.- DRUGO PREDAVANJE, Berlin, 27. siječnja 1916.
Legenda o praškom satu i utjecaju ahrimanskih i luciferskih sila. U fizičkom svijetu primjenjuje se zakon uzroka i posljedice. U povijesnim događajima, pojave se moraju prosuđivati prema njihovoj intrinsičnoj vrijednosti. Negativan stav o Goetheovom 'Faustu'. Ljudski postupci su mješavina slobode i nužnosti. Priroda je nekoć bila slobodni čin bogova. Prošle misli bogova čine nam se kao nužnost. Ono što su u nama misli, kasnije će postati vanjska priroda.
Prekjučer sam pokušao ukazati na značajnu zagonetku, kozmički misterij nužnosti i slobode, i u kozmičkim događajima i u ljudskom djelovanju. Prije svega, pokušao sam - i današnje promišljanje morat će slijediti isti put - skrenuti pozornost na puni značaj i teškoću ove kozmičke zagonetke i zagonetke čovječanstva. Pokušao sam upotrijebiti hipotetski primjer kako bih ilustrirao kako se s ovim pitanjem možemo suočiti u kozmičkim događajima. Rekao sam: pretpostavimo da grupa ljudi kreće na putovanje kroz planinski klanac, usred kojeg se nalazi litica, a vrijeme je bilo točno određeno. Međutim, kočijaš, zbog nemara, kreće pet minuta kasnije. Kao rezultat toga, grupa stiže na mjesto ispod litice u trenutku kada se litica urušava. Mora se reći, prema vanjskom sudu - izričito kažem: prema vanjskom sudu - da je cijela skupina putnika zatrpana zbog nemara kočijaša, to jest, zbog događa koji se dogodio, kao krivnja jedne osobe.
Prošli put sam htio istaknuti, u prvom redu, da takvoj zagonetki ne bismo trebali pristupiti prebrzo s našim uobičajenim razmišljanjem, vjerujući da je možemo riješiti. Istaknuo sam kako se ovo ljudsko mišljenje, koje u prvom redu koristimo samo za fizički razinu, također naviklo razmatrati samo potrebe fizičke razine, i kako to ljudsko mišljenje postaje zbunjeno kada se odvede malo izvan fizičke razine. Danas bih želio istaknuti, prije svega, ozbiljnost cijele zagonetke. Jer tek na sljedećem razmatranju, koje će se ovdje održati u nedjelju, moći ćemo pristupiti nekoj vrsti rješenja cijelog ovog problema, kada ga sagledamo u punom opsegu i punom značaju, uključujući i samu ljudsku spoznaju. Naprimjer, ako u potpunosti shvatimo kako s mišljenjem možemo upasti, posebno kada se suočimo s najtežim životnim problemima, u stanje hirovitosti, u pritisak i vođenje misli koje nas, u određenom smislu, odvode na krivi put, tako da se nađemo kao u šumi, gdje stalno hodamo i vjerujemo da napredujemo, dok se u biti vrtimo u krug. Tek kad vidimo da smo se vratili na određenu točku, primjećujemo da smo se vrtjeli u krug. Čudno je to što s ljudskim mišljenjem ne primjećujemo kako stalno iznova dolazimo na istu točku. Ali i o tome ćemo kasnije.
Naznačio sam da je ovaj značajan problem povezan s onim što nazivamo silama Ahrimana i silama Lucifera u svjetskim događajima, i u onome što utječe na čovjeka u njegovim postupcima, u svim njegovim mislima, osjećajima i volji. Primijetio sam da se čak i u 15. stoljeću može vidjeti kako su ljudi imali osjećaj da kao što pozitivni i negativni elektricitet igraju ulogu u prirodnim događajima, i kao što se ni jedan fizičar ne srami govoriti o pozitivnom i negativnom elektricitetu, tako su i ljudi znali da u svjetskim događajima mogu vidjeti ahrimanske i luciferske sile, čak i ako nisu izgovarali ta imena. Ukazao sam na naizgled dalek primjer: sat u praškoj staroj gradskoj vijećnici, koji je tako umjetnički dizajniran da nije samo sat, već svojevrsni kalendar, tako da se na njemu može vidjeti svaki događaj, kretanje planeta, a pomrčine Sunca i Mjeseca kada se dogode, sa sata se mogu očitati. Ukratko, sasvim umjetnički čovjek stvorio je veliko umjetničko djelo. Istaknuo sam da je sada dobro dokumentirano kako ga je profesor na praškoj visokoj školi doveo u ovakvo stanje, ali da nas to dalje ne zanima, jer to su događaji koji su se dogodili na fizičkoj razini. Međutim, istaknuo sam kako se razvila jednostavna narodna priča, temeljena na osjećaju da ahrimanske i luciferske sile također igraju ulogu u takvom događaju: to je priča da je ovaj sat umjetnički postavljen na gradskoj vijećnici u praškom starom gradu, od strane jednostavnog čovjeka koji je sav potreban talent primio kroz neku vrstu božanskog nadahnuća. Priča se zatim nastavlja: ali vladar, koji je ovaj sat želio samo za sebe, nije htio tolerirati izgradnju takvog sata ili nečeg sličnog u bilo kojem drugom gradu. Stoga je majstora oslijepio. Tek kada mu se bližila smrt, dopušteno mu je da priđe satu. A onda ga je, pametnom intervencijom, gurnuo, i rezultat je bio da se više nikada nije mogao ispravno namjestiti.
