.- Suština čovječanstva
Kad se čovjeka razmatra iz perspektive nadosjetilnog oblika spoznaje, odmah dolazi do izražaja ono što za taj oblik spoznaje vrijedi općenito. To razmatranje temelji se na prepoznavanju 'otkrivenih tajni' unutar vlastitog bića. Samo dio onoga, što se shvaća kao ljudsko biće u nadosjetilnom znanju, dostupno je osjetilima i na njima utemeljenom razumu, naime fizičko tijelo. Kako bismo razjasnili koncept ovog fizičkog tijela, prvo moramo skrenuti pozornost na fenomen koji se, poput velike zagonetke, prostire nad svakim promatranjem života: smrt, i, u vezi s njom, na takozvanu neživu prirodu, na mineralno carstvo, koje u sebi uvijek nosi smrt. To ukazuje na činjenice čije je potpuno razjašnjenje moguće samo putem nadosjetilnog znanja i kojima se mora posvetiti značajan dio ovog teksta. No, za sada će ovdje biti dano samo par predodžbi za orijentaciju.
Unutar manifestiranog svijeta, fizičko ljudsko tijelo je ono u kojem je čovjek jednak mineralnom svijetu. S druge strane, za ono što razlikuje čovjeka od minerala, ne može se smatrati fizičko tijelo. Za nepristrano promatranje, činjenica da smrt otkriva onaj dio ljudskog bića koji je, nakon što nastupi smrt, iste prirode kao i mineralni svijet, posebno je važna. Može se ukazati na leš, kao onaj dio čovjeka koji je, nakon smrti, podložan procesima koji se nalaze u području mineralnog svijeta. Može se naglasiti činjenica da su u ovom dijelu ljudskog bića, lešu, aktivne iste tvari i sile kao i u mineralnom području; ali je potrebno, ništa manje snažno, naglasiti da smrću fizičko tijelo prolazi kroz raspad. Također je opravdano reći: svakako, iste tvari i sile djeluju u čovjekovu fizičkom tijelu kao i u mineralu; ali njihova je aktivnost tijekom života stavljena u višu službu. Djeluju jednako kao u mineralnom svijetu tek nakon što nastupi smrt. Tada se pojavljuju onako kako moraju prema vlastitoj prirodi, naime kao dezintegratori fizičkog tjelesnog oblika.
Dakle, ono otkriveno se mora oštro razlikovati, od skrivenog u čovjeku. Jer tijekom života, nešto skriveno mora voditi stalnu borbu protiv tvari i sila mineralnog u fizičkom tijelu. Kada ta borba prestane, pojavljuje se mineralna aktivnost. - To ukazuje na točku u kojoj mora započeti znanost o nadosjetilnom. Mora tražiti ono što vodi naznačenu borbu. I to je upravo ono što je skriveno od osjetilnog promatranja. Dostupno je samo nadosjetilnom promatranju. Kako čovjek dolazi do toga, da mu se to 'skriveno' otkrije na isti način na koji se osjetilne pojave otkrivaju običnim očima, bit će raspravljano u kasnijem dijelu ovog teksta. Ovdje ćemo, međutim, opisati ono što se otkriva nadosjetilnom promatranju.
Već je rečeno: činjenice o putu do višeg pogleda, mogu čovjeku biti vrijedne samo ako se prvo upoznao, kroz puko pripovijedanje, s onim što nadosjetilno istraživanje otkriva. Jer u tom području čovjek može shvatiti i ono što još nije promatrao. Doista, dobar put do gledanja, onaj je koji počinje razumijevanjem.
Čak i ako se taj skriveni element koji se bori protiv propadanja u fizičkom tijelu, može promatrati samo višim pogledom, njegovi učinci su jasno vidljivi moći rasuđivanja koja je ograničena na ono otkriveno. A ti se učinci izražavaju u obliku ili formi u kojoj se mineralne tvari i sile fizičkog tijela kombiniraju tijekom života. Taj oblik postupno nestaje, a fizičko tijelo postaje dio ostatka mineralnog svijeta kada nastupi smrt. Međutim, nadosjetilna percepcija može promatrati kao neovisnog člana čovjeka, ono što fizičke tvari i sile tijekom života, sprječava da slijede svoj vlastiti put, koji vodi do raspadanja fizičkog tijela. Neka se taj neovisni član nazove 'etersko tijelo' ili 'životno tijelo'. - Da se ne bi odmah pojavili nesporazumi, dvije stvari se moraju uzeti u obzir u vezi s ovim označavanjem drugog člana čovjeka. Riječ 'eter' ovdje se koristi u drugačijem smislu nego što ga koristi suvremena fizika. Tu se, naprimjer, nositelj svjetlosti označava kao eter. Ovdje, međutim, riječ treba ograničiti u gore navedenom smislu. Treba je primijeniti na ono što je dostupno višem pogledu, i što se osjetilnom promatranju otkriva samo kroz svoje učinke, naime kroz sposobnost da mineralnim tvarima i silama prisutnim u fizičkom tijelu, da određeni oblik ili formu. I riječ 'tijelo' ne treba krivo shvatiti. Za označavanje viših stvari egzistencije, doista se moraju koristiti riječi običnog jezika. A one, uostalom, za osjetilno promatranje izražavaju samo ono osjetilno. U osjetilnom smislu, naravno, 'etersko tijelo' uopće nije fizičko, koliko god se fino moglo zamisliti takvo što. [Autor ove knjige je u svojoj 'Teozofiji' izrazio da nazivi 'etersko tijelo' i 'životno tijelo', nisu jednostavna obnova starog gledanja na 'životnu silu' koju je prirodna znanost prevladala.]
