.- Spoznaja viših svjetova (o inauguraciji ili inicijaciji)
Između rođenja i smrti, čovjek u svojoj današnjoj fazi razvoja, doživljava tri stanja duše u običnom životu: budnost, spavanje, i, između to dvoje, stanje sanjanja. Potonje će biti ukratko raspravljeno kasnije u ovom tekstu. Ovdje se život prvo može promatrati u svoja dva glavna naizmjenična stanja, budnosti i spavanju. - Za spoznaju u višem svijetu, čovjek mora steći, osim spavanja i budnosti, još i treće stanje duše. Dok je budna, duša se predaje osjetilnim dojmovima i predodžbama koje ti osjetilni dojmovi stimuliraju. Tijekom spavanja, osjetilni dojmovi utihnu; ali duša također gubi svijest. Dnevna iskustva tonu u ocean svijesti. - Sada promislite: duša bi mogla postati svjesna tijekom spavanja, iako bi osjetilni dojmovi ostali blokirani, kao što obično jesu u dubokom snu. Međutim, sjećanje na dnevna iskustva također bi bilo odsutno. Nalazi li se duša tada u ništavilu? Može li uopće imati ikakva iskustva? - Odgovor na ovo pitanje moguć je samo ako se uistinu može uspostaviti stanje koje je jednako ili slično ovome opisanome. Ako duša može nešto doživjeti, čak i ako u njoj nisu prisutni nikakvi osjetilni dojmovi i nisu prisutna sjećanja. Tada bi duša bila kao kod spavanja u odnosu na uobičajeni vanjski svijet; a ipak ne bi spavala, već bi bila kao da je budna, suočena sa stvarnim svijetom. - Sada, takvo stanje svijesti može se postići ako čovjek doživi ona iskustva duše koja znanost duha omogućuje. I sve što znanost duha otkriva o svjetovima koji leže izvan osjetilnog područja, istraženo je kroz takvo stanje svijesti. - U prethodnim napomenama dane su neke informacije o višim svjetovima. U nastavku ćemo također raspravljati - koliko je to moguće u ovoj knjizi - o načinima na koje se stvara stanje svijesti potrebno za ovo istraživanje.
Ovo stanje svijesti nalikuje spavanju samo u jednom pogledu: kroz njega prestaju svi vanjski osjetilni učinci; i sve misli potaknute tim osjetilnim učincima također se brišu. Dok pri spavanju duša nema moć da išta svjesno doživi, u ovom stanju svijesti tu moć zadržava. Kroz njega se u duši budi sposobnost doživljavanja, koja je u običnoj egzistenciji stimulirana samo učincima osjetila. Buđenje duše u takvo više stanje svijesti, može se nazvati inicijacijom.
Putevi inicijacije vode čovjeka iz običnog stanja dnevne svijesti, u aktivnost duše putem koje koristi duhovne instrumente promatranja. Ti instrumenti su prethodno prisutni u duši, poput klica. Te se klice moraju razviti. - Sada se može dogoditi da čovjek, u određenom trenutku svog životnog puta, bez ikakve posebne pripreme, otkrije u svojoj duši da su se u njoj razvili takvi viši instrumenti. Tada se dogodila neka vrsta nehotičnog samopobuđenja. Takav će čovjek otkriti da se cijelo njegovo biće preobražava. Doći će do bezgraničnog obogaćivanja iskustava njegove duše. I on će otkriti da ni kroz kakvo znanje o osjetilnom svijetu ne može iskusiti takvo blaženstvo, takvo zadovoljstvo u stanju uma i unutarnju toplinu, kao kroz ono što se otkriva u znanju nedostupnom fizičkom pogledu. Snaga i vitalnost će se iz duhovnog svijeta ulijevati u njegovu volju. - Takvi slučajevi samoinicijacije postoje. Ali ne biste trebali biti navedeni da vjerujete da je jedino ispravno čekati takvu samoinicijaciju i ne činiti ništa kako biste do inicijacije došli putem odgovarajuće obuke. O samoinicijaciji ovdje ne treba raspravljati, budući da se može dogoditi bez poštivanja ikakvih pravila. Međutim, bit će pokazano kako se kroz obuku mogu razviti organi percepcije koji su u duši uspavani. Ljudi koji u sebi ne osjećaju poseban poriv da nešto učine za vlastiti razvoj lako će reći: ljudski život je pod vodstvom duhovnih sila i ne treba se miješati u njihovo vodstvo; treba mirno čekati trenutak kada te sile smatraju ispravnim duši otvoriti drugi svijet. Takvi ljudi to vjerojatno doživljavaju i kao svojevrsnu aroganciju ili neopravdanu želju, miješati se u mudrost duhovnog vodstva. Osobnosti, koje tako razmišljaju, dolaze do drugačijeg mišljenja samo kada određena predodžba na njih ostavi dovoljno snažan dojam. Kada kažu sebi: to mudro vodstvo dalo mi je određene sposobnosti; nije mi ih darovalo da ih ostavim neiskorištenima, već da ih mogu koristiti. Mudrost vodstva leži u činjenici da je u meni posijano sjeme višeg stanja svijesti. Razumijem ovo vodstvo samo ako osjećam da mi je dužnost, u čovjeku otkriti sve, što on može otkriti kroz njegove duhovne moći. Ako je takva misao ostavila dovoljno snažan dojam na dušu, tada će gore navedena rezerviranost prema treningu iz višeg stanja svijesti nestati.
Međutim, može postojati još jedan prigovor na takvu obuku. Moglo bi se reći: "Razvoj unutarnjih duševnih sposobnosti dopire do najskrivenijeg svetišta čovjeka. Uključuje određenu preobrazbu cijelog čovjekova bića. Naravno, čovjek ne može sam dokučiti načine za takvu preobrazbu. Jer kako se ulazi u viši svijet, može znati samo onaj koji taj put poznaje kroz vlastito iskustvo. Okrećući se takvoj osobi, dopušta joj da utječe na najskrivenije svetište duše." - Svatko tko tako razmišlja, ne bi mogao pronaći nikakvu posebnu utjehu, čak ni kad bi mu se načini za postizanje višeg stanja svijesti predstavili u knjizi. Jer nije važno priopćuje li se nešto usmeno, ili osoba koja posjeduje znanje o tim načinima to predstavlja u knjizi, a druga osoba iz nje uči. Postoje oni koji posjeduju znanje o pravilima za razvoj duhovnih organa percepcije i koji smatraju da se ta pravila ne bi trebala povjeravati knjizi. Takve osobe općenito, također smatraju da je prenošenje određenih istina koje se odnose na duhovni svijet nedopustivo. Međutim, ovo gledište se mora smatrati zastarjelim u određenom pogledu, s obzirom na trenutno doba ljudskog razvoja. Istina je da komunikacija određenih pravila može ići samo do određene točke. Međutim, ono što je priopćeno ide toliko daleko, da tko god to primjeni na svoju dušu, tada može pronaći daljnji put u razvoju spoznaje. Taj put se zatim nastavlja na način o kojem se ispravno razumijevanje može steći samo kroz ono što je prethodno iskustvo. Sve te činjenice mogu dovesti do rezerviranosti prema putu duhovne spoznaje. Ta rezerviranost nestaje kada se uzme u obzir priroda razvojnog procesa koji je ocrtan treningom primjerenim našem dobu. O takvom putu će se ovdje raspravljati, a drugo školovanje će biti samo ukratko spomenuto.
Ovdje opisana obuka pruža svakome tko ima volju za višim razvojem, načine za provođenje preobrazbe svoje duše. Ozbiljna intervencija u biće učenika, dogodila bi se samo kao bi učitelj ovu preobrazbu proveo sredstvima izvan učenikove svijesti. Međutim, ni jedna pravilna poduka o duhovnom razvoju, u našem dobu ne koristi takva sredstva. Ova poduka ne pretvara učenika u slijepi instrument. Daje mu pravila ponašanja, a učenik ih provodi. Kada je to važno, razlog zašto je dano ovo ili ono pravilo, nije skriven. Prihvaćanje pravila i njihova primjena od strane osobe koja traži duhovni razvoj, ne mora se temeljiti na slijepoj vjeri. Takva treba u ovoj oblasti biti potpuno isključena. Svatko tko razmatra prirodu ljudske duše, u mjeri u kojoj se otkriva kroz obično samopromatranje bez duhovne obuke, nakon što primi pravila preporučena za duhovnu obuku, može se zapitati: kako ova pravila mogu djelovati u životu duše? I na ovo pitanje se može adekvatno odgovoriti, prije bilo kakvog školovanja, nepristranom primjenom zdravog razuma. Može se formirati ispravno razumijevanje djelovanja ovih pravila, prije nego što se njima posvetimo. Međutim, taj se učinak može iskusiti samo tijekom školovanja. Ali čak i tada, iskustvo će uvijek biti popraćeno razumijevanjem ovog iskustva, ako se svaki korak provodi zdravim rasuđivanjem. U današnje vrijeme, istinska znanost duha će pružiti samo ona pravila za obuku koja su u skladu s takvim zdravim rasuđivanjem. Tko god je spreman posvetiti se isključivo takvom treningu i tko ne dopusti da ga bilo kakva pristranost povede u slijepu vjeru, otkrit će da su sve sumnje nestale. Prigovori na pravilnost treninga prema višem stanju svijesti, neće ga brinuti.
Čak i za takvu osobnost, onu koja posjeduje unutarnju zrelost koja je može dovesti do samobuđenja duhovnih organa percepcije u kraćem ili duljem vremenskom razdoblju, trening nije suvišan; naprotiv, posebno je prikladan. Jer postoji samo malo slučajeva u kojima takva osobnost ne mora proći kroz različite, iskrivljene i uzaludne sporedne puteve prije samoinicijacije. Trening ga poštedi tih sporednih puteva. Vodi prema naprijed u pravom smjeru. Ako se takva samoinicijacija dogodi duši, ona proizlazi iz toga što je duša stekla odgovarajuću zrelost u prethodnim životima. Vrlo je lako takvoj duši imati određeni nejasan osjećaj zrelosti, i na temelju tog osjećaja, oduprijeti se obuci. Takav osjećaj, zapravo, može izazvati određenu aroganciju, koja ometa povjerenje u istinsku duhovnu obuku. Određeni stupanj razvoja duše može ostati skriven do određene dobi i tek se kasnije pojaviti. Ali upravo obuka može biti pravi način da se on istakne. Ako se osoba potom zatvori pred obukom, njezina sposobnost može ostati skrivena u određenom odvijanju života, i ponovno se pojaviti tek u tijeku sljedećeg života.
Što se tiče obuke za nadosjetilnu spoznaju o kojoj se ovdje govori, važno je izbjeći određene očite nesporazume. Jedan može proizaći iz uvjerenja da je obuka namijenjena preobrazbi čovjeka u drugačije biće, s obzirom na cjelokupno vođenje života. Međutim, poanta nije u tome da se ljudima daju opća pravila za život, već da im se govori o duševnim aktivnostima koje, ako ih izvršavaju, daju mogućnost promatranja nadosjetilnog. To usmjeravanje nema izravan utjecaj na onaj dio njihovih životnih aktivnosti koji leži izvan promatranja nadosjetilnog. Uz te svakodnevne aktivnosti, ljudi stječu dar promatranja nadosjetilnog. Aktivnost ovog promatranja odvojena je od uobičajenim životnih aktivnosti, kao što je budno stanje odvojeno od stanja spavanja. Jedno ne može ni najmanje ometati drugo. Naprimjer, netko tko bi pokušao nametnuti uobičajeni tijek života, dojmovima nadosjetilnog pogleda, sličan je nezdravoj osobi čiji san stalno prekidaju štetna buđenja. Do stanja promatranja nadosjetilne stvarnosti, mora dovesti slobodna volja obučene osobe. Međutim, obuka je neizravno povezana s reguliranjem života utoliko što je, bez određenog etičkog vođenja života, uvid u nadosjetilno nemoguć ili štetan. I stoga su mnoge stvari koje vode do kontemplacije nadosjetilnog, istovremeno način za usavršavanje vlastitog načina života. S druge strane, uvidom u nadosjetilni svijet, spoznaju se viši moralni impulsi koji su primjenjivi na osjetilni fizički svijet. Određene moralne nužnosti spoznaju se samo od unutar ovog svijeta. - Drugi nesporazum bio bi vjerovati da bilo koja duševna aktivnost koja vodi do nadosjetilne spoznaje, ima ikakve veze s promjenama u fizičkoj organizaciji. Takve aktivnosti, zapravo, nemaju nikakve veze si s čime o čemu fiziologija ili bilo koja druga grana prirodne znanost imaju nešto reći. To su čisto duhovno duševni procesi, udaljeni od svega fizičkog, kao što su i samo zdravo razmišljanje i percepcija. Po svojoj prirodi, u duši se kroz takvu aktivnost ne događa ništa što je drugačije od onoga što se događa kada se zdravo misli ili prosuđuje. Koliko god zdravo mišljenje ima malo veze s tijelom, toliko malo s njima imaju veze i procesi istinskog treninga u nadosjetilnoj spoznaji. Sve što se drugačije odnosi prema čovjeku, nije istinski duhovni trening, već njegova karikatura. Sljedeća objašnjenja treba shvatiti u duhu onoga što je ovdje rečeno. Samo zato jer je nadosjetilna spoznaja nešto što proizlazi iz cijele duše čovjeka, činit će se kao da njegova obuka zahtijeva stvari koje čovjeka preobražavaju u nešto drugo. U stvari, radi se o uputama o postupcima koji duši omogućuju da u svom životu izazove trenutke u kojima može promatrati nadosjetilno.
*
Uzdizanje u nadosjetilno stanje svijesti može proizaći samo iz obične budne dnevne svijesti. U toj svijesti duša živi prije svog uzdizanja. Kroz obuku joj se daju sredstva koja vode iz te svijesti. Obuka koja se ovdje razmatra prvo pruža, među prvim sredstvima, ona koja se još uvijek mogu okarakterizirati kao aktivnosti obične dnevne svijesti. Najznačajnija sredstva su upravo ona koja se sastoje od mirnih aktivnosti duše. Radi se o tome da se duša prepusti vrlo specifičnim predodžbama. Te predodžbe su one koje, po svojoj prirodi, bude određene skrivene sposobnosti čovjekove duše. One se razlikuju od predodžbi budnog života, koje imaju zadatak oslikati vanjsku stvar. Što su istinitije postavljene, to su istinitije. I dio je njihove prirode da u tom smislu budu istinite. Predodžbe kojima se duša treba posvetiti u svrhu duhovne obuke, nemaju takav zadatak. Osmišljene su na način da ne prikazuju vanjski entitet, već imaju inherentno svojstvo buđenja duše. Najbolje predodžbe u tu svrhu su figurativne ili simboličke. Međutim, mogu se koristiti i druge predodžbe. Jer nije važno što predodžbe sadrže, već jednostavno da duša usmjerava svu svoju moć prema tome da u svijesti nema ništa drugo osim dotične ideje. Dok su u običnom duševnom životu te moći raspoređene među mnogim stvarima, i predodžbe se brzo mijenjaju, duhovna obuka ovisi o koncentraciji cijelog života duše na jednu predodžbu. I ta se predodžba u središte svijesti mora dovesti slobodnom voljom. Simboličke predodžbe su stoga bolje od onih koje prikazuju vanjske objekte ili procese, jer potonji imaju svoju referentnu točku u vanjskom svijetu, te se stoga duša mora manje oslanjati na sebe nego kod simboličkih, koje su oblikovane iz vlastite energije duše. Nije bitno što je predstavljeno; bitno je da predstavljeni element, kroz način na koji je predstavljen, oslobađa dušu od bilo kakve veze s fizičkim.
To uranjanje u predodžbu može se shvatiti, nakon što se pred dušu prizove koncept sjećanja. Naprimjer, ako je netko usmjerio pogled prema drvetu, a zatim se okrenuo od drveta tako da ga više ne može vidjeti, predodžbu drveta može ponovno probuditi u svojoj duši iz sjećanja. Ta predodžba o drvetu, koju ima kada ono nije okrenuto prema njegovom pogledu, jest sjećanje na drvo. Sada zamislite da zadržavamo ovo sjećanje u duši; puštamo dušu da se odmori, takoreći, na predodžbi sjećanja; nastojimo isključiti sve ostale predodžbe. Tada je duša uronjena u predodžbe sjećanja drveta. Tada imate posla s uranjanjem duše u predodžbu; međutim, ta predodžba je slika stvari percipirane osjetilima. Ali ako učinite isto sa predodžbom donesenom u svijest slobodnom voljom, postupno ćete moći postići željeni učinak.