U ovoj narodnoj priči osjeća se kako je, s jedne strane, bila prisutna osjetljivost za luciferski princip, za taj luciferski princip u vladaru koji je želio sat samo za sebe, ono što se moglo konstruirati samo darom milosti, koja je došla kroz dobre, progresivne božanske moći. I kako se, čim se pojavio Lucifer, pojavio Ahriman, jer je to bio ahrimanski čin da je oslijepljeni majstor uništio sat svojom vještinom. U trenutku kada je Lucifer prizvan - a vrijedi i obrnuto - Ahriman tada dolazi u protunapad. Ali da nisu samo ljudi osjećali nešto od Ahrimana i Lucifera u stvaranju ove legende, vidljivo je iz nečega drugog. To je vidljivo iz samog dizajna sata. Iz toga postaje jasno da je majstor također želio uključiti ahrimanske i luciferske sile konstruirajući ovaj poseban sat, jer ovaj sat, osim umjetničkog savršenstva kojeg sam već opisao, prikazuje nešto sasvim drugo. Uz sve ostalo što je tamo pričvršćeno - osim brojčanika sata, planetarnog diska, i tako dalje - postoje i figure pričvršćene na obje strane: s jedne strane Smrt, a s druge dvije figure: jedna je čovjek koji drži torbicu s novcem kojim može zveckati. Druga figura predstavlja čovjeka s ogledalom koje je prislonjeno kako bi uvijek mogao vidjeti sebe. Dakle, u ove dvije figure imamo izvanredno lijep prikaz čovjeka, koji vrijednost pridaje vanjskom: bogati škrtac, ahrimanski čovjek i luciferski čovjek, koji neprestano nastoji prizvati moći svoje taštine, u čovjeku ispred kojeg je ogledalo, koji neprestano može vidjeti sebe. Dakle, kroz samog majstora, suprotstavili smo ahrimansko i lucifersko, a s druge strane smo stavili smrt, koja je uravnotežujući element - o tome ćemo kasnije govoriti - to je ono što je namijenjeno da stoji kao podsjetnik kako, kroz stalnu izmjenu između smrti i rođenja, rođenja i smrti, ljudi nadilaze sferu u kojoj vladaju Ahriman i Lucifer. Dakle, u samom satu vidimo prekrasan prikaz kako je u to vrijeme još uvijek postojao osjećaj za ahrimansko i lucifersko.
Moramo, na određeni način, oživjeti taj osjećaj za ahrimansko i lucifersko ako želimo doći do rješenja postavljenog teškog pitanja. U osnovi, svijet nam se uvijek predstavlja u dualnosti. Pogledajmo prirodu. Ono što je samo priroda, istinski nam se predstavlja, mogli bismo reći, u svom potpisu, u svom izrazu, s objavom krute nužnosti. Znamo da je čak ideal prirodoslovca, da buduće događaje može izračunati iz prethodnih. Ideal je da se sa svim prirodnim pojavama, može postupati kao što se postupa s budućim pomrčinama Sunca i Mjeseca, koje se mogu predvidjeti iz konstelacija nebeskih tijela. Dakle, čovjek osjeća ovo: ukoliko se suočava s prirodnim pojavama, suočava se s krutom nužnošću, apsolutnom nužnošću. Pogotovo od 15. stoljeća, ljudi su se navikli, tu krutu nužnost uzimati kao model za svako promišljanje svijeta. Kao rezultat toga, postupno je došlo do toga, da su i povijesni događaji sada podložni takvoj krutoj nužnosti.
No s druge strane, kada su u pitanju povijesni događaji, moramo uzeti u obzir sljedeće. Uzmimo događaj koji je neovisan o bilo kojoj životnoj situaciji u kojoj se nalazimo. Uzmimo, na primjer, povijesni događaj Goethea. U određenom smislu, osjeća se potreba da se čak i takva pojava kao što je dolazak Goethea i sve što je stvorio, smatra utemeljenim na nekoj vrsti krute nužnosti. Ali netko bi mogao doći i reći: da, ali samo pogledajte, Goethe je rođen 28. kolovoza 1749. Da se ovaj dječak nije rodio u ovoj obitelji, što bi se onda dogodilo? Bi li onda imali Goetheova djela? - Tada bi se moglo pokazati da je sam Goethe istaknuo kako su ga otac i majka odgojili na osebujan način, kako je svaki od njih doprinio onome što je on kasnije postao. Da je bio drugačije odgojen, bi li ta djela nastala? I promatramo susret između vojvode Karla Augusta od Weimara i Goethea. Da ga nije pozvao, da mu nije dao ono što znamo kao tijek njegova života od 1770-ih nadalje, ne bi li se možda pojavila sasvim drugačija djela? Ili bi možda bilo moguće da je Goethe postao sasvim običan ministar, da je drugačije odgojen u očevoj kući, da pjesnički poriv nije već tada tako živo bio u njemu prisutan? Kako bi izgledalo ono što je postalo sadržaj njemačke književnosti i umjetnosti od Goethea, da je sve bilo drugačije?
Sve su to pitanja koja se mogu postaviti i koja nam mogu otkriti duboko značenje ove zagonetke. Ali ono što stoji na putu površnom rješenju još nije u potpunosti očito. Možemo ići dublje i postaviti druga pitanja. Pogledajmo, naprimjer, ponovno umjetnika koji je stvorio onaj sat na praškoj staroj gradskoj vijećnici. Postavio je ove figure: bogatog škrca s torbicom s novcem, postavio je taštog čovjeka, i nasuprot je postavio smrt. Time je ovaj čovjek nešto učinio, postavljajući to gore. Ali govoreći ovo, navodimo uzrok za beskonačan broj mogućih posljedica. Jer živo si predstavite koliko je ljudi stajalo pred ovim, pred ovim bogatim škrcem, pred ovim taštim čovjekom kojemu se pokazuje njegova slika, pred smrću. I koliko je ljudi vidjelo i ono što je bio daleko veći podvig ovog urara: naime, svaki put ka bi sat trebao otkucati, smrt bi se prva pomaknula, prateći svaki otkucaj zvona, pomaknula bi se također i druga figura, a smrt bi mahnula bogatom škrcu, koji bi zauzvrat mahnuo natrag. Sve se to moglo vidjeti. Sve su to bili važni pokazatelji za život. Sve je to moglo ostaviti dojam na osobu koja je tamo stajala. Doista je ostavljalo dubok dojam. To je vidljivo iz činjenice da se narodna priča razvila još dalje, naime da priča nešto drugo značajno: smrt, ovaj kostur, na neobičan je način otvarao usta svaki put kad bi sat trebao otkucati, a narodna priča je rekla: svaki put kad pogledaš tamo, vidiš vrapca kako izlazi iz usta, vrapca, i ima samo jednu čežnju: vratiti se na otvoreni zrak. Ali kad želi izaći, usta mu se zatvore i ponovno je zaključan na još jedan sat. Ljudi su čak povezali vrlo domišljatu legendu, s ovim otvaranjem i zatvaranjem usta, kojom su htjeli pokazati koliko je ovo zapravo značajno, ono što tako apstraktno nazivamo 'vrijeme', ono što tako apstraktno nazivamo 'prolaskom vremena'. Ljudi su htjeli ukazati na to da unutra postoje duboke tajne.
