.Mislim da bi baš sada bilo dobro upoznati se s različitim područjima života i zakonitostima egzistencije na koje sam upućivao tijekom ovih predavanja. Želim reći da ovi zakoni egzistencije uključuju u svoju sferu ono što bi u duhovnom životu mogli nazvati težinom stvari, težinom bića, dok se u onome što se do sada nametalo kao svjetonazor to davanje težine često zanemaruje. Posebno u naše vrijeme imperativ je potpuno razumijevanje pete post-atlantske epohe u kojoj se nalazimo, sa svim njenim posebnostima, kako bismo postali sve svjesniji. Kao što znate, početak pete post-atlantske epohe smatramo početkom 15. stoljeća, otprilike 1413. nadalje. Početak 15. stoljeća bio je značajna, duboka, prelomna točka za zapadno čovječanstvo. Nešto poput preokreta koji se dogodio, ne događa se odjednom, već se priprema. I u prvim danima nove epohe također se i vidi samo postupni dolazak. Stari obrasci iz ranije epohe prelaze u novu i tako dalje. Ova snažna promjena početkom 15. stoljeća, pripremala se dugo vremena.
Ako želimo razmotriti još jedan snažan povijesni utjecaj u vremenu koje je prethodilo ovoj sredini Srednjeg vijeka, možemo pogledati vladavinu Karla Velikog od 768 do 814. Ako se prisjetiti svega što se dogodilo na Zapadu do najdaljih granica, do vremena Karla Velikog, imat ćete poteškoća s tim prisjećanjem. Za mnoge suvremene povjesničare, međutim, takve poteškoće ne postoje jer samo nabrajaju. Duboke razlike postoje samo za one koji žele sagledati stvarnost. I treba reći: čovjeku je danas vrlo teško iz iskustava i dojmova sadašnjosti steći predodžbu o posve drugačijoj prirodi života u Europi do Karla Velikog. Ali onda možemo reći: nakon Karla Velikog, u 10, 11, 12 stoljeću, počinje vrijeme u kojem se sprema naše razdoblje. Ono se priprema. Do vremena Karla Velikog stari su se uvjeti nastavljali i išli svojim tijekom, o čemu sadašnjost, kao što je rečeno, više nema nikakvog pravog koncepta. Ali tada se novo doba počinje pripremati. I u ta tri stoljeća, u 10, 11, 12, stoljeću – počinje već u devetom – u Europi su se na svim područjima života događale stvari koje su stvarale snage koje su kasnije, od 15. stoljeća nadalje, posebno dolazile do izražaja.
Sada se može reći da je u tom razdoblju priprema, za stoljeća koja sam upravo spomenuo, više nego se to sklono reći u današnje vrijeme, Rim držao europske poslove u svojim rukama. Treba samo pogledati kakvo je papinstvo bilo od devetog stoljeća nadalje, od sredine devetog stoljeća, kada je energično preuzelo vodstvo u Europi, kada je u svim okolnostima proširilo svoj utjecaj, ne treba zamišljati to papinstvo kakvo je bilo poslije i kasnijih stoljeća ili čak u današnje vrijeme. Naprotiv može se reći da je u to vrijeme papinstvo instinktivno znalo što zapadnoj, srednjoj i južnoj Europi treba u najvažnijim područjima života. I kao što sam prošli put istaknuo, istočnjačka kultura je, da tako kažem, zaustavljena; ona treba čekati, u istočnoj Europi, u bizantizmu, u rusizmu. Tamo je čekala, sve do sadašnjeg vremena.
Ono što se može reći općenito, izraženo je s posebnom jasnoćom u onome što se može nazvati umjetničkim u najširem smislu. I ako želite dobiti ideju o tome što je potisnuto, povučeno na istok, što zapad, srednja Europa, južna Europa, ne bi smjeli imati, što je povučeno na istok, ako želite dobiti ideju o tome, usporedite rusku ikonu s Rafaelovom Madonom.
Vladimir: Majka Božja (Moskva, Povijesni muzej)
Rafael: Madonna della Sedia (Firenca, Palazzo Pitti)
U slici Djevice Marije od Istoka odjek je onoga što je u to vrijeme bilo potisnuto na istok. U takvoj slici vlada sasvim drugi duh nego se ikada može pronaći da vlada u zapadnoj, južnoj i središnjoj umjetnosti; to je nešto sasvim drugo. Takva ikona još uvijek predstavlja ono što je rođeno izravno iz duhovnog svijeta. Ako to zamislite na živ način, ne možete zamisliti fizički prostor iza slike ruske Madone. Možete zamisliti da je iza slike duhovni svijet i da se iz duhovnog svijeta pojavila ova slika: takve su linije, sve na njoj. Kad uzmete osnovni karakter ove slike, jer je rođen iz duhovnog svijeta, tada imate točno ono što se u 9. stoljeću držalo dalje od zapadne, južne, i središnje Europe.
Rafael: Sikstinska Madona (Madona s Djetetom)
Zwinger: Madona s djetetom, Madona od snijega. (Italija)
Zašto je to? Takve stvari treba objektivno i povijesno razmotriti. Zašto se ovo moralo držati podalje? Jednostavno na temelju toga što su europski narodi – središnje, zapadne i južne Europe – imali potpuno različite duševne impulse koji nisu bili u stanju razumjeti čovječanstvo iz izvorne elementarne prirode, to je gurnuto na istok, zadržano na istoku. Priroda zapadnoeuropske duše bila je različito usmjerena na nešto drugo.
Kada je ono što je gurnuto na istok presađeno u središnju, zapadnu i južnu Europu, moglo je samo ostati vanjsko, izvan istočne Europe; nikada ne bi moglo srasti sa središnjim, zapadnim ili južno- europskim duševnim impulsima. U zapadnoj, južnoj i srednjoj Europi trebalo je stvoriti prostor za ono što postupno želi izaći iz dubine same duše naroda.
Htio bih reći da je Rim zapravo to shvatio briljantnim instinktom. Uz sporove oko dogmatizma koji pokazuju sasvim drugačiji karakter, taj sadržaj dogmatskih sporova nije prava priča; sadržaj ovih sporova samo je krajnji duhovni izraz. To ide mnogo dalje. Između ostalog, radilo se o onome što sam vam upravo okarakterizirao. Dakle, vidimo da je Rim od 9. stoljeća i u sljedećim stoljećima, sve snažnije radio u Europi na prostoru gdje bi se mogla razviti stvarna težnja duša naroda. Ali je i to s velikom jasnoćom pokazivalo, čemu je stremila duša.
Vidite, kada se usredotočite na ono što je moglo doći do izražaja da istočni utjecaj nije bio potisnut, nego da se mogao protegnuti Europom – Karlo Veliki je dao priličan doprinos – da se proširio preko Europe, tada bi u Europi, kao što sam već spomenuo, bile dostupne određene kontemplacije koje govore izravno iz duhovnog svijeta. To se nije dogodilo, prije svega zato jer se Europa morala pripremiti za materijalističko 5. post-atlantsko razdoblje, koje se u Srednjoj Europi intenzivno pripremalo. Zanimanje je bilo usmjereno uglavnom na sve osim onoga što je dolazilo izravno iz duhovnog svijeta, poput linija, oblika i boja. Čovječanstvo je zanimalo nešto drugo. Prije svega u Europi je postojao interes za suvremena događanja, izvještaje i rezultate. Proučavajući pojedince, izdvojene, shvaćate da su se pozicionirali u tijeku povijesnih događaja koji se mogu povezati. 10, 11, 12 stoljeće također se može nazvati germanskim rimskim carstvom, jer je iz Rima stvorena sposobnost, sposobnost koja je proširila interes za povezivanje priča, interes za učinak vremena, i za konceptualizaciju konkretnog oblika u vremenu.
