.- DRUGO PREDAVANJE, Dornach, 24. prosinca 1918.
Ulazak kršćanstva u tijek evolucije Zemlje. Krist između luciferskog i ahrimanskog. Salomonov hram kao suprotnost kršćanstvu u nastajanju. Rođenje kršćanstva u starožidovskoj duši, grčkom duhu i rimskom tijelu. Preostale sjene impulsa starog svijeta.
Raspoloženje našeg vremena možda nije prikladno da kod mnogih ljudi izazove ono unutarnje produbljivanje o kojem govore legende i sage, ukazujući na niz noći koje slijede nakon Božića i u kojima um pripremljen za to može doživjeti nešto od duhovnog svijeta. Tako znate dirljivu legendu iz prikaza koji su također dani ovdje: onu o Olafu Ästesonu. Mnoge slične stvari također upućuju na božićno vrijeme.
No, jasno je ne samo intimnijem promatraču ljudskog srca, nego i onima koji izvana gledaju na opće raspoloženje vremena, da božićni duh, božićni poticaj, ljudi moraju ponovno potražiti. Ono što živi u sjećanju na Božić, u mislima na Božić, mora opet na nov način zahvatiti ljudsku dušu. Pogledajmo koliko je u naše vrijeme malo čak i sklonosti da se Krist kao takav pogleda, usmjeri oko duše na Njega, da bi se sagledao širi raspon današnjeg vjersko-duhovnog raspoloženja.
Ako govorite o Kristu riječima onih koji danas vjeruju, ako u njihovim govorima tražite razlikovne znakove između Krista i Boga Oca, teško da ćete pronaći bilo kakvu razliku osim u imenu. Međutim, dok je za neke vjernike Krist još uvijek u središtu njihove ispovijesti danas, a svi drugi božanski aspekti blijede, takoreći, davno smo vidjeli teologiju koja dolazi, koja je u osnovi izgubila Krista, koja govori o Bogu općenito, čak i kada govori o Kristu. Ono posebno, osebujno, o čemu treba govoriti kada ljudsko srce gleda prema Kristu, treba najprije ponovno pronaći. I možda je danas najvrijednije slavljenje Božića zapisati u svoju dušu kako čovječanstvo može ponovno pronaći Krista. Zasigurno se mnoge stvari iz ljudskog razvoja moraju uzeti u razmatranje i u duhovno-znanstvenom smislu, ako se želi pravilno probuditi poticaj koji ljudske duše vodi Kristu.
Božićni blagdan ne samo da nas može podsjetiti, kao što bi trebao, na Isusov ulazak u zemaljsku egzistenciju, nego nas također može podsjetiti, da tako kažemo, na rođenje samog kršćanstva, ulazak kršćanstva u tijek zemaljske evolucije. I zato neka danas naš duhovni pogled bude usmjeren prema Božiću, hoću reći, prema samom kršćanstvu, prema kršćanstvu koje ulazi i rađa se u carstvu zemaljskom. Vanjske činjenice su poznate, ali ih treba produbiti.