Sada zamislimo da je čovjek mogao stajati pred tim, zar ne? Dotičući se i ove narodne priče, htio sam predložiti što bi se moglo misliti, ne samo misliti, već i vidjeti u imaginaciji; jer se takav vrabac ne izmišlja. Naravno, bilo je ljudi koji su vrapca vidjeli kao imaginaciju. Ovo samo predlažem. Ali pogledajmo to, rekao bih, racionalistički. Čovjek bi mogao stajati pred njim, možda u trenutku kada bi mogao donekle moralno skrenuti, i stati pred sat i vidjeti: smrt svakog sata doziva bogataša koji se čini ovisnim o svom bogatstvu, i taštog čovjeka. Ovim dojmom koji je stekao, mogao bi biti ometen od određene mogućnosti moralne pogreške kojoj je bio izložen.
Ali može se zamisliti i nešto drugo. Uzimajući to u razmatranje, moglo bi se reći: ovaj čovjek, koji je stvorio ovo umjetničko djelo kroz božansko duhovno nadahnuće, zapravo je učinio mnogo dobra. Jer mnogi ljudi mogli su stati pred ovo umjetničko djelo, i na neki način se moralno poboljšati. Moglo bi se reći: kakvu povoljnu karmu ima ovaj čovjek da je mogao izazvati povoljne učinke na dušu kod tolikih ljudi! - I tada bi se moglo početi razmišljati: koliko je povoljnih učinaka na dušu ovaj čovjek izazvao kroz ovu sliku! Sada bi se moglo početi računati karmu ovog umjetnika. Moglo bi se reći: zašto je napravio ovaj sat i na njega stavio Smrt, Ahrimana i Lucifera, kakva početna točka za beskonačno povoljnu karmu! U takvom razmišljanju, netko bi se mogao prepustiti ovome i reći: pogledajte, postoje ljudi koji jednim činom izvrše cijeli niz dobrih djela. Ovaj niz dobrih djela stoga se u potpunosti mora pripisati njihovoj karmi. - Sada bi se moglo početi razmišljati: da, kako bi zapravo trebalo organizirati svaki čin tako da iz njega proizlazi takav niz dobrih djela?
Ovdje vidite početke načina razmišljanja koji može skrenuti s puta. Pokušajte razmišljanje: kako moram organizirati svoje postupke da iz njih proizlazi takva struja dobrih djela? - Nije moguće, zar ne, ako bi neko od ovoga htio napraviti životni princip. Netko bi se mogao upustiti u tvrdnju: takav niz dobrih djela proizlazi iz onoga što je ovaj čovjek učinio. A onda bi netko drugi mogao doći i reći: ne, čak sam se i osobno uvjerio, malo sam pratio tu stvar, kako to funkcionira sa satom. Nisam baš puno čuo o takvim učincima. Mogli bi biti pesimistični i reći: vrijeme je previše loše za to. Ljudi se ne mogu uvjeriti u takve stvari kada im se takvo što predstavi. U nekoliko sam slučajeva vidio nešto sasvim drugačije: kako su ljudi došli ispunjeni određenim demokratskim osjećajem, mržnjom prema svemu bogatom, što još nije eruptiralo. I tamo je stajala takva osoba i vidjela kako bogatog škrca smrt mami, i kako on maše natrag. Učinit ću to, rekao je, i potražio je najbližeg bogatog škrca kojeg je mogao i ubio ga. Slični komadići mržnje pojavili su se i kod pojedinih ljudi. Čovjek je svojim umjetničkim djelom sve to uzrokovao. To je ono što sada mora biti zapisano u njegovoj karmi.
Opet, bez razmatranja svega, netko bi mogao reći: da, moglo bi biti da se nešto što je samo po sebi umjetnički savršeno, što ima veliku unutarnju vrijednost, uopće ne smije raditi u svijetu, jer bi moglo imati najgore posljedice, jer bi moglo imati bezbroj loših posljedica, koje bi se pak vratile karmi.
Tako smo, rekao bih, osviješteni o nečemu beskrajno primamljivom za cjelokupnu ljudsku kognitivnu i duševnu sposobnost. Jer potrebno je samo malo introspekcije - nema ničega čemu su ljudi skloniji nego pitati se o ovome ili onome: što je bio rezultat toga? - a zatim utvrditi vrijednost onoga što su učinili prema onome s čime je to rezultiralo. Ali baš kao što se ulazi u određenu špekulaciju kada se pokušava razmisliti, kao u primjeru koji sam dao prošli put, je li brojeva s desne strane točno onoliko koliko i s lijeve, ili ih je upola manje, ulazi se u zbrku misli ako se pokušava primijeniti standard kada se razmatra što je na bilo koji način proizašlo: kakve to posljedice ima, kakve će posljedice imati, naprimjer, za moju karmu?
Ovdje je narodna priča opet mudrija, i, moglo bi se čak reći, znanstvenija u duhovno znanstvenom smislu. Jer naravno, užasno je trivijalno kada ja kažem, ali narodna priča je rekla: bio je jedan jednostavan čovjek koji je konstruirao sat. Nije imao ništa drugo na umu osim misli koja mu je bila sugerirana i napravio je sat u skladu s tim, ne nagađajući o posljedicama koje bi njegovi postupci mogli imati u jednom ili drugom smjeru.
