.- Sadašnjost i budućnost razvoja svijeta i čovjeka
U smislu znanosti duha, nije moguće spoznati ništa o sadašnjosti i budućnosti čovjekovog i razvoja svijeta, bez razumijevanja prošlosti tog razvoja. Jer ono što se predstavlja percepciji duhovnog istraživača pri promatranju skrivenih činjenica prošlosti, istovremeno sadrži sve što se može znati o sadašnjosti i budućnosti. Ova knjiga je govorila o evoluciji Saturna, Sunca, Mjeseca i Zemlje. U duhovno znanstvenom smislu, ne može se razumjeti evolucija Zemlje bez promatranja činjenica prethodnih faza razvoja. Jer ono s čime se čovječanstvo trenutno susreće unutar svijeta Zemlje, sadrži, u određenom pogledu, činjenice evolucije Mjeseca, Sunca i Saturna. Bića i stvari, koje su sudjelovale u evoluciji Mjeseca, nastavile su se razvijati. Iz njih je nastalo sve što trenutno pripada Zemlji. Ali sve što se razvilo od Mjeseca do Zemlje, nije opazivo fizičkoj osjetilnoj svijesti. Dio onoga što se razvilo od ovog Mjeseca, postaje očito tek na određenoj razini nadosjetilne svijesti. Kada se postigne ta spoznaja, naš zemaljski život povezan je s nadosjetilnim svijetom. Ovaj svijet sadrži onaj dio egzistencije Mjeseca, koji se još nije učvrstio za fizičku osjetilnu percepciju. Ona u prvom redu prikazuje Zemlju kakva jest, a ne kakva je bila tijekom drevnog razvoja Mjeseca. Međutim, nadosjetilna svijest, može dobiti sliku stanja u tom trenutku. Jer kada se ta nadosjetilna svijest uroni u percepciju koju trenutno može posjedovati, postaje očito da se ta percepcija dijeli na dvije slike. Jedna slika predstavlja se kao oblik koji je Zemlja imala tijekom svog razdoblja Mjeseca. Druga slika, međutim, otkriva da sadrži oblik koji je još uvijek u svojoj početnoj fazi, oblik koji će tek u budućnosti postati stvarnost u smislu u kojem je Zemlja sada. Daljnje promatranje pokazuje da je ovaj budući oblik neprestano pod utjecajem onoga što, u određenom smislu, proizlazi iz događaja na Zemlji. Stoga, ovaj budući oblik predstavlja ono što će postati naša Zemlja. Učinci zemaljske egzistencije, ujedinit će se s onim što se događa u opisanom svijetu, i iz toga će nastati novi kozmički entitet, baš kao što se Mjesec transformirao u Zemlju. Taj budući oblik može se nazvati stanjem Jupitera. Za one koji ovo stanje Jupitera promatraju kroz nadosjetilnu percepciju, postaje jasno da se određeni događaju u budućnosti moraju dogoditi, jer u nadosjetilnom dijelu svijeta Zemlje, koji potječe od Mjeseca, postoje bića i stvari koje će poprimiti specifične oblike kada se ovo ili ono dogodi unutar fizičke osjetilne Zemlje. U stanju Jupitera će, dakle, postojati nešto što je već unaprijed određeno razvojem Mjeseca; i u njemu će biti nešto novo što tek ulazi u razvoj kroz procese Zemlje. Stoga, nadosjetilna svijest može nešto naučiti o tome što će se dogoditi tijekom stanja Jupitera. Entiteti i činjenice opaženi na ovom polju svijesti, nemaju karakter osjetilne slike; čak se ne pojavljuju ni kao fini, prozračni učinci iz kojih bi mogli proizaći učinci koji podsjećaju na osjetilne dojmove. Primaju se isključivo duhovni dojmovi zvuka, svjetlosti i topline. Ne izražavaju se kroz nikakva materijalna utjelovljenja. Mogu se shvatiti samo kroz nadosjetilnu svijest. Međutim, može se reći da ta bića posjeduju 'tijelo'. Pa ipak, to se