.- Život između smrti i novog rođenja, Hamburg, 16. veljače 1916.
Naš je cilj, spoznajno, prodrijeti, koliko je to moguće, u one svjetove koji su zatvoreni za obično, osjetilno opažanje, intelektualno znanje, koje je vezano za fizičku razinu. Tijekom godina navikli smo se misliti da, u životu u kojem je čovjek zatvoren unutar svog fizičkog tijela, on postoji u svijetu koji je samo mali dio stvarnog svijeta. Budući da se tako rijetko sastajemo, ne možemo, posebno na ovim okupljanjima, objasniti sve, rekao bih, iz temelja. Na našim drugim sastancima i iz naših spisa, mora biti očito da su stvari izražene na tim okupljanjima, koja možemo samo rijetko održavati, dobro utemeljene. Jer možda je potrebno, baš na ovim okupljanjima, naučiti važne i bitne stvari o većem, stvarnom svijetu koji je upravo spomenut, a koji obuhvaća fizički i duhovni svijet.
Otkad smo se zadnji put ovdje sreli, mnogo se toga dogodilo u krugovima u kojima se njeguje naša znanost duha. Veliki broj dragih prijatelja prošao je kroz vrata smrti. Od početka ovog teškog ratnog vremena, prijatelji koji su morali izravno sudjelovati u velikim događajima također su prošli kroz vrata smrti. To znači da smo i mi sami, čak i unutar našeg kruga, bili dotaknuti velikim duhovnim svijetom utoliko što su duše koje su bile u našim redovima, ušle u ovaj duhovni svijet nakon što su položile svoja tijela. Duhu koji proizlazi iz naše znanosti duha, svojstveno je da duše koje su napustile fizičku razinu, koje su primljene iz drugog svijeta, ostaju s nama povezane, baš kao što su s nama bile povezane dok su nas još gledale fizičkim očima, dok su s nama bile sposobne govoriti putem fizičkog tijela.
Upravo kada se približavamo svijetu koji prima naše umrle, tada, u takvim trenucima kada se približavamo dušama takozvanih pokojnika, učimo o svim šokantnim emocijama kojih se mora osloboditi ta duša, kada ta duša gleda preko praga koji nas dijeli od duhovnog svijeta, i kada ulazi u svijet koji se može vidjeti samo u bestjelesnom stanju duše. I možda ćete shvatiti, da iz raznih osjećaja koji su prošli kroz moju dušu tijekom godine otkako smo se zadnji put sreli, da iz takvih osjećaja proizlaze mnoge riječi koje danas moramo jedni drugom izgovoriti.
Posebno u posljednjoj godini, često sam morao reći našim prijateljima, da se istinsko samopouzdanje onoga koji ima uvid u egzistenciju može razviti samo kada se zna, da oni koji su prošli kroz vrata smrti i ovdje bili vjerne suradničke duše, ostaju takvi, tako da za naš rad sigurno nećemo izgubiti one duše koje su stekle razumijevanje našeg cilja, budući da su se ovdje ujedinile s nama prije nego što su prošle kroz vrata smrti. I među takvim dušama su tako vjerni suradnici da možemo reći: iako je protivljenje i nedostatak razumijevanja ovdje u fizičkom svijetu, prema našem cilju ponekad toliko veliko i postaje sve veće, kao što možemo primijetiti, ipak možemo vjerovati u integraciju našeg cilja u tijek evolucije, jer to uvjerenje možemo steći povezivanjem s bestjelesnim dušama koje su stekle razumijevanje punog značaja koji naš cilj ima za tijek evolucije.
Međutim, upravo kada se kroz otvorenu dušu čovjek približi svijetu u kojem se nalaze takozvani umrli - može se tako reći iako je to, naravno, cijeli duhovni svijet u kojem se umrli nalaze - upravo kada je čovjek u stanju približiti se duhovnom svijetu, rekao bih poput posjetitelja, poput pratitelja umrlih, tada postaje sve više svjestan onoga što je ovdje već naglašeno: da se koncepti, predodžbe, ideje, koje formiramo o svijetu, a koje formiramo jer smo u fizičkom tijelu, da se te predodžbe i ideje moraju na mnogo načina mijenjati, učiniti fleksibilnima, kako bi mogli obuhvatiti i misterije duhovne egzistencije. Suvremeni čovjek je vrlo, vrlo prilagođen, isključivo materijalnoj percepciji svoje okoline, pa stoga i svoje predodžbe formira na temelju te isključivo materijalne percepcije. To mu posebno otežava čak i imati predodžbu o duhovnim svjetovima. Mnogi vjeruju da se ne može steći razumijevanje duhovnih svjetova ako se još ne može vidjeti u njima. Ali oni to vjeruju samo zato jer su svoje ideje učinili krutim i beživotnim, navikavši se razmišljati samo o fizičkom svijetu.
Rekavši ovo, želio bih vam danas govoriti o nečemu što je povezano sa životom takozvanih umrlih. Znamo, da ako želimo razmatrati život između smrti i novog rođenja, ljudsko biće moramo promatrati kao da je sastavljeno od četiri člana koja dobro poznajemo - fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja'. Ako prvo promotrimo vanjsku činjenicu smrti, onu koja je još uvijek vidljiva na fizičkoj razini, to je sljedeće: ljudsko biće odlaže svoje fizičko tijelo. Ne moramo ulaziti u različite načine na koje se ovo fizičko tijelo, bilo izgaranjem ili raspadanjem - od kojih se oboje razlikuju bitno samo po vremenu u kojem se događaju - ujedinjuje za zemaljskom egzistencijom. Ali čak i ako uzmemo u obzir ovu činjenicu - da u smrti fizičko tijelo otpada od cijelog bića čovjeka i sjedinjuje se sa Zemljom, kako se kaže - ako ovu činjenicu uzmemo u obzir samo u njezinom značaju za fizički razinu, onda se ona zapravo promatra na prilično nesavršen način. Često se na nesavršen način gleda i sa duhovno znanstvenim usmjerenjem, koje, do određene mjere, gleda prema duhovnoj oblasti. Ti su ljudi još uvijek zavedeni svim vrstama moralnih predodžbi, koje su, međutim, u mnogim aspektima neprikladne za pravilno razumijevanje prodiranja duhovnog u fizički svijet.
Svi fizički događaji imaju i svoje duhovno značenje. Ne postoji fizički događaj koji nema i duhovno značenje. Dakle, fizički događaj je da naše fizičko tijelo otpada od nas, da se, takoreći, razbija na svoje dijelove, molekule, atome i predaje Zemlji. Velika je predrasuda današnjeg materijalističkog svjetonazora, koji je u biti dugo dominirao čovječanstvom, da se ljudsko tijelo, kakvo nosimo od rođenja do smrti, ili recimo, od začeća do smrti, jednostavno raspada na najmanje dijelove, na atome, i da se ti atomi zatim ugrađuju u Zemlju, ili se ugrađuju u zemljinu površinu, a zatim ostaju atomi, a kao atomi zatim prelaze u druge entitete. Do ove predrasude lako se dolazi današnjim materijalističkim načinom razmišljanja. Ali čak i ovaj način razmišljanja u biti nije ništa drugo nego besmislica u očima znanosti duha. Jer atomi, u smislu koji pretpostavljaju kemičari, zapravo ne postoje. Ono što u konačnici postaje od najmanjih dijelova našeg tijela, bez obzira na to kako smo ujedinjeni sa Zemljom kao tijelo, jest toplina. U biti, cijeli naš fizički organizam se u konačnici na ovaj ili onaj način, tijekom kraćeg ili duljeg vremenskog razdoblja, pretvara u toplinu.