Sada se ne može poreći, i u tome leži zavodljivost i primamljivost, da čovjek doista nešto otkriva ako kopa na način koji sam predložio; ako se prvo pita o određenim radnjama: kakve će one posljedice imati? - Primamljivo je jednostavno zato što na svijetu postoje djela kod kojih se čovjek mora pitati o posljedicama. I bilo bi, naravno, jednostrano kada bi se iz onoga što sam rekao htio izvući zaključak, posljedicu, da uvijek treba činiti stvari kao što je činio taj majstor, da se ne treba pitati o posljedicama. Jer se mora pitati o posljedicama ako se, naprimjer, udari dječak koji je bio lijen. Dakle, naravno, postoje stvari na svijetu kod kojih se apsolutno treba pitati o posljedicama. Ali upravo ovdje leži ono što moramo imati na umu, u svojim dušama: da u širokom kontekstu doista primamo dojmove s dvije strane: da s jedne strane primamo dojmove s fizičke razine, a s druge strane - a narodna priča je to nagovijestila rekavši: bio jedan jednostavan čovjek, nadahnut božansko duhovnim silama, milošću nadahnut odozgo - dojmove iz duhovnog svijeta. Kada nam se ti dojmovi daju iz duhovnog svijeta, kada u našu dušu iz duhovnog svijeta dođe nešto što nadahnjuje našu dušu da učini ovo ili ono, onda su to trenutci u životu kada postoji jedna druga vrsta sigurnosti, druga vrsta istine, ne u objektivnom smislu, već u subjektivnom smislu, kada dopustimo da nas vodi istina, jedna druga vrsta sigurnosti koja je neposredna i s kojom moramo biti kao s neposrednom. O tome se radi.
S jedne strane, nalazimo se unutar fizičkog svijeta. U fizičkom svijetu, sve izgleda kao da događaj koji slijedi, sasvim prirodno slijedi iz prethodnog. Ali također stojimo unutar duhovnog svijeta. Prošli put sam pokušao objasniti kako, baš kao što je etersko tijelo unutar našeg fizičkog tijela, nadosjetilni proces vlada cjelokupnim tijekom događaja u fizičkom svijetu. Također stojimo unutar ovog nadosjetilnog procesa. Iz ovog nadosjetilnog procesa dolaze nam impulsi koji su izvorni i koje moramo slijediti, bez obzira na naknadne učinke, posebno u fizičkom svijetu. Jer, budući da je smješten unutar svijeta, čovjek ima neku vrstu sigurnosti koja mu mora doći kada promatra vanjske stvari. To je ono što čini promatrač prirode. Ne može doći ni do kakve sigurnosti o uzroku i posljedici osim promatranjem prirodnih događaja. S druge strane, međutim, imamo mogućnost primiti neposrednu sigurnost, ako samo hoćemo, ako samo istinski otvorimo svoje duše utjecajima te neposredne sigurnosti. Tada se radi o tome, da se zaustavimo na događaju, i da ga možemo prosuditi prema njegovoj unutarnjoj vrijednosti, njegovom jedinstvenom karakteru.
Potonje je, naravno, teško. Ali događaji, posebno događaji svjetske povijesti, neprestano nam daju krucijalni poticaj da stvari i procese prosuđujemo prema njihovoj intrinsičnoj vrijednosti, stvari i procesa koji se događaju izvan nas u povijesti. To je uvijek nužno. Ali ovdje je zbunjenost čovječanstva uistinu tako očita, kada se stvari pomnije ispitaju, što će nas odvesti jako daleko ako to ispravno shvatimo. Zapravo, nije uvijek izravno kontrolirana od pojedinca. Uzmimo događaj Goetheova 'Fausta'. To je kreacija koja je nastala, zar ne? Možda će u ovoj sali biti vrlo malo ljudi koji, posebno nakon raznih razmatranja koja smo već napravili o 'Faustu', ne vjeruju da je s Goetheovim 'Faustom' čovječanstvo dobilo veliko umjetničko djelo, umjetničko djelo koje uistinu odgovara milosti nadahnuća.
S Goetheovim 'Faustom', njemački kulturni život, u određenom smislu, osvojio je i kulturni život drugih nacija. Čak i za Goetheova života, Goetheov 'Faust' je snažno utjecao na mnoge ljude. Ti su ljudi Goetheovog 'Fausta' smatrali velikim, jedinstvenim umjetničkim djelom. Jednog čovjeka u Njemačkoj posebno je uznemirilo što je Frau von Stael izrazila iznimno povoljno mišljenje o Goetheovom 'Faustu'. Želim pročitati sud koji je ovaj čovjek iznio o Goetheovom 'Faustu' kako biste mogli vidjeti kako se, suočeni s onim što treba prosuđivati individualno, mogu pojaviti drugačija mišljenja od onih koja možda smatrate jedinim mogućim o Goetheovom 'Faustu' u ovom trenutku. Čovjek počinje upravo s Prologom na nebu.
Dakle, ovo je 1822. napisao izvjesni gospodin von Spaun. U to vrijeme dao je sljedeći sud o Goetheovom 'Faustu':
Sam prolog pokazuje "da je gospodin von Goethe vrlo loše verziran u stihove, a prolog je pravi uzor kako ne treba pisati u stihu."
"Prošla vremena nemaju što ponuditi što bi se, u smislu pretpostavljene bijede, moglo usporediti s ovim prologom..... Međutim, moram biti kratak jer sam se poduhvatio drugog, i, nažalost, zamornog posla. Čitatelju moram dokazati da zloglasni Faust uživa uzurpiranu i nezasluženu slavu i da je duguje samo pogubnom običnom duhu Associatio obscurorum virorum.... Nijedno rivalstvo oko slave ne potiče me da izlijem lužinu oštre kritike na Goetheovog Fausta. Ne slijedim njegov put do Parnasa i bio bih zadovoljan da je obogatio naš njemački jezik remek-djelom.... Moj glas možda zamre usred gomile ovacija, ali dovoljno je da sam dao sve od sebe; i ako uspijem preobratiti čak i jednog čitatelja i odvratiti ga od obožavanja ovog čudovišta, neću požaliti svoj trud..... Jadni Faust govori potpuno nerazumljive besmislice u najgoroj rimi koju je ikad sročio bilo koji učenik u petom razredu. Moj učitelj bi me istukao da sam napisao tako loše stihove kao što su sljedeći:
Da, mjeseče, da pun i žut,
Tu muku vidiš zadnji put,
A mnogu sam ponoć s tobom, hol,
Probdio uz ovaj stol:
U nastavku ću šutjeti o niskosti rječnika, o jadnoći stiha; iz onoga što je čitatelj vidio, ima dovoljno dokaza da se autor, u smislu konstrukcije stiha, ne može usporediti ni s osrednjim pjesnicima stare škole...
