.- Veza između živih i umrlih, Bern, 9. studenog 1916.
Cilj naših duhovno znanstvenih nastojanja je formirati predodžbe o tome kako mi kao ljudska bića koegzistiramo s duhovnim svjetovima, na sličan način kao što smo s fizičkim svijetom povezani putem našeg fizičkog tijela, njegovih iskustava i percepcija. Sada se u našim promišljanjima možemo osloniti na elemente koji su nam poznati, koji su tijekom godina bili pred našim dušama. Znamo da je sljedeći svijet, koji leži izvan svijeta osjetilnih percepcija, prema kojem su usmjereni naši impulsi volje posredovani fizičkim tijelom, naše djelovanje u fizičkom svijetu, elementarni svijet. Mogao bi se dati i drugačiji naziv. Jasne predodžbe o tim nadosjetilnim svjetovima dobivamo samo ako malo proniknemo u njihove osobitosti, ako pokušamo prepoznati što oni znače za nas same kao ljudska bića. Doista, cijeli naš život između rođenja i smrti, ali i život koji se proteže između smrti i novog rođenja, povezan je s našim suživotom s raznim svjetovima koji se šire oko nas.
Elementarni svijet trebao bi biti ono što se može percipirati samo kroz ono što nazivamo imaginacija. Stoga se ovaj elementarni svijet može nazvati i imaginativnim svijetom. U običnom ljudskom životu, slučaj je da, pod uobičajenim okolnostima, čovjek ne može osvijestiti svoje imaginativne percepcije iz elementarnog svijeta. To, međutim, ne znači da te imaginacije nisu tu, ili da u nekom trenutku našeg spavanja ili budnosti, nemamo odnos s elementarnim svijetom i da od njega ne primamo imaginacije. Te imaginacije doista kontinuirano i nezapaženo teku u nama. I baš kao što imamo osjete boje i svjetlosti, te percepcije zvuka, kada otvorimo oči ili prislonimo uši prema vanjskom svijetu, tako neprestano imamo dojmove elementarnog svijeta, koji - sada u našem eterskom tijelu - uzrokuju imaginacije. One se razlikuju od običnih misli po tome što je u običnim, svakodnevnim ljudskim mislima uključena samo ljudska glava kao instrument obrade i doživljavanja. U imaginacijama, međutim, sudjelujemo gotovo cijelim svojim organizmom, naime, našim eterskim organizmom. Te - možemo ih nazvati nesvjesnim - imaginacije, koje postaju svjesne samo kroz uvježbanu okultnu spoznaju, neprestano teku unutar našeg eterskog organizma.
Čak i ako te imaginacije ne ulaze izravno, odmah, u našu svijest u svakodnevnom životu, one za nas nisu besmislene; zapravo, one su daleko značajnije za cijeli naš život, od osjetilnih percepcija; jer smo s našim imaginacijama povezani mnogo intenzivnije, mnogo intimnije nego sa osjetilnim percepcijama. Kao fizička ljudska bića, primamo malo imaginacija iz mineralnog carstva. Više imaginacija primamo kroz ono što razvijamo u našim interakcijama s biljnim i životinjskim svijetom; ali velika većina onoga što živi u našem eterskom tijelu kao imaginacije, dolazi iz našeg odnosa s našim bližnjima i iz svega što slijedi za naše živote iz našeg odnosa s njima. Doista, u osnovi, cijeli naš odnos s našim bližnjima, cijeli način na koji se prema njima odnosimo, temelji se na imaginacijama, koje uvijek proizlaze iz načina na koji pristupamo drugom ljudskom biću. To se, naravno, kao imaginacije, uopće ne osjeća u običnoj svijesti, kao što sam već naznačio; ali se osjeća u simpatijama i antipatijama koje igraju tako veliku, tako sveobuhvatnu ulogu u našim životima, koje razvijamo u većoj ili manjoj mjeri prema onome što nam se kao ljudima u svijetu približava, u nejasnim osjećajima, u samo nagoviještenim sklonostima ili averzijama, u svemu što se zatim razvija u prijateljstvo, u ljubav, koja se može pojačati do te mjere da vjerujemo da ne možemo živjeti bez ove ili one osobe.
Sve se to temelji na imaginaciji, koja se neprestano izaziva u našem eterskom tijelu kroz naše interakcije s našim bližnjima. I mi zapravo uvijek nosimo nešto u svojim životima što nije točno nazvati sjećanjem, jer je to nešto puno stvarnije od samog sjećanja. Nosimo u sebi ta, recimo, pojačana sjećanja, imaginacije koje smo primili od svih dojmova ljudi s kojima smo bili, ali koje i dalje primamo. Sve ih nosimo u sebi, i one u biti čine veliki dio onoga što nazivamo našim unutarnjim životom - ne unutarnjim životom koji živi u jasnim sjećanjima, već unutarnjim životom koji se manifestira u holističkom osjećaju, u holističkom raspoloženju, u holističkom pogledu na svijet i našu interakciju s njim. Mogli bismo samo hladno proći pored našeg bližnjeg, živjeti s našim bližnjim u svijetu, ako ne bismo razvili imaginativni život u našim interakcijama s drugim bićima, posebno s drugim ljudskim bićima.
Ono što se ovdje pojavljuje, i na što moramo obratiti posebnu pozornost kao nešto što posebno pripada elementarnom svijetu i našem eterskom životu, jest ono što nazivamo interesom naše duše za okolinu. To, što prvenstveno leži u snagama našeg eterskog tijela, osjeća se u činjenici da nas u određenim slučajevima odmah obuzme interes za neku osobu. Takav interes, kako se razvija između jedne osobe i druge, temelji se na vrlo specifičnim odnosima, koji nastaju između jedne eterske osobe i druge i koji uzrokuju međuigru imaginacija, naprijed-natrag. Živimo s tim imaginacijama i s interesima, čiji učinak, snagu i tako dalje, često ne možemo objasniti ili možemo dati samo nejasan prikaz, a na koje vjerojatno ni ne obraćamo pozornost, jer naš svakodnevni život nije probuđen, već teče više-manje tupo.
