.- Spavanje i smrt
Ne može se proniknuti u prirodu budne svijesti bez promatranja stanja kojeg osoba doživljava dok spava; i ne može se riješiti zagonetka života bez razmatranja smrti. Za osobu koja nema osjećaj za značaj nadosjetilnog znanja, sumnje o njemu mogu proizaći jednostavno iz načina na koji provodi svoja razmišljanja o spavanju i smrti. Takvo znanje može razumjeti motive iz kojih takve sumnje proizlaze. Jer nije ništa nerazumljivo kada netko kaže da čovjek postoji za aktivan, učinkovit život, i da je njegovo stvaranje utemeljeno na predanosti njemu. A zaokupljenost stanjima poput spavanja i smrti, može proizaći samo iz osjećaja besposlenog sanjarenja i ne voditi ničemu osim praznoj fantaziji. U odbacivanju takve 'fantazije' ljudi lako mogu vidjeti izraz zdrave duše, a u predanosti takvom 'besposlenom sanjarenju' nešto patološko, nešto što može biti karakteristično samo za osobe kojima nedostaje vitalnosti i radosti u životu i koje nisu sposobne za 'istinsko stvaranja'. Pogrešno je jednostavno takav sud odbaciti kao netočan. Jer on u sebi ima određeno zrnce istine; to je četvrtina istine koju moraju nadopuniti preostale tri četvrtine koje joj pripadaju. A suprotstavljanje jednoj ispravnoj četvrtini, čini sumnjivim onoga to samo jednu četvrtinu dobro razumije, ali nema pojma o ostale tri četvrtine. - Apsolutno se mora priznati da je promišljanje o tome što spavanje i smrt kriju patološko, ako vodi slabljenju, odvraćanju od istinskog života. I ne možemo se ništa manje složiti, da mnogo toga što se u svijetu oduvijek nazivalo tajnom znanošću, a što se i danas prakticira pod tim imenom, nosi nezdrav, životu neprijateljski karakter. Ali ta nezdravost uopće ne proizlazi iz istinskog nadosjetilnog znanja. Prava činjenica je radije sljedeće. Kao što čovjek ne može uvijek biti budan, ne može se nositi sa stvarnim uvjetima života u cijelosti bez onoga što nadosjetilno može pružiti. Život se nastavlja u spavanju, a sile koje rade i stvaraju dok je čovjek budan, crpe svoju snagu i osvježenje iz onoga što im daje spavanje. To vrijedi za ono što čovjek može promatrati u vidljivom svijetu. Oblast svijeta je šira od oblasti ovog promatranja. I ono što čovjek opaža u vidljivom, mora se nadopuniti i obogatiti onim što je sposoban znati o nadosjetilnim svjetovima. Čovjek koji neprestano ne bi crpio snagu iz spavanja kako bi obnovio svoje oslabljene moći, doveo bi svoj život do uništenja; slično tome, pogled na svijet koji nije obogaćen znanjem o onom skrivenom, mora dovesti do pustoši. Slično je i sa 'smrću'. Živa bića podliježu smrti kako bi mogao nastati novi život. Upravo znanje o nadosjetilnom baca jasno svijetlo na Goetheovu prekrasnu frazu: 'Sama priroda je izmislila smrt kako bi imala obilje života'. Kao što ne bi moglo biti života u običnom smislu bez smrti, tako ne može biti ni istinskog znanja o vidljivom svijetu bez uvida u nadosjetilno. Svako znanje o vidljivom mora se opetovano uranjati u nevidljivo kako bi se razvijalo. Dakle, očito je da znanost nadosjetilnog omogućuje život znanja o objavljenom; kada se pojavi u svom istinskom obliku ona nikada ne slabi život; jača ga i neprestano ga čini svježim i zdravim, kada bi se, oslanjajući se samo na sebe, učinio slabim i bolesnim.
Kada čovjek zaspe, veza među njegovim članovima se mijenja. Ono što od uspavane osobe ostaje na mjestu odmaranja sadrži fizičko i etersko tijelo, ali ne i astralno tijelo i 'Ja'. Budući da tijekom spavanja etersko tijelo ostaje povezano s fizičkim tijelom, životni učinci se nastavljaju. U trenutku kada bi fizičko tijelo bilo prepušteno samo sebi, ono bi se raspalo. Ono što se pri spavanju gasu, međutim, su predodžbe, bol i užitak, radost i tuga, sposobnost izražavanja svjesne volje i slične činjenice egzistencije. Međutim astralno je tijelo, nositelj svega toga. Za nepristran sud, mišljenje da je astralno tijelo, sa svojim užicima i boli, s cijelim svijetom predodžbi i volje, kod spavanja uništeno, naravno da to ne dolazi u obzir. Ono jednostavno postoji u drugačijem stanju. Da bi čovjekovo 'Ja' i astralno tijelo, bili ne samo ispunjeni užitkom i boli i svim ostalim spomenutim stvarima, već i da bi ih svjesno opažali, potrebno je da astralno tijelo bude povezano s fizičkim i eterskim tijelom. U budnom životu jest, u životu spavanja nije. Povuklo se od njih. Preuzelo je drugačiju vrstu egzistencije od one koju ima tijekom sjedinjenja s fizičkim i eterskim tijelom. Sada je zadatak spoznaje nadosjetilnog razmotriti ovu drugu vrstu egzistencije astralnog tijela. Za promatranje u vanjskom svijetu, astralno tijelo tijekom spavanja nestaje; nadosjetilna percepcija sada ga mora pratiti tijekom njegova života, dok ponovno nakon buđenja ne preuzme fizičko i etersko tijelo. Kao i u svim slučajevima koji uključuju znanje o skrivenim stvarima i procesima svijeta, nadosjetilno promatranje je bitno za otkrivanje pravih činjenica stanja spavanja u njihovom pravilnom obliku; ali kada se ono što se ovim promatranjem može otkriti izrazi, to je odmah razumljivo istinski nepristranom razumijevanju. Jer se procesi skrivenog svijeta otkrivaju u svojim učincima u objavljenom svijetu. Ako netko vidi kako ono što nadosjetilno promatranje otkriva, čini osjetilne procese razumljivima, onda je takva potvrda kroz život dokaz koji se za te stvari može zahtijevati. Svatko tko ne želi koristiti načine za postizanje nadosjetilnog promatranja, koji će biti opisani kasnije, može steći sljedeće iskustvo. Prvo može prihvatiti informacije koje pruža nadosjetilna spoznaja, a zatim ih primijeniti na objavljene stvari iz svog iskustva. Na taj način može otkriti da život postaje jasan i razumljiv. I do tog će uvjerenja dolaziti sve više, što pomnije i temeljitije promatra običan život.
Čak i ako astralno tijelo tijekom spavanja ne doživljava predodžbe, čak i ako ne doživljava uživat i bol i slično: ono ne ostaje neaktivno. Naprotiv, upravo u stanju spavanja u stanju je živahne aktivnosti. To je aktivnost koju se mora ponavljati u ritmičkom slijedu, nakon što je neko vrijeme bilo aktivno u povezanosti s fizičkim i eterskim tijelom. Kao što se njihalo sata, nakon što se zanjiha ulijevo i vrati u početni položaj, mora zanjihati udesno zbog sile akumulirane zbog sile tijekom njihanja, tako i astralno tijelo i 'Ja' koje se u njemu nalazi, nakon što su neko vrijeme bili aktivni u fizičkom i eterskom tijelu, moraju, kao rezultat te aktivnosti, razviti svoju aktivnost za sljedeće razdoblje, oslobođeni tijela, u duševno-duhovnom okruženju. Kod uobičajenog stanja čovjekova života, unutar ovog stanja bez tijela, astralnog tijela i 'Ja', događa se nesvjesnost, jer to predstavlja suprotnost stanju svijesti razvijenom u budnom stanju kroz povezanost s fizičkim i eterskim tijelom: baš kao što desni zamah njihala predstavlja suprotnost lijevom. Nužnost ulaska u ovu nesvjesnost, duhovno-duševno čovjeka doživljavaju kao umor. Ali taj umor je izraz činjenice da se astralno tijelo i 'Ja' tijekom spavanja pripremaju, da u fizičkom i eterskom tijelu u budnom stanju ponovno oblikuju ono što je u tim tijelima nastalo kroz čisto organsku - nesvjesnu - formativnu aktivnost, dok su bila slobodna od duhovno-duševnog. Ta nesvjesna formativna aktivnost i ono što se događa u čovjeku tijekom i kroz svijest su suprotnosti. Takve suprotnosti moraju se izmjenjivati u ritmičkom slijedu. - Fizičkom tijelu se može dati njegov pravi oblik i forma, samo kroz čovjekovo etersko tijelo. Ali ovaj čovječji oblik fizičkog tijela može se održavati samo takvim eterskim tijelom, kojemu pak, astralno tijelo daje odgovarajuće sile. Etersko tijelo je stvoritelj, arhitekt fizičkog tijela. Ono može stvarati u ispravnom smislu, samo ako od astralnog tijela primi poticaj za način na koji treba formirati. Astralno tijelo sadrži modele prema kojima etersko tijelo, fizičkom tijelu daje njegov oblik. Tijekom budnih sati, astralno tijelo nije ispunjeno tim modelima za fizičko tijelo, ili barem samo do određene mjere. Jer tijekom budnog stanja, duša te modele zamjenjuje vlastitim slikama. Kada čovjek usmjeri svoja osjetila prema okolini, on kroz percepciju u svojim predodžbama stvara slike, koje su odrazi svijeta oko njega. Te slike u prvom redu ometaju one slike koje stimuliraju etersko tijelo da održava fizičko tijelo. Samo ako bi čovjek mogao, vlastitom aktivnošću, svoje astralno tijelo opskrbiti onim slikama koje eterskom tijelu mogu pružiti odgovarajuću stimulaciju, takvo ometanje ne bi postojalo. Ali upravo to ometanje igra važnu ulogu u čovjekovu životu. A izražava se činjenicom da, dok je budan, modeli za etersko tijelo ne funkcioniraju punom snagom. Astralno tijelo svoju budnu funkciju obavlja unutar fizičkog tijela; tijekom spavanja djeluje na njega izvana. [Za informacije o prirodi umora, pogledajte 'Detalje iz oblasti znanosti duha' priložene na kraju ove knjige.]
Kao što vanjsko tijelo, naprimjer, treba vanjski svijet za svoju opskrbu hranom, s kojom je iste prirode, nešto slično vrijedi i za astralno tijelo. Zamislite fizičko ljudsko tijelo odvojeno od svijeta koji ga okružuje. Moralo bi propasti. To pokazuje da ono nije moguće bez cijelog fizičkog okoliša. Doista, cijela Zemlja mora biti upravo onakva kakva jest, ako bi na njoj trebala postojati ljudska tijela. U istini, cijelo ovo ljudsko tijelo samo je dio Zemlje, zapravo, u širem smislu, cijelog fizičkog svemira. U tom pogledu, ono je povezano kao što je, naprimjer, prst ruke povezan s cijelim ljudskim tijelom. Odvojite prst od ruke i on ne može ostati prst. Uvene. Isto bi se dogodilo ljudskom tijelu kada bi se odvojilo od tijela čiji je dio, od životnih uvjeta koje pruža Zemlja. Podignite da dovoljan broj milja iznad površine Zemlje i ono će propasti, baš kao što prst propada kada se odsiječe od ruke. Ako čovjek manje pažnje posvećuje ovoj činjenici u vezi sa svojim fizičkim tijelom, nego u vezi sa svojim prstom i tijelom, to je jednostavno zato što prst ne može hodati po tijelu kao što čovjek može na Zemlji, te je za potonje ovisnost stoga očitija.