Sam Mefisto prepoznaje da je Faust bio opsjednut vragom čak i prije ugovora. Ali mi vjerujemo da on ne pripada paklu, već ludnici, sa svime što ima, naime rukama i nogama, glavom i stražnjicom. Mnogi pjesnici dali su nam primjere uzvišenih besmislica, besmislica u uzvišenim riječima, ali ja bih ove Goetheove besmislice nazvao genre nouveau, jer su izrečene najpodlijim i najgorim jezikom....
Što više razmišljam o ovoj dugoj litaniji besmislica, to više imam osjećaj kao da se radi o okladi: ako bi neki slavni čovjek smislio najpliću, najdosadniju besmislicu, sigurno bi se pojavila legija glupih književnosti i čitatelja bez glave, koji bi u toj bezizražajnoj besmislici mogli pronaći duboku mudrost i veliku ljepotu. Slavnim ljudima ovo je zajedničko s princem Piribinkerom i besmrtnim Dalaj Lamom: njihov izmet se poslužuje kao slatkiš i štuje kao relikvija. Ako je to bila namjera gospodina Goethea, onda je dobio okladu....
U Faustu mogu postojati neke namjere; ali dobar pjesnik ih ne smije samo zapisivati; mora razumjeti umijeće pravilnog oslikavanja i osvjetljavanja. Bogatiji materijal za poeziju nije lako pronaći i čovjek se ljuti na pjesnika ako ga je tako bijedno upropastio....
Ovaj proljev neprobavljivih ideja ne proizlazi iz pretjeranog naleta zdravih tekućina, već iz opuštanja sfinktera razuma, i dokaz je slabe konstitucije. Postoje ljudi kod kojih loši stihovi teku poput vode, ali ova Incontinentia urinae poeticae, ovaj Diabetes mellitus bljutavih rima nikada ne pogađa dobrog pjesnika.... Ako se Goetheov genij oslobodio svih okova, poplava njegovih ideja ne može probiti brane umjetnosti; one su već probijene. Ali čak i ako ne osuđujemo autora koji nadilazi konvencionalna pravila kompozicije, zakoni zdravog razuma, gramatike i ritma moraju mu biti sveti; čak i u dramama gdje je u igri čarobni štapić, dopuštena mu je samo jedna hipoteza kao mehanizam i mora joj ostati vjeran. Mora se njegovati dignus vindice nodus; vještičarenje mora dovesti do velikih rezultata. U Faustu je rezultat zavođenje pacijenta na uistinu niske zločine, a magija njegovog zavodnika je nepotrebna; sve što radi mogao je jednako tako postići i neki svodnik bez vještičarenja. Lukav je kao lihvar, unatoč tome što je zakopao blago na zapovijed....
Ukratko, bijedni vrag koji je mogao učiti od Lessingovog Marinellija. U ime zdravog razuma, poništavam presudu Frau von Stael u korist spomenutog Fausta i ne osuđujem ga na pakao, koji bi mogao ohladiti ovaj ledeni proizvod, budući da je čak i vrag zimski u svom tijelu, već na to da bude bačen u Cloacam parnassi. S pravom."
Vidite, i ovakav je sud jednom donesen, a kontekst u kojem je donesen otkriva čovjeka ne kao potpuno neiskrenu osobu, već kao osobu koja je doista vjerovala u ono što je napisala. Zamislite sada da je ovaj čovjek, koji na takav način govori o tome kako ga je njegov učitelj u petom razredu već spasio od pisanja materijala poput 'Fausta', tada i sam postao učitelj, i morao je podučavati mnoge dječake i to im usaditi. Ti su dječaci zauzvrat mogli postati učitelji i zadržati nešto od ovog suda o 'Faustu'. Zamislite sada o čemu se još uvijek može nagađati, kakvu je karmičku štetu ovaj čovjek prouzročio svojim sudom. Međutim, želio bih se manje usredotočiti na to; ono na što bih prvenstveno želio skrenuti pozornost jest da je teško formirati istinit, ispravan sud suočen s događajima koji stoje sami po sebi - formirati sud koji može, takoreći, ostati stabilan. Na nekoliko predavanja, ovdje sam posebno istaknuo kako neke velike ličnosti 19. stoljeća više neće biti smatrane velikima u stoljećima koja dolaze, kako će se upravo ljudi koji su potpuno zaboravljeni smatrati velikima, važnim ljudima, u stoljećima koja dolaze. Svakako, takve će stvari s vremenom postati točne. Jednostavno sam htio istaknuti koliko je beskrajno teško donijeti sud kada je riječ o događaju koji bi trebao imati svoju vlastitu intrinsičnu vrijednost. A zašto je to tako teško?
Moramo se sada zapitati: što nam to otežava? I ovdje ćemo analizi pristupiti na način da u sucu vidimo neku drugu osobu, nego, naprimjer, onu koja sudi. Nije li istina da bismo danas rekli: oni koji su u to vrijeme Goetheova 'Fausta' velikim, značajnim umjetničkim djelom, koji su na određeni način objektivno prosuđivali, isključili su sebe. Taj čovjek, onaj koji je napisao ono o čemu smo upravo govorili, nije isključio sebe. Ali kako se uopće dolazi do toga da se ne sudi objektivno? Ljudi tako često sude neobjektivno da se ni ne pitaju: kako se uopće dolazi do toga da se ne sudi objektivno? Do toga da se ne sudi objektivno dolazi se, pa, kroz simpatiju i antipatiju. Kad ne bi bilo simpatije i antipatije, nikada se ne bi došlo do neobjektivnog suda.