manifestira unutar njihovog duševnog, koje se otkriva kao njihova sadašnja suština, kao zbroj zgusnutih sjećanja koja nose unutar svog duševnog bića. Unutar njihovog bića može se razlikovati ono što sada doživljavaju i ono što su doživjeli i čega se sjećaju. Ovo potonje je sadržano u njima poput tjelesnog sadržaja. Oni to doživljavaju kao što zemaljska bića doživljavaju svoja tijela. Za razinu nadosjetilne percepcije koja je viša od one koja je upravo opisana kao potrebna za spoznaju o Mjesecu i Jupiteru, postaju perceptibilna bića i stvari, koji su dalje razvijeni oblici onoga što je već bilo prisutno tijekom stanja Sunca, ali koji trenutno imaju tako visoku razinu egzistencije da uopće nisu prisutni za svijest koja je dosegla samo točku opažanja formi Mjeseca. Slika ovog svijeta također se ponovno dijeli na dva dijela tijekom unutarnje kontemplacije. Jedan vodi do spoznaje prošlog stanja Sunca; drugi predstavlja budući oblik Zemlje, naime onaj u koji će se Zemlja transformirati kada se učinci procesa Zemlje i Jupitera uliju u oblike tog svijeta. Ono što se na ovaj način promatra od ovog budućeg svijeta može se, u smislu znanosti duha, nazvati stanjem Venere. Slično tome, za razvijeniju nadosjetilnu svijest nastaje buduće stanje razvoja koje se može nazvati stanjem Vulkana, i koje stoji u istom odnosu prema stanju Saturna, kao što se stanje Venere nalazi prema stanju Sunca, a stanje Jupitera prema stanju Mjeseca. Stoga se, kada se razmatra prošlost, sadašnjost i budućnost razvoja Zemlje, može govoriti o razvoju Saturna, Sunca, Mjeseca, Zemlje, Jupitera, Venere i Vulkana. - Kao što se otkrivaju ovi sveobuhvatni uvjeti razvoja Zemlje, tako se za svijest javljaju i opažanja o bliskoj budućnosti. Za svaku sliku prošlosti postoji odgovarajuća slika budućnosti. Međutim, kada se raspravlja o takvim stvarima, nešto se mora naglasiti, što treba smatrati što je više moguće nužnim. Ako netko želi razumjeti takve stvari, treba potpuno napustiti mišljenje, da se pukim filozofskim promišljanjem temeljnom na osjetilnoj stvarnosti može o njima išta shvatiti. Te se stvari nikada ne mogu, niti bi se smjele, istraživati takvim promišljanjem. Svatko tko vjeruje da bi, nakon što je primio informacije putem znanosti duha o stanju Mjeseca, mogao zaključiti, kroz takvo promišljanje, kakav bi bio Jupiter, uspoređujući uvjete na Zemlji s onima na Mjesecu, upušta se u duboku zabludu. Te odnose moguće je istražiti samo podizanjem nadosjetilne svijesti na potrebnu razinu promatranja. Tek kada se ono što je istraženo priopći, može se razumjeti čak i bez nadosjetilne svijesti.
Što se tiče informacija o budućnosti, duhovni istraživač je u drugačijem položaju nego što se tiče informacija o prošlosti. Ljudska bića uopće ne mogu pristupiti budućim događajima s istom nepristranošću kao što mogu s obzirom na prošle. Ono što se događa u budućnosti pobuđuje ljudske osjećaje i volju; prošlost se nosi na potpuno drugačiji način. Svatko tko promatra život zna da je to istina čak i za svakodnevnu egzistenciju. Ali ogroman stupanj u kojem se to povećava, oblici koje poprima u odnosu na skrivene činjenice života, mogu biti poznati samo onome tko zna određene stvari o nadosjetilnim svjetovima. I to objašnjava zašto je znanje o tim stvarima ograničeno vrlo specifičnim granicama.