Kršćanstvo je došlo na svijet usred pristaša Starog zavjeta. Došlo je na svijet s osobnošću Krista Isusa. Gledamo pojave koje se događaju među tim ljudima kada je rođeno kršćanstvo. Vidimo kako ova ispovijest izvana živi u dvije odvojene struje: struji Farizeja i struji Seduceja. Uglavnom, sada je sve te stvari potrebno sagledati u novom svijetlu. Kad uzmemo u obzir općeniti put razvoja kojim ide pojedinac i put kojim ide čovječanstvo, odnosno cjelokupna zemaljska egzistencija, onda će nam taj put biti sve jasniji jer ga shvaćamo kao stanje ravnoteže između luciferskog i ahrimanskog. Ali u osnovi to su samo nazivi koje koristimo; svijest o činjenici luciferskog i ahrimanskog, i stanja ravnoteže između njih, uvijek je postojala u dubljoj prirodi čovječanstva. I u osnovi farizejski element unutar starohebrejskog razvoja, sa svojim kontrastom prema seducejskom elementu, nije ništa drugo doli kontrast između ahrimanskog i luciferskog. Isus, koji ulazi u vanjsku zemaljsku egzistenciju, smješten je u struju ravnoteže. On ulazi u ovu vanjsku zemaljsku egzistenciju na onom mjestu čije je najdublje obilježje, sve do Misterija na Golgoti, dano činjenicom da je na tom mjestu podignut Solomonov hram. U određenom smislu čovjek može razumjeti cijelu bit Solomonovog hrama samo ako može razumjeti ovaj hram u suprotnosti s kršćanstvom u procesu rađanja. Dobro je poznato koliko je brzo nakon pojave kršćanstva uništen Salomonovo hram, što se tiče vanjske egzistencije. Ovaj spomen na raniju evoluciju iz koje je proizašla duhovnost kršćanstva više nije postojao na mjestu odakle je duhovnost potekla. Između prirode Solomonovog hrama i prirode kršćanstva postoji kontrast. Salomonov hram je u prekrasnim, veličanstvenim, ponekad divovskim simbolima sažeo ono što je u sebi sadržavao pogled na svijet Starog zavjeta. Salomonov hram bio je slika čitavog kozmosa, onoliko koliko se mogla zamisliti njegova zakonitost, njegova unutarnja struktura, njegovo prožimanje božanskim duhovnim bićima kroz svjetonazor Starog zavjeta. Međutim, ovaj Solomonov hram kao slika kozmosa, u izvjesnom pogledu je iznimno jednostrana. Jer Solomonov hram je prostorna slika kozmosa, slika koja koristi prostorne odnose i prostorne oblike kako bi izrazila misterije. Ali simbolika Solomonovog hrama oživjela je za one koji su ga vidjeli u duhu Starog zavjeta.
Vidimo s jedne strane u farizejskom judaizmu i saducejskom judaizmu, eksternalizaciju onoga što je čovječanstvu dano kroz Stari zavjet, s druge strane, u simbolici Solomonovog hrama vidimo moguće sredstvo produbljivanja starozavjetnog života. Moglo bi se reći da se ono što je utjecalo u cjelokupnu objavu Starog zavjeta izrazilo s dvije strane, s one strane koja je bila izvana, egzoterno u farizejskom i saducejskom judaizmu, s druge strane ezoterno kroz ono što je dano u tajanstvenim simbolima Solomonovog hrama. A iz ovog egzoternog i ezoternog, izraslo je ono što je potom postalo kršćanstvo.
U početku nepoznato velikom svijetu u vrijeme u kojem je rođeno, ovo kršćanstvo je bilo za onaj svijet u kojem je živjela duhovnost čovječanstva tog vremena: unutar grčkog svijeta. Unutar sve šireg Rimskog carstva, na čijem se području pripremao čak i Misterij na Golgoti kroz rođenje Isusa, nitko nije znao koji su se važni događaji dogodili usred židovskog naroda. Ništa se nije znalo o onom najvažnijem događaju koji predstavlja značenje Zemlje. Ipak, čak i ako je čovječanstvo u to vrijeme propustilo ovaj najveći događaj zemaljske evolucije, iznutra je kršćanstvo u nastajanju bilo povezano s cijelim svijetom tog vremena.
Ali kako povezano? Smisao onoga što otkriva božićna noć, otkriva se tek u misli na Uskrs. A uskrsna misao, koja zapravo produbljuje božićnu misao, koji je njen značaj? Ono što je značajno u ideji Uskrsa je pogled na Otkupitelja, koji umire razapet: križ s mrtvim Bogom. Namjera, djelo da se usmrti Boga koji se pojavio, proizašlo je iz čovječanstva. Svu veličinu, punu snagu ove misli treba ponovno utisnuti u duše ljudi. S obzirom na djelo kojim je Bog koji se pojavio na Zemlji ubijen od strane čovjeka, ovu misao treba prevesti na jezik kojim se može razumjeti! Pokušajmo to s barem jedne točke gledišta.
