili stari Indijci, koja se još uvijek može poštovati među drevnim Perzijancima i tako dalje, ta je mogućnost dana time što stvari nisu bile onakve kakve su sada, kada čovjek u svojim dvadesetima postaje cjelovito biće, kada više nije ovisan o svojoj fizičkoj organizaciji. Fizička organizacija mu tada ne daje ništa. Rekoh, tako nije bilo u starim vremenima. Tada je sama fizička organizacija, davala mudrost dušama ljudi sve do pedesetih godina. U drugoj polovici života čovjek je dobio mogućnost, čak i bez nekog posebnog okultnog razvoja, da na elementaran način isisava snage iz fizičkog razvoja kako bi postigao određenu mudrost i razvoj volje. Skrenuo sam vam pozornost što je to značilo za staro indijsko ili za perzijsko doba, čak i za egipatsko-kaldejsko doba, kada je netko bio mlad, dječak ili djevojčica, mladić ili djevojka, da mu se moglo reći: kad ostariš, moraš očekivati da će, jednostavno zato što stariš, nešto provaliti u tvoj život, što ti je dano činjenicom da prolaziš razvoj sve do svoje smrti. - Bilo je i da se na starost gledalo s poštovanjem, jer se govorilo: s godinama u život dolazi nešto što čovjek ne može znati i željeti dok je mlad. - To je cijelom socijalnom životu dalo određenu strukturu, koja je zapravo završila tek kad je tijekom grčko-latinske epohe to vrijeme palo natrag u srednje godine života. Sve do pedesetih, ljudi u staroj indijskoj kulturi bili su sposobni za razvoj. Tada se čovječanstvo pomladilo, pa se starost ljudskog roda vratila unazad, odnosno tijekom drevne perzijske epohe pada do kraja četrdesetih godina čovjeka. Tijekom egipatsko-kaldejske epohe to je bilo između trideset pete i četrdeset druge godine. Tijekom grčko-latinske epohe čovjek je bio sposoban za razvoj tek do između dvadeset osme i trideset pete godine. U vrijeme kada se dogodio Misterij na Golgoti, sposoban za razvoj bio je do trideset treće godine. To je divna činjenica koju otkrivamo u evoluciji čovječanstva: da se doba Krista Isusa, koji je umro na Golgoti, podudaralo s dobom u koje se čovječanstvo tada vratilo. I tada smo istaknuli kako čovječanstvo postaje sve mlađe, odnosno ostaje sposobno za razvoj sve manji broj godina. To je značajno, naprimjer, kada danas čovjek u određenoj dobi ulazi u javni život, u dob u kojoj se sada nalazi čovječanstvo - dvadeset i sedam godina - a da nije primio ništa osim onoga što je izvana primio do svoje dvadeset i sedme godine. Istaknuo sam kako je Lloyd George reprezentativan čovjek našeg vremena u tom pogledu, u javni život ušao u dobi od dvadeset sedam godina. Iz ovoga proizlazi jako puno. O tome možete pročitati u biografiji Lloyda Georgea. Ove činjenice omogućuju uvid u uvjete u svijetu iznutra.
Pa, što vam sada izgleda najvažnije, ako spojite ovo gledište, sve veću mladost ljudske rase, sa gledištima, koja smo iznijeli pred naše duše ovih dana u vezi s Božićem? Karakteristično je za naš današnji razvoj nakon Misterija na Golgoti, da od tridesete godine nadalje, ne možemo dobiti ništa od svog organizma kroz ono što je čovjeku po prirodi dodijeljeno. Da se Misterij na Golgoti nije dogodio, mi bismo ovdje po Zemlji hodali od svoje tridesete pa nadalje i tada bismo si rekli: zapravo, mi stvarno živimo tek otprilike do trideset druge ili najviše trideset treće godine. Do tog vremena naš organizam nam daje mogućnost života. Onda bismo mogli i umrijeti. Jer tijekom prirode, elementarnim prirodnim zbivanjima, više ništa ne možemo dobiti za svoj duhovni razvoj kroz poticaje našeg organizma. - To bismo morali reći da se nije dogodio Misterij na Golgoti. Da nije došlo do ove Misterije, Zemlja bi morala biti puna jadikovki, koje bi išle toliko daleko da bi ljudi govorili: što zapravo imam od života od svoje trideset treće godine! Do tada je moguće da će mi organizam nešto dati. Od tada bih mogao biti i mrtav, zapravo hodam uokolo po Zemlji kao živi leš. - Mnogi bi ljudi osjećali da bi tada hodali Zemljom kao živi leš da se taj Misterij nije dogodio. Ali Misterij Golgote tek treba biti plodonosan. Impuls Golgote ne treba jednostavno upijati nesvjesno, kakav je slučaj sada, nego ga trebamo upijati svjesno. Trebamo ga svjesno prihvatiti na način da golgotskim impulsom ostanemo mladenački svježi do duboke starosti. A on nas može održati zdravima i mladolikima ako ga svjesno upijamo na pravi način. I tada ćemo također postati svjesni osvježavajućih aspekata Misterija na Golgoti za naš život. I to je važno, dragi moji prijatelji!