Sa svim tim, pripadamo elementarnom svijetu. Pripadamo ovom elementarnom svijetu na takav način da zapravo imamo vlastito etersko tijelo iz ovog svijeta, koje je instrument za komunikaciju s ovim elementarnim svijetom. Ne samo da uspostavljamo odnose s drugim eterskim tijelima koja pripadaju fizičkim bićima poput našeg eterskog tijela, već smo putem našeg eterskog tijela povezani i s duhovnim bićima elementarne prirode, a to su upravo bića koja kod nas ljudi, mogu izazvati imaginaciju, nesvjesnu ili svjesnu. Uvijek smo u odnosu s mnoštvom elementarnih bića. Ljudska bića se međusobno razlikuju po tome što imaju odnose, jedni s određenim brojem elementarnih bića, drugi s drugim elementarnim bićima, ali na takav način da se, naprimjer, odnosi jedne osobe s određenim elementarnim bićima mogu podudarati s odnosima druge osobe s istim elementarnim bićima. Samo moramo primijetiti da, iako uvijek imamo određene odnose s većim brojem elementarnih bića, posebno snažne odnose imamo s jednim elementarnim bićem, koje je, u određenom smislu, pandan našem vlastitom eterskom tijelu. Moglo bi se reći da naše vlastito etersko tijelo ima intiman odnos s određenim eterskim bićem. I baš kao što naše etersko tijelo - ono što nazivamo našim eterskim tijelom od rođenja do smrti - razvija svoje posebne odnose s fizičkim svijetom kroz svoju integraciju u fizičko tijelo, tako i ovo etersko biće, koje je, u određenom smislu, pandan, antipod, našeg vlastitog eterskog tijela, posreduje u našim odnosima s cijelim elementarnim svijetom, s okolnim, kozmičkim elementarnim svijetom.
Dakle, promatramo elementarni svijet kojem i sami pripadamo kroz svoje etersko tijelo, s kojim smo u odnosu, naime u konkretnim odnosima s određenim elementarnim bićima. Unutar tog elementarnog svijeta upoznajemo bića koja su uistinu jednako stvarna bića kao i ljudi, kao životinje ovdje u fizičkom svijetu, ali koja ne postižu inkarnaciju, već samo eterifikaciju, čija je najgušća tjelesnost upravo eterska tjelesnost. Kao što se ovdje krećemo među fizičkim ljudskim bićima, tako se neprestano krećemo i među takvim elementarnim bićima. Ostala su dalje od nas, ali zauzvrat imaju odnose s drugim ljudskim bićima; ali određeni broj nam je posebno blizak, a jedno od njih s nama ima najintimniji odnos i posreduje u našem općenju s kozmičko elementarnim svijetom.
Mi sami smo takvo biće kao ta elementarna bića, u prvom razdoblju nakon što smo prošli kroz vrata smrti, kada još nekoliko dana svoje etersko tijelo nosimo sa sobom. Tada smo, u određenom smislu, i sami postali takvo elementarno biće. Često smo opisivali ovaj proces prolaska kroz vrata smrti. Ali što se to detaljnije razmatra, to se dobiju preciznije imaginacije. Jer dojmovi primljeni odmah nakon što je osoba prošla kroz vrata smrti, žive u imaginacijama, manifestiraju se kao imaginacije. Sada, preciznije, postaje jasno da se odmah nakon smrti odvija određena interakcija, između našeg eterskog tijela i njegovog eterskog pandana. Činjenica da nam se etersko tijelo oduzima nekoliko dana nakon smrti, u biti je posljedica činjenice da je naše etersko tijelo, u određenom smislu, privučeno i apsorbirano od strane ovog eterskog pandana, a zatim postaje jedno s njim, tako da nekoliko dana nakon smrti, polažemo svoje etersko tijelo, predajući ga, takoreći, njegovom eterskom pandanu. Budući da nam naš kozmički pandan odvaja naše etersko tijelo, nastaju vrlo posebni odnosi između onoga što nam je oduzeto i drugih elementarnih bića s kojima smo bili u odnosu tijekom života. Ono što se ovdje pojavljuje jest doista recipročan odnos između onoga što je naše etersko tijelo postalo zajedno sa svojim pandanom, i drugih elementarnih bića koja su bila naši suputnici od rođenja do smrti, vrsta recipročnog odnosa koji bi se mogao usporediti s onim između Sunca i planetarnog sustava koji pripada Suncu. U određenom smislu, naše etersko tijelo tvori neku vrstu Sunca sa svojim kozmičkim pandanom, a druga elementarna bića okružuju ovo Sunce poput neke vrste planetarnog sustava. I kroz tu interakciju generiraju se one sile koje, na pravi način i kroz spor proces razvoja, integriraju ono što naše etersko tijelo može unijeti u elementarni svijet. Ovo, što se obično naziva, apstraktnim izrazom, rastvaranjem, rekao bih, u biti je učinak sila koje su aktivne u ovom solarno planetarnom sustavu koji smo ostavili iza sebe. Postupno, ono što smo stekli za svoje etersko tijelo tijekom naših života, ono što smo prisvojili za ovo etersko tijelo, postaje član duhovnog svijeta; isprepliće se sa silama duhovnog svijeta, i mora nam biti apsolutno jasno, da svaka misao, svaka ideja, svaki osjećaj koji razvijemo, koliko god skriveni ostali, ima svoje značenje za duhovni svijet, da oni, zajedno s našim eterskim tijelom, kada se njihova veza prekine prolaskom kroz vrata smrti, ulaze u duhovni svijet i postaju članovi ovog duhovnog svijeta. Ne živimo uzalud. Plodovi našeg života, kako ih upijamo u misli koje razvijamo, osjećaje koje doživljavamo, ugrađeni su u kozmos. To je nešto što moramo upiti u svoje osjećaje, u svoju osjetljivost, ako se u pravom smislu želimo uključiti u duhovno znanstveni pokret. Jer se ne postaje duhovnim znanstvenikom samo time što se zna određene stvari, već time što se osjeća, kroz znanje, unutar duhovnog svijeta, osjećajući se, na vrlo specifičan način, članom ovog duhovnog svijeta, znajući, u određenom smislu, da bilo koja misao koju sada njegujemo ima značaj za cijeli kozmos, jer će u odgovarajućem obliku biti predana ovom kozmosu nakon naše smrti.