Ako pogledamo misterij Golgote - znate iz moje knjige 'Kršćanstvo kao mistična činjenica' - onda je taj misterij Golgote poput velikog povijesnog stjecišta onoga što je predstavljeno u starim misterijima. Ono što se u starim misterijima događalo kao žrtveni čin, kao čin inicijacije, ono što se događalo u hramovima, moglo bi se reći, s ograničenom valjanošću, postavljeno je na veliki plan svjetske povijesti i odvijalo se unutar opsega cjelokupne zemaljske egzistencije. Na neki način, sama inicijacija izvučena je iz hramova i stavljena ispred cijelog svijeta kao dio zemaljske povijesti.
Sada se treba zapitati: što je zapravo mislio čovjek starine koji je smio sudjelovati u posveti otajstva u vrijeme kada su otajstva još imala svoje pravo, staro značenje? Zahvaljujući pripremi i uputama za misterije, čovjek je bio potpuno svjestan da je ono što se širi u vanjskom svijetu osjetila, što također intelekt može shvatiti, puki svijet pojava, svijet vanjskih osjetilnih pojava, da je ono što tijekom budnih sati između rođenja i smrti čovjek doživljava samo kao vanjsku percepciju, da je to očitovanje unutarnjeg bića, i da je to biće skriveno u običnom životu čovjeka. Ali u obredu misterija, čovjek je tražio, da tako kažemo, ono što je prema njemu strujalo kao iz dubine njegova bića, ono što se moglo izvući, oljuštiti iz pukog pojavnog, pukog privida egzistencije kao bitno, kao istinski stvarno. Sudionik starih misterija, uvijek je bio sklon sebi reći: kad koračam svijetom, vidim vanjsku prirodu: to je varka. Ako u svijetu doživim ovo ili ono: to je varka. Ali kad mi je dopušteno u hramu sudjelovati u svetom otajstvu, događa se nešto što je istina, a ne privid. Takoreći, nešto se izvlači iz privida egzistencije, što se pretvara u sakramentalni čin, a taj sakramentalni čin sadrži istinu za razliku od privida.
Mora sasvim biti jasna razlika između ovog pogleda na misterije, i pogleda koji prevladava, naprimjer, u današnjem materijalističkom dobu, ako se želi ukazati na prirodu ovog pogleda na misterije sa svom jasnoćom. Mora biti jasno da je sve ono što čovjek danas u doba materijalizma naziva stvarnošću, ovim pogledom na misterije, objašnjeno kao iluzija, dok su, naprimjer, sakramentalni čin, obred inicijacije, koji je izveden i koji većina ljudi danas smatra fantazijom, poznavatelji misterija smatrali jedinom stvarnošću s kojom bi se mogli suočiti u životu. Zbog toga se takvi misterijski činovi nisu izvodili samovoljno, nego u određenim trenucima kada se vjerovalo da nešto od istinske biti može prodrijeti kroz pojave vanjskog života, što bi se potom moglo, takoreći, apsorbirati kroz sakramentalni čin u misteriju. Često se isticalo da je važan čin u misterijima bio prikazati žrtvu Boga, smrt Boga, i uskrsnuće Boga nakon tri dana. U tom činu misterija, istaknuto je kako smrt u ovom vanjskom svijetu može otkriti pravu bit ovoga svijeta dubljim proniknućem u njega - ako se u njega zagleda - kako je ono što se mora tražiti iza smrti, ono što uistinu i jest stvarnost.
