.- O događaju smrti i činjenice života nakon smrti, Leipzig, 22. veljače 1916.
Živimo u vremenu u kojem se svakodnevno ili svakog sata podsjećamo na smrt, prolazak ljudi kroz vrata smrti, na ovaj značajan događaj u ljudskom životu. Jer smrt postaje životni događaj za ljude u pravom smislu riječi, samo kroz znanost duha, koja ljudima pokazuje kako u nama djeluju te vječne sile koje prolaze kroz rođenje i smrt i stvaraju određenu vrstu egzistencije, određeni oblik egzistencije, za vrijeme između rođenja i smrti, samo da bi nakon prolaska kroz vrata smrti, preuzele drugi oblik egzistencije. Dakle, kroz znanost duha, smrt, od apstraktnog kraja života - koji je jedini mogući kraj života za materijalistički svjetonazor - postaje, u određenom smislu, događaj, iako s velikom težinom, u sveobuhvatnom životu ljudi. Pa čak i unutar naših vlastitih redova, prvenstveno zbog aktualnih povijesnih događaja, ali i iz razloga izvan njih, dragi prijatelji prošli su kroz vrata smrti, tako da se možda čini posebno prikladnim sada u našem današnjem razmatranju ponuditi nešto o događaju smrti i onim činjenicama ljudskog života koje slijede nakon smrti.
Doista, u našim duhovno znanstvenim promišljanjima uvijek iznova su se pojavljivale rasprave o životu između smrti i novog rođenja, i imamo već mnogo tragova o toj temi. Međutim, vjerojatno znate iz prethodnog ciklusa znanosti duha, da se sve može razumjeti samo s određene točke gledišta, i da stvari u osnovi, sve možemo preciznije upoznati samo osvjetljavajući ih iz različitih perspektiva. Dakle, danas ću o predloženoj temi, onome što već znamo, dodati nešto što bi moglo biti korisno za naše cjelokupno razumijevanje svijeta.
Razmatramo - i to je u početku dobro - čovjeka duhovnoznanstveno, onakvog kakav stoji pred nama ovdje u fizičkom svijetu, kao izraz njegovog cjelokupnog bića. Prvo moramo početi s onim što nam ljudi predstavljaju u fizičkom svijetu, i stoga sam više puta istaknuo kako ćemo dobiti nešto poput vodećeg pogleda na čovjeka kao cjelinu, ako ga promatramo na takav način da prvo svoj pogled temeljimo na fizičkom tijelu, kojeg spoznajemo izvana putem osjetilnog promatranja, putem znanstvene analize onoga što je promotreno ovdje u fizičkom svijetu. Zatim svoj pogled temeljimo na onom tijelu ili organizacijskom obliku koji nazivamo eterskim tijelom, koje već ima nadosjetilni karakter, koje se stoga ne može promatrati običnim osjetilnim organima - čak ni razumom, koji je vezan za mozak - i koje je stoga već nedostupno konvencionalnoj znanosti. Ovo etersko tijelo, međutim, ipak je struktura za koju se može reći da su je bili svjesni i umovi poput Immanuel Hermann Fichte-a, sina velikog Johann Gottlieb Fichte-a, zatim Troxler-a i drugih. Ovo etersko tijelo je nešto unutar čovjeka što se, iako se može spoznati samo imaginativnom spoznajom jer je nadosjetilno, ipak može izvana spoznajno percipirati, baš kao što se fizičko tijelo izvana može percipirati za osjetilnu spoznaju.
Zatim se u kontemplaciji uzdižemo do astralnog tijela. Astralno tijelo nije nešto što se može poput fizičkog tijela izvana percipirati kroz vanjska osjetila, ili eterskog tijela kroz unutarnja osjetila, već je astralno tijelo nešto što se može doživjeti samo iznutra; u čemu sam čovjek mora biti da bi ga doživio, kao i četvrtog člana, kojeg prvo moramo dokučiti ovdje u fizičkom svijetu, 'Ja'. Sa ova četiri člana ljudske prirode gradimo cijelog čovjeka. Ali iz prethodnih razmatranja također znamo, da je ono što nazivamo fizičkim tijelom čovjeka, zapravo nešto vrlo složeno, da se to fizičko tijelo čovjeka gradi tijekom dugog procesa razvoja kroz razdoblja Saturna, Sunca i Mjeseca, te da je ulogu igrao i proces Zemlje od samog početka zemaljske egzistencije do našeg vremena. Naše fizičko tijelo izgradio je složen proces razvoja. Od onoga što zapravo živi unutar fizičkog tijela, u prvom redu se samo vanjska strana predstavlja promatranju koje je dostupno ljudima u fizičkom svijetu, čak i za običnu znanost. Moglo bi se reći da obično fizičko promatranje i fizička znanost, kakve postoje ovdje u svijetu, znaju o fizičkom tijelu samo onoliko, koliko zna o kući, osoba koja hoda oko nje izvana i nikada nije ušla u unutrašnjost, nikada nije saznala što je unutar kuće ni koji ljudi tamo žive. Ali, naravno, netko tko stoji na tlu vanjske znanosti u materijalističkom smislu reći će: oh, mi vrlo dobro poznajemo unutrašnjost fizičkog tijela! To znamo jer smo često vidjeli mozak unutar lubanje, vidjeli smo želudac i srce tijekom obdukcija leševa - poznajemo unutrašnjost!
Ali ovo unutarnje, koje se može vidjeti izvana, prostorno unutarnje, nije ono što se ovdje misli kada govorimo o unutarnjem. Ovo prostorno unutarnje je također samo vanjsko; ovo prostorno unutarnje je čak i mnogo više vanjsko u fizičkom tijelu čovjeka od stvarnog prostornog vanjskog. Svakako je čudno to reći. Ali znate iz prethodnih opisa znanosti duha da su osjetilni organi već bili razvijeni tijekom razdoblja Saturna, i nosimo ih na vanjskoj strani našeg tijela, na prostorno vanjskoj površini. Oni su izgrađeni od mnogo više duhovnih sila nego, naprimjer, naš želudac ili ono što je unutarnje u prostornom smislu. Ono što je unutarnje, izgrađeno je od najmanje duhovnih sila. I koliko god čudno zvučalo, ipak se mora istaknuti da ljudi zapravo krivo govore o sebi. To je prirodno, jer ovdje živimo na fizičkoj razini - ali krivo govore. Oni bi zapravo kožu na svom licu trebali nazvati unutrašnjošću, a svoj želudac vanjskim. To bi bilo mnogo bliže stvarnosti! Približili bismo se stvarnosti kad bi rekli da jedemo iznutra prema van, hranu šaljemo od iznutra prema van, šaljući je u želudac, bliže nego što smo sada, kada kažemo izvana prema unutra; jer što su naši organi bliže površini, to od više duhovnih sila potječu, a što više leže unutar naše prostorne unutrašnjosti, potječu od više neduhovnih sila.