Dakle, vidite, ovaj Misterij Golgote može se shvatiti kao nešto vrlo, vrlo živo, unutar odvijanja našeg zemaljskog života. Prije sam rekao da su ljudi za bratstvo najviše nadareni u srednjim godinama, oko trideset treće. Ali ne razvijaju to uvijek. Evo vam razloga za to u onome što sam upravo rekao. Oni koji ne razvijaju bratstvo, kojima to pomalo nedostaje, jednostavno nisu dovoljno kristijanizirani. Budući da čovjek počinje umirati, da tako kažemo, sredinom života od strane sila prirode, ne može pravilno razviti impuls, instinkt bratstva, a posebno impuls za slobodom, koji ljudi danas tako malo upijaju, osim ako u sebi ne oživi misli koje dolaze izravno od Krist impulsa. Stoga je Krist impuls, kada mu se obratimo, neposredan poticaj na bratstvo. U onoj mjeri u kojoj netko osjeća potrebu za bratstvom, postaje kršćanin. Tijekom ostatka života na Zemlji - stvari će biti drugačije u budućem razvoju - čovjek ne bi mogao razviti punu snagu impulsa za slobodom. U našu zemaljsku evoluciju kao ljudskih bića ulazi ono što je 'isteklo' smrću Krista Isusa i sjedinilo se sa zemaljskom evolucijom. Dakle, Krist je u stvari vodič čovječanstva u slobodu. Postajemo slobodni u Kristu kada razumijemo Kristov impuls na takav način da znamo kako se nositi s činjenicom da Krist nije mogao stvarno ostariti u fizičkom tijelu, niti živjeti u fizičkom tijelu duže od trideset treće godine. - Ako hipotetski pretpostavimo da je živio dulje, živio bi u fizičkom tijelu do vremena kada je ovom fizičkom tijelu zapravo suđeno da umre. Tada bi prvo primio te sile kao Krist. Da je imao četrdeset godina, u svom tijelu bi iskusio sile smrti. Nije to želio doživjeti. Mogao je željeti iskusiti samo ono što su još uvijek osvježavajuće snage za čovjeka. Do tada je aktivan, do trideset treće godine, do sredine života, kao Krist potiče bratstvo. Zatim je učinio da u evoluciju teče Duh: predao je Duhu Svetome ono što je trebalo biti unutar moći čovjeka. Tim Duhom Svetim, tim iscjeljujućim Duhom, čovjek se pred kraj života razvija prema slobodi. Na taj je način Krist impuls integriran u ovaj konkretan ljudski život.
Takvu unutarnju prožetost čovjeka Krist impulsom, ljudska spoznaja mora uzeti kao novu božićnu misao. Mora se znati da jednakost donosimo sa sobom iz duhovnog svijeta. To je nešto što mu je dano, što dolazi od Boga Oca, da tako kažem. Zatim bratstvo doseže svoj pravi vrhunac samo uz pomoć Sina. A kroz Krista ujedinjenog s Duhom možemo razviti impuls za slobodom dok se približavamo smrti.