Vidite, ovo je opet drugačije stajalište od stajališta koje sam iznosio na sličnim predavanjima prethodnih godina. Ta suradnja srednjoeuropskog carstva s rimskom crkvom i njeno širenje, unutarnja je slika načina na koji se 5. post-atlantska epoha pripremala u Srednjoj Europi u to vrijeme. Iz ovoga je jasno da se Srednja Europa u tom razdoblju pripremala s vrlo malo interesa za prostornu umjetnost. Konstituirana prostorna umjetnost postala je posuđena – samo se sjetite prezentacije koju sam da posljednjih godina – posuđena od onoga što je stiglo s Istoka, šireći se, moglo bi se reći, do samih spojnica glavnih interesa. Pričalo se ono što je izviralo iz samog folklora. Sadržaj koji je trebao biti ispričan mogao je biti izdvojen iz nacionalnog karaktera, intimno povezan s nacionalnošću.
Možete naići nevjerojatne slike srednjoeuropskog života u područjima Rajne, Dunava i sjeverne obale u prikazima pjesama o Nibelunzima, Walthari i Gudrun. Manira i način na koji su ovi spisi prezentirani ukazuje na njihovu očitu zainteresiranost za događaje tog vremena. Pogledajte kako su u vrijeme Karla Velikog, kada je nastala pjesma 'Heiland', priče iz evanđelja utkane u pjesmu sa srednjoeuropskim likovima, likovima izdvojenim iz biblijskih događaja i smještenim izravno u središte europskih interesa 'Heilanda'. Ono što je živjelo u europskim narodima moralo se roditi iz života europske duše naroda. Time je potisnuta istočna tradicija, koja malo mari za vremensko i povijesno. Iz tog razloga je odgurnuta. Promatramo li kako ti interesi europskih naroda izranjaju iz dubokog podzemlja i izlaze na površinu, tada je često moguće prodrijeti samo, i to teško, doista prodrijeti u dubinu osjećaja, u duboko duševno iskustvo koje je duh europskih ljudi vezalo u vlastitom produbljenom susretu s bitnim duhovnim događajima. Moglo bi se reći da ono što potisnuto natrag na Istok stremi u beskonačnost prostora, i njegova manifestacija je u golemim prostranstvima, što se u Europi moralo pojaviti na površini, trebalo bi se ponovno pojaviti izravno iz samih ljudskih duša, iz dubina duše a ne iz širina prostora, iz dubina duše.
Tajanstveno djelovanje duševnih dubina ispod površine neposrednog promatranja već je tada živjelo u ljudskim dušama. Tijekom stoljeća o kojima govorimo, ljudi su bili instinktivno prožeti spoznajom da je njihova duša u dubini imala tajne impulse, koji su se javljali samo ponekad, u slavljeničkim trenucima njihovih duševnih iskustava. Život se činio dubljim od onoga što su oči mogle vidjeti, uši čuti i tako dalje; nešto nedokučivo izranjalo je iz dubine duše kao duboko iskustvo. Mogao bih reći da doživljavamo odjek toga kada čujemo nešto tako lijepo kao što je poezija Walthera von der Vogelweide, koji je u određenom mjeri označio kraj čisto lingvističkog doba, doba kada sposobnost prikazivanja bezobličnih manifestacija u duševnim dubinama na slikovit način još nije bila razvijena. U tim smo dubinama duše uzburkani, kada dopustimo da pjesma Walthera von der Vogelweide djeluje na nas, u kojoj govori o vlastitom životu u retrospektivi. Sazrijevajući kao čovjek, kada je u njegovoj duši znanje raslo a svijetlo padalo na dubine njegove duše iz kojih se znanje ranije pojavljivalo kao tajanstveni valovi u snu, a sada se javlja u raspoloženju, on se izrazio ovako:
"Oh, gdje su nestale sve moje godine!
Sanjam li svoj život ili je stvaran?
Ono što se uvijek činilo stvarnim, je li to bilo lice iz snova?
Toliko sam dugo spavao, i ne znam ni sam.
Probuđen sam i sve mi je kao nepoznato
a jednom bilo poznato, poput vlastite ruke.
Tako govori Walther von der Vogelweide na kraju tri duga stoljeća, 10, 11, 12 stoljeća, epohe na kraju koje je Sveto rimsko carstvo procvalo. Bilo je to razdoblje u kojem se razvijao interes za aktualna zbivanja. Umjetnost je zahtijevala izraz, slike, koje su trebale izraziti događaje koji su se događali i koji će se događati u središnjoj, zapadnoj i južnoj Europi. Pogled na istok daje dojam postojanosti i mira, tihe kontemplacije iz duhovnog svijeta. Događaji koji se neposredno odvijaju, rođeni u duši, vezujući dušu za najveće od svega, najtajanstvenije, sve se to željelo slikovito prikazati. Ionako je bila potrebna oplodnja s juga, gdje su se još uvijek održali odjeci svih tradicija koje su došle s istoka. Izraziti događaje bio je primarni cilj.
Time je stremljenje u umjetnosti sadržano na zapadu, moglo bi se reći, u dvije suprotstavljene struje, jer je u biti prikaz egzistencije bio potisnut na istok, ali samo potisnut – štošta je ostalo. Iznad svega, ostalo je nešto što se može primijetiti na istoku, gdje su stroga pravila određivala prikaz ikona, i poštivala su se stara pravila, nije se dopuštalo kršenje preko linija, izraza i tako dalje. Sve je to presađeno na zapad, i uz to je bio zahtjev za sve doživljeno u okruženju, sjedinjeno s tradicijama koje su u središnju Europu stizale s juga. Naravno, prikazi s tim zahtjevom prvo su se pojavili u primitivnim, pojednostavljenim slikama prema biblijskim pripovijestima, biblijskim pričama. Tek početkom sljedeća tri stoljeća, 13, 14 i 15. stoljeća, iz Srednje Europe uzdiže se moć, tako je možemo nazvati, koja je mogla slikati slikovno bogate slike. Ta je moć nastala zbog specifičnih činjenica; činjenica koje su se tijekom ovih stoljeća, 13, 14 i 15, proširile i sazrijevale cijelom središnjom i južnom Europom kao nešto što bi se moglo nazvati dominacijom naselja, procvatom ruralnog razvoja. Gradovi, tako ponosni u vrijeme njihove snažne autonomije, razvili su posebne snage ljudi u svojoj sredini. Takvi gradovi nisu bili jednoobrazni, ni kao staro germansko rimsko carstvo koje je bilo u opadanju, niti jednoobrazni u kasnijim državnim zajednicama, ti su gradovi bili autonomni i mogli su se razvijati individualno prema posebnom kraju, načinu života i lokaciji. Ne razumije se vrijeme 13, 14 i 15 stoljeća ako se stalno ne osvrćemo na procvat tadašnje gradske slobode.
Vizualizirajmo ovaj procvat gradske slobode – grubo uzevši od 11 do 15 stoljeća – i razmotrimo što je ta sloboda u gradovima otkrila u odnosu na umjetničke impulse. Ostale su neke tradicije koje potječu od Rima. Glavno pitanje je gurnuto na istok; ipak su neke tradicije ostale, tradicije poravnanja, nanošenja boja i, u odnosu na izraz lica, oči i uši morali su biti izvedeni na određeni način. Ipak, sve se to odupiralo cilju prikazivanja činjenica. Te su bitke imale dvije strane, to možemo vidjeti ovdje gdje se umjetnički element tek usuđuje pojaviti, preokreće od unutra prema van, gdje, mogu reći, obučeni redovnik iz Rima dopušta da bude preplavljen utjecajem iz Srednje Europe, impulsom da se ne samo prikazuju biblijski događaji, već da se slike koje se pojavljuju u Bibliji, a koje su bljeskovi iz duhovnih svjetova, oslikavaju na takav način da sama Biblija postaje izraz načina na koji ljudi žive u svakodnevnom životu. To se sada nametalo redovniku u njegovom samotnjačkom radu. Kada slika svoje minijature i u malom obliku prikazuje biblijske prizore, mora s jedne strane biti odgovoran za ostatke tradicije, a s druge strane za ono što se želi manifestirati kao život ispod površine.
