.- PRVO PREDAVANJE, Basel, 22. prosinca 1918.
Rođenje Krista u ljudskoj duši. Božić i Uskrs kao polovi ljudskog života: rođenje i smrt. Božić: sjećanje na duhovno podrijetlo. Otajstvo djeteta. Ideja jednakosti. Luciferska baština mora biti stavljena u službu Krista. Prevladavanje sebičnosti kroz ljubav, pojavnosti kroz istinu, bolesti kroz novu kršćansku objavu.
Kršćanski svjetonazor smjestio je dva godišnja blagdana, Božić i Uskrs, u tijek godine kao dva moćna stupa duha, koji bi trebali biti simbol za tijek ljudskog života. I može se reći da u mislima o Božiću i Uskrsu pred ljudskom dušom stoje ona dva duhovna stupa na kojima su zapisana dva velika otajstva fizičke čovjekove egzistencije, na koje čovjek mora gledati sasvim drugačije nego na druge događaje u njegovom fizičkom životu. Dakako, u ovaj tijek života - kroz osjetilno promatranje, kroz intelektualno prosuđivanje, kroz osjećaj i sadržaj volje - prodire nešto nadosjetilno. Ali ovo nadosjetilno je inače nešto što se izravno najavljuje kao nešto nadosjetilno, naprimjer baš kao što ga kršćanski osjećaj svijeta želi učiniti osjetilnim kroz svetkovinu Duhova. Međutim, božićna misao i uskrsna misao odnose se na ona dva događaja koji se odvijaju u fizičkom tijeku života, a koji se čine fizičkim događajima, ali koji se, suprotno svim drugim fizičkim događajima, ne objavljuju kao fizički događaji. Može se promatrati fizički život čovjeka kao što se gleda priroda, a s pogledom na prirodu može se vidjeti izvan ovog fizičkog života, vanjsko otkrivenje duhovnog. Ali nikada se ne može osjetilno gledati, niti razumno gledati kao izvanjsko, vanjsko otkrivenje dvaju graničnih iskustava ljudskog života, a da samo osjetilno gledanje ne ukaže na moćnu zagonetnu prirodu ta dva događaja. To su događaji rođenja i smrti. I u životu Krista Isusa - a na to podsjećaju božićne i uskrsne misli - ova dva događaja ljudskog fizičkog života stoje pred ljudskom dušom.
S mislima o Božiću i Uskrsu ljudska duša želi pogledati dva velika otajstva. I kako gleda, iz promatranja nalazi rasvjetljujuću okrjepu za misli, snažan sadržaj za ljudsku volju, podizanje cijelog ljudskog bića, iz koje god situacije mu je potrebno to podizanje. Upravo dok stoje tamo, ova dva stupa duha, božićna misao i uskrsna misao, imaju vječnu vrijednost.
Međutim, tijekom svog razvoja ljudska je predodžba na različite načine pristupila velikoj ideji Božića i velikoj ideji Uskrsa. Dok su u prvim danima kršćanskog razvoja, kada je učinak događaja na Golgoti imao potresan učinak na mnoge duhove, ljudi postupno pronalazili put do vizije Otkupitelja koji umire na Golgoti, dok su u prvim stoljećima kršćanstva, u raspelu koje visi na zidu osjećali ideju spasenja i tu se postupno razvijala velika moćna predodžba umirućeg Krista na križu, kršćanski se osjećaj, osobito kad su počela moderna vremena, više mijenjao prilagođavajući se materijalizmu koji se javlja u evoluciji, okrećući se slici djeteta Isusa koji dolazi na svijet, Isusovom rođenju.
Naravno, može se reći da se uz finiju osjetljivost u načinu na koji se europski kršćanski duh okrenuo prema jaslicama, tijekom proteklih stoljeća, u njima može pronaći nešto od materijalističkog kršćanstva. Potreba - ne mislim u lošem smislu kad to kažem - milovati, da tako kažem, ljubavlju Isusa Krista, postala je kroz stoljeća trivijalna potreba. A neke od pjesama koje se i danas smatraju lijepima, ili kako neki kažu iskrene pjesme o dragom Malom Isusu, danas nam se ne čine dovoljno ozbiljnima u odnosu na vremena koja su se uozbiljila.
Ali ideja o Uskrsu i ideja o Božiću vječni su stupovi, vječni stupovi ljudskog duha. I sa sigurnošću se može reći da će u naše vrijeme duhovnih objava novo svjetlo preliti i božićnu ideju, da će se božićna ideja postupno na grandiozan način osjetiti u novom obliku. A na nama će biti da iz svjetskih događaja čujemo poziv za obnovu mnogih starih ideja, poziv na novo otkrivenje duha. Na nama je da shvatimo kako iz ovih svjetskih događaja izranja nova božićna ideja za jačanje i uzdizanje ljudske duše.