Samo jedan primjer unutarnjeg uranjanja sa simboličkom predodžbom bit će ilustriran. Prvo, takva se predodžba mora prvo oblikovati u duši. To se može učiniti na sljedeći način: zamislite biljku, ukorijenjenu u zemlji, gdje raste list za listom, razvijajući se u cvijet. A sada zamislite čovjeka pored ove biljke. Oživite u svojoj duši misao o tome, kako ljudi imaju osobine i sposobnosti koje se mogu nazvati savršenijima od onih od biljke. Promislite kako se oni mogu kretati amo-tamo prema svojim osjećajima i svojoj volji, dok je biljka vezana za tlo. Ali sada recite sebi: da, čovjek je svakako savršeniji od biljke; ali zauzvrat, kod njega susrećem i kvalitete koje ne opažam kod biljke, a čija odsutnost može učiniti da mi se ona, u određenom pogledu, čini savršenijom od čovjeka. Čovjek je ispunjen željama i strastima; on ih slijedi u svom ponašanju. Mogu govoriti o odstupanjima uzrokovanim njegovim nagonima i strastima. Kod biljke vidim kako čisto slijedi zakone rasta od lista do lista, kako nepristrano otvara svoj cvijet čednoj sunčevoj zraci. Ljudi imaju određenu superiornost nad biljkama; ali to su savršenstvo kupili dopuštajući nagonima, željama i strastima da uđu u njihovo biće, uz moći biljke, koje mi se čine čistima. Sada si predstavljam da zeleni sok teče kroz biljku i da je to izraz čistih, zakona rasta bez strasti. A onda zamišljam kako crvena krv teče ljudskim venama i kako je to izraz nagona, želja i strasti. Dopuštam svemu tome da se u mojoj duši pojavi kao živa misao. Zatim dalje zamišljam kako je čovjek sposoban za razvoj; kako može pročistiti i očistiti svoje nagone i strasti kroz svoje više duševne sposobnosti. Zamišljam kako se na taj način uništava niži element u tim nagonima i strastima i kako se oni ponovno rađaju na višoj razini. Tada se krv može zamisliti kao izraz pročišćenih i očišćenih nagona i strasti. Naprimjer, sada u duhu gledam ružu i kažem sebi: u soku crvene ruže vidim boju zelenog biljnog soka pretvorenu u crvenu; a crvena ruža, poput zelenog lista, slijedi čiste, zakone rasta bez strasti. Neka mi crvena boja ruže sada postane simbol takve krvi, koja je izraz pročišćenih nagona i strasti koje su odbacile osnovu, i, u svojoj čistoći, nalikuju silama koje djeluju u crvenoj ruži. Sada pokušavam ne samo obraditi takve misli svojim razumom, već ih i oživjeti u svojim osjećajima. Mogu doživjeti blažen osjećaj kada zamišljam čistoću i ravnodušnost biljke koja raste; mogu u sebi stvoriti osjećaj da se određena viša savršenstva moraju kupiti stjecanjem nagona i želja. To može transformirati blaženstvo koje sam prije osjećao u osjećaj ozbiljnosti; a zatim se u meni može pojaviti osjećaj oslobađajuće sreće kada se prepustim misli o crvenoj krvi, koja može postati nositelj iznutra čistih iskustava, poput crvenog soka ruže. Važno je ne pristupiti mislima koje služe za izgradnju simboličke slike bez osjećaja. Nakon što se prepustite takvim mislima i osjećajima, transformirajte ih u sljedeću simboličku sliku. Zamislite crni križ. Neka ovo simbolizira uništene niske impulse i strasti; a tamo gdje se grede križa sijeku, zamislite sedam crvenih, blistavih ruža raspoređenih u krug. Neka ove ruže simboliziraju krv, koja je izraz pročišćenih, očišćenih strasti i nagona. [Nebitno je smatra li ova ili ona znanstvena koncepcija gore navedene predodžbe opravdanima ili ne. Jer riječ je o razvijanju takvih misli o biljkama i ljudima, koje se mogu steći jednostavnim, izravnim promatranjem bez ikakve teorije. Takve misli također imaju svoje značenje, uz teorijske predodžbe o stvarima vanjskog svijeta, i nisu manje značajne. I ovdje, misli nisu tu da znanstveno predstave činjenicu, već da konstruiraju simbol koji se pokazuje duševno učinkovitim, bez obzira na prigovore koje bi ovaj ili onaj mogao iznijeti prilikom konstruiranja tog simbola.] Sada bi to trebala biti takva simbolička slika koju čovjek priziva pred svoju dušu na način koji je gore ilustriran predodžbom sjećanja. Takva slika ima moć buđenja duše ako joj se čovjek prepusti u unutarnjoj kontemplaciji. Tijekom kontemplacije treba pokušati isključiti svaku drugu sliku. Samo opisani simbol treba lebdjeti pred dušom u duhu, što je moguće življe. - Nije beznačajno da ovaj simbol ovdje nije predstavljen jednostavno kao evokativna predodžba, već je konstruiran prvo kroz određene predodžbe o biljkama i ljudima. Jer učinak takvog simbola ovisi o tome da ga se sastavi na opisani način, pije nego što se upotrijebi za unutarnju kontemplaciju. Ako ga netko zamisli bez takvog prethodnog procesa izgradnje u vlastitoj duši, ostaje hladan i mnogo manje učinkovit nego da je svoju moć osvjetljavanja duše primio pripremom. Međutim, tijekom kontemplacije ne treba se prisjećati svih pripremnih misli u svojoj duši, već jednostavno dopustiti slici da živo lebdi u duhu, dopuštajući osjećaju koji je nastao kao rezultat pripremnih misli da rezonira. Tako simbol postaje znak pored iskustva osjećaja. A učinkovitost leži u prebivanju duše u tom iskustvu. Što se dulje može zadržati, bez uplitanja drugih predodžbi, to je cijeli proces učinkovitiji. Međutim, osim vremena stvarno posvećenog kontemplaciji, korisno je često ponavljati strukturu gradnje slike kroz misli i osjećaje gore opisane vrste, kako osjet ne bi izblijedio. Što više strpljenja ima netko za takvo obnavljanje, to je slika značajnija za dušu. (U raspravama moje knjige 'Kako se stječe uvid u više svjetove?', navedeni su i drugi primjeri sredstava za unutarnju kontemplaciju. Meditacije opisane u njoj, o rastu i propadanju biljke, o razvojnim silama koje drijemaju u sjemenu biljke, o oblicima kristala i tako dalje, posebno su učinkovite. Ovdje u ovoj knjizi, bit meditacije treba pokazati primjerom.)
Takav simbol, kako je ovdje opisan, ne prikazuje vanjsku stvar ili biće, proizvedeno prirodom. Pa ipak, upravo kroz to, ima moć probuditi određene čisto duhovne sposobnosti. Netko bi, međutim, mogao prigovoriti. Mogao bi reći: svakako, 'cjelina', kao simbol, nije prisutna u prirodi; ali svi detalji ipak proizlaze iz te prirode: crna boja, ruža i tako dalje. Sve se to percipira putem osjetila. Svatko koga uznemirava takav prigovor, trebao bi uzeti u obzir, da nisu slike osjetilnih percepcija te koje vode do buđenja viših sposobnosti duše, već da se taj učinak postiže samo načinom na koji se ti detalji kombiniraju. I to kombiniranje ne predstavlja nešto što postoji u osjetilnom svijetu.
Simbolička slika - kao primjer - dana je kao ilustracija procesa uranjanja duše. U duhovnoj obuci može se koristiti širok raspon slika ove vrste, a one se mogu konstruirati na razne načine. Mogu se dati i određene rečenice, formule ili pojedinačne riječi u koje treba uroniti. U svakom slučaju, ova sredstva unutarnje kontemplacije imat će cilj otrgnuti dušu od osjetilne percepcije i potaknuti je na aktivnost u kojoj je dojam na fizička osjetila bez smisla, a razvijanje unutarnjih, uspavanih sposobnosti duše postaje ono bitno. To također može uključivati kontemplaciju isključivo u osjećajima, senzacijama i tako dalje. To se pokazuje posebno učinkovitim. Uzmimo, naprimjer, osjećaj radosti. U normalnom tijeku života, duša može iskusiti radost kada je prisutan vanjski poticaj za radost. Ako zdrava osjetljiva duša, opazi osobu koja izvodi djelo iz dobrote srca, ta će se duša radovati i uživati u takvom djelu. Ali ta duša sada može razmišljati o takvom djelu. Može sebi reći: djelo izvršeno iz dobrote srca je ono u kojem izvršitelj ne slijedi vlastiti interes, već interes svog bližnjeg. I takvo djelo može se nazvati moralno dobrim. Sada se, međutim, duša koja razmišlja može potpuno osloboditi predodžbe o pojedinačnom slučaju u vanjskom svijetu koji joj je pružio radost ili zadovoljstvo, te može oblikovati sveobuhvatnu ideju o dobroti srca. Može zamisliti, na primjer, kako dobrota srca nastaje kada jedna duša upije, takoreći, interes druge i učini ga svojim. I duša tada može osjetiti radost zbog te moralne ideje o dobroti srca. To nije radost u ovom ili onom procesu osjetilnog svijeta, već radost u ideji kao takvoj. Ako se pokuša održati takvu radost živom u duši dulje vrijeme, to je uroniti u osjećaj, u osjet. Tada nije ideja ta koja je učinkovita u buđenju unutarnjih sposobnosti duše, već produženi osjećaj koji vlada u duši, samo koji nije potaknut jednim vanjskim dojmom. - Budući da nadosjetilna spoznaja može dublje prodrijeti u bit stvari nego obična predodžba, iz tih iskustava mogu se prepoznati osjeti koji imaju još veći utjecaj za razvoj sposobnosti duše kada se koriste za unutarnju kontemplaciju. Koliko god ovo bilo nužno za više stupnjeve obuke, ipak treba imati na umu da energična kontemplacija takvih osjećaja i senzacija, poput one koju karakterizira kontemplacija dobrote srca, može odvesti vrlo daleko. - Budući da su ljudske prirode različite, i različiti načini obuke učinkoviti su za svakog pojedinca. - Što se tiče duljine kontemplacije, treba imati na umu da je učinak jači što je ta kontemplacija mirnija i promišljenija. Međutim, treba izbjegavati svako pretjerivanje u tom smjeru. Određeni unutarnji ritam, koji se pojavljuje kroz same vježbe, može naučiti učenika čega se u tom pogledu pridržavati.
Takve vježbe obično dugo treba izvoditi u unutarnjoj kontemplaciji prije nego što čovjek sam može percipirati njihove rezultate. Ono što je apsolutno bitno za duhovnu obuku je strpljenje i ustrajnost. Tko u sebi ne probudi ovo dvoje, i ne prakticira svoje vježbe mirno i kontinuirano, tako da strpljenje i ustrajnost uvijek budu osnovno raspoloženje njegove duše, neće puno postići.
Iz prethodnog opisa jasno je da je unutarnja kontemplacija (meditacija) sredstvo za postizanje spoznaje o višim svjetovima, ali i da to toga ne dovodi bilo koji sadržaj predodžbi, već samo onaj koji je izgrađen na opisani način.
Ovdje naznačeni put prvo vodi do onoga što se može nazvati imaginativnom spoznajom. To je prva viša razina spoznaje. Spoznaja temeljena na osjetilnoj percepciji i na obradi osjetilnih percepcija intelektom vezanim za osjetila, može se - u smislu znanosti duha - nazvati 'objektnom spoznajom'. Iza toga leže više razine spoznaje, od koji je imaginativna spoznaja prva. Izraz 'imaginativna' mogao bi izazvati zabrinutost kod nekoga tko 'imaginaciju' smatra tek 'zamišljenom' predodžbom kojoj ništa stvarno ne odgovara. Međutim, u znanosti duha, 'imaginativnu' spoznaju treba shvatiti kao spoznaju koja proizlazi iz nadosjetilnog stanja svijesti duše. Ono što se percipira u ovom stanju svijesti, duhovne su činjenice i entiteti kojima osjetila nemaju pristup. Budući da se ovo stanje budi u duši kroz uranjanje u simbole ili 'imaginacije', tako se i svijet ovog višeg stanja svijesti može nazvati i 'imaginativnim', a znanje povezano s njim može se nazvati 'imaginativnim'. 'Imaginativno' stoga znači nešto što je u drugačijem smislu 'stvarno' od činjenica i entiteta fizičke osjetilne percepcije. Sadržaj predodžbi koje ispunjavaju imaginativno iskustvo je nebitan; umjesto toga, sve ovisi o sposobnosti duše koja se razvoja kroz ovo iskustvo.
Vrlo očit prigovor na korištenje gore opisanih simboličkih predodžbi jest da njihovo formiranje proizlazi iz snolikog mišljenja i proizvoljne mašte, te da to može imati samo sumnjiv rezultat. Što se tiče onih simbola koji čine osnovu pravilne duhovne obuke, takva je rezerviranost neopravdana. Jer su simboli odabrani na takav način da se njihov odnos prema vanjskoj osjetilnoj stvarnosti može potpuno zanemariti, a njihova vrijednost može se tražiti isključivo u moći kojom utječu na dušu, kada duša povuče svu pažnju iz vanjskog svijeta, kada potisne sve osjetilne dojmove, a također eliminira sve misli koje može njegovati kao odgovor na vanjsku stimulaciju. Proces meditacije najslikovitije je ilustrirati usporedbom sa stanjem spavanja. U nekim aspektima je sličan, ali u drugima potpuno suprotan. To je spavanje koje predstavlja više stanje budnosti u usporedbi s dnevnom sviješću. Poanta je u tome što je duša, koncentracijom na određenu predodžbu ili sliku, prisiljena iz vlastitih dubina crpiti mnogo jače sile nego što ih koristi u običnom životu ili običnoj spoznaji. Njezina unutarnja aktivnost se time povećava. Odvaja se od tjelesnosti, kao što se odvaja pri spavanju; ali ne prelazi u nesvijest kao u snu, radije, doživljava svijet koji prije nije iskusila. Njezino stanje, iako usporedivo sa spavanjem u smislu odvojenosti od tijela, ipak je takvo da se, u usporedbi s običnom dnevnom sviješću, može okarakterizirati kao stanje pojačane budnosti. Dakle, duša doživljava sebe u svom istinskom unutarnjem, neovisnom biću, dok u običnom budnom stanju, kroz slabiju aktivnost svojih moći prisutnih u tijelu, postaje svjesna sebe samo uz pomoć tijela, dakle, ne doživljava sebe, već sebe postaje svjesna samo u slici koju - poput svojevrsne zrcalne slike - tijelo (zapravo, njegovi procesi) projicira pred nju.
Ti simboli izgrađeni na gore opisani način, naravno se još ne odnose ni na što stvarno u duhovnom svijetu. Oni služe da odvoje ljudsku dušu od osjetilnih percepcija, i od instrumenta mozga za koji je u prvom redu vezan razum. To odvajanje se ne može dogoditi sve dok osoba ne osjeti: sada zamišljam nešto silama za koje mi moja osjetilna i mozak ne služe kao instrumenti. Prvo što čovjek doživi na ovom putu jest takvo oslobođenje od fizičkih organa. Tada si može reći: moja svijest neće se ugasiti ako zanemarim osjetilne percepcije i misao običnog razuma; mogu izaći iz toga i tada sebe percipirati kao biće odvojeno od onoga što sam bio prije. To je prvo čisto duhovno iskustvo: promatranje duševno-duhovnog 'Ja' bića. To biće se pojavilo kao novo jastvo iz jastva vezanog samo za fizička osjetila i fizički intelekt. Da se netko odvojio od svijeta osjetila i intelekta bez kontemplacije, utonuo bi u 'ništavilo' nesvjesnosti. Naravno, čovjek je, razumije se samo po sebi, već posjedovao duševno-duhovno biće prije kontemplacije. Međutim, ono nije imalo alate za promatranje duhovnog svijeta. Bilo je pomalo poput fizičkog tijela koje nema oči za gledanje ili uši za slušanje. Moć, utrošena u kontemplaciju, prvo je stvorila duševno-duhovne organe iz prethodno neorganiziranog duševno-duhovnog bića. Ono što je tako stvoreno, također je ono što se prvo percipira. Prvo iskustvo je, u određenom smislu, percepcija sebe. Dio je biti duhovne obuke, da kroz samoobrazovanje koje se prakticira u sebi, duša u ovoj točci razvoja ima punu svijest o tome da prvo percipira sebe u svijetu slika (imaginacija) koje nastaju kao rezultat opisanih vježbi. Te slike izgledaju kao da žive u jednom novom svijetu; međutim, duša mora prepoznati da one u početku nisu ništa više od odraza vlastitog bića, ojačanog vježbama. I ne samo to da mora prepoznati ispravnim prosuđivanjem, već i postići takav razvoj volje da može slike ukloniti iz svijesti i izbrisati ih u bilo kojem trenutku. Duša mora biti sposobna unutar tih slika djelovati potpuno slobodno i s potpunom smirenošću. To je dio pravilne duhovne obuke u tom pogledu. Kad ne bi bila u stanju to učiniti, bila bi u oblasti duhovnih iskustava, na isti način, kao što bi bila duša u fizičkom svijetu koja bi, ako bi usmjerila pogled prema nekom objektu, bila njime vezana, tako da više ne bi mogla skrenuti pogled s njega. Jedina iznimka od ove mogućnosti brisanja, je skupina unutarnjih slikovnih iskustava, koja se ne mogu izbrisati na postignutoj razini duhovne obuke. To odgovara srži vlastitog duševnog bića; i duhovni učenik u tim slikama prepoznaje ono u sebi što, kao temelj njegova bića, prožima ponovljene zemaljske živote. U ovom trenutku, osjećanje ponovljenih zemaljskih života postaje stvarno iskustvo. U odnosu na sve ostalo, mora prevladati spomenuta sloboda iskustva. I tek nakon što se postigne sposobnost brisanja, pristupa se istinskom duhovnom vanjskom svijetu. Na mjesto onoga što je ugašeno dolazi drugo, u kojem se prepoznaje duhovna stvarnost. Osjeća se kako duhovno raste iz nečega neodređenog u nešto određeno. Iz ove samo-percepcije, čovjek zatim mora prijeći na promatranje duševno-duhovnog vanjskog svijeta. To se događa kada čovjek svoje unutarnje iskustvo organizira na način koji će ovdje biti dalje naznačen.
U početku je duša duhovnog učenika slaba u odnosu na sve što se može percipirati u duševno-duhovnom svijetu. Morat će uložiti znatnu energiju kako bi simbole ili druge predodžbe koje je konstruirao u unutarnjoj kontemplaciji, držao dalje od podražaja osjetilnog svijeta. Ali ako želi postići i istinsko promatranje u višem svijetu, nije samo da se mora moći držati tih kontrukcija. Nakon toga mora također moći ostati u stanju u kojem nikakvi podražaji iz vanjskog osjetilnog svijeta ne utječu na dušu, već u kojem su same predodžbe imaginacije izbrisane iz svijesti. Tek sada ono što je oblikovano kontemplacijom može izaći u svijesti. Radi se o tome da se osigura da je sada na raspolaganju dovoljno unutarnje snage duše, kako bi se ono što je oblikovano moglo istinski duhovno percipirati, ne smije izbjeći pažnji. To je svakako slučaj kada je unutarnja energija još uvijek slabo razvijena. Ono što se u početku razvija kao duševno-duhovni organizam, a što se pretpostavlja da se dokuči u samoopažanju, nježno je i prolazno. A poremećaji osjetilnog svijeta i posljedice povezane s pamćenjem su velike, čak i kada se jako trudimo da ih otklonimo. Ne dolaze u obzir samo one smetnje koje čovjek primijeti, već čak i one koje općenito ignorira u običnom životu. - Međutim, upravo kroz čovjekovu prirodu, prijelazno stanje u tom pogledu je moguće. Ono što duša u početku ne može postići u budnom stanju zbog poremećaja fizičkog svijeta, može postići u stanju spavanja. Tko se s dužnom pažnjom prepusti unutarnjoj kontemplaciji, postat će svjestan nečega pri spavanju. Osjećat će da tijekom spavanja 'ne spava potpuno', već da njegova duša ima razdoblja u kojima je ipak na određeni način aktivna dok spava. U takvim stanjima, prirodni procesi odbijaju utjecaje vanjskog svijeta, koje duša još ne može sama odbiti dok je budna. Ali ako su vježbe meditacije već djelovale, duša izlazi iz nesvijesti tijekom spavanja i doživljava duševno-duhovni svijet. To se može dogoditi na dva načina. Čovjeku tijekom spavanja može biti jasno: sada sam u drugom svijetu, ili može imati sjećanje nakon buđenja: bio sam u drugom svijetu. Međutim, ovo prvo zahtijeva veću unutarnju energiju od drugog. Stoga će ovo drugo biti češće za početnike u duhovnoj obuci. Postupno, ovo može napredovati do točke u kojoj se, nakon buđenja, učenik osjeća kao da je cijelo vrijeme spavao u drugom svijetu, iz kojeg je izašao nakon buđenja. I njegovo sjećanje na bića i činjenice tog drugog svijeta postajat će sve određenije. U jednom ili drugom obliku, ono što se može nazvati kontinuitetom svijesti tada se pojavilo u duhovnom učeniku. (Kontinuitet svijesti tijekom spavanja.) Međutim, to ne znači da je čovjek uvijek svjestan tijekom spavanja. Mnogo je već postignuto u kontinuitetu svijesti ako čovjek, koji inače spava kao i svi ostali, tijekom spavanja ima određena razdoblja u kojima može gledati duhovno-duševni svijet kao da je svjestan, ili ako može ponovno gledati u takvim kratkotrajnim stanjima svijesti dok je budan. Međutim, ne treba zaboraviti da ono što je ovdje opisano treba shvatiti samo kao prijelazno stanje. Dobro je proći kroz ovo prijelazno stanje u svrhu obuke; ali nipošto ne treba vjerovati da se iz ovog prijelaznog stanja može izvući konačan pogled na duhovno-duševni svijet. Duša je u ovom stanju nesigurna i još se ne može osloniti na ono što opaža. Ali kroz takva iskustva skuplja sve veću snagu da bi tada, čak i dok je budna, mogla odbiti uznemirujuće utjecaje fizičkog vanjskog i unutarnjeg svijeta, i tako doći do duhovno-duševnog promatranja, kada nikakvi dojmovi ne dolaze kroz osjetila, kada intelekt, vezan za fizički mozak, ostaje nijem i kada su slike kontemplacije, kroz koje se čovjek tek pripremio za duhovno viđenje, uklonjene iz svijesti. - Ono što znanost duha objavljuje u jednom ili drugom obliku, nikada ne bi smjelo potjecati iz bilo kojeg drugog duhovno-duševnog promatranja osim onog napravljenog u potpuno budnom stanju.