Ova aktivnost Krist impulsa u konkretnom razvoju čovječanstva, ono je što duše sada moraju primiti u svoju svijest. Samo to će biti uistinu spasonosno, jer zahtjevi ljudi za oblikovanjem socijalne strukture postaju sve hitniji i gorući. Ali u toj socijalnoj strukturi žive djeca, mladi, sredovječni i stari ljudi, a socijalnu strukturu koja uključuje sve, moguće je pronaći samo ako se zna da ljudi nisu samo apstraktni obrazac. Petogodišnje dijete je čovjek, dvadesetogodišnji mladić, dvadesetogodišnja djevojka je čovjek, četrdesetogodišnjak je čovjek, svi su čovjek. Ali ta kaotična zbrka ne vodi spoznaji o čovjeku koja je nužna za ispunjavanje zahtjeva budućnosti, uključujući i sadašnjost. A što je najviše, kaotična zbrka dovodi do uvjerenja da je čovjek samo čovjek, pa se u sabor može birati netko s dvadeset godina. - Te stvari su destruktivne za socijalnu strukturu. Temelje se na činjenici da ljudsko biće ne ulazi u razmatranje i iz toga proizašla svijest, koja čovjeka uzima konkretno onakvim kakav jest. Ali gledano konkretno, apstrakcija čovjek, uopće ne postoji, nego je uvijek riječ o konkretnom čovjeku, određene dobi s određenim impulsima. Mora se steći znanje o ljudskoj prirodi; ali mora se steći samo ako se uzme u obzir razvoj onoga što živi kao bit čovjekova bića od rođenja do smrti. To je nešto što se mora dogoditi! A apsorbirati takve stvari u ljudsku svijet netko će biti sklon samo, ako je sposoban osvrnuti se na razvoj čovječanstva.
Jučer sam vam skrenuo pozornost na nešto što je s kršćanstvom ušlo u ljudsku evoluciju, na to da je kršćanstvo rođeno iz židovske duše, iz grčkog duha, iz rimskog tijela. To su na neki način postali ovoji kršćanstva. Ali u kršćanstvu živi 'Ja' unutra, a to opet možemo posebno razmotriti osvrćući se na rođenje kršćanstva. Za vanjsku historiografiju ovo rođenje kršćanstva postalo je prilično kaotično. Ono što se danas obično piše - bilo s katoličke, bilo s protestantske strane - o prvim stoljećima kršćanstva prilično je zbrkano. Mnogo toga što je živjelo u prvim stoljećima kršćanstva ili je potpuno zaboravljeno ili, mogu reći, postalo je grozota, posebno za današnje teologe. Jer samo čitajte o čudnom grčenju intelektualaca, grčevima koji dosežu, mogu reći, do neke vrste intelektualne epilepsije, ako se želi okarakterizirati ono što je živjelo kao gnosticizam u prvim stoljećima kršćanstva. To je neka vrsta vraga, nešto demonsko, nešto što ne bi trebalo imati pristup u ljudski život, ta gnoza! A kad takav teolog ili službeni predstavnik ove ili one vjeroispovijesti optuži antropozofiju da ima nešto zajedničko s gnozom, onda misli da je rekao nešto najgore.
Pa, sve se to temelji na činjenici da je u prvim stoljećima razvoja kršćanstva ova gnoza zapravo imala puno značajniji utjecaj na duhovni život europskog čovječanstva, u mjeri u kojoj je bila relevantna za tadašnju civilizaciju, nego se danas vjeruje. S jedne strane, ljudi nemaju pojma što je ta gnoza zapravo bila, a s druge strane imaju, rekao bih, tajanstveni strah. Ta gnoza je nešto strašno za većinu suvremenih predstavnika ove ili one religije. Ali na to se doista može gledati bez neke posebne simpatije ili antipatije, čisto činjenično. Tada morate duhovno proučiti materiju, jer vanjska povijest ne nudi mnogo. Zapadni crkveni razvoj pobrinuo se da svi povijesni ostaci ove gnoze budu iskorijenjeni. Kao što znate ostalo je samo nekoliko stvari, ono što daje nejasnu sliku same gnoze, poput 'Pistis Sofije' i slično. Poznaju se samo neke tvrdnje, koje opovrgavaju crkveni oci. U osnovi, gnozu poznajemo samo iz spisa protivnika, dok je ono što bi izvana moglo dati ideju o tome temeljito iskorijenjeno.