Ono što se na opisani način predaje kozmosu, nakon smrti osobe može se sresti u jednom ili drugom obliku. I mnogi načini na koje su umrli prisutni za one koji ostaju živi, temelje se na činjenici da eterski čovjek, koji je zapravo odbačen od stvarne ljudske individualnosti, šalje svoju imaginaciju natrag živima. Ako je živa osoba dovoljno osjetljiva za to, ili je u nekom abnormalnom stanju, ili se za to na normalan način pripremila kroz odgovarajuću duhovnu obuku, tada se utjecaji onoga što je duhovnom svijetu predala umrla osoba - utjecaji imaginativne prirode - mogu i u osobi pojaviti na svjestan način.
Pa, nakon smrti ostaje veza između onoga što je istinska ljudska individualnost, onoga što se odvojilo od eterskog, i između ovog eterskog, veza koja istinski označava recipročnu interakciju. To se najjasnije uočava kada se duhovnim treningom postigne stvarna komunikacija s ovom ili onom umrlom osobom. Specifična vrsta ove komunikacije tada može biti u tome da umrla osoba, prvo prenese u svoje etersko tijelo ono što sama želi prenijeti nama, koji smo još ovdje u fizičkom svijetu. Jer samo prenošenjem toga u svoje etersko tijelo, upisivanjem toga, takoreći, u njihovo etersko tijelo, možemo imati percepcije umrlih u onome što se naziva imaginacijama, sve dok smo ovdje u fizičkom tijelu. Čim netko zaista ima imaginacije, tada - dopustite mi da upotrijebim ovaj trivijalni, previše realistični izraz - etersko tijelo umrle osobe je preklopnik. Ne smijemo imati predodžbu da netko treba imati manje privržen odnos s preminulom osobom jer preklopnik mora biti prisutan. Kao što se u nama kada osobu susretnemo u vanjskom svijetu, njen oblik posreduje kroz sliku koju u nama evocira kroz naše oči, tako i ovo posredovanje kroz etersko tijelo predstavlja nešto slično. Vidimo, da tako kažem, ono što nam umrla osoba želi prenijeti, dosežući to neizravno kroz svoje etersko tijelo. Ovo etersko tijelo je izvan njega; ali on je u bliskom odnosu s ovim eterskim tijelom, tako da ono što živi u njemu može upisati u ovo etersko tijelo, a mi to tamo možemo čitati kao imaginacije. Naravno, ako netko duhovno obučen želi s umrlom osobom uspostaviti kontakt na ovaj način, putem eterskog tijela, to zahtijeva da su uspostavljeni odnosi, bilo u posljednjem životu između rođenja i smrti, ili iz prethodnih inkarnacija, koji su tako duboko utjecali na dušu osobe koja još uvijek živi, da imaginacija na nju može ostaviti dojam. To se može dogoditi samo ako je, na vrlo specifičan, intenzivan način, postojao izravan emocionalni interes za samu umrlu osobu. Emocionalni interesi moraju biti posrednici između živih i umrlih, ako će se odvijati komunikacija, bilo da se to primjećuje ili ne - o potonjem ćemo slučaju uskoro raspravljati - emocionalni interesi takve prirode da uistinu nosimo nešto od pokojnika u sebi, da tako kažem, da je pokojnik, u određenom smislu, oblikovao barem dio našeg vlastitog iskustva. Samo duhovno obučeni mogu, u određenom smislu, stvoriti zamjenu za to. Mogu stvoriti zamjenu tako što - to se u početku čini vanjskim, ali se kroz duhovnu obuku može transformirati u nešto unutarnje - naprimjer, puštajući da pisanje ili nešto drugo, u čemu živi individualnost pokojnika, utječe na njih. Ali to može samo ako je stekao određenu praksu u odnosu s pojedincem koji je prenesen u rukopis, koji živi u rukopisu, ili mora imati sposobnost suosjećanja s osjećajima fizički preživjelih, dijeljenja njihove boli, cjelokupnog udjela koji drugi preživjeli imaju u pokojniku. Upijajući te konkretne osjećaje suosjećanja, koji umrli budi u njegovim voljenima, koji preživljavaju i ostaju, u svoj vlastiti udio, može pripremiti vlastitu dušu da čita naznačene imaginacije.
Sada nam mora biti jasno da percepcija ovih imaginacija koje proizlaze iz eterskog tijela, svakako ovisi o duhovnoj obuci ili nekim drugim okolnostima, ali da ono što ljudi ne percipiraju, nije zbog toga manje prisutno, i može se reći: ljudi koji žive ovdje u fizičkom svijetu, nisu okruženi samo elementarnim silama, kao imaginacijama, koje potječu od fizičkog tijela žive osobe, već je naše etersko tijelo stalno prožeto imaginacijama koje upijamo, čak i ako ih ne primjećujemo, a koje potječu od onih koji su s nama imali neku vrstu veze, i koji su prije nas prošli kroz vrata smrti. Baš kao što smo mi, kao fizičko tijelo, povezani sa zrakom koji nas okružuje u fizičkom životu, može se reći da smo povezani s cijelim elementarnim svijetom, a također i sa svime u elementarnom svijetu što potječe od umrlih ljudi. Naš ljudski život nikada nećemo razumjeti ako ne steknemo znanje o tim odnosima. Međutim, ti su odnosi toliko intimne, suptilne prirode da ih većina ljudi stvarno ne primjećuje. Ali tko bi porekao da, u konačnici, čovjek između rođenja i smrti jednostavno nije uvijek isti?
