.- Prijelaz iz četvrte u petu korijensku rasu
Sljedeće informacije odnose se na prijelaz iz četvrte (atlantske) korijenske rase u petu (arijevsku), kojoj pripada današnje civilizirano čovječanstvo. Samo oni koji misli o evoluciji mogu shvatiti u njihovoj cjelovitosti i značaju, ispravno će je razumjeti. Sve što ljudi percipiraju oko sebe, u razvoju je. A karakteristična osobina ljudi naše pete korijenske rase, koja leži u korištenju mišljenja, tek se počela razvijati. Doista, upravo je ta korijenska rasa ta koja polako i postupno, moć mišljenja dovodi do zrelosti. Suvremeni čovjek odlučuje (misleći) o nečemu, a zatim to provodi kao rezultat vlastitog mišljenja. Ta se sposobnost tek počela razvijati među Atlantiđanima. Nisu njihove vlastite misli, već one koje su im dolazile od viših bića, utjecale na njihovu volju. Ta je volja stoga, u određenom smislu, bila vođena izvana. - Svatko tko se upozna s ovim mislima o evoluciji i nauči prepoznati da su u pretpovijesno doba ljudi bili sasvim drugačija bića - od zemaljskih ljudi - moći se shvatiti i predodžbu o potpuno drugačijim bićima o kojima se govori u izvještajima. Ovdje opisani razvoj, trajao je u velikim vremenskim razdobljima.
*
Ono što je gore rečeno o četvrtoj korijenskoj rasi, Atlantiđanima, odnosi se na veliku većinu čovječanstva. Ali oni su bili pod vođama koji su ih svojim sposobnostima daleko nadmašivali. Mudrost, koju su ti vođe posjedovali, i moći koje su kontrolirali, nisu se mogle postići nikakvim zemaljskim obrazovanjem. To su im prenijeli viša bića, koja nisu izravno pripadala Zemlji. Stoga je bilo sasvim prirodno da velika većina čovječanstva, te vođe doživljava kao bića višeg reda, kao 'glasnike' bogova. Jer ono što su ti vođe znali i bili sposobni postići, bilo bi nemoguće postići ljudskim osjetilnim organima i ljudskim razumom. Štovali su ih kao 'božje glasnike' i primali njihove naredbe, zapovijedi, pa čak i njihova učenja. Preko bića te vrste, čovječanstvo je bilo upućeno u znanost, umjetnost i izradu alata. I takvi 'glasnici bogova', ili su vodili same zajednice, ili su podučavali umijeću upravljanja one koji su dovoljno napredovali. Za te se vođe govorilo da su 'komunicirali s bogovima' i da su od njih inicirani u zakone prema kojima se čovječanstvo mora razvijati. I to je odgovaralo stvarnosti. Ta se inicijacija, ovo zajedništvo s bogovima, odvijalo na mjestima masama nepoznatim. Ta su se mjesta inicijacije zvala hramovima misterija. Dakle, iz njih se odvijalo upravljanje ljudskim rodom.
Sukladno tome, ono što se događalo u hramovima misterija, također je bilo i ljudima nerazumljivo. I jednako malo su razumjeli namjere svojih velikih vođa. Svojim osjetilima, ljudi su mogli razumjeti samo ono što se događa izravno na Zemlji, a ne ono što je otkriveno iz viših svjetova za njenu dobrobit. Stoga su učenja morala biti zapisana u obliku koji nije nalikovao izvještajima o zemaljskim događajima. Jezik kojim su bogovi govorili svojim glasnicima u misterijima nije bio zemaljski, a ni oblici u kojima su se ti bogovi otkrivali nisu bili zemaljski. Viši duhovi ukazivali su se svojim glasnicima u 'vatrenim oblacima' kako bi ih uputili kako bi trebali voditi ljude. Samo se čovjek može pojaviti u ljudskom obliku; bića čije sposobnosti nadilaze ljudske, moraju se otkriti u oblicima koji se ne mogu naći među zemaljskima.