Rođenje i smrt čovjeka, ma koliko ih secirali, ma koliko ih pomno promatrali, predstavljaju se kao događaji koji se zbivaju izravno na fizičkoj razini, i u kojima vlada duhovno, i nitko tko ozbiljno razmatra stvari ne smije reći da ovi događaji ljudskog života nisu takvi da izravno pokazuju, kao fizički događaji koji se odvijaju u čovjeku, kako je čovjek građanin duhovnog svijeta. Nijedan pogled na prirodu nikada ne može uspjeti pronaći, unutar onoga što osjetila mogu vidjeti, što intelekt može shvatiti, u rođenju i smrti bilo što drugo osim nečega u čemu se intervencija duhovnog pokazuje izravno u fizičkom. Samo ova dva događaja prilaze ljudskom duhu na takav način. I također za događaj Božića, za događaj rođenja, ljudski-kršćanski um morat će sve dublje osjećati tajanstveni karakter ovog događaja.
Može se reći da su se rijetko ljudi usudili okrenuti svoj pogled u pravom smjeru prema tajanstvenom karakteru rođenja. Rijetko, ali tada u idejama koje divno progovaraju duboko iz ljudske duše. To je slučaj s idejom koja se veže uz švicarskog duhovnog heroja 15. stoljeća, Nikolaus von der Flüe-a. Za njega se kaže - i on je to sam rekao - da je prije svog rođenja, vidio svoju vlastitu ljudsku sliku, koju će tjelesno nositi nakon što se dogodi rođenje i za vrijeme njegovog života. I prije rođenja vidio je svoj čin krštenja s onim ljudima koji su bili prisutni i dio njegovih prvih iskustava. S izuzetkom jedne starije osobe koja je bila tamo, a koju nije prepoznao, ostale je prepoznao jer ih je vidio prije nego što se rodio. Uzmite ovu priču kako god želite, ali ne možete a da u njoj ne vidite značajnu referencu na misterij čovjekova rođenja, tako veličanstveno simboliziran u povijesti svijeta u božićnoj misli. U priči Nikolaus von der Flüe-a otkrit ćete da postoji nešto povezano s ulaskom u fizički život što je od uobičajenog svakodnevnog ljudskog pogleda skriveno vrlo, vrlo tankim zidom, tankim zidom koji se može probiti, ako postoji takav karmički odnos kakav je postojao s Nikolaus von der Flüe-om. Tu i tamo padne nam na pamet takvo dirljivo spominjanje rođenja- božićnog otajstva. Ali može se reći: čovječanstvo je još uvijek malo svjesno činjenice da dva ograničavajuća stupa ljudskog života, rođenje i smrt stoje izravno u fizičkom svijetu kao dva duhovna događaja koji se otkrivaju u svojoj fizičkoj pojavi i koji se nikada ne mogu dogoditi unutar pukog tijeka prirode, već u kojima dolazi do neposredne intervencije božansko-duhovnih sila, koja se najavljuje činjenicom da upravo svojom fizičkom pojavnošću ova dva granična iskustva ljudske fizičke egzistencije još ostaju tajna.
Sada smo usmjereni da gledamo na novu kršćansku objavu, na ovaj tijek ljudskog života kako je, moglo bi se reći, Krist želio da ga ljudi gledaju u 20. stoljeću. Danas, kada želimo uroniti u misli o Božiću, sjetimo se izreke koju je izrekao Krist Isus, a koja nas zaista može uputiti na misli o Božiću. Izreka kaže: 'I ako ne budete kao djeca, ne možete ući u kraljevstvo nebesko'. 'Ako ne budete kao mala djeca.....', to doista nije poziv da se ideji Božića skine svaki tajanstveni karakter i da se ideja uvuče u trivijalnost dragog malog Isusa kao što to čine mnoge narodne i slične pjesme, ali više umjetničke nego narodne, tijekom materijalističkog razvoja kršćanstva. Upravo ova izreka: 'Ako ne postanete kao mala djeca, ne možete ući u kraljevstvo nebesko', dopušta nam da se ugledamo na snažne impulse koji protječu ljudskom evolucijom. I u našem današnjem vremenu, kada događaji u svijetu doista ne daju razloga da se utone u trivijalne božićne misli, kada nešto tako bolno prolazi ljudskim srcem, kada se ljudsko srce mora osvrnuti na milijune koji su umrli u posljednjih nekoliko godina, kada moramo gledati na bezbrojne ljude koji gladuju, u ovom vremenu doista nije prikladno gledati na bilo koji drugi način nego gledati na snažne, svjetske povijesne misli koje pokreću ljude, kojima se može uputiti riječ: 'Ako ne postanete kao mala djeca....' i koja se onda može nadopuniti drugom: 'I ako svoj život ne provedete u svijetlu ove misli, ne možete ući u kraljevstvo nebesko'.