Samo se osvrnite na svoj život i primijetit ćete, čak i ako vam se čini da ste slijedili dosljedan put, da ste napravili određene promjene u svom životu, da se dogodilo ovo ili ono. Čak i ako to nije odmah postavilo naš život na potpuno drugačiji put - što djelomično može biti slučaj - ipak ga je obogatilo u ovom ili onom smjeru, bilo u njegovim radosnim ili tužnim aspektima, i dovelo nas u različite okolnosti u ovom ili onom smjeru. Znamo da kada se preselimo u drugu regiju, možemo ući u drugačije zdravstveno stanje zbog različitog sastava zraka. Ta različita duševna stanja, u koja ulazimo tijekom života, proizlaze iz utjecaja elementarnog svijeta, i, u velikoj mjeri, iz utjecaja koji proizlaze od umrlih s kojima smo prethodno imali odnos. Mnogi ljudi u životu susreću prijatelja ili nekoga drugog s kime stupaju u ovaj ili onaj odnos, kome moraju učiniti ovu ili onu uslugu, možda i dati ukor ili kritiku. Biti povezan s tom osobom zahtijeva utjecaj određenih sila. I svatko tko prepoznaje okultne veze u svijetu, zna da kada se dvoje ljudi spoje u ovu ili onu svrhu, ponekad je u to spajanje uključen jedan, ponekad nekoliko, onih koji su prošli kroz vrata smrti prije nas. Naši životi zbog toga ne postaju manje slobodni. Nitko tko nije lud neće reći: kako čovjek može biti slobodan kada je prisiljen jesti? - Isto tako, nije valjano reći: postajemo neslobodni jer naša duša neprestano prima utjecaje iz elementarnog svijeta na opisani način. Ali zaista, kao što smo povezani s toplinom i hladnoćom, s onim što postaje naša hrana, sa zrakom naše okoline, tako smo povezani i s drugim, elementarnim svijetom, ali prije svega s onim što dolazi od onih koji su umrli prije nas. I zaista se može reći: čovjekova aktivnost za njegove bližnje ne prestaje kada prođe kroz vrata smrti, i kroz svoje etersko tijelo, s kojim i sam ostaje povezan, šalje svoje imaginacije u one s kojima je bio povezan. Zapravo, ovaj svijet na koji se referiramo je, za naš ljudski život, mnogo stvarniji svijet od onog koji obično nazivamo stvarnim svijetom, čak i ako, s dobrim razlogom, ostaje neopažen u svakodnevnom životu. Toliko za danas o ovom elementarnom svijetu.
Drugo područje, stalno u našoj okolini i kojem pripadamo jednako kao i elementarnom svijetu, možemo nazvati duševnim svijetom. Naziv nije bitan. Dok smo budni, stalno smo u kontaktu s elementarnim svijetom. Dok spavamo, naše tijelo koje leži u krevetu i naše etersko tijelo, povezani su s ovim elementarnim svijetom, neizravno, kada smo u 'Ja' i u astralnom tijelu izvan fizičkog i eterskog tijela. Ali s tim višim svijetom na koji sada mislim, u najizravnijoj smo vezi; samo što ni ona ne može dosegnuti svijest u običnom životu. Veza postoji u spavanju, kada je naše astralno tijelo slobodno oko nas, ali i u budnom životu, iako je tamo veza posredovana silama koje je fizičko tijelo privuklo k sebi, te stoga nije neposredna. Opet, u ovom svijetu - nazovimo da duševnim, srednjovjekovni filozofi nazivali su ga nebeskim svijetom - nalazimo bića koja su jednako stvarna, čak i stvarnija, od nas tijekom našeg života između rođenja i smrti, ali koja ne trebaju inkarnaciju u fizičkom tijelu, čak niti inkarnaciju u eterskom tijelu, već u svojoj najnižoj tjelesnosti žive u onome što smo navikli nazivati astralnim tijelom. U bliskom smo kontaktu s velikim brojem takvih čisto astralnih bića, kontinuirano tijekom naših života i nakon naše smrti. Opet, ljudska bića se međusobno razlikuju po tome što različiti ljudi imaju odnose s različitim astralnim bićima. Može se dogoditi da dvije osobe imaju odnose sa zajedničkim astralnim bićima - svaka od njih dalje s drugima - ali obje imaju zajedničke odnose s jednim ili više astralnih bića.
Sada, mi ljudi, sami pripadamo ovom svijetu, u kojem postoje takva astralna bića, od trenutka kada smo, nakon prolaska kroz vrata smrti, položili svoje etersko tijelo. S našom individualnošću, mi smo tada takva bića u duševnom svijetu, a naša neposredna okolina su bića duševnog svijeta. Tada smo povezani s onim što je sadržano u elementarnom svijetu na takav način, da u njemu možemo pobuditi ono što na opisani način izaziva imaginaciju. Ali elementarni svijet je tada, u određenom smislu, izvan nas; mogli bismo reći i da je ispod nas. To je više ono što koristimo za komunikaciju s ostatkom svijeta; međutim, mi sami izravno pripadamo onom svijetu koji smo sada označili kao duševni svijet. Imamo posla s bićima duševnog svijeta, dakle i s onim ljudskim bićima koja su prošla kroz vrata smrti i, nakon nekoliko dana, položila svoja eterska tijela. Kao što neprestano primamo utjecaje iz elementarnog svijeta, čak i ako to ne primjećujemo, tako neprestano primamo i utjecaje izravno u naše astralno tijelo iz ovog svijeta duša koji sada opisujem. Samo izravni utjecaji koje imamo - upoznali smo se s neizravnim kroz etersko tijelo - izravni utjecaji mogu biti inspiracije.