Činjenica da su 'božji glasnici' mogli primiti te objave, proizlazi iz činjenice da su oni sami bili najsavršeniji među svojom ljudskom braćom. Već su u ranijim fazama iskusili ono kroz to većina ljudi još mora proći. Samo su u određenom pogledu pripadali ovom čovječanstvu. Mogli su poprimiti ljudski oblik. Ali njihove duševno-duhovne osobine bile su nadljudske. Stoga su bili božansko-ljudska dvostruka bića. Stoga bi se mogli opisati i kao viši duhovi, koji su preuzeli ljudska tijela kako bi čovječanstvu pomogli na njegovom zemaljskom putu. Njihov pravi dom nije bio na Zemlji. - Ta su bića vodila čovječanstvo bez mogućnosti da prenesu principe kojima su ga vodila. Jer do pete podrase Atlantiđana, drevnih Semita, ljudi uopće nisu imali sposobnost razumjeti te principe. Tek misaona moć koja se razvila u ovoj podrasi, bila je takva sposobnost. Ali se ta sposobnost razvijala polako i postupno. Čak su i posljednje podrase Atlantiđana još uvijek mogle razumjeti vrlo malo o načelima svojih božanskih vođa. Počeli su, isprva vrlo nesavršeno, pojmiti nešto od takvih načela. Stoga su se njihove misli, a i zakoni o kojima se govorilo u njihovim državnim institucijama, više nagađali nego što su se jasno promišljali.
Glavni vođa pete atlantske podrase postupno je to pripremao, kako bi u kasnijim vremenima, nakon propasti atlantskog načina života, mogao započeti novi, onaj kojim u potpunosti upravlja moć misli.
Sada se mora shvatiti da na kraju atlantskog razdoblja imamo posla s tri skupine čovjekolikih bića. 1. S prethodno spomenutim 'glasnicima bogova', koji su bili daleko ispred masa u razvoju, koji su podučavali božanskoj mudrosti i činili božanska djela. 2. Same mase, čije su misaone moći bile u slabom stanju, iako su posjedovale prirodne sposobnosti koje su za moderno čovječanstvo izgubljene. 3. Manja skupina onih koji su razvili svoju misaonu moć. Dakle, ovi su postupno gubili prirodne sposobnosti Atlantiđana; ali su se izgrađivali da shvate principe 'glasnika bogova' putem misli. - Druga skupina ljudi bila je osuđena na postupno izumiranje. Treću su, međutim, bića prve vrste mogla obučiti da preuzmu vodstvo u svoje ruke.
Iz ove treće skupine, nazvan glavnim vođom, kojeg okultna literatura naziva Manu, odabrao je najsposobnije pojedince za stvaranje novog čovječanstva. Te najsposobniji pojedinci bili su prisutni u petoj podrasi. Misaone moći šeste i sedme podrase već su na određeni način zalutale i više nisu bile prikladne za daljnji razvoj. - Najbolje osobine najboljih, trebalo je razviti. To se učinio vođa izolirajući odabrane na posebnom mjestu na Zemlji - u unutarnjoj Aziji - i oslobađajući ih od bilo kakvog utjecaja onih koji su zaostajali ili skrenuli s puta. - Zadatak vođe bio je dovesti svoju skupinu do točke u kojoj njezini članovi mogu shvatiti, u vlastitim dušama i vlastitom snagom mišljenja, principe kojima su se prije vodili, na način koji su slutili, ali nisu jasno prepoznavali. Ljudi su trebali prepoznati božanske moći koje su nesvjesno slijedili. Do ove točke, bogovi su vodili čovječanstvo preko svojih glasnika; ali sada je trebalo znati za ta božanska bića. Trebali su naučiti sebe vidjeti kao izvršne organe božanske providnosti.