Sada, međutim, intelektualno razmatranje teološkog razvoja zapada - samo što se takvo inteligentno razmatranje obično ne događa - ljude bi učinilo kritičnijima i po ovom pitanju. Naprimjer, kada bi se pažljivo razmotrio razvoj kršćanske dogmatike, došlo bi se do zaključka da ta dogmatika mora biti ukorijenjena u nečem drugom a da nije puki hir i slično. Zapravo, sve te dogme imaju korijene u gnostici. Samo je živi element gnoze ogoljen, a apstraktne misli i pojmovne ljušture su ostale, tako da se više ne prepoznaje živo podrijetlo. Ipak, to je stvarno gnoza. Ako gnozu proučavate u onoj mjeri u kojoj se to može duhovnim znanstvenim metodama, tada ćete također osvijetliti nekoliko stvari koje su protivnici gnoze ostavili povijesti. I vjerojatno ćete shvatiti da ova gnoza upućuje na vrlo rašireno i konkretno atavističko poimanje svijeta davnih vremena, čiji su ostaci još uvijek bili prilično prisutni u vrijeme prvog post-atlantskog razdoblja, ali manje u drugom; zatim, kada su u trećem izgubljeni posljednji ostaci stare vidovitosti, izašlo je na vidjelo u gnozi u prekrasnom sustavu pojmova, koji je, međutim, prilično figurativan. Svatko tko gleda gnozu s ove točke gledišta, tko se može čak i povijesno vratiti do oskudnih ostataka, koji su više izašli na vidjelo u poganskoj gnozi nego u kršćanskoj literaturi, naći će da je u ovoj gnozi zaista već postojala riznica mudrosti, mudrosti vezane uz svijet o kojoj ljudi trenutno ne žele znati ništa. Stoga uopće nije iznenađenje da čak i dobronamjerni ljudi ne znaju što sa starom gnozom, naprimjer, ljudi poput profesora Jeremiasa u Leipzigu, koji bi bili voljni ući u stvari; ali ne može dobiti nikakvu ideju na što se ovi stari izrazi zapravo odnose, kada se govori o duhovnom biću Jaldabaoth, koji se u određenoj oholosti postavio za gospodara svijeta, a zatim ga je ukorila njegova majka, i tako dalje. Takve moćne slike zrače čak i iz onoga što je povijesno sačuvano, takve moćne slike kao što je ova, gdje Jaldabaoth kaže: ja sam Bog Otac, nema nikog iznad mene. - A majka njegova odgovara: ne laži, nad tobom je Otac sviju, prvi čovjek i Sin čovječji.- Tada - tako priča ide dalje - Jaldabaoth je pozvao svojih šest suradnika i oni su rekli: 'Napravimo čovjeka na svoju sliku'.
Tu imate čudan dijalog između Jaldabaoth-a i njegove majke, a zatim šest drugih suradnika koji dolaze do zaključka: napravimo ljude prema vlastitoj slici. - Ali takve slike, takve imaginacije, koje su zapravo prilično žive, bile su brojne i prisutne u onome što je postojalo kao gnoza. U Starom zavjetu zapravo ima samo ostataka: onih ostataka koje je židovska tradicija zadržala od opsežne mudrosti koja je bila sadržana u staroj gnozi, koja je prvenstveno živjela na Orijentu, ali čije su zrake imale utjecaja na Zapad, i koje su samo više-manje izblijedile za Zapad u 3. ili 4. stoljeću, tada su još uvijek imale učinak na Waldense i Katare, ali su ipak izblijedile.
Današnji ljudi teško mogu zamisliti stanje duša koje se živjele u civiliziranoj Europi tijekom prvih kršćanskih stoljeća, u kojima nisu živjele samo mentalne slike koje danas žive među katolicima, nego u kojima su odjeci ovog moćnog svijeta gnoze. Nevjerojatno drugačije izgleda kad pogledate unatrag na ono što je živjelo u dušama prvih stoljeća unutar europskih civiliziranih zemalja, uvelike drugačije nego kad pogledate u knjige koje su crkveni i svjetovni teolozi i drugi znanstvenici pisali o tim prvim stoljećima. Jer za ove knjige otpada sve ono što je bilo živo u tako snažnim, moćnim slikama, što je, kako rekoh, vezano za svijet o kojem danas ljudi nemaju pojma. Dakle, čovjek školovan u smislu današnjeg obrazovanja ne zna što bi s tim pojmovima. Jaldabaoth, njegova majka, šest suradnika, druge stvari koje iskrsnu: ne zna se kako to primijeniti na bilo što. To su riječi, prazne fraze, ne zna na što se odnose. A još manje se zna kako su ljudi došli do takvih ideja. Stoga suvremeni čovjek sebi može samo reći: pa, stari orijentalci su imali bujnu maštu, sve je to fantazija! Čovjek se uvijek začudi kako ta gospoda nemaju pojma kako primitivna ljudska bića imaju malo mašte, kako ta mašta, kod seljaka, naprimjer, igra izuzetno malu ulogu. U tom smislu, mitolozi su napravili čudo. Smislili su kako obični ljudi fantazijom pretvaraju oblake koji se kreću, oblake koje pokreće vjetar, u razna bića i tako dalje. Nemaju pojma kako je bilo u duši ljudi kojima to pripisuju, da su bili jako daleko od toga da se tako pjesnički izraze. Fantazija je samo u krugovima mitologa, učenjaka koji takve stvari smišljaju. To je prava fantazija.