Sada ćemo razumjeti kakav je utjecaj duševnog svijeta na nas, ako se prvo ukratko dotaknem kako se taj utjecaj predstavlja duhovno obučenoj osobi koja je sposobna primati inspiraciju iz duhovnog svijeta. Predstavlja joj se na takav način da te inspiracije može osvijestiti samo ako može, takoreći, upiti nešto od bića koje joj šalje inspiraciju, nešto od osobina, životnih sklonosti i životnog smjera tog bića. Ako duhovno obučena osoba želi razviti svjesne odnose, ne samo neizravno kroz etersko tijelo, već na ovaj izravan način kroz inspiraciju s umrlom osobom, tada je nužno da u svojoj duši nosi više od onoga što se može nazvati interesom, suosjećanjem. Duhovno obučena osoba mora, u određenom smislu, biti sposobna transformirati se, barem na kratko vrijeme, na takav način da preuzme nešto od navika, od prirode bića - recimo ljudskog bića - s kojim želi stupiti u kontakt. Mora biti sposobna postati toliko usklađena da može sebi reći: usvajaš njegove navike toliko potpuno da bi mogao činiti ono što je on mogao činiti u svom vlastitom smislu, osjećati, osjetiti i htjeti; 'mogao' je ono što je važno! Mogućnost mora biti prisutna. Stoga se mora moći biti intiman s umrlima. Za duhovno obučenu osobu postoje mnogi načini za to, pod uvjetom da sami umrli to dopuste, samo mora biti jasno da se ona bića koja pripadaju ovom svijetu, koji sada nazivamo duševnim svijetom, zapravo prema svijetu odnose na potpuno drugačiji način nego mi ljudi ovdje u fizičkom tijelu, te da stoga postoje vrlo posebni uvjeti za općenje s tim bićima, a time i vrlo posebni uvjeti za općenje s umrlima sve dok su u svom astralnom tijelu, odnosno samo astralna bića. Može se obratiti posebna pozornost na određene aspekte. Ono što mi ljudi razvijamo ovdje za svoje živote u fizičkom tijelu kroz određene odnose s drugim ljudima, koji se javljaju upravo kroz zemaljski život, za umrle je to sasvim druga vrsta interesa. Ovdje na Zemlji razvijamo simpatije i antipatije, i budimo sasvim jasni u vezi s tim: takve simpatije i antipatije, kako ih razvijamo dok živimo u fizičkom tijelu, pod utjecajem su naše egzistencije, posredovane upravo fizičkim tijelom i njegovim okolnostima. Na njih utječe naša taština, naš egoizam. Budimo jasni oko toga koliko tih odnosa razvijamo s ovom ili onom osobom iz taštine, egoizma i drugih stvari koje su ukorijenjene u našem fizičkom životu na Zemlji. Volimo ljude, mrzimo ljude. Svakako se ne zamaramo previše razlozima naše ljubavi i mržnje, našim simpatijama i antipatijama; štoviše, često izbjegavamo previše brinuti o tim simpatijama i antipatijama, iz jednostavnog razloga što bi se obično pojavilo nešto prilično neugodno. Kad bismo istraživali činjenicu da ne volimo ovu ili onu osobu, naprimjer, ponekad bismo morali sebi pripisati toliko predrasuda, taštine i drugih karakteristika da se bojimo sebi pripisati takve stvari. I tako ne uspijevamo sebi razjasniti zašto mrzimo ovu ili onu osobu. Ali s ljubavlju je, uostalom, često prilično slično. Ali to dovodi do razvoja interesa, simpatija i antipatija koje zapravo imaju značaj samo za naše zemaljsko postojanje. Ali mi djelujemo na temelju svega što se razvija kao interesi, i organiziramo svoje živote na temelju svega što se razvija.
Bilo bi sasvim pogrešno kada bismo vjerovali da umrli mogu imati jednakog udjela u prolaznim interesima, simpatijama i antipatijama, koje nastaju pod utjecajem našeg fizičkog zemaljskog života kao što to činimo ovdje na Zemlji. Umrli zaista smatraju potrebnim te stvari promatrati iz potpuno drugačije perspektive. A ako se zatim dalje pitamo kako na nas u našem sudu o bližnjima utječu naši subjektivni osjećaji, ono što leži u našem vlastitom interesu, naša taština, naš egoizam i tako dalje, ne smijemo vjerovati da umrla osoba može imati interes za naše odnose s drugim ljudima te vrste i za sve postupke koji proizlaze iz takvih interesa. Ali s druge strane, ne smijemo vjerovati da umrli ne vide ono što živi u našoj duši. To zaista živi u našoj duši. Umrli to vide, umrli sudjeluju u tome; ali umrli vide i nešto drugo; imaju potpuno drugačiji sud o ljudima od živih. U određenom smislu, oni ljude gledaju sasvim drugačije. I jedna stvar je posebno važna: kako umrli vide ljude ovdje na Zemlji. I nemojmo vjerovati da umrli nemaju živo zanimanje za ljude. Imaju, jer je svijet ljudi dio cijelog kozmosa; naš život je dio njega. I baš kao što smo mi zainteresirani za podređene oblasti u fizičkom svijetu, tako su i umrli intenzivno zainteresirani za svijet ljudi i šalju svoje impulse u njega; djeluju u svijetu kroz žive. Upravo smo dali primjer kako umrli nastavljaju djelovati nakon što su prošli kroz vrata smrti.