To lako možete vidjeti čak i iz dosadašnjih opisa znanosti duha. Ako se točno sjećate što je predstavljeno u prethodnim opisima znanosti duha, znat ćete da se tijekom razvoja Mjeseca nešto odvojilo, a tijekom razvoja Zemlje ponovno odvojilo i izašlo iz razvoja Saturna, Sunca i Mjeseca, u kozmički prostor. Tijekom ovog cijepanja dogodilo se nešto izvanredno: okrenuli smo se naopačke, doista, kao što se rukavica okreće naopačke, unutrašnjost prema van, vanjština prema unutra. Ono što je danas okrenuto prema van kao lice, zapravo je bilo okrenuto prema unutra tijekom razdoblja Saturna i Sunca - u svom početnom razvoju, naravno - a također i tijekom dijela Mjesečevog razdoblja. A počeci naših sadašnjih unutarnjih organa formirani su tijekom egzistencije Mjeseca, na takav način da su formirani izvana. Od tada smo zaista okrenuti naopačke, poput ogrtača. Danas više toliko ne okrećemo ogrtače, ali smo to činili u ranijim vremenima kada su se ogrtači mogli nositi duže. Danas to više nije uobičajeno. Kada govorimo o fizičkom tijelu, moramo biti svjesni da u njemu postoji mnogo toga nadosjetilnog, da je cijela njegova struktura nadosjetilna, da je izgrađeno od nadosjetilnog i da nam svoju vanjsku stranu pokazuje tek kada ga promatramo kao cjelinu.
Sada kada dođemo do eterskog tijela, ono više nije vidljivo fizičkom osjetilnom promatranju; ali nakon što čovjek prođe kroz vrata smrti ovo etersko tijelo postaje još važnije. U početku, u razdoblju u koje ulazimo u prvim danima, ovo etersko tijelo je od posebne važnosti. Ali čak i u pogledu fizičkog tijela, moramo naučiti razmišljati drugačije, naučiti ispravno razmišljati, ako želimo pravilno razmatrati što nas čeka nakon prolaska kroz vrata smrti. Znate, jer se to još uvijek može promatrati iz fizičkog svijeta, prilikom prolaska kroz vrata smrti, čovjek odlaže svoje fizičko tijelo, kako kažu. Predaje se elementima Zemlje kroz raspadanje ili izgaranje - ta dva procesa razlikuju se samo po trajanju. Sada bi se moglo činiti kao da je za nekoga tko je sada prošao kroz vrata smrti ovo fizičko tijelo kao takvo, jednostavno odbačeno. Ali to nije slučaj. Iz našeg fizičkog tijela Zemlji možemo predati samo ono što dolazi sa same Zemlje. Iz našeg fizičkog tijela, Zemlji ne možemo predati ono što dolazi iz stare egzistencije Mjeseca, iz egzistencije starog Sunca, iz egzistencije starog Saturna. Ono što dolazi iz stare egzistencije Saturna, iz egzistencije Sunca i iz egzistencije Mjeseca, a zapravo i iz velikog dijela naše egzistencije Zemlje, to su nadosjetilne sile. I te nadosjetilne sile, koje su unutar našeg fizičkog tijela, od kojih nam se u osjetilnoj percepciji otkriva samo vanjska strana, kao što sam upravo objasnio, te nadosjetilne sile, kamo one idu kad prođemo kroz vrata smrti? - Iz našeg fizičkog tijela, iz ove najdivnije strukture koja postoji u svijetu, koja je u prvom redu struktura, iz našeg fizičkog tijela, kao što sam rekao, Zemlji se vraća samo ono što mu je Zemlja dala. Drugo, gdje je ono drugo, kada prođemo kroz vrata smrti? - Drugo se povlači iz onoga što tone u Zemlju, takoreći, kroz raspadanje ili izgaranje; drugo se apsorbira u cijeli univerzum. I ako razmislite o svemu, svemu što možete pojmiti u krugu Zemlje, uključujući sve planete i zvijezde stajaćice, i ako o tome mislite što je moguće duhovnije, tada ćete u ovom dakle duhovnom promišljanju, pronaći mjesto gdje je ono duhovno od nas. Jer samo je dio ovog duhovnog elementa odvojen, koji živi u toplini i ostaje sa Zemljom. Toplina, naša unutarnja toplina, naša vlastita toplina, odvojena je i ostaje sa Zemljom. Ali sve ostalo što je duhovno u fizičkom tijelu, prenosi se u cijeli prostor svijeta, u cijeli kozmos.
Kad mi, kao ljudska bića, napustimo svoje fizičko tijelo, kamo idemo? U što zapravo uranjamo? Svojom smrću, uranjamo, kao brzinom munje, u ono što, iz svih nadosjetilnih sila, izgrađuje naše fizičko tijelo. Možete mirne duše sebi predstaviti, da se sve graditeljske sile koje su djelovale na vašem fizičkom tijelu od razdoblja Saturna, beskonačno šire i pripremaju mjesto u kojem živite između smrti i novog rođenja. Sve je to, rekao bih, između rođenja i smrti, samo koncentrirano u prostoru koji zatvara naša koža.
Sada, kada smo izvan fizičkog tijela, imamo, prije svega, iskustvo koje je važno za cijeli budući život između smrti i novog rođenja. Već sam to često spominjao. To iskustvo je suprotne prirode, od odgovarajućeg iskustva ovdje u životu na fizičkoj razini. Ovdje u životu na fizičkoj razini, ne možemo se osvrnuti na sat svog rođenja s uobičajenom osjetilnom percepcijom koju imamo. Nijedno ljudsko biće ne može se sjetiti vlastitog rođenja, ne može se osvrnuti. Ono samo zna da je rođeno, prvo zato jer mu je možda tako rečeno, a drugo zato što to zaključuje iz činjenice da su se rodila i sva ljudska bića koja su došla na Zemlju poslije njega; ali nijedno ljudsko biće ne može imati istinsko iskustvo vlastitog rođenja.
