.- Učinci karme, Zürich, 24. listopada 1916.
Ono što znanost duha ima za reći o životu, o prirodi duhovnih svjetova, dobiva se kroz poznavanje objektivnih činjenica u koje čovjeka mogu voditi odgovarajuće sposobnosti. To je sve poznato. Stoga, kada je riječ o uspostavljanju, ili obrani znanosti duha kao takve od suvremenog okruženja, nikada se ne može raditi da se te obrane temelje na bilo čemu drugom osim na isticanju kako ljudi u duhovne svjetove stječu uvid razvojem određenih sposobnosti, a zatim se objašnjava kako te sposobnosti rezultiraju odgovarajućim formiranjem životnih uvjeta u duhovnim svjetovima. Činjenice koje se na ovaj način pojavljuju - neke stvari su gotovo same po sebi očite, ali dobro ih je istaknuti - nikada se ne mogu, baš kao ni činjenice fizičkog svijeta promatrane osjetilima, osporiti sa strane želja i čežnji. Iako je to samo po sebi očito, često se čuju prigovori na određene tvrdnje znanosti duha, koji proizlaze upravo iz želja i čežnji, kao što su: ako znanost duha ima ovo ili ono za reći o duhovnim svjetovima, onda se ne želim upoznati s tom znanošću duha, jer ako je tako u tim duhovnim svjetovima, nikada se ne bih mogao naviknuti na takvu konfiguraciju duhovnih svjetova. - Koliko god takav prigovor u biti bio apsurdan, on se događa. Ali ne pojavljuje se u ovom lako prozirnom, apsurdnom obliku; pojavljuje se i, rekao bih, prikriven u svim vrstama negativnih stavova prema znanosti duha. Dakle, čak i ako se nikakvo znanje o znanosti duha nikada ne bi moglo temeljiti na ideji da svijet ima smisla samo ako duhovni svijet izgleda ovako ili onako - uostalom, može se znati kako duhovni svijet stvarno izgleda - ako se stoga nikada ne može ništa reći o prirodi duhovnih svjetova iz takvih pretpostavki, već samo na temelju stvarnog znanja, ipak se može ukazati, umjesto toga, što znanost duha, nakon što je dostupna sa svojim rezultatima, može značiti za ljudski život.
Prije dva tjedna, ovdje sam na određenom području pokazao što duhovno znanstveno razmišljanje znači za razvoj čovječanstva, posebno u našem dobu, s obzirom na velike zahtjeve doba. Danas bih želio istaknuti još nekoliko točaka koje će dublje istražiti što znanost duha može značiti za čovječanstvo, a posebno za današnje ljude koji će se u nju dublje upuštati. A s druge strane, upravo kako bih pružio svojevrsnu protu sliku, želio bih istaknuti otpore na koje može znanost duha naići od strane današnje duhovne kulture, i na koje se treba pripremiti. Duhovne sposobnosti koje duhovnog istraživača vode do uvida u činjenice duhovnog svijeta, razvijaju se postupno na često opisivan način, i to na takav način da se čovjek prvo upoznaje s velikim činjenicama duhovnog života, s onim stvarima koje su bitne u pogledu razvoja zemaljskog života, u pogledu ponovljenih zemaljskih života, u pogledu života između smrti i novog rođenja i tako dalje. Tada je, međutim, sasvim moguće govoriti ne samo o tim općim, velikim perspektivama, o tim općenito ispravnim istinama, već govoriti i o određenim specifičnim istinama. I kako se sve više upoznajemo s takvim specifičnim istinama, znanost duha također dobiva sve veću vrijednost za pojedinačni, konkretan ljudski život. Ovaj ljudski život mora, vanjski promatran u fizičkom tijelu, u početku biti zagonetka; jer ako ovaj ljudski život ne bi bio zagonetka, čovjek ne bi bio podložan takvom razvoju, koji ga čini sve sposobnijim; jer naše sposobnosti koje se javljaju u odnosu na dušu, moraju proizaći iz prevladavanja, moraju rasti u nama iz prevladavanja; a u duhovnom području moraju u nama rasti kroz svijet koji nam se prvo čini kao misterij i kroz snagu koju primjenjujemo na rješavanje zagonetke. U smislu koji primjenjujemo na rješavanje zagonetki, naše moći jačaju, postajemo sve sposobniji i sposobniji, i istinski postajemo sve savršeniji unutar razvoja čovječanstva. Nitko se ne treba brinuti da bi za život mogao izgubiti interes onaj tko, gledajući u duhovni svijet, riješi zagonetke koje postavlja fizički svijet, jer zagonetke života nastaju u svim oblastima. A ulaskom u duhovni svijet, već se primjećuju nove zagonetke života. Ali čovjek također stječe samopouzdanje i iskustvo, upravo iz iskustava koje ima rješavajući iz duhovnog svijeta određene ljudske i životne zagonetke u odnosu na fizički svijet, stječe samopouzdanje i iskustvo u spoznaji da će se riješiti i dublje zagonetke čovjeka i svijeta, one koje se otkrivaju tek u samom duhovnom svijetu.
Ono što čovjek doživljava između rođenja i smrti kao sudbinu, posebno je zagonetno. Mnogo, mnogo toga sadržano je u toj riječi. Na jučerašnjem javnom predavanju mogli smo naznačiti kako pitanje sudbine, u određenom smislu, dobiva svoje rješenje kroz ponovljene zemaljske živote. To su općenita razmatranja. Ali može se ukazati i na specifične okolnosti. Pretpostavimo, naprimjer, da netko u životu izgubi dragog rođaka. Rođak, recimo, umre relativno rano, tako da onaj tko ostane iza njega, mora iskusiti dulji zemaljski život bez tog rođaka. Kad u sebi probudimo takvu misao, odmah vidimo nešto što za mnoge ljude mora biti pitanje sudbine. Poanta je u tome da znanost duha, može istinski osvijetliti takvo pitanje sudbine. Svakako, svaki je slučaj fundamentalno drugačiji. Ali upravo proučavanjem pojedinačnih slučajeva iz duhovno znanstvene perspektive, pojavljuje se određeni uvid u tajanstveni tijek ljudskog života. Naprimjer, moglo bi se doživjeti sljedeće: osoba je umrla u ranijim godinama, odvojena je od svojih voljenih. Pa, jučer sam rekao: kako ljudi ovdje stupaju u međusobne odnose kroz svoja fizička tijela, između tih ljudi razvijaju se odnosi koji su daleko sveobuhvatniji od onoga što se može iskusiti kroz fizička tijela. Mnogo širi raspon afiniteta razvija se kada se živi zajedno deset, dvadeset, trideset ili četrdeset godina, mnogo širi raspon sila između dvoje ljudi nego što se može iskusiti u tim godinama unutar fizičkog svijeta. Kada se duhovno znanstveni pogled usmjeri na takve odnose, često se vidi da je ono što je tamo povezano takvo da, po svojoj unutarnjoj prirodi, zahtijeva nastavak onoga što proizlazi iz gubitka, kako za dio koji ostaje ovdje u fizičkom svijetu, tako i za dio koji je prošao kroz vrata smrti u drugi, duhovni svijet. Onaj koji ostaje ovdje mora podnijeti gubitak. Apstraktno izraženo, izgubio je drago ljudsko biće iz sfere fizičkog pogleda, kada nije očekivao da će ga izgubiti. Možda su mu nade za kasniji zajednički život ovdje u fizičkom svijetu uništene, preduvjeti za život su prekinuti. Sve je to dio životnih iskustava, ali je također dio onoga što, u određenom smislu, dodaje iskustvima koja smo imali zajedno u fizičkom tijelu. Činjenica da se tuga i bol dodaju onome što je netko zajedno doživio u fizičkom tijelu ima transformirajući učinak na odnose koji su se mogli uspostaviti samo u fizičkom tijelu. Jer kao što ono što svakodnevno doživljavamo kada stojimo jedno nasuprot drugome u fizičkim tijelima, sada teče u karmičku liniju, u progresivnu struju razvoja, tako se i ono što netko doživljava pod dojmom gubitka dodaje onome što svakodnevno doživljava. Svi osjećaji, sve emocije koje tu doživljavamo, povezane su s iskustvima koja smo imali tijekom života u fizičkom tijelu. To se vidi iz perspektive onoga koji ostaje u fizičkom svijetu.