Kada čovjek uđe u svijet kao dijete, on izlazi izravno iz duhovnog svijeta. Jer ono što se događa u fizičkom životu, nastajanje i rast njegovog fizičkog tijela, plašt je tog događaja koji se ne može opisati drugačije nego riječima: čovjekovo najdublje biće izlazi iz duhovnog svijeta. Čovjek se iz duha rađa u tijelu. A kada ružokrižar kaže: Ex deo nascimur - misli na ljudsko biće u onoj mjeri u kojoj se pojavljuje u fizičkom svijetu. Jer ono što u početku obavija ljudsko biće, što ga na Zemlji čini fizičkom cjelinom, to je ono što se označava riječju - Ex deo nascimur. Ako netko gleda u središte ljudskog bića, u stvarno unutarnje središnje biće, onda mora reći: čovjek iz duha migrira u ovaj fizički svijet. – Kroz ono što se događa u fizičkom svijetu, što je promatrao iz zemlje duha prije svog začeća ili svog rođenja, on je odjeven u svoje fizičko tijelo kako bi iskusio stvari koje se mogu iskusiti samo u fizičkom tijelu. Ali čovjek izlazi iz duhovnog svijeta u svom središnjem biću. I on je takav da je u prvim godinama svoje fizičke egzistencije - za nekoga tko stvari u svijetu želi vidjeti onakvima kakve jesu, tko nije zaslijepljen iluzijama materijalizma - on je takav, ovo ljudsko biće, da i u prvim godinama objavljuje kako je izašao iz duha. Ono što se doživi kod djece, istinski pronicljivima se predstavlja tako da se u tome može osjetiti naknadni učinak iskustava u duhovnom svijetu.
Priče poput one vezane uz Nikolaus von der Flüe-a žele ukazati na tu misteriju. Do izražaja sve jasnije, pod jakim utjecajem materijalističkog načina razmišljanja, dolazi jedno trivijalno gledište koje u svojoj jednostavnosti kaže da čovjek od rođenja do smrti postupno razvija svoje 'Ja', da tu 'Ja' postaje sve moćnije i jače. To je prostodušan način razmišljanja. Jer ako netko gleda istinsko 'Ja' čovjeka, ono koje dolazi iz duhovnog svijeta da rođenjem bude fizički odjeveno, onda drugačije govori o cijelom ovom fizičkom razvoju čovjeka. Tada se zna da pravo 'Ja' ljudskog bića postupno nestaje u fizičkom tijelu kako ono fizički raste, da postaje sve manje i manje izraženo, i da je ono što se ovdje razvija u fizičkom svijetu između rođenja i smrti samo odraz duhovnog zbivanja, mrtvi odraz višeg života. Ispravno je reći: punina ljudskog bića postupno nestaje u tijelu; postaje sve nevidljivija. Čovjek živi svoj fizički život ovdje na Zemlji, postupno gubeći sebe u tijelu da bi se našao u smrti u duhu. – Tako govori netko tko poznaje situaciju. A onaj tko ne poznaje okolnosti kaže: dijete je nesavršeno, a 'Ja' se postupno razvija do sve većeg i većeg savršenstva, izrasta iz nejasnih podsvjesnih razina egzistencije. – Znanje o onome što vidi duhovni istraživač, čini da se o tome govori drugačije nego što to čini osjetilna svijest zapletena u vanjske iluzije našeg vremena, koja osjeća materijalistički.