Dva su duševna iskustva važna u napredovanju duhovnog treninga. Jedno je ono kroz koje čovjek sebi može reći: čak i ako sada zanemarim sve dojmove koje mi fizički vanjski svijet može dati, i ako pogledam u svoju nutrinu, ne gledam biće čija je aktivnost prestala, već gledam biće koje je svjesno sebe u svijetu o kojem ništa ne znam, sve dok dopuštam da me stimuliraju samo ti osjetilni i obični intelektualni dojmovi. U tom trenutku duša ima osjećaj da je rodila novo biće u sebi kao svoju duševnu bit, na način opisan gore. I to biće je ono s potpuno drugačijim kvalitetama od onih koje su prije postojale u duši. - Drugo iskustvo sastoji se u činjenici da sada čovjek može uz sebe imati kao drugo, svoje prethodno biće. Ono u čemu je prije znao da je zatvoren, postaje nešto s čime se suočava u određenom odnosu. Čovjek se privremeno osjeća izvan onoga što je prije nazivao vlastitom biti, svojim 'Ja'. Kao da sada živi, u potpunoj kontemplaciji, u dva 'Ja'. Jedno je ono koje je do sada poznavao. Drugo stoji iznad njega poput novorođenog bića. I osjeća se kako prvo postiže određenu neovisnost od drugog; slično kao što ljudsko tijelo ima određenu neovisnost od prvog 'Ja'. - Ovo iskustvo je od velikog značaja. Jer kroz njega čovjek zna, što znači živjeti u tom svijetu koji teži dosegnuti treningom.
Drugi - novorođeni - 'Ja', sada se može dovesti do percepcije u duhovnom svijetu. U njemu se može razviti ono, što za ovaj duhovni svijet ima značaj koji osjetilni organi imaju za fizički svijet. Ako je ovaj razvoj napredovao do potrebnog stupnja, čovjek neće percipirati samo sebe kao novorođeno 'Ja', već će sada percipirati duhovne činjenice i duhovne bića oko sebe, baš kao što percipira fizički svijet kroz svoja fizička osjetila. I to je treće značajno iskustvo. Da bi se u potpunosti nosio s ovom fazom duhovne obuke, čovjek se mora suočiti s činjenicom da će se, s jačanjem moći duše, ljubav prema sebi i samopoštovanje pojaviti u mjeri nepoznatoj u običnom životu duše. Bilo bi pogrešno shvaćanje ako bi netko vjerovao da se u ovom trenutku govori samo o običnoj ljubavi prema sebi. U ovoj fazi razvoja, ta se ljubav pojačava do te mjere da poprima izgled prirodne sile unutar vlastite duše, te je potreban snažan trening volje kako bi se prevladao taj snažan osjećaj poštovanja sebe. To poštovanje sebe ne stvara se duhovnom obukom; to je uvijek prisutno; kroz duhovno iskustvo tek ga se postaje svjestan. Trening volje mora uvijek pratiti ostali duhovni trening. Postoji snažan poriv da se osjećamo blaženo u svijetu koji smo prvo oblikovali za sebe. I čovjek mora, u određenom smislu, biti sposoban ugasiti, na gore spomenuti način, ono čemu smo svim svojim naporima prvo težili. U svijetu imaginacija koji smo dosegnuli, čovjek mora ugasiti sebe. Ali protiv toga se bore najjači impulsi sebičnosti. - Lako se može pojaviti uvjerenje da su vježbe duhovnog treninga nešto vanjsko, zanemarivi moralni razvoj duše. Nasuprot tome, mora se reći da se moralna snaga potrebna za spomenuto pokoravanje poštovanja sebe, ne može postići bez dovođenja moralne konstitucije duše na odgovarajuću razinu. Napredak u duhovnoj obuci nezamisliv je bez popratnog, nužno rezultirajućeg moralnog napretka. Bez moralne snage, spomenuto pokoravanje poštovanja sebe nije moguće. Sav govor o činjenici da istinska duhovna obuka nije i moralna obuka, je neprimjeren. Samo oni koji ne poznaju takvo iskustvo mogu prigovoriti: kako netko može znati da kada vjeruje da doživljava duhovne percepcije, ima posla sa stvarnošću, a ne s pukim maštarijama (vizijama, halucinacijama i tako dalje)? - Činjenica je da onaj tko je dosegao opisanu fazu kroz pravilnu obuku, može razlikovati vlastitu predodžbu od duhovne stvarnosti, baš kao što osoba sa zdravim razumom, može razlikovati predodžbu vrućeg komada željeza od stvarne prisutnosti onoga kojeg je dodirnuo rukom. Razliku čini upravo zdravo iskustvo i ništa drugo. I u duhovnom svijetu, također, sam život pruža čvrst dokaz. Kao što se u osjetilnom svijetu zna, da zamišljeni komad željeza, bez obzira koliko je vruć, neće opeći prste, tako i obučeni duhovni učenik, zna doživljava li duhovnu činjenicu, samo u svojoj mašti, ili na njegove probuđene duhovne organe percepcije dojam ostavljaju stvarne činjenice ili entiteti. Mjere kojih se treba pridržavati tijekom duhovne obuke, kako se ne bi postalo žrtvom obmane u tom pogledu, bit će raspravljane dalje u izlaganju.
Od najveće je važnosti da je duhovni učenik postigao vrlo specifično stanje duše kada se pojavi svijest novorođenog 'Ja'. Jer, kroz svoje 'Ja', čovjek je vodič svojih osjeta, osjećaja, predodžbi, nagona, želja i strasti. Percepcije i predodžbe, u duši se ne smiju prepustiti samima sebi. Moraju biti regulirane promišljenom razboritošću. I upravo 'Ja' upravlja tim zakonima mišljenja i, kroz njih, unosi red u život predodžbi i misli. Slično je sa željama, nagonima, sklonostima i strastima. Temeljni etički principi postaju vodiči tih duševnih sila. I kroz moralni sud, 'Ja' postaje vodič duše u ovom području. Kada čovjek iz svog običnog 'Ja' izvuče više 'Ja', prvo postaje, u određenom smislu, neovisno. Od prvog se oduzima onoliko životne snage koliko se daje višem 'Ja'. Ali pretpostavimo da čovjek još nije razvio određenu sposobnost i čvrstoću u zakonima mišljenja i prosuđivanja, te da u toj fazi želi roditi svoje više 'Ja'. U svom običnom 'Ja' moći će ostaviti samo onu količinu sposobnosti mišljenja koju je prethodno razvio. Ako je stupanj uređenog mišljenja premalen, tada će se u običnom 'Ja', koji je postao neovisan, pojaviti neuredno, zbrkano, fantastično mišljenje i prosuđivanje. A budući da u takvoj osobnosti novorođeno 'Ja' može biti samo slabo, zbunjeno niže 'Ja' će steći dominaciju nad nadosjetilnim pogledom, i osoba neće pokazati ravnotežu prosuđivanja potrebnu za promatranje nadosjetilnog. Da je razvio dovoljnu sposobnost logičkog mišljenja, mogao bi sigurno prepustiti svoje obično 'Ja' samom sebi. - I isto je u oblasti etike. Ako čovjek nije postigao čvrstoću u moralnom prosuđivanju, ako nije dovoljno ovladao svojim sklonostima, nagonima i strastima, tada će dopustiti svom običnom 'Ja' da postane neovisan u stanju u kojem djeluju spomenute duševne sile. Može se dogoditi da, čovjek ne primjenjuje isti visoki standard istine u određivanju iskustva nadosjetilne spoznaje, kao u onome što donosi u svoju svijest kroz fizički vanjski svijet. S takvim labavim osjećaj za istinu, mogao bi ono što je njegova fantazija zamijeniti za duhovnu stvarnost. Na taj standard istine moraju utjecati čvrstoća etičkog rasuđivanja, sigurnost karaktera i temeljitost savjesti, koje se razvijaju u 'Ja' koje ostaje iza, prije nego što više 'Ja' postane aktivno u smislu nadosjetilne spoznaje. - To nipošto ne smije postati prepreka za trening; međutim, mora se shvatiti vrlo ozbiljno.
Svatko tko ima snažnu volju učiniti sve, što prvo 'Ja' dovodi do unutarnje sigurnosti u obavljanju njegovih dužnosti, ne treba se bojati odvojenosti drugog 'Ja' kroz duhovni trening, koji vodi do nadosjetilne spoznaje. Samo, treba imati na umu da samoobmana ima veliku moć nad čovjekom kada je u pitanju smatranje sebe 'spremnim' za nešto. U duhovnom treningu opisanom ovdje, čovjek postiže takav razvoj misaonog života da može izbjeći opasnosti od pogreške na koje se često može sumnjati. Ovaj misaoni trening osigurava da se dogode sva potrebna unutarnja iskustva, ali da se ona odvijaju na način na koji ih duša mora doživjeti, bez da su popraćena štetnim aberacijama fantazije. Bez odgovarajućeg misaonog razvoja, ta iskustva mogu uzrokovati duboku nesigurnost u duši. Metoda na kojoj je ovdje naglasak, osigurava da se iskustva događaju na način da se osoba s njima u potpunosti upozna, baš kao što se u zdravom duševnom stanju upoznaje s percepcijama fizičkog svijeta. Razvojem misaonog života, čovjek postaje više promatrač onoga što doživljava u sebi, dok bez misaonog života ostaje nepromišljen unutar iskustva.
Pravilna obuka podrazumijeva određene kvalitete koje bi svatko tko želi pronaći put do viših svjetova trebao steći kroz praksu. To je prije svega, ovladavanje duše svojim mislima, voljom i osjećajima. Način na koji se to ovladavanje treba postići kroz praksu, ima dvostruki cilj. S jedne strane, namijenjeno je usaditi čvrstoću, sigurnost i ravnotežu u dušu, do te mjere, da zadrži te kvalitete čak i ako se iz nje rodi drugo 'Ja'. S druge strane, tom drugom 'Ja' treba dati snagu i unutarnju stabilnost na njegovom putu.
Ono što misli čovjeka najviše trebaju za duhovnu obuku jest objektivnost. U fizičkom osjetilnom svijetu, život je veliki učitelj objektivnosti za čovjekovo 'Ja'. Kad bi duša dopuštala svojim mislima da lutaju amo-tamo kako joj se sviđa, odmah bi morala dopustiti da je život ispravi ako s njim ne želi doći u sukob. Duša mora misliti u skladu s tijekom životnih činjenica. Ako čovjek skrene svoju pažnju s fizičkog osjetilnog svijeta, nedostaje mu potrebna korekcija potonjeg. Ako njegovo mišljenje tada nije sposobno biti vlastiti korektor, mora lutati. Stoga se mišljenje duhovnog učenika mora uvježbavati na način da si može dati smjer i svrhu. Unutarnja snaga i sposobnost strogog usredotočenja na jedan objekt, ono je što mišljenje mora razviti u sebi. Stoga se odgovarajuće 'vježbe mišljenja' ne bi trebale izvoditi na dalekim i kompliciranim objektima, već na jednostavnim i očitim. Svatko tko može svladati izazov usmjeravanja misli na svakodnevni predmet (naprimjer pribadaču, olovku i tako dalje), barem pet minuta svaki dan tijekom više mjeseci, i tijekom tog vremena isključiti sve misli koje nisu povezane s tim predmetom, dao je veliki doprinos u tom smjeru. (Može se svaki dan razmatrati novi predmet, ili se držati jednog nekoliko dana.) Čak ni oni koji se smatraju 'misliocima' kroz znanstvenu obuku, ne bi trebali prezirati to da se na ovaj način 'pripreme' za duhovnu obuku. Jer ako netko neko vrijeme usmjeri svoje misli na nešto što mu je potpuno poznato, može biti siguran da misli ispravno. Ako se zapitate: koje komponente čine olovku?, kako se pripremaju materijali za izradu olovke?, kako se potom spajaju?, kada su olovke izumljene? i tako dalje, i tako dalje, takva će osoba svoje predodžbe sigurno više prilagoditi stvarnosti, nego netko tko razmišlja o podrijetlu ljudi ili što je život. Više se uči kroz jednostavne misaone vježbe, za odgovarajuće predodžbe svijeta Saturna, Sunca i Mjeseca, nego kroz komplicirane i naučene ideje. Jer, prije svega, nije stvar u razmišljanju o ovome ili onome, već u pravilnom razmišljanju kroz unutarnju snagu. Nakon što se razvije ta prikladnost, kroz lako razumljiv osjetilno fizički proces, tada se mišljenje navikne da želi biti prikladno i kada nije pod dominacijom fizičko osjetilnog svijeta i njegovih zakona. I čovjek se odvikava od navike da pušta misli da lutaju neprimjereno.
Kao što je duša vladarica u svijetu misli, tako bi duša trebala postati vladarica i u području volje. U fizičkom osjetilnom svijetu, život djeluje kao vladar. On čovjeku nameće ove ili one potrebe, a volja se osjeća potaknutom da zadovolji te potrebe. Za višu obuku, čovjek se mora naviknuti na strogo poštivanje vlastitih naredbi. Tko se na to navikne, sve će manje imati želju za besciljnim stvarima. Nezadovoljstvo i nestabilnost u životu volje, međutim, proizlaze iz želje za stvarima, za čije ostvarenje nemamo jasnu predodžbu. Takvo nezadovoljstvo može baciti cijeli unutarnji život u kaos, ako više 'Ja' nastoji izaći iz duše. Dobra vježba je mjesecima si zadavati naredbu u određeno doba dana: danas 'u ovo određeno vrijeme' učinit ćeš 'ovo'. Zatim postupno dolazite do točke u kojoj si zapovijedate vrijeme izvršenja i način izvršenja zadatka na takav način da je izvršenje apsolutno moguće. Tako se čovjek izdiže iznad onog pogubnog: 'želio bih ovo; želim ono', a da se uopće ne razmatra izvedivost toga. Velika osobnost ima proroka koji kaže: 'Volim onoga tko želi nemoguće'. (Goethe, Faust II) I sama ta osobnost (Goethe) kaže: 'živjeti u ideji, znači tretirati nemoguće kao da je moguće'. (Goethe, Izreke u prozi.) Međutim, takve izjave ne bi se trebale koristiti kao prigovori na ono što je ovdje predstavljeno. Jer zahtjev koji postavljaju Goethe i njegov vidovnjak (Manto) može ispuniti samo netko tko je prvo razvio želju za onim što je moguće, kako bi potom, svojom snažnom voljom, mogao tretirati 'nemoguće' na način da se, svojom voljom, ono pretvori u nešto moguće.
Što se tiče svijeta osjećaja, duša bi trebala postići određeni mir u svrhu duhovne obuke. To zahtijeva, da duša ovlada izražavanjem užitka i boli, radosti i tuge. Upravo u vezi sa stjecanjem ove osobine, mogu se pojaviti mnoge predrasude. Moglo bi se pomisliti da bi netko postao tup i neosjetljiv prema svojim bližnjima, ako se 'ne bi trebalo radovati onome što je ugodno i osjećati bol u onome što je bolno'. Ali to nije poanta. Ugodne stvari trebaju radovati dušu, tužne stvari trebaju je boljeti. Treba samo ovladati izražavanjem radosti i boli, užitka i nezadovoljstva. Ako netko teži tome, uskoro će primijetiti da ne postaje tuplji, već, naprotiv, prijemčiviji za sve ugodno i bolno u svojoj okolini, nego što je bio ranije. Međutim, to zahtijeva pozornost prema sebi tijekom duljeg vremenskog razdoblja, ako se želi steći osobina o kojoj je ovdje riječ. Mora se doći do toga da se u potpunosti iskusi zadovoljstvo i bol, bez gubitka sebe, bez da se nehotice izrazi ono što se osjeća. Ne treba potiskivati opravdanu bol, već nehotične suze; ne gađenje zbog lošeg djela, već slijepi bijes ljutnje; ne svijest o opasnosti, već besplodni 'strah' i tako dalje. - Samo takvom praksom duhovni učenik postiže onaj mir uma potreban da spriječi dušu, pri rođenju, a posebno tijekom aktivnosti višeg 'Ja', da vodi drugi, nezdrav život uz ovo više 'Ja', poput svojevrsnog dvojnika. Ne treba sebe obmanjivati upravo kod ovih stvari. Nekima se može činiti da već posjeduju određenu smirenost u običnom životu, i stoga im ova praksa nije potrebna. Takvoj osobi je dvostruko potrebna. Čovjek može biti potpuno miran kada se suočava sa stvarima običnog života; a onda, nakon uspona u viši svijet, neravnoteža koja je bila samo potisnuta, može se još više nametnuti. Mora se jasno prepoznati da duhovna obuka manje ovisi o onome što se čini da netko prije posjeduje, a više o prakticiranju onoga što je potrebno prema pravilima. Koliko god ova izjava zvučala kontradiktorno, istinita je. Čak i ako je život nekoga naučio ovome ili onome: ono što je čovjek sam naučio, uključeno je u duhovnu obuku. Ako je u životu naučio da se lako uzbudi, trebao bi se toga odučiti; ali ako ga je život naučio smirenosti, trebao bi se za sebe pobrinuti, tako da izraz duše odgovara dojmu koji je primio. Onaj tko se ne može ničemu smijati, nema više kontrole nad svojim životom od onoga koji je, ne kontrolirajući sebe, stalno potaknut na smijeh.
Još jedno sredstvo za izgradnju mišljenja i osjećaja jest stjecanje kvalitete koja se može nazvati pozitivnošću. Postoji prekrasna legenda koja govori o tome kako je Krist Isus s nekoliko drugih ljudi prolazio pored mrtvog psa. Ostali se okreću od ružnog prizora. Krist Isus s divljenjem govori o prekrasnim zubima životinje. Može se vježbati, stanje duše prema svijetu, koje odražava ovu legendu. Ono pogrešno, loše, ne bi trebalo spriječiti dušu da pronađe istinu, dobro i lijepo, gdje god postoji. Ovu pozitivnost ne treba miješati s nekritičnošću, s proizvoljnim zatvaranjem očiju pred onim lošim, lažnim i inferiornim. Tko god se divi i 'lijepim zubima' mrtve životinje, vidi i raspadajuće tijelo. Ali to ga tijelo ne sprječava, da vidi lijepe zube. Ne može se loše smatrati dobrim, niti greška istinom; ali se može postići da ono loše ne sprječava čovjeka da vidi dobro, niti greška da vidi istinu.
Mišljenje, u sponi s voljom, doživljava određeno sazrijevanje, ako se čovjek trudi da nikada ne dopusti da nešto što je iskusio ili doživio, oduzme njegovu nepristranu prijemčivost za nova iskustva. Za duhovnog učenika, misao: 'to nikad prije nisam čuo, ne vjerujem u to', trebala bi u potpunosti izgubiti svoje značenje. U određenom vremenskom razdoblju, trebao bi se truditi da nauči nešto novo iz svakog predmeta i bića, u svakoj prilici. Može se učiti iz svakog povjetarca, iz svakog lista na drvetu, od svakog brbljavog djeteta, ako je netko spreman primijeniti perspektivu koju prije nije primjenjivao. Međutim, s takvom sposobnošću lako će se pretjerati. U određenoj životnoj dobi ne treba zanemariti iskustva koja su se stekla o stvarima. Ono što se doživljava u sadašnjosti, treba prosuditi na temelju iskustava iz prošlosti. To je na jednoj strani vage; s druge strane, međutim, duhovni učenik mora imati sklonost stalnom doživljavanju novih stvari. I, prije svega, vjerovanje u mogućnost da nova iskustva mogu proturječiti starim.
