.- Peto predavanje, Berlin, 4. srpnja 1916.
Ravnoteža u životu
Značenje luciferskog i ahrimanskog u čovjekovu životu i pronalaženje ravnoteže između te dvije jednostranosti. Nužnost simptomatskog promatranja kako bi se prepoznao pravi duhovni tijek događaja i pronašla ravnoteža između života u ljudskoj duši i procesa u vanjskom svijetu. Misterij Golgote kao središnji događaj u evoluciji Zemlje za simptomatičan pogled na povijest.
Današnja promišljanja bit će povezana s opsežnijim raspravama u koje smo se nedavno uključili. Kao što smo vidjeli, svakako nije nepotrebno razmotriti što se u postupcima, mišljenjima i uvjerenjima našeg vremena protivi i suprotstavlja onome što želimo prepoznati kao znanost duha, a što moramo smatrati bitnom komponentom duhovnog i kulturnog razvoja čovječanstva, kako sada tako i u bliskoj budućnosti. Dakle, ono što je predstavljeno nije bez povezanosti, ne samo sa stavovima naše znanosti duha, već i sa cjelokupnim poticajem i snagom koja bi trebala prebivati u našem duhovno znanstvenom pokretu. I upravo u tom smjeru želio bih danas ponuditi neka dopunska razmišljanja.
Mora se uvijek iznova naglašavati da određene predodžbe, koncepti i ideje, koji su bitni unutar naše znanosti duha, ne smiju postati samo verbalni prikazi. Posebno, ne smijemo pristupati tim predodžbama znanosti duha, koje u mnogim aspektima predstavljaju novo duhovno nasljeđe čovječanstva, sa starim idejama i ukorijenjenim navikama duše. Stoga je posebno potrebno da predodžbama poput 'ahrimanskog' ili 'luciferskog', ne pristupamo sa svim poznatim osjećajima i idejama, koje se jednostavno javljaju kada se susretnemo s dotičnim riječima. Trebamo samo zamisliti prevladavajuće demonske predodžbe u južnim oblastima, s kojima se susrećemo u svojim osjećajima kada izgovorimo ime Lucifer. Međutim, kada se susrećemo s duhovno znanstvenom predodžbom Lucifera, ne bismo trebali imati iste, rekao bih, potpuno odbojne predodžbe i osjećaje, kakve smo imali sa starim demonskim predodžbama. Slično tome, na naše ahrimansko razumijevanje, ne smijemo jednostavno primijeniti predodžbe koje nastaju u ljudskoj duši kada su oživljene srednjovjekovne predodžbe vraga. Mora nam biti jasno da je svijet, kakav se pojavljuje pred nama, na neki način stanje ravnoteže. Poluga ravnoteže ne miruje vodoravno, samo zato što je imamo kao polugu za ravnotežu, već zato što s nje s obje strane vise utezi, održavajući ravnotežu. To vrijedi za sve u našem svijetu. Nije u mirovanju, niti je ništavilo, nalazi se u ravnoteži, što je uzrokovano mogućnošću, s jedne strane, radikalnog odstupanja od onoga što je ispravno i dobro, prema luciferskoj strani, i mogućnošću, odstupanja prema ahrimanskoj strani. Svatko tko jednostavno kaže: moram se čuvati svega ahrimanskog ili luciferskog, u istoj je situaciji kao netko tko kaže: želim vagu, ali ne želim da na obje strane leže utezi! Znamo, naprimjer, da ne bismo mogli stvoriti nikakvu umjetnost, ako ono lucifersko ne bi igralo ulogu u svijetu. Suprotno tome, znamo da se ne bi moglo doći ni do kakvog razumijevanja vanjske prirode ako ahrimansko ne bi igralo ulogu. Radi se jednostavno o postizanju stanja ravnoteže u ljudskom duhu. I budući da je to tako, čovjek može podleći ahrimanskom i luciferskom upravo kada vjeruje da odbacuje sve ahrimansko-lucifersko. Može se griješiti protiv stvarnosti, ali stvarnost se ne može potisnuti! Dakle, netko tko se želi čuvati od ahrimanskog vrlo lako podliježe luciferskom, a netko tko se želi čuvati od luciferskog, vrlo lako podliježe ahrimanskom. Stvar je u tome što tu moramo pronaći ravnotežu, ne smijemo se ničega ustručavati, kao ljudska bića moramo imati hrabrosti suočiti se i s, recimo, ahrimanskim strahom i s luciferskom nadom ili željom. Ali naša suvremena kultura to ne voli. Naša suvremena kultura, ne znajući to i svakako ne želeći, u određenom pogledu voli ahrimansko i lucifersko. Vjeruje da se čuva od njih, ali tek tada im još više podliježe!