Kao što je fizičko tijelo utjelovljeno u fizičkom svijetu kojem pripada, tako i astralno tijelo pripada svom vlastitom. Iz tog, njegovog svijeta, istrgne ga samo budni život. Ono što se ovdje događa može se ilustrirati usporedbom. Zamislite posudu s vodom. Jedna kap unutar cijele ove mase vode nije nešto odvojeno i različito. Recimo da uzmete malu spužvu i usisate njome kap iz cijele mase vode. Nešto slično se događa s čovjekovim astralnim tijelom prilikom buđenja. Tijekom spavanja, ono postoji u svijetu koji je identičan njemu samome. Ono formira nešto što na određeni način pripada ovom svijetu. Nakon buđenja, fizičko i etersko tijelo to apsorbiraju. Time se ispunjavaju. Sadrže organe kroz koje opaža vanjski svijet. Ali da bi postiglo tu percepciju, mora se odvojiti od svog svijeta. Iz svog svijeta, međutim, može primiti samo modele koji su mu potrebni za njegovo etersko tijelo. - Kao što fizičko tijelo, naprimjer, prima hranu iz svoje okoline, tako i astralno tijelo prima slike okolnog svijeta prilikom spavanja. Ono zapravo živi izvan fizičkog i eterskog tijela u kozmosu. U istom kozmosu iz kojeg se rađa cijeli čovjek, u tom kozmosu je izvor slika kroz koje čovjek prima svoj oblik. On je skladno integriran u ovaj kozmos. I dok je budan, uzdiže se iznad ove sveobuhvatne harmonije kako bi postigao vanjsku percepciju. Pri spavanju se njegovo astralno tijelo vraća u ovu harmoniju kozmosa. Po buđenju, ono u svoja tijela unosi toliko snage iz te harmonije, da ponovno može odustati od toga da neko vrijeme boravi u toj harmoniji. Astralno tijelo se tijekom spavanja vraća u svoj dom, i, nakon buđenja, u život unosi iznova ojačane snage. Ono što astralno tijelo donosi sa sobom nakon buđenja, pronalazi svoj vanjski izraz u osvježenju koje pruža zdravo spavanje. Daljnja objašnjenja tajne znanosti otkrit će da je ovaj dom astralnog tijela, sveobuhvatniji od onoga što pripada fizičkom tijelu u užem smislu fizičkog okruženja. Dok je čovjek, kao fizičko biće, član Zemlje, njegovo astralno tijelo pripada svjetovima u koje su ugrađena i druga nebeska tijela osim naše Zemlje. Dakle - što će, kako je rečeno, postati jasno tek u daljnjim objašnjenjima - tijekom spavanja ulazi u svijet kojem pripadaju i drugi svjetovi osim Zemlje.
Bilo bi suvišno ukazivati na lako nastajuće nesporazume u vezi s tim činjenicama. Međutim, to nije nepotrebno u naše vrijeme, u kojem prevladavaju određene materijalističke ideje. Od onih koji zastupaju takve stavove, naravno, može se tvrditi, da je nešto poput spavanja istraživati znanstveno samo prema fizičkim uvjetima. Čak i ako znanstvenici još nisu jednoglasni oko fizičkog uzroka spavanja, jedno je sigurno: moraju se pretpostaviti određeni fizički procesi koji su u osnovi ove pojave. Ali kad bi se samo priznalo da nadosjetilno znanje ne proturječi ovoj tvrdnji! Ono priznaje sve što se s ove strane kaže, baš kao što se priznaje da se za fizičko stvaranje kuće mora postaviti jedna cigla na drugu i da se, kada je kuća završena, njezin oblik i kohezija mogu objasniti isključivo mehaničkim zakonima. Ali da bi se kuća stvorila, potrebna je misao graditelja. Ta se misao ne može pronaći pukim ispitivanjem fizičkih zakona. - Kao što iza fizičkih zakona koji objašnjavaju kuću stoje misli njezina tvorca, tako se iza onoga što fizička znanost ispravno predstavlja, krije ono o čemu se govori putem nadosjetilnog znanja. Svakako, ova se usporedba često radi kada se raspravlja o opravdanosti duhovne pozadine svijeta. I netko to može smatrati trivijalnim. Ali u takvim stvarima nije stvar u poznavanju određenih pojmova, već u davanju im odgovarajuće težine kako bi potkrijepili neku stvar. Netko može biti spriječen u tome, jednostavno zato što suprotstavljene predodžbe imaju preveliku moć nad nečijim sudom, da bi se ta težina ispravno shvatila.
Sanjanje je međustanje između budnosti i spavanja. Ono što iskustva snova nude smislenoj kontemplaciji jest šarena zbrka svijeta slika, koji ipak sadrži i nešto od pravila i zakona. Plima i oseka, često u zbunjujućem slijedu, kao da otkrivaju ovaj svijet. U svom životu snova, ljudi su oslobođeni zakona budne svijesti, koji ih vežu za osjetilnu percepciju i pravila za njihovu prosudbu. Pa ipak, snovi imaju nešto tajanstveno, što je šarmantno i privlačno ljudskoj fantaziji, i što je dublji razlog zašto se prekrasna igra fantazije, koja je temelj umjetničke osjetljivosti, uvije lako uspoređuje sa 'sanjanjem'. Treba se samo prisjetiti nekoliko tipičnih snova i to će se potvrditi. Naprimjer, čovjek sanja da tjera psa koji ga napada. Probudi se i nesvjesno odgurne dio pokrivača koji je dospio na neobično mjesto na njegovom tijelu i stoga postao smetnja. Što život u snu radi s tim osjetilno perceptivnim procesom? Ono što bi se percipiralo u budnom stanju, u prvom redu u životu sna ostaje potpuno nesvjesno. Ali zadržava nešto bitno, naime činjenicu da čovjek želi nešto otjerati. I oko toga se vrti slikovni proces. Slike kao takve odjeci su budnog dnevnog života. Način na koji su preuzete iz njega u sebi ima nešto proizvoljno. Svatko ima osjećaj, da bi, uz isti vanjski okidač, sam mogao prizvati druge slike. Ali one simbolički izražavaju osjećaj da se čovjek ima od čega braniti. Snovi stvaraju simbole; oni su simbolisti. Čak se i unutarnji procesi mogu transformirati u takve simbole snova. Čovjek sanja da pokraj njega pucketa vatra; u snu vidi plamen. Probudi se i osjeća da se previše pokrio i da mu je postalo previše toplo. Osjećaj prevelike topline izražen je simboličkom slikom. U snovima se mogu dogoditi vrlo dramatična iskustva. Naprimjer, netko sanja da stoji na rubu provalije. Vidi dijete kako trči prema njemu. San mu omogućuje da iskusi sve muke misli: kad samo dijete ne bi bilo nepažljivo i ne bi se strmoglavilo u dubinu. Budi se i saznaje da se predmet koji visi na zidu sobe olabavio i ispustio tup zvuk kada je pao. Taj jednostavan proces u životu snova se izražava u procesu koji se odvija u uzbudljivim slikama. - Zasad nema potrebe razmatrati kako se u posljednjem primjeru trenutak tupog udara predmeta, raspada u niz događaja koji se čine da se protežu kroz određeno vremensko razdoblje; treba samo razmotriti, kako san, ono što bi predstavila budna osjetilna percepcija, predstavlja kao sliku.
Vidi se da čim osjetila prestanu s aktivnošću, u čovjeku se osjeća kreativni element. To je isti kreativni element koji je prisutan i kod potpunog spavanja bez snova, i koji tamo predstavlja stanje duše koje se pojavljuje kao suprotnost budnom stanju duše. Da bi se ovo spavanje bez snova dogodilo, astralno tijelo mora biti povučeno iz eterskog tijela i fizičkog tijela. Tijekom sanjanja, ono je odvojeno od fizičkog tijela utoliko što više nema nikakvu vezu sa svojim osjetilnim organima; međutim, još uvijek održava određenu vezu s eterskim tijelom. Činjenica da se procesi astralnog tijela mogu percipirati u slikama proizlazi iz njegove veze s eterskim tijelom. U trenutku kada i ta veza prestane, slike tonu u tamu nesvijesti i nastupa spavanje bez snova. Međutim, proizvoljna i često apsurdna priroda slika iz snova, proizlazi iz činjenice da astralno tijelo, zbog svoje odvojenosti od osjetilnih organa fizičkog tijela, svoje slike ne može povezati s ispravnim objektima i procesima u vanjskom okruženju. Ova situacija posebno pojašnjava razmatranje sna u kojem je 'Ja', da tako kažemo, podijeljeno. Naprimjer, netko sanja da, kao učenik, ne može odgovoriti na pitanje koje postavlja učitelj, dok odmah nakon toga sam učitelj odgovori. Budući da sanjar ne može koristiti osjetilne organe svog fizičkog tijela, ta dva procesa ne može povezati sa sobom, kao istom osobom. Dakle, da bi prepoznao sebe kao permanentno 'Ja', čovjek prvo mora biti opremljen vanjskim perceptivnim organima. Samo ako je čovjek stekao sposobnost da postane svjestan svoj 'Ja' na način koji nije takav putem organa percepcije, permanentno 'Ja' bi mogao percipirati izvan fizičkog tijela. Nadosjetilna svijest mora steći takve sposobnosti, a sredstva za to bit će raspravljana dalje u ovom tekstu.
I smrt se događa, ničim drugim nego promjenom odnosa između članova čovjeka. Čak i ono što nadosjetilno promatranje otkriva u tom pogledu, može se u svojim učincima vidjeti u svijetu pojavnosti; i nepristran sud će. promatranjem vanjskog života, i ovdje naći informacije koje pruža nadosjetilna spoznaja potvrđene. Međutim, zbog ovih činjenica, izraz nevidljivog u vidljivom je manje očigledan, i čovjek ima više poteškoća u potpunosti cijeniti težinu onoga što govore procesi vanjskog života, kako bi se potvrdile informacije nadosjetilnog znanja u ovom području. Ovdje je čak vjerojatnije nego za mnoge stvari o kojima se već raspravljalo u ovom dijelu, ove poruke jednostavno proglasiti plodom fantazije, ako se želimo zatvoriti pred spoznajom da osjetilno sadrži jasnu referencu na nadosjetilno.
Dok se tijekom prijelaza u spavanje samo astralno tijelo odvaja od svoje veze s eterskim tijelom i fizičkim tijelom, dok potonje ostaje povezano, smrću dolazi do odvajanja fizičkog tijela i eterskog tijela. Fizičko tijelo je prepušteno vlastitim snagama i stoga se mora raspasti kao leš. Međutim, za etersko tijelo smrću nastaje stanje, kakvo nikada nije bilo između rođenja i smrti - osim u određenim iznimnim okolnostima, o kojima će biti riječi kasnije. Sada je ujedinjeno sa svojim astralnim tijelom bez prisutnosti fizičkog tijela. Jer se etersko i astralno tijelo ne odvajaju odmah nakon smrti. Njih neko vrijeme zajedno drži sila čija je prisutnost lako razumljiva. Da nije prisutna, etersko tijelo se uopće ne bi moglo odvojiti od fizičkog tijela. Jer ga fizičko tijelo drži zajedno: to se pokazuje spavanjem, gdje astralno tijelo ne može razdvojiti ova dva dijela čovjeka. Ta sila postaje aktivna u trenutku smrti. Ona odvaja etersko tijelo od fizičkog tijela, tako da je ovo prvo sada povezano s astralnim tijelom. Nadosjetilno promatranje pokazuje da se ta veza razlikuje kod različitih ljudi nakon smrti. Trajanje se mjeri u danima. Ovo razdoblje će se ovdje samo ukratko raspravljati. - Kasnije se astralno tijelo također odvaja od svog eterskog tijela i nastavlja spoj put bez njega. Tijekom spojenosti dvaju tijela, čovjek je u stanju kroz koje može percipirati iskustva svog astralnog tijela. Dokle god postoji fizičko tijelo, odvajanjem astralnog tijela od njega, mora odmah započeti rad izvana kako bi se osvježili istrošeni organi. Nakon što se fizičko tijelo odvoji, ovaj rad prestaje. Međutim, sila koja se na to troši dok osoba spava, ostaje nakon smrti i sada se može koristiti u druge svrhe. Sada se koristi kako bi se procesi vlastitog astralnog tijela mogli percipirati.