Kada se u prezentaciji nadosjetilnog dođe do spominjanja ovog 'eterskog tijela' ili 'životnog tijela', već se dolazi do točke u kojoj se takav prikaz mora susresti s proturječjem kod mnogih suvremenih pogleda. Razvoj ljudskog duha došao je do točke u kojoj se takav prikaz u naše vrijeme mora smatrati nečim neznanstvenim. Materijalistički način razmišljanja došao je do toga, da u živom tijelu ne vidi ništa drugo nego kombinaciju fizičkih tvari i sila, kakva se nalazi i u takozvanom neživom tijelu, u mineralu. Samo što je ta kombinacija u živom tijelu složenija nego u neživom. Ne tako davno, čak su i u običnoj znanosti postojala različita gledišta. Svatko tko prati spise mnogih ozbiljnih znanstvenika iz prve polovice devetnaestog stoljeća, shvatit će kako su čak i 'pravi prirodoslovci' bili svjesni da u živom tijelu, to postoji nešto drugačije nego u beživotnom mineralu. Govorili su o 'životnoj sili'. Iako se ta 'životna sila' ne shvaća kao ono što je gore opisano kao 'životno tijelo', dotični koncept ipak se temelji na slutnji da takvo što postoji. Ova 'životna sila' zamišljana je kao dodana fizičkim tvarima i silama u živom tijelu, na sličan način kao što se magnetska sila dodaje običnom željezu u magnetu. Onda je došlo vrijeme kada je ova 'životna sila' uklonjena iz područja znanosti. Ljudi su se za sve htjeli zadovoljiti isključivo fizičkim i kemijskim uzrocima. Trenutno mnogi znanstveni mislioci doživljavaju neuspjeh u tom pogledu. Neki priznaju da pretpostavka nečeg sličnog 'životnoj sili' nije potpuna besmislica. Međutim, čak ni znanstvenik koji se prepušta takvom gledanju, neće se htjeti uskladiti s ovdje predstavljenim pogledom na 'životno tijelo'. U pravilu, upuštanjem u raspravu s takvim stavovima iz perspektive nadosjetilnog znanja, neće se ništa postići. Umjesto toga, trebalo bi prepoznati da je materijalistički način razmišljanja nužan pratitelj velikog znanstvenog napretka našeg vremena. Taj napredak temelji se na ogromnom usavršavanju sredstava osjetilnog promatranja. I u prirodi je čovjeka, da unutar svog razvoja određene sposobnosti dovodi do određenog stupnja savršenstva na štetu drugih. Precizno osjetilno promatranje, koje se u tako značajnoj mjeri razvilo kroz prirodnu znanost, moralo je potisnuti u drugi plan one ljudske sposobnosti koje vode u 'skrivene svjetove'. Ali ponovno je došlo vrijeme u kojem je to nužno njegovati. I ono skriveno se ne spoznaje, borbom protiv sudova koji, uostalom, logički proizlaze iz poricanja onog skrivenog, već postavljanjem samog ovog skrivenog u pravo svjetlo. Tada će ga spoznati oni za koje je 'došlo vrijeme'.
Ovo je ovdje trebalo navesti samo zato da se ne bi pretpostavljalo nepoznavanje perspektiva prirodne znanosti, kada se govori o 'eterskom tijelu', koje se u nekim krugovima mora smatrati nečim potpuno fantastičnim.
Ovo etersko tijelo je stoga drugi član čovjeka. Za nadosjetilnu spoznaju, ono posjeduje viši stupanj stvarnosti od fizičkog tijela. Njegov opis, kako ga percipira nadosjetilna spoznaja, može se dati tek u sljedećim dijelovima ovog teksta, kada će značenje takvih opisa postati jasno. Za sada je možda dovoljno reći, da etersko tijelo svugdje prožima fizičko tijelo, i da ga treba smatrati svojevrsnim arhitektom potonjeg. Svi organi odražavaju se u svojoj formi i obliku, u strujama i pokretima eterskog tijela. Fizičko srce temelji se na 'eterskom srcu', fizički mozak na 'eterskom mozgu', i tako dalje. Etersko tijelo je strukturirano poput fizičkog tijela, samo složenije, i sve unutar njega je u živoj međuigri, gdje u fizičkom tijelu postoje odvojeni dijelovi.
Ljudi ovo etersko tijelo imaju zajednički s biljkama, baš kao što fizičko tijelo imaju zajednički s mineralima. Sva živa bića imaju svoje etersko tijelo.