Ali umrli jednu stvar iznad svega vide jasno. Vidi osobu koja slijedi impulse mržnje, koja mrzi ovu ili onu osobu iz čisto osobnih namjera; umrli to vide. Međutim, umrli, prema svom načinu gledanja i onome što mogu znati, moraju percipirati kako, naprimjer, Ahriman potiče osobu da se prepusti mržnji; umrli vide Ahrimana kako djeluje na osobu. To je bitno: umrli vide ljude u vezi s ahrimansko-luciferskim svijetom. Dakle, za umrle nestaje ono što često potpuno boji naš sud o ljudima. Vidimo ovu ili onu osobu koju moramo osuditi na ovaj ili onaj način; pripisujemo im ono što smatramo prijekornim u njima. Umrla osoba ne krivi izravno osobu, već promatra kako je osoba zavedena Ahrimanom ili Luciferom. To dovodi do onoga što bismo mogli nazvati prigušivanjem oštro diferenciranih osjećaja koje imamo prema ovoj ili onoj osobi tijekom našeg fizičkog zemaljskog života. Za umrlu osobu to je mnogo više stvar općenite ljubavi prema čovječanstvu. Nemojte misliti da to sprječava umrlu osobu da kritizira, odnosno da vidi zlo na pravi način. Ona ga vidi; samo ga može pratiti do njegovog početka, do njegovih stvarnih unutarnjih veza.
Ali sve što sam ovdje opisao, također znači da obučena osoba može svjesno pristupiti umrloj osobi samo ako se istinski oslobodi osobnih osjećaja simpatije i antipatije prema pojedincu, ne dopuštajući svojoj duši da postane ovisna o osobnim osjećajima simpatije i antipatije. Jer samo promislite: neki obučeni vidovnjak pristupio bi umrloj osobi, tko god to bio, tako da bi te inspiracije ušle u njegovu svijest, a ta živa osoba bi je progonila s posebnom mržnjom, mržnjom koja ima svoje podrijetlo samo u osobnim odnosima. - Da, baš kao što svojim rukama izbjegavamo vatru, tako i umrla osoba izbjegava osobu koja može tako mrziti na takav način iz osobnih razloga! Ne mogu im prići jer mržnja na njih djeluje poput vatre. Da bi se stupilo u svjesne odnose s umrlima, mora se, poput njih, moći na određeni način odvojiti od osobnih simpatija i antipatija. Stoga ćete također shvatiti da cijeli odnos između umrlih i živih, ukoliko se temelji na inspiracijama, koje su, čak i ako se ne primjećuju, uvijek tu, koje uvijek žive u astralnom tijelu čovjeka, tako da čovjek također ima izravan odnos s umrlima, ovisi o načinu na koji smo usklađeni sa svojim životima ovdje na Zemlji. Ako smo neprijateljski raspoloženi prema drugim ljudima, ako nemamo interesa i ne sudjelujemo u svijetu naših bližnjih, posebno ako nemamo nepristran interes za svijet bližnjih, tada nam se umrli ne mogu približiti, bez obzira na to što to žele; ne mogu pravilno ući u naše duše, ili, ako je potrebno, to im je posebno otežano, i to mogu učiniti samo uz patnju i bol. Ovaj suživot umrlih sa živima je, općenito, prilično kompliciran. Ali iz ovoga možete vidjeti da, inspirirajući žive na fizičkoj razini nakon smrti, čovjek ima i izravan utjecaj i izvan vremena kada je prošao kroz vrata smrti. I sasvim je istina da su oni koji žive na Zemlji u bilo kojem trenutku, posebno u pogledu svojih unutarnjih navika, načina razmišljanja, načina na koji se osjećaju i njihovih sklonosti, intenzivno ovisni o onima koji su umrli prije njih ili s kojima uspostavljaju neku vrstu odnosa čak i nakon smrti - što se može dogoditi pod određenim okolnostima, ali je teže.
Određeni dio svjetskog poretka, ljudskog napretka, u potpunosti se temelji na umrlima koji inspiracijama utječu na živote na Zemlji. Doista, u ljudskim instinktima leži slutnja tog utjecaja, spoznaja da to mora biti tako. A to se može vidjeti kada se uzme u obzir kakav je život bio nekoć, koji sada izumire, jer čovječanstvo, tijekom razvoja, napreduje prema sve drugačijim, novim oblicima života. U prošlosti su ljudi imali veći osjećaj za stvarnost duhovnih svjetova i mnogo veći osjećaj za potrebe života u cjelini; znali su da živi trebaju umrle, da im trebaju impulsi umrlih, čak i u njihovim navikama. Što su radili? Sjetite se ranijih vremena, kada je u širokim krugovima života bilo uobičajeno da sin preuzme očev zanat, da sin nastavi raditi na isti način. Kad je odavno bio mrtav, veza se stvarala kroz fizički svijet, tako što je sin ostao na putu oca, tako da je postojao odnos između aktivnosti sina i aktivnosti oca, te je otac u sinu mogao nastaviti raditi. Velik dio života temeljio se na tome. I kada cijele klase pridaju veliku važnost održavanju ovoga ili onoga unutar klasa, ili unutar obitelji tih klasa, to se temelji na osjećaju nužnosti: životni stilovi onih koji su bili prije moraju prožimati životne stilove onih koji su došli poslije, ako su ti životni stilovi onih koji su bili prije sazreli do te mjere da iz njih izlaze tek nakon što dotični pojedinci prođu kroz vrata smrti; jer tek tada sazrijevaju.