I tako čovjek ulazi u svijet kao duhovno biće. Dok je dijete, njegova je tjelesna priroda još uvijek neodređena; na duhovno još samo malo polaže pravo, ono zaspi u fizičkoj egzistenciji; ali ovo nam se čini toliko besmislenim samo zato jer u običnom životu to opažamo jednako malo koliko opažamo i usnulo 'Ja' i usnulo astralno tijelo kada su odvojeni od fizičkog i eterskog tijela. Ali to ne znači da je neko biće manje savršeno ako ga ne opažamo. To čovjek mora postići svojim fizičkim tijelom, da se sve više i više ukopava u fizičko tijelo kako bi kroz to ukopavanje stekao sposobnosti koje se mogu postići samo na ovaj način, da se duh i duša čovjeka na neko vrijeme izgube u fizičkom tijelu u fizičkoj egzistenciji. Da se uvijek sjećamo svog duhovnog porijekla, da ojačamo u misli: iz duha smo se preselili u fizički svijet – unutar kršćanske percepcije svijeta božićna misao stoji kao moćni stup svjetlosti. Ova misao kao božićna misao mora sve više jačati u budućem duhovnom razvoju čovječanstva. Tada će ova božićna misao u čovječanstvu ponovno postati snažna, tada će se ljudi s božićnim blagdanom moći suočiti na takav način da iz te misli crpe snagu za svoju fizičku egzistenciju, koja ih u pravom smislu riječi može podsjetiti na njihovo duhovno porijeklo. Koliko god se ova misao može moćno osjećati, danas je ljudi još uvijek malo osjećaju; jer izvanredna je činjenica, ali utemeljena na zakonima duhovne egzistencije, da se ono što se pojavljuje u svijetu kako bi vodio ljude naprijed, promicalo, ne pojavljuje odmah u svom konačnom obliku, da se prvo pojavljuje burno, kao preuranjeno pokrenuto od nezakonitih duhova evolucije, tako stupa pred ljude. Povijesni razvoj čovječanstva shvaćamo u pravom smislu tek kada znamo da istine ne treba samo uzeti onako kako se pojavljuju u svjetskoj povijesti, već da istine moramo pogledati u pravo vrijeme, kada one u pravom svijetlu mogu ući u evoluciju.
Među različitim mislima koje su ušle u modernu evoluciju - svakako potaknute Kristovim impulsom, ali u početnom, preuranjenom obliku - je duboko kršćanska misao, ali koja se može daljnje produbljivati, o jednakosti čovječanstva pred svijetom i pred Bogom, jednakosti svih ljudi. Ali ovu misao ne smijemo predstaviti na tako općenit način kao što ju je predstavila Francuska revolucija, kada je prvi put burno ušla u evoluciju. Treba biti svjestan da je ovaj ljudski život u razvoju, od rođenja do smrti, i da su glavni impulsi raspoređeni u vremenu. Pogledajmo ljudsko biće koje ulazi u fizičku egzistenciju: ono ulazi u ovu fizičku egzistenciju potaknuto impulsom jednakosti ljudske prirode svih ljudskih bića. Dječju egzistenciju najintenzivnije doživljavamo kada gledamo dijete, čija je bit prožeta idejom jednakosti svih ljudi. Ništa što stvara nejednakost među ljudima, ništa što organizira ljude tako da se osjećaju drugačijima od drugih ljudi: ništa od svega toga na početku ne ulazi u djetetovu prirodu. Sve mu je preneseno tijekom njegova fizičkog života. Nejednakost je stvorena fizičkom egzistencijom čovjeka. Iz duha dolaze jednaki pred Bogom i svijetom i svojim bližnjima. To naviješta otajstvo djeteta.
I to otajstvo djeteta povezano je s idejom Božića, koja će biti produbljena u novoj kršćanskoj objavi. Zato što će ovo novo kršćansko otkrivenje računati s novim trojstvom: čovjekom, budući da on izravno predstavlja čovječanstvo, snage Ahrimana i snage Lucifera. A kada se prepozna kako je ljudsko biće smješteno u kozmičkoj evoluciji u stanju ravnoteže između ahrimanskog i luciferskog, shvatiti će se što čovjek zapravo jest i u vanjskoj fizičkog egzistenciji.
Iznad svega, mora postojati razumijevanje, kršćansko razumijevanje, o određenom aspektu ljudskog života. Kršćanska će misao u budućnosti glasno naviještati ono što su pojedini duhovi, rekao bih, kolebljivo, iako sasvim jasno, najavljivali od sredine 19. stoljeća. Ako se shvati činjenica da dijete ulazi u svijet s idejom jednakosti, ali da se kasnije u čovjeku, kao iz rođenja, razvijaju snage nejednakosti, koje ne izgledaju kao da su s ove Zemlje, nova, moćna misterija, približava se čovjeku, koja je u suprotnosti s idejom jednakosti. Sagledavanjem ovog misterija i, gledanjem kroz ovo otajstvo, stjecanje ispravnog pogleda na čovjeka, važno je i neophodno u budućem razvoju ljudske duše, od sada. Čovjeku se tjeskobno postavlja pitanje: da, ljudi postaju drugačiji, čak i ako nisu drugačiji u djetinjstvu, zbog nečega što kao da je rođeno s njima, nečega što im je u krvi, zbog različitih talenata i sposobnosti.