Perspektiva nekoga tko je prešao u duhovni svijet donekle je drugačija. Onaj tko je prešao u duhovni svijet nije ništa manje ujedinjen s onim koga je ostavio iza sebe. Doista, svatko tko je istinski sposoban istraživati duhovne svjetove u takvim konkretnim slučajevima, shvatit će da je, iz perspektive onih koji su vani, svjesno zajedništvo s dušama koje su ostale ovdje intenzivnije, intimnije nego što je moglo biti u fizičkom tijelu. Ali vrlo često se primjećuje da je ovaj sada intimniji odnos nužan, za pravilno dovršavanje kruga međusobnih odnosa koje se formirao ovdje u fizičkom svijetu. Zapravo, istinski pozitivnim istraživanjem često se dolazi do sljedećeg otkrića: vidi se da su se ljudi ovdje u fizičkom životu okupili; kao rezultat toga, ispod praga svijesti formirao se određeni krug zajedničkih interesa. Da su ljudi u fizičkom svijetu dulje vrijeme ostali zajedno, odnos koji se razvio na temelju karme iz prethodnih života, ne bi se mogao dovoljno produbiti kroz okolnosti ovog života. Osoba koja je prošla kroz vrata smrti, često može, dok su njoj bliske duše još uvijek na Zemlji, boraveći s mislima s tim dušama, prodiranjem i protokom kroz njih, donijeti to potrebno produbljivanje, prema karmi, koje ne bi moglo doći zbog okolnosti koje bi život inače donio da nije prošla kroz vrata smrti. Dakle, pravilno ispunjenje karme često zahtijeva, s jedne strane, podnošenje boli ovdje, a s druge strane, intenzivniji boravak s mislima onih koji su ovdje ostali.
I još se nešto pojavljuje ako se sada, takoreći, slijedi nasljednika, onoga koji je kasnije prošao kroz vrata smrti, u odnosu u koji sada ulazi, s onim koji je ranije umro. Primjećuje se da se mnoge stvari odvijaju drugačije, ovisno o vremenskoj razlici između dvije smrti. Nije isto jesmo li, kada ulazimo u duhovni svijet, pronašli osobu koja je umrla u isto vrijeme kad i mi - da pretpostavimo ovaj ekstremni slučaj - ili onu koja je umrla petnaest godina ranije. Budući da je dotična osoba provela određeno vrijeme u duhovnom svijetu i sada u svojoj duši nosi iskustva koja je tamo prošla, a s kojim se mi susrećemo, ona na nas utječe na drugačiji način i na taj se način karmička veza formira na odgovarajući način, koja se na isti način u drugim okolnostima ne bi mogla formirati. Sve što na ovaj način doživljavamo s onima koji su nam bliski, moramo u temelju smatrati ukorijenjenim u karmičkom odnosu. Čak i ako - kao što sam već mnogo puta rekao - ne možemo ublažiti tugu i bol, spoznajom da sve što se događa spada zajedno, da sve što se događa međusobno djeluje, ipak moramo reći da, iz određene perspektive, život dobiva svoje pravo značenje tek kada se na taj način promatra. Jer radi se o tome da u ljudskom životu, koji proživljavamo između smrti i rođenja, otkrijemo sve okolnosti u koje smo stavljeni, na takav način da se ne opravdava samo u ovom životu ono što mu pripada, već da se, u određenom smislu, opravdava ono što nam pripada sa svim doprinosima koje zemaljskom razvoju moramo dati kroz sljedeće živote. Ono što je pokrenuto bolnim gubitkom rođaka, prijatelja ili nekog drugog bliskog nama, očituje se u svojim kontinuiranim učincima u sljedećem zemaljskom životu. I u određenom smislu, svi ti učinci već su sadržani u svojim uzrocima. Nijedan gubitak ne ulazi u ljudski život a da nas ne postavi u odgovarajuće ispravan položaj u nizu zemaljskih života. To nam možda neće pružiti olakšanje od boli u pojedinačnim slučajevima, ali će nam omogućiti da steknemo razumijevanje života iz te perspektive.
Raspravljajući o takvim stvarima, možemo mnogo naučiti promatrajući konkretne slučajeve. Drugi konkretan slučaj koji bih želio navesti je onaj koji nastaje kada se život osobe prekine nesrećom. Može se od samog početka, pretpostaviti velika razlika između života prekinutog tako da ga je pregazio vlak ili neko drugo nasilno vanjsko sredstvo, i onog drugog slučaja kada se život završava u starosti ili završava bolešću. Nadalje se može pretpostaviti, da mora postojati razlika između života rano prekinutog bolešću, i života prekinutog u starosti.
Naravno, svaki detalj je u ovim slučajevima drugačiji, ali se o njima mogu dobiti i određeni tragovi. Iznad svega, pitamo se: što je nasilna smrt? Na ovo pitanje možemo odgovoriti samo ako smrt ne gledamo odavde, iz fizičkog zemaljskog života, već s druge strane, sa strane koju gleda onaj koji je prošao kroz vrata smrti. Spomenuo sam na predavanjima, koja su već objavljena, da je smrt gledana s druge strane, sa strane svijeta u koji umrla osoba ulazi kroz vrata smrti, najznačajniji događaj, koji bestjelesnom, pokojniku, pokazuje kako život neprestano pobjeđuje. Neposredan pogled na smrt s druge strane, koja je uzvišena, grandiozna, ovaj stalan pogled, također znači da u nama postoji čvrsta samosvijest između smrti i novog rođenja. Kao što nam sjećanje, koje nas vraća u određenu točku fizičkog života, daje samosvijest, tako nam i pogled na smrt, s druge, duhovne strane, između smrti i novog rođenja daje samosvijest.