Danas imam dvije takve minijature da vam pokažem, iz kojih ćete vidjeti kako je tijekom 11, 12, i također u 13 stoljeću, borba između tradicionalnog slikarstva i povijesti, još uvijek bila vidljiva na malim slikama.
Pogledajte takvu sliku evanđelista koja predstavlja 'Kristovo rođenje' – ovu sliku smo razmatrali prethodnih godina.
Kada je ono što je gurnuto na istok presađeno u središnju, zapadnu i južnu Europu, moglo je samo ostati vanjsko, izvan istočne Europe; nikada ne bi moglo srasti sa središnjim, zapadnim ili južno- europskim duševnim impulsima. U zapadnoj, južnoj i srednjoj Europi trebalo je stvoriti prostor za ono što postupno želi izaći iz dubine same duše naroda.
Htio bih reći da je Rim zapravo to shvatio briljantnim instinktom. Uz sporove oko dogmatizma koji pokazuju sasvim drugačiji karakter, taj sadržaj dogmatskih sporova nije prava priča; sadržaj ovih sporova samo je krajnji duhovni izraz. To ide mnogo dalje. Između ostalog, radilo se o onome što sam vam upravo okarakterizirao. Dakle, vidimo da je Rim od 9. stoljeća i u sljedećim stoljećima, sve snažnije radio u Europi na prostoru gdje bi se mogla razviti stvarna težnja duša naroda. Ali je i to s velikom jasnoćom pokazivalo, čemu je stremila duša.
Vidite, kada se usredotočite na ono što je moglo doći do izražaja da istočni utjecaj nije bio potisnut, nego da se mogao protegnuti Europom – Karlo Veliki je dao priličan doprinos – da se proširio preko Europe, tada bi u Europi, kao što sam već spomenuo, bile dostupne određene kontemplacije koje govore izravno iz duhovnog svijeta. To se nije dogodilo, prije svega zato jer se Europa morala pripremiti za materijalističko 5. post-atlantsko razdoblje, koje se u Srednjoj Europi intenzivno pripremalo. Zanimanje je bilo usmjereno uglavnom na sve osim onoga što je dolazilo izravno iz duhovnog svijeta, poput linija, oblika i boja. Čovječanstvo je zanimalo nešto drugo. Prije svega u Europi je postojao interes za suvremena događanja, izvještaje i rezultate. Proučavajući pojedince, izdvojene, shvaćate da su se pozicionirali u tijeku povijesnih događaja koji se mogu povezati. 10, 11, 12 stoljeće također se može nazvati germanskim rimskim carstvom, jer je iz Rima stvorena sposobnost, sposobnost koja je proširila interes za povezivanje priča, interes za učinak vremena, i za konceptualizaciju konkretnog oblika u vremenu.
Vidite, ovo je opet drugačije stajalište od stajališta koje sam iznosio na sličnim predavanjima prethodnih godina. Ta suradnja srednjoeuropskog carstva s rimskom crkvom i njeno širenje, unutarnja je slika načina na koji se 5. post-atlantska epoha pripremala u Srednjoj Europi u to vrijeme. Iz ovoga je jasno da se Srednja Europa u tom razdoblju pripremala s vrlo malo interesa za prostornu umjetnost. Konstituirana prostorna umjetnost postala je posuđena – samo se sjetite prezentacije koju sam da posljednjih godina – posuđena od onoga što je stiglo s Istoka, šireći se, moglo bi se reći, do samih spojnica glavnih interesa. Pričalo se ono što je izviralo iz samog folklora. Sadržaj koji je trebao biti ispričan mogao je biti izdvojen iz nacionalnog karaktera, intimno povezan s nacionalnošću.
Možete naići nevjerojatne slike srednjoeuropskog života u područjima Rajne, Dunava i sjeverne obale u prikazima pjesama o Nibelunzima, Walthari i Gudrun. Manira i način na koji su ovi spisi prezentirani ukazuje na njihovu očitu zainteresiranost za događaje tog vremena. Pogledajte kako su u vrijeme Karla Velikog, kada je nastala pjesma 'Heiland', priče iz evanđelja utkane u pjesmu sa srednjoeuropskim likovima, likovima izdvojenim iz biblijskih događaja i smještenim izravno u središte europskih interesa 'Heilanda'. Ono što je živjelo u europskim narodima moralo se roditi iz života europske duše naroda. Time je potisnuta istočna tradicija, koja malo mari za vremensko i povijesno. Iz tog razloga je odgurnuta. Promatramo li kako ti interesi europskih naroda izranjaju iz dubokog podzemlja i izlaze na površinu, tada je često moguće prodrijeti samo, i to teško, doista prodrijeti u dubinu osjećaja, u duboko duševno iskustvo koje je duh europskih ljudi vezalo u vlastitom produbljenom susretu s bitnim duhovnim događajima. Moglo bi se reći da ono što potisnuto natrag na Istok stremi u beskonačnost prostora, i njegova manifestacija je u golemim prostranstvima, što se u Europi moralo pojaviti na površini, trebalo bi se ponovno pojaviti izravno iz samih ljudskih duša, iz dubina duše a ne iz širina prostora, iz dubina duše.
Tajanstveno djelovanje duševnih dubina ispod površine neposrednog promatranja već je tada živjelo u ljudskim dušama. Tijekom stoljeća o kojima govorimo, ljudi su bili instinktivno prožeti spoznajom da je njihova duša u dubini imala tajne impulse, koji su se javljali samo ponekad, u slavljeničkim trenucima njihovih duševnih iskustava. Život se činio dubljim od onoga što su oči mogle vidjeti, uši čuti i tako dalje; nešto nedokučivo izranjalo je iz dubine duše kao duboko iskustvo. Mogao bih reći da doživljavamo odjek toga kada čujemo nešto tako lijepo kao što je poezija Walthera von der Vogelweide, koji je u određenom mjeri označio kraj čisto lingvističkog doba, doba kada sposobnost prikazivanja bezobličnih manifestacija u duševnim dubinama na slikovit način još nije bila razvijena. U tim smo dubinama duše uzburkani, kada dopustimo da pjesma Walthera von der Vogelweide djeluje na nas, u kojoj govori o vlastitom životu u retrospektivi. Sazrijevajući kao čovjek, kada je u njegovoj duši znanje raslo a svijetlo padalo na dubine njegove duše iz kojih se znanje ranije pojavljivalo kao tajanstveni valovi u snu, a sada se javlja u raspoloženju, on se izrazio ovako:
"Oh, gdje su nestale sve moje godine!
Sanjam li svoj život ili je stvaran?
Ono što se uvijek činilo stvarnim, je li to bilo lice iz snova?
Toliko sam dugo spavao, i ne znam ni sam.
Probuđen sam i sve mi je kao nepoznato
a jednom bilo poznato, poput vlastite ruke.