Iz eterskog tijela, nadosjetilno promatranje uzdiže se do daljnjeg člana čovjeka. Da bi se formirala ideja o ovom članu, ukazuje se na fenomen spavanja, baš kao što se u slučaju eterskog tijela ukazivalo na smrt. - Svo ljudsko stvaralaštvo temelji se na budnoj aktivnosti, što se tiče manifestiranog. Međutim, ta je aktivnost moguća, samo ako čovjek u spavanju neprestano obnavlja svoje iscrpljene snage. Aktivnost i mišljenje pri spavanju nestaju, sva bol i sav užitak utonuli su za svjestan život, kao iz skrivenih, tajanstvenih izvora, kada se čovjek probudi izranjaju iz nesvijesti spavanja. Ista je to svijest koja tone u mračne dubine kada čovjek zaspe i ponovno se izdiže kada se probudi. Ono što neprestano budi život iz stanja nesvijesti jest, u smislu nadosjetilnog znanja, treći član čovjeka. To se može nazvati astralnim tijelom. Kao što fizičko tijelo ne može održati svoj oblik kroz mineralne tvari i sile u sebi, već ga radi tog očuvanja mora prožeti etersko tijelo, tako se ni sile eterskog tijela ne mogu osvijetliti svjetlošću svijesti. Etersko tijelo prepušteno sebi, moralo bi trajno ostati u stanju spavanja. Moglo bi se reći i: ono bi u fizičkom tijelu moglo održavati samo egzistenciju biljke. Budno etersko tijelo obasjava astralno tijelo. Za osjetilno promatranje, učinak ovog astralnog tijela nestaje kada osoba zaspe. Za nadosjetilno promatranje, ono i dalje ostaje prisutno; samo se čini odvojenim od eterskog tijela ili podignutim od njega. Osjetilno promatranje nema ništa sa samim astralnim tijelom, već samo njegovim učincima u manifestiranom svijetu. A takvi učinci tijekom spavanja nisu izravno prisutni. U istom smislu u kojem čovjek svoje fizičko tijelo dijeli s mineralima, a svoje etersko tijelo s biljkama, s obzirom na svoje astralno tijelo on je kao i životinje. Biljke su u trajnom stanju spavanja. Svatko tko u tim stvarima ne prosuđuje točno, može lako upasti u pogrešku pripisujući biljkama neku vrstu svijesti, poput one koju imaju životinje i ljudi u budnom stanju. Ali to se može dogoditi samo ako netko ima netočnu predodžbu o svijesti. Tada se kaže da kada se na biljku izvrši vanjski podražaj, ona izvodi određeni pokret poput životinja. Govori se o osjetljivosti nekih biljaka, koje, naprimjer, skupe svoje listove kada na njih djeluju određene vanjske stvari. Međutim, ono što karakterizira svijest nije to da biće pokazuje neku reakciju na neki učinak, već da biće u sebi doživljava nešto novo što se dodaje pukoj reakciji. Inače, moglo bi se govoriti o svijesti i kada se komad željeza širi pod utjecajem topline. Svijest je prisutna samo kada biće iznutra doživljava bol, naprimjer, kao posljedicu djelovanja topline.
Četvrti element čovjeka, koji nadosjetilno znanje mora čovjeku pripisati, više mu nije zajedničko s manifestiranim svijetom koji ga okružuje. To je ono što ga razlikuje od njegovih bližnjih, ono što ga čini krunom stvaranja koja mu prvenstveno pripada. Nadosjetilno znanje formira predodžbu o ovom daljnjem članu čovjeka, ističući da čak i unutar budnih iskustava još uvijek postoji bitna značajka. Ta značajka odmah postaje očita kada čovjek usmjeri svoju pažnju na činjenicu da se, s jedne strane, u budnom stanju stalno nalazi usred iskustava koja moraju doći i proći, a s druge strane, ima i iskustva gdje to nije slučaj. To postaje posebno jasno kada se usporede iskustva ljudi s iskustvima životinja. Životinje s velikom regularnošću doživljavaju utjecaje vanjskog svijeta, i, pod utjecajem topline i hladnoće, postaju svjesne boli i užitka, te gladi i žeđi kroz određene pravilne procese u svojim tijelima. Ljudski život se ne iscrpljuje takvim iskustvima. Ljudi mogu razviti želje i htijenja koja sve to nadilaze. Kod životinja bi se uvijek moglo pokazati, ako bi se moglo ići dovoljno daleko, gdje uzrok radnje ili osjećaja leži izvan tijela ili unutar tijela. Kod ljudi to nipošto nije slučaj. Oni mogu generirati želje i čežnje, za koje nema dovoljno uzroka, ni unutar ni izvan njihova tijela. Svemu što spada u to područje, mora se pridodati poseban izvor. I taj se izvor, u smislu nadosjetilne znanosti, može vidjeti u čovjekovu 'Ja'. 'Ja' se stoga može nazvati četvrtim članom čovjeka. - Kad bi astralno tijelo bilo prepušteno samom sebi, u njemu bi se događali užitak i bol, osjećaji gladi i žeđi; međutim, ono što se tada ne bi pojavilo jest osjećaj da u svemu tome postoji nešto trajno. Ovdje se kao 'Ja' ne naziva trajno kao takvo, već ono što doživljava to trajno. U ovom području koncepte treba vrlo precizno definirati ako se žele izbjeći nesporazumi. Pojava 'Ja osjećaja' počinje sviješću o nečem trajnom i onom što ostaje u promjenjivim unutarnjim iskustvima. Nije to činjenica, da biće osjeća glad, naprimjer, ono što mu može dati osjećaj 'Ja'. Glad nastaje kada se u dotičnom biću pojave obnovljeni razlozi za nju. Ono se tada baca na hranu upravo zato što su ti obnovljeni razlozi prisutni. Osjećaj 'Ja' nastaje samo, kada ne samo da ti obnovljeni razlozi tjeraju čovjeka prema hrani, već i kada se, nakon prethodnog zasićenja, pojavi želja i svijest o toj želji ostaje, tako da ne samo sadašnje iskustvo gladi, već i prošlo iskustvo želje tjera čovjeka prema hrani. - Kao što se fizičko tijelo raspada ako ga etersko tijelo ne drži na okupu, kao što etersko tijelo tone u nesvijest ako ga astralno tijelo ne osvjetljava, tako bi astralno tijelo moralo neprestano dopuštati da prošlost tone u zaborav, ako preko 'Ja' u sadašnjosti, ne bi bila spašena. Ono što je smrt za fizičko tijelo, a spavanje za etersko tijelo, za astralno tijelo je zaborav. Moglo bi se reći i: eterskom tijelu je svojstven život, astralnom tijelu svijest, a sjećanje je za 'Ja'.
