.- PRVO PREDAVANJE, Berlin, 25. siječnja 1916.
Prošlost predstavlja sliku nužnosti. Budućnost ostavlja otvorenom mogućnost slobode. Kantova tablica antinomija. Ograničenja logike kada se čovjek približava beskonačnom. Numerički primjer. Praški sat. Vanjski događaji temelje se na suptilnijoj elementarnoj kvaliteti. U duhovnom području istina se čini drugačijom nego u fizičkom. Bića djeluju u elementarnom području. U fizičkom području može se dokazati; u nadosjetilnom se može samo promatrati. Misterij na Golgoti, slobodni čin. Haeckel i ratni događaji.
U ovim danima, kada ponovno možemo biti zajedno, bit će mi zadatak govoriti o važnim, iako pomalo teškim, pitanjima ljudskog života i života svijeta - pitanjima čije razmatranje, naravno, ne može biti zaključeno ovim predavanjem, već, naprotiv, može biti samo pokrenuto. Tijekom ovog razmatranja postat će jasno koliko su ta pitanja beskrajno važna, posebno s obzirom na duševnu povezanost s velikim događajima koji danas toliko diraju čovječanstvo. Kad bih u dvije apstraktne riječi sažeo ono o čemu ću vam u ovom trenutku govoriti, mogao bih to sažeti u ove dvije riječi: "Nužnost svjetskih događaja i ljudskih događaja" i "Sloboda čovjeka unutar svjetskih događaja i ljudskih događaja".
U biti, gotovo da nema osobe koja nije više ili manje zaokupljena tim pitanjima, i možda gotovo da nema događaja na fizičkoj razini, koji sugeriraju zaokupljenost tim pitanjima, koliko oni koji sada prožimaju narode Europe i duše naroda Europe. Kada promatramo svjetske događaje i vlastite postupke, osjećaje, volju i misli u njima, te ih prije svega razmatramo u vezi s onim što nazivamo božanskom, mudrom vladavinom svijeta, kažemo si da ta mudra vladavina svijetom, vlada u svemu. A kada pogledamo bilo što a što se dogodilo, u što smo možda i sami bili smješteni, onda naknadno možemo postaviti pitanje: je li ono što se dogodilo, u što smo možda i sami bili smješteni, bilo toliko utemeljeno unutar cijele mudre vladavine svijetom da možemo reći da je bilo nužno, da se nije moglo dogoditi drugačije, i da mi sami nismo mogli drugačije djelovati unutar ovog događaja? Ili, ako gledamo više prema budućnosti, možemo li reći: u ovom ili onom budućem vremenu, dogodit će se ovo ili ono, u što vjerujemo da bismo možda mogli biti smješteni? Ne smijemo li pretpostaviti, s obzirom na mudru vladavinu svijetom koju pretpostavljamo, da je ono što će se dogoditi u budućnosti također nužno ili, kako se često kaže, predviđeno? Ali može li u tome postojati naša sloboda? Možemo li na neki način odlučiti intervenirati kroz ideje i vještine koje smo stekli? Može li način na koji interveniramo promijeniti ono što možda želimo spriječiti da se dogodi, na način na koji bi se moralo dogoditi ako ne bismo intervenirali?
Kad se čovjek više osvrće na prošlost, više ga impresionira ideja da je sve bilo nužno, da se nije moglo dogoditi drugačije. Kad čovjek više gleda prema budućnosti, više ga impresionira ideja da on, ljudsko biće, mora biti u mogućnosti intervenirati svojom voljom tamo gdje mu je to dano. Ukratko, čovjek će se uvijek naći u svojevrsnom sukobu između pretpostavke bezuvjetne nužnosti koja prožima sve stvari, i, s druge strane, nužnog preduvjeta slobode, bez koje zapravo ne bi mogao postojati u svojem svjetonazoru, jer bi inače morao pretpostaviti da je poput svojevrsnog kotača utkan u veliku zupčanik egzistencije, koji je određen silama koje upravljaju tim zupčanikom na takav način da su čak i funkcije postojanja samog zupčanika unaprijed određene.
Također znate da sukob izbora jednog ili drugog prožima, da tako kažem, sva intelektualna nastojanja ljudi; da su oduvijek postojali filozofi, zvani deterministi, koji su pretpostavljali da je sve što se događa, u što smo uključeni svojim djelovanjem i svojom voljom, strogo unaprijed određeno; da su postojali indeterministi koji su pretpostavljali suprotno: da čovjek može intervenirati u tijek razvoja svojom voljom, svojim idejama. Također znate da je krajnji ekstrem determinizma fatalizam, koji se toliko strogo drži duhovne nužnosti koja upravlja svijetom da pretpostavlja da se ništa, apsolutno ništa, ne može dogoditi ni na koji drugi način osim onoga što je unaprijed određeno, i da se čovjek mora samo pasivno podvrgnuti sudbini koja je izlivena nad svijetom jer je sve unaprijed određeno.
Možda neki od vas znaju i da je Kant uspostavio tablicu antinomija u kojoj je uvijek na jednu stranu stavljao određenu tvrdnju, a na drugu njezinu suprotnost. Naprimjer, na jednu stranu tvrdnja: 'Svijet je beskonačan u prostoru', a na drugu stranu tvrdnja: 'Svijet je konačan u prostoru'. Zatim je pokazao kako se jedna može dokazati jednako dobro kao i druga, koristeći koncepte dostupne ljudima. U istom smislu, može se rigorozno dokazati: svijet je beskonačan u prostoru ili u vremenu, ili: svijet je konačan u prostoru, ograničen i zazidan, ali u vremenu ima početak.