Tako govori Walther von der Vogelweide na kraju tri duga stoljeća, 10, 11, 12 stoljeća, epohe na kraju koje je Sveto rimsko carstvo procvalo. Bilo je to razdoblje u kojem se razvijao interes za aktualna zbivanja. Umjetnost je zahtijevala izraz, slike, koje su trebale izraziti događaje koji su se događali i koji će se događati u središnjoj, zapadnoj i južnoj Europi. Pogled na istok daje dojam postojanosti i mira, tihe kontemplacije iz duhovnog svijeta. Događaji koji se neposredno odvijaju, rođeni u duši, vezujući dušu za najveće od svega, najtajanstvenije, sve se to željelo slikovito prikazati. Ionako je bila potrebna oplodnja s juga, gdje su se još uvijek održali odjeci svih tradicija koje su došle s istoka. Izraziti događaje bio je primarni cilj.
Time je stremljenje u umjetnosti sadržano na zapadu, moglo bi se reći, u dvije suprotstavljene struje, jer je u biti prikaz egzistencije bio potisnut na istok, ali samo potisnut – štošta je ostalo. Iznad svega, ostalo je nešto što se može primijetiti na istoku, gdje su stroga pravila određivala prikaz ikona, i poštivala su se stara pravila, nije se dopuštalo kršenje preko linija, izraza i tako dalje. Sve je to presađeno na zapad, i uz to je bio zahtjev za sve doživljeno u okruženju, sjedinjeno s tradicijama koje su u središnju Europu stizale s juga. Naravno, prikazi s tim zahtjevom prvo su se pojavili u primitivnim, pojednostavljenim slikama prema biblijskim pripovijestima, biblijskim pričama. Tek početkom sljedeća tri stoljeća, 13, 14 i 15. stoljeća, iz Srednje Europe uzdiže se moć, tako je možemo nazvati, koja je mogla slikati slikovno bogate slike. Ta je moć nastala zbog specifičnih činjenica; činjenica koje su se tijekom ovih stoljeća, 13, 14 i 15, proširile i sazrijevale cijelom središnjom i južnom Europom kao nešto što bi se moglo nazvati dominacijom naselja, procvatom ruralnog razvoja. Gradovi, tako ponosni u vrijeme njihove snažne autonomije, razvili su posebne snage ljudi u svojoj sredini. Takvi gradovi nisu bili jednoobrazni, ni kao staro germansko rimsko carstvo koje je bilo u opadanju, niti jednoobrazni u kasnijim državnim zajednicama, ti su gradovi bili autonomni i mogli su se razvijati individualno prema posebnom kraju, načinu života i lokaciji. Ne razumije se vrijeme 13, 14 i 15 stoljeća ako se stalno ne osvrćemo na procvat tadašnje gradske slobode.
Vizualizirajmo ovaj procvat gradske slobode – grubo uzevši od 11 do 15 stoljeća – i razmotrimo što je ta sloboda u gradovima otkrila u odnosu na umjetničke impulse. Ostale su neke tradicije koje potječu od Rima. Glavno pitanje je gurnuto na istok; ipak su neke tradicije ostale, tradicije poravnanja, nanošenja boja i, u odnosu na izraz lica, oči i uši morali su biti izvedeni na određeni način. Ipak, sve se to odupiralo cilju prikazivanja činjenica. Te su bitke imale dvije strane, to možemo vidjeti ovdje gdje se umjetnički element tek usuđuje pojaviti, preokreće od unutra prema van, gdje, mogu reći, obučeni redovnik iz Rima dopušta da bude preplavljen utjecajem iz Srednje Europe, impulsom da se ne samo prikazuju biblijski događaji, već da se slike koje se pojavljuju u Bibliji, a koje su bljeskovi iz duhovnih svjetova, oslikavaju na takav način da sama Biblija postaje izraz načina na koji ljudi žive u svakodnevnom životu. To se sada nametalo redovniku u njegovom samotnjačkom radu. Kada slika svoje minijature i u malom obliku prikazuje biblijske prizore, mora s jedne strane biti odgovoran za ostatke tradicije, a s druge strane za ono što se želi manifestirati kao život ispod površine.
Danas imam dvije takve minijature da vam pokažem, iz kojih ćete vidjeti kako je tijekom 11, 12, i također u 13 stoljeću, borba između tradicionalnog slikarstva i povijesti, još uvijek bila vidljiva na malim slikama.
Pogledajte takvu sliku evanđelista koja predstavlja 'Kristovo rođenje' – ovu sliku smo razmatrali prethodnih godina.
'Rođenje Krista i objava pastirima'. (Köln, Kupola knjižnice)
Vidite koliko vas podsjeća na tradiciju puke egzistencije. Razmislite kako su ovdje još, mogu reći, ove figure prikazane na takav način koji ne odražava način na koji ljudi žive u vanjskoj naturalističkoj stvarnosti, već promatrajte kako se likovi rađaju iz imaginacije koju su ljudi izgradili iz onoga što je za njih duhovni svijet. Odatle se pojavljuju sveci, sam Kristov lik; sve je to izašlo iz drugog svijeta. Iza površine slike samo možemo zamisliti duhovni svijet – naravno rečeno slikovito i radikalno.
Iznad svega nema ni traga naturalizmu. Promotrite kako na ovoj slici nema ni traga perspektive, ni traga pokušaju da se nekako poveže prostor – sve je na površini, sve osim intelektualnog prikaza. Unatoč svemu tome, kad gledate pojedinačne likove, osjećate da se nešto želi izraziti. Primijetiti ćete da se dvije stvari bore jedna s drugom. Pogledajte lice na desno i ono na lijevo, i vidjet ćete kako su oči, izražavajući nešto iz tradicije osobe u svojoj redovničkoj ćeliji, imajući misao iz učenja da se oči moraju napraviti ovako ili onako – ali on se borio s tim, donekle se prilagodio situaciji.
Čak i na ovim sićušnim slikama u evanđeljima, u biblijskim knjigama, može se vidjeti ovu bitku dvaju elemenata. Osim toga opet vidite, na primjeru Cimabue još i više, kako je egzistencija izražena u orijentalnoj formi. Kako nas apsolutno podsjeća na likove anđela iznad – koja se, ako je riječ o Cimabue, već pojavljuje kao orijentalni odjek koncepcije slikovitog – kao navještaj iz samog duhovnog svijeta, kao iskustvo egzistencije, a ne povijesnih događaja! Još jednu sliku sam pripremio, a koja dolazi iz Trier Evanđelja:
Iznad svega nema ni traga naturalizmu. Promotrite kako na ovoj slici nema ni traga perspektive, ni traga pokušaju da se nekako poveže prostor – sve je na površini, sve osim intelektualnog prikaza. Unatoč svemu tome, kad gledate pojedinačne likove, osjećate da se nešto želi izraziti. Primijetiti ćete da se dvije stvari bore jedna s drugom. Pogledajte lice na desno i ono na lijevo, i vidjet ćete kako su oči, izražavajući nešto iz tradicije osobe u svojoj redovničkoj ćeliji, imajući misao iz učenja da se oči moraju napraviti ovako ili onako – ali on se borio s tim, donekle se prilagodio situaciji.