Općenito govoreći, razgovor u apstraktnim terminima obično ne vodi nikamo. Napredujemo samo kada se tako značajnim životnim pitanjima bavimo na vrlo konkretan način. I zato biram toliko specifičnih primjera koji pokazuju kako čovjek može pronaći ravnotežu u životu, ravnotežu između mirovanja i kretanja, između jedinstva i raznolikosti. Postoje filozofi ili entuzijasti svjetonazora koji kažu da teže jedinstvu. To je u redu, ali to je čisto lucifersko! Drugi teže raznolikosti, ne želeći ništa imati s jedinstvom. I to danas može uroditi plodom, ali je ahrimansko. Samo oni koji traže jedinstvo u raznolikosti, a zauzvrat traže raznolikost na takav način da se kroz raznolikost otkriva jedinstvo, teže ravnoteži. Radi se jednostavno o pronalaženju mogućnosti da se to učini u stvarnosti. Mogu navesti samo nekoliko prijestupa protiv ove ravnoteže.
Takav grijeh događa se u naše vrijeme prvenstveno kroz vrlo specifičan način gledanja na povijest. Kako se danas gleda povijest? Ljudi proučavaju kako događaji slijede jedan za drugim, vjeruje se da su događaji vremenski povezani prema uzroku i posljedici. Uzimaju sljedeći događaj i pokušavaju ga objasniti iz onoga što mu je neposredno prethodilo, iako se mora napomenuto da je ljudsko sjećanje vrlo kratko ovih dana. Možemo primijetiti da već gotovo dvije godine ljudi govore o povijesnim događajima, o događajima koji su doveli do ovih sadašnjih, strašnih tragičnih sukoba, kao da je svijet tek počeo u srpnju 1914. Ljudi tako lako zaboravljaju što se dogodilo prije. U brojnim analizama danas nalazimo, kako se ono što je bilo prije jednostavno zaboravlja. Ali sasvim odvojeno od toga, kada se razmatra povijest, ono sljedeće se povezuje s prethodnim, a ono prethodno sa sljedećim prethodnim. To se radi nizanjem, rekao bih, pojedinačnih činjenica poput perli na ogrlici. To nazivamo poviješću. Ali na taj način nikada ne možemo pronaći istinu, barem ne istinu koja nam može pomoći kao povijesna istina za život. Jer iako događaji slijede jedan za drugim, jedan iz drugog, jedan je događaj daleko važniji od drugog. A ponekad, određeni događaj koji se dogodi u određeno vrijeme, otkriva daleko više za razumijevanje sljedećeg, nego drugi događaji. Radi se o pronalaženju pravih događaja, pravih činjenica. Često sam pred vama ovu vrstu povijesne analize nazivao simptomatskom analizom, za razliku od one puko pragmatične koja se danas toliko često traži - razumijevanje unutarnjeg, duhovnog razvoja kroz simptome, pri čemu se u određenim točkama pronalaze događaji koji po značaju nadmašuju događaje koji ih okružuju.