Među tim pitanjima koja je Kant napisao u tablici antinomija je i ono kojeg smo upravo dotaknuli. Znao je, dakle, i skrenuo je pozornost ljudi na činjenicu da se može jednako rigorozno dokazati - doista rigorozno - kako se samo strogo logički može dokazati, da su svi svjetski događaji, uključujući i ljudske događaje, podvrgnuti krutoj nužnosti, kao što se jednako rigorozno može dokazati da su ljudska bića slobodna bića i da nekako određuju stvari u koje interveniraju svojom voljom. Kant je ova pitanja smatrao onima o kojima ljudska kognitivna sposobnost ne može odlučiti, koja nadilaze granice ljudskih kognitivnih sposobnosti, jer se ljudskim sredstvima može rigorozno dokazati jedna stvar, kao i njezina suprotnost.
Sada, u raspravama koje smo vodili tijekom godina, već imate, takoreći, temelje za ići do dna ove čudne zagonetke koju ovdje imamo. Jer bi se zapravo moglo reći: pitanje je li čovjek zapleten u nužnost ili je slobodan već je zagonetno. Ovo pitanje je zagonetno. Ali još je svakako zagonetnija činjenica da se oboje može rigorozno dokazati. Temelje za prevladavanje sumnje u ovom podruju, nećete naći ako te temelje tražite izvan onoga što nazivamo znanošću duha. Samo unutar tih temelja koje može pružiti znanost duha, može se nešto naučiti o ovoj misteriji, o ovoj zagonetki koja zapravo leži u osnovi spomenutih pitanja.
Ovaj put ćemo prilično polako napredovati u našim razmatranjima. Prije nego što počnemo, želio bih samo reći: kako je uopće moguće da se takvo što dogodi, da čovjek može dokazati jednu stvar i njezinu suprotnost? Kada se uopće upoznamo s takvim nečim, donekle postajemo svjesni određenog ograničenja obične ljudske konceptualne sposobnosti, obične ljudske logike. Ali na ovo ograničenje ljudske logike, podsjećamo se i u mnogim drugim stvarima. Ono se uvijek pojavljuje, gdje god se čovjek svojim konceptima pokušava približiti beskonačnom.
Mogu vam to pokazati vrlo jednostavnim primjerom. Čim se osoba pokušava svojim konceptima približiti beskonačnosti, događa se nešto što se može nazvati: zbrka koncepata. Želim to objasniti vrlo jednostavnim primjerom. Samo me morate strpljivo pratiti u tijeku misli koji vam inače ne bi bio poznat. Zamislite da sam na ploču napisao brojeve 1, 2, 3, 4. 5 i tako dalje, jedan za drugim. Mogao bih, zar ne, pisati u beskonačnost: 1, 2, 3, 4, 5, 6 i tako dalje. Sada mogu napisati drugi niz brojeva: udvostručiti svaki od brojeva desno od njega, dakle:
1 2
2 4
3 6
4 8
5 10
6 12
i tako dalje
Sada mogu dalje pisati u beskonačnost. Ali složit ćete se: svaki broj s desne strane u retku, prisutan je i u lijevom retku. Mogu podcrtati 2, 4, 6, 8 i tako dalje. Sada pogledajte lijevi red brojeva: moguć je beskonačan broj brojeva. Ti beskonačni brojevi sadrže točno brojeve s desne strane u desnom retku: 2, 4, 6 i tako dalje. Mogu podcrtavati sve više i više. Ako uzmete podcrtane brojeve u lijevom retku, ovi podcrtani brojevi su uvijek točno polovica svih brojeva. Svaki drugi je podcrtan. Ali ako ih sada napišem desno, mogu nastaviti: 2, 4, 6, 8 i tako dalje, ad infinitum. Imam beskonačnost s lijeve strane i beskonačnost s desne strane, i ne može se reći da imam manje brojeva s desne strane nego s lijeve. Nema sumnje da moram imati točno onoliko brojeva s desne strane koliko i s lijeve strane. Pa ipak: budući da svi brojevi s lijeve strane mogu nastati podjelom, beskonačnost s lijeve strane je samo polovica beskonačnosti s desne strane. Sasvim je jasno: ima točno onoliko brojeva s desne strane, naime beskonačno mnogo, koliko i s lijeve strane, jer za svaki broj s desne strane postoji broj s lijeve strane - a ipak broj brojeva s desne strane može biti samo polovica brojeva s lijeve strane.
Nema sumnje da čim se prijeđe u beskonačnost, razmišljanje postaje zbunjujuće. Pitanje koje se postavlja ne može se sada riješiti, jer je jednako istina da s desne strane ima upola manje brojeva nego s lijeve, kao što je istina da s desne strane ima točno onoliko brojeva koliko i s lijeve strane. Evo vam to u najjednostavnijem obliku.
To u određenom smislu navodi ljude da sami sebi kažu o svojim konceptima: dakle, stvarno ih ne bih trebao primjenjivati na beskonačnost, na ono što se proteže izvan osjetilnog svijeta - a beskonačnost se proteže izvan osjetilnog svijeta - ne bih ih trebao primjenjivati na beskonačnost. Vjerujte mi, ne samo na beskonačnu beskonačnost, već ih ne možete primijeniti ni na ograničenu beskonačnost, jer ista zbrka nastaje u ograničenoj beskonačnosti.
Zamislite da crtate trokut, kvadrat, peterokut, šesterokut i tako dalje. Dok dođete do stokuta, već ćete biti vrlo blizu kruga. Nećete moći jasno razlikovati male linije jednu od druge, pogotovo ako se previše udaljite. Stoga možete reći: krug je poligon s beskonačno mnogo stranica. Ako imate mali krug, on sadrži beskonačno mnogo stranica; ako imate krug dvostruko veći, on također sadrži beskonačno mnogo stranica - a opet točno dvostruko više! Dakle, ne morate ići u beskonačnu beskonačnost, ali ako uzmete mali krug koji ima beskonačno mnogo stranica, i krug dvostruko veći koji ima beskonačno mnogo stranica, već možete naići na nešto u ograničenoj beskonačnosti što potpuno zbunjuje vaše koncepte. Ovo što sam upravo rekao, izuzetno je važno. Jer ljudi čak ni ne shvaćaju da imaju samo određeno polje, naime polje fizičke ravni, za koncepte koji su primjenjivi, i da to tako mora biti iz određenog razloga.