Čak i na ovim sićušnim slikama u evanđeljima, u biblijskim knjigama, može se vidjeti ovu bitku dvaju elemenata. Osim toga opet vidite, na primjeru Cimabue još i više, kako je egzistencija izražena u orijentalnoj formi. Kako nas apsolutno podsjeća na likove anđela iznad – koja se, ako je riječ o Cimabue, već pojavljuje kao orijentalni odjek koncepcije slikovitog – kao navještaj iz samog duhovnog svijeta, kao iskustvo egzistencije, a ne povijesnih događaja! Još jednu sliku sam pripremio, a koja dolazi iz Trier Evanđelja:
-
Kristovo rođenje. Objava pastirima. (Egberti Codex Trier)
Ovdje vidimo navještaj pastirima, gore je rođenje Krista. Kada uzmete ovu objavu pastirima najavljujući 'Slava u visinama i mir na Zemlji ljudima dobre volje', kada to uzmete, otkrivate miješanje ova dva impulsa. Na sva tri muška lica nalazimo nastojanje: predstavite činjenice! S druge strane, međutim, sve je daleko od bilo kakvog promatranja prirode; u tome igra tradicija! - Želio bih reći: osjetite to na krilima anđela gore, da je u knjizi pisalo: krila moraju biti dizajnirana na takav način da su zakrivljena prema glavnoj sceni, da pokazuju na jednu stranu, i slično. Osjećate upute, a istovremeno osjećate i poriv koji izbija iz takve prezentacije, koji se, međutim, ne može odmah realizirati, nakon promatranja događaja. Napipajte i primijetite sve to pa vidite koliko je malo promatranja prirode, nema ni traga tretiranju prostora, ni traga perspektivi, sve to postoji implicirano, kao u zametku, u onome što je predstavljeno; dok su propisi kako nešto učiniti, učenja, dok su u biti još bila na snazi.
I sada vidimo, kako je na kraju tri stoljeća rimsko-njemačkog carsta, prije osnivanja gradova, impuls za predstavljanjem događaja kombinirao s onim što je regulacija, kako je taj impuls u Srednjoj Europi došao do iznenadnog i najljepšeg procvata. Köln je jedan od gradova u kojima su urbane slobode intenzivno cvjetale, a koji je ujedno imao priliku intenzivnim širenjem rimsko-katoličke vladavine apsorbirati staru tradicionalnu umjetnost koja je dolazila s istoka. Nije stoga ni čudo što se u Kölnu susrećemo s mogućnošću da su dva impulsa spojena na divan način, da su isprepletena: tradicija koja opisuje kako treba izgledati Bogorodica i impuls za prikazati događaj. Kako bi Madonna trebala izgledati - na istoku je zaleđeno u duhovnosti; veličanstveno, uzvišeno, ali zaleđeno. Trebalo je čekati. Pokret je došao za zapada. Ono što je sišlo s neba kao otkrivenje o liku Madone, što je tako veličanstveno uzvišeno u ruskoj Madoni, u to se prodire s onim što se neposredno vidi: najljepše što se može otkriti u ljudskom licu, najizravniji otisak ljudske sposobnosti za ljubav, prijateljstvo, dobronamjernost, sve što živi u prisnoj vezi s otkrivenim likom Gospe.
Razmilite o tome, a zatim pogledajte sliku koju je naslikao kelnski majstor Wilhelm, takozvanu 'Mariju s cvijetom graška':
I sada vidimo, kako je na kraju tri stoljeća rimsko-njemačkog carsta, prije osnivanja gradova, impuls za predstavljanjem događaja kombinirao s onim što je regulacija, kako je taj impuls u Srednjoj Europi došao do iznenadnog i najljepšeg procvata. Köln je jedan od gradova u kojima su urbane slobode intenzivno cvjetale, a koji je ujedno imao priliku intenzivnim širenjem rimsko-katoličke vladavine apsorbirati staru tradicionalnu umjetnost koja je dolazila s istoka. Nije stoga ni čudo što se u Kölnu susrećemo s mogućnošću da su dva impulsa spojena na divan način, da su isprepletena: tradicija koja opisuje kako treba izgledati Bogorodica i impuls za prikazati događaj. Kako bi Madonna trebala izgledati - na istoku je zaleđeno u duhovnosti; veličanstveno, uzvišeno, ali zaleđeno. Trebalo je čekati. Pokret je došao za zapada. Ono što je sišlo s neba kao otkrivenje o liku Madone, što je tako veličanstveno uzvišeno u ruskoj Madoni, u to se prodire s onim što se neposredno vidi: najljepše što se može otkriti u ljudskom licu, najizravniji otisak ljudske sposobnosti za ljubav, prijateljstvo, dobronamjernost, sve što živi u prisnoj vezi s otkrivenim likom Gospe.
Razmilite o tome, a zatim pogledajte sliku koju je naslikao kelnski majstor Wilhelm, takozvanu 'Mariju s cvijetom graška':
Bogorodica s cvijetom graška (Köln, Wallraf-Richartz muzej)
Ovdje možete vidjeti što sam zapravo htio implicirati; ovdje se vidi pokušaj unošenja života, odnosno događaja, u prikazu Marije. Ovdje se individualističko promatranje prenosi u tradicionalno, sve do detalja, mogu reći: stari su propisi bili primjenjivi na stav, plemenitost forme, figure, ali ne dalje od izražaja linije, tj. tradicija je oživljena individualnim promatranjem. To je ono čemu se moramo toliko diviti kod ovog majstora.
Još jedna slika istog majstora, 'Veronikino platno':
Još jedna slika istog majstora, 'Veronikino platno':
Sveta Veronika sa sudarijem, Veronikino platno (München)
Još jedna slika istog majstora, koja prikazuje upravo ono što sam objasnio na drugom prikazu. Zamislite samo koliko je toga došlo kroz tradicionalni nebeski lik, otkriveni oblik lica Otkupitelja, Veronikinog lica, u kojem se može vidjeti nešto kao otkrivenje iz dubine duše. Uvjerite se sami koliko su ta anđeoska lica koja gledaju gore već individualizirana! Pokušajte vizualizirati kako na ovoj slici, zbog individualizacije, više nije moguće neposredno zamisliti nebo iza. Ali moguće je nešto drugo! Iza slike, proizašle iz orijentalne tradicije, zapravo možemo zamisliti duhovni svijet, nešto dodatno od onoga što slika predstavlja. Čovjek osjeća mnogo toga što je bilo prije, što zna iz Biblije; osjeća se mnogo od onoga što je slijedilo; osjećate što se događa. A ono što je prikazano je scena prije i poslije. Čak i ako je pojedinac predstavljen - likovna umjetnost to mora učiniti - pojedini element je izdignut iz događanja. To je ono što vidimo, mogu reći, kraj razdoblja u kojem je Rim, iz tako dubokog razumijevanja, tri do četiri stoljeća u Europi stvarao prostor za ono što je htjelo izaći iz naroda. To je, čini nam se, zaključak genijalnog majstora koji je radio u Köln-u, i koji je tako nešto stvorio.
Tu spajanje dvaju impulsa koja sam okarakterizirao dolazi do izražaja na vrlo poseban način. A sada, da bi vam pokazao sile koje su posvuda djelovale, želio bih vam pokazati nekoliko slika slikara, koji je naučio razne stvari od Konstanz-a, gdje je vjerojatno bio obučen, i koji je zatim prošao kroz druge zemlje, potom došao u Köln i na neki način postao nasljednik takozvanog majstora Wilhelm-a, Stefana Lochner-a. Prva je slika Marije - već je znamo:
Tu spajanje dvaju impulsa koja sam okarakterizirao dolazi do izražaja na vrlo poseban način. A sada, da bi vam pokazao sile koje su posvuda djelovale, želio bih vam pokazati nekoliko slika slikara, koji je naučio razne stvari od Konstanz-a, gdje je vjerojatno bio obučen, i koji je zatim prošao kroz druge zemlje, potom došao u Köln i na neki način postao nasljednik takozvanog majstora Wilhelm-a, Stefana Lochner-a. Prva je slika Marije - već je znamo:
-
Stephan Lochner: Klanjanje mudraca (Köln)
Na ovoj slici možete vidjeti - trebate samo usporediti pojedinačne glave - impuls da se izrazi punina egzistencije kroz individualizaciju. Vidite taj trud. Oni još ne vide nikakvu mogućnost korištenja prostora; sve je u ravnini, još se ne vidi primjena perspektive; ali vidite čežnju, impuls, instinkt, u slikovnom prikazu uhvatiti ono što se može ispričati kao događaj; vidite poriv za karakteriziranjem; gledate ono prije i ono poslije, ono što je prikazano kao scena.