Ova perspektiva je prvenstveno Goetheova; jer je Goethe to ugradio u cijeli svoj pristup; ne jednostavno postavljanje jednog događaja uz sljedeći, već prihvaćanje događaja kao značajnih za tijek ljudske povijesti, prema tome kako se duhovni element otkriva u većoj ili manjoj mjeri. Jednog će dana biti napisana povijest trenutnih tragičnih sukoba, u kojoj će se prepričati vrlo specifične pojedinačne činjenice posljednjih nekoliko desetljeća, i iz tih činjenica će se razumjeti kako je sve nastalo, što je dovelo do sadašnje situacije. Danas nije vrijeme za prepričavanje takvih činjenica; samo bi se krivo shvatile. Ali prepričavat će se činjenice koje, ako ih itko danas pročita, jednostavno se previde, ali iz kojih, ako smijem tako reći, istina sjaji. Tijekom godina, uvijek sam to radio na ovaj način: rekao sam vam mnoštvo činjenica, nikada bez namjere da te činjenice upotrijebim za govor o istinskom duhovnom tijeku događaja. Sada sam o ovoj temi morao govoriti apstraktnije, jer ako bi se htio osvrnuti na pojedinačne činjenice koje bi mogle razjasniti stvari, posebno za sadašnjost, vjerojatno bih morao raspravljati o stvarima o kojima se danas ne može raspravljati jer ih nitko ne želi čuti. Svatko tko ne promatra povijest na ovaj način, tko je ne promatra simptomatski, ne pronalazi ravnotežu između ahrimanskog i luciferskog; postaje žrtvom ahrimanskog pogleda na povijest. Stoga je današnji pogled na povijest uvelike ahrimanski. Činjenice se ne procjenjuju. Ljudi vjeruju da procjenjuju činjenice, ali to ne čine. Često ne znaju ni najvažnije, jer važne činjenice smatraju najmanje značajnima. Ali događa se i suprotno, i o tome možemo detaljnije raspravljati. Suprotno se događa kada osoba potpuno zanemari činjenice, već umjesto toga iz svog srca, iz svoje duše formira univerzalne istine, istine koje bi trebale biti važeće, koje nose sa sobom kroz cijeli život, da tako kažem, i koje žele primijeniti svugdje. Tada će, bez obzira na ovu ili onu životnu situaciju, svugdje primjenjivati istu istinu. To je više luciferski eksces. Ali ljudi to danas vole. Žele imati, takoreći, neku vrstu esencije istine, i ne bi se smjelo dopustiti da išta drugo to zamijeni, to bi trebalo nositi kroz svaki pojedinačni detalj, to im odgovara. Ali to tako ne funkcionira; čovjek mora pronaći ravnotežu.
Sada vam želim objasniti što pod ovim mislim. Vidite, osoba može putovati svijetom, stajati na vrhu planine i pustiti da prostranstvo prirode na nju djeluje; pa, gleda je, ali je ne povezuje s duhovnim. Opet, odlazi u domove ljudi gdje prebiva bijeda. Gleda je, pogađa ga, suosjeća s njima. Ali ono što u konačnici misli o svim stvarima, ostaje isto svugdje; tu misao nosi kroz sve situacije. U narodnoj mudrosti, koja sada postupno opada, pronalazi se jasan osjećaj, čak i jasan napor, traženja ravnoteže u duši. Moglo se dogoditi - kao što sam rekao, ta narodna mudrost potpuno nestaje - da netko prošeće selom u vrijeme kada su još postojali sunčani satovi. Sada, naravno, sunčani satovi više nisu tako lako dostupni, jer se nisu mogli jednostavno pomaknuti sat vremena unatrag ili unaprijed, po želji! To je nemoguće! Dakle, u vrijeme kada su sunčani satovi još uvijek imali značaj, netko je mogao prošetati selom, vidjeti sunčani sat i ispod njega pronaći zapisane riječi. Te su riječi bile prilično uvjerljive. Naprimjer, izreka ispod sunčanog sata:
Ja sam sjena.
I ti si!
Računam s vremenom.
A ti?
Zamislite duboke riječi upisane ispod sunčanog sata: 'Ja sam sjena. I ti si!' Sjena koju baca Sunce. - 'Računam s vremenom. A ti?' Kako, pod izravnim promatranjem konkretne stvarnosti, duboka istina govori da je ljudski život sjena onoga što djeluje i tka u duhovnom području! Kako se živo čovjek s tim suočava i kako se snažno utiskuje u njegovo srce, kada, umoran od lutanja, stane ispod sata i ugleda sjenu, te tada postane svjestan: 'I ti si sjena. Ja računam s vremenom. A ti?' Zamislite, kakvo snažno pitanje postavljeno čovjeku, ljudskoj savjesti: računaš li s vremenom, pronalaziš li svoje mjesto u vremenu? - To mislim kada kažem: mora se tražiti ravnoteža. Značajno je da ljudi ne hodaju jednostavno okolo puštajući da činjenice stoje jedna pored druge, svaka jednako dobra kao i ona prethodna, već da budu svjesni da postoji značajna činjenica, koja može duboko govoriti, koja može govoriti o vječnim istinama. Tamo se odvija ta srodnost između onoga što živi u ljudskoj duši i onoga što je rašireno po svijetu. I samo na taj način se istinski povezujemo s istinom svijeta, stalno susrećući istinu u našim interakcijama s njim, ne pretpostavljajući od početka da jednostavno nosimo istinu u sebi, prolazeći pored sunčanog sata poput pluga ili sličnog, već promatrajući stvari i istovremeno bivajući upućeni i onom najvišem, najvećem, što može zasjati u ljudskoj duši. Ovaj suživot s vanjskom stvarnošću, s onim što se prostire u prostoru, taj osjećaj bivanja u prisutnosti vječnog u pravom trenutku, nešto je sasvim drugačije od učenja iz knjige da ovo ili ono pripada vječnim istinama. Možemo se podsjećati koliko god često želimo, u apstraktnom smislu, da je ljudski život sjena onoga što se događa čovjeku u vječnosti, možemo se podsjećati na koliko god lijepih, etičkih istina o korištenju vremena želimo: neće se ukorijeniti tako duboko, kao kada pronađemo pravi odnos između sebe i vanjske stvarnosti. Tada ćemo se s nečim značajnim suočiti u svakoj konkretnoj situaciji. To jest, pronalaženjem ravnoteže u životu, koju ne možemo postići ako se izgubimo u vanjskom svijetu, i koju ne možemo postići ako se samo udubimo u svoju nutrinu. Misticizam je jednostran, luciferski je; prirodna znanost je jednostrana, ahrimanska. Ali misticizam, razvijen kroz vanjski svijet, kroz vanjsko promišljanje prirode, kroz produbljivanje promatranja prirode u misticizam: to je ravnoteža!