Zato, kao što je dobro poznato, u znanosti duha govorimo o toplini kao četvrtom stanju materije, dok fizika ne poznaje toplinu kao četvrto stanje materije, već je smatra samo svojstvom tijela. I upravo je ta toplina, prije svega, ono što je istinski dano Zemlji. Ona se prenosi Zemlji. Dakle, iz naših fizičkih tijela mi predajemo toplinu Zemlji. Toplina prisutna u Zemlji uistinu je usko povezana s onim što ljudi ostavljaju za sobom. Ljudi se ne pretvaraju u zrak, vodu i tako dalje. To su samo prijelazna stanja kroz koja prolaze. Ono što postaje zrak i voda na kraju postaje toplina. Da, čak i ako se posljednji ostaci materijala transformiraju u toplinu tek nakon stoljeća, čak i ako se koštani sustav, što se toga tiče, transformira u toplinu tek nakon tisućljeća, on se na kraju transformira u toplinu. I čak i ako idete u muzeje i pronađete drevne kosture ljudi koji su hodali Zemljom u davna vremena, jednog će dana doći vrijeme kada će ono što je danas prisutno u kosturima biti samo toplina unutar tijela Zemlje. Činjenica da naše fizičko tijelo ostaje na Zemlji, ima veliko, bitno značenje, za one koji su prošli kroz vrata smrti. Oni prelaze u duhovni svijet. Ostavljaju svoje tijelo na Zemlji. Za takozvanu umrlu osobu, to je iskustvo, proživljeno iskustvo. Prolazi kroz ovo: tvoje tijelo te napušta. - Treba sebi predočiti da je to iskustvo. Kakvo je to iskustvo? Pa, o tome možete dobiti ideju ako razmotrite iskustva na fizičkoj razini. To je iskustvo, recimo, kada doživite neki novi osjećaj koji prije niste imali i naučite ga razumjeti; tada ste svojoj duši dali nešto što prije nije posjedovala, novi koncept, novu predodžbu. Ali sada takvo malo iskustvo zamislite uvećano u velikoj mjeri. To je beskrajno moćna stvar kroz koju ljudi prolaze, što im daje mogućnost da vide, misle i razumiju između smrti i rođenja: da se ostavlja svoje tijelo, da se predaje planetu koji se napušta. To je veliko, ogromno iskustvo, ono koje se ne može usporediti ni s jednim iskustvom zemaljske egzistencije. Vrijednost iskustva leži u činjenici da nam nešto ostaje u duši kao rezultat, kao posljedica iskustva. Stoga možemo postaviti pitanje: što ostaje kao rezultat, kao posljedica ovog iskustva nestajanja fizičkog tijela iz našeg cjelokupnog bića?
Kad ne bismo mogli imati ovo iskustvo, u kojem svjesno sudjelujemo dok prolazimo kroz vrata smrti - odlazak našeg fizičkog tijela - nikada nakon smrti ne bismo mogli razviti samosvijest! Samosvijest nakon smrti potaknuta je ovim iskustvom odlaska fizičkog tijela. Za umrle je od najveće važnosti: gledam kako moje fizičko tijelo nestaje iz mene. - I drugo: vidim osjećaj koji se iz ovog događaja u meni budi: Ja sam Ja. - Može se dati paradoksalna izjava: kad ne bismo mogli doživjeti svoju smrt s druge strane, nakon smrti ne bismo mogli imati samosvijest. - Kao što se ljudska duša, kada uđe u egzistenciju kroz rođenje ili čak začeće, postupno prilagođava korištenju fizičkog aparata i time stječe 'Ja' svijest u tijelu, tako ljudsko biće stječe 'Ja' svijest nakon smrti s onu stranu egzistencije doživljavajući otpadanje fizičkog tijela od cijelog čovjeka.
Samo razmislite što to zapravo znači. Kada smrt promatramo s ove fizičke strane egzistencije, ona nam se čini kao kraj ove egzistencije, kao ono što, za fizičku percepciju, ima sebe ima ništavilo. Gledano s druge strane, smrt kao takva je najveličanstvenija stvar koja ikada može stajati pred ljudskom dušom. Jer to znači da čovjek uvijek može imati osjećaj pobjede duhovne egzistencije nad fizičkom. I dok ovdje u fizičkom životu ne možemo uvijek imati predodžbu o svom rođenju ispred sebe - nijedan čovjek nema predodžbu o svom rođenju, nijedan čovjek ne može znati ništa o svom rođenju iz fizičkog iskustva - jednako kao što ne možemo gledati na svoje rođenje ovdje u fizičkom životu, uvijek imamo događaj svoje smrti neposredno pred sobom kada nakon smrti postanemo potpuno svjesni. Ali nema ničeg opresivnog u ovom događaju smrti, naprotiv, ovaj događaj smrti je najveći, najveličanstveniji, najljepši događaj koji možemo imati pred svojim dušama. Jer nam uvijek predstavlja punu veličinu ove činjenice, da svijest, samosvijest, u duhovnom svijetu dolazi iz smrti, da je u duhovnom svijetu smrt poticaj te samosvijesti.
Drugo, moramo razmotriti drugi element naše ljudske egzistencije, etersko tijelo. Iz osnovnih opisa koje smo imali tijekom našeg zajedničkog života, znamo da ovo etersko tijelo ostaje s nama relativno kratko vrijeme nakon smrti, i da se zatim odbacuje. Također znamo da postoji određeni značaj u činjenici da ovo etersko tijelo, kakvo smo imali, ostaje s nama ujedinjeno u danima nakon smrti.
Sve dok ovo etersko tijelo nosimo sa sobom nakon što smo odložili fizičko tijelo, još uvijek možemo misliti sve što smo mogli misliti tijekom naše fizičke egzistencije. Stoga sve misli koje nosimo u sebi možemo sagledati kao na velikom platnu. Misli koje smo doživjeli tijekom naših života vidimo na životnom platnu, što je često opisivano. Imamo cijeli svoj život kao u panorami, tijekom onih dana kada još nosimo etersko tijelo i vidimo ga pred sobom istovremeno - to jest, vidimo sve odjednom. Jer ono što ovdje u fizičkom svijetu nazivamo sjećanjem potječe iz eterskog tijela, ali je vezano za fizičko tijelo. Ovo fizičko tijelo smo odložili. Promatramo misli. Ne iznosimo ih iz dubina koje imaju veze s fizičkim tijelom; vidimo ih, i, kao u panorami, sagledavamo život koji smo doživjeli.
Zatim odlažemo ovo etersko tijelo. Ali ovo etersko tijelo, koje odlažemo, ostaje nam vidljivo tijekom cijelog našeg života nakon smrti. Ono je vanjsko, ali ostaje nam vidljivo. Sjedinjuje se s cijelim kozmosom, ali ono što se s njim događa ostaje nam vidljivo; mi ga vidimo. I to je jedna od misterija smrti: da u panorami promatramo misli koje smo imali u sebi dok smo bili živi, sve dok etersko tijelo nosimo sa sobom; da ono što je izvan nas ujedinjujemo sa svijetom, promatramo kao utkano u svijet, da tako kažem, tako da to pripada našem svijetu, a ne našem 'Ja' nakon smrti. To je zaista iskustvo, kao da ono što tijekom života tka i živi u nama kao etersko tijelo, jednostavno živi u vanjskom eterskom svijetu.