Kako je to kada se prizor ove smrti dogodi na način da do smrti dovede nasilni kraj života? Nasilni kraj života je, gledano s druge strane, iskustvo, percepcija dalekosežne vrste, i, koliko god čudno zvučalo, ako se ispitaju te stvari, izlazi sljedeće: uvjeti vremena, u svom utjecaju na iskustva duše, u duhovnim svjetovima u koje ulazimo kroz vrata smrti, sasvim su drugačiji nego što su ovdje, iako nas mnogi uvjeti ovdje već podsjećaju na ono što se događa na mnogo sveobuhvatniji način tamo između smrti i novog rođenja.
Ako bi želio objasniti što je sada važno, želio bih se poslužiti usporedbom koja postaje očita tek kada se poznaju odgovarajuće činjenice iz duhovnog svijeta. Možda znate, da ovdje u fizičkom životu često možemo imati iskustva za kratko vrijeme, možda tijekom jednog dana ili nekoliko sati, koja nam znače puno više nego što nam mogu značiti iskustva kroz dugo vremena, mjeseci ili možda godina. Koliko će se ljudi, iz vlastitog života sjetiti važnog događaja koji su doživjeli ovdje u fizičkom svijetu u vrlo kratkom vremenu, a koji je dao više rezultata u smislu unutarnjeg iskustva, nego što bi inače mjeseci ili godine. Ljudi to često izražavaju rekavši: 'nikada neću zaboraviti što sam tamo doživio'. - Iza ove jednostavne izreke vrlo često se krije ono što sam sada okarakterizirao. Sada je zaista istina, da dojam koji osoba dobije kada joj vanjski svijet, svijet koji joj ne pripada, oduzme fizičko tijelo, sažme u relativno kratkom vremenu - to može biti čak i jedan jedini trenutak - ono što je potrebno za život između smrti i novog rođenja i može biti jednako bogato, kao i ono što dobivamo u sporom zemaljskom životu, koji smo možda iskusili desetljećima. Ne mislim na sve što smo iskusili u zemaljskom životu; ali za određene stvari koje su nam potrebne u smislu snage za život između smrti i rođenja, za njih je istina da se ono što bi se inače rasporedilo na dulje vremensko razdoblje, može zgusnuti, moglo bi se reći: u jedan trenutak. Jednostavno je potpuno drugačije iskustvo, ako se smrt približava podsvjesno kroz afirmaciju unutarnjih sila koje smrt donose od unutar organizma, ili kroz djelovanje sila na ovaj organizam, koje nemaju nikakve veze sa samim organizmom. Međutim, takva smrt pronalazi svoje pravo, istinsko objašnjenje, samo kada je promatramo u kontekstu cijelog tijeka ljudskog života kroz ponovljene zemaljske živote; jer iz onoga što sam rekao o vezi između 'Ja' svijesti nakon smrti i prizora smrti, lako možete zaključiti da je sama percepcija smrti nešto vrlo značajno za snagu i intenzitet naše 'Ja' svijesti između smrti i novog rođenja.
Okolnosti koje se iz ove perspektive čine kao slučajnosti, nipošto nisu slučajne, već su dio svijeta nužnosti. Ovdje se može činiti kao slučajnost da nekoga pregazi vlak; iz druge perspektive, iz duhovne perspektive, ne čini se kao slučajnost. Ako se postavi, ako smijem reći, iako naravno to može biti samo komparativno, s ove druge strane, s duhovne strane, pitanje: kako se ova nasilna smrt, pojavljuje u ukupnosti čovjekovih zemaljskih života? - uvijek će se otkriti da je u prošlim razdobljima koje je čovjek iskusio kroz ponovljene zemaljske živote i međuživote između smrti i ponovnog rođenja, do nesreće, da je on, kroz različite okolnosti, razvio samosvijest za čisto duhovni svijet kojoj je trebalo snaženje, jačanje. A to jačanje se događa, zato što se fizički život čovjeka završava, ne iznutra, već izvana. I moramo računati s činjenicom, da u odnosom s okolinom nismo samo u odnosu na moći predodžbe u našoj duši; to je samo u najrjeđim slučajevima, ali obično, ne možemo znati kako naša podsvijest razmišlja. Često sam skretao pažnju na činjenicu da misaoni život ne završava pragom svijesti, već da čovjek u podsvijesti kontinuirano vodi misaoni život, ili, moglo bi se reći i nadsvijesti. Ali čovjek ne može razmotriti što bi ta sveobuhvatnija svijest mogla za njega predstavljati. Svaku osobu bi se moglo pitati: zašto ti se od jutros nije dogodila ova ili ona nesreća? - Za svaku osobu bilo bi moguće da joj se dogodila ova ili ona nesreća. Ponekad, rekao bih, gotovo je nemoguće vidjeti kako stvari stoje; ali u rjeđim slučajevima, čovjek vidi veze. Ponekad čovjek ima određenu nevoljkost učiniti ovo ili ono. Naprimjer, kreće na nešto s pola sata zakašnjenja, a kasnije shvati da se putem dogodilo nešto što se moglo dogoditi i njemu samom, da je krenuo pola sata ranije. Tu je djelovala podsvijest; podsvijest je natjerala čovjeka da oklijeva. Takvi utjecaji podsvijesti stalno su prisutni, samo što ih ljudi ne mogu osjetiti.
Za svakoga tko je sposoban promatrati uvjete u svijetu iz duhovne perspektive, sasvim je jasno da osoba koja se suočava s nesrećom nije zaštićena dobrim genijem koji djeluje u njezinoj podsvijesti, već se ona suočava s nesrećom, natjerana na tu nesreću nužnošću svoje karme. Jer da se ta nesreća nije dogodila, ne bi bilo moguće ono što sam upravo okarakterizirao: nužno jačanje njene 'Ja' svijesti, kao što sam naznačio. U određenom zemaljskom životu, čovjek, kroz rođenje, živi u okolnostima u koje je stavljen. On živi u njima, ali na takav način da je u posljednjem životu, između smrti i novog rođenja, primijetio u sebi da je njegovo 'Ja' na određeni način slabo moćno. Taj poriv za jačanjem 'Ja' živi u njemu, i dovodi ga u kontakt s okolnostima koje uzrokuju njegovu nesreću. Tako se mora gledati na ovu stvar, u tim stvarima vidite da život dobiva koherentnost kada se gleda iz ove perspektive duhovno znanstvenog znanja.