Ono što ljudi smatraju izvorom mitologije i tako dalje, jednostavno je pogrešno. I ljudi danas ne znaju na što se zapravo odnose riječi, pojmovi, o kojima se govorilo. Određene, mogu reći, jasne naznake o tome kako to tumačiti, stoga se više ne mogu ispravno uzeti u obzir. Platon je vrlo jasno skrenuo pozornost na činjenicu da se, dok živi ovdje u fizičkom tijelu, čovjek nečega sjeća što je doživio u duhovnom svijetu prije ovog fizičkog života. Ali današnji filozofi ne znaju što bi s tim Platonovim znanjem o pamćenju. Za njih je to nešto o čemu je Platon također fantazirao - dok je Platon još uvijek sa sigurnošću znao da je grčka duša bila predisponirana da u sebi otkrije ono što je doživjela u duhovnom svijetu prije rođenja, ali to je bio posljednji ostatak te predispozicije. Svatko tko između rođenja i smrti percipira samo pomoću svog fizičkog tijela i procesuira percepciju današnjim umom, ne može povezati nikakav racionalni smisao s razmatranjima koja nisu učinjena fizičkim tijelom, nego između smrti i novog rođenja. Tamo su ljudi bili u svijetu u kojem su mogli govoriti o Jaldabaothu, koji se oholo pobunio, kojega je njegova majka opominjala, koji je doveo šest suradnika. To jednako vrijedi za čovjeka između smrti i novog rođenja, kao što su za čovjeka zatvorenog u svom tijelu, minerali, biljke, životinje i drugi ljudi stvarnost o kojoj govori. A gnoza je sadržavala ono što je rođenjem doneseno u fizički svijet. I do određene točke, do egipatsko-kaldejskog razdoblja, to jest do 8. stoljeća prije Krista, bilo je moguće da ljudi iz vremena proživljenog između smrti i novog rođenja ponesu mnogo toga sa sobom. Ono što je doneseno i odjeveno u koncepte, u ideje, je gnoza. To je potom nastavilo postojati u grčko-latinskom razdoblju, kada se više nije neposredno percipiralo, kada je još uvijek bilo prisutno kao baština u idejama, kada su samo odabrani umovi znali porijeklo toga, poput Platona, a u manjoj mjeri i Aristotela. Za to je znao i Sokrat, i doista je to znanje platio svojom smrću. Tu treba tražiti podrijetlo gnoze.