Pitanje nadarenosti i sposobnosti, koje uzrokuje tolike nejednakosti među ljudima, vezana je uz misli o Božiću. A božićni blagdan budućnosti uvijek će na ozbiljan način podsjećati ljude na porijeklo njihovih darova, sposobnosti, talenata, možda čak i genijalnih sposobnosti, koje ih razlikuju diljem svijeta. Morat će se upitati o ovom podrijetlu. I pravu ravnotežu unutar fizičke egzistencije će postići samo ako može ukazati na podrijetlo svojih sposobnosti kojima se razlikuje od drugih ljudi. Svijetlo Božića, božićnih svijeća, čovječanstvo u razvoju moraju educirati o tim sposobnostima, moraju riješiti veliko pitanje: postoji li nepravda unutar poretka svijeta za individualno ljudsko biće između rođenja i smrti? Što je s vještinama, talentom?
Pa, neke će se stvari promijeniti u ljudskoj percepciji kada ljudi budu prožeti novim kršćanskim osjećajem. Iznad svega, shvatiti ćemo zašto je ezoterno gledište Starog zavjeta imalo poseban pogled na proročanstvo. Što su oni bili u Starom zavjetu, proroci koji se pojavljuju? To su bili pojedinci koje je posvetio Jahve, koji su imali pravo ispoljavati posebne duhovne darove, koji su se isticali iznad gomile. Jahve je najprije morao posvetiti one sposobnosti koje su čovjeku urođene kroz krv. A znamo da Jahve djeluje na ljude od trenutka kada zaspu do trenutka kada se probude. Znamo da Jahve ne djeluje u svjesnom životu. Svaki istinski vjernik u Starom zavjetu rekao je sebi: ono što čini razliku među ljudima s obzirom na njihove sposobnosti i talente, što se čak diže do genijalnih visina u naravi proroka, doista se rađa s čovjekom, ali čovjek to ne koristi za dobro, ako ne utone u taj svijet dok spava, u kojem Jahve vodi njegove duševne impulse, Jahve, transformira iz duhovnog svijeta ono što su fizički talenti, talenti vezani za tijelo. – Ukazujemo na najdublju tajnu poimanja Starog zavjeta. Ali to mora nestati, uključujući i vjerovanje u prirodu proroka. U svjetski povijesni razvoj, za dobrobit čovječanstva, moraju ući novi pogledi. Ono za što su stari Hebreji vjerovali da je Jahve posvetio u nesvjesnom stanju sna, u moderno doba čovjek mora postati sposoban posvetiti dok je budan i potpuno svjestan. Ali to može samo kad zna da su s jedne strane svi prirodni darovi, sposobnosti, talenti, geniji, luciferski darovi, koji imaju luciferski učinak u svijetu, sve dok nisu posvećeni i prožeti svime što je ono što može ući u svijet kao Kristov impuls. Dotiče se neizmjerno značajna misterija suvremene evolucije, kada se zahvati klica nove ideje Božića, i ističe da Krista ljudi moraju razumjeti i osjetiti na način da sada stoje pred Kristom kao novozavjetni ljudi i kažu: unatoč mom osjećaju jednakosti iz djetinjstva, obdaren sam raznim sposobnostima i darovima. Ali oni mogu doprinijeti spasenju čovječanstva samo ako ih posvetim u službi Krista Isusa, ako cijelu svoju narav prožmem Kristom, tako da se mogu osloboditi stiska Lucifera.
Kristom prožet duh otima Luciferu ono što inače ima luciferski učinak u čovjekovoj fizičkoj egzistenciji. To kao snažna misao mora prožeti budući razvoj ljudske duše. To je nova ideja Božića, novi navještaj Kristova djelovanja u našoj duši, za preobražaj onog luciferskog što u nas ne ulazi onoliko koliko odlutamo od duha, nego ga pronalazimo u sebi kroz činjenicu da imamo fizičko tijelo prožeto krvlju, koje moramo odjenuti, što nam kroz nasljeđe daje sposobnosti. Ove se sposobnosti pojavljuju unutar luciferske struje, unutar onoga što je na djelu u fizičkoj nasljednoj struji, i njima se mora ovladati, ne kroz nadahnuća koja primamo od Jahve tijekom sna, već kroz Krist impuls koji možemo osjetiti kako u nama djeluje u našem potpuno svjesnom životu. Obrati pozornost, o kršćanine, na misao o Božiću - i prinesi na oltar koji se podiže na Božić sve što si u različitosti primio iz krvi, i posveti svoje sposobnosti, svoje talente, posveti čak i svoj genij, gledajući ga osvijetljenog svjetlošću koja izvire iz božićnog drvca.