Upravo suprotno je s odgovarajućim iskustvom nakon smrti. Dok izravno razmatranje našeg rođenja nikada ne možemo imati pred dušom u našem fizičkom životu, trenutak smrti, ako ga čovjek gleda samo duhovno, stoji pred dušom tijekom cijelog života između smrti i novog rođenja. Međutim, mora nam biti jasno da se taj trenutak smrti tada vidi s druge strane. Ako smrt može imati nešto zastrašujuće u sebi, to je samo zato jer se ovdje vidi kao raspad, kao kraj. S druge strane, s duhovne strane, kada se osvrnemo na trenutak smrti, smrt se neprestano pojavljuje kao pobjeda duha, kao duh koji se izmigolji iz fizičkog. Tamo se pojavljuje kao najveći, najveličanstveniji, najznačajniji događaj. I nadalje, ovaj događaj pali ono što je nakon smrti naša 'Ja' svijest. Kroz cijelo vrijeme između smrti i novog rođenja, imamo 'Ja' svijest, ne samo u sličnom, već čak i u mnogo višem smislu nego ovdje u fizičkom životu. Ali ovu 'Ja' svijest ne bismo imali, ako se stalno ne bismo mogli osvrnuti, ako ne bismo vidjeli, ali s druge strane, s duhovne strane, ovaj trenutak u kojem smo se s našim duhovnim probili iz fizičkog. Da smo 'Ja', znamo samo znajući: umrli smo, odvojili smo svoje duhovno od svog fizičkog. U trenutku kada mi, s one strane vrata smrti, ne gledamo na trenutak smrti, ova 'Ja' svijest nakon smrti je takva, kakva je fizička 'Ja' svijest ovdje u spavanju. Kao što netko pri spavanju ne zna ništa o 'Ja' svijesti, tako i nakon smrti ne zna ništa o sebi ako pred očima nema ovaj trenutak umiranja. Ima ga pred sobom kao jedan od najveličanstvenijih, jedan od najuzvišenijih trenutaka.
Vidite, čak i u ovom slučaju, moramo se naviknuti razmišljati o stvarnom duhovnom svijetu sasvim drugačije nego ovdje o osjetilnom fizičkom svijetu. Ako netko jednostavno želi ostati pri konceptima koje ovdje ima za fizički osjetilni svijet, ne može ni na koji način preciznije shvatiti duhovno. Jer nakon smrti je najvažnije, da se trenutak umiranja promatra s druge strane. Upravo se tako s druge strane pali naša 'Ja' svijest. Ovdje u fizičkom svijetu imamo, takoreći, jednu stranu 'Ja' svijesti; nakon smrti imamo drugu stranu 'Ja' svijesti. Malo ranije sam objasnio gdje se zapravo nalazi nadosjetilni element našeg fizičkog tijela nakon smrti i gdje ga moramo tražiti. U cijelom svijetu, koliko samo možemo pojmiti, ovaj fizički element moramo tražiti kao ravnotežu sila, kao organizam sila, kao kozmos sila. Taj fizički element, priprema nam mjesto, kroz koje moramo proći između smrti i novog rođenja.
Dakle, ono što smo ovdje zatvorili u svoje fizičko tijelo, u ovo tijelo, malo u odnosu na svijet kao cjelinu, u našu kožu, uistinu je mikrokozmos, uistinu cijeli svijet. To je uistinu samo smotano zajedno - ako smijem trivijalno govoriti - zatim se odmotava i ispunjava svijet s izuzetkom malog prostora koji uvijek ostaje prazan. Kada živimo između smrti i novog rođenja, zapravo smo svugdje u svijetu s nadosjetilnim silama koje su temelj našeg fizičkog tijela, osim na jednom mjestu, koje ostaje prazno. To je prostor koji zauzimamo ovdje u fizičkom svijetu, unutar naše kože. I uvijek gledamo u tu prazninu. Tada gledamo sebe izvana i gledamo u prazninu. Ono u što gledamo ostaje prazno, ali ostaje toliko prazno, da iz toga imamo temeljni osjećaj. To gledanje nije apstraktno gledanje, poput onoga kada netko nasumice zuri u stvari ovdje na fizičkoj razini, već je ovo gledanje povezano sa snažnim unutarnjim životnim iskustvom, sa snažnim doživljajem. Povezano je s činjenicom da se kroz kontemplaciju ove praznine u nama javlja osjećaj koji nas prati kroz cijeli život između smrti i novog rođenja, što čini velik dio onoga što nazivamo zagrobnim životom. To je osjećaj: postoji nešto na svijetu što moraš stalno iznova ispunjavati. - I tada se postiže osjećaj: čovjek postoji na svijetu za nešto za što samo on može postojati. Osjeća svoje mjesto u svijetu. Osjeća da je u svijetu gradivni element, bez kojeg svijet ne bi mogao postojati. To je kontemplacija te praznine. Stajanje u njoj kao nešto što pripada svijetu, to te preplavljuje gledanjem u prazninu.
Sve je to povezano s onim što će postati naše fizičko tijelo. Iz elementarnijih prikaza moći ćemo samo shematski prikazati, da tako kažemo, ono što za svoju stvarnosti u duhovnom svijetu uistinu zahtijeva slike. Ali prvo moramo imati te slike kako bismo se postupno uzdigli do predodžbi koje dublje prodiru u stvarnost duhovnog svijeta.
Znamo da tada imamo neku vrstu retrospektive koja traje danima. Ali to se sjećanje naziva sjećanjem u neispravnom smislu - iako s pravom, ali u neispravnom smislu - jer tijekom nekoliko dana imamo nešto poput tableau, poput panorame, ispletene od svega što smo doživjeli u upravo proteklom životu. Ali nemamo to kao obično sjećanje unutar fizičkog tijela. Sjećanje fizičkog tijela je takvo da mi vremenski izvlačimo sjećanje. Takvo sjećanje je sila vezana za fizičko tijelo, misao kroz koju se sjećanja izvlače u vremenu. Ovo sjećanje nakon smrti je takvo, da je poput panorame, sve što se dogodilo u životu oko nas u imaginaciji. Živimo danima unutar našeg - može se samo reći: iskustva. U snažnim slikama, u isto vrijeme je prisutan događaj koji smo upravo doživjeli u posljednjim danima prije smrti, i u isto vrijeme je prisutno ono što smo doživjeli u djetinjstvu. Panorama života, slika života, koja nam predstavlja ono što je inače u vremenu slijedilo jedno za drugim, u mreži ispletenoj od etera. Sve što tamo vidimo, živi u eteru.
Iznad svega, ono što je oko nas doživljavamo kao živo. Sve u tome živi i tka. Zatim to doživljavamo kao duhovno rezonantno, kao duhovno sjajno, a također i kao duhovno grijuće. Ova životna slika, kao što znamo, nestaje nakon samo nekoliko dana. Ali kroz što zapravo završava, i što je taj tableau života?