Ili drugi primjer. Zamislite osobu koja planinari prekrasnim alpskim područjem, promatrajući, recimo, pjev ptica, ljepotu šuma, možda čak i divnu netaknutu čistoću vode koja se jutrom slijeva u potocima. Nastavlja planinariti, možda sat, sat i pol, a zatim dolazi do jednostavnog drvenog križa s raspelom, na kojem je Krist. Može biti iznutra radostan, sve snage radosti njegove duše su pokrenute, vidio je nešto lijepo, veličanstveno, sjajno, uzvišeno. Također je umoran. Sada stoji na određenom mjestu, okružen divnom, uzvišenom i gracioznom prirodom, pred jednostavnim drvenim križem s Kristom na njemu, i na njemu su riječi:
Stani mirno, ti lutalice,
I pogledaj moje rane.
Rane ostaju.
Sati prolaze.
Pazi i čuvaj se,
Što ću na Sudnji dan o tebi
Za presudu reći!
Iskustvo koje čovjek može imati kao odgovor na ove riječi može biti veće, više dirljivo, od iskustva koje čovjek može imati kao odgovor na Michelangelovu poznatu sliku Krista u Sikstinskoj kapeli. Nitko ne zna tko je napisao riječi koje sam upravo izgovorio. Ali svatko tko išta razumije o poeziji, zna da je onaj koji je skovao riječi "Rane ostaju. Sati prolaze." među najvećim pjesnicima koji su ikada mogli živjeti. Ali prvo se mora steći taj osjećaj. Prvo se mora znati da je prava poezija, ona koja izvire iz ljudske duše na pravom mjestu. Nije svaka rimovana fraza, niti je sve što postoji kao poezija, prava poezija. Već je prava poezija kad izviru vječne istine kršćanstva:
Stani mirno, ti lutalice,
I pogledaj moje rane.
Rane ostaju.
Sati prolaze.
Pazi i čuvaj se,
Što ću na Sudnji dan o tebi
Za presudu reći!
Jednostavne riječi, riječi najviše, najveće poezije! I tako se pozornost privlači na nešto najveće u zemaljskom razvoju, u uzvišenoj prirodi, u gracioznoj ljepoti - to jest, zajedno s dušom doživjeti stvarnost u prostoru. To je samo jedan primjer, još upečatljiviji od onog sa sunčanim satom. Važno je gdje i kada se s ovim ili onim suočimo, i da u životu možemo razviti: ne ignorirati stvarnost, već iskusiti i ono što nije djelo čovjeka, što je, u određenom smislu, određeno samim silama vječnosti - iskusiti ovo spajanje čovjekove duše sa stvarnošću i održati ravnotežu. Ne možemo doći do pogleda na duhovni svijet dok ne težimo na ovaj način: ne jednostrano prema misticizmu, ne jednostrano prema promatranju prirode, već prema vezi između misticizma i promatranja prirode.
