.- Suvremena kultura u zrcalu znanosti duha
Za svakoga tko je pratio tijek znanstvenog razvoja u posljednjim desetljećima, nema sumnje da se sprema snažan preokret. Kada prirodoslovac govori o takozvanim zagonetkama egzistencije, danas zvuči sasvim drugačije nego prije samo kratkog vremena. - Bilo je to otprilike sredinom devetnaestog stoljeća, kada su neki od najsmjelijih umova, znanstveni materijalizam vidjeli kao jedino moguće vjerovanje koje je netko tko je upoznat s najnovijim nalazima istraživanja mogao imati. Gruba izjava izrečena u to vrijeme, da su 'misli otprilike u istom odnosu prema mozgu, kao žuč prema jetri', postala je poznata. Tu je izjavu dao Karl Vogt, koji je u svojoj 'Slijepa vjera i znanost', i u drugim spisima, proglasio prevladanim sve što ne dopušta intelektualnoj aktivnosti, duševnom životu da izađe iz mehanizma živčanog sustava i mozga, baš kao što fizičar objašnjava da kretanje kazaljki proizlazi iz mehanizma sata. Bilo je to vrijeme u koje je 'Sila i materija', Ludwiga Büchnera, postala svojevrsno evanđelje za široke krugove obrazovanih ljudi. Može se reći da su izvrsni, neovisno misleći umovi došli do takvih uvjerenja zahvaljujući ogromnom dojmu koji su ostavili uspjesi prirodne znanosti u novije vrijeme. Mikroskop nas je nedavno naučio sastavu živih organizama iz njihovih najmanjih dijelova, stanica. Geologija, proučavanje formiranja Zemlje, napredovala je do objašnjenja razvoja našeg planeta prema zakonima koji su i danas na snazi. Darvinizam je obećavao objasniti podrijetlo čovjeka na čisto prirodan način, i započeo je svoj trijumfalni pohod kroz obrazovni svijet s takvim obećanjem da se mnogima činilo da je odbacio sva 'stara vjerovanja'. To se u posljednje vrijeme dosta promijenilo. Iako još uvijek postoje zaostaci ovih stavova, koji, poput Ladenburga na skupu prirodoslovaca 1903, proglašavaju materijalističko evanđelje, protive im se drugi, koji su, kroz zrelije promišljanje znanstvenih pitanja, došli do potpuno drugačijeg govora. Upravo je objavljen tekst pod naslovom 'Prirodoslovlje i pogled na svijet'. Njegov autor je Max Verworn, fiziolog koji je izašao iz Haeckelove škole. U ovom tekstu stoji: "Zapravo, čak i kad bismo posjedovali najpotpunije znanje o fiziološkim događajima u stanicama i vlaknima moždane kore, s kojima su povezani psihički procesi, čak i kad bismo mogli zaviriti u mehaniku rada mozga kao u zupčanike satnog mehanizma, nikada ne bismo pronašli ništa osim atoma u pokretu. Nijedno ljudsko biće ne bi moglo vidjeti ili na drugi način osjetilima percipirati kako u tom procesu nastaju osjeti i predodžbe. Rezultati koje je materijalističko stajalište postiglo, u svom pokušaju svođenja duhovnih procesa na pokrete atoma, jasno ilustriraju njegove mogućnosti: sve dok je materijalističko stajalište postojalo, nije objasnilo ni najjednostavniji osjećaj u smislu pokreta atoma. Tako je bilo i tako će biti u budućnosti. Kako bi uopće moglo biti zamislivo da stvari koje nisu opazive osjetilima, poput psihičkih procesa, ikada mogu dobiti svoje objašnjenje jednostavnim rastavljanjem velikih tijela na njihove najmanje dijelove! Atom uostalom ostaje tijelo, i nikakvo kretanje atoma nije sposobno premostiti jaz između fizičkog svijeta i psihe. Materijalistička koncepcija, koliko god plodna bila kao znanstvena radna hipoteza, i koliko god će nesumnjivo, u tom smislu ostati u budućnosti - mislim samo na uspjehe strukturne kemije - ipak je beskorisna kao osnova za svjetonazor. Tu se pokazuje preuskom. Filozofski materijalizam odigrao je svoju povijesnu ulogu. Ovaj pokušaj znanstvenog svjetonazora zauvijek je propao. Tako govori prirodoslovac na početku dvadesetog stoljeća, o gledištu koje je oko sredine devetnaestog stoljeća proglašeno kao novo evanđelje, koje je zahtijevao znanstveni napredak.