Vidite, na mjestu gdje se s nama sada postupa prilično oštro - što je slučaj na mnogim mjestima, među mnogim ljudima - jedan je pastor održao govor protiv naše znanosti duha, koji je zaključio, jer je vjerovao da bi mogla biti posebno učinkovita, izrekom Matije Klaudija. Ova izreka Matije Klaudija otprilike implicira da su ljudska bića zapravo jadni grešnici i da uopće ne mogu puno znati, te da bi trebali biti zadovoljni onim što znaju, a ne tražiti ono što ne mogu znati. Čovjek je odabrao ovaj stih iz pjesme Matije Klaudija jer je mislio da nas može optužiti da želimo nadići svijet osjetila, a već je Matija Klaudije rekao da je čovjek tašti grešnik koji ne može nadići ovaj svijet osjetila.
Da, 'slučajno', kako kažu, jedan naš prijatelj je potražio ovu pjesmu kod Matije Klaudija i pročitao prethodni stih. Neposredno prethodni stih kaže da čovjek može izaći na polje, i, ipak je Mjesec uvijek pun, osim ako nije pun i vidi se samo njegov dio, ali drugi dio je još uvijek tu, i stoga postoje mnoge stvari u svijetu za koje, ako ih čovjek samo pogleda u pravom trenutku, može znati da su tu. A budući da je Matija Klaudije htio istaknuti da se čovjek ne treba ograničavati na ono što je odmah vidljivo osjetilima, i da je jadni grešnik koji dopušta da ga zavara ono što je odmah vidljivo osjetilima, ono što je dobri čovjek citirao od Matije Klaudija, vratilo se njemu.
Svijet osjetila - samo ako nismo baš poput ovog pastora - ponekad nas podsjeća, da kad god negdje usmjerimo pogled, da ga moramo usmjeriti i na drugu stranu, i jednu stranu korigirati drugom. Međutim, što se tiče onoga što leži izvan osjetilnog svijeta, nema neposredne korekcije od strane osjetilnog svijeta. Ne može se odmah ukazati na drugi stih, i stoga proizlazi da čovjek tada filozofira bez razmišljanja, i, naravno, također mora biti uvjeren da je to istina, jer se to može dokazati strogo logički. Ali i suprotno se može dokazati strogo logički. Danas si možemo postaviti pitanje, a sva razmatranja koja sada predstavljamo, tada će preciznije odgovoriti na to pitanje: zašto, kada idemo izvan osjetilnog svijeta, naše razmišljanje postaje toliko zbrkano? Kako uopće dolazi do toga da možemo dokazati jednu stvar i njezinu suprotnost? Otkrit ćemo kako je to povezano s činjenicom da je ljudski život postavljen kao u sredini, kao u ravnotežnom položaju između dvije suprotstavljene sile, između ahrimanske i luciferske sile.
Svakako, netko može razmišljati o slobodi i nužnosti, i može vjerovati da ima uvjerljiv dokaz: postoji samo jedna nužnost na svijetu. Ali uvjerljivu prirodu tog dokaza donio je Ahriman. S jedne strane, ako netko dokaže jednu stvar, uvijek ga zavodi Ahriman; a ako netko dokaže drugu, uvijek ga zavodi Lucifer. Čovjek je uvijek izložen tim dvjema silama, i ako ne uzme u obzir da se nalazi između te dvije sile, nikada neće razumjeti odakle dolaze takve dihotomije u ljudskoj prirodi, poput one koju smo vidjeli.
Sada se, međutim, čak i osjećaj da su, osim ravnoteže, njihaji njihala udesno i ulijevo, ahrimanski i luciferski njihaji, prisutni u cijelom svijetu, izgubio u 19. stoljeću. Taj je osjećaj potpuno izumro. Danas se netko tko govori o Ahrimanu i Luciferu, smatra manje razumnom osobom, zar ne? Stvari su zapravo postale toliko loše tek sredinom 19. stoljeća, jer je vrlo inteligentan filozof, Thrandorff, napisao vrlo lijep traktat ovdje u Berlinu sredinom 19. stoljeća, u kojem je pokušao opovrgnuti izjave jednog svećenika. Svećenik je ovdje proširio vijest - nadam se da o tome možemo govoriti u našim krugovima - da nema vraga i da je zapravo strašno praznovjerje govoriti o vragu. Govorimo o Ahrimanu. Filozof Thrandorff progovorio je protiv svećenika u vrlo zanimljivom traktatu: 'Vrag - ne dogmatska fantazija'. Čak i sredinom pedesetih još je uvijek pokušavao, da tako kažem, dokazati postojanje Ahrimana u strogo filozofskim terminima.
Nadam se da ću tijekom javnih predavanja koja ću ovdje održati u bliskoj budućnosti moći govoriti o toj izblijedjeloj noti u duhovnom životu, o teozofskom elementu koji je potpuno nestao sredinom 19. stoljeća. O tim se stvarima govorilo još do sredine 19. stoljeća, iako pod drugim imenom. Sam osjećaj za to je izgubljen, ali taj je osjećaj bio u biti prisutan na suptilan način do 14. i 15. stoljeća, dok se prirodno nije na neko vrijeme morao povući u pozadinu. Znamo, naravno, da znanost duha, kao što sam često naglašavao, ne poriče veliku vrijednost i značaj znanstvenog uzleta. Ali činjenica da je do ovog znanstvenog uzleta moglo doći, bila je uvjetovana činjenicom da je osjećaj, osjećaj za ovu antitezu, koja se nalazi samo u duhovnom području, Ahrimana i Lucifera, bio izgubljen. Sada se oni moraju ponovno pojaviti iznad praga ljudske svijesti. Suptilni osjećaj postojao je do 15. stoljeća.
