.- Odnos ljudi s duhovnim svijetom, Zürich, 3. prosinca 1916.
Iz jučerašnjeg javnog predavanja mogli ste vidjeti kako su duhovni svijet, u kojem postojimo između smrti i novog rođenja, i fizički svijet, isprepleteni, baš kao što su, u biti, duhovni i fizički svijet isprepleteni i u našem takozvanom fizičkom životu između rođenja i smrti. Mi sami sebi dajemo smjer, da tako kažem, kako se roditi s određenim karakteristikama, time što smo između smrti i novog rođenja povezani s onim što se događa ovdje u fizičkom svijetu i s nasljednom strujom koja u konačnici vodi do našeg rođenja.
Sada možemo cijeli razvoj, koji smo jučer ispitali više izvana, razmotriti nešto više iznutra, pokušavajući pred naše duše iz određene perspektive postaviti vezu između čovjeka i duhovnog svijeta. Između rođenja i smrti živimo ovdje u fizičkom svijetu. Taj fizički svijet poznajemo kroz naše osjetilne percepcije. To je trivijalno, gotovo je nepotrebno reći: da nemamo osjetila, ne bismo mogli ništa znati o našoj vezi s fizičkim svijetom. Ali sve što posreduje našu vezu s fizičkim svijetom kroz naša osjetila, prirodno se odvaja od nas kada prođemo kroz vrata smrti, tako da jednostavno možemo reći: između rođenja i smrti, naš je zadatak upoznavanje fizičkog svijeta. Ugrađeni smo u ovo fizičko tijelo kako bismo se kroz njega upoznali s fizičkim svijetom.
Sada, mi nismo članovi samo fizičkog svijeta, već smo članovi i duhovnih svjetova. Najbliži duhovni svijet, koji u određenom smislu graniči s našim fizičkim svijetom, jest onaj koji smo navikli nazivati - je li taj izraz prikladan ili ne, manje je važno - eterskim svijetom, također i elementarnim svijetom. Ovaj elementarni svijet je u početku ljudima nepoznat, budući da žive u fizičkom svijetu. To je prvi nadosjetilni svijet. Ali budući da je to prvi nadosjetilni svijet, nije ništa manje značajan za ljude od fizičkog svijeta, od osjetilnog svijeta. Čim čovjekovo razumijevanje ovog elementarnog svijeta svane - što se događa kada može imaginativno percipirati - postaje mu jasno da je ovaj elementarni svijet jednako bogato naseljen bićima kao i fizički svijet. Sami ljudi, ukoliko imaju etersko tijelo, pripadaju ovom elementarnom svijetu. Kao eterska bića, građani su ovog elementarnog svijeta. Međutim, uvjeti u ovom elementarnom svijetu donekle su drugačiji od onih u fizičkom svijetu.
Prvo, želio bih napomenuti da percepcija u elementarnom svijetu može započeti, tek kada se čovjek može potpuno osloboditi onoga što ga čini zemaljskim čovjekom. To oslobođenje od onoga što ga čini zemaljskim čovjekom općenito nije teško. Međutim, ljudima je danas teže nego što je bilo ljudima u pretpovijesna vremena. Svi znamo za pretpovijesnu atavističku vidovitost. Ona se uglavnom sastojala u tome da se čovjek može osloboditi onoga što ga čini zemaljskim čovjekom. Kao zemaljska ljudska bića, samo smo u vrlo maloj mjeri formirani od čvrste materije. Većim dijelom se sastojimo od fluida. U trenutku kada se možemo osloboditi onoga što je čvrsto u nama, kada se osjećamo samo u svom fluidnom stanju, pojava imaginativnog već može započeti. Tek boravak u čvrstom zapravo nas sprječava da spoznamo ono što je oko nas kao elementarni svijet kroz imaginativnu percepciju. Ova imaginativna percepcija, baš kao što je za čovječanstvo bila izgubljena, će se vratiti. Samo što je izgubljena imaginativna vidovitost bila neka vrsta nesvjesne, snolike kvalitete. Ono što će se postupno razviti u našoj petoj post atlantskoj epohi, bit će potpuno svjesna imaginativna vizija. Ali to će se razviti u čovječanstvu, kroz potpuno prirodan razvoj.
Ako se vratimo na ono što sam ranije rekao, da je naš odnos prema elementarnom svijetu drugačiji od našeg odnosa prema običnom fizičkom svijetu, prvo bih želio navesti jedan primjer koji će to potvrditi: u fizičkom svijetu, mi formiramo, barem u početku prividno, naše odnose s određenim bićima, iz slobodnog ljudskog izbora; formiramo naša prijateljstva, formiramo druge odnose s bićima oko nas. U elementarnom svijetu, u kojem postojimo kroz naše etersko tijelo, to nije slučaj na isti način, već stojimo, više-manje, u bližem odnosu s određenim drugim elementarnim bićima tijekom cijelog našeg života. Stoga, naš odnos kao neovisnih elementarnih bića - što jesmo kroz naše etersko tijelo - s nizom drugih elementarnih bića koja nas zapravo prate tijekom cijelog našeg života, možemo doista usporediti s odnosom Sunca prema planetima koji kruže. Naše vlastito etersko tijelo je vrsta solarnog elementarnog bića, a prati ga niz elementarnih bića koja mu pripadaju kao što planeti pripadaju Suncu, tako da ta elementarna bića zajedno s njim čine neku vrstu sedmostrukosti, baš kao što planeti čine neku vrstu sedmostrukosti sa Suncem, prema starijim gledanjima.