To se mora reći danas, jer pripada onome za što današnji ljudi imaju najmanje pravih osjećaja i što najmanje može postati njihovo iskustvo. Zato je znanost duha današnjim ljudima tako teško razumjeti, jer ono što nudi znanost duha zasjenjeno je i jednostranim nastojanjem za sveobuhvatnim uvidom i prihvaćanjem vanjskog svijeta bez viđenja simptomatskog izraza i otkrivenja duhovnog u jednom ili drugom događaju. Ljudi danas za to imaju najmanje razumijevanja. Kad bi to bilo drugačije, u naše vrijeme bilo bi daleko manje rime, i, ako smijem tako reći, daleko manje definiranja. Jer definicije samo navode ljude da precjenjuju riječi, a rime da ih zlouporabe. Pjesma poput one upisane na jednostavnom križu - čovjeka ne poznajemo, ne znamo tko je pjesnik, ali sigurno je nastala u vrijeme kada su obični ljudi posjedovali duboku prijemčivost za poeziju, i pravu ravnotežu u duši. Ah, naše je doba postalo toliko otupljeno za ono što je prava poezija, upravo zato što imamo previše poezije; a poezija uvijek rađa još poezije, baš kao što nezdrav način života rađa rak, karcinom. Jer potpuno je identična pojava u duhovnoj oblasti, kada se svi nadahnjuju za pisanje poezije iz onoga što postoji u poeziji, kao i kada se proces života potiče na stvaranje karcinoma. U tom pogledu, najdragocjenije plodove umjetnosti rime iskusili smo upravo krajem 19. stoljeća. Možda znate da se jedan od najoštrijih berlinskih kritičara čak morao nazvati Alfred Kerr, jer mu je pravo ime Alfred Kempner, ali Kempner se nije mogao zvati 19. stoljeća, jer je to podsjećalo na Friederike Kempner. Da, i ona je pisala stihove! Trebamo se samo prisjetiti tog prekrasnog stiha - neću vam citirati mnogo takvih stihova, samo ovaj:
Ameriko, zemljo snova!
Ti svijetu čuda, tako duga i široka!
Kako su lijepe tvoje kokosove palme
I tvoja živahna samoća!
Jedino što je ovdje to vrlo primjetno, ali mnoge pjesme, gdje je to danas manje očito, iste su, a mnogi koncepti koji se formiraju, su poput 'živahne samoće' Friederike Kempner; jer čovjek često nema osjećaj koliko pridjev proturječi imenici kada se danas govori ili piše. Ove stvari se moraju uzeti u obzir, nema drugog načina. Jer danas mnogi ljudi govore na način da ne shvaćaju riječi samo kao geste, jer to je sve što riječ jest. Znate, istaknuo sam koliko je nespretna teorija poput one Fritza Mauthnera, koji, naravno, svu filozofiju i sve svjetonazore želi svesti na puka značenja riječi, i zatim je napisao tri debela sveska, kao i cijeli leksikon - dva debela sveska leksikona - u kojima su sve filozofske riječi navedene abecednim redom, ali niti jedan filozofski koncept. Potpuno ignorira činjenicu da se riječ odnosi na koncept na gotovo isti način kao i gesta. To se u filozofiji stalno zaboravlja. U svakodnevici, to se ne može zaboraviti, jer se ne može lako pomiješati stol s riječju 'stol', niti bi se lako pomislilo da se o stolu mora učiti od riječi 'stol'. Ali u filozofiji, u svjetonazorima, to se stalno radi. Rekao sam vam, Fritz Mauthner bi trebao naučiti što se u Austriji zove 'češki dvorski savjetnik'; onda bi u rječnik stavio 'češki' i izvukao svakakve zaključke, pa onda 'dvorski savjetnik' i opet izvukao svakakve zaključke. Sada, 'češki dvorski savjetnik' nije ni Čeh ni dvorski savjetnik, već bi mogao biti štajerski činovnik. U Austriji se sve što se gura naprijed s određenim cipelama i ne korača kao da je u papučama, i s rukama suptilno gura suparnike, a da oni to i ne primijete, smatra 'češkim dvorskim savjetnikom'. Kao što sam rekao, ne mora nužno biti Čeh ili dvorski savjetnik. Ne možete zapravo ništa dobiti od same riječi; to je samo gesta. Gesta je ovdje jednostavno izraženija, ali to vrijedi za sve naše riječi. Mora nam biti jasno: riječi su geste. Grkljan čini gestu, a gesta postaje čujna kroz zrak, baš kao što ruka čini gestu, ili kad moja ruka čini gestu koja jednostavno ne postaje čujna jer je prespora. Grkljan čini gestu tako brzo da postane čujna. Cijela razlika leži isključivo u brzini grkljana. I kao što nije ispravno opisivati pokret nekoga tko pokazuje na stol, umjesto na stol na koji se misli, jednako je pogrešno koristiti riječ, kao bilo što za koncept, za stvar, čak i u duhovnoj oblasti. Te se pogreške i danas rade. Ljudi se potpuno zanesu detaljima. Vidite, kad sam bio mladić - ne, još nisam mladić, dječak, kad sam išao u školu u Wiener Neustadtu u Donjoj Austriji - sjetio sam se izreke koja me spasila od pridavanja prevelike važnosti definicijama, objašnjenjima riječi općenito. Ta izreka je bila napisana na jednoj kući kao kućni moto, a glasila je:
Ich, Hans Prasser,
Trink lieber Wein als Wasser.
