.- Predgovor
Kroz uobičajenu povijest, čovjek može naučiti samo mali dio onoga što je čovječanstvo iskusilo u pretpovijesno doba. Povijesni dokazi osvjetljavaju samo nekoliko tisućljeća. Pa čak i ono što nas arheologija, paleontologija i geologija mogu naučiti, vrlo je ograničeno. A ovom ograničenju dodaje se nepouzdanost svega što se temelji na vanjskim dokazima. Samo razmislite kako se slika ovog ili onog, ne tako dalekog događaja, ili naroda, promijenila kada su otkriveni novi povijesni dokazi. Samo usporedite opise koje su dali različiti povjesničari o jednoj te istoj stvari; i uskoro ćete se uvjeriti u klimavo tlo na kojem stojite. Sve što pripada vanjskim osjetilima podložno je vremenu. A vrijeme također i uništava ono što je nastalo u vremenu. Međutim, vanjska povijest, ovisi o onome što je sačuvano u vremenu. Nitko ne može reći je li ono što je sačuvano ujedno i ono bitno, ako se stane na vanjskim dokazima. - Ali sve što nastaje u vremenu, svoje podrijetlo ima u vječnom. Samo što vječno nije dostupno osjetilnoj percepciji. Ali putevi do opažanja onog vječnog, čovjeku su otvoreni. On može razviti moći koje u njemu drijemaju, tako da bude u stanju prepoznati ovo vječno. Razvoj tih moći se spominje u esejima o pitanju 'Kako se stječe uvid u više svjetove?', koji se pojavljuju u ovom časopisu. [Izdano u obliku knjige u Berlinu 1909. Broj u sabranim djelima je SD10.] Tijekom izlaženja, ovi će eseji također pokazati da čovjek, na određenoj visokoj razini sposobnosti spoznaje, može prodrijeti i do vječnih izvora vremenski prolaznih stvari. Ako čovjek na ovaj način proširi svoje sposobnosti spoznaje, više nije ovisan o vanjskim dokazima u svrhu razumijevanja prošlosti. Tada je sposoban vidjeti ono što nije osjetilno u događajima, ono što nikakva količina vremena ne može uništiti. Od prolazne povijesti, napreduje prema neprolaznoj. Ta povijest, međutim, napisana je drugačijim pismom od uobičajenog. U gnozi, u teozofiji, naziva se 'Akaša kronika'. U našem jeziku može se dati samo slabašna naznaka o ovoj kronici. Jer naš je jezik uvelike usmjeren na osjetila. I ono što se njime opisuje, odmah poprima karakter ovog osjetilnog svijeta. Stoga je lako na neupućenog, koji se još ne može uvjeriti u stvarnost određenog duhovnog svijeta kroz vlastito iskustvo, ostaviti dojam fantasta, ako ne i još gori. - Svatko tko je stekao sposobnost opažanja u duhovnom svijetu, prošle događaje prepoznaje u njihovom vječnom karakteru. Oni stoje pred njim, ne kao mrtvi svjedoci povijesti, već u punom životu, ono što se dogodilo, na neki način se odvija pred njim. Oni koji su inicirani u čitanje takvih živih spisa mogu se osvrnuti na daleko dalju prošlost, od one koju predstavlja vanjska povijest; i također mogu - iz izravne duhovne percepcije - opisati stvari o kojima povijest izvještava, na daleko pouzdaniji način, nego što je to moguće u tom kontekstu. Kako bi se spriječila moguća pogreška, ovdje treba navesti da čak ni duhovna percepcija nije inherentno nepogrešiva. I ova percepcija može biti pogrešna, može stvari vidjeti netočno, iskrivljeno ili pogrešno. Čak ni na ovom području nitko nije oslobođen od pogrešaka; bez obzira koliko visoko napredan. Stoga se ne treba uznemiravati ako se informacije iz takvih duhovnih izvora uvijek u potpunosti ne slažu. Ali pouzdanost opažanja, ovdje je daleko veća nego u vanjskom osjetilnom svijetu. I ono što različiti posvećenici mogu podijeliti o povijesti i prapovijesti, u biti će biti dosljedno. Zapravo, takva povijest i prapovijest postoje u svim tajnim školama. A ovdje već tisućljećima vlada takvo potpuno slaganje, da se ne može usporediti sa slaganjem koje postoji među vanjskim povjesničarima čak ni unutar jednog stoljeća. Posvećenici u biti jednako opisuju stvari u svim vremenima i na svim mjestima.
Nakon ovih uvodnih napomena, ovdje će biti predstavljeno nekoliko poglavlja iz Akaša kronike. Počet ćemo s opisima događaja koji su se dogodili kada je takozvani atlantski kontinent još postojao između Amerike i Europe. Ovaj dio površine naše Zemlje nekoć je bio kopno. Tlo ovog kopna sada čini dno Atlantskog oceana. Platon također govori o posljednjem ostatku kopna, otoku Poseidonis, koji se nalazio zapadno od Europe i Afrike. Da je morsko dno Atlantskog oceana nekoć bio kontinent, da je oko milijun godina bio poprište kulture koja se, doduše, veoma razlikovala od naše današnje: o tome se može pročitati, kao i o činjenici da su posljednji ostaci ovog kopna nestali u desetom tisućljeću prije Krista, u knjižici 'Atlantida, prema okultnim izvorima', autora W. Scott-Elliot. Ovdje će biti dane informacije o ovoj drevnoj kulturi, koje će nadopuniti ono što je rečeno u toj knjizi. Dok ta knjiga opisuje više vanjskih aspekata, vanjskih procesa naših atlantskih predaka, ovdje će biti zabilježeno nešto o njihovom duhovnom karakteru i unutarnjoj prirodi uvjeta pod kojima su živjeli. Čitatelj se stoga mora misaono vratiti u doba koje je gotovo deset tisuća godina iza nas i koje je trajalo mnogo tisućljeća. Ono što je ovdje opisano, međutim, nije se događalo samo na kopnu poplavljenom vodama Atlantskog oceana, već i u susjednim oblastima današnje Azije, Afrike, Europe i Amerike. A ono što se kasnije dogodilo u tim regijama, razvilo se iz te ranije kulture. - Još uvijek sam dužan šutjeti o izvorima informacija koje će ovdje biti navedene. Svatko tko išta zna o takvim izvorima, shvatit će zašto to mora biti tako. Ali mogu se dogoditi događaji koji će vrlo brzo omogućiti da se da se govori u tom smjeru. Koliko uvida skrivenih u njedrima teozofske struje se može postupno prenijeti, ovisi isključivo o ponašanju naših suvremenika. - A sada slijedi prvi od dokumenata koji se ovdje mogu zabilježiti.