.- Životna laž današnjeg civiliziranog čovječanstva, St. Gallen, 26. listopada 1916.
Naša literatura nam već pruža obilje detaljnog materijala iz kojeg možemo učiti o raznim činjenicama koje znanost duha sada može donijeti iz nadosjetilnih svjetova, a naši ogranci mogu raditi s tim materijalom. Stoga bi bilo preporučljivo kada se osobno susretnemo, raspravljamo o tome kako bi se taj materijal mogao odnositi prema našem duševnom životu, kako ga možemo uvesti u svoje živote, kako se mi sami možemo osvježiti, uzdići i ojačati kroz njega. Ukratko, bilo bi preporučljivo, da se u takvim prilikama više usredotočimo na pitanja našeg duhovnog pokreta, budući da se, po samoj prirodi stvari, osobno možemo susresti samo rijetko.
Mnogi od vas će primijetiti da čak i danas, dok istražujete znanost duha ili antropozofiju, još uvijek nailazite na brojne poteškoće. Nije li istina da se čovjek u početku nalazi u znanosti duha kroz potrebe svoje duše, činjenicom da duša mora postavljati pitanja o najvažnijim zagonetkama života? Čovjek se u znanosti duha nalazi posebno kada razmatra suvremeni život sa svime što on može ponuditi, i vidi koliko malo različiti duhovni smjerovi, bili oni religijski ili znanstveni, mogu pružiti istinski zadovoljavajuće odgovore na velike zagonetke života u dubljem smislu. A onda, kada se netko nađe u ovom duhovno znanstvenom pokretu kroz svoju žeđ za znanjem, kroz svoju čežnju za znanjem, kada netko neko vrijeme uroni u ono što je do sada stečeno iz duhovnih svjetova, tada se često javljaju poteškoće, poteškoće najrazličitijih vrsta. Za svakoga su različite, pa ih nije lako opisati u nekoliko riječi. Naši prijatelji često kažu: pronalaskom puta u znanost duha, doista sam stekao nešto izvanredno vrijedno, nešto značajno za život; ali me to na određeni način i izoliralo, otrgnulo od pogleda, od zajednice drugih ljudi; u određenom smislu, to mi je i otežalo život. Oni koji su, upravo u svojim duhovnim težnjama, prirodno ovisni o mnijenju vanjskog svijeta, to osjećaju posebno snažno. To zaista rađa najrazličitije poteškoće.
Kod drugih prijatelja, nakon što su neko vrijeme uronili u znanost duha, javlja se nešto, moglo bi se reći, poput tjeskobe, nešto što ih čini tjeskobnima, zabrinutima zbog svakakvih pitanja: kako se nositi sa životom i tako dalje. Mnogi od vas su si sigurno morali postaviti slična pitanja. Takva pitanja su često pitanja osjećaja i senzacija. S takvim poteškoćama u životu duše, želio bih započeti današnja promišljanja.
Prave veze između tih različitih osjećaja, koji mogu biti različiti za svakog pojedinca, stvarne veze, ponekad nisu u potpunosti shvaćene. Uvijek treba imati na umu: danas, kao ljudi koji se osjećaju privučeni antropozofskim istinama, mi smo još uvijek vrlo mala skupina. Usred smo borbe za život, koja se vodi izvan naših krugova sredstvima koja se oštro razlikuju od naših. I svatko tko barem malo razmisli o svemu što antropozofija želi biti za život, moći će primijetiti koliko se ciljevi mišljenja, osjećanja i htijenja, pod utjecajem antropozofskih ideja, u temelju razlikuju od ciljeva koje si danas postavlja velika većina čovječanstva. A budući da su misli i osjećaji stvarne činjenice, moramo prepoznati da naša mala skupina, odnosno svaki od nas pojedinačno, stoji unutar još uvijek relativno male moći u usporedbi s - moglo bi se čak reći, u većini slučajeva, potpuno suprotnim - mislima, senzacijama i osjećajima ostatka čovječanstva. Čak i ako životne teškoće koje nam se javljaju poprimaju najrazličitije oblike i ne otkrivaju odmah da su povezane s onim što sam upravo opisao, one su ipak s tim povezane; i moramo pokušati dovesti pred naše duše, kako se možemo nositi s takvim teškoćama, s teškoćama koje nastaju upravo zato što se vjerno i predano držimo cilja antropozofije, ali time dolazimo u sukob s ostatkom svijeta.
Kao što sam rekao, stvari postaju nejasne i ne pokazuju uvijek svoje pravo lice. Ono što moramo unijeti u svoje duše, kao neku vrstu lijeka, kako bismo pronašli sve veći unutarnji sklad, unatoč proturječjima vanjskog svijeta, kroz koje moramo ojačati dušu kako bi se mogla nositi s tjeskobom i neskladom koji se često javlja u njoj, jest jasan, ispravan pogled na odnos između onih koji ispovijedaju antropozofiju ili su za nju zainteresirani i ostatka čovječanstva. Jasno, oštro promišljanje o ovom pitanju, pročišćava našu dušu kako bismo mogli ostati jaki čak i kada nas tlače vanjske, proturječne sile. Ako se stvar promatra iz uske perspektive, moglo bi se reći: kakva mi je korist od toga ako mi je zaista jasno što odvaja antropozofiju os ostatka svijeta? Moje životne okolnosti se neće promijeniti kao rezultat toga! Takvo razmišljanje bila bi pogreška; jer se životne okolnosti možda neće promijeniti preko noći kroz jasne misli, pronicljive misli, ali snaga koju dobivamo kroz takve jasne misli u smjeru koji je upravo naznačen, te jasne misli, postupno nas jačaju do te mjere da zapravo mijenjaju naše životne okolnosti. Samo, ponekad još ne nalazimo mogućnost da razvijemo doista jasne, oštre i stoga snažne misli u tom smjeru.
Što se tiče onoga što želimo postići kroz znanost duha ili antropozofiju, i što želimo postići ne samo za sebe već i za svijet - i to moramo imati pred dušom kao jednu od onih jasnih misli - suvremeno čovječanstvo živi unutar strašne, više-manje svjesne ili nesvjesne laži, a učinak te laži unutar civiliziranog čovječanstva je monstruozan. To zapravo govori nešto vrlo značajno, i tu točku želimo malo pojasniti.
Teško je, kao misleća osoba s potpuno zdravim razumom, promatrati ono što danas postoji kao opća kultura u takozvanom civiliziranom svijetu, a da se ne shvati da toj kulturi mnogo toga nedostaje, da joj prije svega, nedostaje životnih impulsa. Pa pak, ta kultura sadrži mnogo dalekosežnih ideala. Čega sve nema u naše vrijeme u smislu ideala, kako ih ljudi nazivaju, u koje svrhe se osnivaju klubovi i udruge koje stvaraju programe kroz koje se ti ideali trebaju izraziti! Sve je to nevjerojatno dobronamjerno, smišljeno na takav način da se može reći: oni ljudi koji se okupljaju u manja ili veća udruženja, iz svih krugova i razina života, pod utjecajem ovih ili onih ideala, sa svog gledišta, žele dobre stvari, i stav tih ljudi u potpunosti treba poštovati. Ali ti ljudi uglavnom žive pod ograničavajućim utjecajem nekih ograničenja, koji proizlazi iz nesvjesne plašljivosti, nesvjesnog duhovnog kukavičluka, upravo u vezi s najvažnijom stvari koja je čovječanstvu danas potrebna. Mi kažemo: jest najvažnije! Ono što čovječanstvu danas treba jest duhovno znanje i uvođenje određenih duhovnih uvida u naše živote.