Novi navještaj duha mora govoriti novim riječima, i ne moramo biti tupi i gluhi što nam govore o novim objavama duha u našem vremenu, koje je natopljeno ozbiljnošću. Onda, kada se tako osjećamo, onda živimo i onom snagom kojom bi čovjek danas trebao živjeti da bi riješio velike zadaće pred kojima će se u našem dobu naći čovječanstvo. Mora se osjetiti sva težina božićne misli: u našem vremenu, onoga što je Krist htio reći ljudima kada je izrekao riječi: 'Ako ne postanete kao mala djeca, ne možete ući, morate u potpuno budnoj svijesti ući u kraljevstvo nebesko'. Ideja jednakosti koju otkriva dijete kada ga ispravno promatramo, nije opovrgnuta ovim riječima; jer dijete, čijeg se rođenja sjećamo u božićnoj noći. navješćuje - otkrivajući uvijek nove misli ljudima u njihovu razvoju kroz povijest - jasno i razgovjetno da to dijete treba preseliti u svijetlo Krista, koji je ovom djetetu dao ono što mi nosimo u nama, da to što različiti talenti čine od nas ljudskih bića mora biti ponuđeno na oltaru ovog djeteta.
Sada možete pitati, potaknuti ozbiljnošću božićne misli: kako Kristov poticaj doživljavam u vlastitoj duši? - Oh, ta misao, ljudima je često teška!
Pa ne u trenutku, ne burno, ne tako da se može reći odmah, da se ono što možemo nazvati Krist impulsom usađuje u ljudsku dušu. I u različitim vremenima različito se ukorjenjuje. Danas čovjek takve kozmičke misli mora prihvatiti kroz svoju punu, jasnu, budnu svijest, dok se one mucavo prenose kroz antropozofski orijentiranu znanost duha koju ispovijedamo. Način na koji se te misli navješćuju, ako ih se ispravno razumije, mogu probuditi pouzdanje da nova objava, novi Kristov impuls našeg vremena, doista ulazi na krilima tih misli. I to će se osjetiti, ako se samo na to želi obratiti pozornost!
Pokušajte, kako se ovdje misli, živopisno u današnjem suvremenom smislu, primiti duhovne misli o upravljanju svijetom; pokušajte to apsorbirati, ne kao učenje ili teoriju, pokušajte apsorbirati na takav način da pokreće, grije, obasjava, i teče kroz vašu dušu duboko dolje, tako da žive u vama. Pokušajte osjetiti te misli takvom snagom da budu poput nečega što ulazi u vašu dušu kroz vaše tijelo i mijenja vaše tijelo. Iz tih misli pokušajte ukloniti sve apstrakcije, sve teorije. Pokušajte shvatiti da su te misli stvarno hrana za dušu, pokušajte shvatiti da kroz te misli ne ulaze samo misli u vašu dušu, već da iz duhovnog svijeta izranja duhovni život, useljava se u dušu kroz te misli. Postanite jedno s tim mislima i primijetiti ćete tri stvari. Primijetiti ćete da te misli postupno brišu nešto u vama što se, posebno u našem vremenu, dobu duše svijesti, tako često pojavljuje u duši: te misli, kako god zvučale, brišu sebičnost u ljudima! Kad počnete primjećivati da te misli ubijaju egoizam, paraliziraju sebičnost - tada ste, dragi moji prijatelji, osjetili kršćanstvo misli antropozofski usmjerene znanosti duha. Drugo, ako osjećate da vam se u nekom trenutku na neki način približava neistinitost, bilo zato jer se sami trudite da istinu ne shvaćate ozbiljno, bilo da se s njome suočite s druge strane, kada u nekom trenutku osjetite kada neistinitost uđe u vašu sferu života, upozoravajući ili ukazujući na istinu, uz vas stoji impuls koji ne želi da neistina uđe u vaš život, koji vas neprestano opominje da se držite istine: tada ćete u odnosu na život opet osjetiti živi Kristov impuls koji se danas tako često pojavljuje. Neće biti lako lagati, ili biti ležeran u pogledu laži i pretvaranja, u prisutnosti duhovnih misli antropozofije. Vodič do smisla istine, osim svih drugih razumijevanja, možete osjetiti u mislima nove kršćanske objave. Ako uspijete, ne samo tražiti teoretsko razumijevanje za znanost duha, kao što se traži za bilo koju drugu znanost, već ako uspijete dopustiti mislima da prodru u vas na takav način da osjetite: kada ove misli postanu ujedinjene s mojom dušom, kao da je savjest stajala pored mene opominjući me, tada ste pronašli drugi aspekt Kristovog impulsa. I treće, ako također osjećate da nešto struji iz tih misli u vaše tijelo, ali posebno u vašu dušu, nešto što je djelotvorno, nešto što pobjeđuje bolest, što ljude čini zdravim i svježim, ako osjećate pomlađivanje, osvježavajuću moć ovih misli protiv bolesti: tada ste osjetili treći aspekt Kristovog impulsa ovih misli. Jer to je ono čemu čovječanstvo teži s novom mudrošću, s novim duhom: pronaći u samom duhu mogućnost prevladavanja sebičnosti, prevladavanja iluzije života; sebičnost kroz ljubav, privid života kroz istinu, ono što nas čini bolesnima kroz zdrave misli, koje nas izravno dovode u sklad s kozmosom jer dolaze ih harmonija kozmosa.