Promatranje usmjereno na vanjske aspekte života moglo bi, međutim, reći: sve su to tvrdnje uvjerljive onim obdarenim nadosjetilnom percepcijom; ali za druge ne postoji mogućnost dolaska do te istine. To nije tako. Što god nadosjetilna spoznaja opaža u ovom području, što je suprotno običnom opažanju, može se shvatiti običnom prosudbom, nakon što je otkriveno. Ova prosudba samo mora ispravno prikazati životne veze koje postoje u svijetu objave. Predodžbe, osjećanje i volja, su u takvom odnosu jedno prema drugome i prema iskustvima čovjeka u vanjskom svijetu, da ostaju nerazumljivi, osim ako se priroda njihove objavljene aktivnosti ne uzme kao izraz neobjavljene. Ta objavljena aktivnost za rasuđivanje postaje jasna, tek kada se, u svom tijelu u fizičkom životu čovjeka, može promatrati kao rezultat ono što nadosjetilno znanje utvrđuje za ne-fizičko. Bez nadosjetilnog znanja, čovjek se u prisutnosti ove aktivnosti nalazi kao u mračnoj sobi bez svjetla. Kao što fizičke predmete svoje okoline vidi samo na svjetlu, tako se i ono što se događa u duševnom životu čovjeka može objasniti samo nadosjetilnim znanjem.
Tijekom čovjekove povezanosti sa njegovim fizičkim tijelom, vanjski svijet u svijest ulazi u slikama; nakon što se to tijelo odloži, ono što astralno doživljava postaje perceptibilno kada nije povezano s vanjskim svijetom putem ikakvih fizičkih osjetilnih organa. U početku nema novih iskustava. Veza s eterskim tijelom sprječava ga da doživi bilo što novo. Ono što posjeduje, međutim, jest sjećanje na prošli život. Još uvijek postojeće etersko tijelo, omogućuje da se to pojavi kao sveobuhvatna, živopisna slika. To je prvo iskustvo čovjeka nakon smrti. Život između rođenja i smrti doživljava kao niz slika koje se prostiru pred njim. Tijekom tog života, sjećanje je prisutno samo u budnom stanju, kada je čovjek povezan sa svojim fizičkim tijelom. Prisutno je samo u mjeri u kojoj to tijelo dopušta. Duša ne gubi ništa od onoga što na nju tijekom života ostavlja dojam. Kad bi fizičko tijelo bilo savršen instrument za to, bilo bi moguće u svakom trenutku života pred dušom prizvati cijelu svoju prošlost. Smrću ta prepreka nestaje. Sve dok etersko tijelo ostaje s čovjekom, postoji određeno savršenstvo sjećanja. Međutim, ono se smanjuje u mjeri u kojoj etersko tijelo gubi oblik, koji je imalo tijekom boravka u fizičkom tijelu, koji je sličan fizičkom tijelu. To je također razlog zašto se astralno tijelo nakon nekog vremena odvaja od eterskog tijela. Može ostati ujedinjeno s njim samo dok traje njegov oblik, koji odgovara fizičkom tijelu. - Tijekom života između rođenja i smrti, odvajanje eterskog tijela događa se samo u iznimnim slučajevima i samo na kratko vrijeme. Ako, naprimjer, čovjek napregne jedan od svojih udova, dio eterskog tijela može se odvojiti od fizičkog. Za ud u kojem se to dogodi kaže se da je 'zaspao'. A neobičan osjećaj koji se tada doživljava proizlazi iz odvajanja eterskog tijela. (Naravno, materijalistički način razmišljanja može opet poricati nevidljivo u vidljivom i reći: sve to proizlazi samo iz fizičkog poremećaja uzrokovanog pritiskom.) U takvom slučaju, nadosjetilnim promatranjem može se vidjeti kako se odgovarajući dio eterskog tijela pomiče iz fizičkog. Sada, ako čovjek doživi potpuno nepoznat šok ili nešto slično, takvo odvajanje etersko tijela može se dogoditi vrlo kratko vrijeme, pokrivajući veliki dio tijela. To je slučaj kada se čovjek iznenada nađe blizu smrti zbog nečega, naprimjer, ako se utapa ili mu prijeti pad prilikom planinarenja. Ono što nam govore ljudi koji su doživjeli takve stvari doista je blizu istini i može se potvrditi nadosjetilnim promatranjem. Tvrde da im se u takvim trenucima cijeli život pojavljivao pred dušom kao u velikoj slici sjećanja. Od mnogih primjera koji bi se ovdje mogli navesti, jer dolazi od čovjeka koji bi sve ovdje rečeno, svojim načinom razmišljanja proglasio pukom fantazijom. Uvijek je vrlo korisno za svakoga tko je napravio par koraka prema nadosjetilnom promatranju, da se upozna s izjavama onih koji ovu znanost smatraju fantazijom. Kod takvih izjava nije lako optužiti za pristranost promatrača. (Tajni znanstvenici mogu mnogo naučiti od onih koji njihove napore smatraju besmislenima. Ne treba se uznemiriti, ako se naiđe na neljubaznost. Međutim, za samo nadosjetilno promatranje, takve stvari nisu potrebne za potvrdu rezultata. Cilj ovih referenci nije dokazati, već objasniti.) Moritz Benedikt, izvrstan kriminalistički antropolog i važan istraživač u mnogim drugim područjima prirodne znanosti, u svojim memoarima prepričava osobno iskustvo u kojem je jednom, kada je bio blizu utapanja u kadi, vidio cijeli svoj život kako mu bljesne pred očima kao u jednoj slici. - Ako drugi opisuju slike doživljene u sličnim prilikama drugačije, čak i na takav način da se čini da imaju malo veze s događajima iz njihove prošlosti, to ne proturječi onome što je rečeno, jer slike koje nastaju u potpuno neobičnom stanju odvojenosti od fizičkog tijela, ponekad nisu lako objašnjive u svom odnosu prema životu. Međutim, ispravno promatranje uvijek će prepoznati taj odnos. Niti je prigovor ako je netko, naprimjer, jednom bio blizu utapanja i nije imao opisano iskustvo. Jednostavno se mora uzeti u obzir da se to može dogoditi samo ako je etersko tijelo zaista odvojeno od fizičkog tijela, dok prvo ostaje povezano s astralnim tijelom. Ako šok uzrokuje olabavljenje eterskog i također i astralnog tijela, tada se iskustvo ne događa jer tada, kao i kod spavanja bez snova, postoji potpuna nesvijest.
U razdoblju neposredno nakon smrti, proživljena prošlost pojavljuje se sažeta u memorijskoj slici. Nakon odvajanja od eterskog tijela, astralno tijelo sada samo nastavlja svoje putovanje. Nije teško vidjeti da sve što je astralno tijelo steklo vlastitom aktivnošću, tijekom boravka u fizičkom tijelu, ostaje prisutno u astralnom tijelu. 'Ja' je, do određene mjere, razvilo duh sam, životni duh i duhovnog čovjeka. U mjeri u kojoj su oni razvijeni, oni ne primaju svoju egzistenciju od organa prisutnih u tijelima, već od 'Ja'. I upravo je to 'Ja' biće kojem nisu potrebni vanjski organi za njegovu percepciju. Niti mu je potreban ijedan da bi ostao u posjedu onoga što je sa sobom ujedinio. Moglo bi se prigovoriti: zašto nema percepcije ovog razvijenog duha samog, životnog duha i duhovnog čovjeka, tijekom spavanja? Odsutna je, jer je 'Ja' okovano za fizičko tijelo između rođenja i smrti. Iako je tijekom spavanja izvan fizičkog tijela sa svojim astralnim tijelom, ipak ostaje blisko povezano s njim. Jer je aktivnost njegovog astralnog tijela usmjerena prema ovom fizičkom tijelu. Dakle, 'Ja', sa svojom percepcijom, referira na vanjski osjetilni svijet, i stoga ne može primiti otkrivenja duhovnog u njihovom neposrednom obliku. Tek kroz smrt to otkrivenje dopire do 'Ja', jer se kroz smrt 'Ja' oslobađa svoje veze s fizičkim i eterskim tijelom. U tom trenutku, pred dušom može zasjati drugi svijet, u kojem je povučena iz fizičkog svijeta, koji veže njenu aktivnost tijekom života. - Sada postoje razlozi zašto, čak i u ovom trenutku, za čovjeka ne prestaje svaka veza s vanjskim osjetilnim svijetom. Jer ostaju određene želje koje održavaju tu vezu. To su želje koje čovjek za sebe stvara, upravo time što je svjestan svoga 'Ja' kao četvrtog člana svoj bića. Te želje i htijenja koja proizlaze iz suštine tri niža tijela mogu funkcionirati samo unutar vanjskog svijeta; i kada se ta tijela odlože, prestaju. Glad uzrokuje vanjsko tijelo; ona prestaje čim to vanjsko tijelo više nije povezano s 'Ja'. Kada 'Ja' ne bi imalo daljnjih želja osim onih koje potječu iz njegovog vlastitog duhovnog bića, moglo bi, nakon smrti, crpiti potpuno zadovoljenje iz duhovnog svijeta u koji je smješteno. Ali život mu je dao i druge želje. U njemu je zapalio čežnju za užicima koji se mogu zadovoljiti samo kroz fizičke organe, iako oni sami ne potječu od prirode tih organa. Ne samo da tri tijela žude za svojim zadovoljstvom kroz fizički svijet, već i samo 'Ja' pronalazi užitke unutar ovog svijeta, za koji uopće nema objekata kojim bi ih zadovoljio u duhovnom svijetu. Postoje dvije vrste želja za 'Ja' u životu. One koje potječu od tijela, koje se stoga moraju zadovoljiti unutar njih, ali koje također završavaju raspadom tijela. Zatim postoje one koje potječu iz duhovne prirode 'Ja'. Sve dok je 'Ja' u tijelima, i one su zadovoljene tjelesnim organima. Jer skriveno duhovno djeluje u manifestacijama tjelesnih organa. I u svemu što osjetila percipiraju, istovremeno primaju nešto duhovno. To duhovno je prisutno, iako u drugačijem obliku, čak i nakon smrti. Sve duhovno što 'Ja' želi unutar osjetilnog svijeta, on posjeduje i kada osjetila više nisu prisutna. Kad se ovim dvjema, ne bi dodala treća vrsta želje, smrt bi značila samo prijelaz, od želja koje se mogu zadovoljiti putem osjetila, do onih koje svoje ispunjenje pronalaze u otkrivenju duhovnog svijeta. Ova treća vrsta želja su one koja 'Ja' stvara tijekom svog života u svijetu osjetila, jer u njima pronalazi zadovoljstvo, čak i u mjeri u kojoj se duhovno ne otkriva u njemu. - Najniži užitci mogu biti otkrivenja duha. Zadovoljstvo koje unos hrane pruža izgladnjelom biću jest otkrivenje duha. Jer unos hrane dolazi do onoga bez čega duhovno, u određenom smislu, ne bi moglo pronaći svoj razvoj. Ali 'Ja' može nadići užitak koji nužno zahtijeva ta činjenica. Može žudjeti za ukusnom hranom, sasvim odvojeno od usluge koju duhu pruža unos hrane. Isto vrijedi i za druge stvari u osjetilnom svijetu. To stvara želje koje se nikada ne bi pojavile u osjetilnom svijetu da čovjekovo 'Ja' nije uključeno u njega. Ali također ni takve želje ne proizlaze iz duhovno prirode 'Ja'. 