Da, ako se ispita ova životna slika kakva ona uistinu jest, mora se reći: sve što smo doživjeli u životu utkano je u nju. Ali kako doživljeno? - Tako što smo imali misli! Dakle, sve što smo mislili, doživjeli kao predodžbe, sadržano je u njoj. Recimo, da bismo ušli u nešto konkretno, da smo u životu živjeli s drugom osobom, razgovarali smo s njom. Dok smo s njom razgovarali, njene misli su komunicirale s našim mislima. Primali smo od nje ljubav, pustili smo da cijela njena duša djeluje na nas, sve smo to doživjeli iznutra. S time živimo, kada živimo s drugom osobom. Ona živi i mi živimo, i doživljavamo nešto u vezi s njom. Ono što sada doživljavamo u vezi s njom, čini nam se utkanim u ovaj eterski tableau života. To je ista stvar koje se sjećamo. Zamislite trenutak kada ste s nekim drugim nešto doživjeli prije deset ili dvadeset godina. Zamislite da se toga sjećate, i ne sjećate se toga onako kako se obično sjećamo u životu, gdje sve blijedi u sivo, već se sjećate na takav način da je sjećanje u vama jednako živo kao i samo iskustvo, da vaš prijatelj stoji pred vama kao što je stajao tijekom iskustva. U životu ovdje često smo prilično snoliki. Ono što tako srdačno doživljavamo na fizičkoj razini, postaje otupljeno, paralizira se. Kada prođemo kroz vrata smrti i imamo to na 'platnu' života, nije toliko paralizirano; prisutno je sa svom svježinom i srdačnošću s kojom je bilo prisutno tijekom života. Tako je uklopljeno u ovu životnu sliku, a mi to onda sami doživljavamo danima.
Kao što u odnosu na fizički svijet, imamo dojam, da nam fizičko tijelo otpada, tako nakon nekoliko dana, imamo dojam da nam je i etersko tijelo otpalo. Međutim, ovo naše etersko tijelo nije otpalo na isti način kao naše fizičko tijelo; nego je isprepleteno s cijelim univerzumom, s cijelim svijetom. Ono je unutar njega, dok mi doživljavamo 'platno' života, ostavlja svoje utiske tamo u tom periodu. I ono što imamo kao životnu sliku, prešlo je u vanjski svijet, živi oko nas, svijet je to apsorbirao.
Tijekom ovih dana, opet imamo važno, snažno iskustvo. Jer ono što doživljavamo nakon smrti nisu samo sjećanja na zemaljski život, već počeci novih iskustava. Samo po sebi je novo iskustvo, kako dolazimo do svog 'Ja', osvrćući se na smrt, jer takvo što ne možemo doživjeti svojim zemaljskim osjetilima. To se otkriva samo kroz inicijacijsku spoznaju. Ali ono što doživljavamo tijekom ovih dana, po tome što oko sebe imamo ovaj životni tableau, ovo etersko tkanje koje se odvaja od nas i uplete u univerzum - ono što tu doživljavamo, nešto je strašno uzvišeno, nešto prilično snažno za ljudsku dušu.
Ovdje u fizičkom životu, da, stojimo nasuprot svijetu, ovim mineralnim, biljnim, životinjskim, ljudskim carstvom. U tim carstvima doživljavamo ono što naša osjetila mogu iskusiti, ono što naš intelekt, vezan za mozak, može imati od osjetilnih iskustava, što naš osjećaj vezan za krvožilni sustav može iskusiti - sve to doživljavamo ovdje. A mi ljudi, ovdje između rođenja i smrti, zapravo smo, iz više perspektive, izvanredno velike - oprostite na izrazu - 'lude', divovske 'lude'. Pred mudrošću velikog svijeta strašno smo glupi, ako vjerujemo da nam je dovoljno da ovdje nešto iskusimo na opisani način, a zatim, to što ovdje doživljavamo nosimo u svojim sjećanjima, i, kao ljudska bića, to prisvojimo. U to vjerujemo. Ali dok doživljavamo, dok u iskustvu oblikujemo svoje predodžbe, i svoje osjećaje, cijeli svijet hijerarhija djeluje u ovoj pojavi našeg iskustva, u ovom procesu. Živi i tka iznutra. Kad se suočite s osobom i pogledate je u oči, u svom pogledu i u onom što njen pogled šalje natrag, iznutra žive duhovi hijerarhija, žive hijerarhije, živi djelo hijerarhija. Čak i ono što doživimo, predstavlja nam samo vanjski svijet, jer u tom iskustvu bogovi rade iznutra. I dok vjerujemo da živimo samo za sebe, bogovi nešto rade kroz naša iskustva, kroz koja sada nešto mogu utkati u svijet. Zahvatili smo misli, imali smo emocionalna iskustva - bogovi ih uzimaju i dijele sa svojim svijetom. I nakon što umremo, znamo da smo živjeli kako bi bogovi mogli istkati ovu mrežu, koja sada u našem eterskom tijelu dolazi od nas i prenosi se cijelom univerzumu. Bogovi su nas pustili da živimo, kako bi mogli nešto isplesti za sebe, nešto kroz što bi mogli obogatiti svoj svijet. Potresna je to misao! Kad samo jedan korak napravimo kroz svijet, taj korak je vanjski izraz božanskog događaja, i komadić tkanja koji bogovi koriste u svom planu za svijet, koji nam ostavljaju samo dok ne prođemo kroz vrata smrti, da bi ga zatim oduzeli od nas i ugradili u univerzum. Te naše ljudske sudbine, u isto vrijeme su božanski činovi, a ono što one predstavljaju za nas ljude, samo je vanjski aspekt. To je ono što je značajno, ono što je važno, ono što je bitno.
Kome pripada sada, nakon naše smrti, ono što smo iznutra stekli tijekom života kroz našu sposobnost mišljenja, kroz našu sposobnost doživljavanja emocija? - Nakon naše smrti, pripada svijetu! Ali baš kao što se osvrćemo na svoju smrt, osvrćemo se s onim što nam ostaje, s našim astralnim tijelom i našim 'Ja', na ono što se utkalo u univerzum, svijet. Tijekom naših života nosimo u sebi, kao etersko tijelo u nama, ono što je utkano u univerzum. Sada je ispredeno i utkano u svijet. Gledamo u to, promatramo to. Kao što ga ovdje doživljavamo u sebi, tako ga kontempliramo i nakon smrti, tako je i u vanjskom svijetu. Kao što ovdje kontempliramo zvijezde, planine i rijeke, tako i nakon smrti kontempliramo, uz ono što je nastalo brzinom munje, kao što sam rekao, iz našeg fizičkog tijela, ono što je utkano u svijet iz naših vlastitih iskustava. I ono što se tada ugrađuje u cijelu kozmički strukturu iz naših vlastitih iskustava, sada se odražava u onome što još imamo, u astralnom tijelu i 'Ja', baš kao što se vanjski svijet odražava u našim fizičkim organima ovdje kroz naše fizičko biće. I dok se to odražava u nama, primamo nešto što ovdje ne možemo imati tijekom ovog zemaljskog razdoblja, nešto što ćemo imati u vanjskom, više fizičkom otisku kasnije tijekom razdoblja Jupitera, ali što primamo na duhovni način jer je naše etersko biće sada vani i ostavlja dojam na nas. Umjesto što smo ga prije doživljavali kao naše unutarnje biće, sada na nas ostavlja dojam. Dojam koji ostavlja na nas je, naravno, u prvom redu duhovan, slikovni je, ali kao takav, već je model za ono što ćemo imati tek na Jupiteru: duh sam. Dakle, kroz naše etersko koje se utka u univerzum, za nas se rađa duh sam - ali duhovno, ne onako kako ćemo ga kasnije doživjeti na Jupiteru - tako da sada, nakon što smo odložili svoje etersko tijelo, imamo astralno tijelo, 'Ja', duh sam. Ono što nam ostaje od naše zemaljske egzistencije jest naše astralno tijelo i naše 'Ja'.