Ovo je pet kvaliteta duše koje duhovni učenici moraju steći kroz pravilnu obuku: gospodarenje mislima, gospodarenje impulsima volje, smirenost pred užitkom i boli, pozitivnost u prosuđivanju svijeta i nepristranost u percepciji života. Svatko tko je proveo određeno vrijeme vježbajući stjecanje ovih kvaliteta, još će ih morati dovesti u harmoniju unutar svoje duše. Morat će ih prakticirati, takoreći, dva pa dva, tri pa jedan i tako dalje, istovremeno, kako bi bili u skladu.
Opisane vježbe su navedene metodama duhovnog treninga, jer, kada se temeljito izvode, ne samo da kod duhovnog učenika donose ono što je gore spomenuto kao neposredni rezultat, već i neizravno rezultiraju mnogim drugim stvarima, koje su potrebne na putu do duhovnih svjetova. Tko god dovoljno prakticira ove vježbe, susrest će se s mnogim nedostacima i manama u svom duševnom životu tijekom tog procesa; i pronaći će sredstva koja su mu potrebna za jačanje i sigurnost svog intelektualnog, emocionalnog, života, i cijelog svog karaktera. Sigurno će mu trebati mnoge druge vježbe, ovisno o njegovim sposobnostima, temperamentu i karakteru; ali one će se pojaviti ako se spomenute opsežno prakticiraju. Doista, primijetiti će se da predstavljene vježbe također neizravno pružaju, malo po malo, ono što se u početku čini da im nije inherentno. Naprimjer, ako nekome nedostaje samopouzdanja, nakon određenog vremena, primijetiti će da se potrebno samopouzdanje pojavljuje kroz vježbe. Tako je i s drugim osobinama duše. (Posebne, detaljnije vježbe mogu se pronaći u mojoj knjizi: 'Kako se stječe uvid u više svjetove?') - Važno je da duhovni učenik, navedene sposobnosti može povećati do sve većih stupnjeva. Mora ovladati mislima i osjećajima do te mjere, da duša stekne moć stvaranja vremena potpunog unutarnjeg mira, u kojima čovjek drži podalje od svog uma i srca sve što svakodnevni, vanjski život donosi u obliku sreće i tuge, zadovoljstva i briga, čak i zadataka i zahtjeva. U takvim vremenima, treba pustiti samo ono što je sama duša, u stanju kontemplacije, sprema pustiti unutra. U vezi toga se lako može pojaviti predrasuda. Moglo bi se pojaviti mišljenje da se netko otuđuje od života i njegovih zadataka ako se povuče iz njega, srcem i umom, na određena razdoblja u danu. Ali u stvarnosti to uopće nije slučaj. Oni koji se posvete razdobljima unutarnjeg mira i tišine kako je gore opisano, steći će tako velike i snažne moći za zadatke svog vanjskog života, da će, ne lošije ispunjavati svoje životne dužnosti, već će ih sigurno ispunjavati bolje. - Od velike je vrijednosti ako se čovjek tijekom takvih razdoblja može potpuno osloboditi misli o svojim osobnim stvarima, ako se može uzdići do onoga što se tiče, ne samo njega, već i čovječanstva općenito. Ali je u stanju svoju dušu ispuniti porukama iz višeg duhovnog svijeta, ako one njegov interes mogu zaokupiti u istoj mjeri kao i osobne stvari ili brige, tada će njegova duša požnjeti posebne plodove. - Svatko tko se trudi na ovaj način regulirati svoj duševni život, postići će i sposobnost samopromatranja, čime smireno promatra vlastite stvari kao da su tuđe. Sposobnost promatranja vlastitih iskustava, vlastitih radosti i tuga, kao da su tuđe, dobra je priprema za duhovnu obuku. Postupno se postiže potrebna razina u tom pogledu, ako se, nakon završetka dnevnog posla, dopusti slikama svojih svakodnevnih iskustava da prođu pred umom. Treba unutar svojih iskustava vidjeti sebe u slici; to jest, promatrati svoj svakodnevni život kao od izvana. Određena praksa u takvom samopromatranju postiže se ako se počne zamišljanjem pojedinačnih, malih dijelova tog svakodnevnog života. Tada se postaje sve vještiji i vještiji u takvoj retrospekciji, tako da je nakon dulje prakse za to potrebno kratko vremensko razdoblje. Ovo retrospektivno gledanje iskustava posebno je vrijedno za duhovnu obuku, jer uzrokuje da se duša, u svojim predodžbama, oslobodi inače intrinsične navike pukog praćenja tijeka osjetilnih događaja mislima. Misleći unatrag, čovjek stvari predstavlja ispravno, ali nije ograničen osjetilnim zbivanjima. To je potrebno za smještanje u nadosjetilni svijet. To jača predodžbe na zdrav način. Stoga je također dobro predstavljati sebi unatrag i druge stvari osim svakodnevnog života, naprimjer tijek drame, priče, niz bilješki i tako dalje. - Ideal za duhovnog učenika, sve će više postajati ponašanje prema životnim događajima koji mu prilaze, na način da im dopušta da mu se približe s unutarnjom sigurnošću i mirom, prosuđujući ih, ne prema stanju svoje duše, već prema njihovom unutarnjem značenju i vrijednosti. Upravo imajući na umu taj ideal, stvorit će se duševni temelj za mogućnost prepuštanja gore opisanim uranjanjima u simboličke i druge misli i osjećaje.
Ovdje opisani uvjeti moraju biti ispunjeni, jer se nadosjetilno iskustvo gradi na temelju na kojem se stoji u običnom duševnom životu, prije ulaska u nadosjetilni svijet. Sva nadosjetilna iskustva na dva načina ovise o početnoj točki duše na kojoj stoji prije ulaska. Svatko tko ne pazi da od samog početka zdrav razum učini temeljem svoje duhovne obuke, razvit će nadosjetilne sposobnosti koje duhovni svijet percipiraju netočno i pogrešno. U određenom smislu, njegovi duhovni organi percepcije razvijat će se nepravilno. I kao što netko u osjetilnom svijetu ne može ispravno vidjeti s neispravnim ili bolesnim okom, ne može ni ispravno percipirati duhovnim organima koji nisu razvijeni na temeljima zdravog razuma. - Svatko tko polazi od nemoralnog duševnog stanja, u duhovne svjetove se uzdiže na takav način da mu je duhovni pogled kao da je utrnuo, kao da je zamagljen. On je u odnosu prema nadosjetilnim svjetovima, kao što je u osjetilnom svijetu netko tko promatra u stanju utrnulosti. Samo što neće doći do nikakvih smislenih zaključaka, dok je duhovni promatrač, u svojoj utrnulosti, ipak budniji od osobe u običnoj svijesti. Njegove izjave u odnosu na duhovni svijet, stoga postaju pogrešne.
*
Unutarnja čvrstoća imaginativne faze spoznaje, postiže se potporom opisanih duhovnih kontemplacija (meditacija) onome što se može nazvati navikavanjem na 'mišljenje slobodno od osjetila'. Ako netko formira misao na temelju promatranja u fizičkom, osjetilnom svijetu, ta misao nije oslobođena osjetila. Ali nije tako, da ljudi mogu formirati samo takve misli. Čovjekovo mišljenje ne mora biti prazno i bez sadržaja, ako se ne može ispuniti osjetilnim opažajima. Najsigurniji i najočitiji put za duhovnog učenika da postigne takvo mišljenje oslobođeno osjetila, može biti da činjenice višeg svijeta koje mu prenosi znanost duha, učini vlasništvom vlastitog mišljenja. Te se činjenice ne mogu opaziti fizičkim osjetilima. Unatoč tome, čovjek će otkriti da ih može razumjeti ako ima dovoljno strpljenja i upornosti. Bez obuke, ne može se istraživati viši svijet, niti se tamo može sam opažati; ali i bez više obuke, može se razumjeti sve što istraživači iz njega prenose. A ako netko kaže: kako mogu u dobroj vjeri prihvatiti ono što govore duhovni istraživači, budući da to ne mogu sam vidjeti?, to je potpuno neutemeljeno. Jer sasvim je moguće, pukim promišljanjem, steći sigurno uvjerenje da je ono što se prenosi istinito. A ako netko to uvjerenje ne može formirati promišljanjem, to nije zato što je nemoguće 'vjerovati' u nešto što se ne može vidjeti, već jednostavno zato jer još nije dovoljno nepristrano, sveobuhvatno i temeljito primijenio svoje promišljanje. Da bi došli do jasnoće o ovome, moramo uzeti u obzir da ljudska misao, kada se energično iznutra pobudi, može shvatiti više nego se obično misli. U samoj misli već leži unutarnja suština koja je povezana s nadosjetilnim svijetom. Duša obično nije svjesna te veze, jer je navikla crpiti svoju misaonu sposobnost samo iz osjetilnog svijeta. Stoga ono što joj se priopćava iz nadosjetilnog svijeta smatra neshvatljivim. Međutim, to je shvatljivo ne samo mišljenju njegovanom duhovnim treningom, već svakom mišljenju, koje je svjesno svoje moći i želi je iskoristiti. - Stalnim usvajanjem onoga što nam govori duhovno istraživanje, čovjek se navikava na način mišljenja koji ne crpi iz osjetilnih opažanja. Uči prepoznati kako se unutar duše misao isprepliće s mišlju, kako misao traži misao, čak i kada misaone veze nisu ostvarene snagom osjetilnog opažanja. Bit toga je da čovjek postaje svjestan kako svijet misli ima unutarnji život, kako se, istinskim mišljenjem, već nalazi u području živog svijeta. Čovjek kaže sebi: u meni postoji nešto što razvija misaoni organizam; ali ja sam ipak jedno s tim 'nečim'. Dakle, u predanosti osjetilnom mišljenju, čovjek doživljava da postoji nešto bitno što se ulijeva u naš unutarnji život, baš kao što svojstva osjetilnih objekata teku u nas kroz naše fizičke organe kada promatramo svojim osjetilima. Tamo u prostoru - tako si govori promatrač osjetilnog svijeta - nalazi se ruža; nije mi strana, jer mi se objavljuje svojom bojom i mirisom. Treba samo biti dovoljno nepristran da sebi kaže, kada u njemu djeluje slobodno osjetilno mišljenje, sasvim prikladno: nešto bitno mi se objavljuje, što u meni veže misao na misao, što tvori misaoni organizam. Ali postoji razlika u osjetima između onoga što promatrač vanjskog osjetilnog svijeta ima u pogledu, i onoga bitnog što se objavljuje u, od osjetila oslobođenom mišljenju. Prvi promatrač osjeća se izvan ruže; onaj tko je posvećen od osjetila oslobođenom mišljenju, osjeća kako se bit objavljuje u njemu, kao da je u njemu samome, osjeća se jedno s njom. Svatko tko, manje ili više svjesno, kao bitno želi prihvatiti samo ono s čime se suočava kao s vanjskom objektom, sigurno neće moći zadržati taj osjećaj: ono što je bitno samo po sebi može mi se objaviti i činjenicom da sam s njim sjedinjen, kao da sam jedno. Da bi se u tom pogledu ispravno vidjelo, mora se moći imati sljedeće unutarnje iskustvo. Mora naučiti razlikovati misaone veze koje se stvaraju vlastitom voljom, i one koje se doživljavaju u sebi, kada se toj volji dopusti da ostane tiha. U potonjem slučaju, tada se može reći: ostajem potpuno miran u sebi; ne iniciram misaone veze; predajem se onome što 'misli u meni'. Tada se s punim pravom može reći: u meni djeluje nešto samo po sebi bitno, baš kao što je opravdano reći: na mene ruža djeluje kada vidim određenu crvenu boju ili osjetim određeni miris. - Nije proturječje u tome da se sadržaj vlastitih misli crpi iz onoga što prenosi duhovni istraživač. Misli su doista već tu kada im se čovjek prepusti; ali se ne mogu misliti ako se u svakom slučaju ponovno ne stvore u duši. Upravo je to važno: duhovni istraživač u svojim slušateljima i čitateljima budi misli koje oni prvo moraju izvući iz sebe, dok onaj koji opisuje osjetilnu stvarnost ukazuje na nešto što slušatelji i čitatelji mogu opažati u osjetilnom svijetu.
(Put koji vodi do mišljenja oslobođenog osjetila, kroz učenja znanosti duha je potpuno siguran. Međutim, postoji i drugi, koji je još sigurniji, i prije svega, precizniji, ali i teži za mnoge ljude. Predstavljen je u mojim knjigama 'Epistemologija Goetheovog svjetonazora' i 'Filozofija slobode'. Ovi spisi odražavaju što ljudska misao može postići kada se mišljenje ne preda dojmovima fizičkog, osjetilnog vanjskog svijeta, već samo sebi. Čisto mišljenje, ne samo ono što se zadrži u sjećanju na osjetilno, tada djeluje unutar čovjeka poput živog bića. U tom pogledu, u ovim spisima ništa nije preuzeto iz samih učenja znanosti duha. Pa ipak, pokazuje se da čisto mišljenje, koje djeluje samo u sebi, može steći uvide u svijet, život i ljude. Ovi spisi stoje na vrlo važnom međustupnju između spoznaje osjetilnog svijeta i spoznaje duhovnog svijeta. Oni nude ono što mišljenje može dobiti kada se uzdigne iznad osjetilnog promatranja, ali ipak izbjegava ulazak u istraživanje duha. Tko god pusti da ovi spisi djeluju na njegovu dušu, već stoji u duhovnom svijetu; samo što mu se taj svijet predstavlja kao svijet misli. Tko god se osjeća sposobnim dopustiti da takva međufaza djeluje na njega, ide sigurnom putem; i time može steći osjećaj za viši svijet koji će donijeti najljepše plodove u vremenima koja dolaze.)
*
Cilj uranjanja (meditacije) u gore opisane simboličke ideje i osjete jest, strogo govoreći, razvoj viših organa percepcije unutar astralnog tijela čovjeka. Oni su u prvom redu stvoreni od supstance ovog astralnog tijela. Ovi novi organi promatranja prenose novi svijet, i u tom novom svijetu čovjek uči sebe spoznati kao novo 'Ja'. Ovi novi organi razlikuju se od organa opažanja osjetilnog fizičkog svijeta po tome što su to aktivni organi. Dok se oko i uho ponašaju pasivno, puštajući svijetlu i zraku da na njih utječu, za duhovno-duševne organe opažanja može se reći, da su dok percipiraju u stalnoj aktivnosti, i da svoje objekte i činjenice u određenom smislu, zahvaćaju s punom sviješću. To daje osjećaj, da je duhovno-duševna spoznaja sjedinjenje s odgovarajućim činjenicama, 'življenje u njima'. - Pojedinačne duhovno-duševne organe koji se formiraju možemo usporedbom nazvati 'lotosovim cvjetovima', što odgovara obliku koji im nadosjetilna svijest (imaginativna) mora dati. (Naravno, mora biti jasno da takva oznaka, nema više veze s materijom, nego što izraz 'krila' ima kada se govori o 'plućnim krilima'). Kroz vrlo specifične unutarnje kontemplacije, na astralno tijelo se utječe na takav način da se formira jedan ili drugi duhovno-duševni organ, jedan ili drugi 'lotosov cvijet'. Nakon svega objašnjenog u ovoj knjizi, trebalo bi biti suvišno naglašavati da te 'organe promatranja' ne bi trebalo zamišljati kao nešto što je, u predodžbi osjetilne slike, otisak njene stvarnosti. Ti 'organi' su doista nadosjetilni i sastoje se od specifično oblikovane duševne aktivnosti; i postoje samo utoliko, i dok se ta duševna aktivnost prakticira. Kod tih organa, nešto što se može percipirati kao nešto opipljivo, toliko je malo prisutno kod čovjeka, koliko je oko njega 'magla' kada misli. Svatko tko nadosjetilno, želi sebi predočiti kao nešto u potpunosti osjetilno, nailaziti će na nesporazume. Unatoč suvišnosti ove primjedbe, ona se ovdje može uključiti jer uvijek postoje zagovornici nadosjetilnog koji u svojim predodžbama uvijek žele imati samo osjetilno; i zato što uvijek postoje protivnici nadosjetilnog znanja koji vjeruju da duhovni istraživač govori o 'lotosovim cvjetovima' kao da su to suptilni, opipljivi oblici. Svaka pravilna meditacija prakticirana s ciljem imaginativne spoznaje, ima svoj učinak na jedan ili drugi organ. (U mojoj knjizi 'Kako se stječe uvid u više svjetove?', opisane su specifične vježbe koje utječu na jedan ili drugi organ.) Pravilna obuka organizira pojedinačne vježbe duhovnog učenika i poreda ih u niz, tako da se organi mogu razvijati pojedinačno ili sekvencijalno. Ova obuka zahtijeva puno strpljenja i ustrajnosti od strane duhovnog učenika. Stupanj strpljenja koji se stječe uobičajenim životnim uvjetima, neće biti dovoljan. Jer potrebno je dugo, često jako, jako dugo, dok se organi ne razviju dovoljno da ih duhovni učenik može koristiti za percepciju u višem svijetu. U tom trenutku za njega se događa ono što se naziva prosvjetljenjem, za razliku od pripreme ili pročišćenja koje se sastoji u vježbama za razvoj organa. (Izraz 'pročišćenje' se koristi jer se učenik, kroz odgovarajuće vježbe, pročišćava od svega što dolazi samo iz svijeta osjetilnog promatranja, za određeno područje svog unutarnjeg života.) Svakako se može dogoditi da, čak i prije pravog prosvjetljenja, osoba više puta prima 'bljeskove svjetlosti' iz višeg svijeta. Takve bljeskove treba prihvatiti sa zahvalnošću. Oni ga doista mogu učiniti svjedokom duhovnog svijeta. Ali ne bi trebao pokleknuti čak ni ako to nije slučaj tijekom njegovog pripremnog razdoblja, koje se može činiti predugim. Svatko tko može postati nestrpljiv 'jer još ništa ne vidi', još nije stekao pravi odnos prema višem svijetu. Potonje mogu shvatiti samo oni za koje vježbe koje rade kroz trening, mogu biti nešto poput 'same sebi svrha'. Ova praksa je, uistinu, rad na nečem duhovnom i duševnom, naime na vlastitom astralnom tijelu. I čovjek može 'osjetiti', čak i ako 'ništa ne vidi': 'radim duhovno-duševno'. Samo ako od početka formirate određeno mišljenje o tome što zapravo želite 'vidjeti', nećete imati taj osjećaj. Tada ćete uzeti za nešto beznačajno, ono što je uistinu nešto neizmjerno značajno. Ali trebali biste obratiti suptilnu pažnju na sve što doživljavate tijekom svoje prakse, što je tako fundamentalno drugačije od svih iskustava u osjetilnom svijetu. Tada će se primijetiti da se u svom astralnom tijelu ne radi kao da je to ravnodušna supstanca, već da u njemu živi potpuno drugačiji svijet, o kojem se kroz osjetilni život ne zna ništa. Na astralnom tijelu rade viša bića, baš kao što fizički osjetilni svijet djeluje na fizičko tijelo. I čovjek viši život 'susreće' u vlastitom astralnom tijelu, ako se samo ne zatvori pred njim. Ako netko stalno sebi ponavlja: 'ništa ne opažam', onda je obično slučaj da je zamislio da ta percepcija mora izgledati ovako ili onako; i budući da tada ne vidi ono što zamišlja da mora vidjeti, kaže: 'ništa ne vidim'.