Kao što se velika evolucija svijeta može prikazati u slijedu svojih faza od epohe Saturna do Vulkana, tako je to moguće i za manja razdoblja, poput onih evolucije Zemlje. Od tog značajnog preokreta koji je okončao drevni atlantski život, u evoluciji ljudi slijedilo je niz faza koje su u ovoj knjizi identificirane kao drevna indijska, drevna perzijska, egipatsko-kaldejska i grčko-latinska. Peto razdoblje, ono u kojem se čovječanstvo sada nalazi, je sadašnjost. Ova epoha počela je postupno oko dvanaestog, trinaestog i četrnaestog stoljeća nove ere, nakon priprema koje su započele u četvrtom i petom stoljeću. Od petnaestog stoljeća nadalje, postala je sasvim različita. Prethodno grčko-latinsko razdoblje započelo je oko osmog stoljeća prije Krista. Događaj Krista zbio se krajem njegove prve trećine. Čovjekova duša, sve čovjekove sposobnosti, promijenile su se tijekom prijelaza iz egipatsko-kaldejskog u grčko-latinsko razdoblje. U ovom prvom, ono što danas poznajemo kao logičko mišljenje, kao intelektualno razumijevanje svijeta, još nije bilo prisutno. Ono što čovječanstvo sada stječe putem svog intelekta kao znanje, primalo se u obliku primjerenom tom vremenu: izravno kroz unutarnje, u određenom smislu nadosjetilno znanje. Osjećalo se stvari, i u njihovom opažanju, unutar duše se pojavio koncept, slika, koja je duši bila potrebna. Ako je moć spoznaje takva, onda se ne pojavljuju samo slike osjetilnog fizičkog svijeta, već iz dubine duše proizlazi i određeno razumijevanje neosjetilnih činjenica i entiteta. To je bio ostatak drevne, zatamnjene nadosjetilne svijesti, koja je nekad bila zajednička cijelom čovječanstvu. Tijekom grčko-rimskog razdoblja pojavljivalo se sve više ljudi kojima su nedostajale takve sposobnosti. Na njihovo mjesto došlo je intelektualno razmišljanje o stvarima. Ljudi su se sve više udaljavali od izravne, snolike percepcije duhovno-duševnog svijeta, i sve više su se oslanjali na stvaranje slike o njemu putem intelekta i osjećaja. Ovo stanje se do određene mjere zadržalo tijekom cijelog četvrtog razdoblja post atlantske epohe. Samo oni koji su sačuvali svoju drevnu duševnu konstituciju poput naslijeđene baštine, još su uvijek mogli izravno percipirati duhovni svijet. Međutim, ti su ljudi zaostali iz ranijeg doba. Priroda njihovog razumijevanja više nije bila prikladna za moderno doba. Jer zakoni evolucije nalažu da stare duhovne sposobnosti gube svoj puni značaj kada se pojave nove. Ljudski život se tada prilagođava tim novim sposobnostima. I više ne može ništa učiniti sa starim. Međutim, bilo je i onih koji su svjesno počeli razvijati više sposobnosti kako bi nadopunili svoje stečene moći razuma i osjećaja, omogućujući im da ponovno prodru u duhovno-duševni svijet. Morali su započeti na drugačiji način od učenika drevnih posvećenika. Ovi posvećenici još nisu uzeli u obzir duševne sposobnosti koje su se razvile tek u četvrtom razdoblju. U četvrtom razdoblju bili su to prvi počeci vrste duhovnog treninga opisanog u ovoj knjizi kao sadašnji oblik. Ali u to vrijeme, bio je tek u povojima; njegov pravi razvoj mogao je započeti tek u petom razdoblju (od dvanaestog, trinaestog i posebno petnaestog stoljeća nadalje). Ljudi koji su na ovaj način težili uzdizanju u nadosjetilna područja, mogli su iskusiti nešto od viših oblasti egzistencije kroz vlastitu imaginaciju, inspiraciju i intuiciju. Oni ljudi koji su zadržali svoje razvijene intelektualne i emocionalne sposobnosti mogli su učiti o onome što je starija vidovitost znala samo putem tradicije, koja se prenosila usmeno ili pismeno s koljena na koljeno.