Ljudi - to sam često naglašavao - ne razmišljaju dovoljno o promjenama koje su se dogodile u razvoju ljudske duše u relativno kratkom vremenu. Većina ljudi, posebno oni zaraženi današnjom učenošću, jednostavno zamišljaju duševni život prije sto godina istim kao što je danas. To je, kao što znamo, potpuno pogrešna predodžba. U intimnom smislu, ton i stav duševnog života ljudi, temeljno su se promijenili. I ono što znanost duha sada mora iznijeti iz određenih izvora u smislu takvog razumijevanja života, kako je sugerirano, postojalo je u dušama ne tako davno, više kao atavističko, vidovito raspoloženje. Ljudi su imali, takoreći, slutnje o međusobnim vezama u životu. Ali čovječanstvo napreduje i takve slutnje izumiru. Budući da je ta drevna veza s duhovnim svijetom za čovječanstvo već djelomično izgubljena tijekom njegovog razvoja, i nastavit će se sve više gubiti, postaje sve potrebnije da se čovječanstvo ponovno obrazuje o svojoj vezi s duhovnim svijetom putem izravnog duhovnog istraživanja. Zato se znanost duha pojavljuje upravo u naše vrijeme. U ranijim vremenima nije bila potrebna jer čovječanstvo nije bilo na takvom stupnju razvoja duše. Od sadašnjosti nadalje, potrebna je iz opisanih razloga, i postajat će sve potrebnija.
Potkrijepimo ovu tvrdnju i određenim konkretnim činjenicama. Danas postoji samo mala skupina ljudi koji u svojim životima između rođenja i smrti, u svoje duše upijaju znanost duha. Ne kažem duhovno istraživanje, već znanost duha: predodžbe i ideje koje pruža znanost duha. Kroz to, u ovom životu između rođenja i smrti čovjek uči nešto o duhovnom svijetu. To nije bez značaja za život u koji čovjek ulazi kada prođe kroz vrata smrti. I opet, ta činjenica koju sada želim istaknuti, postala je takva tek u našem vremenu. Ako se vratimo u ranija vremena, još uvijek nalazimo drevno nasljeđe čovječanstva u vezi veze s duhovnim svijetom. Čovjek je prošao kroz vrata smrti, i budući da je imao određenu vezu s duhovnim svijetom putem slutnji, atavističke vidovitosti i slično, imao je nešto što je zajedničko životu ovdje u fizičkom tijelu, i životu u koji ulazi kada prođe kroz vrata smrti. Naprimjer, to što je čovjek ovdje instinktivno znao nešto o duhovnom svijetu, uzrokovalo je da tamo, s one strane vrata smrti, ima više od pukog zbroja misli koje su sjećanja na zemaljski život. Jer to je osobitost koja će se sve više pojavljivati u dušama od sadašnjosti nadalje: da će te ljudske duše proći kroz vrata smrti i samo kroz sjećanja biti povezane sa Zemljom. Sjećamo se, u određenom smislu, našeg zemaljskog života ovdje, i budući da ovaj život ovdje nakon smrti imamo u našem sjećanju, još uvijek smo povezani s tim zemaljskim životom. To je slučaj, u strogom, u najradikalnijem smislu, za suvremena ljudska bića, koja nikakve ideje o duhovnom svijetu ne mogu apsorbirati iz znanosti duha. Ako upiju takve ideje, te ideje nakon smrti formiraju nešto što im omogućuje, ne samo da imaju sjećanja na svoj život, već i da zavire u ovaj zemaljski život. Predodžbe koje apsorbiramo prije smrti, nakon smrti postaju sposobnosti. Nakon smrti, prozori, da tako kažemo, otvaraju se iz duhovnog svijeta u fizički svijet, na sve što postoji ovdje u fizičkom svijetu, kroz naše stjecanje predodžbi o duhovnom svijetu. Dakle, kroz vrata smrti nosimo određene rezultate iz ove znanosti duha.
Dakle, ono što stječemo kroz znanost duha, nije samo mrtvo znanje, već dobro života, nešto što živi dok prolazimo kroz vrata smrti. Doista, ova znanost duha, u smislu koji sam često spominjao, već je snažno dobro života po tome što, budući da umrli svjesno žive u našim mislima, za umrle možemo nešto učiniti, upravo stojeći unutar znanosti duha. To sam često govorio za čitanje naglas. Umrli je u našim mislima; on promatra naše misli. Ako su te misli onakve kakve imamo kada slijedimo duhovno znanstveni tijek misli, to jest kada umrloj osobi čitamo u mislima naglas ili joj prepričavamo nešto što znamo ili mislimo o duhovnim svjetovima, tada je umrla osoba s tim mislima, koje joj ovdje upućujemo putem znanosti duha. I činjenica da joj ih upućujemo, stvara privlačnost između ovdje i tamo. Dakle, budući da je znanost duha nešto živo, možemo, u određenom smislu, postati živu moć koja može pružiti živu hranu umrloj osobi koja je s nama.
Dakle, vidimo na ovaj duhovan način, znanost duha ulaskom u život uistinu pobjeđuje smrt. Zajedništvo između živih i umrlih, koje se inače ne može stvoriti na tako intenzivan način u našem sadašnjem vremenskom ciklusu, stvara se ispunjavanjem mislima izvučenim iz znanosti duha, i, s pogledom na umrle, u određenom smislu, njihovim prinošenjem njima. Znanost duha je nešto što na živ način intervenira u životu, dok se znanje stečeno kao obična znanost o fizičkom svijetu, sastoji samo od misli koje imaju značenje samo za vrijeme između rođenja i smrti, ali za život nakon smrti predstavljaju puko sjećanje, a ne živi utjecaj. Ovu razliku treba jasno razumjeti.
Ali sada se mora uzeti u obzir nešto drugo, posebno ako se želi razmotriti značaj znanosti duha za sadašnji i budući čovjekov duhovni razvoj. Ne samo da ono što ovdje steknemo u znanosti duha, ili ponudimo umrlima, utire put iz fizičkog svijeta u duhovni svijet, već ono što nosimo kroz vrata smrti u obliku stečenih duhovno znanstvenih spoznaja, zauzvrat, iz duhovnog svijeta ima učinak natrag na zemaljski svijet. I ovaj zemaljski svijet, to ne smijemo izgubiti iz vida, postupno postaje sve oskudniji kroz sile koje dolaze od same Zemlje, i koje ljudi razvijaju na Zemlji samo kroz život između rođenja i smrti. Kad se iz duhovnog svijeta ne bi na Zemlju slijevale druge sile osim onih koje su do sada dotjecale, zemaljski život bi osiromašio. Čak i danas je kao pustoš vidjeti kako ljudi žive bez mišljenja, i ne razmatraju to da zemaljski život postupno osiromašuje.