Ali tko god stekne pravi stav prema obuci, sve će više u toj praksi pronalaziti nešto što voli zbog nje same. Ali onda zna da kroz samu praksu stoji u duhovno-duševnom svijetu i strpljivo i predano čeka što će se dalje odvijati. Taj se stav kod duhovnog učenika najbolje može izraziti riječima: 'Želim raditi sve vježbe koje su mi prikladne i znam da će mi u prikladno vrijeme doći sve što mi je važno. Ne zahtijevam to nestrpljivo; ali sam uvijek spreman da to primim'. Tome se ne može prigovoriti: 'od duhovnog učenika se očekuje da tapka u mraku, možda neizmjerno dugo; jer da je na dobrom putu sa svojom praksom može mu postati očito tek kada se postigne uspjeh'. Međutim, nije slučaj da samo uspjeh može donijeti spoznaju o ispravnosti prakse. Ako učenik ispravno pristupi vježbama, tada mu zadovoljstvo koje doživljava od same prakse, a ne sam uspjeh, daje jasnoću da nešto radi ispravno. Ispravna praksa u području duhovnog treninga, povezana je sa zadovoljstvom koje nije puko zadovoljstvo, već spoznaja. Naime, spoznaja: radim nešto što vidim da me vodi naprijed u pravom smjeru. Svaki duhovni učenik može imati ovu spoznaju u bilo kojem trenutku, ako samo pazi na suptilna iskustva. Ako ne primjeni ovu pažnju, jednostavno prolazi pored iskustava, poput pješaka izgubljenog u mislima koji ne vidi drveće s obje strane puta, iako bi ga vidio da s pažnjom usmjeri svoj pogled prema njemu. - Nimalo nije poželjno ubrzavati dolazak bilo kakvog uspjeha, osim onog koji uvijek proizlazi iz prakse. Jer to bi lako mogao biti samo manji dio onoga što bi se zapravo trebalo dogoditi. Što se tiče duhovnog razvoja, djelomični uspjeh često je razlog značajnog kašnjenja u punom uspjehu. Kretanje pod takvim oblicima duhovnog života koji odgovaraju djelomičnom uspjehu, otupljuje utjecaj sila koje vode do viših točaka razvoja. A dobitak postignut 'zavirivanjem' u duhovni svijet samo je prividan; jer to zavirivanje u njega ne može donijeti istinu, već samo iluzije.
*
Duhovno-duševni organi, lotosovi cvjetovi, razvijaju se na takav način, da se nadosjetilnoj svijesti osobe koja se podvrgava obuci, čine kao da se nalaze u blizini određenih fizičkih tjelesnih organa. Od niza tih duševnih organa ovdje treba spomenuti sljedeće: onaj koji se osjeća kao blizu sredine između obrva (takozvani dvolatični lotosov cvijet), onaj u području grkljana (šesnaestolatični lotosov cvijet), treći u području srca (dvanaestolatični lotosov cvijet), četvrti u području želuca. Drugi takvi organi pojavljuju se u blizini drugih fizičkih dijelova tijela. (Nazivi 'dvolatični' ili 'šesnaestolatični' mogu se koristiti, jer se dotični organi mogu usporediti s cvijećem s odgovarajućim brojem latica.)
Lotusovi cvjetovi postaju svjesni u astralnom tijelu. U trenutku kada je netko razvio jednog ili drugog, on također zna da ih ima. Osjeća da ih može koristiti i da njihovom upotrebom zaista ulazi u viši svijet. Dojmovi koje prima iz ovog svijeta, u mnogim su aspektima još uvijek slični onima iz fizičkog osjetilnog. Svatko tko imaginativno percipira, moći će govoriti o novom, višem svijetu, opisujući dojmove kao osjete topline ili hladnoće, percepcije zvuka ili riječi, učinke svijetla i boje. Jer ih doživljava kao takve. Međutim, svjestan je da te percepcije izražavaju nešto drugačije u imaginativnom svijetu nego u stvarnom osjetilnom. Prepoznaje da iza njih ne leže fizičko materijalni uzroci, već duševno-duhovni. Kada doživi nešto poput dojma topline, naprimjer, ne pripisuje to vrućem komadu željeza, već to smatra proizvodom duševnog procesa kakav je prije poznavao samo u svom unutarnjem duševnom procesu. Zna da iza imaginativnih percepcija leže duševne i duhovne stvari i procesi, baš kao što iza fizičkih percepcija leže materijalna fizička bića i činjenice. - Uz ovu sličnost između imaginativnog i fizičkog svijeta, postoji značajna razlika. U fizičkom svijetu prisutno je nešto što se u imaginativnom svijetu pojavljuje sasvim drugačije. U tome se može promatrati kontinuirano nastajanje i propadanje stvari, između rađanja i smrti. U imaginativnom svijetu ovu pojavu zamjenjuje kontinuirana transformacija jednog u drugo. Naprimjer, u fizičkom svijetu vidi se biljka kako vene. U imaginativnom svijetu, u istoj mjeri, otkriva se pojava drugog oblika, fizički neprimjetnog, u koji se biljka koja vene postupno transformira. Kada biljka vene, na njenom mjestu postoji taj oblik, potpuno razvijen. Rođenje i smrt su predodžbe, koje gube svoje značenje u imaginativnom svijetu. Zamjenjuje ih koncept transformacije jednog u drugo. - Budući da je to tako, istine o suštini čovjeka, koje su u ovoj knjizi priopćene u poglavlju 'Suština čovječanstva', postaju dostupne imaginativnoj spoznaji. Za fizičku osjetilnu percepciju, samo su procesi fizičkog tijela opažajni. Oni se odvijaju u 'oblasti rođenja i smrti'. Ostali članovi ljudske prirode: životno tijelo, tijelo osjećaja i 'Ja', podliježu zakonu transformacije, a njihova percepcija je dostupna imaginativnoj spoznaji. Oni koji su napredovali do ove točke percipiraju, kako se ono što smrću nastavlja živjeti u drugom obliku egzistencije, takoreći, oslobađa iz fizičkog tijela.
Razvoj, međutim, ne staje unutar imaginativnog svijeta. Čovjek koji bi želio ostati tamo, doista bi percipirao bića koja prolaze kroz transformaciju; ali ne bi mogao interpretirati procese transformacije, ne bi se mogao orijentirati u novostečenom svijetu. Imaginativni svijet je nemirna oblast. U njemu svugdje postoji samo kretanje i transformacija; nigdje nema točke mirovanja. - Ljudi takve točke mirovanja dosežu tek kada se razviju iznad stupnja imaginativne spoznaje, do onoga što se može nazvati 'spoznaja kroz inspiraciju'. - Nije nužno da se netko tko traži znanje o nadosjetilnom svijetu razvija na način, da prvo u potpunosti stekne imaginativnu spoznaju, a tek onda napreduje do 'inspiracije'. Njegove vježbe mogu se organizirati tako da ono što vodi imaginaciji i ono što vodi inspiraciji, koegzistiraju. Nakon određenog vremena, ući će u viši svijet, u kojem ne samo da opaža, već u kojem se može i orijentirati i koji razumije kako interpretirati. Međutim, u pravilu će se napredak postići na način, da se duhovni učenik prvo susretne s nekim pojavama imaginativnog svijeta, a nakon nekog vremena u sebi dobije osjećaj: sada se počinjem i orijentirati. - Ipak, svijet inspiracije je nešto potpuno novo u usporedbi sa svijetom puke imaginacije. Kroz to čovjek opaža transformaciju jednog procesa u drugi, kroz prvi, čovjek uči o unutarnjim kvalitetama bića koja prolaze kroz transformaciju. Kroz imaginaciju, čovjek spoznaje duševni izraz bića; kroz inspiraciju, prodire u njihovu unutarnju duhovnost. Iznad svega, čovjek spoznaje mnoštvo duhovnih entiteta i odnose jednih prema drugima. U fizičkom osjetilnom svijetu, doista imamo posla s mnoštvom različitih bića; u svijetu inspiracije to mnoštvo je drugačijeg karaktera. Svako biće postoji u vrlo specifičnim odnosima s drugima, ne kroz vanjske utjecaje, kao u fizičkom svijetu, već kroz svoju unutarnju konstituciju. Kada se u svijetu inspiracije percipira biće, ne opaža se vanjski utjecaj na drugo koji bi se mogao usporediti s učinkom jednog fizičkog bića na drugo, već odnos između jednog i drugog kroz unutarnju konstituciju dvaju bića. Taj se odnos može usporediti s onim u fizičkom svijetu ako se odabere odnos između pojedinačnih glasova ili slova riječi. Ako ispred sebe imamo riječ 'čovjek', to je uzrokovano skladom glasova: č-o-v-j-e-k'. Ne postoji impuls ili drugi vanjski utjecaj koji prelazi od 'č' do 'o', naprimjer, već oba glasa djeluju zajedno, unutar cjeline kroz svoju unutarnju prirodu. Stoga se promatranje u svijetu inspiracije može usporediti samo s čitanjem; a bića u ovom svijetu utječu na promatrača poput likova o kojima može učiti i čiji mu se odnosi moraju otkriti poput nadosjetilnog pisma. Znanost duha može koristiti i usporedbus, i spoznaju putem inspiracije nazvati 'čitanjem skrivenog pisma'.
Kako se čita ovo 'skriveno pismo' i kako se može prenijeti ono što je pročitano, sada će biti objašnjeno s referencama na prethodna poglavlja ove knjige. Prvo je opisana suština čovjeka, onako kako je izgrađen od različitih članova. Zatim je pokazano kako kozmičko biće, iz kojeg se čovjek razvija, prolazi kroz različita stanja: stanja Saturna, Sunca, Mjeseca i Zemlje. Percepcije, putem kojih se mogu prepoznati članovi čovjeka, s jedne strane, i stanja Zemlje i njene uzastopne transformacije s druge strane, dostupne su imaginativnoj spoznaji. Sada je, međutim, potrebno dalje spoznati odnose koji postoje između stanja Saturna i čovjekovog fizičkog tijela, stanja Sunca i eterskog tijela, i tako dalje. Pokazano nam je da je klica fizičkog tijela čovjeka nastala tijekom stanja Saturna, i da se zatim dalje razvijala do svog današnjeg oblika tijekom stanja Sunca, Mjeseca i Zemlje. Naprimjer, bilo je potrebno istaknuti i promjene koje su se dogodile u čovjeku kada se Sunce odvojilo od Zemlje, te da se slično dogodilo i s Mjesecom. Također je bilo potrebno priopćiti što je utjecalo na takve promjene u ljudima, kakve su izražene u transformacijama tijekom atlantskog razdoblja, kakve su izražene u uzastopnim razdobljima, indijskom, drevnom perzijskom, egipatskom i tako dalje. Opis tih veza ne proizlazi iz imaginativne percepcije, već iz spoznaje kroz inspiraciju, iz čitanja skrivenog pisma. Za ovo čitanje, imaginativne percepcije su poput slova ili zvukova. Međutim, ovo 'čitanje' nije potrebno samo za prosvjetljenja poput ovih upravo opisanih. Čak se ni cijeli životni vijek čovjeka ne bi mogao razumjeti ako bi se promatrao isključivo kroz imaginativno znanje. Svakako bi se shvatilo kako se, smrću, duševno-duhovni članovi odvajaju od onoga što ostaje u fizičkom svijetu; ali ne bi se razumio odnos između onoga što se događa čovjeku nakon smrti, i stanja koja su prethodila i koja slijede, ako se ne bi moglo orijentirati unutar onoga što se imaginativno percipira. Bez spoznaje kroz inspiraciju, imaginativni svijet bi ostao poput rukopisa u koji se zuri, ali se ne može pročitati.
Kada duhovni učenik napreduje od imaginacije do inspiracije, ubrzo mu postaje jasno koliko bi bilo pogrešno odreći se razumijevanja velikih svjetskih pojava, i ograničiti se samo na one činjenice koje se, u određenom smislu, najizravnijeg čovjekovog interesa. Onaj tko nije upućen u ova pitanja, mogao bi s pravom reći sljedeće: 'Izgleda mi da je važno saznati jedino o sudbini čovjekove duše nakon smrti; ako mi netko kaže nešto o tome, to mi je dovoljno: zašto znanost duha predstavlja takve endemske stvari kao što su stanje Saturna, Sunca, odvajanje Sunca, Mjeseca i tako dalje?' Ali netko tko je pravilno upućen u ove stvari, može naučiti da se istinsko znanje o onome što je doživljeno, ne može postići bez razumijevanja onoga što izgleda nepotrebno. Opis stanja čovjeka nakon smrti, ostaje potpuno nerazumljiv i bezvrijedan, ako se ne može povezati s konceptima izvedenim iz egzistencijalnih stvari. Čak i najjednostavnije promatranje osobe koja posjeduje nadosjetilno znanje, zahtijeva njeno poznavanje takvih stvari. Naprimjer, kada biljka prelazi iz stanja cvjetanja u stanje davanja ploda, nadosjetilno promatrač vidi transformaciju koja se događa u astralnom entitetu, koji je tijekom cvjetanja prekrio i obavio biljku poput oblaka odozgo. Da se nije dogodila oplodnja, ovaj astralni entitet bi prešao u potpuno drugačiji oblik od onog koji je poprimio kao rezultat oplodnje. Sada, cijeli proces percipiran nadosjetilnim promatranjem, razumije se ako se njegovu prirodu naučilo razumjeti kroz taj veliki kozmički proces koji se dogodio sa Zemljom i svim njezinim stanovnicima u vrijeme odvajanja od Sunca. Prije oplodnje, biljka se nalazi u stanju sličnom cijeloj Zemlji prije odvajanja od Sunca. Nakon oplodnje, cvijet biljke izgleda kao što je Zemlja bila kada se Sunce odvojilo, i lunarne sile su još uvijek bile u njoj. Ako je netko usvojio predodžbe koje se mogu dobiti odvajanjem Sunca, ispravno će protumačiti proces oplodnje biljke rekavši: biljka je prije oplodnje u stanju Sunca, a nakon nje u stanju Mjeseca. Apsolutno je istina da se čak i najmanji proces u svijetu može razumjeti, samo ako se prepozna kao odraz većih kozmičkih procesa. U suprotnom, ostaje po svojoj prirodi neshvatljiv, kao što Rafaelova Madona ostaje za nekoga tko može vidjeti samo malo plavo mjesto dok je sve ostalo prekriveno. - Sve što se događa u ljudima, odraz je velikih kozmičkih procesa koji imaju veze s njegovom egzistencijom. Ako netko želi razumjeti opažanja nadosjetilne svijesti u vezi s pojavama između rođenja i smrti, te ponovno od smrti do novog rođenja, to može učiniti ako je stekao sposobnost dešifriranja imaginativnih opažanja kroz predodžbe koje je stekao promišljajući velike kozmičke procese. - Ova kontemplacija pruža ključ za razumijevanje ljudskog života. Stoga je, u smislu znanosti duha, razmatranje Saturna, Sunca, Mjeseca i tako dalje, istovremeno razmatranje čovjeka.
Kroz inspiraciju, čovjek postiže prepoznavanje odnosa između bića višeg svijeta. Kroz daljnju razinu spoznaje, postaje moguće prepoznati ta bića u njihovoj nutrini. Ova razina spoznaje može se nazvati intuitivnom spoznajom. (Intuicija je riječ koja se u svakodnevnom životu zloupotrebljava za nejasan, neodređen uvid u stvar, za vrstu ideje koja ponekad odgovara istini, ali čiju se legitimnost u prvom redu ne može dokazati. Ono što se ovdje misli, naravno, nema nikakve veze s ovom vrstom 'intuicije'. Intuicija ovdje označava spoznaju najviše, najsvjetlije jasnoće, čija je legitimnost, jednom kada je se posjeduje, u punom smislu svjesna.) - Prepoznati osjetilno biće, znači stajati izvan njega, i prosuđivati ga po vanjskim dojmovima. Poznavati duhovno biće putem intuicije znači potpuno postati jedno s njim, sjediniti se s njegovom nutrinom. Duhovni učenik se korak po korak uspinje do takve spoznaje. Imaginacija ga vodi do toga da više ne osjeća percepcije kao vanjske kvalitete bića, već da u njima prepoznaje emanacije duševno-duhovnog; inspiracija ga vodi dalje u nutrinu bića: kroz to uči razumjeti što su ta bića jedno drugome; intuicijom prodire u sama bića. - Ponovno, značaj intuicije može se pokazati iz objašnjenja u samoj ovoj knjizi. U prethodnim poglavljima nije se raspravljalo samo o tome kako se odvija evolucija Saturna, Sunca, Mjeseca i tako dalje, već je navedeno da u tom procesu sudjeluju i bića na najrazličitije načine. Spomenuta su Prijestolja ili Duhovi volje, Duhovi mudrosti, Kretanja i tako dalje. U razvoju Zemlje govorilo se o duhovima Lucifera, Ahrimana. Struktura kozmosa pratila se do bića koja u njemu sudjeluju. Ono što se o tim bićima može naučiti stječe se intuitivnom spoznajom. To je također potrebno ako se želi razumjeti tijek ljudskog života. Ono što se nakon smrti odvaja od fizičkog tijela čovjeka, prolazi kroz različita stanja u narednom periodu. Stanja odmah nakon smrti još bi se donekle i mogla opisati pomoću imaginativne spoznaje. Međutim, ono što se tada događa kada čovjek napreduje u vremenu između smrti i novog rođenja, imaginaciji bi ostalo potpuno neshvatljivo bez pomoći inspiracije. Samo inspiracija može istražiti što se može reći o životu čovjeka nakon pročišćenja u 'zemlji duha'. Ali onda se pojavi nešto za što inspiracija više nije dovoljna, gdje, takoreći, gubi nit razumijevanja. Između smrti i novog rođenja postoji vrijeme, kada je čovjek dostupan samo intuiciji. - Ovaj dio čovjeka, međutim, uvijek je unutar čovjeka; i ako neko netko čovjeka želi razumjeti u njegovom istinskom unutarnjem biću, mora ga tražiti i pomoću intuicije u vremenu između rođenja i smrti. Tko želi razumjeti čovjeka samo putem imaginacije i inspiracije, zaobilazi same najdublje procese čovjeka, koji se odvijaju od utjelovljenja do utjelovljenja. Stoga, samo intuitivna spoznaja omogućuje pravilno istraživanje ponovljenih zemaljskih života i karme. Sve što se treba priopćiti kao istina o tim procesima mora proizaći iz istraživanja putem intuitivne spoznaje. - I ako čovjek želi spoznati sebe u svojoj nutrini, to može učiniti samo putem intuicije. Intuicijom opaža ono što u njemu prelazi iz zemaljskog života u zemaljski život.