Pomislite na sve što je u ozračju misterija moglo ući u ljudsku dušu, sažeto na početku naše kršćanske ere, kao izraz najvažnijih stvari u pojavama svijeta. Netko tko je, na početku ove kršćanske ere, mogao u potpunosti razumjeti tijek evolucije, mogao je sebi reći: u davnim vremenima bilo je moguće da ljudi dožive nešto od božansko-duhovnog kroz atavističku inicijacijsku znanost. To vrijeme je prošlo. Ako se promatra zemaljska evolucija, može se reći: u drevnim vremenima ljudima je bilo moguće otkriti nešto od božansko-duhovnog svijeta. Ali došlo je vrijeme kada se iz sadržaja svijeta više ništa ne može dobiti kao ono što čovjeka vodi božansko-duhovnom. Svijet je izgubio svoj božansko-duhovni život. - To bi takva duša rekla. Na što treba obratiti pozornost kada se uzme u obzir smisao evolucije na Zemlji? Gdje je pravo značenje Zemlje u vrijeme nastanka kršćanstva? Gdje je izraz onoga što se željelo u čovjekovoj najdubljoj nutrini u to vrijeme? Na Golgoti na križu: bila je to smrt! Ono što je prije proizašlo iz zemaljske evolucije, što je bilo za spasenje čovječanstva, sada je umrlo. U kontemplaciji mrtvog Boga, u vrijeme nastanka kršćanstva, zemaljski impuls, najdublji zemaljski impuls, daje se duši koja stvarno dublje prodire u kozmičku stvarnost.
I kad se to tako osjeti, pokazuje se sva veličina onoga što je bitno u ovom kontekstu. Staro znanje o svijetu, stari pogled na svijet, pretočili su se u Solomonov hram; ali ovaj stari svjetonazor više nije sadržavao ništa što bi ga učinilo velikim. Nešto novo moralo je ući u evoluciju. I tako se uništenje Solomonova hrama i rađanje kršćanstva poklopilo - Solomonov hram: simbolička prostorna slika sadržaja svijeta; kršćanstvo: sažeto kao fenomen vremena: nova slika svijeta. U kršćanstvu glavna stvar nije nešto što se može pojaviti kao prostorna slika, kao u Solomonovom hramu; kod kršćanstva bitno je da se razumije: evolucija je išla sve do misterija Golgote; intervenirao je misterij Golgote, zatim se na ovaj ili onaj način nastavlja kroz Krista koji se izlijeva u čovječanstvo. – Kršćanstvo mogu razumjeti samo oni koji ga shvaćaju kroz slike koje prolaze kroz vrijeme. Dublji sadržaj kršćanstva ne može se ni izdaleka usporediti s onim što se pojavljuje u prostornim slikama, čak ni u gigantskim, veličanstvenim prostornim slikama Solomonova hrama. Ipak, Solomonov hram, kao i ono što je bilo najdublji dio farizejskog, seducejskog života, sadržavalo je dušu svjetske svijesti tog vremena. Svatko tko traži dušu svjetske svijesti prije dvije tisuće godina, pronaći će tu dušu u starozavjetnom judaizmu tog vremena. U tu je dušu usađena klica kršćanstva, nova klica, takoreći, iz svega što se može izraziti u prostoru: ono što se može izraziti samo u vremenu. Postajanje koje slijedi ono postojeće: to je unutarnji odnos kršćanstva koje se tada rađalo prema duševnom elementu tadašnjeg svijeta, judaizmu koji je bio utjelovljen u Solomonovu hramu, koji se kasnije ruši. U njemu je rođeno kršćanstvo.
Duh je kršćanstvo tražilo u Grčkoj. Kao što je u judaizmu tražilo dušu, tako je u Grčkoj tražilo duh. Sama evanđelja, kako su bila predana svijetu - osim onih koja nisu predana - kada su izašla u svijet, u biti su prošla kroz grčki duh. One misli kroz koje bi svijet mogao zamisliti kršćanstvo, grčka su duhovna mudrost. Prva apologija crkvenih otaca pojavila se na grčkom jeziku. Kao što je kršćanstvo rođeno u duši koja je za tadašnje čovječanstvo živjela u židovstvu, tako je rođeno u duhu koji je dao helenizam.