Ovo, usput rečeno - to sam na nekoliko mjesta naglasio - istina je ne samo za duhovni, kulturni život čovječanstva, već i za najgušći fizički život na Zemlji. Pročitajte prekrasnu geološku knjigu Eduarda Sueßa 'Lice Zemlje', i naći ćete objašnjenje kako je zemljina fizička površina nekada bila sasvim drugačija od onoga što je sada; kako je, u određenom smislu, kao zemljina površina u sebi umrla, i kako u uobičajenoj zemljinoj fizičkoj površini, danas više ne postoje iste sile kakve su postojale davno. Zemljina površina se raspada. Ono što se događa u fizičkom životu, događa se i u duhovnom životu. I kao što sam rekao, često se čini beznadnim kako ljudi na to gledaju, a da toga nisu svjesni. Što se tiče duhovnog života, kada se opisuje put kojim čovječanstvo ide, mora se reći: unatoč aroganciji koja prožima naše vrijeme, ispada da misli ljudi postaju sve više beživotne, sve više mrtve, pa čak i sve manje povezane. Ljudi su prirodno ponosni na svoje suvremeno mišljenje. I koliko se ovaj ili onaj srednjoškolski učitelj često drži uzvišeno kada svojim učenicima objašnjava Platona! Briljantni pjesnik Hebbel, međutim, u svom je dnevniku napisao da želi napisati dramu, koja nikada nije ostvarena, čiji bi junak trebao biti reinkarnirani Platon, kojeg njegov srednjoškolski učitelj kažnjava jer uopće ne može razumjeti Platona dok ga čita. Ljudi bi, u određenom smislu, išli prema diskontinuitetu u svom sustavu mišljenja, kada taj sustav mišljenja ne bi bio osvježen mislima, rođenim iz duhovno znanstvenog znanja. Koliko god to danas čudno zvučalo, istina je: intenzivna moć, koja je ljudima potrebna da ispravno shvate misli, kako bi imale stvarnu vrijednost, slabi, jer se od ljudi očekuje da postanu neovisni i steknu vlastite moći. Stoga bih mogao reći da se bogovi, duhovi koji su ga nekoć nadahnjivali da formira koherentnu misao, povlače, a čovjek mora samostalno vratiti život u svoje misli. Ali on će taj život unijeti, samo ako nije previše arogantan da bi apsorbirao život koji može proizaći iz znanosti duha.
I baš kako je s mislima, tako je i osjećajima, tako je i s impulsima volje. Ti impulsi volje ljudi postajat će sve svojeglaviji i svojeglaviji. Mogla bi se čak upotrijebiti i ova riječ - sve se više odvajati od običnog čovjeka, ako se u dušu ne usade ti veliki, sveobuhvatni impulsi koji mogu proizaći samo iz promišljanja duhovne povezanosti fizičkih stvari. Dakle, iznosim duboke istine o razvoju čovječanstva u budućnosti; ali te istine temeljito moraju razumjeti oni koji se bave znanošću duha. Jer znanost duha ne bi trebala biti samo mrtvo tijelo znanja koje zadovoljava našu znatiželju, već nešto što nastoji intervenirati u međusobnu povezanost stvari s kojima se čovječanstvo suočava u budućnosti. Međutim, da bi se to postiglo, mora se razumjeti koji sustavi sila slabe i moraju se zamijeniti drugima. Rekao sam: čovjekove zemaljske snage oslabile bi, kad ne bi bilo priljeva iz duhovnih svjetova. A ono što dobivamo iz duhovno znanstvenog znanja i nosimo kroz vrata smrti, ne samo da nam daje snagu da oblikujemo svoje živote između smrti i novog rođenja, već nam daje snagu i da dopustimo duhovnim silama da se spuste na Zemlju. I sve više i više, to će se morati dogoditi na takav način da oni ljudi koji žive ovdje na Zemlji, prime ono što silazi od duhom prožetih duša koje su prošle kroz vrata smrti, i pošalju natrag ono što su ponijeli sa sobom odavde, u transformaciji koju to prolazi pri ulasku u duhovne svjetove.
Dakle, to je jedan od načina djelovanja iz fizičkog svijeta u duhovni svijet, odnosno rada za umrle, čitajući im, obraćajući im se mislima znanosti duha; drugi način je doprinijeti fizičkom obogaćivanju razvoja Zemlje dopuštajući onome što je prošlo kroz vrata smrti i stečeno tijekom boravka u fizičkom svijetu da siđe iz duhovnog svijeta. Jer je neobična činjenica da fizički svijet može primiti, ono što je dobilo promijenjeni oblik prolazeći kroz vrata smrti kao duhovno vlasništvo stečeno u fizičkom životu, prolazeći kroz metamorfozu u duhovnom svijetu, a zatim ponovno tekući prema dolje kao takva metamorfoza.
Za sebe, radimo na svojoj karmi tako da se ta karma ispunjava u ponovljenim zemaljskim životima, uvijek između rođenja i smrti. Ali također radimo na cjelokupnoj karmi čovječanstva, koja se sastoji od tijeka života koji protječe ovdje na Zemlji i tijeka života koji protječe iz duhovnog svijeta - u cijeloj ovoj karmi svijeta - s onim silama koje razvijamo između smrti i novog rođenja, izvan vlastitih potreba. Dakle, vidimo kako je znanost duha potrebna, kako je potrebno da je ljudske duše razrađuju, ne samo za spasenje tih pojedinačnih ljudskih duša, već i za spasenje cjelokupnog ljudskog napretka na Zemlji. Iz duhovnog svijeta radimo na svom budućem zemaljskom životu, kao što sam rekao jučer na svom javnom predavanju, uranjajući u nasljedne odnose kroz generacije prije našeg rođenja. Ali također sudjelujemo u onome što se ne tiče samo nas, u budućem zemaljskom životu, već i cijelog čovječanstva. Misli koje ovdje izražavam su one kojima se čovjek treba posebno prožeti - rekao bih, o kojima treba meditirati; jer upravo takve misli čovjeka stavljaju u živi duhovni i duševni odnos s okolnim svijetom.
I kao protusliku, sada bih vam želio pokazati kako svijet danas još uvijek prosuđuje ono što otkriva znanost duha, i kako svijet zauzima stajalište koje bi neizbježno dovelo do onoga što sam okarakterizirao kao isušivanje misli, kao diskontinuitet i nepovezanost misli. U drugim oblastima pokazalo bi se drugo. Upravo oni koji često danas imaju glavnu riječ o ovom ili onom pitanju, svojim arogantnim odbacivanjem bilo kakve veze s duhovnim svijetom kakav je posredovan znanošću duha, izravno rade na ovoj beznadnoj situaciji koju već danas vidimo kako se približava, posebno u pogledu svijeta misli. Dopustite mi da vam dam primjer.
Ponovno se pojavljuje popularna zbirka; danas se pojavljuje toliko popularnih zbirki u kojima ljudi mogu naučiti svu mudrost koju su na vidjelo iznijeli oni ljudi koji kažu: 'Veliko je zadovoljstvo uroniti u duh vremena', i tako dalje, i kako smo 'konačno postigli tako divan napredak': danas postoji tako mnogo sredstava. Želio bih vam skrenuti pozornost na mali svezak u ovoj zbirci o suvremenim pitanjima. Ta religijska pitanja obrađena su na vrlo neobičan način. Prvo se pokazuje, sa svom arogantnom mudrošću današnjice, kako čovjek ne može biti zadovoljan, ako čovjek sebe vidi samo kao ograničenog na ono što istražuje prirodna znanost, ako stoga ima samo naturalistički svjetonazor; zatim se dalje pokazuje, kako se čovjek ne može proglasiti zadovoljnim ako ima samo moralni svjetonazor, kako bi se potom uzdigao do onoga što autor ove male knjige sada naziva svojim religijskim svjetonazorom. Taj puki svjetonazor, koji daju moralni zahtjevi, upravo je ono što ovaj religiozni čovjek vrlo oštro kritizira. On kaže: pesimizam u koji i naše doba često upada, nije nešto neutemeljeno, već proizlazi iz jedne žive tragike života, koja se, usput rečeno, osjećala u svim vremenima. I ovaj religiozni čovjek skreće pozornost na to kako se pesimizam spoznaje nametao u svim vremenima. Čovjek vjeruje, kroz svoje mišljenje, da se ništa ne može znati, da se u osnovi, težnja za znanjem nikada ne može zadovoljiti. Kao primjere za to navodi razne autoritete, koje svakako treba poslušati, poput Plinija Starijeg, najvećeg rimskog prirodoslovca, koji kaže: "Čovjek je biće puno proturječja, najnesretnije od svih stvorenja, utoliko što druga stvorenja nemaju potreba izvan granica prirode. Ali čovjek je beskonačno pun želja i potreba koje se nikada ne mogu zadovoljiti. Njegova priroda je laž, najveće siromaštvo u kombinaciji s najvećom arogancijom. Suočen s tako velikim zlom, najbolje što je Bog čovjeku dao, jest sposobnost da si oduzme život".