Posebno se pedesete, šezdesete i sedamdesete mogu opisati kao razdoblje materijalističke plime. Objašnjavanje duhovnih i duševnih fenomena, kao čisto mehaničkih procesa, u to vrijeme je imao uistinu fascinantan utjecaj. I materijalisti su mogli reći da su izvojevali pobjedu nad pristašama duhovnog svjetonazora. Čak su se i oni koji nisu krenuli od znanstvenih proučavanja, pridružili njihovim redovima. Dok su Büchner, Vogt, Moleschott i drugi gradili isključivo na znanstvenim pretpostavkama, David Friedrich Strauß se u svojoj 'Staroj i novoj vjeri' iz 1872. pokušao osloniti na svoje teološke i filozofske uvide kako bi postavio temelje za novi vjeru. Već je desetljećima ranije na senzacionalan način intervenirao u duhovni život svojim 'Životom Isusa'. Čini se da je bio opremljen punim teološkim i filozofskim obrazovanjem svog vremena. Sada je hrabro izjavio da materijalističko objašnjenje pojava svijeta, uključujući i čovječanstvo, mora činiti osnovu za novo evanđelje, za novo moralno razumijevanje i oblikovanje egzistencije. Čini se da je podrijetlo ljudi od isključivo životinjskih predaka, predodređeno postati nova dogma, a svako čvrsto pridržavanje duhovnog-duševnog podrijetla naše vrste, smatralo se, u očima naturalističkih filozofa, preostalim praznovjerjem iz djetinjstva čovječanstva, kojim se ne bi trebalo dalje baviti.
A oni koji su gradili na modernoj prirodnoj znanosti, imali su pomoć povjesničara kulture. Proučavali su se običaji i vjerovanja divljih plemena. Ostaci primitivnih kultura iskapani su iz zemlje, poput kostiju pretpovijesnih životinja i otisaka izumrlih biljnih svjetova: trebali su svjedočiti o činjenici da su se ljudi, pri svojem prvom pojavljivanju na Zemlji, od viših životinja razlikovali samo po stupnju, ali da su se duhovno-duševno u osnovi, razvili od pukog animalizma do svoje sadašnje visine. Došlo se do točke u vremenu, kada se činilo da je u ovoj materijalističkoj strukturi sve u redu. I pod određenim pritiskom koji su na njih vršile ideje tog vremena, ljudi su mislili onako kako piše jedan pobožni materijalist: "Marljivo proučavanje znanosti navelo me da sve prihvatim smireno, da strpljivo podnosim neizbježno, i, štoviše, da pomognem da se patnja čovječanstva postupno smanji. Tim se lakše mogu odreći fantastičnih utjeha koje vjerujući um traži u čudesnim formulama, kao što moja mašta svoju najljepšu stimulaciju pronalazi u književnosti i umjetnosti. Kad pratim tijek velike drame, ili, u pratnji učenjaka, poduzimam putovanje do drugih zvijezda ili lutanje kroz pretpovijesne krajolike, kada se sa planinskih vrhova divim veličanstvu prirode, ili štujem ljudsku umjetnost u zvuku i boji, nemam li dovoljno onoga što je uzdižuće? Treba li mi onda išta drugo što proturječi mom razumu? - Strah od smrti, koji muči toliko pobožnih ljudi, potpuno mi je stran. Znam da ću, kada mi tijelo propadne, živjeti onoliko malo koliko sam živio prije rođenja. Muke čistilišta i pakla za mene ne postoje. Vraćam se u bezgranično carstvo prirode, koje s ljubavlju grli svu djecu. Moj život nije bio uzaludan. Dobro sam iskoristio snagu koju sam posjedovao. Odlazim s ove Zemlje u čvrstom uvjerenju da će postajati sve bolja i ljepša!" ('Vom Glauben zum Wissen. Ein lehrreicher Entwicklungsgang getreu nach dem Leben geschildert von Kuno Freidank.') Tako danas mnogi ljudi razmišljaju, oni koji su još uvijek podložni opsesijama koje su utjecale na zagovornike materijalističkog svjetonazora u tom dobu.