Te stvari prestaju, kao što znate, kako ljudska rasa napreduje, i može se vidjeti kako se približava vrijeme u kojem ta nasljeđa, konzervativni uvjeti, više neće igrati ulogu. Fizičke veze više neće moći postojati na isti način kao prije. U tu svrhu, međutim, ljudi tim više moraju iz duhovno znanstvenih uvida izvući ono što stvari dovodi u svijest, kako bi se čovjek svjesno mogao povezati s onim navikama ranijih vremena s kojima se mora računati kako bi život mogao dalje napredovati. Sada živimo u prijelaznom razdoblju od početka petog post atlantskog razdoblja, s kojim je više-manje ušao kaos. Ali u kasnijim vremenima će se ponovno pojaviti uvjeti kada ćemo se, kroz prepoznavanje duhovno znanstvenih istina, povezati s onim ranije na mnogo svjesniji način. Neki ljudi su to već učinili nesvjesno, instinktivno. Ali ono što je danas još uvijek instinktivno, mora se transformirati u svjesno. Čovjek na to ne obraća pažnju, ali svatko tko može duhovno proučavati povijest primijetio bi, kada bi se usredotočio na stvarne uvjete, a ne užasne apstrakcije koje prevladavaju upravo u krugovima prosvijetljenih, da ono što se uči u jednom dobu ima karakter povezivanja, takoreći, nesvjesnog i instinktivnog, s onim što pokojnici puštaju da dotječe u sadašnjost. Kad se shvati kako istinski proučavati velike pedagoške ideje koje su u jednom dobu širili nositelji pedagogije - pravi, a ne šarlatani - tada će se vidjeti da te temeljne pedagoške ideje proizlaze od onih koji su umrli prije određenog vremena, koji dopuštaju da njihove navike teku.
Dakle, umrli imaju mnogo intimniji suživot s ljudima; jer ono što ulazi u astralno tijelo dopire još dublje u unutarnje biće nego ono što ulazi u etersko tijelo. Umrli istinski imaju intimniju zajednicu s čovjekom nego što imaju eterska tijela ili bilo koja druga elementarna bića. Iz ovoga, međutim, možete vidjeti da je razdoblje koje slijedi nakon ljudskog života uvijek određeno razdobljem koje mu prethodi, da razdoblje koje mu prethodi nastavlja živjeti dalje unutar razdoblja koje mu slijedi. Jer, koliko god to čudno zvučalo, tek nakon svoje smrti postajemo dovoljno zreli da izravno utječemo na druge ljude, radeći na njihovom unutarnjem biću. Ono što ne bismo trebali činiti u životu: nametati vlastite navike drugoj osobi koja je odrasla - mislim sada duhovno, a ne politički - ipak je ispravno i odgovara uvjetima kontinuiranog razvoja čovječanstva nakon što smo i sami prošli kroz vrata smrti. Te se stvari događaju, uz sve ostalo što je sadržano u progresivnoj karmi i općim zakonima inkarnacije. A ako pitate o tajnim razlozima zašto ljudi, recimo, sada čine ovo ili ono, naći ćete u mnogim stvarima - iako ne u svima - da to rade zato što određeni impulsi teku od onih koji su umrli prije dvadeset ili trideset godina, ili koji su umrli još ranije. To su tajnovite, ali konkretne veze između fizičkog i duhovnog svijeta. Jer nešto sazrijeva, u onome što nosimo kroz vrata smrti, ne samo za nas same, već i za ostatak svijeta. Ali tek u određenom trenutku postaje istinski zrelo da utječe na druge. I također postaje sve zrelije. I molim vas da sada primijetite da ne govorim o vanjskim stvarima, već o unutarnjoj, stvarnoj duhovnoj aktivnosti. Ako se netko sjeća navika preminulog oca ili djeda i provodi te navike iz sjećanja na fizičkoj razini; to nije ono što mislim; to je nešto drugo. Zapravo mislim na inspiracije, neprimjetne običnoj svijesti, koje se osjećaju unutar navika, unutar našeg najintimnijeg karaktera. I velik dio našeg života temelji se na činjenici da se čak nalazimo prisiljenima osloboditi, tu i tamo, od dobronamjernih utjecaja koji dolaze od umrlih. Da, i određenu unutarnju slobodu postižemo tako što se moramo osloboditi utjecaja u jednom ili drugom smjeru. Unutarnje duhovne borbe, čiji uzrok ljudi često ne znaju, postaju razumljive se razmatraju u svijetlu koje proizlazi iz takvih uvida. Ako bi netko želio upotrijebiti trivijalan izraz, mogao bi reći: prošlost tutnji, duše prošlosti zaista tutnje u nama.
To su jednostavno istine, koje vidimo duhovnom kontemplacijom. Međutim, ljudi, posebno u suvremenom životu - nije uvijek bilo tako, kao što zna svatko tko je duhovno proučavao povijest - imaju poseban odnos prema tim istinama: boje ih se, boje se prepoznati istine; imaju beznadan strah, ne svjesni strah, već nesvjesni strah. I taj nesvjesni strah od prepoznavanja vlastitog mjesta u svijetu, od tajanstvenih veza, ne samo između duše i duše ovdje u svijetu, već između duše i duše, ovdje i u drugom svijetu, koči ljude. To je dio onoga što ih instinktivno drži podalje od znanosti duha. Boje se upoznati stvarnost. Jednostavno ne slute kako se, ne želeći upoznati stvarnost, miješaju u cijeli tijek svijeta, i, naravno, remete, prije svega, život koji se mora živjeti između smrti i novog rođenja, gdje se ti odnosi moraju uzeti u obzir.