Tränk ich lieber Wasser als Wein,
Würd' ich kein Prasser sein!
Ja, Hans Veseljak,
Više volim vino nego vodu.
Da više volim vodu nego vino,
Ne bih bio Veseljak!
Otprilike je tako strukturirano mnogo modernih definicija riječi. To jest, prvo se stvori definicija, a zatim se definicija prilagodi tako da mora biti točna; jer ako nije točna, onda stvari jednostavno nisu onakve kakve jesu. Kada se sjetite ovoga: "Ja, Hans Veseljak, više volim vino nego vodu. Da više volim vodu nego vino, ne bih bio Veseljak!", bit ćete zaštićeni od mnogo čega što se danas pojavljuje u takozvanom duhovnom životu, u najširem smislu stvarnosti. Mnogo, mnogo toga se pojavljuje u naše vrijeme. Ali ste te stvari mogu sve više odvraćati svijet od fokusa na duhovno, od svijesti da duh buja i tka unutar područja stvarnosti, unutar onoga što nas okružuje. Sve više i više, mi, svijet, postajemo potpuno odvojeni od bilo kakve veze s duhovnim. Jer samo govorenje o duhovnom, samo po sebi, ne uspostavlja duhovno. Ako jedna osoba napravi gestu koja ukazuje na stvarnost, a druga zatim oponaša tu gestu u potpuno drugom prostoru, to ne znači isto za stvarnost. Ali gdje svijet završava ako izgubi svaku vezu s duhovnim, ako sve to odbaci? Nevjerojatno je koliko malo primjećujemo, kako postupno gubimo vezu s duhovnim svijetom. Svjetonazor je ljudska potreba i nitko ne želi biti bez njega. Međutim, moderno doba često je lišeno duhovnosti, nedostaje mu vjere i nedostaje mu bilo kakve sklonosti prema duhovnosti. Ali ne mogu svi koji nemaju sklonosti prema duhovnosti bez svjetonazora. Ah, onda se pojavljuju čudna opravdanja za svjetonazor!
Dakle, posljednjih tjedana morao sam se sjetiti čovjeka s kojim sam često bio u kontaktu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, 1898, 1899, 1900 i 1901. godine, koji je u to vrijeme težio svjetonazoru, ali do njega nije mogao doći. Pokušao ga je pronaći u Haeckelu, ali čini se da nije bio zadovoljan. Potpuno sam mu izgubio trag. I sada vidim da taj isti čovjek, koji je temeljito obrazovan u prirodnim znanostima, teži svjetonazoru, ali ima najčudnije ideje o razlozima zašto osoba zapravo dolazi do svjetonazora, a pod svjetonazorom misli i na religiju. Ako je netko uronjen u čisto vanjsko, materijalno razumijevanje činjenica, u ahrimansku stvarnost, onda ne može sebi opravdati da činjenice sažima u svjetonazor. Ali ako doista traži svjetonazor, moglo bi se pitati, što bi trebao učiniti sa sobom da opravda ovu potragu za svjetonazorom? Sada, ovaj primjer jasno pokazuje puteve kojima ljudi idu u današnje vrijeme. Sve su to pošteni, ambiciozni ljudi. Ovaj čovjek sada kaže sebi: prema onome što daje prirodna znanost, što znanost općenito daje, što je jednostavno 'istina', tim putem se ne može doći do svjetonazora. Pa kako se onda dolazi do svjetonazora? Osjetila ne pružaju svjetonazor; razum, koji mora biti vezan za osjetila, ne pruža svjetonazor; što pruža svjetonazor? - I tada je dotični čovjek, sasvim u skladu s duhom našeg vremena, počeo tražiti izvor svjetonazora, naime u psihoseksualnosti! Kako osoba dolazi do svjetonazora? Time što je seksualno biće! Kad čovjek ne bi bio seksualno biće, ne bi sažimao iskustva, već bi samo percipirao činjenice. Želio bih vam pročitati karakterističnu izjavu ovog čovjeka. On kaže:
"Dakle, u psihoseksualnosti, kako se može reći slijedeći tijek misli Schopenhauera" - on vjeruje da to izvodi iz svjetonazora Schopenhauera - "leže individualni smjerovi i težnje s kojima se, u konačnici, moraju povezati metafizičke potrebe ljudi, izražene u stvaranju religijskih osjećaja i predodžbi, u formiranju i razvoju sveobuhvatnih svjetonazora". - Dakle, sveobuhvatni svjetonazori i religijske predodžbe rezultat su psihoseksualnosti! - "Ipak, u skladu s kontrastom polariteta, u psihoseksualnosti nalazimo i silu koja ljude vuče u dubine i u nizine. Kriminalni impulsi također proizlaze iz psihoseksualnosti."