Zatim, kao što znate, dolazi vrijeme kada od onoga što nosimo sa sobom ovdje na fizičkoj razini, imamo samo 'Ja' i astralno tijelo, i, naravno, pogled na ono što smo bili. Sebe tada doživljavamo na potpuno drugačiji način nego ovdje u fizičkom tijelu - s pojačanom sviješću koju je smrt uspostavila u nama. Ali nikada se ne smijemo prepustiti predodžbi da je ovaj život, između smrti i novog rođenja, za dušu nesvjestan. Jača je, intenzivnija je svijest povezana s ovim životom, nego svijest ovdje u fizičkom tijelu, samo što je svijest razvijena na potpuno drugačiji način. I, naravno, čovjek se može približiti tome kako bi trebao sebi predočiti umrle, samo integriranjem svega onoga što znanost duha može ponuditi, kako bi transformirala predodžbe koje su ovdje na fizičkoj razini prilagođene isključivo fizičkim objektima i događajima. Dakle, živimo u svom 'Ja' i u astralnom tijelu. Odložili smo svoje etersko tijelo. Ono je povezano s objektnom egzistencijom.
Dragi moji prijatelji, za onoga tko ulazi u duhovni svijet, uistinu je potresno iskustvo posjetiti i pratiti umrle, s kojima se može doći u kontakt, ne samo promatrati individualni život pokojnika između smrti i novog rođenja, već i pratiti ono u što pokojnik gleda, ono što se od njega, kao njegovo etersko tijelo, utkalo u svijet, koji je sada za njega vanjski svijet, objektni svijet, promatrajući tako ono što je pokojnik sada dao eterskom svijetu. I tako se umrle, na određeni način može doživjeti na dva načina. Od umrlog se može doživjeti ono što je on predao eterskom svijetu, može se doživjeti ono u čemu njegova svijest prebiva nakon smrti.
Kažem, da je prvi kontakt s onim što je pokojnik ostavio za sobom u eterskom svijetu također šokantan. To je šokantno, čak i ako se ne bi moglo doći u kontakt s bićem koje živi između smrti i novog rođenja, i nosi svijest i samosvijest umrlog, već s onim što je umrli ostavio za sobom. Čak i tada, takvo iskustvo nosi sve ono što duboko utječe na dušu, kao i sve što nosi bilo kakav kontakt s duhovnim svijetom.
I taj šokantni aspekt uključuje, prije svega, stvarno, živo iskustvo da je takva duhovnost, poput one upravo spomenute, odnosno takva duhovnost, eterska duhovnost, koja ostaje od umrlih, zapravo stalno oko nas. Kao što živimo u zraku koji nas posvuda okružuje, tako je istinit i svijet koji nas okružuje u kojem ostaje ono što umrli ostavljaju za sobom kao svoj eterski svijet. U svijetu u kojem stojimo, uključujući i naša fizička tijela, postoji i ova duhovnost o kojoj sada govorim. Kao što postoji zrak oko nas, tako je istinito i ono što umrli ostavljaju oko nas. Samo kroz stanja svijesti, odvojeni smo od duhovnih svjetova; odvojeni smo, ne prostornim odnosima, već stanjima svijesti.
Razmotrimo, naprimjer, osobu koja se trudi prakticirati vježbe duše. Izričito naglašavam da se takve vježbe duše moraju izvoditi u potpunom miru duše. Svatko tko se na bilo koji način uznemiri vježbama duše šteti sebi. Ako se vježbe duše izvode na način kako su ovdje i u našoj literaturi opisane, tako da su to zaista vježbe duše i da u njima ne sudjeluje fizička egzistencija, onda one nikada ne mogu naštetiti osobi, niti uzrokovati duševnu štetu. Ali nikada ne bismo postigli istinsko duhovno znanje, ako ne bi s vremena na vrijeme skrenuli pažnju na ove stvari.
Pretpostavimo da osoba izvodi sljedeću vježbu. Kaže sebi: vidim boje svojim očima, crvenu, plavu i tako dalje. I sada prelazi na doživljavanje nečega, u određenom smislu, živog s crvenom, plavom, zelenom i tako dalje. Postupno shvaća da kao ljudsko biće, posebno u današnjem materijalističkom dobu, postoji u fizičkom svijetu na vrlo grub način, da ne uspijeva reagirati na finije stvari koje može iskusiti. Ta finija stvar se doživljava kada se obrati pažnja na više duhovni dojam koji boje, ali to mogu biti i drugi osjetilni dojmovi, ostavljaju na nas. Naravno, svi također općenito znaju: ako dopustimo plavoj površini da na nas utječe, ona će imati drugačiji učinak nego ako dopustimo crvenoj površini da na nas utječe. Za one koji je percipiraju bez da postanu nervozni - ovo izričito naglašavam - crvena površina ima nešto agresivno u sebi, nešto što, takoreći, izvire iz njezine površine, nešto što nas napada. Iz crvene uvijek nešto dolazi prema nama. Plava u nama izaziva suprotan osjećaj. Ostaje mirna na svom mjestu. Ništa nam ne dolazi iz plave. Naprotiv, kada možemo suptilnije su-osjećati s bojama, imamo osjećaj da svojim duševnim snagama možemo prodrijeti u plavu, da možemo prodrijeti kroz nju. Zelena je, u određenom smislu, u ritmičkom stanju ravnoteže. Zato ima tako blagotvoran učinak kao zemljin vegetacijski pokrov. Zelena na nas utječe na način da prodiremo u nju, a zatim nam se i vraća. Kada vidimo prostrano zeleno polje, imamo osjećaj da u nešto ulazimo - a onda nam se ono opet približava: u njega - prema nama. To stvara taj osvježavajući osjećaj koji za nas ima prostrano, zeleno polje.
Možete se uvjeriti da su ljudi i primijetili nešto slično, da se u određenom smislu može živjeti s bojama, ako u Goetheovoj Teoriji boja pročitate poglavlje o moralnim učincima boja - doduše, danas je malo tko razumije - gdje su navedeni odgovarajući osjećaji koji se mogu imati za sve boje. Dakle, može se živjeti s bojama, kao i s drugim osjetilnim percepcijama, ali sada kao primjer uzimamo boje. S bojama se može živjeti tako da se s plavom bojom nešto rađa u duši, poput sile slične čežnji koja izvire iz duše, ali koju plava boja s užitkom upija. S crvenom se uvijek rađa nešto što kao da nam dolazi, što nas ne želi prihvatiti, što nas na određeni suptilan način želi preplaviti. Dok percipiramo boje, može se imati moralno-duševno iskustvo, da tako kažem. Naravno, ne može svaka osoba izvoditi takve vježbe u jednoj inkarnaciji; ali opisujem ih kako biste mogli vidjeti kako su pojedinačni svjetovi povezani. Dakle, ako bi osoba izvodila takve vježbe, živjela bi mnogo čišće u svijetu boja. Ako bi takve vježbe izvodila za druge osjetilne percepcije, živjela bi čišće u svijetu drugih osjetilnih percepcija. Ali onda bi se ubrzo dogodilo nešto drugo.
Zamislite osobu koja tako živo doživljava plavi nebeski svod. Tada ne bi imala samo plavetnilo iznad sebe - a to je vrlo subjektivno plavetnilo, jer u stvarnosti svoda nema - već bi ga doživljavala kao blagotvornu unutarnju površinu hemisfere iznad sebe, koja posvuda upija njen duševni život, hemisferu iza čije površine duševno iskustvo može prodrijeti. Ljudi koji svijet doživljavaju u dubljem smislu, stoga govore poput, naprimjer, Jacoba Böhme, koji ne kaže: 'Kad čovjek vidi plavi nebeski svod...' - već kaže: 'Kad čovjek vidi dubinu'. - Ovo sadrži cijelo iskustvo plave boje: 'Kad čovjek vidi dubinu'.
