.- Predgovor za šesnaesto do dvadeseto izdanje [1920.]
Sada, petnaest godina nakon prvog objavljivanja ove knjige, mogu javno reći nešto o stanju duše iz kojeg je proizašla.
Moj izvorni plan bio je dodati njezin bitni sadržaj kao posljednje poglavlje mojoj davno objavljenoj knjizi 'Teozofija'. To nije uspjelo. U vrijeme kada se 'Teozofija' razvijala, taj se sadržaj nije u meni u potpunosti oblikovao na isti način kao sadržaj 'Teozofije'. U svojim sam imaginacijama imao duhovnu bit pojedinca pred svojom dušom, i mogao sam je predstaviti, ali kozmičke veze koje su trebale biti predstavljene u 'Tajnoj znanosti', još nisu bile preda mnom na isti način. Bile su tu u detaljima, ali ne kao cjelina.
Stoga sam odlučio objaviti 'Teozofiju', sa sadržajem koji sam prepoznao kao bit života pojedinca, i u bliskoj budućnosti, u miru se baviti 'Tajnom znanošću'.
Sadržaj ova knjige, u skladu s mojim tadašnjim duševnim raspoloženjem, morao se izraziti mislima koje su bile prikladne za predstavljanje duhovnog, i daljnji su razvoj misli primijenjenih u prirodnoj znanosti. Iz ovdje ponovno tiskanih 'Preliminarnih napomena prvom izdanju' bit će očito koliko sam snažno osjećao odgovornost prema prirodnoj znanosti sa svime što sam tada napisao o duhovnoj spoznaji.
Ali samo u takvim mislima ne može se ono što se otkriva duhovnom pogledu predstaviti kao duhovni svijet. Jer to otkrivenje ne ulazi u puku misaoni sadržaj. Svatko tko je iskusio prirodu takvog otkrivenja zna da su misli obične svijesti sposobne izraziti samo ono što se percipira osjetilima, a ne ono što se duhovno percipira.
Sadržaj onoga što se duhovno percipira može se reproducirati samo u slikama (imaginacijama), kroz koje govore inspiracije koje potječu od intuitivno doživljenih duhovnih bića. (Potrebne informacije o prirodi imaginacije, inspiracije i intuicije mogu se pronaći u samoj 'Tajnoj znanosti' i u mojoj knjizi: 'Kako se stječe uvid u više svjetove?'.)
Ali onaj koji predstavlja imaginacije iz duhovnog svijeta, ne može jednostavno predstaviti te imaginacije u današnje vrijeme. On time predstavlja nešto što, kao potpuno drugačiji sadržaj svijesti, stoji uz kognitivni sadržaj našeg doba, bez ikakve veze s njim. On sadašnju svijest mora ispuniti onim što druga svijest, koja gleda u duhovni svijet, može prepoznati. Tada će njegov prikaz kao svoj sadržaj imati ovaj duhovni svijet; ali taj se sadržaj pojavljuje u obliku misli u koje se ulijeva. Dakle, postaje potpuno razumljiv običnoj svijesti, koja razmišlja u smislu sadašnjosti, ali još ne gleda u duhovni svijet.
Ta se razumljivost ne ostvaruje samo kada se na putu postavljaju prepreke. Kada se usvoje predrasude koje je doba formiralo iz pogrešnog pogleda na prirodu, temeljenog na 'granicama spoznaje'.
U duhovnoj spoznaji sve je uronjeno u intimno iskustvo duše, ne samo sama duhovna percepcija, već i razumijevanje koje nevidovita, obična svijest donosi rezultatima percipiranog. Oni koji diletantski tvrde, da oni koji vjeruju da razumiju samo sebi sugeriraju razumijevanje, nemaju pojma o toj intimnosti.
Ali istina je, da ono što se manifestira u konceptima fizičkog svijeta samo kao istina ili zabluda, postaje iskustvo u odnosu na duhovni svijet.