Sada bih vas zamolio da pogledate dvije prethodno pokazane slike kelnskih majstora koje su se pojavile kada su ti majstori procvali, oko godine 1370. i 1410, dakle izravno u vrijeme kada je završavala četvrta post-atlantska epoha. Ova lika Stephana Lochner-a spada već u peto post-atlantsko vrijeme. Pokazao sam vam redom slike na granici između četvrtog i petog post-atlantskog vremena.
A što je posebno karakteristično? - Ne vidimo li nešto posebno karakteristično za peto post-atlantsko razdoblje koje se pojavljuje u ovom prikazu? Ne vidimo li u oborenom Marijinom pogledu, blagoslivljajućoj djetetovoj ruci, razlikama u izrazu desnog i lijevog lika, u pojedinačnom prikazu dodatnih likova - ne vidimo li karakteristike petog post-atlantskog vremena: osobnost u slikovnom prikazu? Zar ne vidimo kako tu dolazi do izražaja osobnost? I ne vidimo li ovdje prije svega čežnju da se izrazi ono što je od najvećeg slikovnog značaja za Srednju Europu u ovom petom post-atlantskom razdoblju: chiaroscuro. Kako je malo važno svijetlo i tama za ono što je stara tradicija, svijetlo i tama u kojoj čovjek živi, koju čovjek ne samo da vidi nego tako i osjeća svoj život, jer ga svjetlost raduje, oživljava, jer se s tamom povlači u tišinu, u tajanstvene dubine duše. Taj unutarnji život u svijetu pojedinačnih duša, koji posebno dolazi do izražaja u petom post-atlantskom razdoblju, vidimo ga i u pojavi svijetla i tame, u rasporedu mase svijetla: u sredini nad djetetom je svijetlo. Vidimo kako se to svijetlo širi lijevo i desno u pojedinačnim masama, postaje sve jače prema gore, ne završava više u zlatnoj pozadini kao nekada nego u sjaju. Dakle, ono što ovdje vidimo je zadiranje u individualno-osobno; i nitko zapravo ne može promatrati ove stvari koje smo sada predstavili u nizu, a da ne primijeti da, iako samo vrlo slabo, nešto sasvim novo dolazi u peto post-atlantsko vrijeme, dok je četvrta post-atlantska epoha blijedila.
Uzmimo opet prethodnu sliku Madone:
Sada bih vas zamolio da pogledate dvije prethodno pokazane slike kelnskih majstora koje su se pojavile kada su ti majstori procvali, oko godine 1370. i 1410, dakle izravno u vrijeme kada je završavala četvrta post-atlantska epoha. Ova lika Stephana Lochner-a spada već u peto post-atlantsko vrijeme. Pokazao sam vam redom slike na granici između četvrtog i petog post-atlantskog vremena.
A što je posebno karakteristično? - Ne vidimo li nešto posebno karakteristično za peto post-atlantsko razdoblje koje se pojavljuje u ovom prikazu? Ne vidimo li u oborenom Marijinom pogledu, blagoslivljajućoj djetetovoj ruci, razlikama u izrazu desnog i lijevog lika, u pojedinačnom prikazu dodatnih likova - ne vidimo li karakteristike petog post-atlantskog vremena: osobnost u slikovnom prikazu? Zar ne vidimo kako tu dolazi do izražaja osobnost? I ne vidimo li ovdje prije svega čežnju da se izrazi ono što je od najvećeg slikovnog značaja za Srednju Europu u ovom petom post-atlantskom razdoblju: chiaroscuro. Kako je malo važno svijetlo i tama za ono što je stara tradicija, svijetlo i tama u kojoj čovjek živi, koju čovjek ne samo da vidi nego tako i osjeća svoj život, jer ga svjetlost raduje, oživljava, jer se s tamom povlači u tišinu, u tajanstvene dubine duše. Taj unutarnji život u svijetu pojedinačnih duša, koji posebno dolazi do izražaja u petom post-atlantskom razdoblju, vidimo ga i u pojavi svijetla i tame, u rasporedu mase svijetla: u sredini nad djetetom je svijetlo. Vidimo kako se to svijetlo širi lijevo i desno u pojedinačnim masama, postaje sve jače prema gore, ne završava više u zlatnoj pozadini kao nekada nego u sjaju. Dakle, ono što ovdje vidimo je zadiranje u individualno-osobno; i nitko zapravo ne može promatrati ove stvari koje smo sada predstavili u nizu, a da ne primijeti da, iako samo vrlo slabo, nešto sasvim novo dolazi u peto post-atlantsko vrijeme, dok je četvrta post-atlantska epoha blijedila.
Uzmimo opet prethodnu sliku Madone:
Kelnski majstor: Madona s cvijetom graška
Stephan Lochner: Klanjanje mudraca (Köln)
Zapamtite lice ovog djeteta i pokušajte osjetiti koliko je tradicija ovdje još živa. Sada ponovno postavimo drugu
Stephan Lochner: Madona s ljubičastim cvijetom (Köln, muzej dioceze)
Promotrite Gospu s djetetom i primijetite kako je doista ušao novi impuls, kao je ušao novi impuls individualizma. Tako je i sa sljedećim slikama Stefana Lochner-a, pri čemu napominjem da Stephen Lochner dolazi iz područja gdje su ljudi bili najmanje sposobni prihvatiti tradiciju jer su imali impuls da razviju individualizam. To je područje oko Bodenskog jezera, područje južne Bavarske, područje zapadne Austrije. Bilo je plemena koja su zbog svoje etničke naravi najviše težila individualnom, koja su najviše odbacivala tradicionalno. Sada je Stefan Lochner imao tu sreću, moglo bi se reći, da cilja na bavarsku anticipaciju individualnog izraza, gdje je, unatoč težnji za individualnim, još uvijek živjela uzvišena sveta tradicija starih vremena. Budući da je revolucionarni, individualni impuls živio u njemu snažnije nego u majstoru Wilhelm-u, on je proizveo ovu sliku kombinirajući taj revolucionarno-individualni impuls u sebi s uglađenom tradicijom tipičnom za Köln.
U određenoj mjeri, prostorna umjetnost za umjetnika poput Stefana Lochner-a još nije izmišljena; ali u slike se pokušalo unijeti dušu.
I potpuno uronjen u svjetske događaje, ove stvari su uključene u povijesni razvoj, ako se takva slika Zapada usporedi s Madonom Istoka:
U određenoj mjeri, prostorna umjetnost za umjetnika poput Stefana Lochner-a još nije izmišljena; ali u slike se pokušalo unijeti dušu.
