.- Naši atlantski preci
Naši atlantski preci bili su drugačiji od današnjih ljudi, nego što to itko tko svoje znanje u potpunosti ograničava na osjetilni svijet zamišlja. Ta se razlika ne proteže samo na njihov vanjski izgled, već i na njihove duhovne sposobnosti. Njihovo znanje i njihove tehničke vještine, cijela njihova kultura, bili su drugačiji od onoga što se danas može promatrati. Ako se vratimo u najranija vremena atlantskog čovječanstva, nalazimo duhovne sposobnosti sasvim drugačije od naših. Logično razumijevanje, matematičke kombinacije na kojima se temelji sve što se danas proizvodi, potpuno su nedostajale prvim Atlantiđanima. Umjesto toga, imali su visoko razvijenu memoriju. Ta memorija bila je jedna od njihovih najizrazitijih duhovnih sposobnosti. Naprimjer, nisu računali kao mi, pamteći određena pravila i zatim ih primjenjujući. 'Tablica množenja' bilo je nešto potpuno nepoznato u atlantsko doba. Nitko nije utisnuo u svoj um da je tri puta četiri dvanaest. Činjenica da se uspio snaći kada je morao izvršiti takav izračun, bila je posljedica da je razmatrao identične ili slične slučajeve. Sjetio se kako je to bilo u ranijim prilikama. Treba shvatiti, da svaki put kada se u biću razvije nova sposobnost, da stara gubi snagu i oštrinu. Današnji ljudi imaju prednost nad Atlantiđanima u logičkom razmišljanju i sposobnosti kombiniranja stvari. Zauzvrat, memorija je opadala. Sada ljudi misle u konceptima; Atlantiđani su mislili u slikama. I kada bi se slika pojavila pred njegovom dušom, sjetio se toliko sličnih slika koje je već iskusio. Svoj sud je temeljio u skladu s tim. Stoga je sva poduka u to vrijeme bila drugačija od one iz kasnijih vremena. Nije bila osmišljena da dijete opremi pravilima ili izoštri njegovo razumijevanje. Nego, život im je predstavljen u živopisnim slikama, kako bi se kasnije, kada se suoči s određenim situacijama, moglo što više moguće sjetiti. Kad bi dijete odraslo i ušlo u život, moglo se sjetiti, u svemu što se od njega tražilo da učini, da mu je nešto slično predstavljeno tijekom naukovanja. Najbolje se snalazilo kada bi novi slučaj nalikovao nečemu što je već vidjelo. U potpuno novim okolnostima, Atlantiđanin je uvijek bio ovisan o pokušajima i pogreškama, dok je moderni čovjek u tom pogledu prilično pošteđen jer je opremljen pravilima. Ta pravila lako može primijeniti, čak i u slučajevima s kojima se još nije susreo. Takav sustav obrazovanja, životu je davao osjećaj ujednačenosti. Kroz vrlo duge vremenske periode, stvari su se uvijek iznova radile na isti način. Vjerna memorija nije dopuštala da se pojavi išta što bi iole nalikovalo brzini našeg današnjeg napretka. Ljudi su radili, uvijek ono što su ranije 'vidjeli'. Autoritet nije bio netko tko je mnogo naučio, već netko tko je mnogo iskusio, i stoga se mnogo toga mogao sjetiti. U atlantsko doba bilo bi nemoguće da itko mora donositi odluke o bilo kojoj važnoj stvari prije nego što navrši određenu dob. Ljudi su vjerovali samo onima koji su se mogli osvrnuti na dugogodišnje iskustvo.
Ono što je ovdje rečeno ne odnosi se na inicirane i njihove škole. Jer oni su, uostalom, ispred razine razvoja svog doba. I prijem u takve škole ne određuje se prema dobi, već time je li osoba koja treba biti primljena u svojim prethodnim inkarnacijama stekla sposobnosti za upijanje više mudrosti. Povjerenje koje se polagalo u inicijate i njihove agente tijekom atlantskog razdoblja, nije se temeljilo na obilju njihovog osobnog iskustva, već na starosti njihove mudrosti. Kod inicijata osobnost prestaje imati bilo kakav značaj. On ili ona je u potpunosti u službi vječne mudrosti. Stoga se karakteristike bilo kojeg određenog razdoblja ne odnose na njega ili nju.