Dakle, dva pola u ljudskoj prirodi, koja proizlaze iz psihoseksualnosti. Jedan pol: religijski osjećaji, svjetonazori; drugi pol: kriminalni porivi. Nije li to - ne kažem tužno, kažem - nije li tragično kamo nas naše vrijeme vodi?
Ove stavove nije lako prihvatiti. Svatko tko je promatrao takve stvari, vidio je ogromnu brzinu kojom su se širile. U mojoj mladosti nije bilo psihoanalize, nije bilo Freudove teorije, a svatko tko bi je tada utemeljio bio bi smatran ludim. Danas ne postoji samo Freudova teorija s časopisima i predstavnicima u svakoj zemlji, već i psihoanalitičke institucije posvuda, gdje se prakticiraju psihoanalitičke gluposti. Danas se najvažnija, a kao što vidite, sada čak i najsvetija iskustva ljudske duše, svode na psihoseksualnost! Čovječanstvo luta daleko, daleko od putova kojima je nekoć išlo, putovima kojima ga ponovno mora voditi znanost duha. Jer ono čime se bavimo, nije takvo da se može reći da se takve stvari mogu lako opovrgnuti. Te se stvari ne mogu beskrajno lako opovrgnuti jer ovise o cjelokupnoj orijentaciji duše, o cjelokupnoj formi i razumijevanju duše, kada se o tim stvarima želi govoriti. Kada se u našem društvu pojavila mala knjiga o psihoseksualnosti, koja je također bila vrlo amaterski napisana, imali smo veliku bitku, koja još nije završena. Bilo je jednostavno neshvatljivo zašto bi itko smatrao tako mali knjigu neprihvatljivom. Rekao sam autoru: upravo zato je okultist suzdržan u tim stvarima, jer je u tim stvarima nerazumijevanje od istine odvojeno paukovom mrežom, samo paukovom mrežom, i jer ovisi o cjelokupnoj konstituciji duše, jer je opasno govoriti o tim stvarima. - O takvim stvarima se mora raspravljati, jer ih istražuje vanjska znanost, i igrat će određenu ulogu u vanjskoj znanosti. Ali prvo se moramo vratiti smjeru kojim duša mora krenuti kako bi ljudi mogli pronaći put u duhovnu oblast.
U vezi s ovom grotesknom činjenicom da se izvor svjetonazora traži u psihoseksualnosti, spomenut ću jednu činjenicu, onu koja je svima nama sveta. To je činjenica da je hebrejska riječ u Bibliji, gdje se pripovijeda priča o Raju, zapravo dobro prevedena na naš jezik kada kaže: "I Adam spozna svoju ženu". ["Und Adam erkannte sein Weib."] Tu imate spoznaju, koncept spoznaje, doveden blizu seksualnosti. Ali kako? Upravo na suprotan način! Iza ovoga se krije duboka misterija. Kada ljudi dođu do istine slijedeći suprotan put za razumjeti stvari, koje su istinite, ali koje se mogu promatrati samo iz duhovne perspektive ako ih ne žele odvesti na krivi put, tada će svanuti istinsko svijetlo. U sadašnjosti, ljudi se moraju čuvati nepoštovanja koje postoji prema duhovnom istraživanju. I to nepoštovanje je stvarno. Zapravo, u najdubljem smislu riječi, postoji nepoštovanje prema duhovnom svijetu. Svatko vjeruje da može intervenirati u svijetu i reformirati ga na temelju svojih neposrednih iskustava, s onima koji su neposredno pred njim, ili čak na temelju iskustava iz prošlosti.