'Ja' mora imati osjetilne užitke sve dok živi u tijelu, čak i ukoliko je duhovno. Jer se duh otkriva u osjetilnom svijetu; a 'Ja' ne uživa ni u čemu osim u duhu, kada se u osjetilnom svijetu preda onome kroz što sja svjetlost duha. I ostat će u uživanju ovog svjetla, čak i kada osjetilnost više nije sredstvo kroz koje prolaze zrake duha. Međutim, za takve želje nema ispunjenja u duhovnom svijetu, za koje u osjetilnom svijetu duh više ne živi. Kada nastupi smrt, mogućnost uživanja u tim željama je prekinuta. Uživanje u ukusnom obroku može se ostvariti samo prisutnošću fizičkih organa potrebnih za konzumiranje hrane: nepca, jezika i tako dalje. Nakon što odbaci fizičko tijelo, čovjek više nema te organe. Ali ako 'Ja' još uvijek ima potrebu za takvim užitkom, ta potreba mora ostati nezadovoljena. Ukoliko taj užitak odgovara duhu, on postoji samo dok postoje fizički organi. Ali ukoliko ga je 'Ja' stvorilo, a da pritom nije služio duhu, on nakon smrti ostaje kao želja koja uzaludno žeđa za zadovoljenjem. Ono što se sada događa u čovjeku, može se konceptualizirati samo ako se zamisli netko tko pati od goruće žeđi u području gdje nigdje nema vode. Tako je s 'Ja', utoliko što nakon smrti gaji neutažene želje za užicima vanjskog svijeta i nema organa koji bi ih zadovoljili. Naravno, treba zamisliti goruću žeđ, koja služi kao usporedba sa stanjem 'Ja' nakon smrti, kao pojačanu do neizmjerne mjere i zamisliti je proširenu na sve želje koje su još uvijek prisutne u tom trenutku, za koje nedostaje bilo kakva mogućnost ispunjenja. Sljedeće stanje 'Ja sastoji se u oslobađanju od ove veze privlačnosti prema vanjskom svijetu. 'Ja' u tom pogledu mora dovesti do pročišćenja i oslobođenja. Iz njega se moraju iskorijeniti sve želje nastale u tijelu i koje nemaju pravo boraviti u duhovnom svijetu. - Kao što vatra zahvati objekt i spali ga, tako se i opisani svijet želje rastvara i uništava nakon smrti. To otvara uvid u svijet koji nadosjetilno znanje može opisati kao 'proždiruću vatru duha'. Ta 'vatra' zahvata želju koja je osjetilne vrste, ako takve da osjetilno nije izraz duha. Takve predodžbe, poput onih koje nadosjetilno znanje mora dati u vezi s tim procesima, mogle bi se smatrati beznadnima i zastrašujućima. Moglo bi se činiti zastrašujućim da se nada, čije zadovoljenje zahtijeva osjetilne organe, nakon smrti pretvori u beznađe, da se želja koju može ispuniti samo fizički svijet tada mora pretvoriti u goruću lišenost. Takvo mišljenje može se imati samo dok se ne uzme u obzir da sve želje i čežnje koje nakon smrti obuzme 'proždiruća vatra' predstavljaju, u višem smislu, ne blagotvorne, već destruktivne sile u životu. Kroz takve sile, 'Ja' uspostavlja jaču vezu sa osjetilnim svijetom nego što je potrebno da iz istog tog osjetilnog svijeta apsorbira sve što mu je korisno. Ovaj osjetilni svijet je otkrivenje onog duhovnog skrivenog iza njega. 'Ja' nikada ne bi moglo uživati u duhu u obliku, u kojem se on sam može otkriti samo kroz tjelesna osjetila, ako ne bi bilo voljno koristiti ta osjetila za uživanje u duhovnom, u osjetilnom području. Pa ipak, 'Ja' se toliko povlači od stvarnog duhovnog u svijetu, koliko želi iz osjetilnog svijeta ono, u čemu duh ne govori. Ako osjetilno uživanje, kao izraz duha, označava uzdizanje i razvoj 'Ja', onda ono što nije takav izraz duha, označava osiromašenje i pustoš. Ako se takva želja zadovolji u osjetilnom svijetu, njezin učinak pustošenja na 'Ja' ipak ostaje. Samo, prije smrti, taj destruktivni učinak nije vidljiv 'Ja'. Stoga, u životu, uživanje u takvoj želji može generirati nove, slične želje. I čovjek nije ni svjestan da se obavija 'proždirućom vatrom'. Nakon smrti, vidljivo postaje samo ono što ga okružuje već u životu; i kroz tu vidljivost, to ima i svoje iscjeljujuće, blagotvorne posljedice. Onaj koji voli osobu, nije toj osobi privučen samo onim što se može percipirati kroz fizičke organe. Ali samo za to se može reći, da se smrću povlači iz percepcije. Nego upravo onim što postaje vidljivo u voljenoj osobi, za čiju percepciju su fizički organi bili samo sredstvo. Doista, jedino što sprječava tu punu vidljivost, jest prisutnost te želje koja se može zadovoljiti samo fizičkim organima. Međutim, ako se ta želja ne bi iskorijenila, svjesna percepcija voljene osobe nakon smrti, uopće se ne bi mogla dogoditi. Tako promatrano, predodžba o strašnom i utješnom, koju čovjek nakon smrti može imati, onako kako je mora opisati nadosjetilna spoznaja, pretvara se u predodžbu dubokog zadovoljstva i utješnog.
Iskustva nakon smrti su, u još jednom pogledu, sasvim drugačija od onih tijekom života. Tijekom pročišćenja, čovjek živi obrnuto, takoreći. Ponovno proživljava sve što je doživio u životu od rođenja. Počinje s događajima neposredno prije smrti i ponovno sve doživljava obrnutim redoslijedom do djetinjstva. Pritom se pred njegovim očima pojavljuje sve što tijekom života nije proizašlo iz duhovne prirode 'Ja'. Samo što sada sve to doživljava obrnutim redoslijedom. Čovjek koji je, naprimjer, umro u šezdesetoj godini života i koji je u naletu bijesa nanio tjelesnu ili duševnu bol nekome u četrdesetoj godini života, ponovno će proživjeti taj događaj kada, u svom putovanju unatrag u egzistenciji nakon smrti, dođe do svoje četrdesete godine života. Samo što neće doživjeti zadovoljstvo koje je imao u životu kroz napad na drugu osobu, već bol koju je nanio toj drugoj osobi. Iz navedenog se također može vidjeti, da se nakon smrti samo onaj dio takvog procesa može percipirati kao bol, koji proizlazi iz želje 'Ja' koja potječe isključivo iz vanjskog fizičkog svijeta. U istini, 'Ja' ne šteti samo drugima zadovoljavajući takvu želju, već i sebi samom; samo ta šteta za njega tijekom života ostaje nevidljiva. Međutim, nakon smrti, cijeli ovaj svijet štetnih želja za 'Ja' postaje vidljiv. I 'Ja' se tada osjeća privučeno svakom biću i svakoj stvari prema kojoj se takva želja zapalila, tako da se u 'proždirućoj vatri' može ugasiti baš kao što je i nastala. Tek kada čovjek na svom putu unatrag dosegne trenutak rođenja, sve takve želje su prošle kroz vatru pročišćenja, i od sada ga ništa ne sprječava da se potpuno posveti duhovnom svijetu. Ulazi u novu fazu postojanja. Baš kao što je nakon smrti odbacio fizičko tijelo, a ubrzo nakon toga i etersko tijelo, tako se sada raspada i onaj dio astralnog tijela, koji može živjeti samo u svijesti vanjskog fizičkog svijeta. Za nadosjetilnu spoznaju, postoje dakle tri leša: fizički, eterski i astralni. Trenutak u kojem čovjek odbacuje potonji, karakterizira vrijeme pročišćenja koje iznosi otprilike jednu trećinu vremena koje je proteklo između rođenja i smrti. Tek kasnije, kada se čovjekov životni put ispita na temelju tajne znanosti, razlog zašto je to tako može postati jasan. Za nadosjetilno promatranje, astralna tijela su stalno prisutna u ljudskom okruženju, a odbacuju ih ljudi koji prelaze iz stanja pročišćenja u višu egzistenciju. To je potpuno isto kao što, za fizičku percepciju, fizička tijela nastaju tamo gdje ljudi žive.
Nakon pročišćenja, za 'Ja' nastaje potpuno novo stanje svijesti. Dok su prije smrti vanjske percepcije morale teći do njega kako bi na njih mogla pasti svjetlost svijesti, sada svijet teče iznutra, takoreći, i postiže svijest. Između rođenja i smrti, također, 'Ja' živi u ovom svijetu. Samo tada se potonji odijeva u otkrivenja osjetila; i samo tamo gdje 'Ja', zanemarujući svaku osjetilnu percepciju, percipira sebe u svom 'najdubljem svetištu', ono što se inače pojavljuje samo s velom osjetilnog svijeta, objavljuje se u izravnom obliku. Kao što se prije smrti percepcija 'Ja' događa iznutra, tako se nakon smrti i pročišćenja i duhovni svijet otkriva iznutra u svojoj punini. Zapravo, ovo otkrivenje je prisutno već odmah nakon što je etersko tijelo odloženo; međutim, svijet želja, koje su još uvijek okrenute prema vanjskom svijetu, leži pred njim poput tamnog oblaka. Kao da se crne demonske sjene, koje proizlaze iz želja koje se 'proždiru vatrom', miješaju s blaženim svijetom duhovnog iskustva. Doista, te želje sada nisu samo sjene, već stvarni entiteti; to postaje očito odmah kada se fizički organi uklone iz 'Ja', omogućujući 'Ja' da percipira ono što je duhovne prirode. Ta bića pojavljuju se kao iskrivljene slike i karikature onoga što je čovjek prije percipirao osjetilnom percepcijom. Nadosjetilno promatranje govori nam o ovom svijetu pročišćavajuće vatre, da ga naseljavaju bića čiji izgled može biti užasan i bolan duhovnom oku, čija želja izgleda kao uništenje, a čija je strast usmjerena prema zlu, u usporedbi s kojim se zlo osjetilnog svijeta čini beznačajnim. Ono što ljudi donose u ovaj svijet u obliku spomenutih želja, tim se bićima čini kao hrana, kroz koju se njihove moći neprestano jačaju i učvršćuju. Slika tako stvorena o svijetu neprimjetnom za osjetila, može se ljudima činiti manje nevjerojatnom ako dio životinjskog svijeta promatraju nepristranim okom. Što je duhovnom oku okrutni lutajući vuk? Što se otkriva u onome što osjetila u njemu opažaju? Ništa drugo nego duša koja živi u željama i djeluje kroz njih. Vanjski oblik vuka može se nazvati utjelovljenjem tih želja. I kad čovjek ne bi imao organe za percipiranje ovog oblika, ipak bi morao priznati postojanje odgovarajućeg bića ako bi se njegove želje nevidljivo manifestirale u svojim učincima, ako bi, drugim riječima, sila oku nevidljiva, vrebala okolo, kroz koju bi se moglo dogoditi sve što se događa kroz vidljivog vuka. Sada, bića pročišćavajuće vatre doista nisu prisutna za osjetilnu svijest; ali njihovi su učinci očiti: sastoje se u uništavanju 'Ja' kada im to pruža hranu. Ti učinci postaju jasno vidljivi kada umjereno uživanje eskalira do neumjerenosti i razvrata. Jer ono što je osjetilno zamjetno, u tom pogledu bi stimuliralo 'Ja', samo u onoj mjeri u kojoj je užitak u suštini opravdan. Životinju na želju pokreće samo ono u vanjskom svijetu, za čime žude njezina tri tijela. Ljudi imaju više užitke, jer se, uz tri tjelesna člana, dodaje i četvrti, 'Ja'. Ali ako 'Ja' sada žudi za takvim zadovoljstvom, koje služi njegovom biću, ne za njegovo očuvanje i napredak, već za njegovo uništenje, takva želja ne može biti, ni učinak njegova tri tijela ni njegova vlastita priroda, već samo želja bića čiji pravi oblik ostaje skriven od osjetila, ali koja se mogu približiti višoj prirodi 'Ja' i pobuditi ga an želje koje nisu povezane sa osjetilnošću, ali se mogu zadovoljiti samo kroz nju. Doista postoje bića čija su hrana strasti i želje koje su gore prirode od svih životinjskih, jer ne žive svoje živote u osjetilnom, već zahvaćaju duhovno i povlače ga dolje u osjetilnu oblast. Oblici takvih bića su stoga, duhovnom oku, ružniji, strašniji, od oblika najdivljijih životinja, u kojima su utjelovljene samo strasti ukorijenjene u osjetilnom; a razorne moći tih bića daleko nadmašuju svaki razorni bijes prisutan u opazivom svijetu životinja. Na taj način, nadosjetilno znanje mora proširiti čovjekov pogled, na svijet bića koji je, u određenom pogledu, inferioran vidljivom, razornom svijetu životinja.