Još zrelije - ono što se razvija postaje sve zrelije - jest ono što živi u nama kada to više ne mora biti samo inspiracija, već kada može biti intuicija, u smislu u kojem koristim tu riječ u 'Kako se stječe uvid u više svjetove?'. Ali intuicija može postojati samo u biću koje ima, recimo tako, 'duhovno tijelo', da upotrijebimo paradoksalni izraz. Čovjek može intuitivno djelovati u tom smislu na druga bića, uključujući i ona koja su još uvijek utjelovljena ovdje u fizičkom životu, samo kada je odložio svoje astralno tijelo, kada sam u potpunosti pripada duhovnom svijetu, odnosno desetljećima nakon svoje smrti. Tada na druge ljude može djelovati putem intuicije, ne više samo, kako sam opisao, putem inspiracije. Tek tada duhovno djeluje kao 'Ja', koje je sada u duhovnom svijetu, u 'Ja'. Prije je putem inspiracije djelovao u astralno tijelo, ili neizravno kroz etersko tijelo, u etersko tijelo čovjeka. Kao 'Ja', netko tko je desetljećima mrtav, također može djelovati i izravno, i naravno, posredovanjem drugih. A tada je čovjekova individualnost sazrela, ne samo da bi se uživjela u navike ljudi, već čak i u njihove stavove! Možda je to za današnji osjećaj, pun predrasuda, čak i neugodna, prilično nesimpatična istina; ali to je istina. Naši stavovi, koji nastaju unutar našeg 'Ja', stalno su pod utjecajem onih koji su odavno umrli. U našim stavovima žive oni koji su odavno umrli. To, međutim, odražava kontinuitet razvoja iz duhovnog svijeta. To je nužnost; inače bi se nit stavova neprestano kidala.
Oprostite mi što u ovom trenutku ubacujem nešto osobno; ali ovaj osobni element ubacujem u potpunosti, rekao bih, iz objektivnih razloga, jer samo kroz konkretno promatranje takva istina može postati u potpunosti razumljiva. Nitko zapravo ne bi trebao predstavljati stavove kao svoja osobna mišljenja, ma koliko iskreno ona bila stečena. Stoga nitko tko na tlu okultizma stoji potpuno iskreno, tko je iskusan u stvarima znanosti duha, neće svijetu nametati svoja mišljenja. Naprotiv, učinit će sve da izbjegne izravno nametanje svog mišljenja svijetu; jer ono što je stekao kao svoje osobno mišljenje pod utjecajem vlastitih dispozicija, moći će imati učinak tek 30 ili 40 godina nakon njihove smrti. Tada djeluje na način da dopire do duša istim putevima kojima impulsi duhova vremena, Arhaja, dopiru do duša. Tada je sazrelo do točke u kojoj može istinski djelovati, u skladu s objektivnim tijekom stvari. Stoga je nužno da onaj tko stoji na tlu okultizma izbjegava stvaranje osobnih prozelita, regrutiranje sljedbenika za svoje mišljenje.
Ono što je danas općenito uobičajeno, da netko, nakon što je formirao svoje mišljenje, ne može ga dovoljno brzo širiti, to je nešto čemu istinski praktični duhovni znanstvenik ne bi mogao težiti. I ovdje dolazim do osobne poante: nije doista slučajnost, već nešto nužno povezano s mojim životom, da nisam započeo zapisivanjem svojih stavova i njihovim prenošenjem svijetu, već sam napisao 'Goetheov svjetonazor' u potpunosti u duhu i smislu Goetheovog svjetonazora, kako se ne bih povezao s živom osobom. Čak i ako je netko sam ta živuća osoba, to mu nikada ne bi moglo dati pravo opravdanje za podučavanje znanosti duha u mjeri u kojoj to pokušavam učiniti; naprotiv, to je nužna karika za potpuno uranjanje u objektivni tijek svjetskog razvoja. Dakle, nisam napisao svoju epistemologiju, već Goetheovu epistemologiju, epistemologiju Goetheovog svjetonazora i tako dalje. Iz ovoga možete vidjeti kako se, u određenom smislu, ljudski razvoj nastavlja, koliko zrele postaju stvari koje ljudska bića ovdje stječu, ne samo za vlastiti život dok napreduje putem karme, već i kako postaju sve zrelije za svijet, i kako nastavljamo utjecati na svijet, kao što smo nakon nekog određenog vremena dovoljno zreli da šaljemo imaginacije, a nakon daljnjeg vremena i inspiracije, u navike ljudi. Tek nakon još duljeg vremena spremni smo i dovoljno zreli da šaljemo intuicije u najintimnije aspekte ljudskog života, u naše stavove. Ne bismo trebali vjerovati da naši stavovi nastaju ni iz čega, ili da se u svakom dobu iznova pojavljuju. Oni rastu iz tla u kojem je ukorijenjena naša duša, što je, međutim, identično djelovanju davno preminulih ljudi.
Vjerujem da kroz poznavanje ovakvih činjenica, ljudski život mora istinski iskusiti obogaćivanje koje mu je potrebno, s obzirom na cjelokupni karakter i značenje našeg sadašnjeg doba i bliske budućnosti. Mnogo toga starog je trulo, a nove stvari se moraju razviti, kao što sam često objašnjavao. Međutim, čovječanstvo ne može ući u ovaj novi svijet bez impulsa koje mu daje znanost duha. Radi se o osjećajima prema kozmosu, kojima pristupamo kroz znanost duha, odnosno, naš život je drugačije oblikovan nego prije, postaje drugačiji nego što je bio prije. Kroz znanost duha, ono u čemu se uvijek nalazimo mora za nas oživjeti, što je, međutim, čovječanstvo pozvano spoznavati, sve svjesnije, razvijajući se tijekom petog, šestog i sedmog post atlantskog kulturnog razdoblja, još uvijek tijekom vremena Zemlje.
Želio sam danas prenijeti ove stvari, koje su povezane s obogaćivanjem i oživljavanjem čovjekovog osjećaja za svijet, s njegovim dubljim stajanjem u životu; to je ono što sam želio pobuditi u vašim srcima, sada kada smo se ponovno mogli sastati nakon nekog vremena, i nadam se da ćemo se ovdje moći češće sastajati kako bismo raspravljali o sličnim stvarima, kako bi se kroz naše duše mogao ostvariti razvoj čovječanstva, ono čemu teži znanost duha.