Ali javlja se nuspojava kada čovjek uroni u život boja: kada su boje prisutne, duša istovremeno sjaji. Javlja se zbog mogućnosti, koristeći sasvim mali vremenski isječak, kojeg čovjek inače ne bi mogao koristiti. Kada naiđete na vanjski objekt u običnom fizičkom životu, vi ga vidite; dakle, vidite određenu boju. Tu zapravo počinje vaš dojam. Tada naknadno možete misliti, formirati predodžbu o boji. Ali s viđenjem boje počinje vaše zajedništvo s objektom. Ali to nije početak onoga što se događa. Vanjski psiholozi iz laboratorija već znaju da između učinka na naše oči, i pojave predodžbe plave boje, prođe određeno vrijeme. Dakle, plava boja u prvom redu utječe na naše oči. Ne percipiramo je odmah, već prođe određeno vrijeme; tek tada postajemo svjesni toga.
Danas u običnim knjigama možete pročitati kako se provode eksperimenti u laboratorijima. Konstruira se određeni aparat, i pokušava se stvoriti dojam, a ispred njega je pokusni kunić, student. Student zatim mora registrirati, koristeći drugi aparat, kada primi dojam, kako bi se mogao odrediti kratki vremenski period koji prođe između aktivacije naših osjetilnih organa i pojave u svijesti. Prolazi određeni vremenski period. Tijekom tog razdoblja još ne doživljavamo plavu boju, ako je to plavi dojam, ali doživljavamo moralni dojam boje. To već ima učinak u nama. Dakle, kako se duša ulijeva u plavu, kako se prima s užitkom, to je već u nama. Duševni element boje zapravo ima učinak ranije, ali ostaje nesvjestan. Ljudi ga ne percipiraju. I tek kad se boja pojavi ljudi počinju razvijati svoju svijest. Ne obraćaju pažnju na ono što prethodi senzaciji boje.
Sada razmislite o ovome: kada je netko na određeni način prisiljen obratiti posebnu pozornost na ovaj moralni dojam boje, na ovo duhovno iskustvo boje, tada se pojavljuje i nešto posebno. Treba obratiti pažnju, kada je potrebno dodati boju nekoj površini, da tako kažemo, to jest, kada se slika ili kada se općenito prenose boje koje bi trebale proizaći iz misli. Kada se radi o pravom slikarstvu, radi se iz duhovnog dojma boje. Ovdje se to ne radi kao čisti umjetnik po modelu, koji samo oponaša model, već se zna da se taj duhovni dojam mora izazvati, pa se dodaje crvena. Na drugoj površini dodaje se plava, jer se mora izazvati ovaj ili onaj duhovni dojam. Tako je izvedeno cijelo slikarstvo u našoj zgradi u Dornachu. Shema boja ovdje u potpunosti proizlazi iz duhovnog, koje se treba pojaviti kroz boje. Međutim, to je učinilo apsolutno nužnim, u najeminentnijem smislu, prvo u sebi imati zgradu kao duševno biće. Kao što će se zgrada suočiti sa svijetom, tako je i izrasla kao zgrada iz duševnog bića. Ljudi bi mogli percipirati iz čega je zgrada Dornach izrasla, kada bi mogli koristiti ovo kratko vremensko razdoblje, koje prođe između utjecaja zgrade na osjetilne organe i trenutka kada se dojam osvijesti. Ali onaj tko je bio uključen u izgradnju, mora stvarati upravo iz ovog kratkog vremenskog razdoblja, mora stvoriti sve u zgradi, u smislu boja i oblika, iz ovog kratkog vremenskog razdoblja.
Rekao bih da sam vas, na više znanstveni način, uputio u nešto što vam se može činiti teškim. Ali takve se poteškoće moraju prevladati. Svakako može biti slučaj i danas, da čovjek kao milost - a milost je tu uvijek u određenom smislu, po tome što stojimo u svijetu - nekako može uhvatiti ovaj trenutak. Vidi nešto, a opet će ponekad imati dojam da se interakcija zapravo već dogodila između njega i onoga što vidi kada to osvijesti. Vidi nešto i kaže sebi: čini mi se kao da sam ovo već vidio.
Možda ste svi upoznati s osjećajem susreta s bićem ili predmetom, da tako kažem, i da zato imate osjećaj: nije tu samo kada ostavlja dojam na svijet, već se približio, prije toga nam se već približio. Moglo bi se reći, da je ovo puzanje približavanja, nešto što se ponekad može primijetiti. Međutim, za običan život, ono što se događa u ovom kratkom vremenskom razdoblju, odmah je potpuno izvan svijesti, izvan praga. U trenutku kada netko postane svjestan onoga što leži odmah iza praga svijesti, u tom trenutku čini važno duhovno otkriće. Želim to još jednom ilustrirati na konkretnom slučaju. Mnogi od vas su već čuli za ovo, a možda sam to čak i ovdje spomenuo. Prošle godine, mali dječak je umro blizu zgrade, zgnječen kombijem u pokretu. Etersko tijelo ovog malog dječaka ujedinjeno je sa zgradom Dornach, tvori auru zgrade Dornach, živi u auri zgrade Dornach. A kada se umjetnički radi na zgradi Dornach, iz ovog eterskog tijela izlaze sile, koje naravno izgleda uvećano. Čovjek te sile osjeća u sebi, baš kao što duševno osjeća zgradu.
Zašto je to tako? Zato što u svijetu o kojem sam upravo govorio, koji je uvijek oko nas, koji jednostavno ne percipiramo jer ostaje nezapažen prije nego što dojam dođe do nas, jer se u tom svijetu nalaze eterska tijela umrlih, koja umrli gledaju. Ono što umrli vide iz našeg svijeta, ono što umrli gledaju, sadržano je u eterskom svijetu koji nas okružuje. I mi bismo to uvijek vidjeli kad bismo, u određenom smislu, mogli vidjeti prije nego što vidimo u fizičkom svijetu, kad bismo samo malo mogli prijeći taj prag.
Ali to ne sprječava umrle da u ovom svijetu uvijek budu aktivni, kroz ono što su ostavili za sobom. Okruženi smo svijetom u kojem žive eterska tijela umrlih. Na neki način, ona su s njim povezana. I samo zato što ono što živi u eteru, prvo mora pogoditi naše fizičko tijelo i pokrenuti aparat fizičkog tijela, ne uspijevamo percipirati tu snažnu obavijenost onim što eterski ostaje prisutno u našem svijetu umrlih. Međutim, moramo steći ovaj osjećaj da naš svijet mora biti obogaćen za naše predodžbe, onim što je u prvom redu prisutno u cijelom ovom eterskom svijetu kroz eterska tijela umrlih.