Pa, što je s ovom četvrtom post-atlantskom epohom, grčko-latinskom epohom? Vidite, tada bi se samo rijetko moglo oživjeti sjećanje na vrijeme prije rođenja. Ali ipak ste ponijeli nešto sa sobom od onoga što ste prošli prije nego što ste se rodili, a to je bilo vidljivo još u grčko doba. Ljudi su danas izuzetno ponosni na svoju moć mišljenja, ali s tom snagom mišljenja zapravo mogu malo toga razumjeti. Jer današnji um nije stvar kojom se treba posebno ponositi, malo toga se može razumjeti. Moć razmišljanja koju su razvili Grci, naprimjer, bila je drugačije prirode. Bilo je tako da su se, kada je netko prolazio kroz rođenje, slike iskustva prije rođenja nekako gubile; ali ostala je ona snaga mišljenja koja je bila potrebna prije rođenja da bi se s tima slikama povezalo značenje. To je osobitost grčkog mišljenja, da se ono dosta razlikuje od našeg takozvanog normalnog mišljenja. Jer ovaj grčki način mišljenja može se naučiti obradom imaginacija koje su proživljene prije rođenja. Malo se toga sjećalo od samih imaginacija, ali bitna stvar koja je ostala bila je oštroumnost potrebna prije rođenja da se snađe u svijetu imaginacija koje se imalo. A to je upravo razvoj četvrtog post-atlantskog razdoblja koje je, kao što znate, završilo u 15. stoljeću naše ere, upravo je to bitno, da ta moć mišljenja opada. I sada u petom razdoblju mora se ponovno razviti, iz naše zemaljske kulture. Polako, kolebljivo, mora se razviti izvan znanstvenog pogleda na svijet. Danas smo na početku toga. Tijekom četvrtog post-atlantskog razdoblja, to jest od 747. godine pr.n.e. pa do 1413. nove ere - događaj na Golgoti leži između to dvoje - postoji kontinuirani pad u moći mišljenja. Tak tada snaga mišljenja polako raste i ponovno će dosegnuti pristojnu razinu do trećeg tisućljeća. Čovječanstvo ne bi trebalo biti posebno ponosno na današnju moć mišljenja. Opala je. Nasljeđe mišljenja, koje je još uvijek bilo relativno visoko razvijeno, još je imalo misli koje su ovladavale i prodirale u gnostičke slike. Nisu više bile tako jasne kao za Egipćane ili Babilonce, naprimjer, ali je moć mišljenja još uvijek bila tu; zatim se postupno smanjivala. To je izvanredan način na koji su stvari funkcionirale u najranijim kršćanskim stoljećima.
Misterij Golgote ulazi u svijet, rađa se kršćanstvo. Opadajuća moć misli, koja je još uvijek vrlo živa na Orijentu, ali seže i do Grčke, pokušava razumjeti taj događaj. Rimljani to malo razumiju. Ali ova moć mišljenja događaj na Golgoti nastoji razumjeti sa stajališta mišljenja prije rođenja, sa stajališta mišljenja u duhovnom svijetu. Ali sada se događa nešto neobično: ovo gnostičko mišljenje sada je suočeno s Misterijem na Golgoti. Pogledajte gnostička učenja o misteriju Golgote, ona učenja koja su tako užasna za današnje, naime kršćanske teologe: mnogo je rečeno o Kristu iz starih atavističkih učenja ili iz takvih učenja koja su prožeta ovom snagom mišljenja, mnogo velikih i moćnih stvari koje su danas heretične, užasno heretične. Postupno je moć gnostičke misli opadala. Još uvijek je vidimo kod Manesa u trećem stoljeću, i još uvijek je vidimo kako se širi Katarima - svim hereticima u katoličkom smislu: postoji velika, moćna, grandiozna koncepcija misterija Golgote. Začudo, to je nastalo u prvim stoljećima, a ljudi su bili malo skloni uložiti bilo kakav napor u vezi misterija Golgote i njegovog razumijevanja. A te dvije stvari su u ratu: s jedne strane gnostičko učenje, želeći razumjeti misterij Golgote snažnim duhovnim mišljenjem, i zatim drugo, računajući s onim što dolazi, kada misao više neće imati snagu, kada će joj nedostajati prodornost potrebna za razumijevanje misterija Golgote, kada će biti apstraktna i neplodna. Misterij Golgote, kozmički misterij, sveden je na jedva nešto više od nekoliko rečenica na početku Evanđelja po svetom Ivanu, govoreći o Logosu, njegovom ulasku u svijet i njegovoj sudbini u svijetu, koristeći što manje koncepata, jer se morala uzeti u obzir opadajuća moć mišljenja.