Još lakše od pogreške pripisivanja svijesti biljkama jest pogreška govoriti o pamćenju kod životinja. Tako je lako pomisliti na pamćenje, kada pas prepozna svog gospodara, kojeg možda nije vidio već neko vrijeme. Ali u istini, takvo prepoznavanje se uopće ne temelji na pamćenju, već na nečem sasvim drugom. Pas osjeća određenu privlačnost prema svom gospodaru. Ta privlačnost proizlazi iz njegove biti. Ta bit pruža psu zadovoljstvo kada je gospodar prisutan. I svaki puta kada se dogodi ta prisutnost gospodara, ona je uzrok obnove užitka. Ali pamćenje je prisutno samo kada biće ne samo da doživljava svoju sadašnjost, već i čuva ono iz prošlosti. Ovo bi se moglo čak i priznati, a ipak upasti u grešku misleći da psi imaju pamćenje. Moglo bi se reći, naprimjer, da pas tuguje kada ga gospodar napusti, pa sjećanje na njega ostaje s njim. I to je pogrešan sud. Život s gospodarom stvara pseću potrebu za prisutnošću, a pas njegovu odsutnost doživljava na sličan način kao što doživljava glad. Oni koji ne uspiju napraviti takve razlike, nikada neće steći jasnoću o pravim odnosima u životu.
Iz određenih predrasuda, netko bi mogao prigovoriti ovom prikazu, tvrdeći da se ne može znati postoji li nešto slično ljudskom pamćenju kod životinja. Takav prigovor, međutim, temelji se na neuvježbanom promatranju. Svatko tko istinski može promatrati kako se životinje ponašaju u kontekstu svojih iskustava, primijetit če razliku između tog ponašanja i ponašanja ljudi. I postat će mu jasno da se životinje ponašaju na način koji odgovara odsutnosti pamćenja. To je odmah jasno nadosjetilnom promatranju. Međutim, ono što nadosjetilno promatranje odmah otkriva, može se prepoznati i osjetilnom percepcijom i promišljenim prodiranjem kroz njezine učinke u ovom području. Ako se tvrdi da ljudi o svom pamćenju znaju kroz unutarnje promatranje duše, što ne mogu izvesti sa životinjama, onda se takva tvrdnja temelji na kobnoj pogrešci. Ono što ljudi mogu reći o svojoj sposobnosti pamćenja, ne može se izvesti iz unutarnjeg promatranja duše, već samo iz onoga što doživljavaju u sebi u svom odnosu prema stvarima i događajima vanjskog svijeta. Ta iskustva imaju sa sobom i sa drugim ljudima, a također i sa životinjama, na potpuno isti način. Iluzija zasljepljuje čovjeka, kada vjeruje da prisutnost sjećanja može prosuditi isključivo unutarnjim promatranjem. Sila koja leži u osnovi sjećanja, može se nazvati unutarnjom; sud o toj sili stječe se i za vlastitu osobnost promatranjem konteksta života u vanjskom svijetu. I taj se kontekst može prosuditi i kod sebe i kod životinja. Što se tiče takvih stvari, naša konvencionalna psihologija pati od svojih potpuno neuvježbanih, netočnih predodžbi, koje su varljive uglavnom zbog pogrešaka u promatranju.
Za 'Ja', sjećanje i zaborav, znače nešto vrlo slično onome što budnost i spavanje znače astralnom tijelu. Kao što spavanje čini da brige i tjeskobe dana nestanu u ništavilu, zaborav širi veo preko nepovoljnih životnih iskustava i time briše dio prošlosti. I kao što je spavanje potrebno da bi se iscrpljene životne snage obnovile, tako čovjek mora i izbrisati određene dijelove svoje prošlosti iz sjećanja ako se želi slobodno i nepristrano suočiti s novim iskustvima. Ali upravo iz zaboravljanja proizlazi snaga za percepciju novog. Razmotrimo činjenicu poput učenja pisanja. Svi detalji koje dijete mora iskusiti da bi naučilo pisati, zaboravljaju se. Ono što ostaje je sposobnost pisanja. Kako bi čovjek pisao, ako bi se svaki puta kada uzme olovku, sva iskustva koja je trebalo podnijeti pri učenju pisanja, pojavila u njegovoj duši kao sjećanja.
Sada, sjećanje se pojavljuje u različitim fazama. Već je najjednostavniji oblik sjećanja: kada čovjek percipira objekt, a zatim, nakon što se okrene od njega, može ponovno probuditi predodžbu o njemu. Tu predodžbu je čovjek formirao dok je percipirao objekt. Odvijao se proces između njegovog astralnog tijela i njegovog 'Ja'. Astralno tijelo je osvijestilo vanjski dojam objekta. Međutim, znanje o objektu bi trajalo samo dok je on prisutan, ako 'Ja' ne bi apsorbiralo to znanje i učinilo ga svojim. - U ovom trenutku, nadosjetilna percepcija odvaja tjelesno od duševnog. O astralnom tijelu se govori, sve dok se ima u vidu podrijetlo znanja od trenutnog objekta. Ono što znanju daje trajnost, označava se kao duša. Istovremeno, iz onoga što je rečeno, vidi se koliko je astralno tijelo u čovjeku usko povezano s onim dijelom duše koji znanju daje trajnost. Oboje je, u određenom smislu, ujedinjeno u jednom dijelu čovjekova bića. Stoga se ovo sjedinjenje može nazvati i astralnim tijelom. Ako se želi precizna oznaka, može se o astralnom tijelu čovjeka govoriti i kao o tijelu duše, a o duši, ukoliko je s njim ujedinjena, kao o duši osjećaja.