Sami mrtvi u prvom redu nisu u ovom svijetu, već samo njihova preostala eterska tijela. Same umrle ne možemo pronaći na tako jednostavan način -iako bi i taj jednostavan način bio težak. Sami umrli nastavljaju živjeti, nakon što su položili svoje etersko tijelo, u svom astralnom tijelu i u svom 'Ja'. Možete shvatiti kako trebamo preoblikovati svoje predodžbe, kada uzmete u obzir da se sav misaoni materijal odvaja od nas eterskim tijelom, koje prelazi u vanjski eterski svijet. Misaoni materijal koji smo ovdje akumulirali u našem fizičkom tijelu, nakon smrti ne ostaje s nama. Taj misaoni materijal postaje vanjski svijet. Umrla osoba nakon svoje smrti ne gleda na misli onako kako je gledala, naprimjer, misli koje je formirala tijekom života, a koje zatim pamti i izvlači iz svoje podsvijesti. Umrla osoba na svoje misli gleda kao da su eterska slika; vidi svoje misli vani u svijetu. Onima koji su prošli kroz vrata smrti misli su nešto vanjsko. Ono što nam se ovdje otkriva kroz osjećaje i volju, ostaje povezano s našom individualnošću. To zatim živi dalje u našem astralnom tijelu i u našem 'Ja'. Naše 'Ja' se pali u samosvijest kroz kontemplaciju trenutka smrti. Naše astralno tijelo, se pali mislima u slici pred nama, koje su gurnute u naše astralno tijelo. Kao rezultat toga doživljavamo ih u našem astralnom tijelu. Ovdje u fizičkom tijelu, misli doživljavamo na takav način da ih povlačimo iznutra. Nakon smrti, doživljavamo ih na takav način da ih gledamo kao što gledamo zvijezde, svjetove ili planine, i one na nas ostavljaju dojam. Taj dojam primamo i doživljavamo u našem astralnom tijelu i u našem 'Ja'. Dakle, upravo suprotno vrijedi u odnosu na ono što se događa u fizičkom životu. Dok ovdje misli nazivamo nečim unutarnjim, nakon smrti ih moramo nazivati nečim vanjskim. Važno je da shvatimo, da se ne prepuštamo predodžbi da je svijet nakon smrti samo fino, raspršeno ponavljanje fizičkog svijeta ovdje, kako se često pretpostavlja u spiritualističkim krugovima. To je nešto sasvim drugačije. To je nešto sasvim drugačije jednostavno zato što su naše misli entiteti izvan nas samih.
Upravo kada se razmišlja o takvim predodžbama, shvaća se da ne samo da je potrebna, rekao bih, određena otvorenost da bi prihvatili znanost duha, već i da se mora imati određena sposobnost koncepte učiniti fluidnim, da ih se donekle modificira, da se ne tvrdi da se ono što je u duhovnom svijetu može sebi predočiti s konceptima koji se ovdje imaju. Stoga je potrebno da netko tko je sposoban potražiti umrlu osobu, recimo, da nauči o ovom općenju s umrlima. Dok ovdje, kada susrećemo osobu, ulazimo u odnos s njezinim unutarnjim bićem, možda kroz to što nam to unutarnje biće izražava riječima, izrazima ili gestama, s umrlima, kada ulazimo u odnos s njima, oni nam pokazuju što nam žele reći u objektnom svijetu. Vidimo, takoreći, u imaginacijama na koje nas upućuju, što doživljavaju, što nam imaju reći. Može se reći da umrla osoba, kada je nešto pitaju kaže: pogledaj tamo, tamo ćeš naći ono što ja sada doživljavam.
Ali sve je to brz proces. Umrla osoba ima sposobnost nadosjetilno percipirati misli koje mi ovdje doživljavamo samo interno, nevidljivo. Tek kada se stekne sposobnost percipiranja misli s umrlim, s njim se može i doživljavati. To njemu daje sasvim posebnu sposobnost da kao umrla osoba doživi naše misli, kao takozvana umrla osoba.
To se posebno događa u slučaju fenomena kojeg bi se ovdje želio dotaknuti. Kada netko koga smo voljeli premine, misli u svojim dušama nosimo dalje. Mislimo o onome što smo s njim doživjeli, što smo s njim osjećali i tako dalje. Umrla osoba, rekao sam, vidi misli. Ona također vidi naše misli, i vrlo brzo može razlikovati misli koje ima kao otiske samog duhovnog svijeta, koje predstavljaju imaginacije onoga što je u duhovnom svijetu, od onih misli koje osoba misli u duši koja je u tijelu. Može razlikovati to dvoje. Razlikuje ih kroz svoje unutarnje iskustvo. Razlika je doista vrlo velika. Kada umrla osoba - za iniciranog nema razlike - treba iskusiti misao o nečemu što postoji samo u duhovnom svijetu, mora aktivno doživjeti tu misao. Prvo mora slijediti, mogao bih reći, svaki dio te misli koju sam doživljava. Proces je teško objasniti. Pretpostavimo da ovdje postoji slika, ali vi biste tu sliku vidjeli samo ako biste sami ocrtali i preslikali sve detalje. Umrli to može. On ponovno naslika sve misli koje vidi; ponovno ih stvara, da tako kažem, i doživljava to ponovno stvaranje. Veliki dio života između smrti i novog rođenja, u biti se sastoji od ponovnog stvaranja onoga što je prisutno u duhovnom svijetu u formaciji misli. Čovjek to na ovaj način ponovno stvara. Tada zna da ima posla s formacijama misli koje pripadaju isključivo duhovnom svijetu.
Iskustvo je drugačije kada se iz duhovnog svijeta promatraju misli koje žive kod ljudi koje smo za sobom ostavili u fizičkom svijetu. Nije kao da ih ponovno stvaramo; naprotiv, s mislima se zaista suočavamo na takav način da se možemo pasivno povezati. Baš kao što vazu za cvijeće ne moram prvo ocrtati, već se ona neposredno formira kao dojam, tako je i s mislima živih. One stvarno nastaju na sličan način, kao što se ovdje javljaju dojmovi fizičkog svijeta. I to je ono što uzdiže, usrećuje i grije umrle u mislima živih, koji su ih voljeli. Jer to je sasvim posebna oblast za umrle, da zavire u misli onih koji su ostali iza njih i vole ih. To je za njih poseban svijet. Ovdje bi se fizički svijet mogao doživjeti na način, zar ne, da bi bilo prisutno samo ono što nastaje u mineralnom, životinjskom, biljnom, i u carstvu ljudi. Tada, naprimjer, ne bi bilo umjetnosti. Umjetnost se stvara uz ono, izvan onoga što je stvarno potrebno. To je ono što čovjek, koji duševno promišlja razvoj ljudi, općenito zna da ne smije nedostajati u svijetu, iako bi priroda bila jednako potpuna kakva jest, čak i da ne postoji umjetnost. Dakle, umrli bi u svakom slučaju mogli živjeti kako bi ljudi živjeli u pustom, mrtvom, pukom svijetu prirode, u svijetu bez umjetnosti; dakle, umrli bi mogli živjeti ako bi se dogodila čudna stvar da svaku umrlu osobu njeni voljeni odmah nakon smrti zaborave. Ono što se vidi u obliku misli koje ostaju u dušama onih koji vole umrle, nešto je što je svakako dodano svijetu u onome što je umrloj osobi neposredno potrebno, ali što uzdiže i uljepšava egzistenciju umrle osobe. To se može usporediti s umjetnošću u fizičkom svijetu, ali usporedba je pogrešna, jer je to za umrlu osobu uzdizanje, uljepšavanje, u daleko višem smislu od uljepšavanja fizičkog svijeta kroz umjetnost.
Stoga ima duboko značenje, u cjelini kozmičke egzistencije, kada svoje misli ujedinimo s mislima umrlih, da umrlima donosimo i misli koje su izražene jezikom, konceptualnim jezikom koji je zajednički živima i umrlima: jezikom kojim govorimo ovdje u znanosti duha. Jer sadržaj znanosti duha, razumije i umrli jednako dobro kao i živi. Nikada ne postane stran, umrlima.
Vjerujem da upravo prikupljanjem ovakvih predodžbi, postupno dobivamo živopisnu sliku duhovnog svijeta. Možemo pronaći put u ono što leži s one strane praga i iz čega, u biti, proizlazi i sve što za nas postoji s ove strane ovog praga.