Ali oni koji su se pokušali održati na vrhuncu znanstvene misli, došli su do drugih zaključaka. Prvi odgovor na znanstveni materijalizam, koji je iznio izvanredni prirodoslovac na skupu prirodoslovaca u Leipzigu (1876.), postao je poznat. Du Bois-Reymond je tada održao svoj 'Ignorabimus-govor'. Pokušao je pokazati da ovaj znanstveni materijalizam zapravo nije sposoban za ništa više od određivanja kretanja najmanjih čestica materije i zahtijevao je da se time zadovolji. Ali istovremeno je naglasio da to ni najmanje ne doprinosi objašnjenju duhovnih i duševnih procesa. Može se zauzeti bilo koji stav o izjavama Du Bois-Reymonda: jedno je jasno, vidi se da su predstavljale odbacivanje materijalističkog objašnjenja svijeta. Pokazale su kako čovjek kao prirodoslovac može time biti zaveden.
Materijalističko objašnjenje svijeta tako je ušlo u fazu u kojoj se proglasilo umjerenim u pogledu života duše. Priznalo je svoje 'neznanje' (agnosticizam). Izjavilo je da želi ostati 'znanstveno' i ne tražiti utočište u drugim izvorima znanja, ali također se ne želi uzdići do višeg svjetonazora koristeći vlastita sredstva. (Raoul France, prirodoslovac, nedavno je na sveobuhvatan način pokazao neadekvatnost znanstvenih otkrića za viši pogled na svijet. To je pothvat kojem bismo se željeli vratiti jedan drugi put.)
A sada su se činjenice stalno dopunjavale, pokazujući nemogućnost građenja znanosti o duši proučavajući materijalne pojave. Znanost je bila prisiljena proučavati određene 'abnormalne' pojave duševnog života, poput hipnoze, sugestije i mjesečarenja. Postalo je jasno da je, suočen s tim pojavama, materijalistički pogled potpuno neadekvatan za istinski misleću osobu. To nisu bile nove činjenice koje su otkrivane. Radije, to su bile pojave koje su proučavane u davna vremena te sve do početka devetnaestog stoljeća, ali su jednostavno odbačene kao nezgodne tijekom razdoblja rasta materijalizma.
Događalo se još nešto. Postajalo je sve jasnije koliko su slabi temelji na kojima su sami prirodoslovci gradili svoja objašnjenja o podrijetlu životinjskih oblika, a posljedično i ljudi. Neko vrijeme su koncepti 'adaptacije' i 'borbe za opstanak' imali veliku privlačnost u objašnjavanju podrijetla vrsta. Ljudi su počeli shvaćati da su slijedili iluzije. Pojavila se škola - pod Weismannovim vodstvom - koja je odbijala priznati ideju da se karakteristike koje živo biće stekne prilagodbom okolini, mogu nasljeđivati i da te karakteristike tako vode do transformacije živih bića. Stoga su sve pripisivali 'borbi za opstanak' i govorili o 'svemoći prirodne selekcije'. U oštroj suprotnosti s tim, potkrijepljeno nedvojbenim činjenicama, bilo je onih koji su tvrdili da se govorilo o 'borbi za opstanak' i u slučajevima kada ona nije postojala. Željeli su pokazati da se time ništa ne može objasniti. Govorili su o nemoći 'prirodne selekcije'. Nadalje, posljednjih godina de Vries je uspio pokusima pokazati da postoje nagle promjene od jednog životnog oblika do drugog (mutacija). To također potresa ono što su darvinisti smatrali čvrstim načelom vjere, da životinjski i biljni oblici prolaze samo kroz postupne transformacije. Tlo na kojem su gradili desetljećima jednostavno je sve više nestajalo pod njihovim nogama. Misleći istraživači već su ranije vjerovali da to tlo moraju napustiti, poput mladog W. H. Rolpha, koji je u svojoj knjizi 'Biološki problemi, također razvoja racionalne etike', još 1884. izjavio: "Tek uvođenjem nezasitnosti darvinistički princip u borbi za život postaje prihvatljiv. Jer tu tek sada imamo objašnjenje za činjenicu da stvorenje, gdje god može, stječe više nego što mu je potrebno da održi status quo, da raste prekomjerno gdje god mu se pruži prilika.... Dok za darvinista nema borbe za opstanak gdje god opstanak stvorenja nije ugrožen, za mene je borba sveprisutna. To je prvenstveno borba za život, borba za povećanje života, ali ne borba za opstanak."