Želio bih vam na primjeru pokazati kako su se stvari razvijale u vezi s Ahrimanom i Luciferom, kada je već postojao samo osjećaj da su to dvije sile na djelu. Želio bih to ilustrirati primjerom:
U Pragu, u staroj gradskoj vijećnici, nalazi se vrlo neobičan sat koji je nastao u 15. stoljeću. Ovaj sat je zaista čudo. Na prvi pogled izgleda kao neka vrsta sunčanog sata, ali je tako zamršeno konstruiran da se slijed sati pokazuje na dva načina: stari češki način i noviji način. Slijed sati na stari češki način išao je od 1, odnosno 0, do 24, a drugi, kasniji način samo do 12. Pri zalasku Sunca, kazaljka u sjeni - postojala je sjena - uvijek je pokazivala na 1. I sat je bio postavljen tako da je kazaljka uvijek pokazivala na 1 pri zalasku Sunca. Dakle, unatoč svoj raznolikosti zalazaka Sunca, kazaljka je uvijek pokazivala na 1.
Ovaj sat je također pokazivao kada se dogodila pomrčina Sunca ili Mjeseca. Također je pokazivao kretanje raznih planeta kroz nebeske znakove; imao je na sebi planetarni krug. Čak je pokazivao - to je zaista čudesno konstruiran sat - pomične blagdane. Dakle, pokazivao je kada je Uskrs bio u određenoj godini. Bio je to i kalendar. Moglo se vidjeti napredovanje od siječnja do prosinca. Bilo je uključeno kretanje Uskrsa. Posebna kazaljka pokazivala je kada je Uskrs pao, iako je to pomični blagdan, poput Duhova.
Sat je tako konstruiran na tako izvanredan način u 15. stoljeću. Priča o tome kako je konstruiran je istražena. No, uz ovu istraženu povijest, koja je dokumentirana i o kojoj možete pročitati - postoje mnogi opisi - postoji legenda koja pokušava objasniti neobičnost ovog sata, prvo, da je to tako divna konstrukcija, a drugo, objasniti drugu stvar, naime da je ovaj sat, nakon što ga je konstruirao domišljati čovjek koji je to mogao napraviti, uvijek bio navijen dok je živio. Nakon njegove smrti, nitko ga nije mogao naviti, i posvuda su tražili ljude koji bi ga mogli popraviti kako bi radio. U pravilu, nisu ništa postigli osim što su ga uništili. Onda bi se, s vremena na vrijeme, pojavio netko tko bi rekao da ga može popraviti. Popravili bi ga, ali sat se stalno kvario.
Sve su te činjenice kulminirale u svojevrsnoj narodnoj priči, a priča ide ovako: jednom je čovjeku, posebnim darom s neba, dana sposobnost da jednom napravi ovaj sat. Samo je on mogao znati kako se brinuti za ovaj sat. Legenda je pridavala veliku važnost činjenici da je jednostavan čovjek primio ovaj dar posebnom milošću, odnosno genijem kojeg je dobio iz duhovnog svijeta. Ali onda je vladar želio ovaj sat samo za Prag i želio je onemogućiti bilo kojem drugom gradu da ima ovaj sat. Stoga je oslijepio briljantnog urara koji ga je stvorio; iskopali su mu oči. Tada se čovjek povukao. Tek prije smrti zamolio je za milost da ovaj sat vrati u ispravno stanje, samo na trenutak, i iskoristio je taj trenutak - kako nam legenda kaže - da brzim pokretom ruke poremeti sat, tako da ga nitko ne bi mogao vratiti.
Ova legenda na prvi pogled izgleda prilično nepretenciozno. Ali u ovoj legendi, onako kako je konstruirana, postoji oštar osjećaj prisutnosti Ahrimana i Lucifera, i ravnoteže između njih dvoje. Samo promislite koliko je suptilno konstruirana ova legenda. Ista suptilna konstrukcija mogla bi se pronaći u bezbroj takvih narodnih priča. Zapravo je konstruirana s oštrim osjećajem za Lucifera i Ahrimana. Prije svega, zar ne, postoji ravnoteža: dotičnoj osobi je dana sposobnost da stvori takvo nešto izvanredno kroz čin milosti iz duhovnog svijeta. U tome nema ništa od egoizma. Jer, zar nije istina, egoizam bi mogao nadvladati bilo koga. To je dar milosti. On ga zaista nije stvorio iz vlastitog egoizma. Ali tu ne može biti ni nagađanja, jer se izričito navodi da je bio jednostavan čovjek. Ovim opisom - to da je netko skrenuo pozornost na čin milosti, dakle ništa od egoizma, a on je jednostavan čovjek, dakle ništa od špekulacija - htjelo se ukazati na to da u čovjeku, u čovjekovoj duši, nije bilo ništa od Ahrimana i Lucifera, već da je bio potpuno pod utjecajem dobrih, progresivnih božanskih sila.
Lucifer je živio unutar vladara. Iz sebičnosti je želio sat samo za svoj grad, pa je oslijepio čovjeka. Na jednu stranu je postavljen Lucifer. Ali budući da je tamo Lucifer, on se stalno povezuje sa svojim bratom Ahrimanom. A budući da je čovjek oslijepljen, drugi dobiva sposobnost destruktivne intervencije izvana, kroz lukav manevar. To je Ahrimanovo djelo.
Ovdje se, dakle, dobra sila postavlja između Lucifera i Ahrimana. Ova suptilna konstrukcija može se naći u mnogim narodnim pričama, čak i u najjednostavnijim narodnim pričama. Ali osjećaj da Ahriman i Lucifer interveniraju u cjelokupnom životu, vjerojatno se izgubio u vremenu kada je sve očitija postajala sve veća svijest o temeljnim silama materijalnog svijeta. Porast znanstvenih istraživanja, uvjetovao je činjenicu da je čak i taj osjećaj duhovnog uvida u svijet, nestao.