Kroz cijeli naš fizički život, između rođenja i smrti, postoji kontinuirana interakcija između ovih elementarnih pratitelja i nas samih. Ne samo da naša dobrobit ovisi o načinu na koji se naše elementarno ili etersko tijelo odnosi prema svojim satelitima, već je i naš odnos prema vanjskom svijetu, prema određenim vanjskim bićima, posebno prema drugim ljudima, reguliran međusobnim odnosima između tih satelita i našeg vlastitog eterskog tijela. U budućnosti će postojati vrsta medicine koja će uzeti u obzir ovo što sam upravo izrazio. Postojat će medicinsko-fiziološki pristup koji će odrediti kako se, da tako kažem, jedan ili drugi satelit odnosi prema eterskom tijelu, i prema tome će se moći procijeniti jesmo li bolesni ili zdravi. Jer ono što se danas naziva bolešću u istini je samo vanjska fizička slika onoga što zapravo postoji. U stvarnosti postoji neka nepravilnost u onome što sam usporedio s planetarnim sustavom, a bolest je samo odraz te nepravilnosti.
Moglo bi se reći: oni koji to znaju trebali bi jednog dana danas uspostaviti učenje o bolesti: evo Rodos, evo pleši! - moglo bi se reći - i okultizam bi ovdje trebao pokazati svoju umjetnost. Svakako će to učiniti u trenutku kada mu se noge oslobode, jer ne može plesati sa svezanim nogama; a vezivanje nogu sastoji se upravo u prisutnosti suvremenog materijalizma, koji je zavladao cijelom medicinskom znanošću. To se ne može poboljšati time što će jedan ili drugi učiniti ovo ili ono, već samo kolektivnom voljom većeg broja ljudi koji istinski provode takvu medicinsku praksu koja omogućuje prodiranje duhovnih principa u medicinu.
U tom smislu, posebno je važno shvatiti da je Pavao izrekao značajnu izjavu s razlogom, onim koji se nikada uistinu ne razumije jer ljudi uvijek vjeruju da su kršćani, dok u stvarnosti nisu. Pavao je objasnio da je grijeh ušao u svijet kroz zakon i stoga grijeh postoji kroz zakon. U širem smislu, ono što remeti poredak, postoji kroz zakon. Čak i danas, te se stvari može samo naslutiti, jer naše materijalističko doba će općenito uvijek vapiti za zakonom kad god nešto nije u redu, ne znajući da upravo ono što nije u redu dolazi iz zakona koji su doneseni. Ali, kao što sam rekao, to se može samo naslutiti; jer će za razumijevanje ovih stvari biti potrebno puno više. Rekao sam: ljudi samo vjeruju da su kršćani. Jer takvo što kod Pavla čitaju bezbrojni ljudi, ali malo toga razumiju.
Dakle, budući da smo eterska bića, postojimo u elementarnom svijetu, a u bliskom odnosu s nama stoji određeni sustav. Taj sustav, odnosno ta elementarna bića, eterska bića, koja nas prate, također su ona koja, kroz svoje moći, budući da su raspoređena na određeni način, kada prođemo kroz vrata smrti, prvo izvlače naše etersko tijelo iz našeg fizičkog tijela i smještaju ga, a time i samog čovjeka, u elementarni svijet. Ovaj elementarni svijet, kao što sam već naznačio, može se u potpunosti percipirati imaginativnom spoznajom. U ovom elementarnom svijetu postoji niz bića koja se mogu nazvati prirodnim duhovima. Ali odmah su tamo prisutna i sva ljudska bića koja su izravno fizički prošla kroz vrata smrti, iako samo nakratko, kao što znamo - samo nekoliko dana. Tada se ono što nazivamo eterskim tijelom predaje elementarnom svijetu. Polaže se poput drugog leša. Ali ne smije se vjerovati, da će se ovo drugo tijelo, koje je položeno, naglo uništiti u elementarnom svijetu. To nije slučaj; naprotiv, ono se doista rastvara, da tako kažem, u elementarnom svijetu. Ali to raspadanje, ovo stalno stanjivanje i stanjivanje, ne znači da nije opazivo bićima sposobnim za imaginativno opažanje. Dakle, prije svega, ovo elementarno tijelo, ovo etersko tijelo, uvijek je opazivo onome koji je prošao kroz vrata smrti. Čovjek ga je odložio, ovo elementarno tijelo, i sada živi između smrti i novog rođenja, ali ostaje u stalnoj vezi s ovim odbačenim eterskim tijelom. Nije kao s fizičkim tijelom, s kojim čovjek nema odnos nakon što ga je odložio; s elementarnim tijelom vrijedi suprotno; čovjek zadržava odnos, i taj odnos koji čovjek ima sa svojim elementarnim tijelom, sa svojim eterskim tijelom, može se nastaviti i u fizički svijet.
Sada, ako je osoba svoju dušu ovdje u fizičkom svijetu učinila prijemčivom stjecanjem elementarne, imaginativne percepcije, tada također može svjesno održavati vezu u svojim predodžbama - koje se tada, naravno, čine mnogo suptilnijima od običnih predodžbi - s umrlima. To je svjesna veza s umrlima. Ali ono što tako postaje svjesno, zapravo je uvijek prisutno nesvjesno, ako je tijekom života postojao odnos između onoga koji je ostao ovdje u fizičkom svijetu i onoga koji se uzdigao u duhovni svijet. Pretpostavimo da smo smrću izgubili voljenu osobu. Znali mi to ili ne - samo oni koji su se otvorili imaginativnoj percepciji to mogu znati - umrla osoba djeluje kao da, mogao bih reći, šalje svoju volju u etersko tijelo koje je ostavila, kao u ogledalo, a ogledalo zauzvrat reflektira zrake natrag nama; umrla osoba djeluje natrag na žive neizravno, kroz elementarno, etersko tijelo. To je aktivnost koja je, u određenom smislu, neizravna.