Moglo bi se navesti mnogo, mnogo takvih izreka. Mudri Seneka, naprimjer, kaže: "Mnogi obrazovani ljudi umorni su od toga da uvijek vide i rade istu stvar. Ne mrze baš život, ali osjećaju ono gađenje prema njemu koje se sve više širi pod utjecajem filozofije. Kažu: koliko dugo može uvijek biti isto. Ta nepodnošljiva stvarnost ustajanja i odlaska u krevet, sitog i gladnog, hladnoće i ponovnog zagrijavanja. Ništa ne prestaje; sve je u neprekidnom ciklusu. Sve je i bjegunac i progonitelj. Dan progoni noć, noć progoni dan. Ljeto teče u jesen, jesen mora ustupiti mjesto zimi, a i moć zime je slomljena. Sve prolazi da bi se vratilo. Ne vidim ništa novo, ne radnim ništa novo što mi ne dosadi".
Tako je rekao mudri rimski filozof Seneka. Naš religiozni čovjek otkriva da u tome doista ima nešto istine, ali ga to manje zanima. Zatim skreće pozornost na pesimizam koji nastaje kada se ljudi više prepuste svojim osjećajima. To je, naprimjer, vjeruje on, izvor pesimizma budizma: 'život je patnja'. Čovjek promatra život, uzimajući zbroj patnje i boli, zla, a s druge strane, zbroj radosti i sreće. Prvo je veće, stoga čovjek postaje pesimist. Život općenito vidi kao zlo. Schopenhauer, i Eduard von Hartmann učinili su isto. Naš religiozni čovjek, s druge strane, smatra da ljudi imaju mnogo razloga za to; ali to ga dalje ne zanima. Više ga zanima etički utemeljen pesimizam, jer o tome kaže: potpuno je opravdano gledati na život ne znajući da je prožet onim što on naziva 'Kraljevstvom Božjim', onim što on naziva sadržajem religijskog vjerovanja. I ovdje naš religiozni čovjek navodi dvije stvari. Prva je da je čovjeku postavljen zahtjev da je obvezan, bilo u Kantovskom ili Schleiermacherovom smislu, slijediti moralni zakon, zakon koji ga strogo obvezuje. Ali s druge strane, čovjek je podložan svojoj prirodi, svojim nagonima, sklonostima i željama. I sada naš religiozni čovjek kaže: čovjek nikada ne može u potpunosti prevladati te nagone i želje; ali trebao bi slijediti moralni zakon; ovaj moralni zakon postavlja svoje stroge zapovijedi. Neizbježno će nastati sukob. Taj sukob mora biti prisutan u životu i on je prisutan. To je opravdani pesimizam. - Na život se mora gledati pesimistično, ako se gleda isključivo sa stajališta moralnih zahtjeva. To je život promatran sa stajališta moralnih zahtjeva: kako je čovjek postavljen između tih moralnih zahtjeva, i svog prirodnog života. Ali čak i ako se uzmu u obzir individualne moralne dužnosti, shvaća se koliko je ovaj pesimizam opravdan. Jer, kaže ovaj religiozni čovjek, čovjek se često osjeća stavljenim u moralne sukobe, posebno u ključnim životnim situacijama, i naš čovjek navodi takve moralne sukobe za važne ličnosti.
Dopustite mi da pročitam samo jedan primjer: "Jedan Luther", kaže naš religiozni čovjek, "koji je prepoznao svoju sudbinu kao nitko drugi i jasno pred očima vidio put kojim je morao krenuti da reformira Crkvu i čovječanstvo, našao se u ovoj dilemi" - on tu dilemu naziva upravo neskladom dužnosti - "u trenutku kada se suočio s pitanjem treba li odobriti ili odbaciti bigamiju Filipa Velikodušnog. Vidite, to je za njega bio najteži od svih sukoba. Da je odbacio ovaj brak, da je djelovao isključivo u interesu ljudskog dostojanstva, tada bi morao žrtvovati jedno od svojih najvažnijih postignuća na putu do ispunjenja svoje reformatorske sudbine"; jer da nije odobrio bigamiju, velikodušni vladar ne bi pokazao daljnje zanimanje za njega. Od reformacije, vjeruje ovaj religiozni čovjek, ne bi bilo ništa - "ali ako bi dopustio brak, i tako ovaj jedini put držao otvorenim, morao je to sam reći da će mu to probosti dušu, trn koji će uvijek osjećati. To je teška dilema, a nije pravi povjesničar onaj koji nema razumijevanja za takve borbe, već sudi moralistički". Ali takvim borbama, gdje se dužnosti sudaraju, čovjek ne može pobjeći, posebno kada je riječ o važnim stvarima u njegovom životu, vjeruje naš religiozni čovjek. Tu utemeljuje njegov opravdani pesimizam. Dakle, treba reći: za našeg religioznog čovjeka, svijet, kada se gleda na ovaj način, pojavljuje se s gledišta prirode kao i sa gledišta morala, na takav način da je pesimizam potpuno opravdan.
Sada se, na svoj način, naš religiozni čovjek okreće religiji. I onda kaže da se religiji mora okrenuti na takav način da izbjegne sve moguće lažne putove. Budizam je, kaže on, želio izbjeći životne sukobe potpuno prevladavajući egzistenciju, prevladavajući i fizičko i duhovno postojanje, eliminirajući ih, kako vjeruje naš religiozni čovjek, u nematerijalnu nirvanu. Platon je životne sukobe želio eliminirati potpunim prevladavanjem materijalnog kroz znanje, dopuštajući čovjeku da se uzdigne i eliminira materiju; budizam želi eliminirati svo postojanje, platonist želi eliminirati materiju. Mistik - a naš religiozni čovjek u misticizam uključuje sve što mu padne na pamet, što se također manifestira kao napor ulaska u duhovni svijet - mistik poriče individualnost. Dakle: budist poriče egzistenciju; platonist poriče materiju; mistik poriče individualnost. Jer naš religiozni čovjek ima predodžbu da mistik, nastoji spasiti sebe od osjetilnosti, time dosežući ekstazu, odričući se svoje individualnost i stapajući se sa svemirom.