To je bilo veliko pitanje, posebno tijekom 19. stoljeća. Znate da postoje duhovni zakoni, zakoni o duhovnim svjetovima. Određeni ljudi su oduvijek znali za to, i naravno, čak i tijekom 19. stoljeća, kada se znanost duha još nije pojavila u obliku u kojem se sada pojavljuje, postojala su takozvana okultna društva, više-manje dostojna imena, koja su nastojala njegovati okultne istine, duhovne istine, na različite načine, a koja su također posjedovala određeni uvid u to što duhovne istine znače za svijet. Pa, upravo sredinom 18. stoljeća, dogodila se kriza u vezi s najdubljim impulsima modernog ljudskog razvoja. Ta se kriza posebno sastojala od uspona materijalizma u svim područjima, u području znanja, u području života. Materijalizam je dosegao vrhunac. Znamo da su se pojavili brojni ljudi koji su željeli osnovati sveobuhvatan svjetonazor utemeljen na znanstvenom materijalizmu. Ali taj teorijski materijalizam ne bi bio najrazorniji aspekt; naprotiv, praktični materijalizam, materijalizam koji prožima etički i društveni život, te religiozni osjećaj ljudi, doveo je čovječanstvo do krize tijekom 19. stoljeća. I oni koji su još uvijek nešto znali o spomenutim okultnim društvima, više-manje dostojnim tog imena, stoga su, posebno od sredine 19. stoljeća nadalje, svoju pozornost usmjerili na to kako izliječiti neobuzdani materijalizam. U određenim krugovima, oni koji su posjedovali duhovno znanstveni uvid - samo još ne onaj koji jedini može biti učinkovit i kojem se teži u obliku u kojem mi, u svoj skromnosti, težimo - oni koji su posjedovali drevni ili inače anakroni duhovno znanstveni uvid u razvoj čovječanstva, pitali su se: kako da izliječimo ono što se kroz moderni materijalizam nadvilo nad čovječanstvom? - I rekli su sebi: to možemo ispraviti pružajući ljudima dokaz da, baš kao što postoje osjetilne činjenice u našem okruženju, tako postoje i duhovne činjenice i duhovni entiteti u našem okruženju. - Ali, rekao bih, ljudi su bili navikli samo na eksperimentalno mišljenje, i na vanjsko iskustvo i percepciju. I tako ti ljudi s duhovno znanstvenim uvidima, koji su imali spomenute brige, nisu znali drugo rješenje nego dokazati postojanje duhovnog svijeta, na isti način na koji se dokazuju prirodni procesi vanjskog osjetilnog svijeta. I tako je isprobano sve moguće. I vidimo pokrete koji se pojavljuju tijekom 19. stoljeća s ciljem uvjeravanja ljudi u postojanje duhovnog svijeta. Najgrublji od ovih pokreta je, rekao bih, spiritualistički pokret. Dok se znanstvenici danas bore da shvate relativno transparentne metode naše znanosti duha, uistinu briljantni znanstvenici 19. stoljeća ozbiljno su se bavili spiritizmom.
Pa, spiritizam ima osobitost da bi trebao djelovati izvana, kroz nešto što se, takoreći, može predstaviti vanjskim osjetilima, poput kemijskog ili fizikalnog eksperimenta. U velikoj mjeri, ova metoda, koja od znanosti duha nastoji napraviti prirodnu znanost, već je danas bankrotirala - u velikoj mjeri, rekao bih - i postajat će sve jasnije da mora bankrotirati, jer, naravno, ne može se pustiti ljudima da duh dohvate rukama, figurativno rečeno. Stoga je mnogo toga što je učinjeno kroz svakakve tajanstvene makinacije određenih takozvanih okultnih društava tijekom 19. stoljeća i do danas, diskreditiralo duhovno znanstvena istraživanja umjesto da ih podrži. I stoga vidimo da se, posebno među ljudima najboljih namjera koji posjeduju uvid, posebno u socijalnim pitanjima, ali i u drugim aspektima praktičnog života, mnogo toga mora dogoditi, od sadašnjosti nadalje i u budućnosti. Vidimo da su ljudi koji to razumiju, zapravo pomalo šokirani, kada se kaže da najvažniji impulsi koje naše vrijeme i bliska budućnost trebaju, moraju doći iz istinskog duhovnog znanja, iz uvida da su stvarne duhovne sile i duhovni entiteti u ljudskom okruženju, poput osjetilnih činjenica i osjetilnih entiteta. Oni koji imaju dobre namjere u vezi s napretkom čovječanstva istinski su šokirani. Dozvolite mi da prvo navedem primjer. Mnogo toga možemo naučiti iz takvih primjera, koji se bave sveobuhvatnim pojavama života. Ako svoju pozornost usmjerimo na veliki primjer, onda nam taj veliki primjer jasno pokazuje s čime se mi, svaki od nas, susrećemo u malom opsegu svaki dan.
Uistinu važan čovjek, koji je istinski imao dobre namjere za socijalni napredak čovječanstva, ubijen je u Parizu dan prije izbijanja ovog nesretnog svjetskog rata: Jaurčs. Jaurčs je zasigurno bio jedna od najiskrenijih osoba našeg vremena, posebno u pogledu socijalnih težnji, a bio je i jedan od onih koji su, sa svom pronicljivošću, nastojali steći uvid u trenutne životne uvjete i razloge zašto oni sve više postaju apsurdni, vodeći sve više do osiromašenja i bijede ljudi i u duhovnoj i u materijalnoj sferi. I trudio se svom snagom pronaći ideje i misli koje je želio prenijeti ljudima, kako bi se zajedničkim naporom donekle riješila velika životna pitanja današnjice. Mnogo se može naučiti upravo od takvih ličnosti kao što je Jaurčs, a najviše se nauči kada se razmotre nedostaci koji se posebno u današnje vrijeme moraju vidjeti iz duhovno znanstvene perspektive, i o kojima treba jasno razmišljati, ne kod malih, nego kod velikih osobnosti, kod kojih se prije svega možemo uvjeriti u njihove čiste umove i njihovu iskrenu težnju za znanjem, kao i u određenu sposobnost uvida. Čovjek dobiva daleko više ako nedostatke našeg vremena ispita kod ljudi koje poštuje i visoko cijeni nego pokušavajući ih ispitati kroz ljude koje manje poštuje, jer im se ne može pripisati dobrohotna i dobra narav u najvišem smislu. Za takve ljude, koji su sve što su imali u mislima, osjećajima i volji, posvetili služenju čovječanstvu, služenju u podizanju čovječanstva na višu socijalnu razinu, za takve ljude poput Jauresa - a on zaista nije iznimka, vidimo najbolje ljude našeg vremena kako doživljavaju ove nedostatke - za takve ljude postaje zaista teško govoriti o stvarima poput naše znanosti duha. I upravo bi ti vrlo daroviti ljudi mogli postići za čovječanstvo ono što žele postići, ako bi samo mogli reći: sve što mogu postići svojim uobičajenim misaonim i znanstvenim sredstvima, pruža mi samo impulse koji su preslabi da bi istinski shvatio život; moram prepoznati da svi ti impulsi, koje na svom životnom putu želim pružiti čovječanstvu, stoje bez temelja. Prvo moram za sebe stvoriti temelj, moram prodrijeti, moram prožeti ono u što sam prije vjerovao, dubljim temeljem koji pruža znanost duha. Moram priznati duhovne činjenice, stvarne duhovne činjenice.