Ako želimo okarakterizirati kako se ta neizravna aktivnost izražava, mogu reći: unutar naših predodžbi, koje nosimo kroz svijet. Većinom su ljudi, posebno u našem materijalističkom dobu, svjesni samo predodžbi koje im prikazuje vanjska fizička stvarnost. Ali među predodžbama koje nosimo kroz svijet, žive one koje su, da tako kažem, suptilne, tako da nisu izravno uočljive. Jednostavno na njih ne obraćamo pažnju. Kad bi čovjek bio naviknut posvećivati intimniju pažnju svom duševnom životu, i kad ne bi neprestano dopuštao da suptilniji duševni život bude ugušen grubim predodžbama koje teku iz fizičkog okoliša, vidio bi kako te suptilnije predodžbe uvijek postoje. A one potječu od onih koji su bili u kontaktu s nama, koji su prošli kroz vrata smrti prije nas i koji nam, posebno u početnom razdoblju nakon što su prošli kroz vrata smrti, mogu prenijeti svoja djela, postupke i misli na opisani način.
Dakle, neko vrijeme i sami nosimo biće umrlog u našim predodžbama, jer kao eterska bića pripadamo elementarnom svijetu. Ako se govori o monizmu i želi stajati na tlu stvarnosti, onda bi se moralo prvenstveno govoriti o ovom monizmu na koji sam upravo aludirao, o mononu, koji nastaje iz interakcije živih i umrlih. U istini, oni koji su prošli kroz vrata smrti, uopće nisu daleko od nas. Mnogo su nam bliže nego što se vjeruje.
Sada, kako čovjek proživljava vrijeme između smrti i novog rođenja, on se sve više razvija, tako da može izravno utjecati na svijet ovdje iz vlastite perspektive. I od određene točke nadalje, čovjek opaža da, kao utjecaj umrlih, njihove zrake moći prodiru, takoreći, u naš duševni život. Ali te zrake, taj izravni utjecaj, ne može izravno utjecati na naš život predodžbi, na naše misli; već utječu na naše navike, na to kakvi smo, kako se ovdje ponašamo, na naše pobude; u njih se ulijeva ono što djeluje iz duhovnih svjetova i ono što nam dolazi od onih koji su prošli kroz vrata smrti prije nas. Ali mora nam biti jasno da je takva suradnja između umrlih i živih, vezana uz mnoge različite uvjete. Umrli se nalaze u okruženju u kojem postoje bića koja su njihove vrste, odnosno također duševna bića, dakle sva bića koja pripadaju višim hijerarhijama sve do ljudskih bića, i, budući da njihovo odbačeno etersko tijelo djeluje kao posrednik, oni također mogu imati percepcije ljudi koji su, u određenom smislu, zastrti od njih svojim fizičkim tijelima; ali uz pomoć svog eterskog tijela oni probijaju taj veo. Onaj tko je prošao kroz vrata smrti podložan je uvjetima pod kojima se živi u duševnom, u duhovnom svijetu; mora im se podrediti. Pa, trebam istaknuti samo jednu glavnu točku i shvatit ćete što zapravo mislim pod tim. Znamo: luciferske i ahrimanske sile djeluju na najrazličitije načine diljem svijeta u kojem živimo. Kad te luciferske i ahrimanske sile ne bi provodile svoju moć privlačnosti nad nama, ono što se u ljudima izražava kao pogrešna ili zla djela jednostavno ne bi postojalo u svijetu. Luciferske i ahrimanske sile moraju djelovati na ljudska bića i dati im priliku da ih slijede.
Ako ovo istinski razmotrimo, prepoznat ćemo da je čovjek nešto drugačije biće od onoga što često radimo od njega u svojoj kritici. Kad bismo imali sposobnost, čak i u fizičkom svijetu, uvijek vidjeti kako luciferski i ahrimanski element djeluju u njemu, sasvim bismo drugačije sudili o ljudima. Nije da bismo često bili manje kritični, jer ako bi svoj sud skrenuli s čovjeka, morali bi se boriti, na protiv čovjeka, već protiv Lucifera i Ahrimana. Ali bismo bili beskrajno tolerantniji prema ljudima kao prema ljudima. Ovu toleranciju prakticiraju oni koji žive duševni život tijekom razdoblja između smrti i novog rođenja, kako prema onim bićima koja su s njima u duhovnom svijetu, tako i prema onim bićima koja su još uvijek ovdje utjelovljena kao ljudi u fizičkom životu. I jednostavno je dio prirode onih koji su prošli kroz vrata smrti da steknu tu toleranciju, da uvijek vide: Lucifer ili Ahriman imaju ovog ili onoga udjela u osobi. Oni ne kažu: ovo je loša osoba koja slijedi zle želje - već prozru: Lucifer u njemu igra određenu ulogu. Ne kažu: ovo je zavidna osoba - već kažu: Ahriman ima toliko i toliko udjela u njemu. - Tako sudi onaj koji živi gore između smrti i rođenja, jer je to dio njegove prirode, baš kao što je dio naše prirode, ako smo prirodno zdravi, imati zdrave oči. Budući da je to dio prirode umrlih, umrle jako boli kada održavaju vezu koju su uspostavili u fizičkom životu, i ovdje se kod nas susreću s drugačijim stavom. Pretpostavimo da osjećamo posebnu mržnju prema osobi koja je također bila u kontaktu s umrlim, iz naših osobnih antipatija. Tada ta mržnja znači ogromnu bol za umrle, koji mogu biti u kontaktu s nama. I u bilo kojem trenutku, tu mržnju, poput mača, poput nazubljenog mača, poput koplja, isukanog protiv nje, umrla osoba prvo mora prevladati ako nam se umrla osoba, kao što mora, jer ima vezu s nama, želi približiti.