Kada čovjek nakon smrti prođe kroz ovaj svijet, suočen je sa svijetom koji sadrži duhovne elemente, i koji također u njemu stvara želju koja pronalazi svoje zadovoljenje u duhovnom. Ali čak i sada, čovjek razlikuje ono što pripada njegovom 'Ja', i ono što čini okolinu ovog 'Ja' - moglo bi se reći i njegov duhovni vanjski svijet. Samo što ono što doživljava iz te okoline dotječe k njemu na isti način na koji mu dotječe percepcija vlastitog 'Ja' tijekom boravka u tijelu. Dakle, dok se čovjekova okolina njemu obraća kroz organe njegovog tijela, tijekom života između rođenja i smrti, nakon odbacivanja svih tijela, jezik nove okoline prodire izravno u 'najdublje svetište' 'Ja'. Cijela okolina čovjeka sada je ispunjena bićima iste prirode kao i njegovo 'Ja', jer samo 'Ja' ima pristup 'Ja'. Kao što minerali, biljke i životinje okružuju čovjeka u svijetu osjetila, i čine taj svijet, tako je i nakon smrti okružen svijetom sačinjenim od bića duhovne prirode. - Ipak, čovjek sa sobom u ovaj svijet donosi nešto što nije njegova okolina; to je ono što je 'Ja' doživjelo unutar osjetilnog svijeta. U početku se zbroj tih iskustava pojavio odmah nakon smrti, sve dok je etersko tijelo još bilo povezano s 'Ja', kao sveobuhvatna slika sjećanja. Samo etersko tijelo se tada odbacuje, ali nešto od slike sjećanja ostaje kao neprolazno vlasništvo 'Ja'. Ono što ostaje, izgleda kao izvadak iz svih iskustava koja su čovjeku prišla između rođenja i smrti. To je duhovni prinos života, njegov plod. Taj prinos je duhovne prirode. Sadrži sve duhovno što se otkriva kroz osjetila. Ali bez života u osjetilnom svijetu, to ne bi moglo nastati. Nakon smrti, 'Ja' percipira ovaj duhovni plod osjetilnog svijeta, kao ono što je sada njegovo, njegov unutarnji svijet, i s kojim ulazi u svijet koji se sastoji od bića koja se otkrivaju kako se samo 'Ja' može otkriti u svom najdubljem unutarnjem biću. Poput klice biljke, koja je ekstrakt cijele biljke, ali se razvija tek kada je zakopana u drugom svijetu, u zemlju, tako se i ono što 'Ja' donosi iz osjetilnog svijeta sada razvija, poput klice na koju utječe duhovna okolina koja ju je sada apsorbirala. Znanost nadosjetilnog može, naravno, pružiti samo slike ako treba opisati što se događa u ovoj 'zemlji duha'; međutim, te slike mogu biti one koje se nadosjetilnoj svijesti pojavljuju istinska stvarnost, kada ona prati odgovarajuće događaje nevidljive fizičkom oku. Ono što treba opisati, može se pojasniti usporedbama s osjetilnim svijetom. Kao što se, naprimjer, u osjetilnom svijetu pojavljuje boja kada ovaj ili onaj objekt djeluje na oko, tako i u 'zemlji duha', 'Ja' doživljava iskustvo slično onome koje uzrokuje boja, kad na njega djeluje neko biće. Samo što se to iskustvo događa na isti način, na koji se unutar života između rođenja i smrti, može dogoditi samo percepcija 'Ja'. Nije kao da svjetlost padne u čovjeka izvana, već kao da neko drugo biće izravno djeluje na 'Ja', i uzrokuje da ono sebi predstavi taj učinak kao sliku u boji. Dakle, sva bića duhovnog okruženja 'Ja', svoj izraz pronalaze u svijetu blistavih boja. Budući da nastaju na drugačiji način, ta iskustva boja duhovnog svijeta, prirodno su donekle drugačijeg karaktera od onih od osjetilnih boja. Slično se mora reći i za druge dojmove koje ljudi primaju iz osjetilnog svijeta. Međutim, najsličniji dojmovima ovog osjetilnog svijetu su zvukovi duhovnog svijeta. I što čovjek više uranja u ovaj svijet, to više on za njega postaje dinamičan život u sebi, usporediv sa zvukovima i njihovom harmonijom u osjetilnoj stvarnosti. On zvukove ne doživljava kao nešto što izvana dolazi u organ, već kao snagu koja struji u svijet kroz njegovo 'Ja'. Zvuk osjeća kao što osjeća vlastiti govor ili pjevanje u osjetilnom svijetu; samo u duhovnom svijetu zna da su ti zvukovi koji struje od njega, istovremeno manifestacije drugih bića koja se izlijevaju u svijet kroz njega. Još viša manifestacija u 'zemlji duha' događa se kada zvuk postane 'duhovna riječ'. Tada ne samo da dinamičan život drugog duhovnog bića struji kroz 'Ja', već samo takvo biće komunicira svoje unutarnje biće ovom 'Ja'. I bez odvajanja, koje svako zajedništvo u osjetilnom svijetu mora imati, kada je 'Ja' prožeto 'duhovnom riječju', dva bića žive jedno u drugome. I to je zaista način zajedništva 'Ja' s drugim duhovnim bićima nakon smrti.
Pred nadosjetilnom sviješću, pojavljuju se tri oblasti zemlje duha, koje se mogu usporediti s tri dijela fizičkog svijeta osjetila. Prva oblast je, takoreći, 'čvrsto tlo' duhovnog svijeta, druga 'oblast mora i rijeka', a treća 'oblast zraka'. - Ono što na Zemlji poprima fizički oblik, tako da to fizički organi mogu percipirati, percipira se prema svojoj duhovnoj suštini u prvoj oblasti 'zemlje duha'. Naprimjer, sila koja stvara oblik kristala može se tamo percipirati. Ali ono što se tamo otkriva, suprotno je, onome što se pojavljuje u osjetilnom svijetu. Prostor ispunjen kamenom masom u osjetilnom svijetu, duhovnom oku izgleda kao neka vrsta šupljine; ali oko te šupljine vidi se sila koja stvara oblik kamena. Boja koju kamen ima u osjetilnom svijetu, u duhovnom se pojavljuje kao iskustvo svoje suprotne boje; tako, crveni kamen, viđen iz duhovnog svijeta, izgleda zelenkast, zeleni kamen kao crvenkast i tako dalje. Ostale osobine također se pojavljuju u svojoj suprotnosti. Kao što kamenje, zemljane mase, i slično, tvore čvrsto tlo - kontinentalno područje - osjetilnog svijeta, tako prikazane strukture čine 'čvrsto tlo' duhovnog. - Sve što je život unutar osjetilnog svijeta, oblast je mora u duhovnom. Za osjetilni pogled, život se pojavljuje u svojim učincima na biljke, životinje i ljude. Za duhovni pogled, život je tekući entitet koji prožima duhovno carstvo poput mora i rijeka. Još je bolja usporedba s cirkulacijom krvi u tijelu. Jer dok se mora i rijeke u osjetilnom svijetu čine nepravilno raspoređenima, određena pravilnost prevladava u raspodjeli tekućeg života u duhovnom carstvu, kao u cirkulaciji krvi. Upravo taj 'tekući život' istovremeno se percipira kao duhovni zvuk. - Treća oblast duhovnog carstva je njegova 'zračna oblast'. Ono što se u osjetilnom svijetu pojavljuje kao osjet, u duhovnom je svijetu jednako sveprisutno kao što je zrak prisutan na Zemlji. Sebi moramo predstaviti more strujanja osjeta. Patnja i bol, radost i užitak, struje u ovoj oblasti poput vjetra i oluje u atmosferi fizičkog svijeta. Mislite o bitki koja se vodi na Zemlji. Tamo se ne suprotstavljaju samo ljudski oblici koje fizičko oko može vidjeti, već osjećaji koji se suprotstavljaju osjećajima, strasti koje se suprotstavljaju strastima; bol ispunjava bojno polje jednako kao i ljudski oblici. Sve što tamo živi, strast, bol i radost pobjede, nije prisutno samo utoliko što se manifestira u osjetilno opazivim učincima; do duhovnog osjeta dolazi kao proces atmosferske cirkulacije u zemlji duha. Takav događaj je u duhovnoj oblasti, poput grmljavine u fizičkom svijetu. A percepcija tih događaja može se usporediti sa slušanjem riječi u fizičkom svijetu. Stoga se kaže: kao što zrak obavija i prožima zemaljska bića, tako i 'duhovne riječi koje lebde' prožimaju bića i procese duhovnog svijeta.
I daljnje percepcije su još uvijek moguće u ovom duhovnom svijetu. Ovdje je također prisutno nešto usporedivo s toplinom i svjetlošću fizičkog svijeta. Ono što, poput topline, prožima sve zemaljske stvari i bića, u duhovnom svijetu jest sam svijet misli. Samo što se misli tamo mogu sebi predočiti kao živi, neovisni entiteti. Ono što ljudi shvaćaju kao misli u manifestiranom svijetu, poput je sjene onoga što živi kao misaona bića u duhovnom svijetu. Predočite sebi misao kakva postoji u ljudima, uzdignutu od čovjeka i obdarenu vlastitim unutarnjim životom kao aktivno, djelujuće biće, i tako se dobiva slaba vizualizacija onoga što ispunjava četvrtu oblast zemlje duha. Ono što čovjek percipira kao misao u svom fizičkom svijetu između rođenja i smrti, samo je otkrivenje svijeta misli, kakvo se može oblikovati kroz instrumente tijela. Ali sve takve misli koje ljudi njeguju, a koje označavaju obogaćenje u fizičkom svijetu, imaju svoj podrijetlo u ovom području. Kada se razmišlja o takvim mislima, ne treba razmišljati samo o idejama velikih izumitelja i genijalaca; radije se u svakom čovjeku može vidjeti kako ima 'ideje' koje ne samo da duguje vanjskom svijetu, već kroz koje i sam taj vanjski svijet transformira. Što se tiče osjećaja i strasti, čiji uzrok leži u vanjskom svijetu, ti osjećaji i tako dalje trebaju se smjestiti u treću oblast zemlje duha; ali sve što može živjeti u čovjekovoj duši tako da čovjek postane stvaratelj, da ima transformirajući i oplođujući učinak na svoju okolinu: to se otkriva u svom izvornom, bitnom obliku u četvrtoj oblasti duhovnog svijeta. - Ono što postoji u petoj oblasti može se usporediti s fizičkim svjetlom. To je mudrost koja se otkriva u svom izvornom obliku. Bića koja šire mudrost u svoju okolinu, poput Sunca koje baca svjetlo na fizička bića, pripadaju ovoj oblasti. Ono što je obasjano ovom mudrošću, otkriva se u svom pravom značenju i značaju za duhovni svijet, baš kao što fizičko biće otkriva svoju boju kada je obasjano svjetlošću. - Postoje još više oblasti duhovnog svijeta; one će biti opisane kasnije u ovom tekstu.