Ali romanizam je dao tijelo. Romanizam je bio taj koji je mogao ostvariti vanjsku organizaciju, ideju carstva. Judaizam je bio duša, helenizam je bio duh, romanizam je dao tijelo - tijelo, naravno, u smislu da je društvena struktura čovječanstva tijelo. Romanizam je u biti oblikovanje vanjskih tendencija, institucija, misli o vanjskim institucijama žive unutar njih. To je tjelesno u povijesnim pojavama, tjelesno u povijesnoj egzistenciji. Kao što je kršćanstvo rođeno u duši judaizma, u duhu Grčke, tako je rođeno u tijelu Rimskog carstva. Površni ljudi čak misle da se sve što kršćanstvo sadrži može objasniti terminima judaizma, Grčke i Rima. Pa, kako materijalistički prirodni znanstvenici smatraju da sve što je u čovjeku potječe od njegovih roditelja, djedova, baka i tako dalje, i ne smatraju da duša dolazi iz duhovnih sfera i tijelo samo nosi kao haljinu, tako su ti površni ljudi skloni reći da se kršćanstvo sastoji samo od onoga što je zapravo stavilo na sebe. Bit kršćanstva posebno dolazi na svijet sa samim Kristom Isusom, ali to se kršćanstvo rađa u židovskoj duši, u grčkom duhu, i u tijelu Rimskog carstva. To je na neki način, rođenje samog kršćanstva, gledano kroz božićnu misao.
Važno je ovu misao ne shvatiti samo kao vanjsku teoretsku, već je stvarno produbiti u božićnu misao, naučiti sagledati kakvu nosivost ta misao zapravo može imati u odnosu na novorođeni duh, koji ulazi u evoluciju s Duhovima osobnosti, kao što sam nedavno naveo. Ono što se želi usaditi u razvoj svijeta mora se prije svega boriti s onim što je ostalo od starog. Upravo je to tajna nastajanja svijeta, da postoji, da tako kažem, normalni tekući razvoj, i nešto lucifersko i ahrimansko, što ostaje iza, što mijenja, uznemirava, ali i na određeni način podupire progresivni razvoj svijeta. Često sam vam skretao pozornost da se od tog ahrimansko-luciferskog elementa ne može jednostavno pobjeći, s njim se treba mirno suočiti, svjesno mu se suprotstaviti, ali ne smijemo im se nesvjesno podrediti. Od svjetskih impulsa ostaju u određenoj mjeri sjene koje nastavljaju djelovati i kada je novo već tu, ali koje se moraju prozreti u njihovom luciferskom i ahrimanskom karakteru. Ovaj ahrimansko-luciferski element mora ići dalje s evolucijom, ali se ne smije učiniti apsolutnim; mora se vidjeti kroz njegov luciferski i ahrimanski karakter. Sjene su ostale od Solomonovog hrama, sjene su ostale iz Grčke, sjene su ostale iz Rimskog carstva. Prije dvije tisuće godina bilo je gotovo samo po sebi razumljivo da se kršćanstvo rodilo iz ovo troje - duše, duha i tijela. Ali duša, duh i tijelo nisu mogli odmah nestati. Na određeni način, imali su naknadni učinak. Danas je vrijeme kada tu činjenicu treba sagledati, kada treba sagledati potpuno jedinstvenu prirodu samog Kristovog impulsa.
Ostala je sjena najbitnijeg ulomka ezoternog Strog zavjeta, misterija Salomonovog hrama, sjena ostatka Grčke, i sjena Rimskog carstva. Zadatak čovječanstva od sada do bliske budućnosti: razlikovati sjene od svjetla na pravi način.
U rimokatolicizmu vidimo sjenu Rimskog carstva. Ta sjena nije kršćanstvo, to je sjena starog Rimskog carstva, u kojem se kršćanstvo moralo roditi, u čijim oblicima ono što se tada moralo razviti kao struktura kršćanstva još živi. Ali moramo naučiti, čovječanstvo mora naučiti, razlikovati sjenu starog Rimskog carstva od kršćanstva. Konstitucija Katoličke crkve ne sadrži ono što je bit kršćanstva, to uopće nije sadržano u konstituciji kršćanskih crkava. U konstituciji ovih kršćanskih crkava živi ono što je živjelo u Rimskom carstvu od Romula do cara Augusta, ono što se tamo razvilo. Iluzija nastaje samo zato jer je kršćanstvo rođeno u ovom tijelu.