Dok je Atlantiđanima (posebno ranijima) još uvijek nedostajala moć logičkog mišljenja, posjedovali su visoko razvijenu memoriju, što je cijeloj njihovoj aktivnosti davalo poseban karakter. Ali suština jedne ljudske moći uvijek je povezana s drugima. Memorija je bliže dubljem prirodnom temelju čovjeka nego moć razuma, i s njom povezane, razvijene su i druge moći koje su bile još sličnije onim podređenih bića prirode nego što su djelatne moći današnjeg čovječanstva. Dakle, Atlantiđani su uspjeli ovladati onim što se naziva životnom snagom. Baš kao što danas izvlačimo toplinu iz ugljena, koju pretvaramo u pogonsku snagu u našim prijevoznim sredstvima, Atlantiđani su razumjeli kako koristiti snagu sjemena živih biljki u tehničke svrhe. Predodžba o tome što se tu događalo, može se dobiti iz sljedećeg. Zamislite sjeme žita. U njemu drijema sila. Ta sila uzrokuje da stabljika iznikne iz sjemena. Ovu uspavanu silu unutar zrna priroda može probuditi. Moderni čovjek to ne može učiniti proizvoljno. Žito mora posaditi u zemlju, i buđenje prepustiti silama prirode. Atlantiđanin je bio sposoban za nešto drugo. Znao je kako snagu hrpe žita transformirati u tehničku snagu, baš kao što moderni čovjek toplinsku snagu hrpe ugljena može transformirati u takvu snagu. U atlantsko doba biljke su se uzgajale, ne samo da bi se koristile kao hrana, već da bi se snaga koja je drijemala u njima iskoristila za prijevoz i industriju. Baš kao što mi imamo uređaje za pretvaranje snage koja drijema u ugljenu, u pogonsku snagu naših lokomotiva, Atlantiđani su imali uređaje koje su zagrijavali, takoreći, sjemenkama biljaka, i u kojima se životna sila pretvarala u tehnički iskoristivu snagu. Tako su se pokretala vozila Atlantiđana, koja su lebdjela na maloj visini iznad tla. Ta su se vozila kretala na visini nižoj od visine planina iz atlantskog razdoblja, i imala su upravljačke uređaje koji su im omogućavali da se uzdignu iznad tih planina.
Moramo zamisliti da su se s tijekom vremena, svi uvjeti na našoj Zemlji znatno promijenili. Spomenuta atlantska vozila bila bi potpuno beskorisna u naše vrijeme. Njihova korisnost temeljila se na činjenici da je u to vrijeme atmosfera koja je okruživala Zemlju bila mnogo gušća nego danas. Može li se, prema današnjim znanstvenim konceptima, lako zamisliti tako veća gustoća zraka, ovdje nas ne zanima. Znanost i logičko mišljenje, po svojoj prirodi, nikada ne mogu odlučiti što je moguće ili nemoguće. Mogu objasniti samo ono što je utvrđeno iskustvom i promatranjem. A gustoća zraka o kojoj se govori, za okultno iskustvo je jednako sigurna, kao što je danas to moguće za neku osjetilnu činjenicu. - Međutim, jednako je sigurna činjenica, možda čak i neobjašnjiva modernoj fizici i kemiji, da je voda na cijeloj Zemlji u to vrijeme bila mnogo rjeđa nego što je danas. I zbog te rijetkosti, voda se mogla kanalizirati u tehničke primjene pomoću moći sjemena koju su koristili Atlantiđani, što je danas nemoguće. Kondenzacija vode je onemogućila njeno kretanje i usmjeravanje, na tako domišljat način kao što je to nekada bilo moguće. To jasno pokazuje da je civilizacija atlantskog razdoblja bila fundamentalno drugačija od naše. I također će biti razumljivo da je fizička priroda Atlantiđanina također bila prilično drugačija od one od modernog čovjeka. Atlantiđanin je uživao u vodi, koju je životna sila svojstvena njegovom tijelu mogla preraditi na potpuno drugačiji način nego je to moguće u današnjem fizičkom tijelu. I zato su Atlantiđani svoje fizičke moći mogli također koristiti po volji na potpuno drugačiji način od modernih ljudi. Imali su, da tako kažem, u sebi sredstva za povećanje svojih fizičkih moći, kada su im bile potrebne za njihove aktivnosti. Ispravno razumijevanje Atlantiđana može se steći samo ako se zna, da su oni također imali i potpuno drugačije koncepte umora i potrošnje snage od modernih ljudi.