Odvojena skupina suočila se s važnom odlukom. Božanski vođa bio je među njima, u ljudskom obliku. Od takvih božanskih glasnika, čovječanstvo je prije primalo upute i zapovijedi o tome što treba ili ne treba činiti. Podučavano je znanostima koje su se odnosile na ono što se moglo percipirati osjetilima. Ljudi su osjećali božansku vladu svijeta, osjećali su je u vlastitim postupcima; ali o tome nisu ništa jasno znali. - Sada im je njihov vođa govorio na potpuno novi način. Poučio ih je da nevidljive sile upravljaju onim što je vidljivo pred njima; i da su oni sami sluge tih nevidljivih sila, da svojim mislima moraju provoditi zakone tih nevidljivih sila. Ljudi su čuli za nadzemaljsko-božansko. I da je nevidljivi duh stvoritelj i održavatelj vidljivog, tjelesnog. Prije su se oslanjali na svoje vidljive glasnike, nadljudske inicijate, i od njih im je rečeno što trebaju, a što ne trebaju činiti. Ali sada su se osjećali dostojni jer im je glasnik bogova govorio o samim bogovima. Moćne su bile riječi koje je više puta utisnuo svojoj skupini. "Do sada ste vidjeli one koji su vas vodili; ali postoje viši vođe koje ne vidite. I tim ste vođama podložni. Izvršavat ćete zapovijedi boga kojeg ne vidite; i pokoravat ćete se onome čiju sliku ne možete sebi stvoriti." Tako je zvučala nova najviša zapovijed iz usta velikog vođe, koja je propisivala štovanje Boga kojem nijedna vidljiva slika nije mogla nalikovati i od kojeg se stoga nijedna ne bi smjela stvoriti. Odjek ove velike prvobitne zapovijedi pete ljudske rase je dobro poznata: "Ne pravi sebi idola niti ikakvu sliku onoga što je gore na nebu, ili dolje na Zemlji, ili u vodi ispod Zemlje....".[Druga knjiga Mojsijeva, poglavlje 20:4]
Glavnom vođi (Manu) pomagali su drugi glasnici bogova, koji su provodili njegove namjere za pojedine grane života i radili na razvoju nove rase. Jer radilo se o organiziranju cjelokupnog života u skladu s novim pogledom božanske vladavine svijetom. Misli ljudi, posvuda su trebale biti usmjerene, od vidljivog prema nevidljivom. Život je određen silama prirode. Tijek ovog ljudskog života ovisi o danu i noći, zimi i ljetu, sunčevoj svjetlosti i kiši. Kako su utjecaji tih vidljivih činjenica povezani s nevidljivim (božanskim) silama, i kako se čovjek treba ponašati kako bi svoj život organizirao prema tim nevidljivim moćima: to mu je bilo pokazano. Svo znanje i sav rad treba provoditi imajući to na umu. U kretanju zvijezda i vremenskim uvjetima, čovjek bi trebao vidjeti božanske uredbe, emanaciju božanske mudrosti. Astronomija i meteorologija podučavale su se u tom duhu. I čovjek bi trebao organizirati svoj rad, svoj moralni život, na način da bude u skladu s mudrim božanskim zakonima. Život je bio uređen prema božanskim odredbama, baš kao što su se božanske misli istraživale u kretanju zvijezda, u vremenskim uvjetima i tako dalje. Žrtvenim djelima čovjek je trebao uskladiti svoje postupke s providnošću bogova. - Namjera Manua je bila sve u ljudskom životu usmjeriti prema višim svjetovima. Sve ljudske aktivnosti, sve institucije, trebale su imati religijski karakter. Na taj je način Manu želio započeti ono što je pravi zadatak pete korijenske rase. Ova rasa trebala je naučiti voditi sebe kroz svoje misli. Ali takvo određenje može voditi do spasenja samo ako se čovječanstvo stavi u službu viših sila. Čovječanstvo bi trebalo koristiti svoju moć misli; ali ta moć misli trebala bi biti posvećena pogledom na božansko.