Čak i oni rođeni kasnije, osim ako se nisu uzdigli u nadosjetilne svjetove, mogli su o pravoj biti Krist događaja znati nešto samo takvim prijenosom. Međutim, postojali su i posvećenici koji su još uvijek posjedovali prirodne sposobnosti percepcije za nadosjetilni svijet, i, kroz svoj razvoj, ipak su se uzdigli u višu sferu, iako su zanemarivali nove moći uma i razumijevanja. Kroz njih je stvoren prijelaz iz starog oblika inicijacije u novi. Takve su osobe nastavile postojati i u sljedećim razdobljima. Upravo je to suština četvrtog razdoblja, izoliranjem duše od izravnog kontakta s duhovnim svijetom, ljudi su ojačali i povećali moć razuma i osjećaja. Duše koje su se u to vrijeme inkarnirale na način da su razvile sposobnosti svog razuma i osjećaja do visokog stupnja, prenijele su rezultate tog razvoja u svoje inkarnacije u petoj epohi. Kao zamjena za ovu izolaciju, bile su dostupne snažne tradicije drevne mudrosti, a posebno one koje se odnose na događaj Krista, koje su snagom svog sadržaja dušama davale pouzdano znanje o višim svjetovima. - Međutim, uvijek je bilo ljudi koji su uz te sposobnosti razuma i osjećaja, razvijali i više moći spoznaje. Njihova je obveza bila iskusiti činjenice višeg svijeta, a posebno misterij Krist događaja, kroz izravno, nadosjetilno znanje. Od njih se u duše drugih ljudi, slijevalo onoliko koliko je bilo shvatljivo i korisno tim dušama. - Početno širenje kršćanstva, u skladu s tijekom zemaljskog razvoja, točno se poklopilo s vremenom kada su sposobnosti nadosjetilnog opažanja, kod velikog dijela ljudi bile nerazvijene. Stoga je moć tradicije u to vrijeme bila ogromna. Trebala je najjača moć da bi se ljude navelo na povjerenje u nadosjetilni svijet, posebno one koji ga nisu mogli sami opažati. Gotovo uvijek je bilo (osim kratkog razdoblja u trinaestom stoljeću) onih koji su se, kroz imaginaciju, inspiraciju i intuiciju, mogli uzdići u više svjetove. Ti ljudi su u kršćanskoj eri pravi nasljednici drevnih posvećenika, vođe i članova, znanja misterija. Njihov je zadatak bio potpuno otkriti, vlastitim sposobnostima, ono što je shvaćano kroz znanje drevnih misterija; a tome su morali dodati i razumijevanje suštine Krist događaja.
Dakle, ovi novi posvećenici stekli su razumijevanje koje je obuhvaćalo sve što je bilo predmet stare inicijacije; ali u središtu tog razumijevanja sjalo je više znanje o misterijama Krist događaja. Takvo razumijevanje moglo je prožimati svakodnevni život samo u ograničenoj mjeri, dok je u četvrtom razdoblju ljudskim dušama bilo namijenjeno učvršćivanje sposobnosti razuma i osjećaja. Stoga je znanje tijekom ovog razdoblja bilo uvelike 'skriveno'. Tada je započelo novo razdoblje koje se može nazvati petim. Njegova suština leži u činjenici da je razvoj intelektualnih sposobnosti napredovao i procvjetao do ogromnih visina, razvoj koji će se nastaviti i izvan sadašnjosti, u budućnost. Taj je proces započeo polako u dvanaestom i trinaestom stoljeću, ubrzavajući se od šesnaestog stoljeća do danas. Pod tim utjecajima, razdoblje razvoja pete epohe postalo je ono koje se sve više usredotočilo na njegovanje intelektualnih sposobnosti, dok je pouzdano znanje o prošlom vremenu, naslijeđena mudrost, postupno gubila moć nad čovjekovom dušom. Ali tijekom tog vremena, razvilo se i nešto što se može nazvati sve većim priljevom uvida iz moderne nadosjetilne svijesti u čovjekovu dušu. To 'skriveno znanje' ulijeva se, iako u početku sasvim neprimjetno, u način razmišljanja ljudi ovog razdoblja. Sasvim je prirodno da su se, čak i do danas, moći razuma opirale tim uvidima. Međutim, ono što se treba dogoditi, dogodit će se, unatoč svim privremenim otporima. 'Skriveno znanje' koje iz ove perspektive obuzima ljude, i koje će to nastaviti činiti, može se simbolično nazvati znanjem 'Grala'. Tko god nauči razumjeti dublje značenje ovog simbola, kako je predstavljen u narativu i legendi, otkrit će da on smisleno utjelovljuje suštinu onoga što je gore nazvano znanjem nove inicijacije, s misterijom Krista u središtu. Posvećenici novog doba stoga se mogu nazvati i 'posvećenici Grala'. Put do 'znanja o Gralu' vodi u nadosjetilne svjetove, čiji su prvi stupnjevi opisani u ovoj knjizi. To znanje ima jedinstvenu karakteristiku da se njegove činjenice mogu steći sredstvima, kako je opisano u ovoj knjizi. Međutim, nakon što se istraže, mogu se razumjeti upravo kroz duhovne sile koje su se razvile tijekom petog razdoblja. Doista, živimo u sadašnjosti, u vremenu kada će se ti uvidi obilnije nego prije apsorbirati u opću svijest potpunije nego ikada prije. I ova knjiga svoju poruku nastoji prenijeti iz te perspektive. Kako se u razvoju čovječanstva sve više upijaju uvidi Grala, impuls koji daje Krist događaj može postajati sve značajniji. Unutarnji aspekt kršćanskog razvoja sve će se više povezivati s vanjskim. Ono što se može spoznati imaginacijom, inspiracijom i intuicijom o višim svjetovima u vezi s misterijem Krista, sve će više prožimati predodžbe, život osjećaja i volje ljudi. 'Skriveno znanje o Gralu' bit će otkriveno; sve će više prožimati izraze života ljudi kao unutarnja sila.