Dakle, način na koji umrli nastoje utjecati na nas i kako doživljavaju taj utjecaj, uvelike ovisi o raspoloženju naše duše. Utjecaj se uvijek događa; ali način tog utjecaja uvelike ovisi o raspoloženju naše duše. Ti izravni utjecaji umrlih, koje sam opisao, igraju ulogu u našim uobičajenim predodžbama posuđenim iz naše okoline, u našim osjećajima, u našem temperamentu, u našim navikama. Međutim, postoji stalna međusobna povezanost između onoga što se događa u području onih koji su prošli kroz vrata smrti i naših vlastitih duša.
Ako sada sve ovo razmotrite, reći ćete sebi: ono što nosimo u sebi kao duše, sadrži složeno djelovanje i potrebno je mnogo da se shvati sve tajanstvene stvari koje zapravo pulsiraju unutar ljudske duše, sve što pulsira, na takav način da sama duša ima malo svijesti o tome što tamo pulsira. Ali cjelokupno raspoloženje duše, njene sposobnosti ili nesposobnosti, ovisi o tome. Jer sve je to, pak, uvelike određeno našom karmom; to što smo ovdje dovedeni upravo s tim ljudima, koji onda na nas utječu na način koji sam opisao, naravno da je povezano s našom karmom u širem smislu.
Imajući to na umu, mora nam biti jasno da naše doba ima istinske, stvarne čežnje za onim što bi znanost duha trebala donijeti čovječanstvu, ali da se te stvarne čežnje i danas često zadovoljavaju na najpogrešnije načine. Danas postoji niz ljudi koji su potpuno prevladali predrasude, koje su ljudi često imali sredinom, pa čak i posljednjom trećinom 19. stoljeća, da se sve duhovno može objasniti samo fizičkim, fiziološkim učincima. Ali poluistine ili četvrtine istine, često imaju mnogo gori učinak od potpunih pogrešaka. A takve poluistine ili četvrtine istine leže u srži onoga što se danas tako često naziva analitičkom psihologijom ili psihoanalizom.
Ljudi traže, ali traže pipajući u mraku. Osjećaju da je mnogo toga skriveno u dubini duše, ali ne mogu se natjerati da istinski naprave korak u duhovni svijet kako bi otkrili što je skriveno u dubini duše. Što danas kažu psihoanalitičari? Kažu: kada se osoba ovako susreće s nama u životu, njezino cjelokupno blagostanje često ovisi ne samo o onome što je u njenoj svijesti, već o cijelom nizu čimbenika koji se nalaze u nesvjesnom, ispod praga svijesti. Osoba dolazi, osjećajući depresivno raspoloženje. Psihoanalitičar vjeruje da se tada mora ispitati što je osoba doživjela možda prije mnogo godina, što nije u potpunosti obradila kao iskustvo, već je potisnula u podsvijest. Ali samo zato što je zaboravljeno ne znači da nije tamo. Psihoanalitičar dobro osjeća da ono što je izronilo iz svijesti nije izronilo iz stvarnosti; to je jednostavno dolje u podsvijesti. Sada pretpostavlja: ako se to uspije uvesti u svijest kroz neku vrstu katehizacije, tada se otkriva što je tamo dolje proždire i nagriza. Polazeći od ovoga - naravno, ne mogu ovdje raspravljati o psihoanalizi u svim njenim implikacijama, ali neke želim pokazati - psihoanalitičar sada dosta toga traži u dubinama duše. U prethodnim godinama, osoba je imala ovaj ili onaj životni ideal, ovu ili onu nadu, ovaj ili onaj plan. Nije ih ostvarila, nije ih mogla ostvariti. Svakako, to je izvan njene svijesti, iz razloga što živi u sadašnjosti; ali nije izvan stvarnosti njene duše. Tako to proždire, nagriza, a njena cijela dobrobit ovisi o onome što leži tamo dolje u njenoj svijesti. Osoba je imala neku vrstu nesretne ljubavi - i to je ono što psihoanalitičari uglavnom pronalaze, jer se na nju usredotočuju. To je izolirana provincija svijesti njene duše; borila se protiv toga, više nije u njenoj svijesti, ali nastavlja djelovati. Psihoanalitičari vjeruju da to i dalje djeluje, posebno kada su bili prisutni osjećaji ljubavi, a voljena osoba nije bila prisutna, kada osoba ostaje nezadovoljena. Tada, duboko u dubinama života duše, psihoanalitičar traži, uz razbijene nade u proljeću života, uz ono što sam upravo naznačio, 'animalistički mulj' života, ono što se neprestano probija kao 'animalistički mulj' života, vezu sa svime što čovjek ima kao animalno, životinjsko biće i što igra ulogu u životu njegove duše. A oni analitički psiholozi koji idu dalje kažu: ako se prodre sve dalje i dalje, konačno će se pronaći ono što se u duši uzdiže iz rasnih veza, iz nacionalnih veza i tako dalje, što u duši igra više-manje nesvjesnu ulogu, ali konačno, na samom dnu, ono demonsko, najneodređenije, što leži ispod 'animalističkog mulja'. Ljudi koji su danas posebni pristaše psihoanalize, često tiho nagovještavaju da se u tim demonskim dubinama nalaze impulsi koji vode do gnoze, teozofije, antropozofije i slično. Čak i ako se to ponekad naslućuje, rekao bih pomalo suptilno, ipak se naslućuje. Pročitajte jedan od najnovijih brojeva 'Znanja i života' i ponekad ćete pronaći takve naznake, čak i ako su skrivene između redaka.