Naše astralno tijelo, kao što znate, ostaje s nama dugo nakon smrti, u prvom redu baš kao što nam je podložno kao zemaljsko astralno tijelo. Ostaje s nama, jer je ovo astralno tijelo prožeto svime što je čisto zemaljsko i ljudsko, a što ne može odmah izbaciti iz sebe. Prolazimo kroz vrijeme, u kojem postupno možemo odbaciti ono što je zemaljski život učinio od našeg astralnog tijela. Zapravo doživljavamo najviše polovicu naših iskustava ovdje na Zemlji, također u mjeri u kojoj utječu na naše astralno tijelo. Od onoga što se događa kroz nas, zapravo doživimo samo polovicu. Uzmimo primjer: recimo da nekome kažete nešto loše - to se odnosi na dobre misli i dobra djela kao i na loša djela i loše misli, ali uzmimo ovaj primjer zlog djela - kažete nekome nešto loše što ga vrijeđa. Imamo samo dio te loše riječi koji se nas tiče, u sebi osjećamo zašto smo upotrijebili tu riječ; to je dojam na našu dušu kada upotrijebimo tu lošu riječ. Ali druga osoba, kojoj upućujemo zlu riječ, ima potpuno drugačiji dojam; ona ima takoreći, drugu polovicu dojma, osjeća da je uvrijeđena. Ta druga polovica dojma zaista živi u njoj. Ono što smo sami doživjeli tijekom svog fizičkog života je jedno; ono što je druga osoba doživjela je drugo. Sada promislite, sve što smo iskusili, ali izvan nas, moramo ponovno proživjeti nakon smrti, kao što sada proživljavamo svoje živote unatrag. Učinke svojih misli i svojih djela doživljavamo u regresiji. Dakle, između smrti i novog rođenja, proživljavamo svoje živote unatrag. Odlaganjem eterskog tijela, postoji životni tableau, u kojem imamo cijeli život odjednom. Život unatrag, istinsko je proživljavanje onoga što smo stvorili, idući unatrag. A kada se vratimo do svog rođenja, tada smo dovoljno zreli da odložimo iz svog astralnog tijela ono što je prožeto zemaljskim elementima. Tada to odlazi, i s tim odlaganjem astralnog tijela, za nas nastaje novo stanje. Astralno tijelo nas je, rekao bih, uvijek držalo povezanima sa Zemljom u našim iskustvima. Budući da na ovaj način moramo proći kroz svoje astralno tijelo, ne sanjajući, već ponovno proživljavajući zemaljska iskustva, još uvijek smo unutar zemaljskog života; još uvijek stojimo unutar njega. Tek sada, kada smo odložili astralno tijelo - netočno, ali nema drugog načina da se to kaže, budući da jezik nema riječ za to - postali smo potpuno oslobođeni zemaljskog, sada živimo unutar istinski duhovnog svijeta.
I tada se događa novo iskustvo. Ovo odlaganje astralnog tijela zapravo je samo jedna strana iskustva; druga strana je nešto sasvim drugo. Kad smo, nakon što smo prošli kroz zemaljska iskustva, odložili ovo astralno tijelo, osjećamo se kao da smo - sada ne možemo reći: materijom, već kao da smo iznutra zasićeni, prožeti duhom, tada se istinski osjećamo unutar duhovnog svijeta, tada nam se duhovni svijet otvara iznutra. Prije nam se otvarao izvana, dok smo vidjeli univerzum i vlastito etersko tijelo utkano u univerzum. Sada nam se otvara iznutra, sada ga doživljavamo iznutra. I kao predslika onoga što će ljudi imati u fizičkom izrazu tek na Veneri, u predslici životnog duha, naše 'Ja' nam se otvara iznutra, tako da se sada sastojimo od duha samog, životnog duha i 'Ja'. Baš kao što se ovdje osjećamo pomalo kao u snu, od rođenja do trenutka kada istinski postanemo svjesni kao djeca, čega se kasnije prisjećamo, tako živimo i egzistenciju koja je, doduše, potpuno samosvjesna, ali svjesnija i viša od zemaljskog života. Ali čisto duhovni život doživljavamo tek nakon što smo se odvojili od svog astralnog, i zadržali od astralnog samo ono što nas iznutra ispunjava, tako da smo od sada duh među duhovima.
Ali sada se javlja drugo, važno, bitno iskustvo. Kada živimo ovdje u fizičkom svijetu, radimo, postižemo ovo ili ono, i pritom imamo iskustva - upravo smo o tome govorili. Ali u fizičkom svijetu nemamo samo iskustva, u iskustvima imamo nešto drugo, istovremeno s iskustvima. I želim upotrijebiti riječ, iako je to općeniti izraz, za ta istovremena iskustva: postajemo, mogli bi reći, umorni, iscrpljeni dok doživljavamo. Uvijek je to slučaj, postajemo umorni. I čak i ako se umor kompenzira kroz sljedeće stanje svijesti, kroz spavanje - manje kroz spavanje nego kroz odmor tijekom spavanja, ispravno govoreći - to je još uvijek samo djelomična kompenzacija; jer znamo naravno, da se iscrpljujemo u životu, da starimo, da nam snaga postupno nestaje. Također se umaramo u sveobuhvatnom smislu. A kad ostarite, znate da ne možete sve kompenzirati spavanjem. Dakle, ovdje se iscrpljujemo, umaramo. Da, sada možemo drugačije postaviti pitanje. Nakon onog što smo govorili, sada možemo postaviti pitanje: zašto nam bogovi dopuštaju da se umorimo, zašto se umaramo? - Činjenica da se ovdje umaramo, da se iscrpljujemo, daje nam nešto, što zapravo puno znači, jako, jako puno, za cijeli naš život. Ali koncept umaranja u sveobuhvatnijem smislu nego što se obično shvaća. Moramo ga pravilno postaviti pred svoje duše, taj koncept umaranja.
Najbolji koncept ćete dobiti, ako ga sebi predstavite ovako. Kada bih vas sada pitao: znate li išta o unutrašnjosti svoje glave? - vjerojatno bi samo osoba koju muči glavobolja, odgovorila da upravo sada nešto zna o unutrašnjosti svoje glave. Samo takvi osjećaju unutrašnjost svoje glave; drugi žive bez da je osjećaju. Svoje organe osjećamo samo kad nisu sasvim u redu; tada u osjećaju nešto znamo o našim organima. Tako smo uređeni u životu, da o svom fizičkom tijelu znamo nešto samo ukoliko nešto nije sasvim u redu. Zapravo za svoje fizičko tijelo, imamo samo općenit osjećaj. Kada nešto nije u redu to postaje jače. Ali vrlo malo znamo iznutra, kada imamo samo osjećaj. Svatko tko je ikada u životu imao jaku glavobolju zna o unutrašnjosti svoje glave - iznutra; ne kao anatom, koji poznaje samo krvne žile. Ali kako u životu postajmo sve umorniji i umorniji, ovaj osjećaj naše nutrine, prostorne nutrine, sve se više pojavljuje u našim tijelima.