I potpuno uronjen u svjetske događaje, ove stvari su uključene u povijesni razvoj, ako se takva slika Zapada usporedi s Madonom Istoka:
Vladimir: Majka Božja (Moskva, povijesni muzej)
Pogledajmo sljedeću sliku:
Stephan Lochner: Madona u sjenici ruža (Köln, muzej Wallraf-Richartz)
koju već znate, pogotovo kako to spajanje, to ispreplitanje individualnog i općenito tipičnog, nastaje kod Stefana Lochner-a, kako se chiaroscuro već pojavljuje u njegovom djelu, iako u ovim slikama još uvijek nema nikakve težnje za osvajanjem prostora, prisvajanjem perspektive; ali u chiaroscuro vidimo drugačiji način osvajanja prostora nego kroz perspektivu. A perspektiva je na jugu, moglo bi se reći da ju je izmislio Brunellesco - objasnio sam vam prošle godine. A sada 'Krist na križu',
Stephan Lochner: Krist na križu (Nürnberg, Njemački muzej)
gdje možete vidjeti kako još nema ni traga kompoziciji, i također gdje bi prikaz inzistirao na proučavanju prostora, još uvijek nema ništa od prostora, ali kako se s druge strane pokušava oslikati svaki od šest pridruženih likova kao individualnosti, i pokušaj individualizacije samog Iskupitelja. Molim vas da se sjetite slika kelnskih majstora i usporedite ih s četiri slike Stefana Lochner-a koje smo vidjeli. Nužno će rez koji se nalazi između to dvoje ostaviti dubok dojam na vas; jer to je prekid između četvrtog i petog post-atlantskog razdoblja. Stefan Lochner pokušava prikazati dušu; ali u oblicima same prirode pokušava pronaći oblike u kojima se izražava sama duša. Majstor Wilhelm je još lebdio u nadosjetilnom osjećaju duše i njegovi su dojmovi proizašli iz njegovih unutarnjih osjećaja. Ne izražava ih na način da gleda u model. Ovdje još uvijek vidimo pozivanje na model kako bi se sama duša poistovjetila s njim. - Majstor Wilhelm i dalje izražava vlastite osjećaje. - Stefan Lochner je imitator prirode. To je doista realizam, javlja se naturalizam. I tako možemo oštro povući granicu između ova dva slikara, koji su zapravo udaljeni jedva nekoliko desetljeća. Možete vidjeti kako zakoni koje tražimo u znanosti duha stvarno dolaze do izražaja u pojedinačnim sferama života kada se te sfere ne uzimaju kao nevažne, već se sa svojom važnošću postave pred dušu.
Sada bih želio podsjetiti na tu činjenicu pokazujući vam dva slikara koji su više radili na jugu. To se dogodilo u Kölnu. Pogledajmo više prema jugu, prema Bavarskoj, Ulmu, ili području Rajne, i vidjeti ćemo kakvi su uvjeti prije i poslije reza pete i četvrte post-atlantske epohe. Želim vam predstaviti dvije slike Lucasa Mosera, koji je živio početkom petnaestog stoljeća i koji se sigurno može ubrojiti u četvrto post-atlantsko razdoblje.
Pogledajte ovu sliku, sveci izlaze na more na brodu.
Sada bih želio podsjetiti na tu činjenicu pokazujući vam dva slikara koji su više radili na jugu. To se dogodilo u Kölnu. Pogledajmo više prema jugu, prema Bavarskoj, Ulmu, ili području Rajne, i vidjeti ćemo kakvi su uvjeti prije i poslije reza pete i četvrte post-atlantske epohe. Želim vam predstaviti dvije slike Lucasa Mosera, koji je živio početkom petnaestog stoljeća i koji se sigurno može ubrojiti u četvrto post-atlantsko razdoblje.
Pogledajte ovu sliku, sveci izlaze na more na brodu.
Lucas Moser: Magdalenin oltar
Lucas Moser: dio, putovanje svetaca morem (crkva Tiefenbron)
Na ovoj slici pokušajte osjetiti kako je sve naslikano na način da se primijeti da je slikar prošao školu koja mu je rekla: ako slikaš likove jedno do drugog, moraš staviti jednog okrenutog prema sebi, a drugog u profilu; ako slikate valove morate ih slikati ovako. - Tu vidite igru valova mora, ne gledano, nego slikano 'prema uputama'; vidite likove poredane 'prema pravilima'; ne vidite ništa opaženo; i sve je to spojeno. Ova slika s oltara Tiefenbronner prikazuje plovidbu svetaca.
Sljedeće slika prikazuje vrijeme počinka, noćni san istih svetaca -
Sljedeće slika prikazuje vrijeme počinka, noćni san istih svetaca -
Lucas Moser: Magdalenin oltar, dio: Usnuli sveci
srednjovjekovna kuća, prizidana uz crkvu, zatim frapira kako je malo viđeno, sve se slika iz glave. Pogledajte tamo kako spava sveti Sidonije; ima mitru na glavi dok spava, još ima rukavicu. Trebalo je slikati prema uputama i to kriomice ulazi u prikaz. Razmislite: ovo je putovanje kojim prolaze sveci, putovanje svetaca; plove morem, noću spavaju, tako ide pripovijest. Pa ipak, prikazano je ono što je uspostavljeno kao postojeća slika, još uvijek vrlo tradicionalno. Lazar tamo, počiva u njedrima majke!
Kad pred sobom imamo takvu prezentaciju, možemo se osvrnuti na ono što je predstavljeno u ranijim vremenima. Dakle, ovo je završetak četvrtog post-atlantskog razdoblja. Čak su i na Zapadu još uvijek propisivali kako se moraju slikati slike koje su se slikale u crkvama. Ljudi su slikali prema utvrđenim tradicionalnim pravilima. Slikar je dobio svoj zadatak, takoreći iz tradicije: tako je izgledao sveti Sidonije, ovako je izgledao sveti Lazar, sveta Magdalena, i tako dalje; tako je morao slikati; to je bio propis, ne tako strog kao na Istoku, ali ipak propis. Ali također je morao oslikati impulse, instinkte, interese i formirati narativ! Te stvari plove zajedno i bore se do kraja epohe.
Sada se osvrnimo na 13, 12, i 11 stoljeće. U svim je crkvama bilo zastupljeno ono što je bilo strogo propisano. Jedna bi slika izgledala slično u cijelom kršćanskom svijetu, samo se malo razlikovala prema načinu na koji su stvari bile poredane. Kad je naručen sveti Sidonije, naslikan je kako je propisano. To je bila tradicija.
Razmislimo sada o prekretnici, početku 15 stoljeća, i krenimo od Lucasa Mosera, posljednjeg zaostalog iz četvrtog post-atlantskog razdoblja, do Hansa Multscher-a i vidimo kako je ovaj slikar zapravo tamo u usponu, osvit petog post-atlantskog razdoblja. Pogledajte sliku:
Kad pred sobom imamo takvu prezentaciju, možemo se osvrnuti na ono što je predstavljeno u ranijim vremenima. Dakle, ovo je završetak četvrtog post-atlantskog razdoblja. Čak su i na Zapadu još uvijek propisivali kako se moraju slikati slike koje su se slikale u crkvama. Ljudi su slikali prema utvrđenim tradicionalnim pravilima. Slikar je dobio svoj zadatak, takoreći iz tradicije: tako je izgledao sveti Sidonije, ovako je izgledao sveti Lazar, sveta Magdalena, i tako dalje; tako je morao slikati; to je bio propis, ne tako strog kao na Istoku, ali ipak propis. Ali također je morao oslikati impulse, instinkte, interese i formirati narativ! Te stvari plove zajedno i bore se do kraja epohe.
Sada se osvrnimo na 13, 12, i 11 stoljeće. U svim je crkvama bilo zastupljeno ono što je bilo strogo propisano. Jedna bi slika izgledala slično u cijelom kršćanskom svijetu, samo se malo razlikovala prema načinu na koji su stvari bile poredane. Kad je naručen sveti Sidonije, naslikan je kako je propisano. To je bila tradicija.
Razmislimo sada o prekretnici, početku 15 stoljeća, i krenimo od Lucasa Mosera, posljednjeg zaostalog iz četvrtog post-atlantskog razdoblja, do Hansa Multscher-a i vidimo kako je ovaj slikar zapravo tamo u usponu, osvit petog post-atlantskog razdoblja. Pogledajte sliku:
Hans Multscher: Rođenje Krista (Berlin, Njemački muzej)
... i promatrajte kako se na ovim slikama pojavljuje individualno, karakterizirajući osobnost. Moser nema nikakvu želju promatrati prirodu. Ovdje nalazite umjetnika koji nastoji raditi iz duše - ali koji nema ni najmanjeg pojma o tretiranju prostora i nadasve miješa višebojne stvari u odnosu na prostor u perspektivu - koji to ipak nastoji okarakterizirati iz duše, na takav način kao da je sama priroda karakterizirana u duši. On već pokušava oslikati individualne likove.