Atlantsko naselje - kao što je jasno iz svega opisanog - imalo je karakter koji ni na koji način nije nalikovao modernom gradu. U takvom naselju sve je još uvijek bilo u skladu s prirodom. Samo slaba sličnost može se dati ako se kaže, naprimjer: u ranim atlantskim vremenima - otprilike do sredine treće podrase - naselje je nalikovalo vrtu u kojem su kuće bile građene od drveća čije su grane bile umjetno isprepletene. Ono što su ljudske ruke tada stvorile raslo je, takoreći, iz prirode. I sami ljudi su osjećali potpuno srodstvo s prirodom. Zato je njihov osjećaj za društvo bio sasvim drugačiji od današnjeg. Priroda je, uostalom, zajednička svim ljudima. A ono što su Atlantiđani izgradili na temeljima prirode, smatrali su zajedničkim vlasništvom, baš kao što je sasvim prirodno da moderni ljudi, ono što su njihova domišljatost i razum proizveli smatraju privatnim vlasništvom.
Svatko tko se upozna s idejom da su Atlantiđani bili obdareni takvim duhovnim i fizičkim moćima kakve su opisane, također će razumjeti da je u još ranijim vremenima čovječanstvo predstavljalo sliku koja malo nalikuje onome što smo navikli vidjeti danas. I ne samo ljudi, već i svijet prirode koji ih okružuje, vremenom je prošao kroz ogromne promjene. Biljni i životinjski oblici su se promijenili. Cijela zemaljska priroda prošla je kroz transformacije. Prije naseljena područja Zemlje su uništena; druga su se pojavila. - Preci Atlantiđana živjeli su u nestalnoj regiji, čije se glavno područje nalazilo južno od današnje Azije. U teozofskim spisima nazivaju se Lemurijcima. Nakon što su prošli kroz različite faze evolucije, većina je propala. Postali su zakržljali ljudi, čiji potomci i danas naseljavaju određene dijelove Zemlje kao takozvani divlji narodi. Samo je mali dio lemurskog čovječanstva bio sposoban za daljnju evoluciju. Iz njih su se razvili Atlantiđani. - Nešto slično se dogodilo i kasnije. Većina atlantskog stanovništva je propala, a od malog dijela potekli su Arijevci, kojima pripada naše sadašnje civilizirano čovječanstvo. Lemurijanci, Atlantiđani i Arijevci su, prema terminologiji koja se koristi u okultnoj znanosti, korijenske rase čovječanstva. Zamislite dvije takve korijenske rase koje prethode Lemurijancima i dvije koje u budućnosti slijede Arijevce; to čini ukupno sedam. Jedna uvijek proizlazi iz druge na način koji je upravo naznačen, u vezi s Lemurijancima, Atlantiđanima i Arijevcima. I svaka korijenska rasa, ima fizičke i duhovne karakteristike koje su sasvim drugačije od onih prethodnih. Dok su Atlantiđani, naprimjer, donijeli memoriju i sve što je s njom povezano do posebnog razvoja, odgovornost je Arijevaca danas razviti moć misli i sve što je s njom povezano.
Ali čak i unutar same korijenske rase, moraju se proći različite faze. Uvijek ih ima sedam. Na početku razdoblja koje pripada korijenskoj radi, njezine glavne karakteristike su mlade, da tako kažemo; postupno dosežu zrelost i na kraju propadaju. Dakle, populacija korijenske rase dijeli se na sedam podrasa. Ali ne treba zamišljati da će jedna podrasa odmah nestati kada se razvije nova. Možda će podrasa preživjeti dugo vremena, dok se druge razvijaju uz nju. Dakle, populacije koje pokazuju različite stupnjeve razvoja uvijek na Zemlji žive jedna pored druge.