Tko god, samo s blagim osjećajem, dopušta tvrdnju da ono što se duhovno percipira ne može shvatiti obična, svijest koja ne percipira - zbog svojih ograničenja - da utječe na njegov sud, ta prosudba leži pred njegovim dohvaćanjem poput tamnog oblaka; i on zaista ne može razumjeti.
Ali nepristranoj, nepercipirajućoj svijesti, on što se promatra je potpuno razumljivo, ako to vidovnjak prenese u misaoni oblik. Razumljivo je baš kao što ne-slikar razumije slikarevu dovršenu sliku. Doista, razumijevanje duhovnog svijeta nije umjetnički i emocionalno utemeljeno, kao kod umjetničkog djela, već je potpuno misaono, kao kod poznavanja prirode.
Međutim, da bi takvo razumijevanje bilo uistinu moguće, prezenter onoga što se duhovno percipira mora dovesti svoje vizije do točke da se pravilno izliju u misaoni oblik, a da pritom ne izgube svoj imaginativni karakter unutar tog oblika.
Sve mi je to bilo u prvom planu, dok sam razvijao svoju 'Tajnu znanost'.
Godine 1909. osjetio sam da s tim pretpostavkama mogu napisati knjigu koja: prvo, do određene, ali u početku dovoljne mjere, izražava sadržaj moje duhovne vizije u obliku misli; i drugo, koju može razumjeti svaka misleća osoba koja ne postavlja prepreke na putu razumijevanja.
Kažem ovo danas, a istovremeno navodim da mi se tada (1909.) objavljivanje knjige činilo rizičnim. Jer sam znao da potrebnu nepristranost ne mogu postići oni koji se profesionalno bave prirodnim znanostima, niti sve one brojne osobe koje o njima ovise za svoj sud.
Ali činjenica mi je bila upravo pred očima da su, u vrijeme kada se ljudska svijest najviše udaljila od duhovnog svijeta, komunikacije iz tog duhovnog svijeta bile hitno potrebne.
Računao sam na činjenicu da postoje i ljudi koji, u većoj ili manjoj mjeri, udaljenost od svake duhovnosti doživljavaju kao tešku životnu prepreku, da se s unutarnjom čežnjom okreću porukama iz duhovnog svijeta.
I naredne godine su to u potpunosti potvrdile. 'Teozofija' i 'Tajna znanost' su se naširoko čitale, kao knjige koje od čitatelja zahtijevaju spremnost na suočavanje s teškoćama.
Svjesno sam nastojao ne pružiti 'popularnu' prezentaciju, već onu koja zahtijeva pravi misaoni napor za udubljivanje u sadržaj. Tako sam svojim knjigama dao takav karakter da je njihovo čitanje samo po sebi početak duhovnog treninga. Jer smiren, promišljen misaoni napor potreban za ovo čitanje, jača moći duše i tako joj omogućuje pristup duhovnom svijetu.
Činjenica da sam knjizi dao naslov 'Tajna znanost' odmah je izazvala nesporazume. Neki su rekli da ono što želi biti 'znanost' ne smije biti 'tajno'. Koliko se malo razmišljalo pri takvom prigovoru. Kao da netko tko objavljuje sadržaj, da ga želi učiniti 'tajnim'. Cijela knjiga pokazuje da se ništa ne smije opisati kao 'tajno', već da se treba predstaviti u takvom obliku da je razumljivo kao i svaka druga 'znanost'. Ili, kada se koristi riječ 'prirodna znanost', ne želi li se implicirati da je to znanje o prirodi? Tajna znanost je znanost o onome što se događa 'tajno', utoliko što se opaža izvan prirode, tamo gdje je duša orijentirana kada svoje unutarnje biće usmjerava prema duhu.
'Tajna znanost' je suprotnost ' prirodnoj znanosti'.