Vidjet ćemo kako Ahriman i Lucifer interveniraju u ono što čovjek naziva spoznajom, ono što čovjek općenito naziva svojim odnosom prema svijetu, tako da nastaje upravo ona zbrka o kojoj smo govorili. Ta zbrka postaje posebno jasna kod pitanja koje smo postavili. Razmotrimo jednostavan hipotetski primjer. Ovaj primjer jednako dobro sam mogao uzeti iz velikih svjetskih događaja kao i iz svakodnevnih pojava. Uzet ću vrlo jednostavan primjer, ali mogao bih ga jednako lako uzeti i iz velikih svjetskih događaja. Pretpostavimo da se troje ili četvero ljudi spremaju za polazak. Žele krenuti na neku vrstu putovanja kroz, recimo, planinski klanac. Dok se voze kroz taj klanac, iznad njih ih nadvisuje stijena. Ljudi se spremaju za polazak, želeći krenuti u određeno vrijeme. Ali kočijaš je upravo naručio kriglu piva, malu kriglu, i on stiže malo kasno. Kasni pet minuta s polaskom. Zatim kreće s grupom ljudi, vozi se kroz planinski lanac. Baš kad stignu do stijene koja ih nadvisuje, stijena sklizne, udari u kočiju i zdrobi cijelu grupu. Oni leže. Možda - samo grupa leži; kočijaš ostaje stajati.
Tu imamo takav slučaj. Možete postaviti pitanje: je li kočijaš kriv, ili postoji apsolutna nužda? Je li bilo apsolutno nužno da su ti ljudi pogođeni tom nesrećom u tom trenutku? I je li kočijašev nemar samo bio isprepleten s tom nuždom? Ili bi se mogli prepustiti ideji: da je samo kočijaš bio uredan, prirodno ne bi doživjeli nesreću, jer bi se davno provezli kroz mjesto gdje je stijena kliznula.
Tamo, usred svakodnevnog života, imate ovo pitanje slobode i nužde, koje je usko povezano s 'krivnjom' ili 'nevinošću'. Naravno, ako je sve podvrgnuto apsolutnoj nuždi, onda u slučaju ovog kočijaša ne može biti govora o krivnji u višem smislu; jednostavno je bilo nužno da ti ljudi poginu.
Ovim pitanjem suočeni smo na svakom koraku u životu. Kao što je spomenuto, to je jedno od najtežih pitanja, ono u koje se Ahriman i Lucifer najlakše miješaju kada ga pokušavamo riješiti. Ahriman je prvi koji se miješa kada pokušavamo riješiti ovo pitanje. To će nam postati jasno tijekom naših razmatranja.
Sada, međutim, moramo krenuti potpuno drugačijim putem, od onog koji bi netko možda mogao pretpostaviti ako bi željeli doći blizu rješenja upravo ovog pitanja. Vidite, kada ljudi krenu rješavati takvo pitanje, kada u početku pomisle: pa da, mogu pratiti događaj, stijena se urušila, to se dogodilo - kada slijede takvo što i postave si pitanje: je li to temeljeno na nuždi ili slobodi? je li moglo biti drugačije? - tada u prvom redu gledaju samo na vanjske događaje. Vide događaje onako kako se odvijaju na fizičkoj razini. Sad, čovjek to čini iz istog impulsa iz kojeg, kada se suoči s ljudskim bićem, naprimjer, ako je samo materijalistički nastrojen, zaustavlja se na fizičkom tijelu. Nije li istina da će čovjek koji ne zna ništa o znanosti duha, stati na fizičkom tijelu. Kaže: ono što se vidi i osjeća kod osobe jednostavno je tu. Ne prelazi iz fizičkog tijela na takozvano etersko tijelo. A ako je pravi, tvrdoglavi materijalist, smije se i podsmjehuje kada se kaže da se gusto fizičko tijelo temelji na suptilnijem eterskom tijelu. Ipak, znate koliko je utemeljen ovaj stav, da se, uz ostale članove ljudske prirode, i fizičko tijelo temelji na ovom eterskom tijelu, i tijekom godina smo se navikli znati da ne smijemo govoriti samo o čovjekovom fizičkom tijelu, već da moramo govoriti i o čovjekovom eterskom tijelu i tako dalje.
Možda neki od vas još nisu postavili pitanje: kako je onda s ostalim svijetom, onim koji živi izvan čovjeka, svijetom u kojem se odvijaju obični svjetski procesi? O tome smo također mnogo govorili. Govorili smo o činjenici, da kada čovjek u početku gleda vanjske procese fizičke ravnine kroz svoja fizička osjetila, nema pojma da gdje god pogleda imamo i elementarna bića, da tako kažem, da gdje god pogledamo, stvari su upravo onakve kakve su sa samim čovjekom. U čovjeku imamo etersko tijelo, koje smo u prošlosti često nazivali elementarnim tijelom. U prirodi vani, općenito u vanjskim fizičkim događajima, imamo slijed fizičkih događaja, i onda svijet elementarne egzistencije. Sve teče potpuno paralelno: čovjek - fizičko tijelo, etersko tijelo; fizički procesi, i svugdje se događaji unutar elementarnog svijeta ulijevaju u fizičke procese. Kao što je vrlo jednostrano kada za ljude kažemo da imaju samo fizičko tijelo - morali bismo reći da imaju i svoje etersko tijelo - možemo pretpostaviti da je isto i s vanjskim procesima: ono što ovdje u početku percipiramo našim fizičkim osjetilima i našim fizičkim razumom je jedna stvar. Ali to se temelji na nečemu što je analogno čovjekovom eterskom tijelu. U osnovi svakog vanjskog fizičkog događaja, doista je nešto što je viši, suptilniji proces.