Pa, rekao sam: poluistine i četvrtine istine često imaju gori učinak od potpunih pogrešaka. Analitička psihologija ukorijenjena je u poluistinama i četvrtinama, naime, u svojoj potrazi u podsvjesnim dubinama duše. Ali ako to usporedimo s onim što smo danas istaknuli, da sve stvarnosti koje žive u dubinama duše djeluju iz carstva umrlih, onda smo vođeni u potpuno drugom smjeru. Tada nećemo tražiti 'animalni mulj' duše, ili skrivenu erotiku za neko raspoloženje duše, već ćemo često uzrok raspoloženja duše morati tražiti u ovoj ili onoj preminuloj osobi, kojoj vlastitim ponašanjem uzrokujemo teškoće, a te se teškoće izražavaju u činjenici da se određena nezadovoljstva probijaju u svijest. Ukratko, dobro ćemo učiniti ako na pobožan i svet način osvijestimo vezu, koja postoji ne samo između našeg svijeta i apstraktnog, panteistički nejasnog duhovnog svijeta, već stvarnog duhovnog svijeta, u kojem su oni koji su prošli kroz vrata smrti, stvarna bića koja su s nama, baš kao što su bila i u životu, samo što je ono što čine s nama mnogo bliže našoj duši nego ono što su činili u životu, gdje smo uvijek bili odvojeni našim i njihovim tijelima, koja su stajala poput prepreke između nas.
Zatim dolazi kasnije razdoblje u kojem se ljudsko biće potpuno oslobodilo astralnog tijela, odloživši ono astralno, i neko vrijeme nakon toga, ljudsko biće tada iz duhovnog svijeta može djelovati na mnogo intenzivniji, unutarnji način. U prošlosti je vanjski život često bio organiziran prema takvim instinktivno poznatim istinama, čak i ako je ono što je nastalo u životu, često proizlazilo iz običnih vanjskih razloga. Ali ta eksternost - često poznata samo instinktom - temelji se na nečemu unutarnjem. Rekao sam da su umrli, nakon što prođu kroz vrata smrti, u tako izravnoj vezi s ljudima koje su ostavili za sobom i za koje su posebno vezani ljubavlju, da utječu na njihove navike. Stoga se u vremenima kada su se takve stvari još uvijek osjećale sasvim instinktivno, vodilo računa o tome da se sin što manje udalji od roditeljskog kruga. Pristup je tada bio lakši. Učenje istog zanata, bavljenje istom profesijom, općenito, cijelo, istinski konzervativno držanje za istu struju, bio je istinski izraz olakšavanja utjecaja onih koji su prošli kroz vrata smrti na one koje su ostavili za sobom. Ako su ti ljudi bili u sličnim situacijama kao i samo pokojnici, onda je i tim pokojnicima bilo lakše pronaći put do njih. I jednog dana ćemo pratiti takve suptilne razloge i impulse u povijesnom razvoju ljudskih bića.
Ako je osoba mrtva već neko vrijeme, potpuno je odbacila svoje astralno tijelo. To se događa tek nakon više desetljeća, jer je kretanje koje prolazimo u duhovnom svijetu mnogo sporije od kretanja u fizičkom svijetu; trideset godina u duhovnom svijetu odgovara otprilike jednoj godini u fizičkom svijetu. Ovdje u fizičkom svijetu ljudi žure; u duhovnom svijetu uvijek moraju napraviti krug, da tako kažem, u mnogo većem krugu nego ovdje u fizičkom svijetu. Ukratko, jedna godina u fizičkom svijetu odgovara trideset godina u duhovnom svijetu; u trideset godina u duhovnom svijetu čovjek doživljava otprilike isti komad svijeta kao u jednoj godini u fizičkom svijetu; stoga se ovaj komad svijeta doživljava više interno, intenzivnije.
Općenito, ono što ljudi ovdje doživljavaju na mnogo je načina povezano s većim svijetom, s makrokozmosom, tako da se ono što se ovdje doživljava u mikrokozmosu, u ljudima, uvijek može izraziti u terminima omjera prema makrokozmosu. Naprimjer, želim skrenuti pozornost na jednu stvar: ako izračunamo broj dana koliko ljudsko biće živi, dobivamo isti broj godina koliko je Suncu potrebno da prođe cijelu Platonovu godinu, kozmičku godinu. Dakle, ljudsko biće živi život od onoliko dana, koliko je Suncu potrebno godina da prođe cijelu kozmičku orbitu, od jednog znaka Zodijaka do drugog. Kada je prošlo kroz sve znakove Zodijaka, trebalo mu je otprilike 25920 godina. To je otprilike koliko dana osoba živi u svom individualnom životu između rođenja i smrti - naravno, to nije isto za svakoga.