Vidite, netko tko ne priznaje takve duhovne činjenice i tko razmišlja o svakakvim stvarima i stvara ideale o tome kako danas promovirati ljudski napredak, poput je nekog tko pred sobom ima vrt s mnogim biljkama koje počinju pokazivati znakove umiranja, i on radi ovo, radi ono, radi mnogo stvari i cijelo vrijeme se trudi - ali ne postiže ništa. Da, jedna biljka napreduje malo bolje, druga gore, ali općenito, biljke se ne oporavljaju. Zašto se ne oporavljaju? Zato što je neka bolest možda uhvatila korijenje, koje on ne ispituje. Upravo je to slučaj sa socijalnim težnjama ljudi poput Jauresa. Ulažu ogromne napore, također čine izvrsne stvari na površini, ali ne prodiru do korijena, jer u samoj srži suvremenog života čovjeka, nedostaje prepoznavanje istinskog duhovnog svijeta. I bez obzira na to koliko naizgled dobro utemeljenih socijalnih uvida netko predloži, oni neće donijeti stvarne plodove za ljude ako ih ne potkrijepe uvidi koji mogu doći samo iz znanosti duha. Stoga će istinski napredak za suvremeno čovječanstvo biti moguć, samo ako se znanost duha može prepoznati u mjeri u kojoj je to upravo najvažniji dio znanosti duha za naše vrijeme: prepoznavanje stvarnih duhovnih bića i duhovnih sila, da to kod ljudi više ne nailazi na poteškoće, posebno za najbolje od ljudi. Jednostavno jasno uočimo da najbolji od ljudi, oni dobrih namjera, imaju poteškoća upravo s najvažnijom stvari: prepoznavanjem duhovnog svijeta kao takvog.
U Zürichu sam skrenuo pozornost na jednu točku koja to posebno jasno ilustrira. Postoji čovjek koji je vrlo blagonaklono govorio o našoj znanosti duha, pa čak i dao tiskati svoje primjedbe, čovjek koji je, pred vrlo obrazovanom publikom, jednom skupio hrabrost da ono što živi u našem duhovnom pokretu više ne smatra pukom glupošću. Ali taj čovjek ne može a da ne stane prije najvažnije stvari: prepoznavanja duhovnog svijeta. Što on kaže? "Moramo ga [ovaj duhovni pokret], barem u krugu okupljenom oko Steinera, nastojati shvatiti kao religijski pokret među našim suvremenicima, čak i ako nije izvorne, već samo sinkretističke prirode, ali ipak usmjeren prema temelju sveg života. Možemo ga prosuditi kao pokret usmjeren na zadovoljavanje nadosjetilnih interesa čovječanstva, a time i kao transcendiranje realizma koji se drži osjetilnog; u njemu možemo prepoznati, prije svega, pokret koji usmjerava ljude na promišljanje o moralnim problemima s kojima se suočavaju i koji cilja na rad prema unutarnjem preporodu temeljen na pedantnoj pažnji prema samoobrazovanju; treba samo pročitati Steinerovu knjigu 'Uvod u teozofiju' da bi se shvatila ozbiljnost s kojom su ljudi ovdje usmjereni na rad svog moralnog pročišćenja i samousavršavanja."
Ne čitam vam ove riječi iz nekog hira, već zato što zaista želimo jasnim pogledom vidjeti kako se vanjski svijet odnosi prema našim nastojanjima. Vidimo da je ovo dobroćudan čovjek koji naš pokret doista smatra sinkretičkim, jer mu je, prije svega, nepoznat, i ne zna kako je to potpuno novi pokret jednostavno zato jer se temelji na nečemu novom u svijetu: na novom smjeru prirodne znanosti, koja je njegov temelj. On ne može dati nikakve informacije o tome jer to ne razumije; ali ima dobroćudan stav prema našem pokretu. I ako se sada pusti da cijelo ovo predavanje koje je održao - 'Svijet misli obrazovanih' - djeluje na vas, vidi se: čovjek razmišlja o nužnosti duhovnog obrazovanja čovječanstva u našem vremenu, i u našem pokretu vidi jedan od pokušaja promicanja toga. Ali onda kaže, i to karakteristično: "Nadalje, u svojoj špekulaciji usmjerenoj prema nadosjetilnom, to je reakcija protiv materijalizma; međutim, time lako gubi uporište u stvarnosti i zaokuplja se hipotezama" - vjeruje da su pravi duhovni uvidi hipoteza, a ne uvidi - "u vidovitim fantazijama, u carstvu snova, tako da više ne zadržava dovoljnu snagu za stvarnost individualnog i socijalnog života."
Vidite, iako tako dobronamjerno sudi da kasnije kaže: "Ali ipak, želimo i moramo registrirati Teozofiju kao korektivnu pojavu u sadašnjem obrazovnom procesu", on se osjeća prisiljenim odmah zaustaviti pred svime bez čega se naš pokret ne može zamisliti, pred onim što uvodimo odmah na početku: nadosjetilnim činjenicama; jer bez da čovjek stekne vezu s nadosjetilnim činjenicama, čovječanstvo se ne može izvući iz slijepe ulice u koju danas teži. Ali čak i dobronamjerni ljudi vjeruju da - dok naš pokret upravo traži čvrsto tlo pod nogama, bez kojeg svi drugi socijalni ideali vise u zraku - ovaj pokret vodi u carstvo snova, da više "ne zadržava dovoljnu snagu" upravo u pogledu organizacije socijalnog života. Kao što sam rekao, ovo nije zloba rođena iz nepovjerenja, već nepovjerenje rođeno iz nesvjesne plašljivosti, nesvjesnog kukavičluka pred prepoznavanjem duhovnih činjenica. Ovo je jasan nedostatak uvida, ili bolje rečeno, jasno je da je to nedostatak uvida u ono što znanost duha može doprinijeti u smislu pružanja temelja za socijalna nastojanja.
I tako se, naravno, ljudi poput Jauresa danas nalaze u situaciji u kojoj ne mogu prepoznati, na temelju misli koje su upili iz svog odgoja, od svih svojih suvremenika, da sve što se događa fizički ovisi o duhovnim svjetovima, i da čovjek, u sferi u kojoj je pozvan intervenirati u životu - naprimjer, također i u odnosu na socijalni život - može pravilno intervenirati samo ako mu je to omogućeno poznavanjem duhovnih zakona kojima se duhovni svijet može unijeti u fizički. I činjenica da su takvi ljudi suočeni s ovom nemogućnošću, da je to uistinu raširena pojava među najboljim ljudima našeg vremena, donosi značajne, doduše nesvjesne, ali ne manje značajne, laži u naše doba. Te se laži mogu presresti gotovo bilo gdje.