*
I spoznaju kroz inspiraciju i intuiciju, čovjek može steći samo kroz duševno-duhovne vježbe. One su slične onima opisanim kao 'unutarnja kontemplacija' (meditacija) za postizanje imaginacije. Međutim, dok se u vježbama koje vode do imaginacije, odvija veza s dojmovima osjetilnog fizičkog svijeta, u vježbama za inspiraciju ta veza mora sve više nestajati. Da bismo razjasnili što se mora dogoditi, ponovno razmotrimo simbol Ružinog križa. Ako u to uronite, pred sobom imate sliku čiji su dijelovi preuzeti iz dojmova osjetilnog svijeta: crna boja križa, ruže i tako dalje. Međutim, kombiniranje tih dijelova u Ružin križ, nije uzeto iz osjetilnog fizičkog svijeta. Ako duhovni učenik sada pokuša potpuno ukloniti crni križ i crvene ruže iz svoje svijesti, kao slike stvarnih osjetilnih objekata, i u svojoj duši zadržati samo onu duhovnu aktivnost koja je sastavila te dijelove, tada ima sredstvo za takvu meditaciju, koja ga postupno vodi do inspiracije. Treba se zapitati nešto poput ovoga: što sam u sebi učinio da bih spojio križ i ružu u simbol? Želim se držati onoga što sam učinio (vlastiti duševni proces); ali želim pustiti da sama slika nestane iz svijesti. Tada želim u sebi osjetiti sve što je moja duša učinila da bi pobudila sliku, ali samu sliku ne želim zamišljati. Želim u potpunosti živjeti unutra u vlastitoj aktivnosti koja je stvorila sliku. Stoga ne želim uroniti u sliku, već u vlastitu aktivnost duše koja stvara sliku. Takvo uranjanje mora se poduzeti s obzirom na mnoge simbole. To potom vodi do spoznaje kroz inspiraciju. Drugi primjer bio bi ovaj: čovjek uroni u sliku biljke koja nastaje i raspada se. Pušta da se u duši pojavi slika biljke koja se postupno razvija, kako niče iz sjemena, kako razvija list za listom, dok ne procvjeta i ne donese plod. Zatim opet, kako počinje venuti, dok se potpuno ne rastopi. Uranjanjem u takvu sliku postupno se postiže osjećaj nastajanja i nestajanja, za koji je biljka samo slika. Iz tog osjećaja, ako se praksa uporno nastavi, mogu se razviti imaginacije te transformacije koje su u osnovi fizičkog nastajanja i propadanja. Ako se želi postići odgovarajuća inspiracija, vježbu treba izvoditi drugačije. Mora se promišljati o vlastitoj duševnoj aktivnosti, koja je iz slike biljke dobila predodžbu nastajanja i propadanja. Sada treba pustiti da biljka potpuno nestane iz svijesti i uroniti samo u ono što smo sami napravili iznutra. Samo kroz takve vježbe moguć je uspon do inspiracije. U početku, duhovnom učeniku neće biti sasvim lako u potpunosti razumjeti kako pristupiti takvoj vježbi. To proizlazi iz činjenice, da čovjek koji je navikao pustiti da mu unutarnji život bude određen vanjskim dojmovima, odmah postaje nesiguran i kolebljiv kada se od njega traži da razvije duševni život koji je izgubio svaku vezu s vanjskim dojmovima. U još većoj mjeri nego kod stjecanja imaginacije, duhovnom učeniku u vezi s ovim vježbama inspiracije, treba biti jasno da ih treba provoditi samo ako istovremeno poduzme sve mjere opreza koje dovode do očuvanja i jačanja prosuđivanja, života osjećaja i karaktera. Ako poduzme ove mjere opreza, postići će dvostruki uspjeh. Prvo, kroz vježbe neće izgubiti ravnotežu svoje osobnosti tijekom nadosjetilnog pogleda; drugo, istovremeno će steći sposobnost da uistinu izvrši ono što se u tim vježbama traži. Može se reći da su ove vježbe teške, samo dok se još nije steklo vrlo specifično stanje duše, vrlo specifični osjećaji i senzacije. Oni koji strpljivo i uporno u svojoj duši njeguju one unutarnje osobine koje pogoduju pojavi nadosjetilnih uvida, uskoro će steći razumijevanje i sposobnost za vježbe. Oni koji se naviknu na čestu introspekciju, tako da se manje bave razmišljanjem o sebi, a više tihim organiziranjem i obradom iskustava koja su stekli u životu, mnogo će dobiti. Vidjet će da se njihove predodžbe i osjećaji obogaćuju kada jedno životno iskustvo povezuju s drugim. Postat će svjesni, u kojoj mjeri uče nove stvari, ne samo kroz dojmove i nova iskustva, već i puštajući stare da djeluju u njima. A tko to čini tako što pušta svojim iskustvima, čak i stečenim mišljenjima, da se međusobno isprepliću kao da on sam, sa svojim simpatijama i antipatijama, sa svojim osobnim interesima i osjećajima, uopće nije prisutan, pripremit će posebno plodno tlo za moći nadosjetilne spoznaje. Oni će uistinu razviti, ono što se može nazvati bogatim unutarnjim životom. Međutim, ono najvažnije jest ravnoteža i uravnoteženost duševnih osobina. Kada se čovjek posveti određenoj duševnoj aktivnosti, prelako je sklon pasti u jednostranost. Stoga, kada postane svjestan prednosti unutarnjeg promišljanja i boravka u vlastitom svijetu predodžbi, može razviti sklonost da se sve više zatvara pred dojmovima vanjskog svijeta. Ali to vodi do isušivanja i pustošenja unutarnjeg života. Najdalje stiže onaj tko, osim što se može povući u sebe, održava i otvorenu prijemčivost za sve dojmove vanjskog svijeta. I ne treba razmišljati samo o takozvanim značajnim dojmovima, naprotiv, svaki čovjek u svakoj situaciji može iskusiti dovoljno - čak i unutar skromna četiri zida - ako samo drži svoja osjetila prijemčivim. Ne treba tražiti iskustva; ona su posvuda. - Način na koji se iskustva obrađuju u čovjekovoj duši također je od posebne važnosti. Naprimjer, netko može doživjeti da osoba kojoj se on ili drugi dive, ima ovu ili onu karakteristiku, koju mora opisati kao manu karaktera. Takvo iskustvo može potaknuti promišljanje na dva načina. Može si jednostavno reći: sada kada sam to shvatio, tu osobu više ne mogu cijeniti na isti način kao prije. Ili si može postaviti pitanje: kako je moguće da cijenjena osoba pati od te mane? Kako mogu sebi predočiti da ta mana nije samo mana, već nešto uzrokovano životom te osobe, možda upravo kao i njezine velike osobine? Čovjek koji si postavlja ta pitanja, možda će doći do zaključka, da se njeno poštovanje ne može ni najmanje umanjiti uočavanjem mane. Iz takvog rezultata uvijek će se nešto naučiti, nešto će se dodati razumijevanju života. Sada bi bilo pogrešno za nekoga tko bi, zbog vrlina u pogledu na život, dopustio da ga takve vrline zavedu, da opravdava sve stvari kod ljudi ili stvari s kojima dijeli sklonosti, ili čak da usvoji naviku ignoriranja svega što je vrijedno kritike, jer je to korisno za unutarnji razvoj. Potonje nije slučaj ako netko iznutra primi poticaj, ne samo da kritizira pogreške, već da ih razumije; već ako samo takvo ponašanje zahtijeva sam taj slučaj, bez obzira na to što onaj tko sudi time dobiva ili gubi. Apsolutno je istina: ne može se učiti osuđujući grešku, već samo razumijevajući je. Ali svatko tko bi htio isključiti nezadovoljstvo radi razumijevanja, ne bi daleko dogurao. I ovdje se ne radi o jednostranosti u jednom ili drugom smjeru, već o skladu i ravnoteži duševnih snaga. - I to posebno vrijedi za osobinu duše koja je od izvanredne važnosti za ljudski razvoj: za ono što se naziva osjećajem odanosti. Tko god u sebi njeguje taj osjećaj, ili ga posjeduje od samog početka putem sretnog dara prirode, ima plodno tlo za moći nadosjetilne spoznaje. Tko god je u djetinjstvu i mladosti bio u stanju s predanim divljenjem gledati pojedine osobe i uzvišene ideale, u dubini svoje duše posjeduje nešto u čemu se posebno dobro mogu razvijati nadosjetilni uvidi. I svatko tko, sa zrelim rasuđivanjem u kasnijoj životnoj dobi, gleda zvjezdano nebo i s potpunom predanošću se divi otkrivenju viših sila, to ga čini zrelijim za spoznaju nadosjetilnih svjetova. Isto vrijedi i za one koji su sposobni diviti se silama koje djeluju u ljudskom životu. I nije od male važnosti ako, čak i kao zrela osoba, može imati najviši stupanj poštovanja prema drugima čiju vrijednost sluti ili vjeruje da prepoznaje. Samo tamo gdje takvo poštovanje postoji, može se otvoriti pogled na više svjetove. Onaj tko ne može poštovati, nikada neće osobito napredovati u svojoj spoznaji. Tko odbija cijeniti bilo što u svijetu, zatvoren je za suštinu stvari. - Međutim, tko dopusti da ga zavede osjećaj obožavanja i predanosti, te potpuno ubije zdravu samosvijest i samopouzdanje, griješi protiv zakona ujednačenosti i ravnoteže. Duhovni učenik će neprestano raditi na sebi kako bi postao sve zreliji; ali tada mora imati i povjerenje u vlastitu osobnost, vjerovati da će njegove moći rasti. Tko god dovede prave osjećaje u pravi smjer, sebi će reći: u meni leže skrivene moći, i mogu ih izvući od iznutra. Stoga, gdje vidim nešto što moram cijeniti jer stoji iznad mene, ne moram to samo poštovati, već mogu i vjerovati sebi da ću i ja u sebi razviti sve ono što me čini ravnim ovoj ili onoj osobi koju poštujem.
Što je veća sposobnost čovjeka, da usmjeri pažnju na određene procese u životu, koji mu nisu unaprijed poznati da može imati osobnu prosudbu, to je veća mogućnost da stvori temelje za svoj razvoj prema duhovnim svjetovima. To može ilustrirati primjer. Čovjek se nađe u životnoj situaciji u kojoj može izvršiti, ili se suzdržati od izvođenja određene radnje. Njegov sud mu kaže: učini to. Ali u njegovim osjećajima postoji nešto neobjašnjivo što ga sprječava da to učini. Može biti da čovjek ne obraća pažnju na to nešto neobjašnjivo, već jednostavno izvršava radnju na način koji je primjeren njegovoj prosudbi. Može se dogoditi i da čovjek popusti porivu tog nečeg neobjašnjivog i suzdrži se od djelovanja. Ako zatim dalje istraži stvar, može se ispostaviti da ako bi slijedio svoju prosudbu, da bi uslijedila katastrofa; međutim, da je blagoslov, što je to propustio učiniti. Takvo iskustvo nečije razmišljanje može usmjeriti u vrlo specifičnom smjeru. Može si reći: u meni postoji nešto što me vodi točnije, od stupnja prosuđivanja koji trenutno posjedujem. Moram svoj osjećaj držati otvorenim za ovo 'nešto u meni', za što još nisam sazrio svojim prosuđivanjem. To ima vrlo blagotvoran učinak na dušu, kada čovjek svoju pažnju usmjeri na takve slučajeve u životu. Tada mu se otkriva, kao u zdravoj slutnji, da je u čovjeku još toga osim onoga što trenutno može predvidjeti svojom moći prosuđivanja. Pozornost na to, djeluje na proširenje života duše. Ali i ovdje se može pojaviti jednostranost, i to je ono dubiozno. Svatko tko bi se navikao uvijek eliminirati svoju prosudbu, jer ga 'slutnje' vode na ovo ili ono, mogao bi postati igračka svakakvih neodređenih impulsa. A od takve navike, do manjka prosudbe i praznovjerja, kratka je udaljenost. - Praznovjerje bilo koje vrste, pogubno je za duhovnog učenika. Mogućnost istinskog prodiranja u oblasti duhovnog života, može se steći samo pažljivom obranom od praznovjerja, fantazije i sanjarenja. U duhovni svijet se ne ulazi na pravi način, ako je netko sretan što negdje iskusi proces koji 'ljudska predodžba ne može dokučiti'. Sklonost 'neobjašnjivom' zasigurno nikoga ne čini duhovnim učenikom. Mora se potpuno napustiti predrasuda da je 'mistik, netko tko pretpostavlja nešto neobjašnjivo i neistraživo u svijetu' kada god se to čini prikladnim. Pravi osjećaj za duhovnog učenika je, prepoznavati skrivene sile i entitete posvuda; ali i pretpostaviti da se neistraženo može istražiti, ako su prisutne potrebne moći.
Postoji određena dispozicija duše koja je važna duhovnom učeniku, u svakoj fazi njegova razvoja. Sastoji se u tome da se njegov nagon za znanjem ne usmjerava jednostrano tako da se uvijek usredotočuje na: kako se može odgovoriti na ovo ili ono pitanje?, već na: kako da razvijem ovu ili onu sposobnost u sebi? Nakon što se ova ili ona sposobnost razvije, kroz strpljiv unutarnji rad na sebi, odgovori na određena pitanja doći će čovjeku. Duhovni učenici uvijek će njegovati ovo raspoloženje duše. To će ih voditi da rade na sebi, da sve više sazrijevaju, i da se odupiru pokušajima nametanja odgovora na određena pitanja. Čekat će dok im takvi odgovori ne dođu. - Ali oni koji se naviknu na jednostranost u tom pogledu, neće postići pravi napredak. Duhovni učenik može također imati osjećaj da će u određenom trenutku, u mjeri vlastitih moći, moći odgovoriti čak i na najdublja pitanja. Dakle, i ovdje dosljednost i ravnoteža duševnog raspoloženja igraju značajnu ulogu.
Moglo bi se raspravljati o mnogim drugim osobinama duše, čije je njegovanje i razvoj korisno, ako duhovni učenik kroz vježbe teži inspiraciji. U svemu tome treba naglasiti da su uravnoteženost i ravnoteža osobine duše koje su važne. One pripremaju razumijevanje i sposobnost za opisane vježbe koje se moraju poduzeti kako bi se postigla inspiracija.
Vježbe za intuiciju zahtijevaju da duhovni učenik, ne samo da iz svoje svijesti ukloni slike kojima se posvetio postizanju imaginacije, već i život vlastite duševne aktivnosti, u koju se uronio kako bi stekao inspiraciju. Tada doslovno ne bi trebao imati ništa od prethodno poznatog vanjskog ili unutarnjeg iskustva u svojoj duši. Ali ako, nakon ovog odbacivanja vanjskih i unutarnjih iskustava, u njegovoj svijesti ne bi bilo ničega - to jest, ako bi mu svijest potpuno nestala i on bi utonuo u nesvijest - prepoznao bi da još nije sazrio za vježbe intuicije; i tada bi morao nastaviti vježbe imaginacije i inspiracije. Dolazi vrijeme kada svijest nije prazna, kada je duša odbacila unutarnja i vanjska iskustva, već kada nakon ovog odbacivanja u svijesti ostane kao učinak, kojem se tada može predati u kontemplaciji, baš kao što se prethodno predao onome što svoje postojanje duguje vanjskim ili unutarnjim dojmovima. Međutim, ovo 'nešto' je posebne vrste. To je nešto uistinu novo u usporedbi sa svim prethodnim iskustvima. Kada čovjek to doživi zna: to prije nisam poznavao. To je percepcija, baš kao što je i pravi zvuk percepcija koju čuje uho; ali to nešto može ući u moju svijest samo putem intuicije, baš kao što zvuk može ući u svijest samo putem uha. Intuicijom se čovjekovim dojmovima oduzima posljednji ostatak osjetilnog fizičkog; za spoznaju leži otvoren duhovni svijet, u obliku koji više nema ništa zajedničko sa svojstvima fizičkog osjetilnog svijeta.
*
Imaginativna spoznaja postiže se oblikovanjem lotosovih cvjetova iz astralnog tijela. Kroz vježbe koje se poduzimaju radi postizanja inspiracije i intuicije, u čovjekovom eterskom ili životnom tijelu nastaju posebni pokreti, oblici i struje koje prije nisu bile prisutne. Upravo su to organi kroz koje čovjek upija sposobnost 'čitanja skrivenog pisma' i onoga što leži iza toga. Za nadosjetilnu spoznaju, promjene u eterskom tijelu osobe koja je postigla inspiraciju i intuiciju, pokazuju se na sljedeći način. Otprilike kao u području blizu fizičkog srca, postaje se svjestan nove središnje točke u eterskom tijelu, koja se razvija u eterski organ. Iz toga, pokreti i struje teku do različitih dijelova ljudskog tijela, na najrazličitije načine. Najvažnije od tih struja idu do lotosovih cvjetova, prolaze kroz njih i njihove pojedinačne latice, a zatim teku prema van, gdje se poput zraka izlijevaju u vanjski prostor. Što je čovjek razvijeniji, to je veće područje oko njega u kojem se te struje mogu percipirati. Međutim, uz pravilnu obuku, središte u području srca se ne razvija odmah na početku. Prvo se priprema. Prvo se u glavi razvija preliminarna središnja točka; ona se zatim pomiče dolje u područje grkljana i konačno se premješta blizu fizičkog srca. Ako bi razvoj bio nepravilan, dotični organ bi se mogao odmah formirati u području srca. Tada bi postojala opasnost da čovjek, umjesto postizanja mirnog, objektivnog nadosjetilnog pogleda, postane entuzijast i fantast. U svom daljnjem razvoju, duhovni učenik postiže sposobnost da razvijene struje i članove svog eterskog tijela učini neovisnima o fizičkom tijelu i da ih samostalno koristi. Lotosovi cvjetovi služe kao instrumenti kojima pokreće etersko tijelo. Prije nego što se to dogodi, međutim, posebne struje i zračenja moraju se formirati po cijeloj periferiji eterskog tijela, okružujući ga poput nježne mreže i pretvarajući ga u samostalnu cjelinu. Kada se to dogodi, pokreti i struje koje se odvijaju u eterskom tijelu, mogu se bez prepreka dodirnuti i povezati s vanjskim duševno-duhovnim svijetom, tako da vanjski duševno-duhovni događaji i unutarnji (oni u čovjekovom eterskom tijelu) teku jedni u druge. Kada se to dogodi, nastupio je trenutak kada čovjek svjesno percipira svijet inspiracije. Ova spoznaja događa se na drugačiji način od spoznaje u odnosu na osjetilno fizički svijet. U potonjem, čovjek prima percepcije putem osjetila, a zatim na temelju tih percepcija formira predodžbe i koncepte. To nije slučaj kod spoznaje putem inspiracije. Ono što se spoznaje prisutno je odmah, u jednom činu; nema promišljanja nakon percepcije. Ono što se tek naknadno stječe u konceptu osjetilnog fizičkog opažanja, daje se istovremeno s percepcijom u inspiraciji. Čovjek bi se stoga stopio u jedinstvo s duševno-duhovnim okruženjem, nesposoban da uopće sebe od njega razlikuje, da nije razvio mrežu u gore opisanom eterskom tijelu.
Kada se izvode vježbe za intuiciju, one utječu ne samo na etersko tijelo, već i na nadosjetilne moći fizičkog tijela. Međutim, ne treba zamišljati da se na ovaj način u fizičkom tijelu događaju učinci koji su dostupni običnom osjetilnom promatranju. To su učinci koje samo nadosjetilna spoznaja može procijeniti. Oni nemaju nikakve veze ni s kakvom vanjskom spoznajom. Nastaju kao rezultat zrelosti svijesti, kada svijest može imati iskustva u intuiciji, iako je od sebe odvojila sva prethodno poznata vanjska i unutarnja iskustva. - Sada su, međutim, iskustva intuicije delikatna, intimna i suptilna; a čovjekovo fizičko tijelo, u sadašnjoj fazi svog razvoja, u usporedbi s tim je grubo. Stoga predstavlja snažnu prepreku vježbama intuicije. Ako se one provode s energijom i ustrajnošću, te s potrebnim unutarnjim mirom, na kraju će se prevladati ogromne prepreke fizičkog tijela. Duhovni učenik to primjećuje postupnim stjecanjem kontrole nad određenim manifestacijama fizičkog tijela koje su se prije događale u potpunosti bez njegove svijesti. Također to primjećuje kratkotrajnim osjećajem potrebe, naprimjer, da regulira svoje disanje (ili sličnu aktivnost) na takav način da ono dođe u svojevrsni sklad ili harmoniju s onim što duša postiže s vježbama ili inače u unutarnjoj kontemplaciji. Ideal razvoja je, da fiziko tijelo ne izvodi nikakve vježbe, čak ni vježbe disanja, već da sve što se mora dogoditi nastaje isključivo kao rezultat čistih vježbi intuicije.