Kroz peto razdoblje, uvidi iz nadosjetilnih svjetova će se slijevati u ljudsku svijest; i kada započne šesto, za čovječanstvo će biti moguće, na višoj razini, da stekne ono što je posjedovalo u još zatamnjenom obliku nadosjetilne percepcije u ranijem razdoblju. Međutim, taj oblik novog posjedovanja, bit će potpuno drugačiji od starog. Ono što je duša znala o višim svjetovima u davna vremena, nije bilo prožeto njenim vlastitim moćima razuma i osjećaja. Znala je to kao nadahnuće. U budućnosti neće imati samo nadahnuća, već će ih razumjeti i osjećati, kao da je to znanje njenog vlastitog bića. Kada stekne znanje o ovom ili onom biću ili stvari, razum će to opravdati svojim vlastitim bićem; kada se pojavi neko drugo znanje o moralnom zahtjevu ili čovjekovom ponašanju, duša će sebi reći: moj osjećaj je opravdan pred mnom samim, ako također izvršavam, što leži u smislu te spoznaje. Takvo stanje duše treba se razviti kod dovoljno velikog broja ljudi tijekom šestog razdoblja. - Na određeni način, peto razdoblje ponavlja ono što je treće, egipatsko-kaldejsko, donijelo evoluciji čovječanstva. U to vrijeme, duša je još uvijek percipirala određene činjenice nadosjetilnog svijeta. Međutim, ta je percepcija slabila. Jer su se sposobnosti intelekta pripremale za svoj razvoj; a one su u prvom redu zatvarale ljude od uvida u viši svijet. U petom razdoblju, nadosjetilne činjenice, koje su u trećem razdoblju bile percipirane u sumračnom stanju svijesti, ponovno postaju otvorene, ali sada prožete intelektualnim i osobnim moćima osjećaja ljudi. One su također prožete onim što se duši može udijeliti kroz spoznaju Krist misterije. Stoga poprimaju potpuno drugačiji oblik nego što su ga prije imale. Dok su se u davna vremena dojmovi iz nadosjetilnih svjetova doživljavali kao sile, koje su čovjeka tjerale van iz vanjskog duhovnog svijeta u kojem on nije bio, razvoj u modernom dobu, znači da se ti dojmovi doživljavaju kao dojmovi svijeta u koji ljudi urastaju, u kojem sve više prebivaju. Nitko ne bi trebao vjerovati da se ponavljanje egipatsko-kaldejske kulture može dogoditi na način, da duša jednostavno upija ono što je tada bilo prisutno i što se prenijelo iz tog vremena. Ispravno shvaćen Krist impuls, djeluje na način da se čovjekova duša, primivši ga, osjeća kao član duhovnog svijeta, i kao takvog ga prepoznaje i vezana je s njim, a izvan kojeg je prije stajala. - Dok se na taj način, u petom razdoblju, oživljava treće, da ljudske duše prožme onim što je donijelo četvrto kao nešto sasvim novo, slično će biti i u šestom razdoblju s obzirom na drugo, a u sedmom s obzirom na prvo, drevno indijsko. Sva divna mudrost drevne Indije, koju su veliki učitelji tog vremena mogli objaviti, moći će se vratiti kao životna istina za duše u sedmom razdoblju.