'Ja' se uzdiže na višu razinu svog bića kada usmjerava svoju aktivnost prema onome što je steklo znanjem o objektima. To je aktivnost kroz koju se 'Ja' sve više odvaja od objekta percepcije, kako bi radilo unutar vlastite oblasti. Dio duše kojem to pripada može se nazvati dušom razuma ili dušom uma. - Karakteristično je i za dušu osjećaja i za dušu razuma, da rade s onim što primaju kroz dojmove objekata koje opažaju osjetila i čuvaju u sjećanju. Duša je potpuno posvećena onome što joj je izvanjsko. I to je također primila izvana, što kroz sjećanje postaje vlastito vlasništvo. Ali ona može transcendirati sve to. Ona nije samo duša osjećaja i duša razuma. Nadosjetilna percepcija najlakše može doći do predodžbe o ovom transcendiranju ako ukazuje na jednostavnu činjenicu, koju samo treba cijeniti u njenom sveobuhvatnom značenju. To je da u cijelom opsegu jezika postoji jedno ime koje se, po svojoj prirodi, razlikuje od svih ostalih imena. To ime je upravo 'Ja'. Svaki čovjek, svako drugo ime može dati stvari ili biću, koje mu pripada. 'Ja' kao oznaka za biće, ima smisla samo ako biće sebi dodijeli tu oznaku. Ime 'Ja' nikada u ljudsko uho ne može prodrijeti izvana kao njegova oznaka; biće ga može primijeniti samo na sebe. "Ja sam ja, samo za sebe; za sve ostale sam ti; i svi ostali za mene su ti." Ta činjenica je vanjski izraz duboko značajne istine. Unutarnja suština 'Ja' neovisna je o svemu vanjskom; stoga se to ime ne može prizvati ničim vanjskim. One vjerske denominacije, koje su svjesno održale svoju vezu s nadosjetilnim opažanjem, stoga ime 'Ja', nazivaju 'neizrecivim imenom Boga'. Jer upravo ono što implicira ovaj izraz, ono je što je naznačeno. Nijedan vanjski entitet nema pristup tom dijelu ljudske duše, koji se ovdje ima u vidu. Tu je 'skriveno svetište' duše. Samo biće s kojim je duša iste prirode može ući. "Bog koji prebiva u čovjeku, govori, kada duša spozna sebe ja 'Ja'". Kao što duša osjećaja i duša razuma žive u vanjskom svijetu, tako i treći član duše uranja u božansko, kada dosegne percepciju vlastitog bića. Nasuprot tome, lako se može pojaviti nesporazum, kao da takvi stavovi proglašavaju 'Ja' jedno s Bogom. Ali oni uopće ne kažu da je 'Ja' Bog, već samo da je iste vrste kao i božansko. Tvrdi li netko da je kap uzeta iz mora, more, kada kaže da je kap iste biti ili tvari kao i more? Ako netko želi upotrijebiti usporedbu u apsolutnom smislu, može se reći: kao što se kap odnosi prema moru, tako se i 'Ja' odnosi prema božanskom. Dakle, kroz to, ljudska bića dobivaju svog trećeg člana duše, unutarnje znanje o sebi, baš kao što kroz astralno tijelo postižu znanje o vanjskom svijetu. Stoga, tajna znanost ovog trećeg člana duše može nazvati i dušom svijesti. I prema njenoj vlastitoj suštini, duša se sastoji od tri dijela: duše osjećaja, duše razuma i duše svijesti, baš kao što se i tijelo sastoji od tri dijela: fizičkog tijela, eterskog tijela i astralnog tijela.
Psihološke pogreške u promatranju, slične onima o kojima se već raspravljalo u procjeni sposobnosti sjećanja, također otežavaju pravilan uvid u prirodu 'Ja'. Mnoge stvari koje vjerujemo, mogu se smatrati opovrgavanjem onoga što je gore rečeno u tom pogledu, dok u stvarnosti predstavljaju potvrdu. To je slučaj, naprimjer, s primjedbama koje Eduard von Hartmann iznosi na stranicama 55 i dalje, njegove 'Osnove psihologije' o 'Ja': "Prije svega, samosvijest je starija od riječi 'Ja'. Osobne zamjenice su prilično kasni proizvod razvoja jezika i za jezik imaju vrijednost samo kratica. Riječ 'Ja' je kratka zamjena za vlastito ime govornika, ali zamjena koju svaki govornik koristi za sebe, bez obzira na to kojim vlastitim imenom ga drugi opisuju. Samosvijest se može razviti do vrlo visoke razine kod životinja i kod malo učenih gluhonijemih ljudi, čak i bez povezivanja s vlastitim imenom. Svijest o vlastitom imenu, može u potpunosti zamijeniti nedostatak upotrebe 'Ja'. S ovim uvidom, magična aura s kojom je mala riječ 'Ja' obavijena za mnoge je eliminirana; ne može dodati ni najmanju stvar konceptu samosvijesti, već cijeli svoj sadržaj prima isključivo od nje." S takvim se stavovima može u potpunosti složiti; također i s činjenicom da mala riječ 'Ja' ne dobiva magični nimbus koji samo zamagljuje promišljen pogled na stvar. Ali bit stvari nije određena time koliko se postupno stvara oznaka riječi za tu stvar. Važno je upravo da je prava bit 'Ja' u samosvijesti 'starija od riječi Ja'. I da su ljudi prisiljeni koristiti ovu malu riječ, obdarenu njezinim jedinstvenim karakteristikama, za ono što doživljavaju u svojoj interakciji s vanjskim svijetom drugačije nego što to mogu životinje. Kao što se malo može naučiti o biti trokuta pokazujući kako je 'riječ' trokut nastala, tako se malo može naučiti o biti 'Ja' onim što se može znati o tome kako se 'Ja' razvilo iz upotrebe drugih riječi u razvoju jezika.