Prva podrasa Atlantiđana, evoluirala je iz vrlo naprednog i visoko razvijenog dijela Lemurijanaca. Kod njih se dar memorije manifestirao tek u samim počecima, i to u završnim fazama njihova razvoja. Moramo zamisliti da je Lemurijanac doista mogao formirati predodžbe o onome što je doživio, ali nije mogao zadržati te predodžbe. Ono što je sebi predočio odmah je zaboravio. Činjenica da je ipak živio u određenoj kulturi, naprimjer, imao alate, gradio građevine i tako dalje, nije bila posljedica njegove vlastite moći predočavanja, već duhovne sile u njemu, koja je, da upotrijebimo taj izraz, bila instinktivna. Međutim, to ne treba zamišljati kao instinkt današnjih životinja, već kao instinkt drugačije vrste.
U teozofskim spisima, prva podrasa Atlantiđana maziva se Rmoahal. Memorija ove rase prvenstveno je bila usmjerena na osjetilne dojmove. Boje viđene okom i zvukovi čuti uhom, dugo su se zadržavali u duši. To se izrazilo u tome što su Rmoahal razvili osjećaje nepoznate njihovim lemurijskim precima. Vezanost za prošla iskustva, naprimjer, jedan je od tih osjećaja.
Razvoj memorije sada je također ovisio o razvoju jezika. Sve dok prošlost nije bila sačuvana, komunikacija putem jezika nije se mogla dogoditi. A budući da su se prvi počeci memorije pojavili u posljednjem lemurijskom razdoblju, sposobnost imenovanja onoga što je viđeno i što se čulo, također je započela u to vrijeme. Samo ljudi koji imaju sposobnost memorije, mogu razumjeti ime dano nečemu. Atlantsko razdoblje, stoga je i razdoblje u kojem se razvio jezik. I s jezikom je stvorena veza između ljudske duše i stvari izvan čovjeka. Čovjek je u sebi stvorio fonetsku riječ; i ta fonetska riječ pripadala je predmetima vanjskog svijeta. I kroz komunikaciju putem jezika, također nastaje i nova veza između čovjeka i čovjeka. Sve je to još bilo u povojima među Rmoahalima, ali to ih je ipak duboko razlikovalo od njihovih lemurskih predaka.
Sada, sile u dušama ovih prvih Atlantiđana još su uvijek imale neku vrstu prirodnih moći. Ti su ljudi, u određenom smislu, još bili bliže povezani s bićima prirode oko sebe nego njihovi nasljednici. Njihove duševne moći, još su više bila prirodna sila od onih od suvremenih ljudi. Stoga je i fonetska riječ koju su proizvodili također bila nešto moćno po prirodi. Nisu samo imenovali stvari, već su njihove riječi sadržavale moć nad stvarima, a i nad njihovim bližnjima. Riječ Rmoahal nije imala samo značenje, već i moć. Kada se govori o magičnoj moći riječi, nagovještava se nešto što je za te ljude bilo daleko stvarnije nego je za sadašnje. Kada bi Rmoahal izgovorio riječ, ta bi riječ razvila moć koja nalikuje predmetu koji je označavala. Zato su riječi u to vrijeme imale iscjeliteljske moći, mogle su poticati rast biljaka, krotiti bijes životinja, i imati druge slične učinke. Sve je to postupno gubilo na snazi, među kasnijim podrasama Atlantiđana. Moglo bi se reći, da je prirodno obilje moći postupno nestajalo. Rmoahali su to obilje moći doživljavali kao dar moćne prirode; a njihov odnos prema prirodi imao je religijski karakter. Posebno je jezik, za njih imao nešto sveto. A zlouporaba određenih zvukova, koji su posjedovali značajnu moć, bila je nešto nemoguće. Svi su smatrali da bi im takva zlouporaba donijela ogromnu štetu. Magija takvih riječi pretvorila bi se u svoju suprotnost; ono što bi, ako se ispravno koristilo, donijelo blagoslov, ako bi se to nepravilno koristilo, naštetilo bi onome od koga je poteklo. S određenom nevinošću osjećaja, Rmoahali su svoju moć, manje pripisivali sebi, nego božanskoj prirodi koja je djelovala u njima.