Čovjek u potpunosti može razumjeti što se u to vrijeme dogodilo samo ako zna da je razvoj moći mišljenja, počevši od pete podrase Atlantiđana, podrazumijevao još nešto sasvim drugo. Jer iz određene perspektive, čovječanstvo je došlo u posjed znanja i umjetnosti koje nije bilo izravno povezano s onim što je spomenuti Manu morao smatrati svojim pravim zadatkom. To znanje i umjetnost u početku nisu imali religiozni karakter. Bili su toliko dostupni čovjeku da nije mogao razmišljati ni o čemu drugom nego da ih stavi u službu vlastitih interesa, svojih osobnih potreba.... [Javno otkrivanje podrijetla ovog znanja i umjetnosti trenutno je zabranjeno. Stoga se ovdje mora izostaviti odlomak iz Akaša kronike.] Takvo znanje uključuje, naprimjer, primjenu vatre u ljudskim aktivnostima. U ranim atlantskim vremenima čovječanstvu nije bila potreba vatra, jer mu je životna sila bila na usluzi. No, kako je vrijeme prolazilo, što je manje mogao koristiti tu silu, to je više morao učiti izrađivati alate i oruđa od takozvanih neživih predmeta. U tu svrhu upotrebljavao je vatru. Slično je bilo i s drugim silama prirode. Čovjek je tako naučio koristiti takve prirodne sile, a da nije bio svjestan njihovog božanskog podrijetla. I tako je trebalo biti. Čovjek ničim ne bi trebao biti prisiljen povezati te stvari, u službi njegovih misaonih moći, s božanskim poretkom svijeta. Radije, to bi trebao učiniti svojevoljno u svojim mislima. Namjera Manua bila je voditi ljude da samostalno, iz unutarnje potrebe, takve stvari povežu s višim poretkom svijeta. Ljudi su, takoreći, mogli birati žele li znanje koje su stekli primijeniti isključivo za osobni interes, ili u religioznoj službi višem svijetu. - Dakle, dok je čovjek prije bio prisiljen smatrati se članom božanskog sustava koji upravlja svijetom, iz kojeg je, naprimjer, do njega dolazilo ovladavanje životnom silom bez potrebe za korištenjem moći mišljenja, sada je i sile prirode mogao koristiti bez usmjeravanja misli prema božanskom. - Nisu svi ljudi koje je Manu okupio oko sebe bili sposobni za ovu odluku, već samo mali broj njih. I samo od ovog potonjeg broja Manu je istinski mogao oblikovati klicu nove rase. Zatim se s njima povukao kako bi ih dalje razvijao, dok su se ostali miješali s ostatkom čovječanstva. - Od spomenutog malog broja ljudi koji su se konačno okupili oko Manua, poteklo je sve što i danas čini pravo sjeme napretka pete korijenske rase. To također objašnjava zašto se dvije karakteristike provlače kroz cijeli razvoj ove pete korijenske rase. Jedna osobina je karakteristična za ljude koji su nadahnuti višim idejama, koji sebe smatraju djecom božanske moći svijeta; druga pripada onima koji sve stavljaju isključivo u službu osobnih interesa, vlastitih interesa.
Mala skupina ostala je oko Manua sve dok nije dovoljno ojačala da radi u novom duhu, i dok njezini članovi nisu mogli krenuti naprijed kako bi ostatku čovječanstva donijeli taj novi duh, koji je ostao od prethodnih rasa. Prirodno je da je taj novi duh poprimio drugačiji karakter među različitim narodima, ovisno o njihovom razvoju u različitim regijama. Stare, zaostale karakteristike miješale su se s onim što su izaslanici Manua donijeli u različite dijelove svijeta. To je dovelo do različitih novih kultura i civilizacija.