Razmotrimo slučaj Jauresa, jer je to tipičan primjer. Pred ostatkom čovječanstva stajao je čovjek koji je, koristeći sva sredstva socijalne spoznaje, nastojao poboljšati ono što je prepoznao da bi moglo, ako se ispravno shvati, odvesti ljude samo u slijepu ulicu. Ispred ostatka svijeta stajao je čovjek koji se, kako bi stekao potrebne uvide na ovom području, istinski upoznao sa svim povijesnim činjenicama, koji je proučavao povijest prošlih vremena i nastojao naučiti iz tih činjenica ranijih vremena, što se može učiniti u sadašnjosti kako bi se izbjegle pogreške koje su se pokazale očitim pogreškama u ranijim socijalnim eksperimentima čovječanstva. U svim svojim naporima, Jaures, kao i drugi, suočava se s nemogućnošću istinskog prepoznavanja duhovnog svijeta, istinskog prepoznavanja da kroz ljudska bića kontinuirane struje duhovnog života teku iz duhovnog svijeta prema dolje u ovaj svijet. Jedan od prekrasnih eseja koji je Jaures napisao, bavi se odnosom između socijalizma i patriotizma u smislu Jauresa. U njemu Jaures pokušava pokazati kako povijesni događaji utječu na ljudsku evoluciju, kako djeluju u ljudskoj evoluciji. Nakon što je iznio razne čimbenike koji su djelovali u Rimskom carstvu kako bi razumio što bi u sadašnjosti trebalo imati utjecaja, nakon što je pokazao što je djelovalo u starogrčkom svijetu kako bi shvatio što bi se trebalo manifestirati u drugim vremenima, nakon što je pokazao razne stvari s iznimnom željom za znanjem, piše i poglavlje o modernom dobu. Značajno poglavlje u knjizi Jauresa je ono koje se bavi proletarijatom i patriotizmom, te je zanimljivo ispitati ovo kratko poglavlje kako bismo vidjeli što se zapravo događa u dušama najboljih ljudi oko nas danas.
U ovom poglavlju, Jaures se bavi time da pokaže da u modernom napretku, nije glavno vlasništvo nad zemljom, već industrija i tako dalje, ali nećemo se upuštati u ta pitanja; važno je da je ovdje prisiljen ukazati na lik Ivane Orleanske, Djevice Orleanske. Sada zamislite čovjeka koji u potpunosti živi u suvremenim idejama, pokazujući na Djevu Orleansku, lik, o kojem svatko tko poznaje modernu povijest zna - svatko tko objektivno prepoznaje činjenice morat će to priznati - da bi karta Europe danas jednostavno bila potpuno drugačija da se ona nije umiješala. Jaures, naravno, to također prepoznaje. On kaže: Bila je jednostavna seoska djevojka koja je vidjela bol i teškoće seljaka oko sebe, ali za koju su sve te nevolje predstavljale samo blizak primjer uzvišene i veće patnje koju su podnijeli opljačkano kraljevstvo i okupirana nacija. U njezinoj duši i u njezinim mislima, nijedno mjesto, nijedan zemljišni posjed ne igra ulogu; ona gleda dalje od polja Lorraine. Njezino seljačko srce veće je od sveg seljaštva. Ono kuca za dalekim, dobrim gradovima koje je okružio stranac. Život na poljima ne znači nužno biti zaokupljen pitanjima tla. U buci i vrevi gradova, Ivanin san bi sigurno bio manje slobodan, manje smion i manje sveobuhvatan. Samoća je štitila smjelost njezine misli, a veliku patriotsku zajednicu doživljavala je mnogo življe, budući da je njezina mašta, bez zbunjenosti, mogla ispuniti tihi horizont s boli i nadom koja je nadolazila. Nije je ispunjavao duh seljačke pobune; htjela je osloboditi veliku Francusku, da je kasnije posveti bogoslužju, kršćanstvu i pravdi. Njezin cilj činio se tako uzvišenim i Bogu ugodnim, da je, kako bi ga postigla, kasnije pronašla hrabrost suprotstaviti se čak i Crkvi i pozvati se na otkrivenje koje je stajalo daleko iznad svakog drugog otkrivenja."
Ovdje vidimo čovjeka koji je, budući da je uronjen u suvremeno materijalističko razmišljanje, osuđen razmišljati samo na temelju materijalističkih načela, da tako kažem. Ali koji je, budući da želi biti povijesno iskren, prisiljen ukazati na ovo izvanredno ukazanje Djevice Orleanske i shvatiti ga tako ozbiljno, kao što prepoznajemo iz njegovih riječi. Dakle, pred Jauresom stoji cijeli povijesni značaj Ivane Orleanske. Ali sada se pitamo: što uostalom može - možda je to pretjerano za Jauresa, ali je možda i za mnoge druge koji djeluju u duhu Jauresa - što Ivana Orleanska može biti, za takvu osobu, koja živi unutar takvog socijalnog pogleda kao Jaures, osim nekoga tko je, kroz određeni religijski zanos, kojem se ne bi trebalo težiti ako se želi ostati racionalna osoba, došao do impulsa, do kojih je već došla? Sigurno, ti ljudi neće prepoznati ono što nam mora biti jasno iz znanosti duha: da su u vremenu kada se duhovno znanje koje danas imamo još nije moglo steći, struje duhovnog života iz duhovnih svjetova tekle, više-manje nesvjesno, kroz takve ličnosti poput Djevice Orleanske, da je ona bila medij, ne za ljude, kako se mediji često zloupotrebljavaju u moderno doba, već za božansko duhovne svjetove koji su htjeli utjecati na zemaljski fizički svijet. Da je ono što je dolazilo od Djevice Orleanske bilo vrijednije od onoga što su drugi bili voljni i sposobni komunicirati, na temelju svojih ljudskih uvida, moralo se priznati. Da je kroz ovu Ivanu Orleansku govorio duhovni svijet, takvi ljudi prirodno nisu mogli priznati. Pa ipak, kada govore o stvarnim činjenicama, kada govore o ljudima poput Djevice Orleanske, moraju ih čak i priznati; stoga joj moraju pripisati sve što se događa - samo promislite o ovome: što se događa - osobama čiji duhovni život ne prepoznaju, čiji duhovni život sigurno ne bi htjeli slijediti.
To je, čak i ako netko danas odbija to priznati - čovjek može i zatvoriti oči pred tom činjenicom - to nije ništa drugo nego najdublja životna laž. Ovo je prava životna laž, i njome vam opisujem samo jedan slučaj te životne laži koja pulsira našim socijalnim životom danas, a koja je posljedica činjenica da ljudi ne priznaju što je stvarno, što je najstvarnije, već su to prisiljeni smatrati činjenicom zbog onoga što je donio nedavni duhovni razvoj. Laži su također činjenice i imaju učinak u skladu s tim. Čak i ako su to potpuno dobronamjerni, ozbiljno stremeći i važni ljudi poput Jauresa - budući da su okolnostima svog vremena vezani za takvu životnu laž, ono što iz njih proizlazi ipak ne može imati oslobađajući učinak na ljude.