I još jedna zanimljiva veza je sljedeća: osoba također udahne onoliko puta dnevno, koliko živi u danima, i koliko se Sunce u godinama kreće kroz Zodijak. Vidite, svijet je zaista, u vrlo dubokom smislu, uređen prema mjeri i broju. I čovjek bi pomislio da bi jednostavno ovo suptilno uređenje i poredak čovjeka u svijetu, ova korespondencija harmonija, trebala voditi sirove materijaliste našeg vremena izvan njihovog svjetonazora, koji u kozmosu odbijaju vidjeti bilo što osim pukog mehanizma. To je doista čudan mehanizam koji strukturira svoja pojedinačna bića unutar sebe na takav način, da stoje u divnim, numerički skladnim odnosima s cjelinom.
I stoga je vrlo značajno da, kada duhovno promatramo svijet, možemo doista reći: dok čovjek prolazi kroz razvoj između smrti i novog rođenja, napreduje sporije kako bi sve učinio temeljitijim. Doista, u duhovnom svijetu napreduje toliko sporije koliko Saturn kruži oko Sunca sporije od Zemlje. Saturn oko Sunca kruži toliko sporije od Zemlje, koliko se čovjek kreće sporije u duhovnom svijetu nego ovdje na fizičkoj Zemlji. Iz tog razloga - ne zato što su znali manje od današnjih astronoma - drevni su Saturn smatrali najudaljenijim planetom koji još uvijek pripada sunčevom sustavu. To je također astronomski točno; jer su ostali planeti koji se danas smatraju njegovim dijelom, Uran i Neptun, stigli kasnije i postali njegov dio, te kruže potpuno drugačijim redoslijedom, čak i s drugačijom rotacijom, od planeta koji pripadaju samom sunčevom sustavu.
Sada, barem jedna takva duhovna godina - to jest, trideset zemaljskih godina - mora proći prije nego što duša. dostigavši normalnu dob od sedamdeset do osamdeset godina, može ući ne samo u navike, već, za one koji ovdje ostaju ili se pridruže slobodnom voljom, u cijeli način gledanja, u cijeli duhovni život. Ali na taj način umrli također, utječu na naše živote na vrlo sveobuhvatan način. Svakako je istina da, s obzirom na cijelu duhovnu prirodu u koju smo uronjeni, u sebi nosimo impulse davno umrlih ljudi koji utječu na nas. Tako se ostvaruje veza između budućnosti i prošlosti, tako da se odvija takav sklad umrlih sa živima. Kao što neizravno otkrivanje umrlih kroz etersko tijelo koje su odložili djeluje na imaginativnu spoznaju, tako i ono što ulazi u navike na opisani način djeluje na inspiracijsku spoznaju. I ono što sam zadnje opisao, što može djelovati tek nakon što je čovjek prošao duhovni godinu, djeluje, jednom kada postane svjesno, na intuitivnu spoznaju. Ali djeluje kontinuirano. Rekao bih da se značenje evolucije može najispravnije shvatiti, samo ako se u vidu imaju ovakve stvari.
Oprostite mi ako u ovom trenutku ubacim nešto vrlo osobno - znate, ne volim to raditi i stoga to radim vrlo rijetko. Svatko tko pokuša pogledati što sam počeo pisati prije nekoliko desetljeća, moći će vidjeti da sam u to vrijeme potpuno zanemario ono što sam imao ponuditi kao vlastito mišljenje. Nisam napisao svoje mišljenje o Goetheu, već sam pokušao izraziti misli koje su mogle doći od Goethea; napisao sam 'Epistemologiju Goetheova svjetonazora', ne svoju epistemologiju. - Na taj se način čovjek može sasvim svjesno povezati s onima koji su davno umrli i djelovati iz njihovog duha. To je također ono što čovjeku, u određenom smislu, daje potvrdu da smije utjecati na živuće. Jer to je loše uvjerenje, na kojem ljudi inzistiraju, posebno u naše vrijeme, da svatko, čim formira mišljenje, odmah ga želi prenijeti što većem broju onih koji ga podržavaju. Osoba koja iz duhovnog svijeta poznaje uvjete egzistencije, temeljne zakone egzistencije, zna da, koliko god to bilo čudno i paradoksalno, čovjeku je zapravo dopušteno raditi u dubinama duša njegovih bližnjih tek nakon što umre, i to tek nakon što proživi duhovnu godinu, odnosno trideset godina. Dobilo bi se veoma mnogo kada bi se ta nesebičnost malo više proširila u svijetu, kada bi se oni koji kasnije žive povezali s pokojnicima, i istinski pokušali održati kontinuitet evolucije na svjestan način. Bilo da se radi o čisto izbornom afinitetu ili odnosu koji donosi karma, veza s onima koji se trude slati zrake svoje aktivnosti iz duhovnog svijeta je, ako je živimo svjesno, nešto nevjerojatno značajno.