Nakon smrti, u ovaj svijet 'Ja' je uronjeno s plodovima koje donosi iz osjetilnog života. I taj je plod još uvijek ujedinjen s onim dijelom astralnog tijela koji nije odbačen na kraju čistilišta. Otpada nakon smrti samo onaj dio koji je bio posvećen fizičkom životu sa svojim željama i htijenjima. Uranjanje 'Ja' u duhovni svijet, s onim što je posvetio iz osjetilnog svijeta, može se usporediti s usađivanjem sjemena da sazre u Zemlju. Baš kao što ovo sjeme crpi tvari i sile iz svoje okoline, kako bi se razvilo u novu biljku, tako su razvoj i rast, suština 'Ja' uronjenog u duhovni svijet. - U onome što organ percipira, leži i skrivena sila kojom se sam taj organ formira. Oko percipira svjetlost. Ali bez svjetlosti ne bi bilo oka. Bića koja provode život u tami ne razvijaju nikakve instrumente vida. Dakle, cijeli tjelesni čovjek stvoren je od skrivenih sila onoga što percipiraju članovi tijela. Fizičko tijelo izgrađeno je silama fizičkog svijeta, etersko tijelo silama svijeta života, a astralno tijelo oblikovano je od astralnog svijeta. Kada se 'Ja' prenese u zemlju duha, susreće se upravo s tim silama koje ostaju skrivene za fizičku percepciju. Ono što postaje vidljivo u prvoj oblasti zemlje duha su duhovna bića koja uvijek okružuju čovjeka i koja su također izgradila njegovo fizičko tijelo. U fizičkom svijetu, dakle, ljudsko biće ne opaža ništa drugo osim manifestacija tih duhovnih sila koje su također oblikovale njegovo vlastito fizičko tijelo. Nakon smrti, on je usred samih tih formativnih sila, koje mu se sada otkrivaju u svom vlastitom, prethodno skrivenom obliku. Slično tome, kroz drugu oblast, on je usred sila koje čine njegovo etersko tijelo; u trećoj oblasti, sile od kojih je formirano njegovo astralno tijelo struje k njemu. I viša područja zemlje duha puštaju da k njemu teče ono od čega je izgrađen u životu između rođenja i smrti.
Ta bića duhovnog svijeta sada rade zajedno s onim što je čovjek donio sa sobom kao plod iz svog prethodnog života, što sada postaje klica. I kroz tu suradnju, čovjek se u prvom redu obnavlja kao duhovno biće. Pri spavanju, fizičko i etersko tijelo ostaju; astralno tijelo i 'Ja' su izvan to dvoje, ali su i dalje s njima povezani. Utjecaji koji dotječu iz duhovnog svijeta u ovom stanju, mogu poslužiti samo za obnovu snaga iscrpljenih tijekom budnog života. Međutim, nakon što su fizičko i etersko tijelo odloženi, i nakon razdoblja pročišćenja i oni dijelovi astralnog tijela koji su još uvijek povezani s fizičkim svijetom kroz svoje želje, sve što struji 'Ja' iz duhovnog svijeta, postaje ne samo poboljšivač, već i preoblikovatelj. I nakon određenog vremena, o čemu će biti riječi u kasnijim dijelovima ovog teksta, oko 'Ja' se formira astralno tijelo, koje opet može boraviti u eterskom i fizičkom tijelu, kakvo je karakteristično za čovjeka između rođenja i smrti. Čovjek može proći kroz još jedno rođenje i izaći u novu zemaljsku egzistenciju, koja sada uključuje plodove prethodnog života. Sve do ovog novog oblikovanja astralnog tijela, čovjek svjedoči svojoj ponovnoj izgradnji. Budući da im se moći zemlje duha otkrivaju, ne kroz vanjske organe, već iznutra, poput njegovoj vlastitog 'Ja' u samosvijesti, on može percipirati ovo otkrivenje sve dok njegova pažnja još nije usmjerena prema vanjskom svijetu percepcije. Međutim, od trenutka kada se astralno tijelo preoblikuje, ova se pažnja okreće prema van. Astralno tijelo sada ponovno zahtjeva vanjsko etersko tijelo i fizičko tijelo. Tako se okreće od otkrivenja nutrine. Stoga sada postoji međustanje u kojem čovjek tone u nesvijest. Svijest se može ponovno pojaviti u fizičkom svijetu, tek kada se formiraju organi potrebni za fizičku percepciju. Tijekom tog vremena, u kojem prestaje svijest osvijetljena unutarnjom percepcijom, novo etersko tijelo počinje se integrirati u astralno tijelo, i čovjek također tada može ponovno ući u fizičko tijelo. Samo 'Ja' koje je svojom voljom, stvorilo kreativne sile skrivene u eterskom i fizičkom tijelu, životni duh i duhovnog čovjeka, moglo bi svjesno sudjelovati u ove dvije integracije. Sve dok čovjek nije spreman, ovu integraciju moraju voditi bića koja su u svom razvoju naprednija od čovjeka. Astralno tijelo takva bića vode do para roditelja, kako bi mu se moglo dati odgovarajuće etersko i fizičko tijelo. - Prije nego što je integracija eterskog tijela završena, događa se nešto izvanredno značajno za čovjeka koji ponovno ulazi u fizički život. U svom prethodnom životu, stvorio je sile uznemirenosti koje su se manifestirale tijekom povratnog putovanja nakon smrti. Uzmimo ranije spomenuti primjer. U napadu bijesa, čovjek je nanio bol nekome u četrdesetoj godini njegovog prethodnog života. Nakon smrti, suočio se s boli te druge osobe, kao sa silom koja remeti razvoj vlastitog 'Ja'. I tako je sa svim takvim incidentima iz prethodnog života. Pri ponovnom ulasku u fizički život, te prepreke razvoju ponovno se suočavaju s 'Ja'. Baš kao što se s nekom vrstom slike sjećanja čovjekovo 'Ja' suočilo kod nastupanja smrti, tako se sada pojavljuje pregled nadolazećeg života. Opet, čovjek vidi takvu sliku, koja sada prikazuje sve prepreke koje čovjek mora prevladati ako želi nastaviti svoj razvoj. I ono što tako vidi, postaje polazna točka za sile koje pojedinac mora ponijeti sa sobom u svoj novi život. Slika boli koju je nanio drugome, postaje sila koja potiče 'Ja', kada se sada ponovno vrati u život, da se iskupi za tu bol. Dakle, prethodni život utječe na novi. Djela ovog novog života su, na određeni način, uzrokovana djelima prethodnog. Ova zakonita veza između prethodne i sljedeće egzistencije, treba se smatrati zakonom sudbine; postalo je uobičajeno nazivati ga pojmom 'karma', posuđenim iz istočnjačke mudrosti.
Međutim, izgradnja nove tjelesne strukture nije jedina aktivnost koju čovjek mora poduzeti između smrti i novog rođenja. Dok se ta izgradnja odvija, čovjek živi izvan fizičkog svijeta.
Međutim, fizički svijet se nastavlja razvijati tijekom tog vremena. Zemlja mijenja svoje stanje u relativno kratkim vremenskim razdobljima. Kako su izgledala područja koja trenutno zauzima Njemačka prije nekoliko tisućljeća? Kada se osoba pojavi na Zemlji u novoj egzistenciji, ona uglavnom nikada ne izgleda isto kao tijekom prošlog života. Dok je odsutan sa Zemlje, sve se promijenilo. U ovoj promjeni zemljinog stanja, sada također djeluju skrivene sile. One djeluju iz istog svijeta u kojem se čovjek nalazi nakon smrti. I sam čovjek mora sudjelovati u ovoj transformaciji Zemlje. To može učiniti samo pod vodstvom viših bića, sve dok nije stekao jasnu svijest o vezi između duhovnog i njegovog izražavanja u fizičkom, kroz stvaranje životnog duha i duhovnog čovjeka. Ali on doprinosi transformaciji zemaljskih uvjeta. Moglo bi se reći, da tijekom vremena od smrti do novog rođenja, ljudi transformiraju Zemlju tako da njezini uvjeti odgovaraju onome što se razvilo u njima samima. Ako promatramo točku na Zemlji u određenom trenutku, a zatim ponovno nakon dugog vremena u potpuno promijenjenom stanju, sile koje se dovele do te promjene naći će se kod umrlih ljudi. Na taj način, oni su povezani sa Zemljom također i između smrti i novog rođenja. Nadosjetilna svijest u cijeloj fizičkoj egzistenciji vidi otkrivenje skrivenog duhovnog. Za fizičko promatranje, svjetlost Sunca, promjena klime i tako dalje, utječu na transformaciju Zemlje. Nadosjetilno promatranje, vidi moć umrlih ljudi u zraci svjetlosti koja sa Sunca pada na biljku. To promatranje otkriva kako ljudske duše lebde oko biljaka, kako se kreću kroz Zemlju i tako dalje. Nakon smrti, čovjek nije posvećen samo sebi, niti isključivo pripremi za vlastitu novu zemaljsku egzistenciju. Ne, pozvan je duhovno stvarati u vanjskom svijetu, kao što je pozvan fizički stvarati, u životu između rođenja i smrti.
Ne samo da čovjekov život, iz duhovnog svijeta utječe na uvjete fizičkog svijeta, već i obrnuto, aktivnost u fizičkoj egzistenciji ima svoje učinke u duhovnom svijetu. Što se događa u tom odnosu, može ilustrirati primjer. Postoji veza ljubavi između majke i djeteta. Ta ljubav proizlazi iz privlačnosti između njih dvoje, koja je ukorijenjena u silama osjetilnog svijeta. Ali se s vremenom mijenja. Osjetilna veza sve više postaje duhovna. I ta duhovna veza nije tkana samo za fizički svijet, već i za duhovni svijet. Isto vrijedi i za druge odnose. ISto je i s drugim odnosima. Ono što duhovna bića ispredu u fizičkom svijetu, ostaje u duhovnom svijetu. Prijatelji koji su u životu stvorili intimnu vezu također pripadaju zajedno u duhovnom svijetu; i nakon što odlože svoja tijela, nalaze u mnogo bližem zajedništvu nego u fizičkom životu. Jer kao duhovi, oni su tu jedni za druge, kao što je gore opisano kod otkrivenja duhovnih bića drugima kroz nutrinu. A veza ispletena između dvoje ljudi ponovno ih spaja u novom životu. U najistinitijem smislu te riječi, mora se govoriti o ponovnom susretu ljudi nakon smrti.
Ono što se jednom dogodilo s čovjekom, od rođenja do smrti i odatle do novog rođenja, ponavlja se. Čovjek se uvijek vraća na Zemlju, kada plod koji je stekao u fizičkom životu sazrije u duhovnom svijetu. Međutim, to nije ponavljanje bez početka i kraja; čovjek je već jednom prešao iz drugih oblika egzistencije u one koji se odvijaju na opisani način, a u budućnosti će prijeći na druge. Uvid u ove prijelazne faze, postat će očigledan kada se, u kontekstu nadosjetilne svijesti, u nastavku opiše razvoj kozmosa u vezi s čovjekom.