Sada, i promjene u stvarima na Zemlji, koje leže izvan čovjeka, odvijaju se na način koji ima veze s razvojem samog čovjeka. Nakon završetka sedme epohe, Zemlju će pogoditi radikalna promjena usporediva s onom koja se dogodila između atlantske i post atlantske epohe. A poslije transformirani zemaljski uvjeti, nastavit će se razvijati u sedam daljnjih razdoblja. Na višoj razini, ljudske duše koje će se tada inkarnirati, iskusit će isto zajedništvo s višim svijetom koje su Atlantiđani iskusili na nižoj razini. Međutim, samo oni ljudi koji u sebi utjelovljuju vrstu duše koja se može razviti kroz utjecaje grčko-latinskog, a potom petog, šestog i sedmog razdoblja post atlantske evolucije, pokazat će se zrelima za novo oblikovane uvjete Zemlje. Unutarnje biće takvih duša odgovarat će onome što je Zemlja tada postala. Druge duše će tada morati zaostati, dok bi prije imale izbor stvoriti uvjete za pridruživanje. One duše koje su, upravo tijekom prijelaza iz pete u šestu post atlantsku epohu, stvorile priliku za integraciju nadosjetilnog znanja sa svojim sposobnostima intelekta i osjećaja, bit će zrele za odgovarajuće uvjete nakon sljedećeg velikog preokreta. Peta i šesta epoha su, u određenom smislu, odlučujuće. U sedmoj, one duše koje su postigle cilj šeste, doista će se nastaviti razvijati u skladu s tim; ali ostale će imati malo prilike pod promijenjenim uvjetima okoline da nadoknade ono što su propustile. Tek kasnije u budućnosti, ponovno će se pojaviti uvjeti koji će to dopustiti. - Dakle, razvoj napreduje iz jednog razdoblja u drugo. Nadosjetilna percepcija promatra ne samo one buduće promjene u kojima sudjeluje samo Zemlja, već i one koje se događaju u kombinaciji s nebeskim tijelima koja je okružuju. Doći će vrijeme kada će evolucija Zemlje i čovječanstva toliko napredovati, da će se sile i bića koja su se morala odvojiti od Zemlje tijekom epohe Lemurije, kako bi omogućila daljnji razvoj zemaljskih bića, moći ponovno ujediniti s njom. Mjesec će se tada ponovno ujediniti sa Zemljom. To će se dogoditi jer će dovoljno velik broj ljudskih duša tada posjedovati toliko unutarnje snage da će te sile Mjeseca koristiti za daljnji razvoj. To će se dogoditi u vrijeme kada će se, uz visoku razinu razvoja koju će postići odgovarajući broj ljudskih duša, pojaviti i oni drugi, oni koji su skrenuli prema zlu. Duše koje ostanu, nakupit će toliko grešaka, ružnoće i zla u svojoj karmi, da će činiti posebnu grupu zlih i izgubljenih, onu koja će biti oštro suprotstavljena dobroj zajednici ljudi.
Kroz svoj razvoj, dobro čovječanstvo će koristiti sile Mjeseca i time transformirati zli dio kako bi mogao nastaviti svoj razvoj kao zasebno zemaljsko carstvo. Kroz ovo djelo dobrog čovječanstva, Zemlja, tada ujedinjena s Mjesecom, moći će se, nakon određenog razdoblja razvoja, ponovno ujediniti sa Suncem (a također i s drugim planetima). I nakon međustanja, koje predstavlja boravak u višem svijetu, Zemlja će se transformirati u stanje Jupitera. Unutar ovog stanja, ono što se sada naziva mineralnim carstvom, više neće postojati; snage ovog mineralnog carstva, bit će transformirane u biljne snage. Biljno carstvo, koje će imati potpuno novi oblik u usporedbi sa sadašnjim, pojavit će se tijekom stanja Jupitera kao najniže carstvo. Iznad je životinjsko carstvo, također transformirano; zatim dolazi carstvo ljudi, koji se pokazuju kao potomci zle zajednice koja je nastala na Zemlji. A zatim potomci dobre zajednice na Zemlji, kao carstvo ljudi na višoj razini. Veliki dio rada ovog potonjeg ljudskog carstva, sastoji se od oplemenjivanja duša koje su pale u zlu zajednicu, kako bi i dalje mogle pronaći put u pravo carstvo ljudi. Stanje Venere bit će takvo da će biljno carstvo nestati; najniže carstvo bit će životinjsko carstvo, opet transformirano; uzdižući se iz njega, naći će se tri ljudska carstva različitih stupnjeva savršenstva. Tijekom ovog stanja Venere, Zemlja ostaje povezana sa Suncem; razvoj tijekom faze Jupitera, međutim, odvija se na način da se u određenom trenutku Sunce ponovno odvaja od Jupitera, i Jupiter prima svoj utjecaj izvana. Onda se ponovno uspostavlja veza između Sunca i Jupitera, i transformacija postupno prelazi u stanje Venere. Tijekom ovog procesa, od Venere se odvaja jedinstveno nebesko tijelo koje sadrži sva bića koja su se oduprla evoluciji, svojevrsni 'nepopravljivi Mjesec', koji sada kreće u razvoj s karakterom koji se ne može opisati, jer je toliko različit od svega što čovjek može iskusiti na Zemlji. Međutim, razvijeno čovječanstvo napreduje u potpuno produhovljenoj egzistenciji, prema egzistenciji Vulkana, čiji opis nadilazi opseg ove knjige.