Nijedan od ovih puteva nije moguć za našeg religioznog čovjeka. Umjesto toga, on se okreće putu kojeg prirodno vidi kao jedini kršćanski. I onda kaže: čovjek se mora okrenuti od Zemlje prema kraljevstvu Božjem. Sada slijedi svojevrstan opis kraljevstva Božjeg. Ovaj opis kraljevstva Božjeg od strane crkvenog čovjeka je, za one koji - ne želim postavljati nikakve druge zahtjeve - koji su sposobni dosljedno razmišljati, koji još nisu upali u ono što sam nazvao diskontinuitetom, nekoherentnošću sustava mišljenja, to je zaista duboka bol uzrokovana nedostatkom sadržaja, apsurdnošću i nekoherentnošću misli koje se nalaze u ovom opisu kraljevstva Božjeg. Nakon što je ovaj čovjek, kao i mnogi ljudi danas, odbacio sve 'mistično' - sve što smatra mističnim - on pronalazi način da ljudima - oprostite na trivijalnom izrazu - riječima razmaže usta; jer čovjek danas dobiva najveći pljesak kada mnogo govori o stvarima koje ljudi ne moraju razumjeti. Sve ostalo je besmislica, može se reći ljudima; a onda oni slušaju kako im se 'dokazuje' da je to besmislica i da se time ne treba baviti. Napokon, kažeš - bez obzira koliko nepromišljeno govoriš - da je istinsko, istinsko postojanje ljubav - a onda pričaš puno gluposti koje, doduše, nemaju sadržaja, ali u kojima se riječ ljubav, ljubav, ljubav, ponavlja stalno iznova, ponavlja se na takav način da se time nikakva ljubav u svijetu ne rađa.
Otprilike tako govori religiozni čovjek današnjice. Mnogi ljudi tako govore. A onda se naša religiozna osoba uzdiže do svakakvih uvida, grandioznih uvida, poput ovog: budući da je ljubav najviša, Bog je ljubav. Pa, unutar određenih granica, prvo, to vjerojatno nije novo, a drugo, s time se može složiti. Ali činjenica da to mora biti biće koje voli i koje se, budući da voli tako intenzivno, može nazvati 'ljubavlju', nije nešto što muči našu religioznu osobu. Ali sada on želi predstavljati pravo kršćanstvo. 'Bog je ljubav' u početku znači nešto bezlično, jer ljubav kao takva svakako je bezlična. Ali to ne predstavlja nikakve posebne poteškoće za našu religioznu osobu, jer kaže: "Središte ove stvarnosti je upravo Bog. 'Bog je duh' i 'Bog je ljubav'.... U stvarnosti duh i ljubav su jedno." U stvarnosti, čovjek tada može sve objasniti kao jedno, ako na taj način postupa u svojim mislima! "Jer ljubav je najviši oblik duhovnog života".
Sada vas pitam: u stvarnosti, duh i ljubav su jedno; ali istovremeno, ljubav je najviši oblik duhovnog života. Duh i ljubav su jedno; ali ljubav je, pak, najviši oblik duha, dakle opet dio, a dio je jednak cjelini! Tu imate najstrašniju nepovezanost misli! Sada, sve počiva na tome da on polazi od činjenice da je Bog ljubav. Stoga mora reći i: "Kada se govori o Božjem gnjevu i njegovim kaznama, sve se to u konačnici mora shvatiti kao izraz njegove ljubavi".
Sada još uvijek imamo mogućnost shvatiti Boga kao ljubav, jer je gnjev Božji, kada se istinski izrazi, također ljubav. Bog je duh; samo je Bog ljubav; duh i ljubav su jedno. Gnjev je također ljubav, pa gnjev zapravo, također mora biti duh. - Vidimo, dakle, da se koncepti vrte u ovom nepovezanom mišljenju. Ali čovjek mora ostati kršćanin; stoga mora nastaviti pisati na svoj način: "Stoga, Bog ne može biti ništa drugo nego ljubav, jer mora biti najviši oblik duha. To je nenadmašna mudrost koja se ovdje otkriva; čak ni najviša filozofija ne može ići dalje od toga. Apsolutna sloboda, ukidanje svakog sukoba, dolazak duha k sebi, ljubav, jest Bog. Stoga je Bog osobnost."
Dakle: Bog je ljubav, ta ljubav je dolazak duha k sebi, stoga je Bog osobnost!
"Često se filozofski, pa čak i religijski osporavalo kada je Bog obdaren 'kvalitetom' osobnosti; jer koncept osobnosti potječe iz zemaljskog područja i, primijenjen na Boga, znači humanizaciju. Ali to je veliki nesporazum."
I tako dalje. Vidimo što mogu postići ljudi koji su već potpuno podlegli onome što bi se moglo nazvati nekoherentnošću misli; jer to će se proširiti kada se ljudi, u svojoj aroganciji, opiru oživljenju svijeta misli kroz apsorpciju znanosti duha.
Onu koju vam ipak želim citirati također je prekrasna rečenica. Kako bi slušatelji ovog religioznog čovjeka postali potpuno svjesni da im ne treba ništa osim njegovih predavanja, a zasigurno ništa što, poput one znanosti koja ukazuje na duhovni život, on im kaže: "Stoga je glupo i besmisleno očekivati odgovor na pitanje o daljnjem životu nakon smrti od znanosti. Oduševljeni ljudi koji su to činili i još uvijek čine, nikada nisu shvatili što postaje znanost kada se bavi tim pitanjima, i što religija gubi kada traži sigurnost u znanosti."
Ovaj čovjek postiže ono što sam vam pokazao. A istovremeno, ovaj čovjek je sposoban reći ljudima: ovo je tako visoka filozofija, da bi izgubio svoje dostojanstvo, kad bi priznao da i znanost ima nešto za reći o duhovnom životu.
Ovo je početak svega što tek dolazi, samo početak. I moramo to razmotriti, baš kao i ono što je ovdje rečeno prije dva tjedna. Ali čovjek o kojem govorim, ovaj čovjek 'može misliti'. Optužio je Budu da želi pomoći ljudima da pobjegnu od egzistencije; optužio je Platona da želi pomoći ljudima da pobjegnu od materije; optužio je misticizam da želi pomoći ljudima da pobjegnu od individualnosti, jer to bi uništilo osobnost, izvuklo bi ljude iz njihovog fizičkog tijela, u kojem, kako vjeruje naš religiozni čovjek, moraju ostati između rođenja i smrti. Ove religije spasenja ne mogu biti valjane. Ali što kršćanska religija postiže, po njegovom mišljenju, kada njeguje istinsku ljubav, naime, ono što on naziva ljubavlju? Tu čitamo riječi: "Drugim riječima: u duhovnoj sferi života kraljevstva Božjeg, svijest koja, unutar empirijske sfere života, kvari sadržaj slobode čak i naših najboljih djela, eliminira se iz moralne volje i djelovanja."