*
Kada se duhovni učenik uzdiže putem prema spoznaji viših svjetova, u određenoj fazi primjećuje da kohezija moći njegove osobnosti, poprima drugačiji oblik nego što ga ima u fizičkom osjetilnom svijetu. U tom svijetu, 'Ja' ostvaruje jedinstvenu interakciju snaga duše, prvenstveno mišljenja, osjećaja i volje. U običnim životnim situacijama, ove tri sposobnosti duše uvijek postoje u određenim odnosima. Naprimjer, netko vidi određenu stvar u vanjskom svijetu. To jest, uz predodžbu o stvari, s određenom nužnošću slijedi osjećaj zadovoljstva ili nezadovoljstva. Netko također stvar može željeti, ili primiti impuls da je promijeni u jednom ili drugom smjeru. To znači: sposobnost želje, i volja se spajaju kako bi formirale predodžbu i osjećaj. To spajanje postiže se ujedinjenjem predodžbe (mišljenja), osjećaja i volje od strane 'Ja' u jedinstvenu cjelinu, čime se unosi red u snage osobnosti. Taj zdravi red bio bi narušen ako bi se 'Ja' pokazalo nemoćnim u tom smjeru, ako bi, naprimjer, željelo krenuti drugim putem od osjećaja ili predodžbe. Čovjek ne bi bio u zdravom raspoloženu duše, ako bi mislio da je ovo ili ono ispravno, a zatim htio nešto za što ne bi vjerovao da je ispravno. Isto bi bilo i kada bi netko ne želio ono što mu se sviđa, već ono što mu se ne sviđa. Sada čovjek primjećuje, da se na putu do višeg znanja mišljenje, osjećanje i volja, zapravo odvajaju, i svako preuzima određenu neovisnost, tako da, naprimjer, određena misao više prirodno ne sili na određeni osjećaj ili volju. Situacija je takva da, iako čovjek može kroz misao nešto ispravno percipirati, da bi došao do osjećaja ili odluke volje, potreban mu je neovisan impuls iznutra. Mišljenje, osjećanje i volja, ne ostaju tri sile koje zrače iz zajedničke 'Ja' središnje točke osobnosti, tijekom nadosjetilne kontemplacije, već postaju neovisni entiteti, takoreći tri osobnosti; i sada čovjek mora još više ojačati vlastito 'Ja', jer nije stvar samo uvesti red u tri sile, nego usmjeriti i voditi tri entiteta. Ali ova podijeljenost može postojati samo tijekom nadosjetilne kontemplacije. I ovdje ponovno postaje očito koliko je važno, uz vježbe za višu obuku, dati i one koje pružaju sigurnost i stabilnost za sposobnost prosuđivanja, život osjećaja i život volje. Jer ako se te kvalitete ne unese sa sobom u viši svijet, uskoro će se vidjeti kako 'Ja' pokazuje slabost i ne može biti pravi vodič misli, osjećaja i volje. Kad bi ta slabost bila prisutna, duša bi bila vučena u različitim smjerovima kao da je vuku tri osobnosti, a njezina unutarnja koherentnost bi prestala. Međutim, ako se razvoj duhovnog učenika odvija ispravno, opisana transformacija sila označava pravi napredak; 'Ja' ostaje vladar nad neovisnim entitetima koji sada tvore njegovu dušu. - U daljnjem tijeku razvoja, naznačeni razvoj se nastavlja. Mišljenje, koje je postalo neovisno, potiče pojavu posebnog četvrtog duševno-duhovnog entiteta, koji se može opisati kao izravan dotok struja u čovjeka, koje su slične mislima. Cijeli svijet tada se pojavljuje kao struktura misli, koja stoji pred čovjekom, poput biljnog ili životinjskog svijeta u fizičkom osjetilnom području. Slično tome, neovisni osjećaj i volja pobuđuju dvije sile u duši, koje unutar nje funkcioniraju kao neovisni entiteti. I dodaje se sedma sila i entitet, koji je sličan vlastitom 'Ja'.
Cijelo ovo iskustvo povezano je s drugim. Prije ulaska u nadosjetilni svijet, čovjek je poznavao mišljenje, osjećanje i volju, samo kao unutarnja iskustva duše. Čim čovjek uđe u nadosjetilni svijet, opaža stvari koje ne izražavaju ono osjetilno fizičko, već duševno-duhovno. Iza svojstava novog svijeta koje sada opaža, stoje duševno-duhovni entiteti. I oni mu se predstavljaju kao vanjski svijet na isti način na koji su se kamenje, biljke i životinje predstavljali njegovim osjetilima u fizičkom osjetilnom području. Duhovni učenik sada može uočiti značajnu razliku između duhovnog svijeta koji mu se otvara, i onog koji je navikao percipirati putem svojih fizičkih osjetila. Biljka osjetilnog svijeta ostaje kakva jest, bez obzira što čovjekova duša osjeća ili misli o njoj. To svakako nije slučaj sa slikama duševno-duhovnog svijeta. One se mijenjaju ovisno o tome što čovjek osjeća ili misli. Time im čovjek daje karakter ovisan o njegovom vlastitom biću. Zamislite određenu sliku koja se pred čovjekom pojavljuje u svijetu imaginacije. Ako je u početku ravnodušan prema njoj, slika se manifestira u određenom obliku. Ali u trenutku kada osjeti zadovoljstvo ili nezadovoljstvo prema slici, ona mijenja svoj oblik. Dakle, slike u prvom redu ne izražavaju nešto što postoji neovisno izvan čovjeka, već odražavaju i ono što sam čovjek jest. U potpunosti su prožete čovjekovom suštinom. Ta bit leži poput vela preko drugih entiteta. Dakle, čak i kada se suoči sa stvarnim entitetom, čovjek ga ne vidi, već svoju vlastitu kreaciju. Dakle, on može pred sobom imati nešto istinito, a ipak percipirati nešto lažno. Doista, to nije slučaj samo s onim što čovjek percipira u svojoj vlastitoj biti; već sve što on jest, utječe na ovaj svijet. Naprimjer, čovjek može imati skrivene sklonosti koje se ne manifestiraju u životu kroz odgoj i karakter; te sklonosti imaju utjecaj u duhovno-duševnom svijetu; i taj svijet stječe svoj prepoznatljiv karakter kroz cijelo biće čovjeka, bez obzira koliko on sam zna ili ne zna o tom biću. - Da bi dalje napredovao od ove faze razvoja, potrebno je da nauči razlikovati sebe od vanjskog duhovnog svijeta. Postaje nužno da nauči eliminirati sve učinke vlastitog 'Ja' na okolni duševno-duhovni svijet. To se može postići samo stjecanjem razumijevanja onoga što sam donosi u svijet. Stoga se radi o posjedovanju istinske, duboke samospoznaje, kako bi se potom čisto percipirao okolni duhovno-duševni svijet. Određene činjenice čovjekova razvoja, nalažu da se takva samospoznaja mora prirodno dogoditi pri ulasku u viši svijet. U svakodnevnom fizičkom osjetilnom svijetu, čovjek razvija svoje 'Ja', svoju samosvijest. To 'Ja' tada djeluje kao središnja točka za sve što čovjeku pripada. Sve njegove sklonosti, simpatije, antipatije, strasti, mišljenja i tako dalje, grupirane su oko ovoga 'Ja'. A to 'Ja' je ujedno i točka privlačenja za ono što se naziva čovjekovom karmom. Kad bi čovjek vidio ovo 'Ja' otkriveno, primijetio bi i da ga u ovoj i sljedećim inkarnacijama moraju zadesiti određene sudbine, ovisno o tome kako je živio u prethodnim inkarnacijama, kako je stekao ovo ili ono. Sa svime što je tako zatvoreno u 'Ja', ono se sada mora pojaviti kao prva slika pred čovjekovom dušom, kada se ova uzdigne u duhovni svijet. Taj dvojnik čovjeka, mora se, prema zakonu duhovnog svijeta, pojaviti prije svega ostalog kao prvi dojam u tom svijetu. Čovjek zakon može lako razumjeti, razmatranjem sljedećeg. U fizičkom osjetilnom životu, čovjek sebe percipira samo u mjeri u kojoj sebe doživljava kroz mišljenje, osjećanje i volju. Međutim, ta percepcija je unutarnja; čovjeku se ne predstavlja na način na koji pred njim stoje kamenje, biljke i životinje. Nadalje, čak i kroz unutarnju percepciju, čovjek samo djelomično upoznaje sebe. Postoji nešto u tome, što ga sprječava u postizanju dublje samospoznaje. Čim ga samospoznaja prisili da prizna neku osobinu i on se ne upušta u nikakvu obmanu o tome, to je poriv da tu osobinu preradi.
Ako se ne prepusti tom porivu, jednostavno skreće pažnju sa sebe i ostaje kakav jest, čime se prirodno lišava i mogućnosti spoznaje sebe relevantnim pogledom. Ali ako se čovjek udubi u sebe, zaroni u vlastitu prirodu i iskreno ispita vlastite kvalitete, ili će ih moći poboljšati ili to neće moći učiniti u svojoj trenutnoj životnoj situaciji. U potonjem slučaju, njegovu će dušu obuzeti osjećaj koji se mora opisati kao sram. Tako doista funkcionira zdrava priroda čovjeka: kroz samospoznaju doživljavamo razne vrste srama. Već taj osjećaj ima vrlo specifičan učinak u običnom životu. Čovjek sa zdravim rasuđivanjem, osigurat će da se ono što ga ispunjava tim osjećajem u njemu, ne manifestira u vanjskim postupcima, da se ne izražava u vanjskim djelima. Sram je dakle sila, koja čovjeka tjera da nešto zaključa u sebi i ne dopusti da postane izvana vidljivo. Kada se o tome pravilno razmisli, postaje razumljivo da duhovno istraživanje, pripisuje daleko opsežnije učinke unutarnjem iskustvu duše koje je usko povezano s osjećajem srama. Ono otkriva da u skrivenim dubinama duše, postoji vrsta skrivenog srama kojeg osoba nije svjesna u svom fizičkom, osjetilnom životu. Međutim, taj skriveni osjećaj djeluje na sličan način kao i izražena manifestacija običnog života: sprječava da se čovjekovo najdublje biće pojavi pred njim kao opažajna slika. Kad taj osjećaj ne bi bio prisutan, čovjek bi percipirao ono što uistinu jest; ne bi samo iznutra doživljavao svoje predodžbe, osjećaje i svoju volju, već bi ih percipirao kao što percipira kamenje, životinje i biljke. Dakle, kod čovjeka, ovaj osjećaj je veo koji čovjeka skriva od njega samog. I s tim istovremeno skriva i cijeli duhovno-duševni svijet. Jer budući da je čovjekovo vlastito unutarnje biće skriveno od njega, on ne može percipirati ono što bi trebao koristiti da razvije alat za razumijevanje duhovnog svijeta; ne može transformirati svoje biće tako da stekne duhovne organe percepcije. - Ali ako čovjek kroz pravilnu obuku radi na stjecanju ovih organa percepcije, tada je prvi utisak koji mu dolazi, utisak o njemu samom. On opaža svog dvojnika. Ta opažanja sebe, neodvojiva su od opažanja ostatka duhovno-duševnog svijeta. U svakodnevnom životu fizičkog osjetilnog svijeta, opisani osjećaj djeluje na način da neprestano zatvara vrata duhovno-duševnog svijeta pred čovjekom. Ako bi čovjek napravio i jedan korak prema prodiranju u ovaj svijet, odmah nastali, ali nesvjesni osjećaj srama, prikriva dio duhovno-duševnog svijeta, koji bi bio otkriven. Međutim, opisane vježbe otključavaju ovaj svijet. Stvar je u tome, što taj skriveni osjećaj djeluje kao veliki dobročinitelj ljudi. Unatoč svemu što čovjek stekne u smislu prosuđivanja, života osjećaja i karaktera, bez duhovne obuke, ne može lako podnijeti percepciju vlastitog bića u njegovom istinskom obliku. Kroz tu percepciju, čovjek bi izgubio osjećaj za sebe, samopouzdanje i samosvijest. Da bi se to spriječilo, mjere opreza koje se poduzimaju uz vježbe za višu spoznaju, usmjerene na njegovu zdravu moć prosuđivanja, osjećaje i karakter, moraju to osigurati. Pravilnom obukom čovjek uči koliko se toga može bez namjere naučiti iz znanosti duha, a također stječe jasnoću o sredstvima samospoznaje i samopromatranja potrebnim za snažno suočavanje sa svojim dvojnikom. Za duhovnog učenika, to znači vidjeti, u drugačijem obliku, sliku svijeta imaginacije s kojom se već upoznao u fizičkom svijetu. Onaj tko je prvo razumio zakon karme u fizičkom svijetu putem svog razuma, neće biti posebno uznemiren kada vidi sjeme svoje sudbine upisane u sliku svog dvojnika. Onaj tko se, putem svojih moći rasuđivanja, upoznao s evolucijom svijeta i čovječanstva, i zna kako su, u određenom trenutku te evolucije, sile Lucifera prodrle u ljudsku dušu, lako će podnijeti kada postane svjestan da su ta luciferska bića, sa svim svojim posljedicama, sadržana u slici njegovog vlastitog bića. - Iz ovoga se, međutim, vidi koliko je nužno da čovjek ne zahtijeva svoj ulazak u duhovni svijet prije nego što je shvatio određene stine o duhovnom svijetu putem običnog prosuđivanja, razvijenog u fizičkom osjetilnom svijetu. Ono što je u ovoj knjizi predstavljeno prije rasprave o 'spoznaji viših svjetova', duhovni učenik bi morao steći normalnim razvojem putem svog običnog prosuđivanja prije nego što osjeti želju da sam uđe u nadosjetilne svjetove.
U školovanju koje zanemaruje sigurnost i stabilnost prosuđivanja, život osjećaja i karakter, može se dogoditi da se učenik suoči s višim svijetom prije nego što je razvio potrebne unutarnje sposobnosti. Tada bi susret s dvojnikom bio opresivan i vodio bi do pogrešaka. Ali ako bi se - što je također moguće - susret u potpunosti izbjegao, i čovjek bi ipak bio uveden u nadosjetilni svijet, tada bi jednako bio nesposoban ovaj svijet prepoznati u njegovom pravom obliku. Jer bilo bi mu potpuno nemoguće razlikovati ono što u stvarima vidi, od onoga što one uistinu jesu. To razlikovanje je moguće samo kada čovjek percipira vlastito biće kao sliku po sebi, čime od okoline odvaja sve što proizlazi iz vlastite nutrine. - Utjecaj dvojnika na život čovjeka u fizičkom osjetilnom svijetu je takav da se, kroz karakterističan osjećaj srama, odmah čini nevidljivim kada se čovjek približi duševno-duhovnom svijetu. Čineći to, međutim, on također skriva cijeli ovaj svijet. Poput 'čuvara', stoji pred ovim svijetom, uskraćujući ulaz onima koji za njega još nisu spremni. Stoga ga se može nazvati 'Čuvar praga koji je pred duhovno-duševnim svijetom'. - Osim opisanog ulaska u nadosjetilni svijet, čovjek se susreće s ovim 'Čuvarom praga' i kada prolazi kroz fizičku smrt. I on se postupno otkriva u tijeku života, u duševno-duhovnom razvoju između smrti i novog rođenja. Tamo, međutim, susret čovjeka ne može tlačiti, jer je svjestan drugih svjetova osim onog u životu između rođenja i smrti.
Ako bi čovjek ušao u duhovno-duševni svijet bez susreta s 'Čuvarom praga', mogao bi biti žrtva jedne obmane za drugom. Jer nikada ne bi mogao razlikovati što sam donosi u ovaj svijet, a što mu uistinu pripada. Međutim, pravilna obuka duhovnog učenika mora voditi u oblast istine, a ne iluzije. Takva obuka će po svojoj prirodi zahtijevati susret. Jer to je jedna od neizostavnih mjera opreza protiv mogućnosti obmane i fantazije pri promatranju nadosjetilnih svjetova. - To je među najvažnijim mjerama opreza koje svaki duhovni učenik mora poduzeti u radu na sebi, kako ne bi postao fantast, čovjek koji može podleći obmani i samoobmani (sugestiji i autosugestiji). Tamo gdje se pravilno slijede upute za duhovni trening, istovremeno se uništavaju izvori koji mogu voditi do zablude. Naravno, nije moguće detaljno raspravljati o svim brojnim aspektima koji dolaze u obzir kod takvih mjera opreza. Može se naznačiti samo ono što je važno. Obmane o kojima je riječ proizlaze iz dva izvora. Djelomično proizlaze iz činjenice da vlastita duševna priroda boji stvarnost. U svakodnevnom životu fizičkog osjetilnog svijeta, ovaj izvor obmane predstavlja relativno malu opasnost; jer će se ovdje vanjski svijet u vlastitom obliku uvijek oštro nametnuti promatranju, baš kao što će ga promatrač htjeti obojiti prema svojim željama i interesima. Međutim, čim se uđe u imaginativni svijet, njegove slike se takvim interesima i željama transformiraju, te se pred sobom, kao da je stvarnost, vidi ono što je čovjek sam stvorio ili barem pomogao stvoriti. Budući da duhovni učenik, kroz susret s 'Čuvarom praga', upoznaje sve u sebi, stoga i sve što može unijeti u duhovni svijet, ovaj izvor obmane se eliminira. A priprema koju duhovni učenik poduzima prije ulaska u duhovni svijet, osigurava da se navikne, čak i kada promatra fizički svijet, isključiti sebe i pustiti stvarima i procesima da mu govore isključivo kroz vlastitu suštinu. Tko god je dovoljno prošao ovu pripremu, može mirno čekati susret s 'Čuvarom praga'. Kroz ovaj susret, konačno će testirati osjeća li se zaista sposobnim isključiti vlastito biće, čak i kada se suoči s duševno-duhovnim svijetom.