Simpatija i antipatija su nužne da zamagle objektivnost suda. Ali jesu li simpatija i antipatija stoga loše? Jesu li nešto što bismo trebali jednostavno eliminirati iz ljudskog života? Trebamo samo malo razmisliti i otkrit ćemo da to nije slučaj. Jer upravo kada se uronimo u Goetheova 'Fausta', 'Faust' nam postaje simpatičan i sve više živimo u simpatiji. Moramo imati priliku razviti simpatiju. I konačno, ako uopće ne bismo mogli razviti simpatiju, ne bismo formirali potpuno zdrav sud o čovjeku čiji smo sud upravo čuli. Jer zamišljam da se u vama mogao pojaviti neki osjećaj antipatije prema ovom čovjeku, i da bi taj osjećaj antipatije možda mogao biti opravdan. Ali ovdje ponovno vidimo koliko je važno ne uzimati te stvari kao apsolutne kakve jesu, već ih razmatrati u njihovoj cjelini. Čovjek ne samo da dopušta da ga stvari vode do simpatije i antipatije, već kroz život prolazi sa simpatijom i antipatijom. On već samim stvarima donosi simpatiju i antipatiju, tako da stvari ne utječu na njega, već one utječu na njegovu simpatiju i antipatiju. Ali što to znači? Pristupam stvari ili procesu. Sa sobom donosim svoju simpatiju i antipatiju. Naravno, čovjek o kojem sam govorio nije baš donio svoju antipatiju prema 'Faustu', već je donio osjećaje koji su ono s čim se susreo u 'Faustu' učinili za njega antipatičnim. Kako prosuđuje ovisi isključivo o njegovom instinktivnom porivu.
Što se ovdje zapravo događa? Činjenica je da su simpatija i antipatija, prije svega, samo riječi za stvarne duhovne činjenice. A stvarne duhovne činjenice su djela Ahrimana i Lucifera. U svakoj simpatiji postoji određeni stupanj luciferskog, a u svakoj antipatiji postoji određeni stupanj ahrimanskog. Dopuštajući da nas kroz svijet nose simpatija i antipatija, dopuštamo da nas kroz svijet nose Ahriman i Lucifer. Ne smijemo ponovno upasti u pogrešku, ono što sam ovdje često okarakterizirao kao pogrešku, da kažemo: Lucifer, Ahriman, bježimo od njih! Želimo postati dobri ljudi. Dakle, ništa od Lucifera i Ahrimana, doista ništa od Lucifera i Ahrimana! Moramo ih ukloniti od sebe, potpuno ukloniti! - Tada i mi moramo biti uklonjeni iz svijeta! Jer kao što može postojati pozitivni i negativni elektricitet, ne samo ravnoteža između njih dvoje, tako su svugdje gdje idemo Lucifer i Ahriman. Samo je pitanje kako se prema njima odnosimo. Obje sile moraju biti prisutne. Samo je stvar u tome da ih uvijek uravnotežimo u životu. Da nije bilo Lucifera, naprimjer, ne bi bilo umjetnosti. Samo je stvar u tome da umjetnost ne oblikujemo na način da bi mogla izražavati nešto čisto lucifersko.
Dakle, radi se o tome da postanemo svjesni, da dok se krećemo kroz svijet s antipatijom i simpatijom, da Lucifer i Ahriman djeluju u nama. To jest, moramo steći sposobnost da istinski dopustimo Luciferu i Ahrimanu da djeluju u nama. Ali ako smo svjesni da oni djeluju u nama, moramo steći sposobnost da se ipak objektivno suočimo sa stvarima. To možemo učiniti samo ako ne razmatramo samo kako sudimo drugima u svijetu, već i ako razmatramo i kako sudimo sebi u svijetu. I ovo 'suđenje sebi u svijetu' vodi nas malo dublje u cijelo pitanje i cijeli kompleks pitanja. Možemo suditi sebi u svijetu ako primijenimo jedinstven princip za vlastiti sud. Sada moramo postaviti ovo pitanje.
Gledamo u prirodu. S jedne strane vidimo krutu nužnost; jedno proizlazi iz drugog. Promatramo vlastite postupke i vjerujemo da su podložni samo slobodi i povezani samo s krivnjom, iskupljenjem i slično. Oboje je jednostrano. Da je oboje jednostrano, pri čemu ne uspijevamo ispravno procijeniti položaj Lucifera i Ahrimana, postat će jasno iz onoga što slijedi. Ne možemo gledati u vlastite duše, kada sebe promatramo kao ljudsko biće koje stoji ovdje na fizičkoj razini, na takav način da vidimo samo ono što se neposredno događa u nama. Kada se svatko od nas pita, što se to u nama događa upravo sada, to je svakako dio samospoznaje. Ali ta samospoznaja nam ne daje ni približno sve što nam je potrebno, čak ni za površnu samospoznaju. Jer, bez da ikoga povrijedimo, ovdje svi prihvaćamo sebe onakvima kakvi jesmo: ja, koji vam govorim, vi, koji slušate. Ne bih mogao govoriti kao što sada govorim, da sve ostalo u mom sadašnjem životu i u drugim inkarnacijama nije tome prethodilo. Stoga bi fokusiranje isključivo na ono što vam sada govorim, bilo vrlo jednostavno u smislu moje samospoznaje. Ali, bez da ikoga povrijedimo, jasno je da svatko od vas sluša drugačije i sa svatko od vas osjeća i razumije ono što vam govorim malo drugačije. To je sasvim prirodno. I svi to razumijete prema svom prethodnom životu i svojim prethodnim inkarnacijama. Bilo bi nužno, da ovdje zaista ne sjede ljudi, ako svi ne bi drugačije razumjeli što se ovdje govori. Ali to ide mnogo dalje. Vodi do prepoznavanja dualnosti u vama samima. Samo na trenutak razmislite da kada donosite sud, taj sud donosite na određeni način. Uzmimo slučajni primjer! Kada vidite ovo ili ono, naprimjer, Reinhardtovu izvedbu, kažete: 'Oduševljen sam'. Drugi kaže: 'To je propast sve umjetnosti'! Naravno, ni jedno ne treba kritizirati. Jedno može biti moguće za jednu osobu, drugo za drugu. Što će odrediti hoće li jedna osoba suditi na jedan način, a druga drugačije? Opet, ovisi o tome što je već u njima, o pretpostavkama s kojima pristupaju stvarima.