U svijetlu ovih pojava, mora se imati u vidu da je - opravdano, naravno, jer je to dio kozmičkog plana - današnje čovječanstvo kratkovidno u svom pogledu na svijet, ali zapravo više kratkovidno nego što treba biti. Jer kada istinski materijalistički nastrojena osoba našeg vremena, formira svoje koncepte, svoje predodžbe o svijetu, ona misli da su te predodžbe, ti koncepti, univerzalno ljudski. Znate koliko je teško naučiti materijalistički nastrojenu osobu da se može razmišljati drugačije od nje. Materijalist je, uostalom, prizeman, kada kaže da je svatko tko ne misli kao on budala. Ne postoji veća unutarnja netolerancija od one materijalistički nastrojene osobe. Materijalistički nastrojena osoba u osnovi uvijek razmišlja ovako: ljudi su prije mislili da postoje svakakve vrste duhovnih stvari; jedva bi napravili korak u životu, a da ne bi posvuda sumnjali ili čak vidjeli duhove. Ali sve je to bila čista fantazija. Sada smo mi, kao ljudska rasa, konačno toliko napredovali da smo napustili tu djetinjastu ideju. - Ipak, ljudi bi na svakom koraku mogli primijetiti koliko je takva ideja apsurdna.
Želim to ilustrirati primjerom koji se čini nategnutim, i dolazi iz potpuno drugačije perspektive od one o kojoj smo danas raspravljali. Razmislimo o slici koju često razmatramo iz različitih kutova prve faze zemaljskog razvoja, egzistencije čovječanstva u raju, kako je imamo u Bibliji. Razmislimo o ovoj slici prvih ljudi, Adama i Eve u raju: Eva grize jabuku, daje jabuku Adamu, zmija na drvetu zavodi Evu. Ovaj se motiv ponekad još uvijek slika, posebno danas, na način da se slika što prirodnija žena, i još prirodniji muškarac, jer je to moderno. Bilo da se radi o impresionizmu ili ekspresionizmu, u svakom slučaju slika se što prirodnija žena i još prirodniji muškarac, prirodni krajolik, prirodna zmija koja pokazuje svoje prirodne, pohlepne zube i tako dalje. Ali nije se oduvijek slikalo na ovaj način, jer takva slika ne bi prenijela pravu stvarnost koju bismo trebali vidjeti. Naravno, znamo da bismo u zmiji trebali vidjeti simbol stvarnog zavodnika, Lucifera. Ali Lucifer je biće koje je, kao što znamo, ostalo iza tijekom egzistencije Mjeseca i koje, kako se pojavljuje u zemaljskoj egzistenciji, u zmiji može imati samo svoj simbol. Međutim, zmija nije Lucifer, već ga nekako treba gledati duhovno. To znači da se ovaj Lucifer također mora vidjeti duševnim moćima. Ovaj Lucifer mora se vidjeti iznutra, naporom unutarnjih moći. Kako ga se može vidjeti, dragi prijatelji? U osnovi, svi nosimo dojmove Lucifera u sebi, baš kao nosimo i dojmove Ahrimana. Pokazat ću vam, što je kraće moguće, bez ikakvih argumenata ili detaljnih objašnjenja, koja sami možete pronaći u onome što već imamo u našoj literaturi, kako bi se mogla imati predodžba o Luciferu.
Čovjek unutar sebe nosi impulse luciferskog. Nosi ih na takav način da se nalaze u njegovoj glavi, a odatle prožimaju astralno tijelo, gdje je zaostalo lucifersko. Dakle, dok su Duhovi oblika formirali svoju glavu, u njihovu glavu prodiru luciferski impulsi, ali i u ono što je formirano iz astralnog, u leđnu moždinu. Dakle, ako bismo iz čovjeka izvukli glavu i njezin nastavak, kralježnicu, dobili bismo zmiju, zmijoliku formaciju s ljudskom glavom. Naravno, cijelu stvar treba tada promišljati astralno; glava je još uvijek donekle replika ljudske glave, a kralježnica koja s nje visi, proteže se zmijoliko. Zamislite to objektivno projicirano prema van, i to je zmija s ljudskom glavom. To znači da bi svatko, tko na slici vidi izvana Lucifera, mogao reći: zmija s ljudskom glavom. - Ne zmija sa zmijskom glavom, jer to više nije Lucifer; to je zemaljska zmija na kojoj su Duhovi oblika već djelovali kao na zemaljsko biće. Dakle, morali bismo reći, zmija s ljudskom glavom. To znači da bi slikar koji bi htio naslikati Lucifera na drvetu, morao prikazati zmiju kako se uvija uz drvo s ljudskom glavom na vrhu. Pritom bi slikao iz perspektive naše znanosti duha. Stoga bismo morali zamisliti Adama i Evu blizu drveta, i omotano unutar drveta, nešto nalik zmijskom tijelu, osim kralježnice transformirane u astralni oblik, koja oponaša ljudsku glavu. Kad je žena prvi put vidi, prirodno je oblikovana prema ženskom licu.
Idite ovdje u muzej, u umjetničku galeriju, i pogledajte sliku majstora Bertrama, i vidite kako je, usred Srednjeg vijeka, naslikao ovu zmiju na drvetu, baš kao što sam je upravo opisao. To je frapantno! Veličanstveno je i zapanjujuće, jer nam pruža dokaz da je slikar usred Srednjeg vijeka slikao prema realnim, stvarnim predodžbama duhovnog svijeta. Ovo je konačan dokaz, da se ne moramo vratiti mnogo stoljeća unatrag da bismo danas dobili dokaz da su ljudi tada znali nešto što je čovječanstvo zaboravilo u ovom dobu materijalizma.
Naravno, ova tema, o kojoj sam upravo raspravljao, nikada neće biti dotaknuta u vanjskoj povijesti umjetnosti. Unatoč tome, u našem materijalističkom dobu, svatko se može uvjeriti, ne samo imati stav već i percipirati: pogled na duhovno nestao je tek u posljednjih nekoliko stoljeća. Svatko tko ode u umjetnički paviljon, i pogleda ovu sliku raja koju je naslikao Majstor Bertram, ima uvjerljiv dokaz, pružen na vanjskoj fizičkoj ravni, da nije bilo tako davno kada su ljudska bića mogla zaviriti u duhovni svijet kroz ono što nazivamo atavističkom vidovitošću, i znati njegove tajne na potpuno drugačiji način nego što se znaju danas. Samo zamislite koliko slijepi ljudi zapravo hodaju svijetom, budući da se mogu izvana na fizičkoj razini uvjeriti, samo kad bi htjeli, da se odvija razvoj.
Značajno je da je tijekom posljednja tri ili četiri stoljeća postojeća, atavistička, nesvjesna vidovitost opala. Jer naravno, majstor Bertram nije mogao razviti znanost duha. On je samo vidio, još uvijek u eterskom carstvu, što Lucifer zapravo radi i slikao u skladu s tim. Bila je to nesvjesna, instinktivna vidovitost.
Da bi ljudima došla vanjska percepcija, ova drevna percepcija duhovnog svijeta, morala je opasti. Ali ljudi je moraju ponovno steći. I postupno mora doći vrijeme kada će ono što je izgubljeno, biti ponovno stečeno, iako samo u polju svijesti. Stoga to mora pripremiti struja znanosti duha. Ljudi se mogu ponovno približiti duhovnom svijetu, samo proučavajući znanost duha. Ali ova znanost duha mora zaista dovesti do uvida u duhovni svijet.