Danas se sve od rečenog ne može ostvariti, jer čovjek nosi staro nasljeđe! I jednostavno je nerazumno kada, naprimjer, takva duhovna zakulisna politika kao što je kršćanska znanost iskrivljuje misli o iscjeliteljskoj moći duha kao karikaturu. Iako, zbog našeg drevnog naslijeđa, naše mišljenje još nije dovoljno snažno da postignemo ono za čim žudimo - možda iz sebičnih motiva - ipak misao posjeduje iscjeliteljsku moć. Ali o tim stvarima čovjek uvijek krivo misli. Netko tko se razumije u stvari, može vam reći: određene misli vas čine zdravim - a onda dotičnu osobu pogodi ova ili ona bolest. – Da, to je staro naslijeđe zbog kojeg se još uvijek ne možemo izliječiti od svih bolesti pukim utjecajem misli. No, možete li reći od koje biste se bolesti razboljeli da niste imali te misli? Možete li reći da bi vaš život bio jednako zdrav da niste imali ove misli? Možete li reći o osobi koja se okrenula antropozofski orijentiranoj znanosti duha i navršila je četrdeset i pet godina: sada je umrla s četrdeset i pet - ali ne možete pružiti dokaz da bi bez tih misli umrla u četrdeset drugoj ili četrdesetoj? Čovjek uvijek razmišlja s krive strane kada na ovaj način pristupa tim mislima. Čovjek gleda na ono što mu se ne može dati na temelju njegove karme, i ne gleda na ono što mu je dano zahvaljujući njegovoj karmi. Ali ako, unatoč svemu što proturječi vanjskom fizičkom svijetu, gledate kroz snagu unutarnjeg povjerenja koje stječete intimnim upoznavanjem misli znanosti duha, tada ćete osjetiti i što je iscjeljenje, što je osvježenje sve do fizičkog tijela, pomlađivanje kao treći element, kao element koji Krist kao Spasitelj unosi u ljudsku dušu svojim stalnim objavama.
Željeli smo, dragi prijatelji, uroniti u misao Božića, koja je tako usko povezana s otajstvom čovjekovog rođenja. Ono što nam se danas iz duha objavljuje kao nastavak božićne misli, htjeli smo u kratkim crtama iznijeti pred naše duše. Osjećamo da to daje snagu, da nosi nešto u životu. Možemo osjetiti da nas stavlja u impulse evolucije svijeta, što god se moglo dogoditi, tako da se možemo osjećati jedno s tim božanskim impulsima evolucije, možemo ih razumjeti, iz tog razumijevanja možemo crpiti snagu za svoju volju, i svijetlo za naš život predodžbi. Čovjek se razvija; bilo bi pogrešno negirati ovaj razvoj. Ispravno je ići naprijed s tim razvojem. – I Krist je rekao: 'Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta'. To nije fraza, to je istina. Krist se nije objavio samo kroz evanđelja, Krist je s nama, Krist se neprestano objavljuje. Treba imati uši da čujemo ono što nam uvijek iznova otkriva u novim vremenima. To nas može učiniti slabima ako nemamo vjere u ta nova otkrivenja; ali će nas ojačati kad je budemo imali.
To će nas učiniti jakima kada budemo imali vjere u ova nova otkrivenja, čak i ako nam se obraćaju iz naizgled proturječnih životnih boli i nesreće. Vlastitom dušom prolazimo kroz ponovljene zemaljske živote u kojima se ispunjava naša sudbina. Do same ove misli, koja omogućuje osjetiti duhovno iza vanjskog fizičkog života, dolazimo samo ako objave koje slijede primimo u pravom kršćanskom smislu. U duhu našeg vremena, kršćanin, pravi kršćanin, trebao bi u smislu našeg vremena, kad pred sobom ima svijetla božićnog drvca, početi s okrepljujućim mislima, koje mu danas mogu doći iz novih otkrivenja, donoseći snagu njegovoj volji i prosvjetljenje njegovom mišljenju. I njegov osjećaj trebao bi poduprijeti snagu i svijetlo njegove misli tijekom kršćanske godine, kako bi mu pomogao pristupiti onoj drugoj misli koja ukazuje na otajstvo smrti: uskršnjoj misli, koja konačno iskustvo čovjekove zemaljske egzistencije donosi pred naše duše kao duhovno iskustvo. Krista ćemo osjećati sve više ako svoju egzistenciju budemo mogli staviti u pravilan odnos s Njegovom egzistencijom. Srednjovjekovni ružokrižar, koji je bio vezan uz kršćanstvo, rekao je: Ex Deo nascimur, In Christo morimur, Per Spiritum Sanctum reviviscimus. – Iz božanskog smo rođeni, smatrajući se ljudskim bićima ovdje na Zemlji. U Kristu umiremo. U Duhu Svetom ćemo ponovno uskrsnuti. – Ali to se odnosi na naš život, na naš ljudski život. Ako iz našeg života pogledamo u Kristov život, imamo ono što se odražava u našem životu: rođeni smo od božanskog, umiremo u Kristu, ponovno ćemo uskrsnuti po Duhu Svetom. – To možemo izraziti kao istinu o Kristu koji živi među nama kao naš prvorođeni brat na takav način da sada osjećamo kao Kristovu istinu koja zrači iz Njega i odražava se u našoj ljudskoj naravi: On je rođen od duha - kao što stoji u Evanđelju po Luki, u kojem je predstavljen simbol golubice koja silazi -, iz duha je rođen, u ljudskom tijelu umro, u božanskom će ponovno uskrsnuti.