Da, stojimo unutar životne činjenice kojoj moramo dopustiti da jasno i razlučivo, duboko djeluje na naše duše. Moramo imati hrabrosti da s jasnim uvidom pogledamo takve životne laži i iz tog jasnog uvida moramo pronaći snagu da se održimo suočeni sa svime što struji sa svih strana, a ipak, s jedne ili druge strane, ponekad potječe iz te laži, vrlo prikrivene i skrivene. Kakav pravi unutarnji uvid u međusobne odnose ljudskog života mogu zapravo steći ljudi koji su uhvaćeni u takvu laž? Moraju u sebi pomisliti: ah, evo dolaze ti čudni likovi koji tvrde da imaju veze s duhovnim svjetovima popu Ivane Orleanske, pa im se čak mora pripisati i povijesni značaj; ali sigurno se ovo ne smije predstavljati kao primjer koji treba slijediti, kako bi se duhovne sile nekako uvukle u fizički svijet! - Mnogo će vode još proći niz Rajnu prije nego što širi krugovi ljudi shvate i priznaju cijelu ozbiljnu činjenicu o kojoj smo upravo govorili. Danas su čak i prirodoslovci usvojili stav koji su nekoć usvojili teolozi, prema Djevi Orleanskoj. Jer ono na što Jaures konačno skreće pozornost, dio je duboke tragedije ovog ukazanja Djeve Orleanske u to vrijeme. Teolozi su u to vrijeme rekli: ono što ona daje kao svoje duhovne uvide u svijet, ne slaže se s onim što znamo kroz našu teologiju! - U to vrijeme, u oblasti teologije, to je proizašlo iz istog duha kojim sada govore znanstveni umovi, nakon relativno kraćeg razdoblja nego što je to bio slučaj s teologijom. Djeva Orleanska odgovorila je onima koji su je prosuđivali iz teološke perspektive i koji su rekli da svoja čuda i svoju misiju mora opravdati Svetim knjigama: više je napisano u Božjoj knjizi nego u svim vašim knjigama. - To je povijesna izreka. Ali to je također izreka koja i danas vrijedi. Jer, s gledišta znanosti duha, mogu se pobiti svi prigovori, i teološki i znanstveni: u knjizi duhovnih svjetova napisano je više nego što protivnici mogu sanjati. - A Jaures ovim riječima dodaje: "Divna izreka, koja u određenom smislu stoji u suprotnosti sa seljačkom dušom, čija je vjera prije svega ukorijenjena u tradiciji. Koliko je sve to daleko od tupog, uskogrudnog i ograničenog patriotizma zemljoposjednika! Ali Ivana čuje glasove svog srca dok gleda prema blistavim i blagim visinama neba."
Da, prepoznavanje toga svakako dobro zvuči iz usta naših suvremenika; ali što je na jeziku čak i najboljih naših suvremenika? Prepoznavanje nečega što oni više-manje smatraju fikcijom, fikcijom koja život može učiniti više ili manje lijepim, ali kojoj ne priznaju nikakvu stvarnost. A to je laž života.
Dakle, vidimo da nam je potrebna jasnoća o postojanju ove životne laži. S njenim učincima suočeni smo posvuda, svugdje, i danas sprječavaju znanost duha da stekne utjecaj koji bi zaista trebala imati. Ali sve više ljudi morat će ne samo steći teorijske uvide u znanost duha, već i pronaći unutarnju snagu da znanost duha uvedu u pojedinačne posljedice života. To bi se moglo pokazati u najrazličitijim područjima života. I opet, moglo bi se reći da su ovdje prikrivene prave činjenice. Jer očito se može prigovoriti svemu što se govori o znanosti duha. Uzmimo područje života koje je, moglo bi se reći, ljudima najlakše cijeniti, iz jednostavnog razloga što je povezano, što je usko povezano s vanjskim iscjeljivanjem. Vidite, znanost duha mogla bi imati izuzetno blagotvoran učinak kada bi ljudi bili spremni dopustiti da medicinski fakulteti, medicina i farmakologija, budu donekle pod utjecajem ove znanosti duha. Jer, sve više i više, moderni znanstveni razvoj doveo je do toga da sama medicina poprima materijalistički karakter. Svakako, taj materijalistički karakter donio je i vrlo korisne stvari, i treba samo ukazati na izvanredno veliki napredak na polju kirurgije, da bi se pronašlo opravdanje za stalno ponavljanje, onoga što i ja kažem: da se treba diviti nedavnom napretku u prirodnim znanostima. Ali postoje i drugi, ne manje važni aspekti medicinskog znanja i medicinske vještine, koji enormno pate od materijalističkog trenda, i koji u budućnosti mogu napredovati samo uvođenjem duhovno znanstvenog znanja u relevantna istraživanja.
Kroz takvo duhovno znanstveno znanje, bit će prepoznate veze u ljudskom organizmu za koje suvremena znanost zna samo detalje. Svakako, takve stvari često instinktivno osjećaju pronicljivi istraživači; ali to sprječava dovoljno brz napredak, i moglo bi se reći: kad ne bi prevladavalo takvo fanatično odbacivanje svega duhovno znanstvenog, posebno na medicinskom području, i kad se medicina ne bi trudila da je relevantne vlasti i vlade monopoliziraju kao silu, mogla bi se postići ogromna postignuća na dobrobit čovječanstva. Možete reći: pa, ništa ne sprječava duhovnog istraživača da ostvari ovaj napredak! - To je samo maskiranje stvari, jer jednostavno nije istina. Materijalizam koji danas prevladava zapravo sprječava duhovno istraživanje da intervenira. Jer potpuno je pogrešno vjerovanje da duhovni istraživač koji danas prozre stvari može u svakom slučaju pomoći pojedincu. U tome ga ometa vanjski materijalizam medicine i bit će sve više ometan ako se materijalizam u medicini nastavi dulje vrijeme. U medicini, ne može se reći duhovnom istraživaču: 'Evo Rodesa, evo pleši' - jer mu noge nisu slobodne za ples. Svakako se ulažu pohvalni napori kako bi se pobunili protiv materijalizma u medicini; ali svi ti napori nisu adekvatni jer im, prije svega, nedostaje uvid da nije stvar samo suprotstaviti se materijalističkoj medicini, već da se, prije svega, mora raditi s onim što je moderna medicina stekla - ali u duhovno znanstvenom smislu - naime, alatima koji su izvana potrebni na ovom području. Ali ljudi bi bili zapanjeni onim što bi se pojavilo kada bi se duhovno znanstvena perspektiva uvela u klinike i sobe za disekciju danas, i kada bi se duhovno znanstvena perspektiva uvela u ostale resurse i alate medicinske struke. Ali također i napori moraju biti usmjereni u tom smjeru. Napori se ne smiju usmjeriti na zanemarivanje materijalističke medicine, već na uvođenje znanosti duha u ovu materijalističku praksu. A prije toga, ne može se pružiti nikakva individualna pomoć. Razlozi zašto to ne može biti slučaj, ne mogu se raspraviti na tako kratkom predavanju; ali je tako. Dakle, s određenim stupnjem otvorenosti, moglo bi se postići mnogo, posebno na području tako usko povezanim s vanjskim iscjeljivanjem.
A što se tiče gorućih socijalnih pitanja, postalo bi jasno da će, iako će se i dalje činiti mnogi pokušaji da se poboljša ovo ili ono u socijalnoj sferi, da se poboljšaju ovi ili oni uvjeti života, svi ti pokušaji propasti. Tek kada se dođe do točke primjene aksioma znanosti duha na socijalno pitanje, baš kao što se aksiomi primjenjuju na matematiku ili geometriju, pronaći će se uistinu učinkovita sredstva.