S drugom podrasom (takozvani narodi Tlavatli) stvari su bile drugačije. Ljudi ove rase počeli su osjećati svoju osobnu vrijednost. Ambicija, osobina nepoznata Rmoahalima, u njima se počela nametati. Sjećanje se, u određenom smislu, prenijelo u njihov koncept zajedničkog života. Oni koji su se mogli osvrnuti na određena djela, zahtijevali su priznanje od svojih bližnjih. Zahtijevali su da se njihova djela pamte. I na temelju te memorije o djelima, kohezivna skupina ljudi izabrala bi jednu osobu za svog vođu. Razvila se vrsta kraljevskog dostojanstva. Doista, to bi se priznanje sačuvalo čak i nakon smrti. Razvila se memorija, pamćenje predaka ili onih koji su za života stekli zasluge. I iz toga se u pojedinim plemenima pojavila vrsta religijskog štovanja pokojnika, kult predaka. To se nastavilo i mnogo kasnije i poprimilo razne oblike. Čak i među Rmoahalima, ljudi su bili istinski cijenjeni samo u onoj mjeri u kojoj su se u to vrijeme mogli nametnuti svojom moći. Ako je netko želio priznanje za ono što je učinio u ranijim danima, morao je pokazati - kroz nova djela - da još uvijek posjeduje staru snagu. Morao je, u određenom smislu, prisjetiti se starih, kroz nova djela. Djela sama po sebi još nisu vrijedila ništa. Tek je druga podrasa uzimala u obzir osobni karakter osobe do te mjere, da su uzimali u obzir i njen dotadašnji život prilikom procjene tog karaktera.
Daljnja posljedica moći memorije za ljudski suživot, bila je činjenica da su se formirale skupine ljudi, koje je držalo na okupu sjećanje na zajednička djela. Prije je takvo formiranje grupa bilo u potpunosti određeno prirodnim silama, zajedničkim podrijetlom. Čovjek, svojim vlastitim duhom, nije ništa dodao onome što je priroda od njega napravila. Sada je snažna osobnost privukla nekoliko ljudi za zajednički pothvat, a sjećanje na taj zajednički rad formiralo je društvenu grupu.
Ova vrsta društvenog suživota istinski se razvila tek među trećom podrasom (Toltecima). Ljudi ove rase su stoga bili prvi koji su uspostavili ono što se može nazvati zajednicom, prvim oblikom formiranja države. A vodstvo, upravljanje tim zajednicama, prenosilo se s predaka na potomke. Ono što je prije živjelo samo u sjećanju drugih ljudi, sada se prenosilo s oca na sina. Djela predaka nisu smjela biti zaboravljena od strane cijele generacije. Potomci su i dalje cijenili ono što je učinio predak. Samo nam mora biti jasno da su u tim vremenima ljudi zaista imali moć prenijeti svoje darove na svoje potomstvo. Obrazovanje je bilo osmišljeno kako bi se život prikazao u živopisnim slikama. A učinkovitost tog obrazovanja temeljila se na osobnoj moći koja je proizlazila iz odgajatelja. On nije izoštravao moć razuma, već darove više instinktivne prirode. Kroz takav sustav obrazovanja, očeva sposobnost se, u većini slučajeva, prenosila na sina.