Samo razmislite: što se više umaramo u životu, to više doživljavamo životne tegobe, naprimjer, tegobe starosti. Naš život sastoji se od postupnog učenja osjećanja, osjećanja našeg fizičkog. Kako se ono, rekao bih, otvrdnjuje i utiskuje u nas, učimo ga osjećati. Za nas je to, rekao bih, blagi osjećaj - jer dolazi tako postupno. Čovjek bi mogao vidjeti koliko je to snažno samo ako - oprostite na trivijalnom izrazu, ali dati će ono što mislim - ako bi se, naprimjer, u jednom trenutku mogao osjećati potpuno zdravo, poput blistavo zdravog djeteta, a zatim odmah nakon toga, kako bi mogao usporediti, onako kako se netko osjeća kada mu udovi postanu krhki, u osamdeset, osamdeset petoj godini života. Tada bi to više osjećao. Samo zato što dolazi tako sporo, čovjek ne primjećuje kako se njegov osjećaj pretače u iskustvo fizičkog, u postajanje umornim. Taj osjećaj umora je stvaran proces, koji u početku nije ni prisutan, jer dijete pršti od života, ali onda životnu snagu neprestano nadjačava osjećaj umora, a onda se taj osjećaj umora probija van. Možemo se umoriti; dok se umaramo - čak i ako je recimo, to samo slab osjećaj iznutra - u nama istinski nešto nastaje. Naš život ovdje u fizičkom svijetu nudi samo vanjsku površinu dubokih, značajnih, uzvišenih misterija. To što tako tiho osjećamo da nas prati umor u životu i tako osjećamo unutrašnjost naših tijela, vanjska je strana nečega što je utkano u nas, divno utkano od čiste mudrosti, cijelo tkanje čiste mudrosti. Dok se toliko umaramo u ovom životu, učeći osjećati sebe iznutra, u nas se utka suptilno znanje o čudesnoj strukturi naših organa, naših unutarnjih organa. Učimo se umarati u našim srcima; ali nastajanje tog umora znači da u nas dotječe znanje o tome kako je srce konstruirano iz kozmosa. Umaramo se u našim želucima; obično ga umaramo kvareći ga hranom; ali ipak, dok je želudac umoran, sva mudrost je utkana u nas, slika mudrosti iz kozmosa, o tome kako je želudac izgrađen. Kako je naš unutarnji organizam uzvišeno, čudesno izgrađen, ovo moćno umjetničko djelo, pojavljuje se u slici. I oživljava tek sada, kada smo odložili vanjske, zemaljske elemente astralnog tijela. I to je ono što nas ispunjava kao životni duh, ono što sada živi u nama. Mudrost iz nas samih, naše čudesne unutarnje strukture, sada živi u nama.
I sada počinje vrijeme kada uspoređujemo, takoreći, ono što nas sada, iz naše unutarnje mudrosti ispunjava kao životni duh, s onim što je prethodno kao etersko tkanje bilo utkano u univerzum. Sada radimo na toj usporedbi, kako se jedno može uklopiti s drugim, i gradimo sliku sebe, kakvi ćemo postati u sljedećoj inkarnaciji. Tako počinjemo, postupno živeći prema kozmičkoj ponoći, kao što je naznačeno u jednom od misterija, u 'Buđenju duše'. Dakle, posebno nakon kozmičke ponoći, obavljamo djelo koje se odvija dok sudjelujemo u stvaranju svijeta, u stvaranju onoga što ovdje uživamo. Tijekom života između smrti i novog rođenja, radimo, tkamo, tkamo sliku bogova. Možemo sudjelovati u božanskoj svrsi, na onome što su bogovi ciljali, dok su ljude postavljali u svijet. Možemo se pripremiti za svoju sljedeću inkarnaciju. Tu se naravno, ne odvijaju samo procesi koji se egoistično odnose na nas, već se odvijaju i sve vrste drugih procesa. I to nam može postati jasno, posebno iz sljedećeg.
Ovaj čudesni proces je daleko viši od onoga što se događa ovdje na Zemlji, kada se izmjenjuju zima i ljeto, kada Sunce izlazi i zalazi, kada se sve odvija kao zemaljski rad: tamo se događa ono što u konačnici vodi do naše zemaljske inkarnacije, ono što vodi do čovjekove egzistencije; ali to je ogroman nebeski rad koji ima ne samo vanjski značaj, već značaj za cijeli svijet. Ako netko postupno uspije doživjeti ovaj čudesni proces u duhovnoj kontemplaciji, onda se sigurno suočava s jednom stvari. Sigurno će vam se činiti čudnim kada ovo kažem, ali viši misteriji uvijek u početku moraju izgledati čudno fizičkoj, osjetilnoj percepciji čovjeka, a ono što se pojavljuje pred našom dušom, mora nas potresti, što više, to bolje. Jer te stvari, takve kakve jesu, do naših duša ne bi smjele doprijeti na takav način da ih primimo trezveno, suhoparno, spoznajno i ostanemo ravnodušni. Upravo kroz te stvari, trebali bi dobiti dojam o uzvišenosti i veličini božanskog duhovnog svijeta. Moglo bi se reći: ako bi jednostavno netko znanost duha predstavio na tako suhoparan način da ne obuhvati istovremeno cijelu osobu, i ako, uz taj dojam, istovremeno ne stekne dojam o veličini i veličanstvenosti onoga što pulsira i prožima svijet kao božansko-duhovno, onda bismo se, prema onome što sam upravo opisao, unatoč svemu što možemo, svi rodili bez glave pod trenutnim uvjetima svijeta. Jer ne bismo mogli ostvariti izgradnju glave. Ljudska glava, u svojoj strukturi, tako je uzvišena slika univerzuma da je sam čovjek, s onim što je u nju utkano kao mudrost života, ne bi mogao izgraditi, ne bi je mogao pripremiti za sljedeću inkarnaciju; u tome moraju surađivati sve hijerarhije bogova. Ono što postoji u vašoj glavi, u ovoj sferi samo slabo okcipitalno otvorenoj, donekle preoblikovanoj, samo je po sebi pravi mikrokozmos, pravi otisak velike sfere svijeta. U njoj živi sve, sve što živi vani u univerzumu, zajedno, tu sve radi zajedno, što u raznim hijerarhijama može biti aktivno. Kada počinjemo graditi svoju sljedeću inkarnaciju iz mudrosti koju smo akumulirali kroz umor, zagrabe u tu aktivnost sve hijerarhije, kako bi uključile u ono što postaje naša glava, otisak sve božanske mudrosti.