I tako živimo u svijetu, s kojim se, prije svega, naša vlastita duša, kada nas obuzme znanost duha ili antropozofija, mora suočiti radikalno drugačijim mislima i osjećajima. Živimo, da tako kažem, u atmosferi koja od nas zahtijeva razvoj snage, snažnu samoodrživost. I to su dublji razlozi zašto često možemo postati malodušni, osjećati se usamljeno i zašto možda ovome ili onome, ispovijedanje znanosti duha, teško pada u životu. Ali ako imamo jasan uvid u to koliko je veliko ono u što se smještamo unutar cijelog konteksta, i kako se to danas čini malim jer smo još u povojima, i mi možemo pronaći tu snagu, istinski je možemo pronaći. Sve veliko u razvoju ljudi, mora imati početak kao malo.
Ovdje bih želio istaknuti, kao što sam nedavno u Zürichu, kako ograničavajući, nelogični i nekoherentni elementi žive u cjelokupnom mišljenju suvremenog čovjeka. To proizlazi iz činjenice da je prirodna znanost s nedavnim događajima imala zasljepljujući učinak na ovo moderno čovječanstvo. Ta prirodna znanost dala je veličanstvene, divljenja vrijedne rezultate u pogledu vanjskog osjetilnog svijeta, a oni ljudi koji su prije upravljali duhovnom baštinom čovječanstva osjećali su se, mogao bih reći, potisnuti unatrag, sve više potisnuti unatrag. U tome posebno nisu dobro prošli određeni teolozi. Pogrešno je jednostavno odbaciti ono što je u razvoju čovječanstvo iznjedrilo kroz teologiju. Ta teologija sadrži duboke, značajne temeljne istine, uključujući i o ljudskoj duši; čak i ako ih znanost duha u mnogim aspektima mora pobliže osvijetliti, u njoj postoje mnoge temeljne istine. Samo zato što nisu predstavljene na način koji odgovara potrebama suvremenog čovječanstva, mora se u mislećim ljudima i u duši koja osjeća, pojaviti čežnja za odgovorom na duhovno znanstvena pitanja. Ali teolozi koji nisu htjeli sudjelovati u takvim duhovno znanstvenim nastojanjima, našli su se u čudnoj situaciji: imali su istine, ali te istine nisu bile primjenjive ni na što, jer su druge znanosti oduzele objekte za te istine. Teolozi su imali istine o duši - ali dušu im je oduzela prirodna znanost. I sada teologija može izraziti istine riječima, ali se ne bavi objektima; objekte čak želi prepustiti prirodnoj znanosti da ih tiho ispituje, jer su teolozi u mnogim aspektima previše lijeni da bi se uhvatili u koštac s prirodnom znanošću. I to je ono što moramo vidjeti kao značajno u znanosti duha: da ova znanost duha u potpunosti preuzima prirodnu znanost, bavi se svime što je prirodna znanost stekla i doprinosi dodavanjem duhovno znanstvenih načela znanstvenom procesu. Teolozi to nisu htjeli učiniti; ponekad ih pokreće vrlo čudan stav, upravo tamo gdje je važno sudjelovati, držati se objekta.
Netko tko se u određenim krugovima smatra uistinu izvanrednim teologom, i kao profesor, što je nekoć bio, i kao pastor, napisao je knjižicu u kojoj prepričava vjerska predavanja; i u toj knjižici izražava takve misli, koje je čudno osluškivati. Čovjek gleda u dušu značajne osobe našeg vremena - doista, ne mogu drugačije reći; ponekad je čovjek preplavljen misaonim oblicima koje značajna osobnost može iznijeti na vidjelo! Naprimjer, već na prvom predavanju, ova poznata, značajna figura govori o tome kako se mora pristupiti prirodnoj znanosti i odreći se prirodnog čovjeka; teolog može zadržati samo čovjeka slobode. Ali sloboda u tom smislu postaje samo puka riječ! Ne kaže li on tada da bi sav sadržaj duše prenio u prirodnu znanost? - Sada, zadržao je samo riječ mudrost - i čak daje prilično šarmantan razlog zašto ima taj stav; kaže, naime, sasvim suhoparno, da ima taj stav. Tako teolog koji je svojim slušateljima na tim predavanjima želio opisati najmoderniji oblik kršćanstva, već na prvom predavanju kaže: "Čovjek, kakav nam se čini u zoologiji, dvonožni, uspravno hodajući homo sapiens, opremljen fino razvijenom kralježnicom i mozgom, jednako je toliko sastavnica prirode kao i svaki drugi organski ili anorganski entitet, sastavljen od iste mase, istih energija, istih atoma, prožet i vođen istom silom; u svakom slučaju, cijeli fizički život čovjeka, koliko god složen bio, znanstveno je određen u cijelom svom sastavu, uređen zakonima kao i sva druga živa i neživa bića u prirodi. U tom pogledu nema nikakve razlike između čovjeka i meduze, kapi vode ili zrna pijeska."
Teološka predavanja, predavanja teologa, pastora! Ali ovaj teolog ne govori tako samo u vezi s fizičkim; on nastavlja: "Duševne funkcije dostupne znanstvenom promatranju podliježu zakonima jednako strogim kao i tjelesni procesi; a osjeti koje imamo, kao i predodžbe koje formiramo, jednako su nam nametnuti prirodom" - molim vas: osjeti i predodžbe! - "kao i živčani procesi koji vode do osjećaja užitka i boli. To su jednako mehaničke predodžbe kao i one parnog stroja."
Vidite, duša klizi u ruke prirodoslovca, a teolog zadržava samo stare teološke prazne izraze, za koje nudi fraze; jer posljednje stranice, posljednja predavanja, sada se sastoje samo od fraza, omatajući ono što se raspravljalo u teološke prazne fraze. Ali on ipak ukazuje na stav, zašto je danas tako velikodušan u svojoj predaji objekata. I tu se uočava vrlo čudan stav: vidite, kaže on, teolozi moraju djelovati kao on, mora se čak ići i dalje, kaže on: "Ovo prirodno zakonsko određenje čovjeka utječe ne samo na njegove fizičke funkcije, već i na njegove duhovne. To je ono što smo mi teolozi oduvijek odbijali priznati" - samo što je on to nadišao, uzdigao se na višu razinu, sada to priznaje - "jer smo pomiješali znanstveni koncept duše s teološkim i bojali se neugodnih posljedica za vjeru."
Ali sada je došao do točke u kojoj se više ne boji neugodnih posljedica za vjeru, što i priznaje! Tada kaže: "Ali one nastaju upravo kada se ne dopusti znanosti da dođe do svog punog zaključka". Pa sada kaže: prepustimo se sada ovoj znanosti, inače će imati neugodne posljedice! Inače će ova znanost imati odvratne posljedice! I onda ga hvatamo kako izuzetno briljira: "jer će se tada izgubiti povjerenje mislećih ljudi".
Eto vam čemu veliki teolog danas teži! Kroz sve ove putove koje sam vam danas opisao - one najbolje - ljudi su došli do onih osjećaja s kojima nam se obraćaju kada govorimo o duhovnom; to ne treba pobrkati, i onda sigurno ne koristiti istinsku unutarnju snagu duše koja bi mogla biti temelj duhovnog uvida! - Vidimo: ako ljude uhvatimo u onome što danas prožima njihovo najdublje biće, recimo, ako takve stvari ne preskačemo bezobzirno, onda se ljudi danas pokazuju izvanrednima. O tome moramo imati jasan uvid. Na temelju tih jasnih uvida ne bismo se trebali čuditi što, kada takve misli njeguju oni koji su službeno pozvani na vjerski, duhovni odgoj čovječanstva, teško nam je pozicionirati se u svijetu s radikalno suprotnim.