Samo u duši svijesti otkriva se prava priroda 'Ja'. Jer dok se duša gubi u osjetu i razumijevanju, kao duša svijesti, ona shvaća svoju vlastitu bit. Stoga, ovo 'Ja' duša svijesti može percipirati samo kroz određenu unutarnju aktivnost. Predstave vanjskih objekata formiraju se kako ti objekti dolaze i odlaze; i te predstave nastavljaju funkcionirati u razumijevanju svojom vlastitom snagom. Ali ako 'Ja' treba percipirati sebe, ne može se jednostavno predati; prvo mora izvući svoju bit iz vlastitih dubina unutarnjom aktivnošću, kako bi je osvijestio. S percipiranjem 'Ja' - samorefleksijom - započinje unutarnja aktivnost 'Ja'. Kroz ovu aktivnost, percepcija 'Ja' u duši svijesti, za čovjeka ima potpuno drugačije značenje od promatranja svega što do njega dopire kroz tri tjelesna člana i druga dva člana duše. Sila koja otkriva 'Ja' u duši svijesti, doista je ista kao ona koja se očituje u ostatku svijeta. Samo što se ne pojavljuje izravno u tijelu i u nižim članovima duše, već se postupno otkriva kroz svoje učinke. Najniža objava je ona kroz fizičko tijelo; zatim se korak po korak uspinje do onoga što ispunjava dušu razuma. Moglo bi se reći, da s usponom iza svake stepenice, jedan od velova kojima je ono skriveno obavijeno, pada. U onome što ispunjava dušu svijesti, to skriveno ulazi otkriveno u najdublji hram duše. Pa ipak, tamo se otkriva samo poput kapi iz oceana sveprisutne duhovnosti. Ali čovjek prvo ovdje mora shvatiti tu duhovnost. Mora je prepoznati u sebi; tada je može pronaći i u njezinim objavama.
Ono što prodire u dušu svijesti poput kapi, ono je što tajna znanost naziva duhom. Dakle, duša svijesti povezana je s duhom, koji je skriven u svemu što je otkriveno. Ako čovjek sada želi dohvatiti duh u svoj objavi, mora to učiniti na isti način na koji dohvaća 'Ja' u duši svijesti. Aktivnost koja ga je dovela do percipiranja ovog 'Ja', mora usmjeriti prema otkrivenom svijetu. Pritom se, međutim, razvija na više razine svog bića. Članovima tijela i duše dodaje nove stvari. Sljedeće je, da i sam osvoji ono što leži skriveno u nižim članovima njegove duše. A to se događa kroz njegov rad iz 'Ja', na njegovoj duši. Kako je čovjek uključen u ovaj rad, postaje jasno kada se usporedi čovjek koji je još uvijek potpuno posvećen nižim željama i takozvanom osjetilnom užitku, s plemenitim idealistom. Ovaj potonji nastaje iz prvog, kada se prvi povuče od određenih nižih sklonosti i okrene višima. Time je iz 'Ja' radio na svojoj duši na oplemenjujući i produhovljujući način. 'Ja' je zagospodario životom duše. To može ići tako daleko, da nijedna želja, nijedno zadovoljstvo ne obuzima dušu, bez da je 'Ja' sila koja omogućuje ulazak. Na taj način, cijela duša postaje otkrivenje 'Ja', kao što je prije bila samo duša svijesti. U osnovi, sav kulturni život i sva duhovna težnja ljudskih bića, sastoji se od rada koji ima za cilj ovu dominaciju 'Ja'. Svaki čovjek koji danas živi, bavi se ovim radom: želio to ili ne, bio svjestan te činjenice ili ne.
Međutim, kroz ovaj rad čovjek se uzdiže na više razine bića. Kroz njega, čovjek razvija nove članove svog bića. Oni leže skriveni iza onoga što mu se otkriva. Ne samo da čovjek, kroz rad na svojoj duši iz 'Ja', može sebe učiniti vladarom te duše, tako da ona iz onog otkrivenog izvlači ono skriveno, već taj rad može i proširiti. Taj rad može proširiti na astralno tijelo. Na taj način, 'Ja' preuzima ovo astralno tijelo ujedinjujući se s njegovom skrivenom esencijom. Ovo astralno tijelo, osvojeno i transformirano od strane 'Ja', može se nazvati duhom samim. (To je ista stvar koja se naziva 'Manas' u odnosu na orijentalnu mudrost.) U duhu samom, dan je viši član čovjeka, onaj koji je u njemu prisutan u embrionalnom obliku, takoreći, i koji se sve više pojavljuje tijekom njegovog rada na sebi.