Postoje ljudi koji imaju određenu osjetljivost za takve stvari. Ta osjetljivost vam se može pojaviti na dva načina. Možda ste djelomično sljedeće uočili u sebi ili kod drugih: čovjek je prošao kroz nešto. Ali nakon toga, dođe k vama, ili ste možda vi sami taj čovjek i kažete si: da, ali imam osjećaj da se tijekom vremena, dok mi se ovo ili ono događalo izvana, meni dogodilo nešto sasvim drugo; nešto drugo se dogodilo mom suptilnijem meni. - Mislim, vidite: dublje prirode mogu imati takav osjećaj da događaji koji se čak ni ne događaju na fizičkoj razini, ipak mogu biti važni za nastavak njihova života. To nešto što im se dogodilo je jedna stvar. Drugi ljudi idu još dalje: takve im se stvari simbolično pojavljuju u snovima. Netko sanja da doživljava ovo ili ono. Naprimjer, netko sanja da ga je udarila stijena, recimo. Probudi se. Može si reći: ovo je simboličan, figurativa san; nešto se dogodilo mojoj duši. - Često se u životu može pronaći da se u duši dogodilo nešto što je mnogo više od onoga što se upravo dogodilo u vanjskom svijetu s dotičnom osobom na fizičkoj razini. Osoba je možda napredovala korak dalje, bilo u znanju, u poboljšanju svoje volje, u profinjenosti svojih osjećaja, i tako dalje.
Na nedavno održanim predavanjima ovdje, istaknuo sam da čovjek s onim što zna svojim 'Ja' zapravo zna samo dio onoga što mu se događa, i da je tamo dolje, astralno tijelo daleko, daleko upućenije. Sjećate se kako sam to istaknuo. Međutim, astralno tijelo zna mnogo toga što nam se događa u nadosjetilnom području, što se ne događa u osjetilnom području. Sada smo iz druge perspektive dovedeni do činjenice da nam se u nadosjetilnom području stalno nešto događa. Kao što je istina da kada pomaknem ruku, fizički pokret je samo dio cijelog procesa, a ispod njega leži eterski proces, proces mog eterskog tijela, tako je i svaki fizički proces vani prožet finijim, elementarnim procesom, nečim što teče paralelno s njim i što se odvija u nadosjetilnom području. Nisu samo bića prožeta nečim nadosjetilnim, već je cijela egzistencija prožeta nečim nadosjetilnim.
Sada se sjetite još nečega što sam više puta istaknuo, a što se ponekad čak čini paradoksalnim. Istaknuo sam kako u duhovnom području često postoji suprotno od onoga što postoji ovdje u fizičkom području - ne uvijek, ali često - tako da dok nešto ovdje vrijedi za fizičko, istina za duhovno područje može izgledati sasvim drugačije. Kažem: ne uvijek. Ali tijekom godina sam nabrojio mnoge slučajeve u kojima si čovjek mora reći: u duhovnom području pojavljuje se upravo suprotno od onoga što bi se pretpostavilo ovdje u fizičkom području.
Što se tiče nadosjetilnih događaja koji se odvijaju paralelno sa osjetilnim događajima, to je ponekad - zapravo, vrlo često - također slučaj. A sada se moramo pitati: kada vidimo grupu kako kreće, ulazi u kočiju, odlazi, stijena se ruši, padajući na grupu - to je fizički događaj. Paralelno s ovim fizičkim događajem, unutar njega, baš kao što je naše etersko tijelo u nama, postoji nadosjetilni događaj. Također se mora prepoznati da to može biti upravo suprotno od onoga što se događa ovdje u fizičkom području. I vrlo često je upravo suprotno.
Istovremeno, to je izvor mnogih pogrešaka ako se ne pazi. Zamislite, naprimjer, sljedeće što se može dogoditi. Ako netko ima atavističku vidovitost i ima neku vrstu drugog pogleda, može mu se dogoditi sljedeće: pretpostavimo da je grupa krenula, ali u zadnji čas netko u grupi odluči ostati. I to je, recimo, upravo osoba s drugim pogledom. One ne ide s grupom. Povlači se. Nakon nekog vremena ima viziju. U toj viziji, sada može zamisliti neki događaj. Naravno, lako može zamisliti da je na dotične ljude pala stijena, ali može i zamisliti - to može ovisiti o njegovom raspoloženju - naprimjer, da se grupi dogodio neka posebno sretna stvar. Mogla bi se pojaviti slika posebno sretnog događaja za tu grupu. I dotična osoba kasnije bi mogla čuti da je grupa zdrobljena na način koji sam pretpostavio. To bi se dogodilo ako dotični mjesečar nije vidio točno ono što se događa na fizičkoj ravnini, što je također mogao biti slučaj, već ako je vidio ono što se događa na astralnoj razini kao paralelni događaj: da su možda ti ljudi, u trenutku kada su napustili fizičku razinu, bili pozvani na nešto posebno u duhovnom svijetu i da ih je taj poseban događaj ispunio i posebnim novim životom za duhovni svijet. Ukratko, dotična osoba mogla je percipirati događaj u nadosjetilnim svjetovima, koji su se odvijali upravo u suprotnom smjeru, i upravo ta suprotnost bi mogla biti prisutna. Doista bi moglo biti, da se ovdje na fizičkoj razini događa nesreća, a da ta nesreća u nadosjetilnom svijetu odgovara velikom blagoslovu za dotične ljude.
Sada bi netko - a ima takvih ljudi - tko se smatra mudrijim od mudre vladavine svijetom, mogao reći: kad bih vladao svijetom, ne bih pozivao duše na sreću u duhovnom svijetu, a zatim ih ovdje na fizičkoj razini častio nesrećom. Ja bih to učinio bolje! - Pa, takvim se ljudima uvijek može reći: može se razumjeti da se ovdje na fizičkoj razini može i Ahriman zbuniti. Ali kozmička mudrost ipak zna bolje. Ovdje bi mogao biti sljedeći slučaj: da je za zadatak koji se sada postavlja pred duše u duhovnom svijetu ovo iskustvo ovdje na fizičkoj razini nužno; da se one uvijek, takoreći, osvrću na svoj zemaljski život na ovaj fizički događaj kako bi iz te perspektive stekle odgovarajuću snagu. To jest, ova dva događaja, fizički događaj i duhovni događaj, nužno mogu spadati zajedno, za duše koje su ih doživjele.