Pokušao sam u vama probuditi osjećaj prirode interakcije između takozvanih umrlih i takozvanih živih. Jednostavno nam mora biti jasno to kako su uvjeti u duhovnom svijetu sasvim drugačiji nego ovdje. Dobar dio tih uvjeta, i uvjeta iskustva u duhovnom svijetu, naći ćete u ciklusu predavanja 'O životu između smrti i novog rođenja', koji sam održao u Beču prije nekoliko godina. Ali naravno, može se izdvojiti tih stvari koje su važne u jednom ili drugom pogledu. Mora se reći da nešto slično, a opet vrlo različito, postoji u duhovnom svijetu u usporedbi s našim fizičkim životom. Prije nego što ovdje u potpunosti uđemo u fizički svijet, prolazimo kroz embrionalno razdoblje, u kojem su uvjeti života sasvim drugačiji od trenutka kada u potpunosti uđemo u fizički svijet kao oni koji dišu vanjski zrak. U određenom smislu i stilu, razdoblje koje prolazimo u prvoj duhovnoj godini - koja se tako često naziva razdobljem kamaloke - dosta je slično embrionalnom razdoblju. Jer kao što ljudsko biće, da tako kažemo, traži pomoć drugog ljudskog bića, kojem dopušta da ga nosi u fizički svijet kroz deset lunarnih mjeseci, tako dopušta da ga se nosi u duhovni svijet, kroz sve želje i čežnje koje ga vežu za fizički svijet, koje polako odbacuje. I svijest u ovoj prvoj duhovnoj godini - trideset godina nakon smrti - još uvijek je donekle slična svijesti ovdje u fizičkom svijetu, iako se vještine i slično, koje se mogu steći samo u fizičkom svijetu, mogu imati samo neizravno kroz etersko tijelo. Ali tada nastaju drugi uvjeti svijesti; tada nastaje mnogo viša svijest od one koju možemo imati ovdje u fizičkom tijelu. Ako se prisjetite dosta toga što je rečeno u spomenutom ciklusu, možete vidjeti kako ta svijest ima drugačiji karakter u duhovnom svijetu. Samo trebate razmotriti koliko svijest ovisi o tome što može ući u tu svijest. A kada se krećemo ovdje u fizičkom svijetu kao obična ljudska bića, u nas ulaze fenomeni mineralnog, biljnog, životinjskog i fizičkog carstva ljudi, zajedno s drugim iskustvima duše, kulturnim iskustvima i tako dalje. Nakon smrti više ne percipiramo mineralni svijet kao takav; od biljnog svijeta, samo opći život. Pročitajte u mojoj 'Teozofiji' kako stvari stoje tijekom uspona u takozvani duhovni svijet.
Sve je to također povezano s potpuno drugačijim iskustvom u duhovnom svijetu. Pa, kao što možete pretpostaviti, zapravo ne postoje riječi za sve to. Naš jezik je u biti stvoren za fizički svijet; stoga čovjek uvijek ima poteškoća s točnim opisivanjem tih uvjeta. Zato je čovjeka tako lako krivo shvatiti. Iznad svega, čovjek se može izraziti samo usporedbama. Ovdje u fizičkom svijetu stojite, rekao bih, u jednoj točki u cijeloj strukturi kozmosa; gledate očima u svim smjerovima, svuda okolo. U duhovnom svijetu nije tako. Tu ste na periferiji i s periferije gledate, takoreći, u unutrašnjost šuplje sfere, samo što je to usporedba, jer to nije šuplja sfera, jer vrijeme ima puno veći značaj od prostora. Dakle, s periferije gledate sve; postoje potpuno drugačiji uvjeti za predodžbe, sasvim drugačiji uvjeti za promatranje! I unutar samih predodžbi postoje sasvim drugačiji uvjeti. Pretpostavimo da je osoba prošla kroz vrata smrti u šezdesetoj, sedamdesetoj, osamdesetoj ili čak i ranije: sada jasno osjeća unutarnje iskustvo. Ako osjećate glad ili bol, ovdje ili ondje u određenom dijelu tijela, nećete reći: glad je ovdje ili ondje, već glad je u vama. Dakle, gledajući iz cijelog oboda oko sebe, osjećate nešto negdje, znate, tamo postoji nešto što želi imati veze s vama. Sada morate započeti s naporom da uklonite ono što se tamo manifestira, što se otkrilo! I tek kada to uklonite, pojavljuje se istina koja se ovdje želi manifestirati. Dakle, možemo reći: kao duhovna bića, imamo u sebi predodžbu; ali ta nam predodžba uopće ništa ne govori; prvo se mora ukloniti, i tek kada je uklonimo, u sebi pronalazimo - da, koliko god paradoksalno zvučalo, tako je - anđela ili arkanđela koji nam se otkriva! Zu prisutnost moramo postići tako što ćemo prvo pustiti toj prisutnosti da se objavi u našoj predodžbi. Dakle, razumijevanje duhovnog svijeta povezano je s odlučnim naporom, s odlučnim radom. Tek tada se duše koje su ostale ovdje u fizičkom tijelu, više-manje bez podvrgavanja ovom naporu, mogu očitovati umrlima, ako ovdje umrlima istinski otkriju svoje misli ili umrlima nešto pokažu, čitajući im naglas ili nečim sličnim.
Kroz ovo što sam rekao, jednostavno vam želim pokazati koliko su potpuno drugačiji uvjeti percepcije, života i iskustva u duhovnom svijetu. A ako je to tako, onda vas neće iznenaditi da je, u određenom smislu, trideset godina duhovnog vremena jedna godina fizičkog vremena; jer u duhovnoj oblasti stojimo na periferiji i gledamo prema središtu. I vrlo je važno imati to na umu.