Očito je da iz 'spoznaje Grala' proizlazi najviši zamisliv ideal ljudskog razvoja: produhovljenje, koje čovječanstvo postiže vlastitim radom. Jer to se produhovljenje u konačnici pojavljuje kao rezultat sklada koji se uspostavlja u petoj i šestoj fazi razvoja između stečenih intelektualnih i moći osjećaja, i spoznaje nadosjetilnih svjetova. Ono što on stvara u nutrini svoje duše, na kraju će postati vanjski svijet. Čovjekov duh uzdiže se do snažnih dojmova vanjskog svijeta i prvo sluti, a zatim spoznaje duhovna bića iza tih dojmova; čovjekovo srce osjeća beskonačnu uzvišenost ovog duhovnog. Ali čovjek također može spoznati intelektualna, emocionalna i karakterna iskustva svoje nutrine kao sjeme duhovnog svijeta u razvoju.
Svatko tko vjeruje da je ljudska sloboda nespojiva s predznanjem i predodređenjem budućih događaja, trebao bi uzeti u obzir da slobodno djelovanje čovjeka u budućnosti neće ovisiti više o budućem tijeku događaja nego o tome kakve će te unaprijed određene stvari biti, baš kao što ta sloboda ne ovisi o njihovoj namjeri za žive u kući koju grade, čiji plan trenutno određuju. Bit će slobodni u mjeri u kojoj im to dopušta njihovo unutarnje biće, upravo unutar kuće koju je sam sebi sagradio; a na Jupiteru i Veneri bit će slobodan koliko mu to dopušta njegovo unutarnje biće, upravo unutar okolnosti koje će se tamo pojaviti. Sloboda neće ovisiti o onome što je unaprijed određeno prethodnim okolnostima, već o onome što je duša od sebe napravila.
*
Stanje Zemlje sadrži sve što se razvilo unutar prethodnih stanja Saturna, Sunca i Mjeseca. Zemaljska bića pronalaze 'mudrost' u procesima koji se odvijaju oko njih. Ta mudrost je u njima sadržana kao rezultat onoga što je bilo prije. Zemlja je potomak 'starog Mjeseca'. I ovaj Mjesec, zajedno sa svime što mu je pripadalo, formirao je 'kozmos mudrosti'. Zemlja je sada početak razvoja kroz koji se u ovu mudrost uvodi nova sila. To čovjeka dovodi do točke, u kojoj se osjeća kao neovisni član duhovnog svijeta. To proizlazi iz činjenice da njegovo 'Ja' u njemu oblikuju 'Duhovi forme' tijekom zemaljskog vremena, baš kao što su na Saturnu njegovo fizičko tijelo oblikovali 'Duhovi volje', na Suncu njegovo etersko tijelo 'Duhovi mudrosti', a na Mjesecu njegovo astralno tijelo 'Duhovi kretanja'. Kroz interakciju 'Duhova volje, mudrosti i kretanja' nastaje ono što se manifestira kao mudrost. Zemaljska bića i zemaljski procesi mogu se uskladiti s drugim bićima svog svijeta kroz rad ove tri klase duhova. Kroz 'Duhove forme', čovjek prima svoje neovisno 'Ja'. Ono će se sada, u budućnosti, uskladiti s bićima Zemlje, Jupitera, Venere i Vulkana, kroz moć koja kroz stanje Zemlje umeće mudrost. To je moć ljubavi. Ta moć ljubavi mora potjecati od čovjeka Zemlje. I 'kozmos mudrosti' razvija se u 'kozmos ljubavi'. Ljubav treba proizaći, iz svega što 'Ja' može razviti u sebi. Uzvišeno biće Sunca, koje bi se moglo prepoznati u opisu Krist razvoja, predstavlja se kao sveobuhvatni 'model ljubavi' u svojoj objavi. Dakle, sjeme