Dakle, hipotetski bismo mogli navesti svakakve primjere, pokazujući kako se nešto događa ovdje na fizičkoj razini, i kako je etersko tijelo, takoreći, prisutno za taj događaj, elementarni, nadosjetilni događaj koji mu pripada. Ne treba se držati samo općenite tvrdnje panteista, koji kažu da se fizički svijet temelji na duhovnom svijetu, već moramo ući u konkretno. Također nam mora biti jasno u vezi sa svakim pojedinačnim fizičkim događajem: on se temelji na duhovnom događaju, istinski duhovnom događaju, i tek fizički i duhovni događaj zajedno čine cjelinu.
Ali ako netko prati događaje na fizičkoj razini, onda se može reći: čovjek dolazi do toga da te događaje na fizičkoj razini utka u svoje misli. A onda, ako netko prati događaje na fizičkoj razini, on stvarno dolazi do toga da za svaku posljedicu pronađe uzrok. Nema drugog načina. Uvijek pronađete uzrok za svaku posljedicu. Kad se nešto dogodilo, uvijek ćete pronaći uzrok. Ali to znači da pronađete nužnost. Koristeći jednostavan primjer koji sam odabrao, mogli biste si reći: pa, ova je grupa bila zajedno. Doista su odlučili krenuti u određeno vrijeme. Ali ako sada pratim zašto je kočijaš odugovlačio, slijedit ću različite uzročne puteve. Prvo ću možda pogledati samog kočijaša, kako je odgojen, kako je postao lijen. Zatim ću ispitati različite okolnosti koje su uzrokovale da prekasno dobije kriglu. Svugdje ću moći pronaći jednostavan lanac uzroka. Uspio sam pokazati kako jedna stvar utječe na drugu, na takav način da se situacija nije mogla drugačije razviti. Postupno ću doći i do potpunog uklanjanja slobodne volje kočijaša, jer ako imate uzrok za svaku posljedicu, onda će biti uključeno i sve što dotična osoba čini. Nije li istina da je kočijaš htio još jednu kriglu, jer možda u mladosti nije dovoljno puta dobio šamar? Da je bilo više šamara, što nije bila njegova krivnja, ne bi se tako dogodilo. Dakle, vezu između uzroka i posljedice možete pronaći svugdje.
To je povezano s činjenicom, da se s konceptima može početi raditi bilo što tek na fizičkoj razini. Samo razmislite o ovome: ako želite nešto razumjeti, jedna misao mora moći proizaći iz druge; to jest, ovisni ste o tome da jedan element možete razviti iz drugog. U prirodi je koncepata da jedan element proizlazi iz drugog. Mora biti tako.
Ali ono što se može kombinirati kao zamislivo, konceptualno i nužno, i sažeti na fizičkoj razini, mijenja se čim se čovjek uzdigne u sljedeći nadosjetilni svijet. Tamo se ne radi o uzrocima i posljedicama, već o entitetima. Entiteti interveniraju. U svakom trenutku, intervenira drugačiji duhovni entitet, ili se povlači. Tu se uopće ne radi o onome što se može pratiti kroz koncepte u uobičajenom smislu. Kad biste kroz koncepte htjeli pratiti što se događa u duhovnom svijetu, moglo bi se dogoditi sljedeće. Mogli biste promisliti: dakle, evo me. Svakako sam već došao do točke u kojoj mogu vidjeti da se događa nešto duhovno. Sad se približava neko biće poput gnoma, sad se približava neko biće poput silfe, sad se približava neko drugo biće. Sad imam cijeli zbroj entiteta. Sad se trudim shvatiti učinke koji mogu nastati. - Naravno, na fizičkoj razini to je ponekad lako: ako netko udari biljarsku kuglu na neki način, zna kako če druga krenuti; može to izračunati. Ali na duhovnoj razini može se dogoditi sljedeće: ako ste vidjeli ta svoja bića i sada znate: ah, ovo je biće gnoma, sprema se, učinit će ovo, surađuje s drugim, tada se ovo mora dogoditi. - Sada ste to shvatili. U sljedećem trenutku, biće iskoči naprijed i promjeni cjelinu, ili biće koje ste uključili u svoje proračune odlazi, nestaje, više ne sudjeluje. Tamo se sve temelji na biću. Jednostavno ne možete sve utkati u svoje koncepte kao na fizičkoj razini. To je sasvim nemoguće. Tamo ne možete objasniti jednu stvar iz druge, iz koncepta. Potpuno drugačija vrsta interakcije događa se u ovom duhovnom svijetu, u ovom slijedu ili tijeku duhovnih događaja koji teče paralelno s fizičkim događajima.
Moramo biti svjesni da se naš svijet temelji na svijetu, za koji ne samo da moramo pretpostaviti da je duhovni svijet u usporedbi s našim svijetom, već za koji moramo pretpostaviti da postoji potpuno drugačija vrsta veze: da s načinom na koji smo navikli u našem svijetu koncepata, s kojim objašnjavamo i dokazujemo, ne možemo uopće ništa učiniti u duhovnom svijetu, u jedinstvenoj konkretnosti ovog duhovnog svijeta.
Dakle, vidimo kako se dva svijeta međusobno prožimaju: jedan svijet, koji se može ispredati u konceptima, i drugi svijet, koji se ne može ispredati u konceptima, već se može samo pogledati. Ovo što naznačujem ide jako daleko. Ali ljudi nisu svjesni koliko daleko to ide. Samo razmislite na trenutak: ako netko vjeruje da može dokazati sve, i da je samo ono što se može dokazati valjano, može završiti u sljedećoj situaciji. Može reći: pa, sve se mora dokazati, a ono što nije dokazano nije valjano. Dakle, tijekom povijesti svijeta sve se mora dokazati. Dakle, samo moram temeljito vježbati svoje mišljenje i onda ću moći dokazati, naprimjer, je li postojao misterij na Golgoti ili ne! I ljudima je danas nevjerojatno lako reći: ako se ne može dokazati da je postojao misterij na Golgoti, onda je to besmislica, onda misterij na Golgoti nije postojao.