Danas se znanstveno može dokazati, koliko daleko prirodna znanost može ići. Kada danas čisto znanstveni mislilac govori o toj temi, on zapravo govori u duševnom aparatu, o tjelesnom instrumentu duševnog života. Sada, ispitajte danas dostupna izlaganja - to se zove psihofiziologija - koja potječu od najvažnijih znanstvenih mislilaca našeg vremena i pogledajte što oni imaju za reći o duševnom, to jest, u njihovom vlastitom smislu, o duševnom aparatu. Na vrlo neobičan način, svugdje ćete pronaći da ovi ljudi kažu: ako uzmemo u obzir osjetilni i život predodžbi, duševni aparat je uvijek dio njega, a zatim opisuju što se događa u mozgu, u živčanom sustavu, kada osoba osjeća i ima predodžbe. Tjelesni, materijalni paralelni proces se može pronaći svugdje. Sada, kada ovi istraživači pristupe osjećaju i volji, ne nalaze ništa od tjelesnog paralelnog procesa.
To da takvo što ne izlazi na vidjelo, da se ne primjećuje, to je samo zato što prirodna znanost i njeno razmatranje - ne može se baš reći razmatranje, jer je razmatranje korisno, ali monističko razmatranje prirodne znanosti je krajnje suvišno - to jest, zato što monisti likuju oko činjenice da za svaki proces misli i osjeta, postoji određeni fizički proces i da su misao i osjet vezani uz mozak. Ali oni ne govore o osjećaju i volji. Najviše što govore je o tonovima osjećaja, odnosno o nijansiranim predodžbama. Ali nikada ne dođu do osjećaja i volje. A pošteni prirodoslovci kažu: naša znanost ne ide do osjećaja i volje. Ono što sada govorim možete pročitati u znanstvenoj literaturi. To se u svakom pogledu može dokazati. Naprimjer, istinu onoga što sada govorim najlakše možete pronaći kod dr. Theodor Ziehena, vrlo poznatog psihijatra i psihofiziologa našeg vremena. On pokazuje pojedinačne procese koji odgovaraju mišljenju, osjetu. Čak dolazi do nijansi osjećaja; ali ne dolazi do samog osjeća i volje. Stoga poriče osjećaj i volju. Oni uopće ne postoje, kaže. Može li se zapravo jasnije znanstveno dokazati da se znanstveno mišljenje proteže samo na privremeno, samo na ono što odlažemo smrću, i da ono što je izvan toga, što kao što sam rekao, živi u osjećanju i volji, tako malo pripada tijelu da to prirodoslovac uopće ne pronalazi, da to čak odbacuje i poriče! Pa ljudi gaču: osjećaj i volja ne postoje jer se običnom znanošću ne mogu otkriti; sama prirodna znanost nam danas pokazuje da osjećaj i volja nisu povezani s tijelom kao takvim, poput misli i osjeta!
To je povezano s činjenicom da se misli odvajaju od nas i nakon smrti pojavljuju se raširene vani. Osjećaj i volja ostaju s nama. A iz osjećaja i volje proizlazi moć stvaranja tabele misli. Svatko tko želi, danas može pokazati, isključivo kroz prirodnu znanost, kako osjećaj i volja nemaju nikakve veze ni s čim što je priroda, već se nakon smrti pojavljuju kao astralno tijelo i 'Ja' te ostaju zajedno s čovjekovom individualnošću, paleći se u novu svijest na način koji sam opisao; jer je cijelo širenje etersko, reflektirano u astralnom tijelu, a zatim reflektirano u 'Ja' nakon što je i astralno tijelo odloženo.
U osnovi, sve je u redu. I suvremena znanost ne opovrgava znanost duha; ona je zapravo dokazuje! Kad bi se samo imalo malo razumijevanja, vidjelo bi se kako, kroz ispravno razumijevanje, istinska prirodna znanost pokazuje ispravnost znanosti duha, čak i s obzirom na pojedinačne tvrdnje.
Znanost duha, kao što vidite, mora u našem vremenu započeti, ući u razvoj ljudi, nešto je što mora zahvatiti čovječanstvo, jer će ono shvatiti samo ono prolazno i o onom vječnom koje živi u nama, neće ništa znati. Doći će vrijeme kada će ljudi to prvo shvatiti, a zatim će se više baviti razvojem svog života volje, razvojem svog života osjećaja. Jer samo kroz osjećaje i volju sjedinjujemo se sa svijetom, koji nije bez misli.
Ljudi će prirodno prigovoriti: pa, onda jednostavno osjećaš duhovni svijet, nisi s voljom tu! Ne, upravo kroz osjećaj i volju sjedinjeni smo s objektivnim svijetom misli, s mislima koje žive, mislima koje ne samo da mislimo. I kao što je istina da su ljudi u pretpovijesno doba mogli zaviriti u duhovni svijet, tako je istina da će ljudi u budućnosti ponovno morati steći taj uvid u duhovni svijet. Ali to će moći postići samo ako odluče prvo se donekle baviti mislima duhovnog svijeta, što naše vrijeme odbacuje.
Da bi se to postiglo, mnogi, mnogi koncepti i predodžbe koje danas kruže morat će se ispraviti. Teško je povjerovati koliko ljudi danas razmišljaju - dopustite mi da upotrijebim paradoks - nepromišljeno. Daju definicije za koje su apsolutno uvjereni da su točne, da ih se uopće ne može osporiti. Međutim, duhovni znanstvenik ima zadatak temeljito ispitati ono u što su ljudi apsolutno uvjereni, jer im se to čini potpuno logičnim, jer su u to uvjereni. Naprimjer, ako se mekoga u današnje materijalističko doba pita: što je istinit koncept? - odgovorit će i reći nešto poput: istinit koncept je kada stvorim unutarnju sliku objekta koji stvarno postoji u svijetu. To jest, svatko će danas definirati: istina se sastoji u slaganju, slike koju netko stvara u mislima, s nečim vani. Sada, ispitivanjem koncepta, vrlo se lako može pokazati da istiniti koncept nema apsolutno nikakve veze s onim što se obično tako naziva. Lako se može pokazati da bitak slijedi potpuno drugačiji put od slike koju stvaramo kao koncept. Ako je koncept istinit samo ako odgovara bitku, onda bi prirodno bio istinit samo dok ga bitak potvrđuje. Naprimjer, koncept bismo mogli usporediti sa slikom koju napravimo kao portret osobe. Portret je dobar ako nalikuje osobi. Ali nema nikakve veze s bićem te osobe. Korespondencija slike s nekim sebstvom ne doprinosi unutarnjoj istini slike. Jer zamislite da napravite portret osobe i da ona odmah iza toga umre. Prvo, slika odgovara onome što jest, a zatim onome što nije. Bitak uopće nema veze s tim je li slika istinita ili ne; to nema veze s bitkom. To je nešto potpuno imaginarno za one koji stvar istinski logički razmatraju. Bitno je da se te stvari doživljavaju unutarnje. A to unutarnje iskustvo je nešto što čovječanstvo mora ponovno steći.
Ali to prije svega zahtijeva - a do toga možemo doći promatrajući naša teška, patnjom ispunjena vremena - da čovječanstvo ponovno stekne osjećaj za stvarnu istinu. Zbog materijalizma se postupno udaljavalo od istine. Izgubili smo se kroz materijalizam, posebno u pogledu koncepta istine. Usporedite danas, ako to možete provjeriti, novinarske opise - i koliko ljudi danas ne čita ništa osim novina - nekog događaja kojem ste svjedočili s vlastitim percepcijama. Ako ga ponovno pročitate u novinama, vidjet ćete da je opisan na način na koji dotični novinar misli da može ostaviti dojam na svoje čitatelje. Ali osjećaj da treba odgovarati istini sve je manje prisutan. Ali to je dio toga. I sve dok to ne prožme čovječanstvo, impuls koji vodi iz osjetilnog svijeta u duhovni svijet, neće moći uzburkati duše. Jer pod tim manjkavim konceptima istine, koncepti prikriveno postaju lažni. Koliko često doživljavamo, naprimjer, sljedeće: netko piše o znanosti duha, recimo o onome što sam ja objavio o znanosti duha. Zatim piše i naravno, ne može izbjeći da kaže, na temelju svojih materijalističkih koncepata, da je sve to plod fantazije i da se ne bi smjelo ispredati iz fantazije. I zatim nastavlja istražujući kako je moguće da čovjek može biti fantast.