ljubavi posijano je u samu srž ljudske prirode, a odatle će teći u cijeli razvoj. Baš kao što se mudrost formirana prethodno, očituje u silama osjetilnog svijeta Zemlje, u sadašnjim 'silama prirode', tako će se i sama ljubav u budućnosti otkriti u svim pojavama kao nova sila prirode. To je tajna svog razvoja u budućnost: da je sve što čovječanstvo postiže iz istinskog razumijevanja razvoja sjeme, koje mora sazreti kao ljubav. I koliko se snage ljubavi pojavi, toliko će se kreativne moći ostvariti za budućnost. U onome što će postati ljubav, ležat će moćne sile koje će dovesti do spomenutog krajnjeg rezultata produhovljivanja. I koliko duhovne spoznaje utječe u evoluciju čovječanstva i Zemlje, toliko će klica biti prisutno za budućnost. Duhovna spoznaja, snagom onoga što jest, transformira se u ljubav. Cijeli opisani proces, od grčko-rimskog doba do sadašnjeg razdoblja, pokazuje kako će se ta transformacija odvijati i otkriva što je namjera ovog razvoja u budućnosti. Ono što je pripremljeno kao mudrost putem Saturna, Sunca i Mjeseca, djeluje u fizičkom, eterskom i astralnom tijelu čovjeka; i manifestira se kao 'mudrost svijeta'; ali u 'Ja' se internalizira. Od stanja Zemlje nadalje, 'mudrost vanjskog svijeta' postaje, unutarnja mudrost u čovjeku. A kada se internalizira, postaje klica ljubavi. Mudrost je preduvjet za ljubav; ljubav je rezultat mudrosti ponovno rođene u 'Ja'.
Svatko tko bi prethodnim objašnjenjima bio naveden na pomisao da opisani razvoj ima fatalistički karakter, krivo bi ga shvatio. Svatko tko vjeruje, naprimjer, da je u takvom razvoju određeni broj ljudi osuđen pripadati području 'zlog čovječanstva' ne vidi kako se odvija odnos između osjetilnog i duševno-duhovnog aspekta ovog razvoja. I osjetilno i duševno-duhovno područje čine odvojene struje razvoja unutar određenih granica. Forme 'zlog čovječanstva' proizlaze iz sila svojstvenih osjetilnom području. Nužnost da se čovjekova duša utjelovi u takvom obliku postojat će samo ako je sama čovjekova duša stvorila uvjete za to. Moglo bi se dogoditi i da oblici koji proizlaze iz sila opazivog, ne bi pronašli ljudske duše koje potječu iz ranijih vremena, jer bi te duše bile previše dobre za takva tijela. Tada bi te oblike trebalo na drugačiji način oživjeti iz kozmosa nego sa ranijim ljudskim dušama. Okarakterizirani oblici bit će oživljeni ljudskim dušama tek kada se te duše pripreme za takvo utjelovljenje. Nadosjetilno znanje o ovoj oblasti jednostavno navodi ono što opaža. To jest, da će u naznačenoj budućnosti postojati dvije ljudske oblasti, jedna dobra i jedna zla; ali nije razumno iz trenutnog stanja ljudskih duša zaključivati o budućem stanju koje će se dogoditi s prirodnom nužnošću. Razvoj ljudskih oblika, i razvoj sudbine duše, moraju se tražiti nadosjetilnim znanjem na dva potpuno odvojena puta; a njihovo spajanje u vlastiti svjetonazor bilo bi ostatak materijalističkog razmišljanja, koje bi, ako bi bilo prisutno, predstavljalo problematično prodiranje u znanje o nadosjetilnom.