Osim ovog izvora obmane, postoji još jedan. Pojavljuje se kada netko krivo protumači primljeni dojam. U fizičkom, osjetilnom svijetu, jednostavan primjer takve obmane je onaj koji nastaje kada netko sjedi u vlaku i vjeruje da se drveće kreće u suprotnom smjeru od vlaka, dok se on zapravo kreće s vlakom. Iako postoje brojni slučajevi u kojima je takve iluzije teže ispraviti u osjetilnom fizičkom svijetu nego u spomenutom gore, lako je vidjeti da i unutar ovog svijeta ljudi mogu pronaći sredstva za otklanjanje takvih obmana, ako zdravim razumom razmotre sve što može poslužiti odgovarajućem razjašnjenju. Situacija je, međutim, drugačija čim se uđe u nadosjetilnu oblast. U osjetilnom svijetu, činjenice se ne mijenjaju ako je čovjek u obmani; stoga je nepristranim promatranjem moguće ispraviti obmanu. Međutim, u nadosjetilnom svijetu to nije tako lako učiniti. Ako čovjek pokuša promatrati nadosjetilnu pojavu i pristupi joj s netočnim sudom, taj netočni sud unosi se u pojavu; i postaje toliko isprepleten s činjenicom da se ne može tako odmah razlikovati od nje. Pogreška nije tada unutar čovjeka, a ispravna činjenica izvan njega, već je sama pogreška postala sastavni dio vanjske činjenice. Stoga se ne može jednostavno ispraviti nepristranim promatranjem činjenice. To ukazuje na ono što može biti obilan izvor obmane i fantazije, za svakoga tko pristupa nadosjetilnom svijetu bez odgovarajuće pripreme. - Kao što duhovni učenik stječe sposobnost uklanjanja iluzija koje proizlaze iz obojanosti nadosjetilnih pojava vlastitom esencijom, tako mora steći i drugi dar: učiniti drugi karakterizirani izvor iluzija neučinkovitim. Ono što potječe od njega samog, može eliminirati nakon što prepozna sliku vlastitog dvojnika; ono što predstavlja drugi izvor obmane u naznačenom smjeru, moći će eliminirati kada stekne sposobnost razlučivanja, iz prirode činjenica u nadosjetilnom svijetu, je li to stvarnost ili iluzija. Kad bi iluzije izgledale točno kao stvarnosti, tada bi razlikovanje bilo nemoguće. Ali to nije slučaj. Iluzije nadosjetilnih svjetova posjeduju inherentna svojstva koja ih razlikuju od stvarnosti. I ključno je da duhovni učenik zna koje mu karakteristike omogućuju prepoznavanje stvarnosti. Ništa se ne čini više samorazumljivo od pitanja koje postavlja netko tko nije upoznat s duhovnom obukom: gdje je način da se zaštitimo od obmane, s obzirom na obilje njezinih izvora? I nadalje, je li bilo koji duhovni učenik uistinu siguran od mogućnosti da se svo njegovo navodno više znanje temelji isključivo na obmani i samoobmani (sugestiji i autosugestiji)? Tko god govori na ovaj način, ne uzima u obzir da u svakoj istinskoj duhovnoj obuci, sama priroda njezina izvođenja zamagljuje izvor obmane. Prvo, istinski duhovni učenik će, kroz svoju pripremu, steći dovoljno znanja o svemu što može dovesti do obmane i samoobmane, te će se time moći zaštititi. U tom pogledu, on zaista ima priliku kao nijedna druga osoba da postane trezven i pronicljiv u pogledu odvijanja života. Sve što doživljava vodi ga da zanemari nejasne slutnje, nadahnuća i slično. Obuka ga čini što je moguće opreznijim. Nadalje, svaki pravi trening u prvom redu vodi do koncepata o velikim svjetskim događajima - to jest, do stvari koje zahtijevaju naprezanje u prosuđivanju, koje se istovremeno pročišćava i izoštrava. Samo oni koji odbijaju upustiti se u tako duboka područja i drže se samo neposrednijih 'otkrivenja', mogli bi izgubiti izoštrenost tog zdravog rasuđivanja koje im daje sigurnost u razlikovanju iluzije od stvarnosti. Ali sve to nije najvažnija stvar. Najvažniji aspekt leži u samim vježbama, koje se koriste u pravilnom duhovnom treningu. Te vježbe moraju biti osmišljene na takav način da svijest duhovnog učenika, tijekom unutarnje kontemplacije, u potpunosti shvati sve što se događa unutar duše. Prvo se formira simbol kako bi se izazvala imaginacija. Taj simbol još uvijek sadrži predodžbe vanjskih percepcija. Čovjek nije sam uključen u svoj sadržaj; ne stvara ga sam. Dakle, može biti prevaren o tome kako nastaje; može pogrešno protumačiti njegovo podrijetlo. Ali duhovni učenik uklanja taj sadržaj iz svoje svijesti kada se uzdigne do vježbi za inspiraciju. Tamo se uranja isključivo u vlastitu duševnu aktivnost, koja je oblikovala simbol. Čak i ovdje je pogreška još uvijek moguća. Odgojem, učenjem i tako dalje, čovjek je stekao prirodu svoje unutarnje aktivnosti. Ne može znati sve o njezinom podrijetlu. Sada, međutim, duhovni učenik iz svijesti uklanja ovu aktivnost vlastite duše. Ako išta ostane, onda tome ne odgovara ništa što se ne može u potpunosti dokučiti. Ne može mu smetati ništa što se ne može prosuditi u odnosu na cjelokupni sadržaj. Dakle, u svojoj intuiciji, duhovni učenik posjeduje što mu pokazuje prirodu savršeno jasne stvarnosti duhovno-duševnog svijeta. Ako sada primijeni ove prepoznate karakteristike duhovno-duševne stvarnosti na sve što mu pristupi u promatranju, može razlikovati privid od stvarnosti. I može biti siguran da će, primjenom ovog zakona, biti zaštićen od obmane u nadosjetilnom svijetu, baš kao što u osjetilnom svijetu ne može biti u zabludi zamjenjujući zamišljeni vrući komad željeza s onim koji stvarno gori. Samo po sebi se razumije da će se ovaj pristup primijeniti samo na one uvide koji se smatraju vlastitim iskustvima u nadosjetilnom svijetu, a ne na one koji se primaju kao komunikacije od drugih i koji se shvaćaju fizičkim razumijevanjem i zdravim osjećajem za istinu. Duhovni učenik nastojat će povući preciznu granicu između onoga što je stekao na jedan način i onoga što je stekao na drugi. S jedne strane, rado će primati informacije o višim svjetovima i nastojati ih razumjeti kroz svoju sposobnost rasuđivanja. Međutim, ako nešto opiše kao svoje iskustvo, kao opažanje koje je sam napravio, tada će ispitati odgovara li to upravo onim kvalitetama koje je naučio percipirati kroz nepogrešivu intuiciju.
*
Nakon što duhovni učenik susretne označenog 'Čuvara praga', čekaju ga daljnja iskustva na njegovom usponu u nadosjetilne svjetove. Prvo, primijetit će unutarnju povezanost između ovog 'Čuvara praga' i one duševne sile koja se u gornjem opisu pojavljuje kao sedma i razvila se u ono što se čini kao neovisan entitet. Doista, ovaj sedmi entitet u određenom smislu, nije ništa drugo nego dvojnik, sam 'Čuvar praga'. I on pred duhovnog učenika postavlja poseban zadatak. On mora voditi i usmjeravati ono što jest u svom običnom jastvu, i ono što mu se pojavljuje u slici, kroz novorođeno jastvo. Uslijedit će svojevrsna borba protiv dvojnika. I on će stalno težiti prevlasti. Uspostavljanje pravilnog odnosa s njim, sprječavanje da čini bilo što, a što nije pod utjecajem novorođenog 'Ja', također jača i učvršćuje vlastite moći čovjeka. - Sada, u višem svijetu, samospoznaja se u određenom smislu razlikuje od one u fizičkom osjetilnom svijetu. Dok se u potonjem samospoznaja javlja samo kao unutarnje iskustvo, novorođeno jastvo odmah se predstavlja kao vanjska duševna pojava. Čovjek svoje novorođeno jastvo vidi pred sobom kao drugo biće. Ali ga ne može u potpunosti percipirati. Jer bez obzira na stupanj na koji se čovjek uzdigao na putu prema nadosjetilnim svjetovima, uvijek postoje viši stupnjevi. Na takvim stupnjevima, čovjek će uvijek percipirati više od svog 'višeg jastva'. Stoga se ono duhovnom učeniku u bilo kojoj fazi, može otkriti samo djelomično. Sada je iskušenje koje obuzima čovjeka ogromno, kada prvi put postane svjestan bilo čega od svog 'višeg jastva', da to 'više jastvo' razmatra, takoreći, s gledišta stečenog u fizičkom osjetilnom svijetu. To iskušenje je čak i dobro i mora se pojaviti ako se želi da razvoj ispravno napreduje. Čovjek mora razmotriti ono što se pojavljuje kao dvojnik, 'Čuvar praga', i postaviti ga pred 'više jastvo', kako bi mogao percipirati udaljenost između onoga što jest i onoga što bi trebao postati. Međutim, u ovom razmatranju 'Čuvar praga' počinje poprimati potpuno drugačiji oblik. On se predstavlja kao slika svih prepreka koje stoje na putu razvoja 'višeg jastva'. Čovjek će postati svjestan, tereta koji nosi s običnim jastvom. A ako kroz svoju pripremu nije dovoljno snažan da sebi kaže: neću ostati ovdje, već ću se neprestano razvijati prema 'višem jastvu', tada će se pokolebati i ustuknut pred onim što je pred njim. Tada čovjek uranja u duševno-duhovni svijet, ali odustaje od pokušaja da dalje radi. Čovjek postaje zarobljenik lika koji sada stoji pred dušom kroz 'Čuvara praga'. Važno je da u ovom iskustvu nema osjećaj da je zarobljenik. Naprotiv, čovjek će vjerovati da doživljava nešto sasvim drugačije. Lik kojeg evocira 'Čuvar praga' može biti takav da u duši promatrača stvara dojam da je, u slikama koje se pojavljuju u ovoj fazi razvoja, cijeli opseg svih mogućih svjetova već pred njim; da je čovjek dosegao vrhunac znanja i da ne treba dalje težiti. Umjesto da se osjeća kao zatvorenik, čovjek se tako može osjećati kao neizmjerno bogati posjednik svih tajni svijeta. Činjenica da čovjek može imati takvo iskustvo, koje predstavlja suprotnost pravom stanju stvari, neće iznenaditi nikoga tko smatra da se doživljavajući to, čovjek već nalazi u duševno-duhovnom svijetu i da je karakteristika ovog svijeta da se događaji mogu pojaviti kao suprotnost. Ta je činjenica istaknuta u ovoj knjizi prilikom razmatranja života nakon smrti.
Oblik percipiran u ovoj fazi razvoja, otkriva se duhovnom učeniku nešto drugačije od onog u kojem se prvi put pojavio 'Čuvar praga'. U ovom dvojniku mogle su se percipirati sve one kvalitete koje obično čovjekovo jastvo posjeduje kao rezultat utjecaja moći Lucifera. Međutim, tijekom čovjekova razvoja, kroz utjecaj Lucifera, druga sila je ušla u čovjekovu dušu. To je sila koja je u ranijim poglavljima ove knjige opisana kao sila Ahrimana. To je sila koja u fizičkoj osjetilnoj egzistenciji sprječava čovjeka, da percipira duhovno-duševne entitete vanjskog svijeta koji leže iza površine osjetila. Što se dogodilo čovjekovoj duši pod utjecajem ove sile, prikazano je na slici oblikom koji se pojavljuje tijekom opisanog iskustva. - Tko god ovom iskustvu pristupi s odgovarajućom pripremom, moći će dati njegovo pravo tumačenje; a onda će se uskoro pojaviti druga figura, ona koju možemo nazvati 'Velikim čuvarom praga', za razliku od prethodno identificiranog 'malog čuvara'. Ova figura obavještava duhovnog učenika da ne smije ostati u ovoj fazi, već da radije nastavi energično raditi. On u promatraču budi svijest da će svijet koji je dobio postati istina, a ne iluzija, samo ako se rad nastavi na odgovarajući način. - Međutim, tko god bi, zbog neispravne duhovne obuke, ovom iskustvu pristupio nepripremljen, pri susretu s 'Velikim čuvarom praga' u dušu bi se ulilo nešto što se može usporediti samo s 'osjećajem neizmjernog užasa', 'bezgraničnim strahom'.
Kao što susret s 'malim Čuvarom praga' omogućuje duhovnom učeniku da testira je li zaštićen od obmana koje mogu nastati donošenjem njegove suštine u nadosjetilni svijet, tako sebe može testirati i kroz iskustva, koja u konačnici vode do 'Velikog čuvara praga', da li je dorastao onim obmanama koje su se mogle pratiti do drugog gore spomenutog izvora. Ako je u stanju oduprijeti se toj snažnoj iluziji koja ga vara da vjeruje da je stečeni svijet slika bogatstvo, dok je on samo zarobljenik, tada je, u daljnjem tijelu svog razvoja, također zaštićen od toga da privid zamijeni za stvarnost.
'Čuvar praga' će za svakog čovjeka u određenoj mjeri poprimiti jedinstven oblik. Susret s njim odgovara upravo iskustvu kroz koje se prevladava osobni karakter nadosjetilnih opažanja i pruža se mogućnost ulaska u područje iskustava koje je oslobođeno osobne obojenosti i vrijedi za svako ljudsko biće.
*
Nakon što duhovni učenik stekne opisana iskustva, sposoban je razlikovati, unutar duševno-duhovnog okruženja, ono što je on sam, od onoga što je izvan njega. Tada će prepoznati kako je razumijevanje procesa svijeta opisanog u ovoj knjizi, nužno za razumijevanje samog čovječanstva i njegovog života. Fizičko tijelo se razumije samo kada se prepozna kako se razvilo kroz evoluciju Saturna, Sunca, Mjeseca i Zemlje. Etersko tijelo se razumije praćenjem njegovog formiranja kroz razvoj Sunca, Mjeseca i Zemlje, i tako dalje. Također se razumije ono što je trenutno povezano sa zemaljskom evolucijom kada se prepozna kako se sve postupno odvijalo. Kroz duhovnu obuku, postaje se sposoban prepoznati odnos svega što postoji u čovjeku, s odgovarajućim činjenicama i entitetima u svijetu izvan čovjeka. Jer je ovako: svaki dio čovjeka stoji u odnosu s cijelim ostatkom svijeta. U ovoj knjizi mogli su se dati samo obrisi i sugestije o tome. Međutim, treba uzeti u obzir da je, naprimjer, čovjekovo fizičko tijelo u svom početnom obliku postojalo samo tijekom evolucije Saturna. Njegovi organi: srce, pluća, mozak, razvili su se kasnije, tijekom razdoblja Sunca, Mjeseca i Zemlje, iz početnih uvjeta. Dakle, srce, pluća i tako dalje, povezani su s razvojem Sunca, Mjeseca i Zemlje. Isto vrijedi i za članove eterskog tijela, tijela osjećaja, duše osjećaja i tako dalje. Ljudska bića su formirana iz cijelog svijeta koji ih neposredno okružuje; i svaki njihov detalj odgovara procesu, biću vanjskog svijeta. U odgovarajućoj fazi svog duhovnog razvoja, učenik počinje prepoznavati ovaj odnos između vlastitog bića i velikog svijeta. Ova faza razumijevanja može se nazvati sviješću o podudaranju između 'malog svijeta', mikrokozmosa, odnosno samog čovjeka, i 'velikog svijeta', makrokozmosa. Kada učenik dođe do takvog razumijevanja, može se dogoditi novo iskustvo. Počinje osjećati kako je isprepleten s cijelom strukturom kozmosa, iako sebe doživljava kao potpuno neovisnog. To je osjećaj stapanja s cijelim svijetom, postajanja jedno s njim, ali bez gubitka vlastite suštine. Ova faza razvoja može se opisati kao 'postajanje jedno s makrokozmosom'. Važno je ovo postajanje jedno, ne shvatiti kao proces u kojem individualna svijest prestaje i čovjekova suština otječe u kozmos. Takvo mišljenje bilo bi, izraz neškolovane moći prosudbe. - Pojedinačne faze višeg znanja, u smislu ovdje opisanog procesa inicijacije, sada se mogu označiti na sljedeći način:
1. Proučavanje znanosti duha, u početku koristeći moć rasuđivanja stečenu u fizičkom osjetilnom svijetu.
2. Stjecanje imaginativne spoznaje.
3. Čitanje skrivenih spisa (odgovara inspiraciji).
4. Uranjanje u duhovno okruženje (odgovara intuiciji).
5. Razumijevanje odnosa između mikrokozmosa i makrokozmosa.
6. Jedinstvo s makrokozmosom.
7. Sveukupno iskustvo prethodnih iskustava kao temeljno stanje duše.
Ove faze ne trebaju se shvatiti kao sekvencijalno dovršavane. Umjesto toga, obuka može teći na način da, ovisno o individualnosti duhovnog učenika, da je prethodna faza samo djelomično dovršena, kada se počnu izvoditi vježbe koje odgovaraju sljedećoj fazi. Naprimjer, može biti da je netko tek stekao neke sigurne imaginacije, a ipak već radi vježbe koje crpe inspiraciju, intuiciju ili spoznaju veze između mikrokozmosa i makrokozmosa, u područje vlastitog iskustva.
*
Kada duhovni učenik stekne iskustvo intuicije, on ne samo da poznaje slike duševno-duhovnog svijeta, ne može samo čitati njihove odnose 'skrivenim pismom': on upoznaje sama bića čijom interakcijom nastaje svijet kojem čovječanstvo pripada. I kroz to, on spoznaje sebe u obliku kojeg ima kao duhovno biće u duševno-duhovnom svijetu. Postigao je percepciju svog višeg 'Ja', i shvatio je kako mora nastaviti raditi na savladavanju svog dvojnika, 'Čuvara praga'. Ali susreo se i s 'Velikim čuvarom praga', koji stoji pred njim poput stalnog poticaja da nastavi svoj rad. Taj 'Veliki čuvar praga' sada postaje njegov uzor, kojeg nastoji oponašati. Kada se taj osjećaj pojavi u duhovnom učeniku, on je stekao sposobnost da zna tko zapravo stoji pred njim kao 'Veliki čuvar praga'. Jer u percepciji duhovnog učenika, ovaj se čuvar sada pretvara u lik Krista, čija su suština i intervencija u razvoju Zemlje vidljivi iz prethodnih poglavlja ove knjige. Duhovni učenik time biva iniciran u samu uzvišenu misteriju, koja je povezana s imenom Kristovim. Krist mu se otkriva kao 'veliki ljudski model za Zemlju'. - Nakon što se Krist prepozna u duhovnom svijetu putem intuicije na ovaj način, postaje razumljivo i ono što se povijesno dogodilo na Zemlji u četvrtom post atlantskom razdoblju zemljinog razvoja (u grčko-rimskom dobu). Kako je visoko biće Sunca, biče Krista, u to vrijeme interveniralo u zemljinom razvoju, i kako nastavlja djelovati unutar tog razvoja, za duhovnog učenika postaje sam iskustveni uvid. Dakle, putem intuicije, duhovni učenik dobiva razumijevanje značenja i značaja zemljinog razvoja.
Put do spoznaje nadosjetilnih svjetova opisan ovdje, onaj je kojim svaka osoba može ići, bez obzira na trenutne okolnosti. Kada se govori o takvom putu, mora se imati na umu da je cilj spoznaje i istine, bio isti kroz sva razdoblja zemljine evolucije, ali da se početna točka ljudi mijenjala tijekom vremena. Ljudi trenutno ne mogu krenuti s iste početne točke, ako žele krenuti putem prema nadosjetilnim oblastima, kao što su to, naprimjer, činili drevni egipatski posvećenici. Stoga, vježbe propisane duhovnim učenicima u drevnom Egiptu, moderni ljudi jednostavno ne mogu izvoditi. Od tada su ljudske duše prošle kroz razne inkarnacije; i to napredovanje od inkarnacije do inkarnacije nije bez značenja i značaja. Sposobnosti i kvalitete duša mijenjaju se od inkarnacije do inkarnacije. Svatko tko promatra ljudsku povijest, čak i površno, može primijetiti da su se od dvanaestog i trinaestog stoljeća poslije Krista, svi životni uvjeti promijenili u usporedbi s ranijim vremenima; te da su mnijenja, osjećaji i sposobnosti ljudi postali drugačiji nego što su bili prije. Put do višeg znanja opisan ovdje, prikladan je za duše koje se utjelovljuju u neposrednoj sadašnjosti. Takav je da početnu točku uspostavlja upravo tamo gdje se čovjek nalazi u sadašnjosti, unutar bilo kakvih okolnosti koje ova sadašnjost nameće. - Progresivni razvoj vodi čovječanstvo, s obzirom na puteve prema višem znanju, do oblika koji se stalno mijenjaju iz jednog doba u drugo, baš kao što vanjski život mijenja svoj oblik. I uvijek mora postojati savršena harmonija između vanjskog života i inicijacije.