Solomonov hram također je zaostao poput sjene. Ono što su bile tajne Salomonova hrama, uz nekoliko iznimaka, gotovo je potpuno nestalo u svim masonskim i drugim tajnim društvima današnjeg vremena. Kako je Rimska crkva sjena drevnog Rimskog carstva, ono što nastavlja živjeti u tim zajednicama - koliko god snažno tvrdili suprotno, čak do te mjere da isključuju Židove - sjena je drevnog judaizma, sjena ezoternog služenja Jehovi. Opet treba razlikovati sjenu od svijetla, kao što sjenu, koja se izražava u ovjekovječenju Rimskog carstva u Katoličkoj crkvi, u crkvama općenito, treba razlikovati od svjetla koje sja u kršćanstvu, tako se element u kojem se kršćanstvo moralo roditi kao duša mora razlikovati od sjene koja nastavlja djelovati u društvima utemeljenim na simbolizmu koji podsjeća na Solomonov hram.
Ove stvari treba prepoznati. Na te stvari treba ispravno gledati, ali te stvari u naše vrijeme treba osvijetliti novim objavama o kojima smo govorili ovih dana.
Sjena grčkog duha u koji se kršćanstvo moralo roditi, sada je - usprkos svoj ljepoti grčke kulture, usprkos svim estetskim i drugim sadržajima grčke kulture, usprkos utjecaju koji grčka kultura ima na nas - moderni pogled na svijet obrazovnog svijeta, koji je uzrokovao ovu strašnu katastrofu koja je zadesila čovječanstvo. Kad su Grci živjeli sa svojim svjetonazorom, bilo je nešto drugačije. Sve je pravo u svoje vrijeme. Ako se nešto uzima apsolutno, i nastavi nakon što je zastarjelo, tada postaje sjena samog sebe, a sjena, ona nije svijetlo, može se pretvoriti u suprotnost. Aristotelizam još uvijek pokazuje nešto od stare grčke veličine, aristotelizam u novom ruhu je materijalizam. Ono u čemu je kršćanstvo rođeno je židovska duša, grčki duh, rimsko tijelo; ali to troje su za sobom ostavili svoje sjene. Kroz naše vrijeme poput zvuka anđeoske trube prolazi poziv da te činjenice prozremo u njihovoj pravoj biti, da kroz sjene pogledamo svijetlo.
Doista, svatko tko danas uroni u vrijeme, tko nepristrano i bez predrasuda prihvaća ono što se može apsorbirati, ali razmatra ono što je postalo dijelom ovih strašnih, bolnih činjenica posljednjih nekoliko godina, ne može a da se ne zapita može li se naći neko svijetlo koje bi zasjalo u tami, drugačije, od onih svjetala koje većina ljudi još uvijek želi smatrati jedinima. Treba tražiti dobru volju da bi se kroz sjene pronašao put do svijetla. Jer sjene će se uvelike nametnuti. Sjene će se nametnuti kroz one ljude koji su možda malo patili u sadašnje vrijeme, i koji imaju malo ili nimalo suosjećanja za strahovitu agoniju koja prolazi svijetom, agoniju koja je sama po sebi dokaz da su mnoge misli koje su se pojavile, bile predodređene za brodolom. Svatko tko pokuša dublje razumjeti ono što danas doista nije teško vidjeti, tko ima dobru volju bez predrasuda promatrati što se danas događa među ljudima, dobit će poticaj da traži svijetlo. I tom unutarnjem porivu u ljudskoj duši danas treba pridati neku važnost, ne treba slušati one koji - ovisno o mjestu gdje su postavljeni - samo žele braniti neku staru sjenu, već slušati vlastitu dušu; to će govoriti dovoljno jasno, samo ako se ne zagluši od vanjskih sjena.