Koliko je teško govoriti o određenim duhovnim stvarima, možete vidjeti iz činjenice da se neke stvari, budući da moraju biti odjevene u fizičke koncepte, pojavljuju na potpuno suprotan način, te su stoga vrlo lako izložene nesporazumima. Nije li istina, budući da se materija prvo razmatra iz fizičkog svijeta, da se s pravom kaže: čovjek prolazi kroz ponovljene zemaljske živote. - To je ispravno. Ali zašto prolazi kroz ponovljene zemaljske živote? Živeći ovdje između rođenja i smrti, proživljava određeno vremensko razdoblje. Zatim prolazi kroz vrata smrti u duhovni svijet, završava krug, ali unutar tog kruga vraća se u isto vremensko razdoblje. I svaki put kada proživimo život, zapravo smo na istom mjestu u svijetu. To je vrlo zanimljivo! U carstvu duha, zapravo ne vlada vrijeme, već trajanje. Vraćamo se na isto mjesto. Zapravo ponavljamo život u istim okolnostima, s onim što smo u međuvremenu doživjeli, na istom mjestu u svijetu. Uvijek se vraćamo na početnu točku. Izvodimo stvarne krugove. Reći ćete: to je teško zamisliti. Doista je teško zamisliti, i među drugim stvarima koje je lakše zamisliti, a koje sam danas također predstavio, želio bih da takva stvar bude predmet vaše meditacije u vašem duševnom životu. Čovjek ponekad mora dugo, dugo meditirati o takvim stvarima ako želi razumjeti njihovo puno značenje.
Danas sam si zadao zadatak da ukratko opišem, kako one duše koje su prošle kroz vrata smrti djeluju dolje u svijet gdje su ostali ljudi s kojima su bile povezane unutar svojih fizičkih tijela. I iz druge perspektive, ponovno ste vidjeli da je svijet uistinu koherentna cjelina, da su umrli doista mrtvi samo za vanjsku fizičku percepciju. U trenutku kada prođu kroz vrata smrti, imaju drugačiji pristup našoj duši, i to je cijela razlika. Sada u nama djeluju iznutra, dok su kao živa bića djelovali u nama izvana. Takve stvari ne bi trebale biti samo vanjske teorije, već bi trebale živjeti u svijesti ljudi. Trebale bi postati ne samo predodžbe svijeta, već svjetonazor, štoviše, rekao bih čak i percepcija svijeta. Tada će znanost duha donijeti plodove koje bi trebala donijeti i koje također može donijeti.
Konačno, još jedan komentar. Razmotrite što znači, da osoba mora u sebi nositi osjećaj, naime, tijekom određenog razdoblja između smrti i novog rođenja, da nosi hijerarhije kao svoje unutarnje iskustvo! To je tako! To bi čovjeka moglo voditi u strašnu aroganciju, koja bi mogla živjeti kao mračan osjećaj u duši kada se ponovno rodi. U davna vremena, prepreka toj aroganciji stvarala se činjenicom da su ljudi, prolazeći kroz vrata smrti i ulazeći u duhovni svijet, znali, takoreći, da ne gledaju sami, već da u njima žive bića najviših hijerarhija, posredujući u njihovom gledanju. Ali čovjek je tu vezu u duhovnom svijetu izgubio, baš kao što je ovdje u fizičkom svijetu izgubio staru atavističku vidovitost. Ali to zahtijeva ono što je Pavao izrazio riječima: "Ne ja, nego Krist u meni", i što istinska duhovna percepcija izražava riječima: "Od Boga smo rođeni; u Kristu umireno". Ako u svoj dubini, naučimo to kroz osjećaj, da Krist za Zemlju jest, ispravno ćemo se postaviti u ovom kontemplaciji s periferije. A ako vrata smrti doživimo s ispravnim osjećajem 'U Kristu umiremo', tada, gledajući s periferije, među bićima koja promatramo nalazimo ona koja pripadaju višim hijerarhijama, također i ona koja su elementarna bića, ali i ona bića koja su ovdje utjelovljene ljudske duše ili ona koja su već bestjelesne ljudske duše, među svima njima, nalazimo i vlastito Ja biće. I promatramo odnos ovog Ja bića prema drugim bićima koja sam upravo opisao, od izvana. Biti u stanju doživjeti te osjećaje nakon prolaska kroz vrata smrti nešto je iznimno važno. Jer samo tada možemo istinski pronaći put natrag u utjelovljenje u tijelu, ako možemo imati te osjećaje vlastitog Ja. Ako te osjećaje možemo imati to možemo zahvaliti ispravnom prolasku kroz vrata smrti s osjećajem: "U Kristu smo umrli". Ovo sjedinjenje s Kristom daje nam priliku, da tako kažem, da svoj odnos u duhovnom svijetu vidimo duševnim okom Krista, da sebe vidimo kao Ja biće među drugim duhovnim bićima.
Uvijek želim postići ovo, da ne samo da steknemo određeno znanje iz takvih promišljanja poput ovih predstavljenih danas, već da se to znanje transformira u percepciju, u osjećaj. I ako su sve ideje predstavljene danas samo prošle pored nas poput snova, ako je ostao samo jedan osnovni osjećaj, koji sam pokušao sažeti u ovim završnim riječima, poput "U Kristu umiremo", koji nas može pravilno smjestiti u duhovni svijet, kako bismo ga u sljedećoj zemaljskoj inkarnaciji mogli nositi kroz fizički svijet, ako taj osjećaj ostane s nama, tada pravo značenje takve kontemplacije nosimo u našem daljnjem životu.
U takvim osjećajima želimo biti zajedno, smatrajući ih intenzivnim ujedinjujućim osjećajima, i to je ono što će ova istinska neprimjetna zajednica posvećenih antropozofiji postupno pružiti svijetu: tu ujedinjenost u takvim senzacijama i osjećajima, rođenu iz predodžbi znanosti duha. Svijetu je potreba, rekao bih, takva neprimjetna zajednica koja će u svijet unijeti takve snage zajedništva. U tom smislu, želimo biti duhovno ujedinjeni u budućnosti, čak i kada neko vrijeme fizički nismo zajedno. I među nama bi uvijek tako trebalo biti, da duhovno jedinstvo uvijek odražava naše fizičko jedinstvo.