Dok se sve ovo događa, ono što čini našu fizičku liniju nasljeđivanja, priprema se na Zemlji kroz generacije. Kao što Zemlji nakon smrti predajemo samo ono što dolazi od Zemlje, tako od svojih roditelja i predaka primamo samo ono što je zemaljsko u nama. A ono što je zemaljsko u nama samo je vanjsko, samo je vanjski izraz u ovom zemaljskom carstvu. U to je utkano sve što sami možemo tkati na opisani način, i ono što cijele hijerarhije bogova tkaju prije nego što začećem steknemo odnos prema onome u što se umotavamo i odijevamo kada ulazimo na fizičku razinu.
Rekao sam, što više ove uzvišene spoznaje možemo upiti u svoje osjećaje, to bolje za nas. Samo razmislite o ovome: koristimo svoje glave, ali općenito nema ni traga spoznaji, utoliko što smo ljudska bića koja žive u materijalnom svijetu, da cijele hijerarhije bogova posvećuju svoj rad oblikovanju naših glava, oblikovanju onoga što je duhovno temelj naših glava, kako bismo uopće mogli postojati. Ako to shvatimo u smislu duhovno znanstvene spoznaje, to nas automatski prožima osjećajem zahvalnosti i zahvalnosti prema cijelom univerzumu.
Stoga, ono što steknemo kroz znanost duha, trebalo bi također donijeti sve veće uzdizanje našeg života osjećaja. U oblasti znanosti duha, svoju spoznaju bi sve više trebali usklađivati s našim osjećajima. I nije dobro ako u osjećajima zaostanemo. Neprekidnim učenjem novog, višeg dijela znanosti duha, trebali bismo biti u stanju razviti, rekao bih, pobožnije osjećaje prema misterijama svijeta, koji u konačnici vode, sve dalje i dalje u misterije čovjeka. U toj pročišćavajućoj duhovnoj toplini, naših osjeta i osjećaja, leži pravi napredak u znanosti duha.
Moram spomenuti još jednu stvar, jer izgleda kao dodatak cijeloj raspravi koju smo vodili. Ovdje ulazimo u fizički svijet, tako što u početku kao dijete imamo prigušenu svijest, prepoznavajući samo svoju majku i tek postupno druge ljude. Vjerujemo, dok ulazimo u fizički svijet, da neprestano susrećemo nove ljude. Isto je i s našom fizičkom sviješću. Kada prođemo kroz vrata smrti, imamo pravi, iskren odnos sa svim onim dušama kojima smo se u životu približili. Te se duše, pak, pojavljuju pred našim duhovnim pogledom. One duše koje su nam se približile u životu, i koje su prošle kroz vrata smrti prije nas, možemo reći da 'nalazimo'. Riječ je skovana za fizička stanja, ali ovo iskustvo pristupanja duše dušama, može se opisati kao 'nalaženje'. Međutim, ovo nalaženje duša koje su prošle kroz vrata smrti prije nas, čovjek sebi mora predstaviti kao približavanje dušama na način koje je, u određenom smislu, obrnut od načina na koji se ovdje na fizičkoj razini pristupa ljudima. Ovdje se ljudima u prvom redu pristupa susrećući ih izvana i fizički. Zatim se postupno uči o njihovom unutarnjem biću; njihova nutrina razvija se tek iz našeg života s njima. Dakle, ono što iznutra doživljavate o osobi, razvija se samo iz vas samih. Nakon što sam prođe kroz vrata smrti, i susreće duše koje su kroz vrata smrti prošle prije njega, prvo što zna jest: dotična duša je tu. Osjećamo je, znamo da je tamo. - Ali sada moramo cijelo svoje unutarnje biće predati onome što je tamo kao prvi dojam, kao najapstraktniji dojam. Ovdje treba pustiti čovjeka da iz sebe radi; tamo treba predati svoje unutarnje bića, a zatim sam izgraditi sliku, imaginaciju. Imaginativno, ono što možete vidjeti, mora se graditi postupno. Ideju o tome kakvo je iskustvo duše nakon smrti, možete dobiti ako pomislite u sebi: Ne vidite to, samo shvaćate, i postupnim shvaćanjem stvarate sliku. Gradite sliku. Dakle, morate aktivno, iznutra, graditi sliku duše koju susrećete. U određenom smislu znate: sada susrećem dušu. - Ona još nema duhovni oblik! Koja je to duša? To je duša prema kojoj sam ja - to se sada pojavljuje u vašoj vlastitoj duši - osjećao kao sin prema svojoj majci. Sada počinjete osjećati: s ovom dušom mogu doživjeti sebe. - Sada za sebe gradite duhovni oblik. Morate biti aktivni unutar njega, i tada on postaje slika. I budući da morate zajedno graditi duhovni oblik na ovaj način, s umrlom osobom ste već zajedno prije nego što ste izgradili duhovni oblik. Na ovaj način, zajedno ste sa svima s kojima ste bili zajedno u životu; to jest, doživljavate ih u svijetu u kojem ih morate pronaći buđenjem sebe za viziju, kako biste ih mogli pogledati. Ovdje morate biti aktivni.
Duše koje su još uvijek ovdje u fizičkom tijelu, koje stoga ostaju žive nakon naše smrti, već su nam se ovdje na Zemlji pojavile kao slika. Gledamo ih odozgo i ne moramo prvo konstruirati sliku; one nas gledaju kao sliku. Međutim, u tu sliku te duše mogu utkati ono što zatim služi kao topla duhovna hrana za pokojnika, kroz svoje misli o njima, kroz svoju kontinuiranu ljubav prema njima, svoja sjećanja na njih, ili - kao što sada znamo kao duhovni znanstvenici - kroz čitanje naglas.
Sve to proširuje čovjekovu perspektivu na stvarni svijet, istinski stvarni svijet. Ako dopustite da ovo dođe pred vaše duše, onda dobivate predodžbu o tome, koliko malo ljudi zapravo znaju o duhovnom svijetu. Nije uvijek bilo tako. Samo najviše materijalistički ljudi današnjice govore o tome kako smo danas 'postigli tako divan napredak'. Znamo da su ljudi nekada posjedovali vidovitost i da su tu izvornu, atavističku vidovitost, izgubili samo radi stjecanja određenih kvaliteta povezanih s cijelim unutarnjim životom u materijalnom svijetu. Ako nam dođe istinski materijalistička osoba, istinski materijalistički znanstvenik, prirodno će reći: čista je fantazija govoriti o izvornoj vidovitosti, o ljudima koji su nekada poznavali nešto značajno. Kad bi ljudi samo malo prošetali svijetom s fizički očima koje vide, otkrili bi da je to opovrgnuto. Nije tako davno prošlo vrijeme kada su ljudi znali više nego danas.