U takvim uvjetima, osobno iskustvo postajalo je sve važnije za treću podrasu. Kada se jedna skupina ljudi odvojila od druge, sa sobom je, kako bi uspostavila svoju novu zajednicu, donijela živo sjećanje na ono što je doživjela u starom okruženju. Ali u isto vrijeme, to sjećanje je sadržavalo nešto što za sebe nisu smatrali prikladnim, nešto s čime su se osjećali neugodno. U vezi s tim, pokušali bi nešto novo. I tako, sa svakim takvim novim temeljem, uvjeti su se poboljšavali. I bilo je sasvim prirodno da se ono bolje i oponaša. To su bile činjenice koje su dovele do procvata zajednica opisanih u teozofskoj literaturi, tijekom vremena treće podrase. A stečena osobna iskustva, podržali su oni koji su bili inicirani u vječne zakone duhovnog razvoja. Moćni vladari su i sami primili inicijaciju, kako bi osobne sposobnosti dobile punu podršku. Kroz svoje osobne sposobnosti, čovjek postupno sebe čini sposobnim za inicijaciju. Prvo svoje moći mora razviti odozdo prema gore, kako bi mu se prosvjetljenje moglo darovati odozgo. Tako je došlo do iniciranih kraljeva i vođa Atlantiđana. U svojim su rukama imali golemu moć; a i štovanje koje im se iskazivalo bilo je golemo.
Ali ta činjenica također polaže i osnovu propadanja i raspadanja. Razvoj memorije doveo je do isticanja moći osobnosti. Ljudi su željeli biti prepoznati kroz to obilje moći. I što je njihova moć postajala veća, to su je više željeli iskoristiti za sebe. Ambicija koja se razvila, pretvorila se u otvorenu sebičnost. A s njom se pojavila i zlouporaba moći. Ako se uzme u obzir ono što su Atlantiđani bili sposobni postići svojim ovladavanjem životnom silom, shvatiti će se da je ta zlouporaba morala imati ogromne posljedice. Ogromna moć nad prirodom, mogla se staviti u službu ljubavi prema samom sebi.
To je u punoj mjeri postigla četvrta podrasa (prvobitni Turanci). Pripadnici ove rase, koji su naučeni ovladati tim silama, često su ih koristili kako bi zadovoljili svoje tvrdoglave želje i žudnje. Međutim, korištene na taj način, te sile međusobno poništavaju svoj učinak. Kao da se nečija stopala tvrdoglavo kreću naprijed dok se gornji dio tijela želi pomaknuti unatrag.
Takvi destruktivni učinci mogli su se zaustaviti samo razvojem viših moći unutar ljudi. I to je bila moć misli. Logičko mišljenje obuzdava osobne sebične želje. Podrijetlo ovog logičkog mišljenja moramo tražiti u petoj podrasi (drevni Semiti). Ljudi su počeli ići dalje od pukih sjećanja na prošlost i uspoređivati različita iskustva. Razvila se moć rasuđivanja. I prema toj moći rasuđivanja, regulirale su se njihove želje i čežnje. Ljudi su počeli kalkulirati i kombinirati. Čovjek je naučio, raditi sa svojim mislima. Dok su se prije predavali svakoj želji, tek su se sada pitali mogu li njihove misli zapravo odobriti tu želju. Dok su ljudi četvrte podrase divlje jurili prema zadovoljenju svojih želja, oni pete počeli su slušati unutarnji glas. I taj unutarnji glas ima ograničavajući učinak na želje, čak i ako ne može uništiti zahtjeve sebične osobnosti.
Dakle, peta podrasa preusmjerila je impulse za djelovanje na čovjekovu nutrinu. Čovjek sam želi odlučiti što treba ili ne treba učiniti. Ali ono što je u nutrini stečeno s moći mišljenja, izgubljeno je u ovladavanju vanjskim silama prirode. S ovim kombiniranjem misli, može se ovladati samo silama mineralnog svijeta, a ne i životnom silom. Peta podrasa tako je razvila mišljenje, na štetu ovladavanja životnom silom. Ali upravo time je stvoreno sjeme za daljnji razvoj čovječanstva. Bez obzira koliko velika osobnost, samoljublje, čak i sebičnost mogu postati, puka misao, koja u potpunosti djeluje iznutra, i više ne može izravno zapovijedati prirodom, ne može uzrokovati tako razorne učinke kao ranije zlouporabljene moći. Iz ove pete podrase odabran je najdarovitiji dio, koji je preživio propadanje četvrte korijenske rase i formirao sjeme pete, arijske rase, čiji je zadatak potpuni razvoj moći mišljenja sa svim što ona podrazumijeva.