Bit će očito čak i danas - pogleda li sa empatijom i suosjećanjem na ono što je bilo, što se događa, što će se dogoditi - vidjet će se da pred nama stoji čudna figura, koja iskrivljuje ono što je istinski ljudsko, figura koja nosi odjeću satkanu od sjena, figura koja u sebi sjedinjuje, u mislima, senzacijama, osjećajima i impulsima volje, ono što je čovječanstvo odvelo na krivi put i sposobno ga je i dalje voditi krivim putem. Tri opisane sjenovite misli žive u dubokim dijelovima onoga što se događa izvana.
Ali tko god može usmjeriti pogled na ovaj lik, čija je haljina satkana od sjena, također se priprema da na pravi način pogleda drugdje: da pogleda drvce koje već danas svojim svjetlom može sjati u toj tami, ako ne dopusti da ga zavede trostruka sjena, ako ne dopusti da ga zavede zastarjeli simbolizam, zastarjeli crkveni život, zastarjela materijalistička znanost, nego čistim srcem gleda na to svijetlo u tami kao na pravo božićno drvce, pod kojim leži dijete Krist-Isus, iznova obasjano božićnim svijetlom. To je ono što znanost duha, obasjana antropozofski, u konačnici želi učiniti: tragati za božićnim svjetlom kako bi se postupno moglo razumjeti dijete Isus, koje je prvo ušlo u svijet da bi djelovalo, a zatim bilo shvaćeno. Na skroman način antropozofski orijentirana znanost duha želi osvijetliti najveće događaje u ovozemaljskoj egzistenciji unutar religijskih struja čovječanstva. Čovjek neće razumjeti ovo svijetlo, koje znanost duha želi prepoznati kao svoje božićno svijetlo, ako nema volje stvarno prozreti trostruku sjenu našeg vremena. Vremena su ozbiljna. I svatko tko nema dobre volje ozbiljno shvatiti vrijeme, možda još neće moći u ovoj inkarnaciji sagledati što bi doista trebalo biti tu da bi svaki čovjek dobre volje zaliječio tolike rane, od kojih će čovječanstvo inače još morati patiti. Tko danas ima dobre volje, trebao bi pogledati što se sve može pojaviti kada antropozofska znanost duha upali božićno svijetlo. Svjetlo je doista malo, a onaj tko ga ispovijeda, ostaje ponizan. Ne želi hvaliti ovo svijetlo kao nešto posebno u svijetu, jer zna da ono i danas može gorjeti malo i neznatno, da će morati doći mnogi ljudi i mnogi naraštaji, da ono što danas slabo gori, može jače gorjeti. Ali i ako svijetlo gori slabo, ono obasjava nešto što ne djeluje slabo u ljudskoj evoluciji, već ima jak učinak kao najdublji smisao evolucije; ukazuje na ono što možemo nazvati rođenjem kršćanstva, Božić kršćanstva. Osim uskrsnog duha, antropozofski usmjerena znanost duha, može prije svega razumjeti ovaj božićni duh. Neka s ovakvim stavom mnoge dušu očekuju produbljivanje u nizu noći koje slijede: tada će već osjetiti kako svijetom već odzvanja poziv da pogledaju pojavu Isusa, koji je ovdje na Zemlji čekao trenutak kada je trebao susresti smrt, kako bi u svom duhovnom životu nakon smrti dao novi smisao čovječanstvu i evoluciji Zemlje.
Osjetimo nešto od ovog božićnog ugođaja, koji bi trebao ući u naše duše iz znanosti duha! Želio bih vam izraziti želju, kao duševni božićni pozdrav, da imate puno ovog duha posvećenja, što je dobra volja za primanje nove Kristove objave, želim ovaj Božić započeti svečano u ovom trenutku, pod pretpostavkom da počinjete Božić s onom ozbiljnošću o kojoj sam danas nastojao govoriti, s onom ozbiljnošću koja je, međutim, primjerena sadašnjoj svjetskoj situaciji. Iz ove ozbiljnosti, dragi moji prijatelji, od sveg srca vam želim, svet, svečani Božić!