Dakle, Platon želi osloboditi ljude od materije, Buda od egzistencije, misticizam od individualnosti, a naš religiozni čovjek želi ljude osloboditi od svijesti kroz ljubav, kako bi mogli živjeti svoje živote bez svjesne svijesti u kraljevstvu Božjem. Takvim ljudima svakako donekle odgovara reći: 'Gospodin daje svome u snu'. To bi se ovom religioznom čovjeku moglo činiti kao otkrivenje. Vidi se da čovjek može promatrati život, može iz njega crpiti iskustva. Ali da pati od nekoherentnog mišljenja, može se pokazati kada se pročitaju bolne rečenice poput ovih. On se protivi tome da postane mistik jer želi prevladati individualnost, dok se unutar fizičkog života zbog ograničenja mora stajati unutar prirode. Ne smijemo pogrešno procijeniti životna ograničenja: 'Unutar zemaljskog života, ona se ne mogu i ne smiju odbaciti'.
Čovjek sa zdravim razumom može ovo reći; eto dokle je došlo nekoherentno mišljenje: "Unutar zemaljskog života ne mogu se i ne smiju odbaciti". Unutar zemaljskog života ne mogu se i ne smiju odbaciti - to ne znači ništa drugo nego: ne možete i ne smijete letjeti na Mjesec! - Tako se ovdje spajaju 'može' i 'smije'! U takvim detaljima mora se prepoznati potpuna korumpiranost takvog mišljenja.
Ili čovjek kaže, govoreći o unutarnjem životu: kršćanski život želi ograničiti samo na ono što naziva kraljevstvom Božjim. Priroda se ne smije shvaćati na duhovan način, jer je čovjek smješten unutar prirode, ne znajući kako, i trebao bi ostati u tom stanju: ne znajući kako je smješten unutar prirode. Zato kaže: "Za Isusa, ovo je kraljevstvo Božje, kada se iz njega uklone svi simboli i slike."
Ono što je Isus rekao o kraljevstvu Božjem u značajnim simbolima i slikama, odbojno je religioznom čovjeku; on to odbacuje. "Upravo taj najviši svijet Isus stavlja iznad moralnog poretka svijeta. O tom svijetu on neprestano govori; ovdje ljudi mogu ući bez odricanja od svog odnosa prema prirodnom poretku, ali i bez napuštanja svoje pripadnosti moralnom svijetu. Ovdje se sve preobražava, ovdje prestaje sukob koji je nastao između prirodnog i moralnog svijeta. Rješava se ljubavlju. Čovjekov odnos prema prirodi je nužnost koju ne može promijeniti; nikakva moralna odluka ne može pomoći; čovjek mora ući u oblast prirode rođenjem - nikog se ne pita želi li se roditi."
Dakle, religiozan čovjek pomaže čovjeku da shvati svijet. A zatim nastavlja govoreći: "On" - čovjek - "sudbinski se rađa u ovom svijetu pojava, snagom mehaničke nužnosti, snagom vrhovne odredbe koju ne razumije."
Ovo je kršćanstvo! Čovjek se rađa u fizičkom svijetu "snagom mehaničke nužde, snagom vrhovne odredbe koju ne razumije." Za ovog čovjeka, mehanička nužda, strojna nužda, isto je što i 'snagom vrhovne odredbe'. To danas svijetu govore oni koji se osjećaju pozvanima, i koji su od svijeta pozvani, da ljudima donesu istinsko kršćanstvo. I to ulazi u svijet na takav način, da odmah u predgovoru možemo pročitati: "Sadržaj ove male knjige sastoji se od 12 govora koje sam održao prošle zime u...." - sada dolazi grad koji neću imenovati - "pred publikom većom od tisuću ljudi."
Nužno je da svatko tko se ozbiljno želi baviti znanošću duha, usmjeri svoju pozornost na ono što uistinu živi u našem vremenu. Jer ako se povremeno ozbiljno i intenzivno ističe nužnost znanosti duha, to je zato što oni koji su to sposobni učiniti moraju postati svjesni, u ovom sadašnjem trenutku, kako je ta znanost duha zahtjev vremena i prirode duhovnog raspoloženja u taboru iz kojeg dolaze suprotstavljeni glasovi.
Danas sam naveo jednu osobu - knjižica nije izričito usmjerena protiv naše znanosti duha - kao primjer opće suvremene pojave. Znanost duha se u njoj ne spominje, jer je za čovjeka, kojeg i osobno poznajem, nešto krajnje beznačajno, nešto što ne treba spominjati, nešto što jednostavno rezonira u općem kontekstu misticizma, kao nešto što se podrazumijeva. Ali ovdje vidimo čovjeka koji je vrlo poznat na svom području, smatra se jednim od vodećih autoriteta i koji, kada ga se ispita, u svom sustavu mišljenja nameće ljudima takve gluposti koje tisuće i tisuće ljudi ne primjećuju, jer stvari ne gledaju na pravi način.
Ali ne bismo trebali biti prožeti samo specifičnim istinama o duhovnom svijetu, trebali bismo biti prožeti i sviješću o tome koliko je nužno da živo znanje, žive riječi, puste korijenje u razvoju čovječanstva. Jer uskoro ćemo shvatiti da je zastoj u socijalnoj sferi, u drugim aspektima života, u koje je čovječanstvo ušlo, također posljedica duhovnih pretpostavki, da je to karma, posebno nepromišljenosti. Nepromišljenost je mnogo, mnogo sveobuhvatnija u našem vremenu nego što se misli. A shvaćanje zadatka znanosti duha na ispravan način, ovisit će o gledanju na svijet otvorenih očiju i o ulaganju istinskog napora da se o njemu formira zdrav sud. Stoga je danas bilo nužno, ne samo da na prvom satu svojih prezentacija dam nešto izravno iz sadržaja znanosti duha, što može osvijetliti važne životne kontekste, već sam morao osvijetliti i protu sliku koja se pojavljuje kada se razmotri u što se znanost duha treba uključiti. Jer ćete i dalje čuti mnoge, mnoge glasove poput onog okarakteriziranog jučer, iz svih uvjerenja, bilo da su religiozna, znanstvena ili druga, koja znanost duha smatraju apsurdnom, fantazijom, i koji, unatoč tome što su među najpoznatijim ljudima našeg vremena, dokazivo ne mogu ni misliti, i koji tu nemogućnost mišljenja prenose svijetu, na štetu i katastrofu ljudskog razvoja. Čovjek ove stvari jednostavno treba vidjeti u pravom svijetlu. I čovjek je, u određenom smislu, obvezan vidjeti ih u pravom svijetlu, ako se istinski želi povezati sa znanošću duha, kako bi učinio što može, prema mjestu u životu na koji ga je karma postavila, da znanosti duha dade odgovarajuće priznanje koje joj je istinski potrebno, ne za nju samu, već za razvoj čovječanstva. Da joj je to potrebno, postaje jasno iz opisa takve protuslike. Doista, moglo bi se dati mnogo, mnogo takvih opisa.