Istine koje su vječne, sagledavamo u pravom smislu tek kada ih vidimo u njihovom sadašnjem odrazu, a ne samo u jednom apsolutnom, apstraktnom obliku. A kada se osjećamo ljudima, ne samo u apstraktnom smislu, nego istinski ljudima u vremenu kada nam je dužnost djelovati i misliti izvan vremena, tada ćemo pokušati čuti Krista, koji je s nama svaki dan do kraja zemaljskog puta, u Njegovom današnjem jeziku, kako nas poučava o božićnoj misli, prosvjetljuje, osnažuje božićnom mišlju. Tada ćemo htjeti uzeti u sebe ovoga Krista u Njegovom novom jeziku, jer Krist se mora sroditi s nama. Tada kroz sebe možemo ispuniti pravi Kristov zadatak na Zemlji i nakon smrti. Čovjek svakog doba mora na svoj način upiti Krista. Ljudi su to osjetili kada su u pravom smislu pogledali dva velika, snažna duhovna stupa, božićnu i uskrsnu misao. Tako je duboki njemački mistik, šleski Angelus, Angelus Silesius, o božićnoj misli rekao:
Treba li se Krist tisuću puta roditi u Betlehemu,
A ne u tebi, zauvijek ćeš ostati izgubljen.
I gledajući uskrsnu misao:
Križ na Golgoti ne može te spasiti od zla,
Ako nije podignut i u tebi, iskupljen.
Uistinu, Krist mora živjeti u nama, jer mi nismo ljudi u apsolutnom smislu, nego ljudi određenog vremena. Krist se mora roditi u nama dok Njegove riječi odzvanjaju kroz naše doba. Moramo se truditi da se Krist rodi u nama, da nas ojača, da nas prosvijetli, kao što je ostao s nama, kao što želi s ljudima ostati kroz sva vremena do kraja zemaljskih dana, kao što želi da se rodi u našoj duši. Pa kad danas pokušavamo doživjeti Kristovo rođenje u vlastitoj duši, kako svijetli i jača u našoj duši kao vječno svjetlo i vječna snaga u vremenu, onda ispravno gledamo na povijesno rođenje Krista u Betlehemu i njegovu sliku u vlastitim dušama.
Treba li se Krist tisuću puta roditi u Betlehemu,
A ne u tebi, zauvijek ćeš ostati izgubljen.
Baš kao što nam danas stavlja u dušu impuls da gledamo Njegovo rođenje, Njegovo rođenje u tijeku ljudskih događaja, Njegovo rođenje u našim vlastitim dušama, tako mi prodiremo u misli Božića. I onda iščekujemo tu božićnu noć, koju bismo trebali osjetiti da sviće kao novo osnaženje i prosvjetljenje ljudi, gledajući prema raznim zlima i bolima koje titraju u sadašnjosti i još će titrati.
'Moje kraljevstvo', kaže Krist, 'nije od ovoga svijeta'. Riječ koja nas poziva da gledamo Njegovo rođenje u pravom smislu, u vlastitoj duši pronađemo put u ono kraljevstvo, gdje je On, da nas ojača, da nas prosvijetli, kada se želi smračiti i mi smo nemoćni, kroz impuls koji dolazi iz svijeta o kojem je govorio, što Božić uvijek naviješta. 'Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta'. Ali On je donio to kraljevstvo na ovaj svijet kako bismo iz tog kraljevstva uvijek mogli pronaći snagu, utjehu, pouzdanje, ako samo dođemo k Njemu, pazeći na Njegove riječi, poput ovih: 'Ako ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko'.