Procesi između smrti i novog rođenja su, naravno, još skriveniji za vanjsko osjetilno promatranje, nego što su duhovni temelji manifestirane egzistencije između rođenja i smrti. Ovo osjetilno promatranje, može vidjeti samo učinke ovog dijela skrivenog svijeta, gdje oni ulaze u fizičku egzistenciju. Zato pitanje mora biti, donosi li čovjek koji ulazi u egzistenciju rođenjem, išta od onoga procesa između prethodne smrti i rođenja što opisuje nadosjetilna spoznaja. Ako netko pronađu puževu kućicu u kojoj nema traga životinji, priznati će da je ta kućica nastala samo aktivnošću životinje i ne može vjerovati da je njezin oblik oblikovan pukim fizičkim silama. Slično tome, netko tko promatra čovjeka u životu, i pronađe nešto što nije moglo nastati u ovom životu, može kao razumno priznati da potječe od onoga što opisuje znanost nadosjetilnog, ako to rasvjetljava ono što je inače neobjašnjivo. Dakle, osjetilno-razumsko promatranje moglo bi moglo pronaći nevidljive uzroke razumljivima, iz vidljivih učinaka. I tko ovaj život promatra potpuno objektivno, to će sa svakim novim promatranjem smatrati sve ispravnijim. Radi se jednostavno o pronalaženju prave perspektive za promatranje učinaka u životu. Naprimjer, gdje su učinci onoga što nadosjetilno znanje opisuje kao procese pročišćenja? Kako učinak onoga što čovjek treba doživjeti u čisto duhovnoj oblasti, nakon ovog pročišćenja, postaje očigledan, prema informacijama koje pruža duhovno istraživanje?
Svako ozbiljno, duboko promišljanje života na ovom području, obiluje zagonetkama. Vidimo jednu osobu rođenu u teškoćama i bijedi, obdarenu samo ograničenim talentima, tako da se, zbog tih inherentnih okolnosti rođenja, čini predodređenom za bijedan život. Drugu od prvog trenutka njene egzistencije njeguju i brigu vode brižne ruke i srca; u njoj se otkrivaju briljantne sposobnosti; predodređena je za plodonosan, zadovoljan život. U vezi s takvim pitanjima mogu se nametnuti dva suprotstavljena stava. Jedan će se htjeti držati onoga što osjetila opažaju, a razum, oslanjajući se na ta osjetila, može shvatiti. Taj stav neće vidjeti ništa sumnjivo u činjenici da se jedna osoba rađa u sreći, a druga u nesreći. Čak i ako ne želi upotrijebiti riječ 'slučajnost', neće pomisliti na pretpostavku bilo kakve zakonite veze koja uzrokuje takve stvari. A što se tiče sposobnosti i talenata, takav način razmišljanja će se držati onoga što je 'naslijeđeno' od roditelja, predaka i daljnjih predaka. Odbacit će traženje uzroka u duhovnim procesima koje je sama osoba iskusila prije rođenja - osim linije nasljeđivanja njenih predaka - i kroz koje je formirala svoje predispozicije i talente. - Drugo poimanje će biti nezadovoljno takvim gledanjem. Reći će: čak ni u svijetu objave ništa se ne događa, na određenom mjestu ili u određenom okruženju, bez potrebe da se pretpostavi uzrok zašto je to slučaj. Čak i ako u mnogim slučajevima ljudi nisu otkrili te uzroke, oni su prisutni. Alpski cvijet ne raste u nizinama. U njegovoj prirodi postoji nešto što ga povezuje s alpskim područjem. Slično tome, u osobi mora postojati nešto što uzrokuje da se rodi u određenom okruženju. Uzroci koji leže isključivo u fizičkom svijetu nisu dovoljni. Onima koji dublje razmišljaju, oni su kao da to da je netko udario drugoga ne treba objašnjavati osjećajima prvoga, već fizičkim mehanizmom njegove ruke. - Ovaj stav, s bilo kakvim objašnjenjem temeljenim na pukom 'nasljeđivanju', mora se pokazati jednako nezadovoljavajućim i kada su u pitanju sposobnosti i talenti. Međutim, moglo bi se o tome reći: pogledajte kako se određene sposobnosti prenose u obiteljima. Tijekom dva i pol stoljeća, glazbene sposobnosti su se prenosile kod članova obitelji Bach. I obitelji Bernoulli poteklo je osam matematičara, od kojih su neki u djetinjstvu bili predodređeni za sasvim drugačija zanimanja. Ali njihovi 'naslijeđeni' talenti uvijek su ih tjerali prema obiteljskom zanimanju. Moglo bi se dalje istaknuti kako se pažljivim istraživanjem nečijeg podrijetla, može pokazati da se, na ovaj ili onaj način, talent te osobnosti manifestirao kod njegovih predaka i da on predstavlja samo zbroj naslijeđenih sklonosti. - Oni koji posjeduju drugu naznačenu vrstu mentaliteta sigurno neće zanemariti takve činjenice; međutim, one im ne mogu predstavljati ono što predstavljaju onima koji svoja objašnjenja žele temeljiti isključivo na procesima u osjetilnom svijetu. Prvi će istaknuti da naslijeđene predispozicije ne mogu same po sebi stvoriti cjelovitu osobnost, baš kao što se metalni dijelovi sata ne mogu sami oblikovati u cjelinu. A ako se prigovori da bi interakcija roditelja doista mogla dovesti do kombinacije osobina, zauzimajući tako mjesto urara, takoreći, odgovor će biti: nepristrano pogledajte potpuno novi element koji je svojstven osobnosti svakog djeteta; to ne može doći od roditelja, jednostavno zato što nije prisutno u njima.
Nejasno razmišljanje, u ovom području može uzrokovati mnogo zbrke. Najgore od svega je kada oni koji se drže prvog gledišta, prikazuju one koji se drže drugog kao protivnike onoga što je, zapravo, utemeljeno na 'određenim činjenicama'. Ali ovima potonjima ne mora biti na kraj pameti da poriču istinu ili vrijednost tih činjenica. Naprimjer, oni sigurno vide da se određena duhovna dispozicija, čak i duhovna tendencija, 'prenosi' u obitelji, i da određene dispozicije, sažete i kombinirane u potomku, stvaraju značajnu osobnost. Sasvim su sposobni priznati kada im se kaže da je najvažnije ime rijetko na vrhu, već na dnu krvne linije. Ali ne treba im zamjeriti ako su prisiljeni formirati potpuno drugačije misli iz svega toga, od onih koji isključivo žele ostati usredotočeni na osjetilno i činjenično. Potonjima se može odgovoriti: svakako, čovjek pokazuje karakteristike svojih predaka, jer duhovno-duševni element, koji u fizičku egzistenciju ulazi rođenjem, svoju tjelesnost crpi iz onoga što mu daje nasljeđivanje. Ali to i dalje ne govori ništa drugo nego da biće nosi karakteristike medija u koji je uronjeno. To je svakako čudna - trivijalna - usporedba, ali oni nepristrani neće poreći njenu legitimnost kada se kaže: to što se čovjek pokazuje obavijen karakteristikama svojih predaka, ne dokazuje više o podrijetlu osobnih karakteristika tog bića, nego što dokazuje išta o unutarnjoj prirodi čovjeka ako je mokar jer je pao u vodu. I dalje se može reći: ako najznačajnije ime stoji na kraju krvne linije, to pokazuje da je nositelju tog imena ta krvna linija bila potrebna za stvaranje tijela koje mu je bilo potrebno za razvoj cjelokupne njegove osobnosti. Ali to ništa ne dokazuje u vezi 'nasljeđivanja' samog onog osobnog: dapače, prema zdravoj logici, ova činjenica sugerira upravo suprotno. Kada bi se osobni darovi nasljeđivali, morali bi biti na početku krvne linije, a zatim bi se odatle prenosili na potomke. Ali budući da su na kraju, to je upravo dokaz da se ne nasljeđuju.
Sada, ne treba poreći da oni koji govore o duhovnoj uzročnosti u životu, zbrci ne doprinose ništa manje. Često govore preopćenito i nejasno. Svakako je usporedivo s tvrdnjom da su se metalni dijelovi sata sami sastavili kako bi ga formirali, kada se kaže da je osobnost sažeta iz naslijeđenih karakteristika. Ali također se mora priznati da se mnoge tvrdnje u vezi s duhovnim svijetom ne razlikuju od onoga kada bi netko rekao: metalni dijelovi sata ne mogu se spojiti na takav način da to spajanje pomiče kazaljke naprijed, pa mora postojati nešto duhovno što osigurava to kretanje naprijed. Međutim, na daleko boljoj osnovi temelji se tvrdnja koja kaže: oh, više se ne zamaram takvim 'mističnim' bićima koja guraju kazaljke naprijed; nastojim razumjeti mehaničke veze putem kojih se ostvaruje kretanje kazaljki naprijed. Nije stvar samo u spoznaji da iza mehaničkog entiteta, naprimjer sata, postoji nešto duhovno (urar), umjesto toga, smisleno može biti samo razumjeti misli koje su prethodile stvaranju sata u umu urara. Te se misli mogu pronaći u mehanizmu.
Sva puka sanjarenja i fantaziranja o nadosjetilnom donose samo zbunjenost. Jer nisu prikladna da zadovolje protivnike. U pravu su kada kažu da takve reference na nadosjetilna bića ni na koji način ne potiču razumijevanje činjenica. Svakako, takvi protivnici mogu reći isto o specifičnim tvrdnjama znanosti duha. Ali onda se može istaknuti kako se učinci skrivenih duhovnih uzroka manifestiraju u životu otkrivenja. Može se reći: pretpostavimo na trenutak da je ono što duhovno istraživanje tvrdi da je utvrdilo promatranjem istina, naime da je čovjek prošao kroz razdoblje pročišćenja nakon smrti, i da je tijekom tog razdoblja duhovno iskusio kakva je prepreka njegovom razvoju postojala zbog određenog djela koje je počinio u prethodnom životu. Tijekom tog iskustva, u njemu se razvio impuls za popravljanjem posljedica tog djela. On taj impuls donosi sa sobom u novi život. I prisutnost tog poriva predstavlja onu osobinu u njegovom biću koja ga postavlja u poziciju iz koje je poboljšanje moguće. Razmotrimo ukupnost takvih poriva, i dobit ćemo razlog za sudbinsko okruženje u kojem se čovjek rađa. - Isto je i s jednom drugom pretpostavkom. Pretpostavimo ponovno da je ono što znanost duha kaže istina: da su plodovi prošlog života ugrađeni u duhovnu klicu čovjeka, i da je duhovna oblast, u kojoj se čovjek nalazi između smrti i novog života, oblast u kojoj ti plodovi sazrijevaju, da bi se pojavili u novom životu, transformirani u sposobnosti i darovitosti, te da bi oblikovali osobnost na takav način kao da je učinak onoga što je stečeno u prethodnom životu. - Svatko tko postavi ove pretpostavke i s njima nepristrano promatra život, vidjet će da se kroz njih sve opipljivo i činjenično može prepoznati u svom punom značenju i istini, ali da istovremeno postaje razumljivo sve što, kada se temelji isključivo na osjetilnim činjenicama, uvijek mora ostati neshvatljivo onome čiji pogled nije usmjeren prema duhovnom svijetu. I prije svega, nestat će svaka nelogičnost, poput one koja je ranije sugerirana: budući da se najznačajnije ime nalazi na kraju krvne linije, nositelj je morao naslijediti svoj talent. Život postaje logički razumljiv, kroz nadosjetilne činjenice koje posreduje znanost duha.