I tako vidimo kako gnostička koncepcija kršćanstva blijedi, kako nastaje drugačija koncepcija kršćanstva koja želi što je manje moguće koristiti koncepte. Ali naravno, jedna stvar vodi drugoj. Pojmovi poput dogme o Trojstvu ili drugih dogmi preuzeti su iz gnostičkih pogleda i ovdje su apstrahirani, svedeni na pojmovne ljušture. Ali ono što je stvarno živo je da je u borbu bila uključena strahovito briljantna gnostička koncepcija misterija Golgote i ona druga koja što manje koristi koncepte, procjenjujući kako će do 15. stoljeća ova stara, naslijeđena moć mišljenja opasti, i također kako će se ponovno morati steći na elementaran način, kroz prirodne znanosti promatranjem prirodnih objekata. Možete proučavati korak po korak. Možete čak doživjeti kao unutarnju duševnu borbu ako promatrate sv. Augustina, koji se u mladosti upoznao s gnostičkim manihejstvom, ali to nije mogao probaviti pa se okrenuo takozvanoj 'jednostavnosti', stvarajući primitivne pojmove. Postajali su sve primitivniji. Ipak, kod Augustina se pojavilo prvo svitanje onoga što je opet trebalo steći: znanje polazeći od čovjeka, od konkretnog čovjeka. U stara gnostička vremena pokušavalo se krenuti od svijeta i ići do čovjeka. Sada moramo krenuti od čovjeka i kroz znanje o čovjeku ponovno steći znanje o svijetu. U budućnosti će se morati ići od čovjeka do kozmosa; u davna vremena išlo se od kozmosa do čovjeka. Objasnio sam to ovdje prije nekog vremena, pokušao sam ukazati na prvu zraku koja sviće u ljudskom biću. To možete naći, naprimjer, u Augustinovim Ispovijestima, ali još uvijek je prilično kaotično. Glavna stvar koja je važna, je da se čovječanstvo pokazuje sve više nesposobnim apsorbirati ono što zrači iz duhovnih svjetova, ono što je u obliku imaginativne mudrosti postojalo među drevnima, što je djelovalo u gnozi, pronicljiv intelekt koji je još uvijek bio prisutan kod Grka. Toliko toga u grčkoj mudrosti, čak i ako je ograničena na apstraktne pojmove, ima za posljedicu da netko još uvijek ima ideje, da tako kažemo, koje zapravo mogu razumjeti nešto od duhovnog svijeta. To je tada prestalo; više ne možete razumjeti ništa o duhovnom svijetu s idejama koje jednostavno umiru.
Ono što je izvanredno u vezi s grčkom kulturom je to što iz grčkih ideja lako možete osjetiti da su one primjenjive na nešto sasvim drugo od onoga na što se primjenjuju. Grci još uvijek imaju ideje ali ne više i imaginaciju. To je tako beskrajno upečatljivo, posebno kod Aristotela. Vrlo je jedinstven: znate, postoje čitave biblioteke o Aristotelu. Sve o Aristotelu tumači se na ovaj ili onaj način, ljudi čak raspravljaju o tome je li Aristotel pretpostavio ponovni zemaljski život ili pred-egzistenciju. Sve to dolazi od činjenice da se njegove riječi mogu tumačiti na ovaj ili onaj način, jer je Aristotel radio s pojmovnim sustavom koji se može primijeniti na nadosjetilni svijet, ali više nije imao pojma o njemu. Platon je to mnogo bolje razumio, i stoga može bolje razraditi sustav pojmova u tom smislu; ali Aristotel je već uhvaćen u apstraktne pojmove i stoga više nije mogao vidjeti ono na što se njegove misaone forme odnose. Ono što je neobično je da je u prvim stoljećima postojala borba u vezi koncepcije Misterija na Golgoti, koja bi ovaj misterij obasjala svijetlom nadosjetilnog svijeta i onda je javlja potreba i razvija fanatizam da se to opovrgne. Ne proziru svi ove stvari, ali neki vide. Oni koji su ih prozreli, nisu se s njima iskreno suočili. Primitivno gledanje na misterij Golgote, dovelo je do fanatizma, tumačenje koje je koristilo samo par pojmova.
Dakle, vidimo da se u određenoj mjeri nadosjetilno mišljenje sve više izbacuje iz kršćanskog svjetonazora općenito, blijedi, nestaje. Iz stoljeća u stoljeće možemo pratiti, kako ljudi percipiraju otajstvo Golgote kao nešto od ogromne važnosti što intervenira u zemaljsku evoluciju, ali kako iz njih nestaje mogućnost da se to otajstvo Golgote shvati bilo kakvim pojmovnim sustavom, ili da uopće shvate svijet kozmički. Pogledajte djelo Scotus Erigene iz devetog stoljeća, 'Die Einteilung der Natur'. Još uvijek postoje slike, čak iako su apstraktne, slike evolucije svijeta. Scotus Erigena vrlo lijepo navodi četiri stupnja razvoja svijeta, ali korišteni izrazi su posvuda neadekvatni. Vidi se da on nije u poziciji razvući mrežu svojih koncepata i učiniti ih razumljivim, uvjerljivim u onome što doista želi sažeti. Posvuda pucaju niti njegovih koncepata. Vrlo je zanimljivo kako to iz stoljeća u stoljeće postaje sve zanimljivije, pa je konačno najniža točka u predenju pojmovnih niti, dosegnuta u 15. stoljeću. Onda opet kreće uspon, ali zapinje u najelementarnijem. To je zanimljivo. S jedne strane je otajstvo Golgote, prema kojem se okreće srce, ali o kojemu se izjavljuje: ne može se razumjeti. Postupno će zavladati opći osjećaj da se ne može razumjeti. S druge strane dolazi promatranje prirode; upravo u doba kada pojmovi blijede. Promatranje prirode ulazi u život, ali nema pojmova s kojima bi shvatili prirodne pojave koje ulaze u promatranje.
