Uvod
Autor ove knjige sudbinom je doveden u vezu s doktrinom o reinkarnaciji. Sretnom sudbinom je bio vođen da čita povijesne knjige, po prvi puta dok je još bio dijete od oko devet godina starosti. Usred okruženja u kojem je vladalo sasvim različito mišljenje, u mladenačkom umu, koji je još tako malo znao o stajalištima epohe, pojavilo se to da čovjek nije u svijetu po prvi puta, da on sam kroz raniji život ima vezu s prošlošću čovječanstva. Taj utisak izbijajući iz dubina njegova bića, stalno mu se vraćao u različitim prigodama. To je uglavnom bilo povezano, ne sa osobnostima, već sa epohama, sa svom složenošću osjećaja, mentalnih darova, raspoloženjima. Takva iskustva, koje psihoanaliza ne objašnjava, nastavljaju se do njegove dvadeset prve godine, bez izazivanja posebne uobraženosti ili uzbuđenja. Tada s neočekivanom snagom, dolazi svijest da je bio aktivno povezan s određenim periodom u povijesti kršćanstva. Tako je ideja reinkarnacije za njega već morala biti gorući problem.
Ali od tada to potpuno pada u drugi plan. Svijest doba imala je sve više zahtjeva od njegova uma, i ispunila ga gledištima i mislima u kojima ideja reinkarnacije nije imala šanse živjeti.
Ali izgleda da je podzemni pristup do nje još bio ostao. Jer godine 1910, autor je napisao traktat o seobi duša, u kojem je vagao za i protiv, prepoznao mnogo od njene vrijednosti, ali je konačno odbacio. Odmah nakon toga se upoznao s doktrinom reinkarnacije u obliku kojeg je uzela u antropozofskom duhovnom istraživanju; i sada se činilo da ni jedna primjedba nije bila prikladna kada je dovedena nasuprot tog oblika doktrine. U tim okolnostima autor može imati pravo u prepoznavanju dijeljenja sudbine, a također i dužnosti koju duguje životu.
Prvi razgovor koji je imao s ponovnim osnivačem doktrine o reinkarnaciji, Rudolfom Steinerom, odmah je skrenuo na to pitanje. “Ne, reinkarnacija nije doktrina kršćanstva”, Rudolf Steiner je odmah priznao, “ali to je rezultat istraživanja s kojim kršćanstvo mora računati”. U tom smjeru se odvijao ostatak razgovora, kojeg ovdje nećemo detaljno raspravljati.
Tako u ovoj knjizi, prvo poglavlje posvećujemo čisto intelektualnoj raspravi o ideji reinkarnacije. Oni koji poznaju antropozofska gledišta prirodno da će u ovom dijelu naći prezentaciju onog što već dovoljno poznaju. Ali knjiga je namijenjena onima kojima je misao o reinkarnaciji još uvijek problem s kojim se hrvaju.
Rasprava s kršćanskog stajališta je gotovo potpuno zatvorena u drugom poglavlju, tako da se svi koji nalaze da ih ova metoda rasprave bitno ne predodređuje da prihvate misao, mogu doktrini reinkarnacije približiti drugim putovima. Autor osjeća da je za njega ta rasprava i više od dužnosti jer je on sam već od mladosti upoznao kršćanske krugove i njihove poglede, i posvetio je svoj život zastupanju kršćanstva.
Trećim poglavljem se namjerava dokazati, iz problema života našeg vremena, nužnost obraćanja najveće pozornosti ovom pitanju.
Kao što je moguće biti uvjeren u reinkarnaciju bez da se bude kršćanin, tako je sasvim moguće biti kršćanin bez prihvaćanja doktrine o reinkarnaciji. Kontakt s Kristom koji je kardinalna točka kršćanstva ima malo ili ništa veze s individualnim pitanjima nečijeg pogleda na svijet, koliko god važna mogla biti. Tako u Zajednici kršćana čijim javnim predstavnicima autor pripada, kršćanski život može se slobodno odvijati i proživljavati bez ikakvog upućivanja na reinkarnaciju. U ritualima sakramenata u kojima je izraženo jedinstvo Zajednice kršćana ne spominje se reinkarnacija. Može se samo reći, da je Zajednica kršćana prvo kršćanstvo bratstvo unutar kojeg se misao o reinkarnaciji može slobodno unijeti, ali uvijek kao osobni pogled i ispovijedanje. U tom smislu, kao slobodna podrška osobnom uvjerenju, napisana je ova knjiga.