Savjesni tragatelj za istinom, koji želi pronaći put do činjenica bez vlastitog iskustva u nadosjetilnom svijetu, također će moći iznijeti težak prigovor. Može se tvrditi da je nedopustivo pretpostaviti postojanje određenih činjenica samo zato što one mogu objasniti nešto što je inače neobjašnjivo. Takav prigovor je svakako potpuno besmislen za nekoga tko poznaje relevantne činjenice iz nadosjetilnog iskustva. A u sljedećim dijelovima ovog spisa, naznačen je put kojim se može ići da bi se saznalo, ne samo o drugim duhovnim činjenicama opisanim ovdje, već i o zakonu duhovne uzročnosti kao osobnom iskustvu. Ali za svakoga tko ne želi krenuti tim putem, gornji prigovor može imati značaj. A ono što se protiv njega može reći, također je vrijedno za nekoga tko je odlučan sam slijediti naznačeni put. Jer ako netko njime ide na pravi način, onda je to sam po sebi najbolji prvi korak koji se može poduzeti na tom putu. - Doista je sasvim istinito: samo zato što netko može nešto objasniti, što inače ostaje neobjašnjivo, ne bi trebao pretpostavljati nešto o čijem postojanju inače na zna. Ali u slučaju gore navedenih duhovnih činjenica, situacija je drugačija. Njihovo prihvaćanje ne samo da ima intelektualnu posljedicu da je život kroz njih razumljiv, već uključivanjem tih premisa u svoje misli, osoba doživljava nešto sasvim drugačije. Zamislite sljedeći slučaj: nekome se dogodi nešto što u njemu pobudi vrlo bolne osjećaje. Sada prema tome može zauzeti dvostruki stav. Može događaj doživjeti kao nešto što ga uznemiruje i prepustiti se uznemirujućem osjećaju, možda čak i utonuti u bol. Ali se prema tome može odnositi i drugačije. Može reći: uistinu, u prošlom životu, ja sam stvorio silu koja me dovela do ovog događaja; zapravo sam ga sam sebi izazvao. I sada može probuditi sve osjećaje koje takva misao može izazvati. Naravno, misao se mora doživjeti s najvećom ozbiljnošću i svom mogućom snagom, ako se želi imati takve posljedice za osjetilni i emocionalni život. Svatko tko to postigne, iskusit će nešto što se najbolje ilustrira usporedbom. Dvoje ljudi - pretpostavimo - dobivaju štapić pečatnog voska. Jedan daje intelektualna zapažanja o 'unutarnjoj prirodi' štapića. Ta zapažanja mogu biti vrlo pametna; ako se ta 'unutarnja priroda' ni na koji način ne otkrije, netko lako može reći: to je san. Drugi, međutim, trlja pečatni vosak krpom, a zatim pokazuje da štapić privlači male čestice. Postoji značajna razlika između misli koje su prošle kroz glavu prvog čovjeka i nadahnula ga na ta zapažanja, i misli drugog čovjeka. Misli prvog nemaju stvarne posljedice; one druge, međutim, izvukle su silu, dakle nešto stvarno, iz svoje skrovitosti. - Tako je i smislima čovjeka, koji ima predodžbu da ima moć susresti se s događajem, usađenim u njega prethodnim životom. Sama ta ideja potiče stvarnu moć u njemu, putem koje se s tim događajem može suočiti na potpuno drugačiji način nego da nije njegovao tu ideju. Tako mu se rasvjetljava nužna priroda ovog događaja, koji bi inače mogao prepoznati samo kao slučajnost. I odmah će shvatiti: imao sam ispravnu misao, jer je ova misao imala moć otkriti mi činjenicu. Ako se ovi procesi ponavljaju, oni postaju sredstvo za unutarnju snagu i tako kroz svoju plodnost dokazuju svoju ispravnost. I ta se ispravnost otkriva, malo po malo, dovoljno snažno. U duhovnom, duševnom, pa čak i fizičkom smislu, takvi procesi imaju iscjeljujući učinak, štoviše, oni promiču život u svakom pogledu. Čovjek postaje svjestan da se time ispravno postavlja u kontekst života, dok ako razmatra samo jedan život između rođenja i smrti, prepušta se zabludi. Kroz opisano znanje čovjek duševno jača. - Takav čisto unutarnji dokaz duhovne uzročnosti, međutim, svaki čovjek može steći samo unutar vlastitog unutarnjeg života. Ali također ga može imati svatko. Tko ga nije stekao, naravno, ne može ga prosuditi. Međutim, onaj tko ga je stekao, teško da više može sumnjati u njega. Ne treba se čuditi što je to tako. Jer nešto što je tako potpuno povezano s onim što čini najdublje biće čovjeka, njegovu osobnost, prirodno je da se može dovoljno dokazati samo unutarnjim iskustvom. - Međutim, ne može se tvrditi da takvu stvar, budući da odgovara takvom unutarnjem iskustvu, svatko mora riješiti za sebe, i da to ne može biti briga znanosti duha. Sigurno je da iskustvo svatko mora imati za sebe, baš kao što svatko mora sam razumjeti dokaz matematičkog teorema. Ali put kojim se iskustvo može postići vrijedi za sve ljude, baš kao što je metoda dokazivanja matematičkog teorema valjana za sve.
Ne treba poreći da je - osim nadosjetilnih opažanja, naravno - upravo navedeni dokaz, temeljen na sili koju generira moć odgovarajućih misli, jedini koji odolijeva svakoj nepristranoj logici. Sva ostala razmatranja su svakako vrlo značajna; ali sva sadrže nešto na što protivnik može pronaći točke napada. Međutim, svatko tko je stekao dovoljno nepristranu perspektivu, u samoj mogućnosti i činjenici obrazovanja, pronaći će kod ljudi nešto što ima što je logički učinkovit dokaz, da se unutar fizičkih ovoja duhovno biće bori za egzistenciju. Usporedit će životinju s čovjekom i reći sebi: kod prvih se karakteristike i sposobnosti koje ih određuju pojavljuju pri rođenju kao nešto inherentno određeno, jasno pokazujući kako su predodređene nasljeđem i razvijaju se u vanjskom svijetu. Razmotrite kako mlado pile od rođenja obavlja životne funkcije na specifičan način. Međutim, kod ljudi, kroz odgoj, nešto stupa u odnos s njihovim unutarnjim životom što možda nema nikakve veze s nasljeđem. I mogu se pokazati sposobni asimilirati učinke takvih vanjskih utjecaja. Oni koji obrazuju znaju da se takvim utjecajima moraju ići ususret sile od unutar čovjeka; ako to nije slučaj, onda su sva obuka i obrazovanje besmisleni. Za nepristranog pedagoga, granica između naslijeđenih predispozicija i onih unutarnjih sila čovjeka koje sjaje kroz te predispozicije i proizlaze iz ranijih životnih iskustava, postaje sasvim jasna. Svakako, ne može se ponuditi tako 'težak' dokaz za takve stvari, kao što se može za određene fizičke činjenice putem vage. Ali te stvari su upravo intimnost života. I za one koji to razumiju, čak je i takav nematerijalni dokaz uvjerljiv; čak i uvjerljiviji od opipljive stvarnosti. Činjenica da se i životinje mogu dresirati, odnosno da mogu, u određenom smislu, steći karakteristike i sposobnosti kroz dresuru, nije prigovor za one koji su u stanju vidjeti suštinu. Jer osim činjenice da se prijelazi događaju svugdje u svijetu, rezultati dresure kod životinje nipošto se ne spajaju s njezinom osobnom prirodom na isti način kao kod ljudi. Čak se naglašava kako se sposobnosti koje se treniraju kod domaćih životinja u njihovom suživotu s ljudima nasljeđuju, odnosno imaju učinak specifičan za vrstu, a ne osobni. Darwin opisuje kako psi aportiraju bez da su trenirani ili čak to vidjeli. Tko bi tvrdio isto za obrazovanje ljudi?
Sada, postoje mislioci koji su svojim zapažanjima otišli dalje od mišljenja da su ljudska bića izvana sastavljena isključivo od naslijeđenih sila. Čak su došli do ideje da duhovno biće, individualnost, prethodi i oblikuje tjelesnu egzistenciju. Ali mnogi od njih i dalje ne mogu shvatiti da postoje ponovljeni zemaljski životi i da su u među egzistenciji između života, plodovi prethodnih života su-stvaralačke sile. Među njima, navedimo jednog takvog mislioca. Immanuel Hermann Fichte, sin velikog Fichtea, iznosi svoja zapažanja u svojoj 'Antropologiji', koja ga vode (strana 528) do sljedećeg sažetog suda: "Roditelji nisu preci u punom smislu: oni pružaju organsku materiju, i ne samo to, već i onaj srednji, osjetilno-mentalni element, koji se pokazuje u temperamentu, u osebujnoj emocionalnoj obojenosti, u određenoj specifikaciji nagona i slično, čiji je zajednički izvor' fantazija' nastala u širem smislu koji smo pokazali. U svim tim elementima osobnosti, mješavina i osebujna povezanost roditeljskih duša je nepogrešiva; proglasiti ih, dakle, pukim proizvodom prokreacije savršeno je opravdano, posebno ako se, kako smo morali odlučiti, prokreacija shvaća kao stvarni duševni proces. Ali ovdje nedostaje upravo autentično, kohezivno središte osobnosti; jer nakon dubljeg, prodornog promatranja postaje jasno, da su čak i te uobičajene osobitosti samo ljudska i alat za zadržavanje istinski duhovnog, idealnog potencijala čovjeka, sposobne promovirati ili ometati njihov razvoj, ali nikako sposobne dopustiti im da se pojave iznutra." I dalje se kaže: "Svatko predegzistira prema svom temeljnom duhovnom obliku, jer duhovno govoreći, nijedna jedinka ne nalikuje drugoj, kao što ni jedna životinjska vrsta ne nalikuje drugoj". (str. 532) Te misli se protežu samo do te mjere da duhovnom biću dopuštaju ulazak u fizičko tijelo čovjeka. Međutim, budući da njegove formativne moći ne proizlaze iz uzroka prethodnih života, takvo duhovno biće mora izaći iz božanskog prvobitnog izvora svaki put kada se pojavi osobnost. Međutim, pod ovom pretpostavkom, ne bi bilo načina da se objasni odnos koji postoji između potencijala koji izlaze od unutar čovjeka, i onoga što prodire u to unutarnje biće iz vanjskog, zemaljskog okruženja tijekom života. Čovjekovoj nutrini, koja za svakog pojedinog čovjeka potječe od božanskog praiskonskog izvora, moralo bi biti potpuno strano ono što susreće u zemaljskom životu. To neće biti slučaj - kao što jest zapravo slučaj - samo ako je to čovjekovo unutarnje biće već bilo povezano s vanjskim svijetom, ako u njemu ne živi prvi put. Nepristrani pedagog može jasno percipirati: svom učeniku predstavljam nešto iz rezultata zemaljskog života što je, doduše, strano njegovim tek naslijeđenim karakteristikama, ali što ga ipak pogađa kao da je već bio prisutan na radu iz kojeg ti rezultati potječu. Samo ponovljeni zemaljski životi u vezi s činjenicama koje predstavlja duhovno istraživanje u duhovnom području između zemaljskih života: samo sve to može pružiti zadovoljavajuće objašnjenje života suvremenog čovječanstva, gledano sa svih strana. - Ovdje je izričito navedeno 'suvremenog' čovječanstva. Jer duhovno istraživanje otkriva da je ciklus zemaljskih života doista jednom započeo i da su u to vrijeme postojali drugačiji uvjeti za duhovno biće čovjeka dok ulazi u fizičko tijelo, od onih koji postoje danas. Sljedeća poglavlja vratit će se ovom iskonskom stanju čovjeka. Ako se na temelju otkrića znanosti duha pokaže kako je ovo ljudsko biće primilo svoj sadašnji oblik u vezi s evolucijom Zemlje, bit će moguće još preciznije naznačiti kako duhovna jezgra čovjeka iz nadosjetilnih svjetova prodire u fizička tijela i kako se razvija duhovni zakon uzročnosti, 'čovjekova sudbina'.