Kao što čovjek osvaja svoje astralno tijelo prodiranjem u skrivene sile koje leže iza njega, tijekom razvoja se isto događa i s eterskom tijelom. Međutim, rad na ovom eterskom tijelu je intenzivniji nego na astralnom tijelu; jer je ono što je skriveno u prvom sadržano u dva, dok su skriveni aspekti astralnog tijela samo obavijeni velom. Može se stvoriti koncept o razlici u radu na dva tijela, ističući određene promjene koje se mogu dogoditi kod osobe tijekom njenog razvoja. Razmotrimo, prvo, kako se određene kvalitete ljudske duše razvijaju kada 'Ja' radi na duši. Kako se mogu promijeniti užitak i želja, radost i bol. Čovjek se samo treba prisjetiti vremena svog djetinjstva. U čemu je tada uživao? Što mu je uzrokovalo patnju? Što je naučio uz ono što je znao u djetinjstvu? Sve je to, međutim, samo izraz kako je 'Ja' stekao kontrolu nad astralnim tijelom. Jer ovo tijelo je, uostalom, nositelj užitka i patnje, radosti i boli. I usporedite to s time koliko se malo određene druge karakteristike mijenjaju tijekom vremena, naprimjer njegov temperament, dublje osobine karaktera i tako dalje. Osoba koja je naglog temperamenta kao dijete, često će zadržati određene aspekte svoje nagle ćudi tijekom svog razvoja u kasnijem životu. Stvar je toliko upečatljiva, da postoje mislioci koji potpuno poriču mogućnost da se osnovni karakter osobe može promijeniti. Pretpostavljaju da je to nešto trajno tijekom cijelog života, što se samo otkriva na ovaj ili onaj način. Međutim, takav sud temelji se samo na nedostatnom promatranju. Svatko tko ima sposobnost vidjeti takve stvari, shvatit će da se karakter i temperament osobe također mijenjaju pod utjecajem 'Ja'. Međutim, ova promjena je spora u usporedbi s promjenom prije opisanih kvaliteta. Može se upotrijebiti analogija da je odnos između dvije vrste promjena poput pomicanja kazaljke za sate u odnosu na kazaljke za minute. Sile koje uzrokuju ovu promjenu karaktera ili temperamenta pripadaju skrivenom području eterskog tijela. Iste su prirode kao i sile koje vladaju u području života, sile rasta i prehrane, te one koje služe reprodukciji. Kroz daljnja objašnjenja u ovom djelu, na ove stvari će biti bačeno pravo svjetlo. - Dakle, 'Ja' djeluje na astralno tijelo, ne samo kada se osoba prepusti užitku i patnji, radosti i boli, već kada se karakteristike tih duševnih kvaliteta mijenjaju. I djelovanje se podjednako proteže na etersko tijelo, kada 'Ja' svoju aktivnost usmjerava na promjenu karakternih osobina, temperamenta i slično. Svaki čovjek također radi na ovoj potonjoj promjeni: bilo da je toga svjestan ili ne. Najjači impulsi koji djeluju na ovu promjenu u svakodnevnom životu su religijski. Ako 'Ja' dopusti da impulsi koji teku iz religije stalno iznova djeluju na njega, oni u njemu formiraju snagu koja dopire do eterskog tijela i transformira ga, baš kao što manji impulsu u životu dovode do transformacije astralnog tijela. Ti manji impulsi života, koji dopiru do čovjeka kroz učenje, promišljanje, pročišćavanje osjećaja i tako dalje, podložni su mnogostruko promjenjivoj egzistenciji; religiozni osjećaji, međutim, nameću nešto jedinstveno na sve mišljenje, osjećanje i volju. Oni šire, takoreći, ujedinjujuće, jedinstveno svjetlo na cijeli život duše. Čovjek misli i osjeća, danas jedno, sutra drugo. Do toga dovode najrazličitiji uzroci. Ali tko god, kroz svoj religiozni osjećaj, kakve god on bio prirode, osjeti nešto što prožima svaku promjenu, povezat će s tim temeljnim osjećajem ono što danas misli i osjeća, jednako kao i iskustva svoje duše sutra. Religijska ispovijed tako ima dubok utjecaj na život duše; njezini utjecaji s vremenom postaju sve jači, jer djeluju kroz kontinuirano ponavljanje. Stoga stječu moć utjecaja na etersko tijelo. - Utjecaji istinske umjetnosti utječu na ljude na sličan način. Kada se kroz vanjski oblik, boju i ton umjetničkog djela prožmu duhovni temelji djela predodžbom i osjećajem, tada impulsi koje 'Ja' time prima zapravo utječu i na etersko tijelo. Ako se ova misao promisli do kraja, može se cijeniti važnost umjetnosti za sav ljudski razvoj. Time se ukazuje samo na nekoliko stvari kojima 'Ja' daje impulse da utječe na etersko tijelo. U čovjekovom životu postoji mnogo takvih utjecaja koji nisu tako očiti promatračkom oku kao oni spomenuti. Ali čak i iz njih je jasno da je tu skriven još jedan element čovjeka, kojeg 'Ja' sve više razvija. Taj element može se nazvati drugim elementom duha, naime, životnim duhom. (To je isti element koji se, u odnosu na orijentalnu mudrost, naziva 'Buddhi'.) Izraz 'životni duh' je prikladan, jer su aktivne iste sile u onome što označava kao i u 'životnom tijelu'; samo što u tim silama, kada se manifestiraju kao životno tijelo, čovjekovo 'Ja' nije aktivno. Ali kada se izražavaju kao životni duh, prožete su aktivnošću 'Ja'.
Duhovni razvoj čovjeka, njegovo pročišćenje i profinjenje osjećaja i izraza volje, mjera su njegove transformacije astralnog tijela u duh sam; njegova religijska iskustva i mnoga druga iskustva, utiskuju se u etersko tijelo i transformiraju ga u životni duh. U uobičajenom tijeku života to se događa više-manje nesvjesno; nasuprot tome, takozvana inicijacija čovjeka sastoji se u tome da mu se, putem nadosjetilnog znanja, ukaže na sredstva kojima može svjesno preuzeti taj rad u duhu samom i životom duhu. O tim sredstvima bit će riječi u kasnijim dijelovima ovog teksta. Za sada se radilo o tome da se pokaže da je, uz dušu i tijelo, u čovjeku aktivan i duh. Kasnije će također postati jasno kako taj duh pripada vječnoj prirodi čovjeka, za razliku od propadljivog tijela.