Moramo se neprestano podsjećati na cilj kojem zapravo služimo unutar cijelog konteksta čovječanstva, suprotstavljajući se zavodljivim mislima čovječanstva koje danas dolaze sa takvih strana, onim mislima koje jedino mogu biti plodonosne. I takva misao nas uvijek može uzdići, čak i u najjačoj depresiji, i ponovno nas učiniti jačima. Takva misao je apsolutno važna u svakoj sekundi našeg života, i važno je da se znanošću duha bavimo na način da se on što manje otkriva u našim vanjskim životima, već da je upijamo tako snažno i intenzivno da, čak i suočeni s kušnjama koje nam nameće, imamo snage reći si: moraju biti tamo! - Budući da nas je naša karma dovela do toga, želimo prihvatiti i sve što nam ona može nametnuti kao kušnju. Jer suprotstavljene sile u svijetu znanosti duha danas je nevjerojatno teško prevladati, a ljudi su toga u osnovi nesvjesni. Jer, naravno, taj čovjek ne sluti što je uistinu bit mišljenja i osjećaja, a što se može otkriti tek kada se iz znanosti duha stekne jasan uvid u potpunu pogubnost i destruktivnost takvog mišljenja - čovjek nema pojma o svemu tome! Stoga mu se ne može pripisati nikakva krivnja, ne može ga se zanemariti, već se takva činjenica mora prihvatiti sasvim objektivno, poput potresa, poput vulkanske erupcije, koje također imaju destruktivan učinak na ljude - iako na malom području - vanjskim fizičkim sredstvima. Ali ovaj čovjek zaista ne može misliti. I stoga je on samo primjer važnih ljudi u naše vrijeme koji ne mogu misliti. Ne može misliti! Zamislite da kaže: Ljudsko tijelo prirodno predajemo prirodnoj znanosti, nema drugog načina; jer što bismo mi teolozi trebali učiniti s njim? Ne možemo ispitivati tijelo, zar ne? - Da, ako netko istinski ispituje duh, taj duh sudjeluje u konstrukciji tijela i stoga se tijelo ne može odvojiti i dati ga, kao što je objašnjeno na jučerašnjem javnom predavanju, o tome ovaj čovjek nema pojma. On daje tijelo; ali daje i dušu - jer se praktički osjeća kao parni stroj - on samo, kako izričito kaže, za teologiju zadržava, 'čovjeka slobode'. Ali sada, nakon što je zadržao čovjeka slobode, on sa sigurnošću kaže: 'Čovjek prirode', kao sastavnica prirode, gubi svoju neovisnost i slobodu; sve što doživljava, sve što pati, mora trpjeti apsolutno prema zakonu prirode.
Dakle, čovjek gubi tu slobodu kroz svoju prirodu. A sada promislite što ovaj teolog zapravo još uvijek zadržava! Prvo kaže: čovjeka prirode, on daje prirodi, i za sebe zadržava čovjeka slobode; ali onda navodi: čovjek prirode je takav da, kao sastavnica prirode, gubi svoju neovisnost i slobodu, i "sve što doživljava i pati, mora trpjeti apsolutno prema zakonu prirode". Sada mu uopće ništa ne preostaje! Stoga ne čudi što tada govori samo u frazama. Ali dobri čovjek toga nije svjestan, i on je tipičan primjer kako najvažniji ljudi danas nisu svjesni diskontinuiteta misli koji danas postoji. Čovječanstvo je doista dostiglo stupanj razvoja gdje ono što se podrazumijeva pod razmišljanjem o fizičkom životu mora biti oplođeno onim mislima koje se također odnose na duhovni svijet; inače će te misli koje se odnose na fizički svijet biti prekinute u svakoj točki, jer ljudi koji danas imaju riječ, nisu upoznati ni s najjednostavnijim činjenicama odnosa u svijetu.
Znamo da se čovječanstvo danas nalazi u prijelaznom razdoblju. Ne govorimo u površnom smislu u kojem se sada govori o prijelaznim razdobljima, već u drugom smislu. Nalazimo se upravo u tim prijelaznim razdobljima u kojima su stari atavističko vidovnjački instinkti izumrli i u kojima se mora postići svjestan ulazak u duhovne svjetove. To je činjenica očita duhovnom istraživaču. Ali te stare atavističko vidovnjačke sposobnosti koje su ljudi posjedovali davale su im i učinkovite misli, ukoliko su im bile potrebne, u njihovoj kulturnoj epohi. Povijest bilježi samo malo od veličanstvenih misli koje su kaldejska ili egipatska kulturna epoha posjedovale u smislu intervencije u ljudski život. Koliko god teško mogu odoljeti našoj današnjoj kritici, za svoje vrijeme su učinile svoje. Značajne misli - naše doba mora ponovno steći misli sposobne intervenirati u stvarnost! Ali to može učiniti samo ako ga oplodi duhovni svijet, baš kao što su njime bila oplođena davna vremena. Pa ipak, ljudi danas nisu nesvjesno oplođeni. Stoga mora postojati svijest, ako ljudi žele steći duhovno znanstveno znanje. Čak i u ovom čovjeku, za kojeg se lako može pokazati da je pogođen najgorim posljedicama nepromišljenosti našeg vremena, i da uzrokuje neizmjernu štetu zaražavajući toliko ljudi svojom nepromišljenošću, ne vidimo ga kao zlonamjernu osobu; čak pred sobom imamo pronicljivu osobu, naime, onu koja posjeduje upravo onaj uvid koji se može imati u naše vrijeme ako se na određeni način ne može napredovati prema stvarnom duhovnom svijetu, u smislu, kao što sam rekao, i čak ni ljudi poput Jauresa ne mogu napredovati. Ali čak i ljudi poput ovoga koji je održao ova religijska predavanja, čak i takvi ljudi, znaju da se čovječanstvo danas, u određenom pogledu, suočava sa slijepom ulicom, da se ne može nastaviti s mišljenjem, osjećajem i voljom, na temelju elemenata starih svjetonazora. I on također zna da je to dovelo do materijalizma u moderno doba, i zna da se stvari moraju promijeniti. I u osnovi, nije malo radikalan, jer govori o tome kako je 19. stoljeće dovelo ljude do koncepata poput sportizma, konformizma i mamonizma. Čovjek govori o svim tim stvarima, koje su određene tamne strane materijalizma, i sasvim je spreman reći: sportizam, konformizam i mamonizam, moraju se prevladati.
Ali ono što on govori ostaje samo fraza, jer na kraju prvog predavanja - čovjek ne može vjerovati svojim očima, čovjek ne može vjerovati svojim kognitivnim moćima - napisano je sljedeće. Sljedeće danas može reći značajan, poznat čovjek. Počinje rekavši sasvim ispravno: Sve stvari koje se događaju treba drugačije vrednovati, "one više ne smiju biti krajnji cilj. Ne smije više postojati trgovac kojem je zarađivanje novca samo po sebi cilj; uživanje u životu ne smije više biti sadržaj života; ne smiju više postojati ljudi koji žive samo za svoje zdravlje."