Ali ako razmislite o tim pretpostavkama, onda ćete moći reći sebi: da, te pretpostavke su stvari kojih nekada nije bilo. Na sud koji sada donosite utjecat će, naprimjer, ono što ste vidjeli kada ste imali osamnaest godina ili ono što ste naučili kada ste imali trinaest. To se ulilo; ujedinilo se s cijelim vašim misaonim procesom, sada je u vama i dio je vašeg suda. Svatko, naravno, to može percipirati u sebi ako želi. To je dio vašeg suda. Zapitajte se možete li promijeniti ono što je već u vama, možete li to iščupati iz sebe. Samo se zapitajte! A ako to možete iščupati iz sebe, u ovoj inkarnaciji biste iščupali cijelo svoje prošlo postojanje iz sebe; morali biste ugasiti sebe. Ne možete izbrisati iz sebe ono što ste iskusili u smislu misaonih i emocionalnih odluka, više nego što možete kada se pogledate u zrcalo i kažete: 'Ne sviđa mi se moj nos, želim drugačiji' - baš kao što si sada ne možete dati drugačiji nos. To je sasvim jasno. Ne možete izbrisati svoju prošlost. Ipak, ako želite rano ustati, primijetit ćete da je uvijek potrebna odluka. Ali ta odluka doista ovisi o vašim preduvjetima u ovoj inkarnaciji. Ovisi i o mnogim drugim stvarima. Ako si kažete da ovisi o ovome ili onome, utječe li to na činjenicu da se moram jednom odlučiti ustati? Možda se ova odluka o ustajanju može dogoditi tako tiho da se to ni ne primijeti, ali mora postojati barem tiha odluka o ustajanju, odnosno ustajanje mora biti slobodan čin.
Poznavao sam čovjeka koji je neko vrijeme pripadao našem društvu, koji je to vrlo dobro ilustrirao rekavši da zapravo nikada nije htio ustati. Strašno je patio zbog toga i više puta je jadikovao. Rekao je: da, ne mogu ustati! Ako se nešto izvana ne bi dogodilo što bi me natjeralo da ustanem iz kreveta, uvijek bih ostajao u krevetu. - To je priznao bez odlaganja. Priznao je to jer je osjećao da je to nešto strašno primamljivo u njegovom životu: jednostavno nije htio ustati! Iz ovoga se vidi da je to, uostalom, slobodan čin. To što su u nama utvrđeni određeni preduvjeti koji nam sugeriraju ovaj ili onaj uzrok, ne sprječava nas da ipak u pojedinačnim slučajevima, možemo izvršiti slobodan čin. U određenom smislu, dakle, stvar je definitivno sljedeća: postoje ljudi koji se polako izvlače iz kreveta; potrebna im je jača odluka; za druge je ustajanje radost. Moglo bi se čak reći: iz ovoga se vidi da ti preduvjeti, koji su prisutni, znače da je jedna osoba dobro odgojena, druga loše odgojena. U tome možemo vidjeti određenu nužnost, ali to je ipak uvijek slobodna odluka. Dakle, u jednoj te istoj činjenici, u činjenici našeg ustajanja, vidimo isprepletene slobodu i nužnost. Temeljito su isprepletene. Jedna te ista stvar u sebi nosi slobodu i nužnost. I molim vas da imate na umu da, ako to pravilno pogledate, ne možete raspravljati: u tom pogledu osoba je slobodna ili neslobodna; možete samo reći: u svakom ljudskom činu, sloboda i nužnost su u prvom redu isprepletene.
Kako to nastaje? Ne bismo napredovali u našoj znanosti duha, kada ne bismo istovremeno razmatrali, ono što smatramo ljudskim, u cijelom njegovom širem kontekstu. Odakle to dolazi? Proizlazi iz činjenice da ono što u nama djeluje kao nužnost - sada ću reći nešto relativno jednostavno, ali nešto s golemim značajem - ono što smatramo nužnošću, jest prošlost u nama. Ono što u nama djeluje kao nužnost uvijek mora biti prošlost. Morali smo proći kroz nešto, i to iskustvo mora biti taloženo u našoj duši. Tada je u našoj duši, i u našoj duši nastavlja djelovati kao nužnost.
Sada si možete reći: svaka osoba u sebi nosi svoju prošlost, a s njom svaka osoba u sebi nosi i nužnost. Ono što je sadašnje još ne djeluje kao nužno; inače slobodni čin ne bi bio neposredno prisutan u sadašnjosti. Ali prošlost djeluje u sadašnjosti i povezuje se sa slobodom. Budući da prošlost nastavlja djelovati, nužnost i sloboda su usko povezane u jednom te istom činu.
Dakle, ako pogledamo u sebe, ako istinski provedemo ovu introspekciju, reći ćemo: nužnost nije prisutna samo u prirodi izvana, već i u nama samima. Ali gledajući tu nužnost, moramo pogledati i svoju prošlost. To duhovnom znanstveniku pruža beskrajno važnu perspektivu. On uči o vezi između prošlosti i nužnosti. I sada počinje ispitivati prirodu i unutar prirode pronalazi nužnost, te uči prepoznati, ispitujući prirodne pojave, da je sve što prirodoslovac pronalazi kao nužnost u prirodi, također prošlost. Što je sva priroda, sva priroda sa svojom nužnošću?
Na to se ne može odgovoriti, osim ako se odgovor ne traži na temelju znanosti duha. Sada živimo u zemaljskoj egzistenciji. Zemaljskoj egzistenciji prethodile su egzistencija Mjeseca, Sunca i Saturna. Tijekom egzistencije Saturna - pročitajte o tome u 'Tajnoj znanosti' - planet još nije izgledao onako kako Zemlja sada izgleda; postojalo je nešto sasvim drugačije. Ako ispitate Saturn, vidjet ćete: sve u njemu je poput misli. Kamenje još ne pada na zemlju. Nema gustog fizičkog elementa. Sve je djelovanje topline. Sve je onako kako se događa unutar čovjeka. To su djela duše, misli koje su božanski duhovi ostavili za sobom. I ostale su. Cijela sadašnja priroda, koju promatrate u njezinoj nužnosti, nekoć je bila slobodna, slobodan čin bogova. I samo zato što je prošlost, zato što je ono što se razvilo na Saturnu, Suncu i Mjesecu, došlo do nas, baš kao što misli koje smo imali kao djeca nastavljaju djelovati u nama: tako misli bogova tijekom egzistencije Saturna, Sunca i Mjeseca nastavljaju djelovati u egzistenciji Zemlje, i budući da su to prošle misli, čine nam se kao nužnost.