Nedavni mi je pao na pamet jedan sumoran primjer! Jedan čovjek, razmišljajući o tragičnim događajima ovog strašnog rata, došao je do zaključka da ako bi se mir ikada vratio u svijet, da bi to bila katastrofa. Zaključio je da se rat mora nastaviti, jer je to prirodno stanje čovječanstva. Ovo su riječi te osobe:
"Rat se ne nauči u jednom danu. Srećom, prijetnje naših protivnika, posebno one nedavne s 'potpunim uništenjem našeg izvoza', ubrzavaju proces prilagodbe."
Vidite, čini se da je napisano posljednjih dana, jer se već iščekuje 'Pariška ekonomska konferencija'.
"Sada nitko neće moći izbjeći logičan zaključak da bi mir bio katastrofa, i da rat ostaje jedina opcija. Rat - do sada reakcija na poticaj nečega, sredstvo za postizanje cilja - od sada će biti sam sebi cilj, i od sada će sve te još neiskupljene njemačke duše, možda čak i posljednji pacifisti, prepoznati svoj izvorni grijeh, shvatit će da njihovi ideali nisu relikvije, već relikti. Cijela nacija će kao jedno zahtijevati vječni rat.
I isti gospodin nastavlja:
"Odgoj u mržnji, odgoj u visokom poštovanju mržnje, odgoj u ljubavi prema mržnji, organizacija mržnje! Dole s nezrelom plašljivošću, s lažnim sramom pred brutalnošću i fanatizmom! I politički, Marinellijeve riječi vrijede: više šamara, manje poljubaca! Ne smijemo se ustručavati bogohulno proglasiti: dana nam je vjera, nada i mržnja." U budućnosti, prema ovom gospodinu, više ne smije biti: vjera, nada i ljubav, već: vjera, nada i mržnja!
"Ali mržnja je najveća od njih!"
Da, moji dragi prijatelji, to postoji! Nikada se ne može raditi o zabijanju glave u pijesak poput noja, već o spoznaji kamo materijalizam vodi, posebno u svojoj najnovijoj fazi, gdje je bio porican. Bilo je bolje tijekom 19. stoljeća, u vrijeme Büchnera i David-Friedrich-Straußa, te u vrijeme debelog Vogta, koji je opisao metabolizam, i svih ostalih, koji su ga barem priznavali. Danas se, međutim, materijalizam predstavlja licemjerno, jer ljudi tvrde da je odavno prevladan. Ali ono što oni stavljaju na njegovo mjesto, a što licemjerno poriču da je materijalizam, jest materijalizam, i sve gori materijalizam!
Trebamo goetheanizam, dragi prijatelji, trebamo takav svjetonazor koji duši omogućuje spajanje sa stvarnošću u posebnim, karakterističnim manifestacijama stvarnosti. Jer ovaj goetheanizam je samo obnova istinskih kršćanskih senzacija i osjećaja. Zašto istočnjaci ne razumiju otajstvo Golgote? Ne razumiju ga jer ne mogu shvatiti da je jedan događaj bitniji od drugog. Otajstvo Golgote se razumije samo kada se razumije razlika među događajima, jer se samo tada može doći do spoznaje da događaj uopće može dati smisao Zemlji. Ako postoje gradacije među događajima, onda se jedan može prepoznati kao važan. Na Orijentu se, u najboljem slučaju, susreće kontinuirani ciklus, gdje se sve ponavlja. To da je naša Zemlja u potpunosti izgrađena na pretpostavci da imamo razdoblje pripreme koje vodi do otajstva Golgote, zatim otajstvo Golgote kao vrhunac zemljinog razvoja, i zatim integracija otajstva Golgote, to će čovječanstvo morati shvatiti postupno, ali samo kroz simptomatsko ispitivanje povijesti.
Sve što nam znanost duha može ponuditi, istinski kulminira u kršćanskom svjetonazoru koji se mora pojaviti. Kao što sam često govorio, znanost duha ne namjerava biti nova religija, već pružiti alate kako bi čovječanstvo, koje bi inače u potpunosti podleglo materijalizmu, ponovno moglo u potpunosti razumjeti duhovnu dimenziju svojstvenu kršćanstvu. Apsolutno je neophodno da na svoje vrijeme gledamo otvorenih očiju, jer je to važnije od bilo kakvog sentimentalnog promišljanja.