Međutim, aktivnost 'Ja' ne iscrpljuje se radom na astralnom i eterskom tijelu. To se proteže i na fizičko tijelo. Nagovještaj utjecaja 'Ja' na fizičko tijelo može se vidjeti kada određena iskustva, naprimjer, uzrokuju crvenilo ili blijedilo. Tu je 'Ja' doista pokretač procesa u fizičkom tijelu. Kada se, kroz aktivnost 'Ja', u čovjeku dogode promjene u pogledu njegovog utjecaja na fizičko tijelo, tada je 'Ja' istinski ujedinjeno sa skrivenim silama ovog fizičkog tijela - s istim silama koje dovode do njegovih fizičkih procesa. Tada se može reći, da kroz takvu aktivnost, 'Ja' djeluje na fizičko tijelo. Ovaj izraz ne smije se pogrešno shvatiti. Ne smije se pojaviti mišljenje da je taj rad nešto grubo i materijalno. Ono što se u fizičkom tijelu pojavljuje kao gruba tvar, zapravo je samo manifestirani aspekt. Iza te manifestacije leže skrivene sile njegovog bića. A one su duhovne prirode. Ovdje nećemo govoriti o radu na materijalnom, kako se čini fizičko tijelo, već o duhovnom radu na nevidljivim silama koje ga dovode u postojanje, a zatim uzrokuju njegovo propadanje. U običnom životu, ovaj rad 'Ja' na fizičkom tijelu, čovjek može osvijestiti tek s malo jasnoće. Ta jasnoća dolazi u potpunosti, tek kada, pod utjecajem nadosjetilnog znanja, čovjek svjesno uzme rad u svoje ruke. Tada, međutim postaje očito da postoji treći duhovni element unutar čovjeka. To je onaj koji se može nazvati duhovnim čovjekom, za razliku od fizičkog čovjeka. (U orijentalnoj mudrosti, ovaj 'duhovni čovjek' naziva se 'Atma'.)
Također se lako zavaravamo u pogledu duhovnog čovjeka, ako fizičko tijelo smatramo najnižim članom čovjeka, te nam je stoga teško prihvatiti predodžbu da rad na ovom fizičkom tijelu treba dopasti najvišem članu čovjeka. Ali upravo zato što fizičko tijelo skriva duh koji je u njemu aktivan, ispod tri vela, najviša vrsta ljudskog rada je potrebna kako bi se 'Ja' ujedinilo s onim što je njegov skriveni duh.
Dakle, za tajnu znanost, čovjek se predstavlja kao biće sastavljeno od različitih članova. Tjelesne prirode su: fizičko tijelo, etersko tijelo i astralno tijelo. Srodni s dušom su: duša osjećaja, duša razuma i duša svijesti. U duši 'Ja' širi svoju svjetlost. A duhovni su: duh sam, životni duh i duhovni čovjek. Iz gornjih objašnjenja jasno je da su duša osjećaja i astralno tijelo usko povezani i, u određenom smislu, čine cjelinu. Slično tome, duša svijesti i duh sam su cjelina. Jer u duši svijesti duh sjaji, a odatle zrači kroz ostale članove ljudske prirode. U tom smislu, može se govoriti i o sljedećoj strukturi čovjeka. Astralno tijelo i duša osjećaja mogu se kombinirati kao jedan član, kao i duša svijesti i duh sam, a dušu razuma možemo jednostavno označiti kao 'Ja' jer dijeli prirodu 'Ja', jer je u određenom pogledu već 'Ja' koje samo još nije svjesno svoje duhovne biti, i tako možemo dobiti sedam članova čovjeka:
1. Fizičko tijelo;
2. Etersko tijelo ili životno tijelo;
3. Astralno tijelo;
4. 'Ja';
5. Duh sam;
6. Životni duh;
7. Duhovni čovjek.
Čak i za one koji su navikli na materijalističke predodžbe, ova podjela čovjeka u smislu broja sedam ne bi imala 'nejasno magičnu' kvalitetu koju joj često pripisuju, kada bi se precizno držali značenja gornjih rasprava i ne bi a priori uveli tu 'magijsku' kvalitetu u cijelu stvar. O ovih 'sedam' članova čovjeka, ne bi se trebalo govoriti ni na koji drugi način, nego iz perspektive jednog višeg oblika promatranja svijeta, baš kao što se govori o sedam boja svjetlosti ili sedam tonova glazbene ljestvice (smatrajući oktavu ponavljanjem osnovnog tona). Kao što se svjetlost pojavljuje u sedam boja, a ton u sedam stupnjeva, tako se i jedinstvena ljudska priroda pojavljuje u sedam opisanih članova. Kao što broj sedam nosi malo 'praznovjerja' sa sobom u slučaju tona i boje, jednako je to malo slučaj i s podjelom čovjeka. (Jednom je, kada je to usmeno izneseno, rečeno da pitanje broja sedam kod boja nije ispravno, budući da izvan 'crvene' i 'ljubičaste' postoje i boje koje oko jednostavno ne opaža. Ali čak i s obzirom na to, usporedba s bojama je ispravna, jer se bit čovjeka nastavlja izvan fizičkog tijela s jedne strane, a izvan duhovnog čovjeka s druge; samo što su ti nastavci 'duhovno nevidljivi' sredstvima duhovnog promatranja, baš kao što su boje izvan crvene i ljubičaste nevidljive fizičkom oku. Ova primjedba morala se iznijeti jer se lako javlja mišljenje da nadosjetilna percepcija ne shvaća ozbiljno znanstveno mišljenje, da je diletantska u odnosu na njega. Ali svatko tko ispravno promatra što se misli pod onim što je rečeno, može otkriti da to uistinu nigdje nije u proturječju s prirodnom znanošću; ni kada se znanstvene činjenice koriste za ilustraciju, ni kada se iznesene tvrdnje tumače kao da imaju izravan odnos s prirodnom znanošću.)