Najsposobniji pojedinci iz kruga Manua bili su odabrani da postupno bubu inicirani izravno u njegovu božansku mudrost, kako bi mogli postati učitelji drugih. Tako se dogodilo da se nova vrsta iniciranih sada pridružila drevnim glasnicima bogova. To su oni koji su, poput svojih bližnjih, svoje misaone moći razvili na zemaljski način. Prethodni glasnici bogova - uključujući Manua - nisu to imali. Njihov razvoj pripadao je višim svjetovima. Svoju višu mudrost unijeli su u zemaljske uvjete. Ono što su dali čovječanstvu bio je 'dar odozgo'. Prije sredine atlantskog razdoblja, čovječanstvo još nije bilo dovoljno napredno da bi samostalno shvatilo božanske uredbe. Sada - u naznačenom vremenu - trebali su to postići. Zemaljska misao trebala se uzdići do koncepta božanskog. Ljudski inicijati pridružili su se nadljudima. To je označilo važnu prekretnicu u razvoju ljudske rase. Čak ni prvi Atlantiđani nisu imali izbora hoće li svoje vođe smatrati božanskim glasnicima ili ne. Jer ono što su oni postigli, bilo je očito kao čin viših svjetova. Nosilo je pečat božanskog podrijetla. Dakle, glasnici atlantskog razdoblja bili su posvećeni svojom moći, okruženi sjajem koji im je ta moć darovala. Ljudski inicirani ljudi kasnijih vremena, izvana su gledano, ljudi među ljudima. Međutim, ostali su povezani s višim svjetovima, a objave i ukazanja glasnika bogova, dopirale su do njih. Samo iznimno, kada se ukazala viša potreba, koristili su određene moći koje su im odande darovane. Tada su činili djela koja, prema njima poznatim zakonima, ljudi nisu mogli razumjeti, i stoga su ih s pravom smatrali čudima. - Ali viša namjera u svemu tome je, postaviti čovječanstvo na vlastite noge, da u potpunosti razvije svoju moć mišljenja. -Danas su ljudski inicijati posrednici između ljudi i viših moći; i samo inicijacija omogućuje komunikaciju s glasnicima bogova.
Na početku pete korijenske rase, ljudski inicijati, sveti učitelji, postali su vođe ostatka čovječanstva. Veliki svećenici kraljevi iz davnih vremena, o kojima svjedoči povijest, ali i legenda, pripadaju skupini tih inicijata. Viši glasnici bogova sve su se više povlačili sa Zemlje i vodstvo prepuštali tim ljudskim inicijatima, kojima su ipak pomagali savjetima i djelovanjem. Da to nije slučaj, čovječanstvo nikada ne bi postiglo slobodnu uporabu svojih misaonih moći. Svijet je pod božanskim vodstvom; ali čovjeka ne treba prisiljavati da to prizna; radije, trebao bi to razumjeti i shvatiti kroz slobodno promišljanje. Kad jednom dođe do te točke, inicijati će mu postupno otkrivati svoje tajne. Ali to se ne može dogoditi iznenada. Naprotiv, cijeli razvoj pete korijenske rase spor je put do tog cilja. Sam Manu je, svoju družinu prvo vodio poput djece. Zatim je, vrlo postupno, vodstvo prešlo na ljudske posvećenike. I danas, napredak se još uvijek sastoji od mješavine svjesnog i nesvjesnog ljudskog djelovanja i mišljenja. Tek na kraju pete korijenske rase, kada dovoljno veliki broj ljudi bude sposoban za znanje kroz šestu i sedmu podrasu, najveći posvećenik će im se moći javno otkriti. I taj ljudski posvećenik tada će moći preuzeti glavno vodstvo, baš kao što je to Manu učinio na kraju četvrte korijenske rase. Dakle, obrazovanje pete korijenske rase je takvo, da će veći dio čovječanstva slobodno slijediti ljudskog Manua, baš kao što je rasa zametka ove pete rase učinila s božanskim.