To je ono što je karakteristično za ovo doba, na prijelazu iz četvrtog u peto post-atlantsko razdoblje u sredini Srednjeg vijeka, da nema dovoljno pojmova, niti za novo promatranje prirode, niti za istine o spasenju. Pogledajte kako je bilo sa skolastikom u tom pogledu: s jedne strane je imala religijsku objavu, ali iz suvremenog obrazovanja nije mogla izvući nikakve pojmove kako bi obradila tu religijsku objavu. Ova skolastika mora primijeniti aristotelizam; mora se oživjeti. Skolastici su se vratili helenizmu, Aristotelu, kako bi pronašli koncepte s kojima bi prodrli u religijska otkrivenja. A religijska otkrivenja obrađuju se grčkim intelektom, jer kultura tog vremena, da se izrazim paradoksalno, nema intelekta. A upravo oni koji u ovo vrijeme najpoštenije rade, skolastici, ne koriste se razumom vremena, jer u to vrijeme ne postoji, ne pripada kulturi tog vremena. Koriste stare aristotelovske koncepte i za objašnjenje prirode - bitna stvar u 10, 11, 12, 13, 14, 15, stoljeću je da najpošteniji skolastici to koriste za objašnjenje prirode - i također za razvoj religijskih objava. Tek tada, kao da izranja iz sivih dubina duha, javlja se nezavisno mišljenje, do danas slabo razvijeno: kopernikansko, galilejevsko, koje se mora dalje razvijati da bi se uzdiglo u nadosjetilne oblasti.
Na taj se način može pogledati u dušu, u 'Ja', da tako kažemo, kršćanstva, koje se samo zaogrnulo židovskom dušom, grčkim duhom, rimskim tijelom. Ali samo to kršćanstvo, u odnosu na svoje 'Ja', moralo je uzeti u obzir iščezavanje nadosjetilnog razumijevanja i stoga je do određene mjere dopustilo da se sveobuhvatna gnostička mudrost smanji na ono malo što čini početak Evanđelja po Ivanu. Jer u biti razvoj kršćanstva sastoji se u pobjedi riječi Evanđelja po Ivanu nad gnozom. Tada se, naravno, sve pretvorilo u fanatizam, i gnoza je istrebljena iz korijena.
Sve su to također stvari koje se odnose na rođenje kršćanstva. To je nešto o čemu morate voditi računa ako doista želite prihvatiti impuls za novu ljudsku svijest koja se mora razviti, za novu ideju Božića. Ponovno moramo doći do neke vrste spoznaje koja se odnosi na nadosjetilno. Za to moramo vidjeti nadosjetilno djelovanje u ljudskom biću kako bismo ga mogli proširiti na kozmičko. Moramo pronaći antropozofiju, ljudsku mudrost, koja zauzvrat može dati kozmički osjećaj. To je put. U davna vremena čovjek je mogao promatrati svijet, rođenjem je u egzistenciju ušao sa sjećanjima na iskustva koja je imao prije rođenja. Ovaj svijet, koji je slika duhovnog svijeta, bio je odgovor na pitanja koja je donio sa sobom u ovaj život. Čovjek je sada suočen s ovim svijetom, ne donosi ništa sa sobom, mora raditi s tako primitivnim pojmovima kao što su oni s kojima funkcionira, primjerice, suvremeni pogled na prirodu. Ali mora se ponovno probiti, mora krenuti od čovjeka da bi se od čovjeka uzdigao do kozmosa. Znanje o kozmosu mora se roditi u čovjeku. To je također nešto od božićne misli, kakva se treba razviti u sadašnjosti da bi mogla biti plodna u budućnosti.