Hans Multscher: Krist na Maslinskoj gori
Ono što sam upravo rekao bit će vam još jasnije na ovoj slici, pogotovo kada uzmete u obzir tri lika koji spavaju dolje. Pokušava se prije svega izraziti duša, ali pokušava se izraziti i priroda sna. Usporedite ovo s onim čega se sjećate o usnulim svecima na putovanju morem i o odmoru i vidjet ćete kakav snažan rez u razvoju leži između to dvoje. I pogledajte kako svjesno chiaroscuro prodire u prikaz. Jer samo kroz to, a ne kroz bilo kakvu perspektivu, slikar dobiva raspored u prostoru. Perspektiva je zapravo netočna, jer ne postoji niti jedno gledište; nigdje ne možete pronaći točku s koje biste razmišljali o cijeloj situaciji; a ipak postoji prostorni raspored koji ima određenu ljepotu čak i kroz chiaroscuro.
Hans Multscher: Sahrana
Pogledajte ovu 'Sahranu'.
Sve nalazite, pa i u samom prikazu krajolika, karakteriziranog individualnim prodorom u tradiciju: zanimanje za događaje bez ikakve naznake da proizlaze iz duhovnog svijeta.
Sve nalazite, pa i u samom prikazu krajolika, karakteriziranog individualnim prodorom u tradiciju: zanimanje za događaje bez ikakve naznake da proizlaze iz duhovnog svijeta.
Hans Multscher: Uskrsnuće
Ovdje vidite kako pojedini elementi individualizacije ulaze u cijelu sliku, pokušava se na određeni način predstaviti čuvare, uvijanje njihovih tijela pojačava individualizaciju. Tražim od vas da pogledate gore, lijevo, kako se pokušalo prikazati specifičnu situaciju lika, njegovo jedinstveno iskustvo, prikazujući njegovu osebujnu individualnu 'neprisutnost'. Pokušajte zamisliti kako je slikar pokušao prikazati glavu sprijeda, kako s druge strane karakterizira lubanju drugog čuvara, straga. Vidi se kako se pokušava prikazati pojedinačna forma i kako dolazi chiaroscuro. Vidi se kako kroz individualizaciju ulazi prikaz prostornog elementa dok perspektiva još nije nimalo jasna. Ako želite zamisliti točku od koje idu linije pogleda za likove, morat ćete je zamisliti prilično daleko ispred; za lijes koji je tamo postavljen, morate misliti o drugoj referentnoj točci - pa čak i za drveće! Naslikano je u potpuno frontalnom pogledu.
Pa, htio sam vam pokazati da su zakoniti impulsi razvoja, o kojima sam prošli put ovdje govorio, duboko djelotvorni u slikama talijanskog slikarstva, i da se ono što je karakteristično od 15. stoljeća nadalje, može razumjeti samo ako se shvati duboki značaj te epohe koja početkom 15. stoljeća čini granicu između četvrtog i petog post-atlantskog razdoblja. Ono što se ovdje transformiralo već je živjelo u svim zbivanjima i nastajanju Europe, nakon što je potisnuto ono za što Europa nije bila sposobna od 9. stoljeća naovamo, jer je Europa iz dubine svog bića morala oblikovati nešto drugo. Oni na Istoku su u međuvremenu čekali. I danas treba steći svijest o tome što je tamo čekalo i što je na Zapadu htjelo isplivati na površinu; jer su te sile još uvijek tu, te su sile još uvijek na djelu u današnjim događajima, još uvijek žele biti aktivne. A steći jasno razumijevanje onoga što pulsira svijetom, što je na djelu u svijetu, hitna je potreba sadašnjeg doba. To sam dugo vremena uvijek iznova naglašavao. To sam vam danas želio razjasniti kroz razvoj srednjovjekovne umjetnosti u karakterističnom razdoblju. Vidite, ovdje se približavamo dvama odsječnim valovima događaja: jedan val je onaj koji nosi s juga nešto na istok, drugi, rekao bih, dolazi iz samih dubina. U tim stoljećima - 13, 14, 15 stoljeću, u stoljećima slobode gradova - tada se najjače afirmiralo ono što je iz dubine duše htjelo izaći na površinu. Zatim, od 16. stoljeća naovamo, dolazi do ponovnog nazadovanja - razvoj je tekao u valovima, oscilirao je - što naravno, nije odmah postalo vidljivo vanjskom svijetu; jer nastavak onoga što sam vam ovdje pokazao kao pojavu u 15. stoljeću, živi s jedne strane u van Eyck-u, s druge strane u Düreru, Holbeinu i tako dalje.
Gledamo u Nizozemsku, u Burgundiju, s jedne strane, a s druge u Nürnberg, Augsburg, Basel, i vidimo posljedice onoga što je trebalo doći, vidimo val koji navire iz dubine duše i uvodi peto post-atlantsko razdoblje.
Danas sam vam htio predstaviti samo jedan od impulsa ovog petog post-atlantskog razdoblja. O drugim impulsima trenutno imam razne prilike govoriti.
Pa, htio sam vam pokazati da su zakoniti impulsi razvoja, o kojima sam prošli put ovdje govorio, duboko djelotvorni u slikama talijanskog slikarstva, i da se ono što je karakteristično od 15. stoljeća nadalje, može razumjeti samo ako se shvati duboki značaj te epohe koja početkom 15. stoljeća čini granicu između četvrtog i petog post-atlantskog razdoblja. Ono što se ovdje transformiralo već je živjelo u svim zbivanjima i nastajanju Europe, nakon što je potisnuto ono za što Europa nije bila sposobna od 9. stoljeća naovamo, jer je Europa iz dubine svog bića morala oblikovati nešto drugo. Oni na Istoku su u međuvremenu čekali. I danas treba steći svijest o tome što je tamo čekalo i što je na Zapadu htjelo isplivati na površinu; jer su te sile još uvijek tu, te su sile još uvijek na djelu u današnjim događajima, još uvijek žele biti aktivne. A steći jasno razumijevanje onoga što pulsira svijetom, što je na djelu u svijetu, hitna je potreba sadašnjeg doba. To sam dugo vremena uvijek iznova naglašavao. To sam vam danas želio razjasniti kroz razvoj srednjovjekovne umjetnosti u karakterističnom razdoblju. Vidite, ovdje se približavamo dvama odsječnim valovima događaja: jedan val je onaj koji nosi s juga nešto na istok, drugi, rekao bih, dolazi iz samih dubina. U tim stoljećima - 13, 14, 15 stoljeću, u stoljećima slobode gradova - tada se najjače afirmiralo ono što je iz dubine duše htjelo izaći na površinu. Zatim, od 16. stoljeća naovamo, dolazi do ponovnog nazadovanja - razvoj je tekao u valovima, oscilirao je - što naravno, nije odmah postalo vidljivo vanjskom svijetu; jer nastavak onoga što sam vam ovdje pokazao kao pojavu u 15. stoljeću, živi s jedne strane u van Eyck-u, s druge strane u Düreru, Holbeinu i tako dalje.
Gledamo u Nizozemsku, u Burgundiju, s jedne strane, a s druge u Nürnberg, Augsburg, Basel, i vidimo posljedice onoga što je trebalo doći, vidimo val koji navire iz dubine duše i uvodi peto post-atlantsko razdoblje.
Danas sam vam htio predstaviti samo jedan od impulsa ovog petog post-atlantskog razdoblja. O drugim impulsima trenutno imam razne prilike govoriti.