Ljudi šeste podrase (Akadijci) razvili su svoje misaone sposobnosti čak i dalje od pete. Razlikovali su se od takozvanih drevnih Semita, po tome što su tu sposobnost primjenjivali u sveobuhvatnijem smislu od potonjih. - Rečeno je da, iako razvoj moći mišljenja nije dopustio da zahtjevi sebične osobnosti dosegnu razorne učinke koji su kod ranijih rasa bili mogući, ali ti zahtjevi kroz to nisu uništeni. Izvorni Semiti su u početku svoje osobne odnose regulirali onako kako im je nalagala moć mišljenja. Pamet je zamijenila puke želje i apetite. Pojavili su se drugi životni uvjeti. Dok su prethodno, kao vođe, rase bile sklone prepoznati one čija su djela duboko urezana u njihovu memoriju, ili koji su se mogli osvrnuti na život bogat sjećanjima, ta je uloga sada dodijeljena pametnima. I dok je prije ono što je živjelo u dobrom sjećanju bilo odlučujuće, sada se ono što je najviše imalo smisla, smatralo najboljim. Pod utjecajem memorije, ljudi su se držali nečega sve dok to ne bi smatrali neadekvatnim, a onda je, u potonjem slučaju, slijedilo da će osoba koja je bila u stanju otkloniti nedostatak, u toj inovaciji i uspjeti. Međutim, pod utjecajem moći misli, razvila se želja za inovacijama i promjenama. Svi su htjeli provesti ono što im je pamet sugerirala. Stoga su među petom podrasom nastali turbulentni uvjeti, a u šestoj su doveli do osjećaja potrebe da se tvrdoglavo mišljenje pojedinca podvrgne općim zakonima. Sjaj u državama treće podrase temeljio se na činjenici da su zajednička sjećanja donosila red i sklad. U šestoj se taj red morao postići smišljenim zakonima. Dakle, podrijetlo prava i pravnih sustava mora se tražiti u ovoj šestoj podrasi. - A tijekom treće podrase, odvajanje skupine ljudi događalo se samo kada su, takoreći, bili protjerani iz svoje zajednice jer se više nisu osjećali ugodno unutar uvjeta koji su postojali kroz sjećanje. U šestoj podrasi stvari su bile fundamentalno drugačije. Kalkulirajuća moć misli tražila je novo kao takvo, potičući pothvate i nove temelje. Dakle, Akadijci su bili poduzetan narod, sklon kolonizaciji. Posebno je trgovina, trebala hraniti mlado procvjetalo mišljenje i prosudbu.
Sedma podrasa (Mongoli) također je razvila moć misli. Međutim, zadržali su karakteristike ranijih podrasa, posebno četvrte, u mnogo većoj mjeri nego peta i šesta. Ostali su vjerni svom smislu za sjećanje. I tako su došli do uvjerenja da je najstariji ujedno i najpametniji, onaj koji se najbolje može obraniti od moći misli. I oni su izgubili vlast nad životnim silama; ali moć misli koja se u njima razvila, sama po sebi je imala nešto od prirodne moći te životne sile. Doista su izgubili moć nad životom, ali nikada svoju neposrednu, naivnu vjeru u njega. Ta je sila postala njihov bog, u čije ime su činili sve što su smatrali ispravnim. Stoga su se susjednim narodima činili kao da ih je opsjedala ta tajna sila, a sami su joj se predavali sa slijepim povjerenjem. Njihovi potomci u Aziji i nekim europskim regijama, još uvijek su pokazivali i pokazuju mnogo toga od te karakteristike.
Moć misli usađena u čovječanstvo svoju punu vrijednost u evoluciji je mogla postići tek kada je dobila novi poticaj u petoj korijenskoj rasi. Četvrta je tu moć mogla staviti u službu samo onoga što joj je usađeno kroz dar memorije. Samo je peta postigla one oblike života za koje je sposobnost mišljenja pravi alat.