Takav članak se zapravo pojavio ne tako davno! Ispituje kako osoba može biti toliki fantast. Govori odakle ta osoba - u ovom slučaju, to sam bio ja - dolazi, gdje je prije živjela, i kako do tih fantazija može doći kroz određeno rasno miješanje. U svom materijalizmu, fantaziraju nevjerojatne stvari. I to je ono što govorim: jednostavno zgrabite laž, iznutra iskrivljujete istinu.
Naravno, to se ne može izravno dokazati. Ali kako je tu licemjerje, u tome da nekoga optužite za fantaziju, a zatim sami fantazirate o njemu! Ako bolje pogledate naš sadašnji život, vidjet ćete koliko je nevjerojatno raširen ovaj nedostatak odgovornosti da sve što kažemo zapravo odgovara stvarnosti. Bez da steknemo ovaj osjećaj, na intenzivan način, ne možemo dobiti pristup duhovnom svijetu. Ne možemo ni shvatiti zašto ono što znanost duha donosi iz duhovnog svijeta kao istinu, zašto to mora biti istina. Ali previše smo kratkovidni da bismo na ovaj način istinski razmotrili našu sadašnjost, i previše smo vezani za svoje interese u ovome ili onome da bismo istinski vidjeli u svim oblastima, kako neistina svjetluca i probija se u svaki proces života.
Istinski osjećaj, istinske predodžbe, istinsko promišljanje o tim stvarima, to su prve pripreme za znanost duha. I takvo promišljanje mora spadati u, rekao bih, svojevrsno svjesno pripremno razdoblje za ono što budućnost čovječanstva mora uistinu biti; jer samo u ponovnom ujedinjenju duše s duhovnim, može ležati buduće spasenje ljudske rase. Znanost duha nije nešto što tražimo kao još jednu senzaciju; radije, znanost duha mora biti nešto za što znamo da se mora pojaviti u našem vremenu, jer je čovječanstvu ova znanost duha potrebna. I moramo se, u određenom smislu, osjećati predanima njoj, kada bistro i jasno pogledamo tijelo razvoja čovječanstva.
Ali kakvu beskonačnu obogaćenost doživljavamo kroz ono što nam znanost duha može dati, postupno proširujući svijet, dodavanjem duhovnog područja fizičkoj oblasti ljudskog razvoja! U dobu materijalizma, ljudi su sve više odsječeni od svijeta u kojem čovjek postoji između smrti i ponovnog rođenja. Zauzvrat, znanost duha im mora dati priliku da žive s cijelim čovjekom, uključujući i ono što je prisutno u čovjeku kada mu nedostaje fizičko tijelo. Naš svijet za to ništa ne nudi.
Čovjeku može biti zaista teško u duši, posebno u ovim teškim vremenima, kada vidi nešto poput knjige Ernsta Haeckela, naprimjer, koja je upravo objavljena. On tu knjigu naziva 'Misli o vječnosti'. Ernst Haeckel je jedan od najuglednijih umova našeg vremena. Te 'Misli o vječnosti', povezane su upravo s velikim ratom našeg vremena. Koji je njezin glavni sadržaj? Glavni sadržaj ove Haeckelove knjige jest da on pita: što nam ovaj rat može pokazati? Tisuće i tisuće ljudi umiru od vanjskog nasilja, bez ikakve nužde. Može li itko u ovom ratu vidjeti nužan dokaz - misli Haeckel - da su sve misli o vječnosti i beskonačnosti apsurdne? Ne mora li nas upravo ovaj rat, koji uništava vanjskim nesrećama, mecima i tako dalje, uvjeriti u to? Ne mora li nam ovaj rat pokazati - vjeruje Ernst Haeckel - da nema ničeg izvan običnog fizičkog života?
Naravno, ovi ozbiljni događaji će druge ljude sadašnjice dovesti do drugačije vrste razmišljanja o vječnosti, do suprotne misli o vječnosti, do misli o vječnosti koja u njima barem izaziva osjećaj, da oni koji prolaze kroz vrata smrti u takvim vremenima nastavljaju svoju ljudsku misiju u drugim svjetovima, i da je upravo ono što prinose kao žrtvu, polazište za ono što moraju postići kada više ne nose fizičko tijelo.
S postojećim znanostima može se dokazati oboje. Kao što se s postojećom znanošću mogu stvoriti izvrsni uređaji koji podižu čovjekovu egzistenciju, koji u mirnom smislu unapređuju ljudsku kulturu, ali i najgori uređaji za uništenje, tako da se istom vanjskom znanošću može stvoriti oboje i dokazati oboje.
Da bismo istinski proniknuli u svijet u kojem se živi vječno, znanost duha je neophodna. I ova znanost duha, govorio samo o tome ovdje, i barem nekima od vas, nam pokazuje, između ostalog, da oni koji rano napuste svoje fizičko tijelo, prije nego što istekne normalan životni vijek za fizičku razinu, predaju svoje etersko tijelo eterskom svijetu, i nastavljaju živjeti u svojoj individualnosti. Dakle, cjelokupno opažanje i duh znanosti duha, pokazuje da takvo etersko tijelo, koje bi fizičko tijelo moglo snabdijevati dugo vremena nakon što je predano eterskom svijetu, sadrži u sebi sile koje bi fizičko tijelo moglo snabdijevati desetljećima. Ono je tamo u eterskom svijetu, kao što sam vam pokazao primjerom.
Ono što netko stekne kroz svoju žrtvenu smrt, živi dalje u njegovoj individualnosti. To u njemu živi upravo u vremenu poput našeg, i značenje onoga što se događa možemo shvatiti samo ako to možemo vidjeti okom duše znanosti duha. I to skreće našu pozornost na duhovni pandan onoga što se sada događa diljem europskih zemalja, kroz moćne i bolne procese koji se diljem Europe odvijaju na fizičkoj razini. Duhovni korelat, paralelni duhovni proces toga, mora, jer je sve fizičko vođeno duhovnim svijetom, teći u fizičke procese ljudske evolucije u budućnosti. Ali to će biti plodonosno samo ako ljudske duše ovdje na Zemlji, u svojim fizičkim tijelima, imaju svijest da s onim što u duhovnom svijetu preživi od tisuća i tisuća žrtvenih smrti, imaju nešto efikasno i korisno, pod što se mogu smjestiti, da tako kažem, kako bi ovdje na Zemlji djelovali u budućnosti, ujedinjeni s umrlima kroz svijest koju duša može imati o stvarnosti duhovnog svijeta.
To je ono što znanost duha mora dati ljudima, također i u vezi ovih iskustava. Tada će duhovne aspekte ovog moćnog svjetskog događaja moći pravilno učiniti plodonosnima za budućnost, i moći će ga pravilno promišljati, osjećati i doživjeti:
Iz hrabrosti boraca,
Iz krvi ubijanja,
Iz tuge napuštenih,
Iz požrtvovnih djela ljudi
Narasti će duhovni plod -
Duše duha svjesne, usmjerite
Svoj um u duhovnu oblast.