Znate, često smo o tome govorili - želio bih to ovdje spomenuti za kraj - da Lucifer i Ahriman imaju udjela u ovoj duhovnoj egzistenciji u kojoj živimo. Također znamo da je u Bibliji, Lucifer simboliziran zmijom, zmijom s drveta. Fizička zmija, kako je danas doživljavamo, i kako će je suvremeni slikar uvijek slikati kada slika Raj, fizička zmija, nije pravi Lucifer, već vanjska slika, fizička slika. Pravi Lucifer je biće koje je zaostalo u evoluciji Mjeseca. Ne može se vidjeti na Zemlji među fizičkim stvarima. Dakle, ako bi slikar htio slikati Lucifera kakav jest, morao bi ga slikati na takav način da ga se zapravo može shvatiti kao etersko biće kroz neku vrstu vidovitosti, unutarnjeg vida. Tada bi se pojavio onako kako djeluje na nas, kako djeluje na našu glavu, jer nema nikakvog udjela u našem organizmu, utoliko što potječe isključivo od Zemlje, već u nastavku glave kroz leđnu moždinu. Dakle, ako bi Lucifer bio naslikan u svom eterskom obliku, morao bi biti naslikan s ljudskom glavom i zmijskim nastavkom, koji se ovdje u nama ljudima manifestira kroz leđnu moždinu. Dakle, slikar s nekim znanjem znanosti duha, morao bi naslikati Adama i Evu, drvo, a na drvetu gore zmiju, dakle zmija samo kao otisak nas, i na vrhu ljudsku glavu. Kad bi slikar naslikao nešto takvo, danas bi se moralo pretpostaviti da to može naslikati iz perspektive znanosti duha, naravno.
Možda će se nešto slično naći i u Leipzigu, ali ljudi ne hodaju okolo otvorenih očiju, već sa zavezanim očima. Ali u Hamburgu, u umjetničkom paviljonu, zapravo postoji slika majstora Bertrama, iz sredine Srednjeg vijeka, koja prikazuje prizor u Raju. Zmija na drvetu, kako sam je upravo opisao, naslikana je ispravno. Sliku možete vidjeti tamo. Na taj su je način naslikali i drugi slikari. Što iz toga slijedi? - Da su ljudi čak i usred Srednjeg vijeka to još uvijek znali, u mjeri u kojoj su to slikali. To jest, nije to bilo tako davno, otkako su ljudska bića u potpunosti gurnuta na fizičku razinu. A ono što nam se danas predstavlja kao tijek duhovne povijesti ljudi od materijalističkih mislilaca, u biti nije ništa više od vanjske obmane, jer ljudi zamišljaju da su ljuska bića oduvijek bila onakva kakva su postala tek u posljednjih nekoliko stoljeća, dok to nije bilo tako davno da su mogli proviriti u duhovni svijet svojom drevnom vidovitošću. Čovjek je morao to napustiti samo zato jer nije bio slobodan, a da bi održao punu slobodu i samosvijest, morao je to napustiti i morao je pronaći put natrag u duhovni svijet. Stoga ova znanost duha priprema nešto važno, nešto bitno: ovo daljnje ponovno življenje u duhovnom svijetu. Stalno iznova, možemo se podsjećati koliko je potrebno oćutiti, osjetiti, da mala skupina ljudi koji danas žive usred materijalističkog svijeta i koje njihova karma vodi da shvate najvažniji zadatak čovječanstva za budućnost, da ova mala skupina ljudi ima važne, najvažnije stvari koje treba postići kroz svoj duševni život. Bez arogancije, čovjek jednostavno mora sebi pokazati, u svoj poniznosti i skromnosti, kolika je velika razlika između duše koja postupno pronalazi svoj put u duhovni svijet, i svih onih ljudi vani koji danas nemaju pojma, a posebno, ni ne žele imati pojma o duhovnom. To za nas ne smije postati samo osjećaj jada i boli, već mora postati osjećaj koji nas nadahnjuje da radimo dalje i da smo vjerni radu u struji znanosti duha do koje nas je dovela naša karma, naša sudbina.
Na našem posljednjem okupljanju ovdje, također sam spomenuo, da kada osoba prođe kroz vrata smrti prije nego što je u potpunosti proživjela svoj život, snaga eterskog tijela koja joj je dana još nije potpuno iscrpljena. Ako osoba u mladosti prođe kroz vrata smrti, njeno etersko tijelo moglo je na fizičkom tijelu nastaviti raditi desetljećima. Ta sila nije izgubljena: ona je tu. Već sam spomenuo kako, budući da smrt svakodnevno i svakog sata prilazi ljudima u tako velikom broju, mnoga, mnoga eterska tijela koja bi mogla nastaviti funkcionirati na fizičkoj razini dugo vremena, prenose se u duhovno eterski svijet i ostaju lebdjeti. A sile u njima koje su fizičko tijelo mogle održavati desetljećima, postaju duhovne sile koje surađuju u duhovnom razvoju čovječanstva. Stoga će doći vrijeme kada će se sile u tim eterskim tijelima moći koristiti za duhovni napredak čovječanstva, ali tek kada će, ovdje na Zemlji, nakon što prođu današnji strašni događaji i vrati se mir, duše koje će tada još hodati ovom Zemljom u ljudskim tijelima, oni moći shvatiti da svi oni koji su prethodno ušli u duhovni 'svijet' imaju svoja eterska tijela tamo gore i mogu zračiti svoje sile. Te duše [ovdje na Zemlji] morat će to shvatiti. I te će duše moći surađivati u ovom duhovnom napretku, u budućnosti, koji je omogućen upravo kroz toliko mnogo žrtvenih smrti.
Samo promislite, što bi to značilo kada bi znanost duha sada nestala i nitko ne bi imao razumijevanja svega što se priprema u duhovnom svijetu kroz žrtvene smrti! Cijela ukupnost tih sila pala bi na duhovna bića koja bi ih koristila za nešto drugo osim za ono za što su bila namijenjena prema odredbi bogova legitimnog razvoja.
Ali to nas opominje, čak i iz događaja vremena, da svojom sviješću u potpunosti stojimo unutar svega onoga što duhovni svijet jest. Jer i ti sadašnji događaji imaju duhovnu stranu. Ono što oni izvana predstavljaju u krvi i smrti i žrtvama, vanjski je izraz unutarnjeg duhovnog događaja, koji se, međutim, mora shvatiti u pravom smislu.
Na to bih vas želio stalno iznova podsjećati u završnim riječima naših sadašnjih razmatranja:
Iz hrabrosti boraca,
Iz krvi ubijanja,
Iz tuge napuštenih,
Iz požrtvovnih djela ljudi
Narasti će duhovni plod -
Duše duha svjesne, usmjerite
Svoj um u duhovnu oblast.