Moje vizije o duhovnom svijetu više su puta bile opovrgavane tvrdnjom da su to izmijenjeni prikazi onoga što su ljudi u davna vremena smatrali predodžbama o duhovnom svijetu. Rečeno je da sam čitao razne stvari, upio ih u svoju podsvijest, a zatim ih predstavio u uvjerenju da su proizašle iz moje vlastite vizije. Navodno sam svoje prikaze izveo iz gnostičkih učenja, iz orijentalnih pjesama o mudrosti i tako dalje.
Tvrdeći to, čovjek je potpuno površan u svojim mislima.
Moji duhovni uvidi, toga sam potpuno svjestan, rezultat su vlastitog promatranja. Oduvijek sam rigorozno ispitivao sebe, kako u svim detaljima tako i u širem pregledu, kako bih osigurao da svaki korak u svom kontemplativnom napredovanju poduzimam na način da te korake prati potpuno razborita svijest. Kao što se matematičar kreće od misli do misli, bez uloge nesvjesnog, autosugestije i tako dalje, tako - govorio sam sebi - duhovni pogled mora se kretati od objektivne imaginacije do objektivne imaginacije, bez ičega što živi u duši osim duhovnog sadržaja jasne razborite svijesti.
Spoznaja da imaginacija nije samo subjektivna slika, već prikaz objektivnog duhovnog sadržaja, postiže se zdravim unutarnjim iskustvom. Do toga se dolazi na duhovno-duševni način, baš kao što se u području osjetilne percepcije sa zdravom organizacijom, ispravno razlikuje maštarija od objektivnih percepcija.
Tako sam pred sobom imao rezultate svog promatranja. U početku su to bile 'intuicije' koje su postojale bez imena.
Ako sam ih htio priopćiti, treba sam ih naznačiti riječima. Takve oznake sam kasnije tražio u starijim opisima duhovnog, kako bih riječima mogao izraziti ono što je uvijek bilo bez riječi. Te sam oznake riječima slobodno koristio, tako da se gotovo ni jedna od njih, u mojoj upotrebi, ne podudara s onim što su bile tamo gdje sam ih pronašao.
Međutim, takav način izražavanja uvijek sam tražio tek nakon što bi mi sadržaj sinuo kroz vlastito promatranje.
Vlastitim promatranjem sam uspio eliminirati ono što sam prethodno pročitao, kroz stanje svijesti koje sam upravo opisao.
Sada su se u mojim izrazima pronašli odjeci starijih predodžbi. Bez razmatranja njihovog sadržaja, držali su se takvih izraza. Ako sam govorio o 'lotosovim cvjetovima' u ljudskom astralnom tijelu, to je bio dokaz da ponavljam indijska učenja u kojima se taj izraz nalazio. Doista, ako sam govorio o 'astralnom tijelu', to je bio rezultat čitanja srednjovjekovnih tekstova. Ako sam koristio izraze Angeloi, Archangeloi i tako dalje, jednostavno sam obnavljao predodžbe kršćanske gnoze.
Više puta sam se susreo s takvim površnim razmišljanjem.
Također sam htio istaknuti ovu činjenicu ponovnim pojavljivanjem 'Tajne znanosti' u novom izdanju. Knjiga sadrži skice antropozofije kao cjeline. Stoga je posebno pogođena nesporazumima kao i ona.
Od vremena kada su se imaginacije predstavljene u ovoj knjizi stopile u mojoj duši u cjelovitu sliku, neprestano sam razvijao viziju čovjeka, povijesnog razvoja kozmosa i tako dalje; dolazio sam do uvijek novih detaljnih zaključaka. Ali ono što sam prije petnaest godina ocrtao u 'Tajnoj znanosti' nije za mene ni na koji način poljuljano. Sve što sam od tada mogao reći, kada se umetne u ovu knjigu na pravo mjesto, pojavljuje se kao daljnji razvoj skice koju sam tada napravio.
Goetheanum, 10. siječnja 1925.