S obzirom na takvo stanje stvari, sasvim je prirodno da pronicljivi ljudi priznaju: materijalistički svijet misli nije prikladan za izgradnju pogleda na svijet. Na temelju njega ne možemo ništa reći o duševnim i duhovnim pojavama. I već danas postoje brojni prirodoslovci koji strukturu svijeta nastoje konstruirati na temelju sasvim drugačijih predodžbi. Dovoljno je samo prisjetiti se djela botaničara Reinkea, 'Svijet kao djelo'. Međutim, očito je da takvi prirodoslovci nisu bez posljedica odgojeni u čisto materijalističkim predodžbama. Ono što oni predstavljaju sa svog novog idealističkog stajališta je oskudno; to ih možda zasad zadovoljava, ali ne i one koji dublje istražuju misterije svijeta. Takvi prirodoslovci ne mogu se natjerati da pristupe metodama koje proizlaze iz istinske kontemplacije duha i duše. Duboko se boje 'misticizma', 'gnoze' ili 'teozofije'. To je jasno vidljivo, naprimjer, u Verwornovom citiranom djelu. On kaže: "U prirodnoj znanosti vrije. Stvari koje su se svima činile jasnim i transparentnim danas su se zamaglile. Provjereni simboli i predodžbe, kojima su se do nedavno svi bavili i s kojima su na svakom koraku radili bez oklijevanja, počeli su se kolebati i na njih se gleda sa sumnjom. Temeljni koncepti, poput onog o materiji, čine se poljuljanima, i najčvršće to se pod koracima prirodoslovca počinje ljuljati. Određeni problemi čvrsto stoje, problemi o koje su se do sada razbili svi pokušaji, svi napori prirodne znanosti. Onaj očajan se, pri toj spoznaji, rezignirano baca u naručje misticizma, koji je oduvijek bio posljednje utočište kada izmučeni razum nije vidio izlaz. Razborita osoba traži nove simbole i pokušava stvoriti nove temelje na kojima može nastaviti graditi." Može se vidjeti da današnji znanstveni mislilac, zbog svojih misaonih navika, nije u stanju oblikovati nijedan drugi koncept 'misticizma' osim onog koji uključuje zbunjenost i nejasnoću razuma. - A do kakvih ideja o životu duše dolazi takav mislilac! Na kraju citiranog teksta čitamo: "Prethistorijski čovjek je formirao ideju o odvojenosti tijela i duše pri pogledu na smrt. Duša se odvajala od tijela i vodila samostalno postojanje. Nije nalazila odmora i vraćala se kao duh, osim ako nije protjerana pogrebnim ceremonijama. Strah i praznovjerje mučili su čovječanstvo. Ostaci tih vjerovanja preživjeli su do našeg vremena. Strah od smrti, odnosno onoga što će doći poslije, danas je još uvijek raširen. - Kako sve to drugačije izgleda sa stajališta psihomonizma! Budući da se psihička iskustva pojedinca događaju samo kada postoje određene, zakonite veze, ona nestaju čim se te veze nekako poremete, kao što se neprestano događa tijekom dana. S fizičkim promjenama koje se događaju smrću, te veze potpuno prestaju. Dakle, nijedan osjet ili predodžba, nijedna misao ili osjećaj pojedinca ne može nastaviti postojati. Individualna duša je mrtva. Pa ipak, osjeti, misli i osjećaji žive dalje. Od prolaznog pojedinca žive dalje u drugim pojedincima, gdje god postoji isti kompleks uvjeta. Šire se od pojedinca do pojedinca, od generacije na generaciju, od naroda na narod. Rade i tkaju na vječnom tkalačkom stanu duše. Rade na povijesti ljudskog duha. - Dakle, svi nakon smrti nastavljamo živjeti, kao karike u velikom, međusobno povezanom lancu duhovnog razvoja." Ali je li to išta drugo nego nastavak vodenog vala u drugima koje je stvorio, dok sam propada? Nastavlja li se uistinu živjeti ako se samo nastavlja postojati u svojim posljedicama? Nije li takvo kontinuirano postojanje zajedničko svim pojavama, uključujući i fizičku prirodu? Jasno je da je materijalistički svjetonazor morao potkopati vlastite temelje. Još nije sposoban izgraditi nove. To će omogućiti, samo istinsko razumijevanje misticizma, teozofije i gnoze. Prije nekoliko godina, kemičar Ostwald govorio je na skupu prirodoslovaca u Lübecku o 'prevladavanju materijalizma', i u tu svrhu osnovao novi prirodoslovno filozofski časopis. Prirodoslovlje je zrelo da primi plodove višeg pogleda na svijet. I svaki otpor bit će uzaludan; morat će se prilagoditi čežnjama ljudske duše.