Ako sada stavite ruku na čvrsti predmet, što to zapravo znači? Ništa drugo nego: ono što je unutar tog čvrstog predmeta, nekoć je bilo mišljeno u davnoj prošlosti, a misao je ostala, baš kao što je misao koju ste mislili u mladosti ostala u vama. Ako pogledate svoju prošlost i vidite prošlost kao nešto živo, u sebi vidite razvoj prirode. Kao što ono što sada mislite i govorite nije nužnost već sloboda, tako je i ono što je danas zemaljska egzistencija bila sloboda u ranijim fazama egzistencije. Sloboda se neprestano razvija i kako ostaje, postaje nužnost. Kad bismo sada vidjeli što se događa u prirodi, nikada nam ne bi palo na pamet da u tome pronađemo nužnost. Vidimo samo ono što je ostalo od prirode. Ono što se sada događa kao priroda, je duhovno. To ne vidimo.
Kroz to, čovjekova samospoznaja dobiva sasvim osebujan kozmički značaj. Sada mislimo jednu misao. Sada je ona u nama. Sigurno je ne bismo mogli misliti. Ali nakon što smo je mislili, ona ostaje u našoj duši. Sada je prošla. Sada je tu, aktivna kao nužnost, prisutna kao još uvijek suptilna nužnost, još ne tako gusta materija kao što je vani u prirodi, jer smo ljudska bića, a ne bogovi. Uspijevamo vidjeti samo tu unutarnju prirodu u nama, koja ostaje u nama kao naše sjećanje, kao naša sjećanja i djelotvorna je u našim nužnostima. Ali ono što se sada misli u nama, postati će vanjska priroda već u sljedećoj egzistenciji Jupitera ili Venere. Tamo će funkcionirati kao vanjsko okruženje. A ono što sada vidimo kao vanjsku prirodu nekoć je bila misao bogova.
Danas govorimo o arhajima, govorimo o anđelima, arhanđelima, arhajima i tako dalje. Oni su u prošlosti mislili kao što mi sada mislimo. I ono što su mislili ostalo je kao njihovo sjećanje, a mi to sjećanje promatramo. Možemo samo iznutra, u sebi, promatrati ono čega se sjećamo tijekom naše zemaljske egzistencije. Ali to iznutra postaje priroda. Ono što su bogovi mislili tijekom ranijih planetarnih uvjeta postalo je vanjsko, i mi to sada promatramo kao vanjsko.
Istina je, duboka istina: sve dok smo zemljani, mislimo. Svoje misli, takoreći, uranjamo u svoj duševni život. Tamo one postaju početak egzistencije prirode. Međutim, ostaju u nama. Ali kada dođe egzistencija Jupitera, napustit će nas. I ono što danas mislimo, ono što danas doživljavamo u sebi, tada će postati vanjski svijet. Tada ćemo na ono što je danas naš unutarnji svijet, gledati s više razine, kao na vanjski svijet. Ono što se nekada doživljava u slobodi pretvara se u nužnost.
To su vrlo, vrlo važne perspektive i samo ako netko ima te važne perspektive, može steći razumijevanje neobičnog tijeka povijesnih događaja, onoga što su aktualni događaji, onoga što se trenutno odvija. Jer to izravno vodi do činjenice da se zapravo neprestano krećemo putem, od subjektivnog prema objektivnom. Subjektivni, u osnovi možemo biti samo u sadašnjosti. Čim smo izvan sadašnjosti i subjektivno potisnuli u život duše, ono stječe neovisno postojanje. I dok nastavljamo živjeti s drugim mislima, ranije misli koje smo u početku imali, žive samo u nama. Dajemo im ljusku. Ali ta će ljuska na kraju otpasti. U duhovnom području stvari su drugačije. Stoga, događaj poput onog koji sam vam hipotetski opisao, morate promatrati i iz ove perspektive. Iz vanjske perspektive, stijena se srušila i poklopila društvo. Ali to je samo vanjski izraz nečega što se događa duhovno, a to što se događa duhovno je drugi dio događaja, koji je jednako objektivno prisutan kao i prvi događaj.
To sam danas htio objasniti, pokazati kako sloboda i nužnost međusobno djeluju u razvoju svijeta i u onom razvoju u kojem se mi sami nalazimo, u tome što smo živa ljudska bića, kako smo isprepleteni sa svijetom, kako mi sami svakodnevno, svakog sata, postajemo ono što nam priroda otkriva izvana. Naša prošlost je već dio prirode u nama samima. Mi nadilazimo taj dio prirode dalje se razvijajući, baš kao što su bogovi nadišli svoj razvoj, svoj razvoj prirode, postajući više hijerarhije.
Ovo je, opet, bio samo jedan od mnogih putova kojima treba ići, a koji bi nam trebao stalno iznova pokazivati kako se sve što se događa u fizičkoj oblasti ne može jednostrano prosuđivati po svom fizičkom izgledu, već kako se mora prosuđivati prema činjenici da, uz fizički izgled, u sebi sadrži i skriveni duhovni element. Kao što naše fizičko tijelo sadrži i naše etersko tijelo, tako je istinit i nadosjetilni element koji leži u osnovi svega osjetilnog. Iz toga moramo zaključiti za zapravo svijet promatramo prilično nepotpuno ako ga gledamo samo na temelju onoga što nam se predstavlja, što se događa izvana. Dok se izvana događa nešto sasvim drugo, nešto se može dogoditi iznutra, što je istovremeno i duhovno, što ima puno veće, beskonačno veće značenje od onoga što se predstavlja našem fizičkom pogledu. Ono što su duše koje su tamo bile poklopljene doživjele u duhovnoj oblasti, može biti nešto beskrajno značajnije od onoga što se dogodilo izvana. Ali ono što se tamo dogodilo, ima veze s cjelokupnom budućnošću tih duša, kao što ćemo vidjeti.
Ali danas ovdje ćemo prekinuti s ovim mislima i nastaviti ih sljedeće nedjelje. Moj jedini cilj danas bio je usmjeriti vaše misli i ideje u smjeru koji će vam pokazati kako možemo steći ispravno razumijevanje slobode i nužnosti, krivnje i pomirenja i tako dalje, samo ako duhovno dodamo fizičkom.