Dakle, on je vrlo radikalan. Sa stajališta znanosti duha, sigurno nećemo predlagati tako radikalne stvari; radije ćemo ljude prepustiti njihovoj vlastitoj slobodi, i znamo da ako razumiju karmu i reinkarnaciju i ostalo što znanost duha nudi, precizno će pronaći svoj put u životu. Ali ovaj čovjek, koji zna da su se ljudi doveli u slijepu ulicu, kaže prilično radikalno - sigurno bi se promijenio kada bi se bavio znanošću duha - da ljudi više ne bi trebali zarađivati novac, više ne bi trebali uživati u životu, više ne bi trebali živjeti za svoje zdravlje. Jednom sam došao - ovo je jedan slučaj među tisućama - u sanatorij kojim je upravljao poznati čovjek; tamo su bili ljudi oboljeli na živce. Jednom sam vidio gomilu živčano oboljelih ljudi kako marširaju dok su išli na ručak. Činilo mi se da je najbolesnija, najnemirnija osoba sam poznati ravnatelj bolnice! Ali sada je naš čovjek, naš teolog, radikalan; kaže: sadržaj života se mora promijeniti; nitko više ne bi trebao živjeti samo za svoje zdravlje i tako dalje. Ali sada sljedeće linije: "To znači", kaže, i time završava svoje predavanje, "da se sve što je do sada učinjeno treba činiti, ali se treba razmatrati nešto drugačije".
To je reforma života! Zamislite samo, ovo je reforma života od nekoga tko tako duboko gleda u ono što je nužno: sve mora biti drugačije, to jest, ništa ne bi trebalo biti drugačije, već o svemu jednostavno treba razmišljati drugačije: "Te stvari ne bi trebale predstavljati ono najdublje, cilj, najvišu vrijednost. Njima treba težiti istom energijom, vrednovati" - to jest, razmišljati o njima - "drugačije važući nego prije".
Pa, ovim stvarima se nema što dodati! Doista je potrebno usmjeriti pozornost na te stvari; jer se ne mogu naći kod pojedinačne osobe; mogu se naći u cjelokupnom civiliziranom svijetu. I ono što ljudi doživljavaju u svojim sudbinama, ne proizlazi ni iz čega drugog nego iz ovog neadekvatnog mišljenja i osjećanja; to je karma tog manjkavog mišljenja i osjećanja! Na to se mora usmjeriti pozornost, i barem kao znanstvenik duha, mora se pronaći mogućnost da se ne sluša ono što danas urla i grmi svijetom, a što se prepoznaje kao 'najviše vrijednosti' na temelju drugih impulsa; čovjek mora istinski biti sposoban sagledati ove stvari u tom smislu, ne dopuštajući sebi da ga zamagle svakakvi osjećaju koji danas vladaju svijetom, i pod čijim se utjecajem danas izgovara toliko laži; jer te stvari imaju svoj utjecaj. Živimo u takvoj sferi - već sam to rekao u Zürichu - da ovaj čovjek, koji ljudima uručuje takve stvari, tako da, dok ga slučaju, te čudovišne misli ulaze u njihova srca i umove, može reći: "Sadržaj ove male knjige sastoji se od 12 govora koje sam održao prošle zime u..." - sada dolazi grad kojeg neću imenovati - "pred publikom većom od tisuću ljudi".
Ali - grad je potpuno nebitan - sada ih ima tisuće! To treba shvatiti. I potrebno je vidjeti svu ozbiljnost i značaj takvog razmatranja.
I nakon što smo mnogo toga dobili od duhovnog svijeta, moramo prepoznati što to što smo dobili znači za nas; time također prepoznajući da, u određenom smislu, gledamo u protusliku tog svjetonazora koja danas daleko više prevladava nego što bi vjerovali. Nažalost, ljudi danas žive previše nepromišljeno! To je ono što toliko opterećuje dušu: morati gledati tupost toliko raširenu po cijelom svijetu - oprostite mi što ovo kažem, ali moramo je jasno prepoznati - tupost u kojoj čovječanstvo živi u odnosu na ono što djeluje i vodi razvoj čovječanstva. Također moramo steći potrebne nijanse osjećaja za vrste istina sadržanih u znanosti duha, dopuštajući toj nijansi osjećaja da izroni iz kontemplacije o onom suprotnom. Važno je, dakle, ne samo tražiti sve vrste lijepih riječi koje zvuče kao uzvišeni ideali koji se trebaju predstaviti čovječanstvu; već prije svega prepoznati ono što najbolji od naših suvremenika ne mogu prepoznati: da se duhovni svijet mora otvoriti. Postoje dobri razlozi - a zašto je to tako ne može se ovdje objasniti, jer bi trajalo predugo - postoje dobri razlozi zašto se čovječanstvo stoljećima opire razumijevanju kršćanstva u duhovnom smislu. U prvim stoljećima kršćanstva postojala je gnoza. Svi znate: naša znanost duha nije oživljavanje gnoze, već se gnoza tada trudila postati znanost duha; bila je potisnuta jer ljudi nisu htjeli vidjeti kršćanske istine u duhovnom svijetlu. Ista tendencija nastavila se i nakon toga, a ušla je i u nastojanja prirodne znanosti. Čovječanstvo je također mnogo naučilo stoljećima se boreći protiv mogućnosti razumijevanja duhovnog. Ali sada je došlo razdoblje u kojem, za one koji su potpuno uronjeni u našu suvremenu kulturu - koja je materijalizam, čak i ako to netko ne priznaje - prepoznavanje istinskog duhovnog svijeta postaje najteže; to jest, ne samo nejasan govor o duhovnom svijetu, već perceptivno znanje o duhovnom svijetu. Međutim, moramo si jasno dati do znanja da je prepoznavanje ovog duhovnog svijeta među najvažnijim stvarima i da tek tada može doći ostalo - ono što mora doći kao novi temelj za etičke, socijalne, i druge praktične poretke u životu - kada se temelji postave kroz znanost duha, kroz prepoznavanje istinskih duhovnih činjenica i duhovnih entiteta.
Bilo mi je veliko zadovoljstvo što smo se nakon dugo vremena ponovno mogli okupiti ovdje u St. Gallenu, te sam stoga smatrao da je moj zadatak, posebno, onome što možete naučiti iz naše literature dodati nešto od onoga što možda treba izgovoriti, od duše do duše, unutar našeg pokreta, kako bi se to u pravom smislu moglo razumjeti. Jer unutar našeg pokreta, nije stvar u tome da kao katekizam upijamo ovo ili ono iz znanosti duha, već u tom da pronađemo pravi odnos naše duše prema uvidima iz duhovnog svijeta. Tada znanost duha za nas neće biti samo znanost; tada će za nas uistinu biti put kroz život, tada će biti hrana za naše duše, ali hrana koja ne potkopava naše duhovno zdravlje i duhovnu svježinu, već ih potiče na takav način da ćemo se, unatoč svim otporima vanjskog svijeta, čiju smo prirodu danas djelomično istražili, skladno smjestiti u svijet. Danas sam želio govoriti o tome kako se duševno treba odnositi prema znanosti duha. I ako je bilo potrebno predstaviti suvremene pojave koje možda ovako može osvijetliti samo znanost duha, to je bilo zato što nam samo jasan, precizan uvid u funkcioniranje svijeta u kojem živimo može omogućiti, čak i kao sljedbenicima antropozofskog svjetonazora, da pronađemo pravi unutarnji stav, sklad koji nam je potreban. I iz tog unutarnjeg sklada proizaći će i sklad u našim životima. I da se taj sklad u našim životima sve više ostvaruje kroz znanost duha - to je, uostalom, naš duhovno znanstveni ideal. U duhu tog ideala, danas sam htio dati mali doprinos.