Ali što ljudi misle o dokazima? Misle da počinjete od određenog koncepta i kontinuirano prelazite na druge koncepte, i ako je to moguće, onda ste to dokazali. Ali nijedan drugi svijet ne slijedi ovaj dokaz osim fizičkog svijeta. Nijedan drugi svijet uopće ne slijedi ovu liniju mišljenja. Jer ako bi se moglo dokazati, dokazati s nužnošću, da se misterij na Golgoti morao dogoditi, ako bi to moglo proizaći iz naših koncepata, onda to ne bi bio slobodan čin! Tada bi Krist morao doći na Zemlju iz kozmosa, jer mu ljudski koncepti jednostavno to dokazuju, time to naređujući. Ali misterij na Golgoti mora biti slobodan čin, to jest, mora upravo biti čin koji se ne može dokazati. Ovo je važno razumjeti.
U konačnici, isto je kada ljudi žele dokazati da je Bog nekoć stvorio svijet ili da ga nije stvorio. To također upleću u svoje koncepte. Ali 'stvaranje svijeta' mora najmanje biti slobodan čin božanskog bića! Iz čega slijedi da se to ne može dokazati nužnošću slijeda koncepata; da se to mora vidjeti ako se do toga želi doći.
Dakle, nešto vrlo značajno govori činjenica da u sljedećem svijetu, koji prožima naš kao nadosjetilni, ne prevladava red u koji možemo prodrijeti konceptima i njihovom snagom dokazivanja, već se zahvaća vizijom u kojoj nad događajima prevladava sasvim drugačiji red.
Danas bih htio reći samo nekoliko riječi. Za Božić sam skrenuo pozornost na to kako, posebno u naše vrijeme, nastaju takva proturječja koja zbunjuju ljudsko mišljenje. Samo uzmite u obzir da je upravo objavljena knjiga Ernsta Haeckela, velikog prirodoslovca: 'Vječne misli'. Već sam skrenuo pozornost na to. Te 'Vječne misli' sadrže upravo suprotno od onoga, do čega mnogi ljudi sada dolaze iz suosjećanja sa svjetskim događajima. Samo uzmite u obzir da danas postoji mnogo ljudi - o toj ćemo činjenici morati govoriti kasnije, posebno u našem trenutnom kontekstu; danas sam samo htio dati uvod - da postoji mnogo ljudi koji su, upravo zbog ove svjetske činjenice, koja sada na naše duše utječe na tako strašan, porazan način, ponovno došli do produbljivanja svog duševnog religioznog osjećaja, jer mnogi ljudi sebi kažu: kad naš svijet ne bi bio utemeljen na nadosjetilnom poretku, kako bismo mogli objasniti što se sada događa? Mnogi su ponovno došli do religioznog osjećaja. Ne moram ponavljati ovaj slijed misli; toliko je očit i primjetan je kod toliko ljudi danas.
Haeckel dolazi do drugačijeg slijeda misli. To izražava u svojoj nedavno objavljenoj knjižici: Ljudi vjeruju u besmrtnost duše. Aktualni događaji jasno pokazuju da je takvo vjerovanje u besmrtnost duše nemoguće, jer svakodnevno vidimo tisuće ljudi kako propadaju pukom slučajnošću. Kako ijedna racionalna osoba još uvijek može vjerovati da se, suočena s takvim događajima, može govoriti o besmrtnosti duše? Kako ovdje može biti na djelu viši poredak? Za Haeckela je, dakle, ono što se sada događa na tako šokantan način, dokaz njegove dogme da se ne može govoriti o besmrtnosti duše. Ovdje opet imate antinomije: veliki dio čovječanstva postaje duboko religiozan, ali suočen s istim događajem, Haeckel postaje izrazito površan u svojim religijskim uvjerenjima.
Sve su to stvari povezane s činjenicom da ljudi danas ne mogu postići jasnoću o vezi između, svijeta predstavljenog njihovim osjetilima i njihovom razumu, vezanom za mozak, i svijeta koji leži u osnovi njega kao nadosjetilnog svijeta; da čim se približe tim stvarima, njihovo mišljenje postaje zbunjeno. Ovo naše vrijeme, unatoč svim razočaranjima koja nudi, ipak će, u određenom smislu, donijeti produbljivanje duše, odvraćanje od materijalizma. Ali bit će nužno da iz čistog napora duše, koja se posvećuje nepristranom istraživanju svijeta, da iz te kontemplacije proizađe spoznaja o nadopuni osjetilnih događaja nadosjetilnim događajima, i da barem mala skupina ljudi bude u stanju pretpostaviti da je sva patnja, sva bol koju trenutno doživljavaju na fizičkoj razini, samo jedan aspekt, nadosjetilni aspekt u sveukupnom napredovanju čovječanstva.
Na ovaj nadosjetilni aspekt već smo ukazali iz različitih perspektiva. Ali stalno iznova suočavat ćemo se s činjenicom, da kada europsko krvlju oplođeno tlo ponovno bude u miru, mora postojati skupina ljudi sposobnih čuti, duhovno čuti, duhovno pojmiti ono što će tada iz duhovnih svjetova biti rečeno čovječanstvu, koje će ponovno iskusiti mir. Jer ono što sada često i iznova moramo upisivati u svoje duše bit će istina, duboka istina i pokazat će se kao istina.
Iz hrabrosti boraca,
Iz krvi ubijanja,
Iz tuge napuštenih,
Iz požrtvovnih djela ljudi
Narasti će duhovni plod -
Duše duha svjesne, usmjerite
Svoj um u duhovnu oblast.