.- Preliminarne napomene za prvo izdanje [1909.]
Svatko tko javnosti predstavi ovakvu knjigu, trebao bi moći spokojno sebi predočiti svaku vrstu procjene svojih izjava, koja je danas moguća. Naprimjer, netko tko je razmišljao o ovoj ili onoj temi u skladu s rezultatima znanstvenog istraživanja, mogao bi početi čitati ovdje danu prezentaciju. I mogao bi doći do sljedećeg zaključka: "Čovjek se zapanji kako su takve tvrdnje uopće moguće u naše vrijeme. Najjednostavniji znanstveni koncepti obrađuju se na način koji sugerira gotovo neshvatljivo nepoznavanje čak i elementarnih stvari. Autor koristi koncepte poput 'topline' na način na koji to može samo netko tko je potpuno netaknut cjelokupnim modernim načinom razmišljanja u fizici. Svatko tko poznaje čak i osnove ove znanosti, mogao bi mu pokazati da ono što govori ne zaslužuje ni oznaku diletantizma, već se može opisati samo kao apsolutno neznanje....". Ovoj sasvim mogućoj ocjeni moglo bi se dodati još mnogo takvih rečenica. Međutim, nakon gore navedenih izjava, mogao bi se razmotriti i sljedeći zaključak: "Svatko tko je pročitao nekoliko stranica ove knjige, ovisno o svom temperamentu, odložit će je s osmijehom ili ogorčenjem i reći si: Zaista je čudno do kakve zbunjenosti može dovesti izopačena linija mišljenja u naše vrijeme. Najbolje je ovo razmotriti uz razne druge zanimljive stvari s kojima se čovjek još susreo." - Ali što bi autor ove knjige rekao kada bi stvarno doživio takvu procjenu? Sa svoje točke gledišta, ne bi li procjenitelja trebao smatrati čitateljem nesposobnim za rasuđivanje ili onim kojem nedostaje dobre volje da dođe do razumnog suda? - Na to bi odgovor trebao biti: Ne, ovaj autor to sigurno uvijek ne čini. On je u stanju zamisliti da bi njegov ocjenjivač mogao biti vrlo inteligentna osoba, čak i kompetentan znanstvenik, i netko tko vrlo savjesno formira sud. Jer ovaj autor je sposoban zamisliti dušu takve osobe i razloge koji je mogu dovesti do takvog suda. Kako bi se razjasnilo što autor zapravo govori, potrebno je nešto što mu se općenito često čini neprikladnim, ali što je posebno urgentno u ovoj knjizi: naime, govoriti o nekim osobnim stvarima. Međutim, u tom smislu se ne bi trebalo reći ništa što nije povezano s odlukom o pisanju ove knjige. Ono što je rečeno u takvoj knjizi sigurno ne bi imalo pravo na postojanje ako bi nosilo samo osobni karakter. Mora sadržavati prikaze do kojih svaka osoba može doći i mora biti izraženo na takav način da se ne primjećuje nikakva osobna obojenost, koliko je to uopće moguće. U tom smislu dakle, ne misli se na ono osobno. Namjera je samo objasniti kako autor može smatrati gore navedenu ocjenu svojih izjava razumljivom, a ipak biti u mogućnosti napisati ovu knjigu. Naravno, postoji nešto što bi predstavljanje takvog osobnog aspekta moglo učiniti suvišnim: ako bi se detaljno razradili svi detalji koji pokazuju kako se izlaganje ove knjige zapravo slaže sa svim napretkom suvremene znanosti. Međutim, to bi zahtijevalo mnogo svezaka kao uvod u knjigu. Budući da se oni trenutno ne mogu pružiti, čini se potrebnim da autor navede osobne okolnosti koje opravdavaju njegovo uvjerenje da smatra takav zadovoljavajući sklad mogućim. - Sigurno se nikada ne bi upustio u objavljivanje svega što je rečeno u ovoj knjizi, naprimjer, u vezi s toplinskim procesima, da si nije mogao priznati sljedeće: prije trideset godina bio je u mogućnosti završiti studij fizike koji se proširio na različite grane ove znanosti. U području toplinskih pojava, fokus njegovih tadašnjih studija bio je na objašnjenjima koja pripadaju takozvanoj 'mehaničkoj teoriji topline'. I ta ga je 'mehanička teorija topline' čak i posebno zanimala. Povijesni razvoj odgovarajućih objašnjenja, koji je bio povezan s imenima poput Julija Roberta Mayera, Helmholtza, Joulea, Alausiusa, i tako dalje, bio je dio njegovih tekućih istraživanja. Tako je tijekom studija stvorio dovoljnu osnovu i priliku da prati stvarni napredak u području fizikalne termodinamike do danas, i da ne naiđe na prepreke pri pokušaju prodiranja u sve što znanost postiže u tom području. Ako bi si autor morao reći: to se neće moći, to bi bio razlog da stvari predstavljene u ovoj knjizi ostavi neizrečene i nenapisane. On je zaista sebi postavio za načelo govoriti ili pisati samo o onim stvarima iz područja znanosti duha, o kojima također zna, na način koji smatra dovoljnim, ono što o tome zna suvremena znanost. Time sigurno ne želi izraziti nešto što bi trebao biti opći zahtjev za sve ljude. Svatko se s pravom može osjećati obveznim komunicirati i objavljivati ono što ga potiče njegov sud, njegov zdrav osjećaj za istinu i njegovi osjećaji, čak i ako ne zna što se o dotičnim stvarima može reći iz perspektive suvremene znanosti. Samo se autor ove knjige želi držati onoga što je gore navedeno. Ne bi, naprimjer, dao nekoliko izjava o čovjekovom sustavu žlijezda ili živčanom sustavu koje se nalaze u ovoj knjizi, da nije sposoban pokušati govoriti o tim stvarima na načine na koje suvremeni prirodoslovac govori o sustavu žlijezda ili živčanom sustavu sa stajališta znanosti. - Iako je moguće prosuditi da netko tko govori o 'toplini' kao što se to čini ovdje, ne zna ništa o temeljima suvremene fizike, ipak je istina da autor ove knjige vjeruje da je potpuno opravdano ono što je učinio, jer se istinski trudi razumjeti trenutna istraživanja i suzdržao bi se od takvog govora da mu je to strano. On zna kako se motiv za iznošenje takvog načela lako može zamijeniti za neskromnost. Ali potrebno je to navesti u odnosu na ovu knjigu, kako se autorovi pravi motivi, ne bi pomiješali s potpuno drugačijima. A ta bi zbrka mogla biti i gora od one s neskromnošću.
Sada bi, međutim, bila moguća i procjena s filozofskog stajališta. Mogla bi biti strukturirana na sljedeći način. Svatko tko čita ovu knjigu kao filozof mogao bi se zapitati: "Je li autor propustio sav suvremeni epistemološki rad? Je li ikada čuo da je živio Kant i da je, prema njemu, jednostavno filozofski nedopustivo iznositi takve stvari?" - Opet, moglo bi se krenuti u tom smjeru. Ali procjena bi se mogla zaključiti i ovako: "Za filozofa su takve nekritičke, naivne, amaterske stvari nepodnošljive, a daljnje bavljenje njima bilo bi gubljenje vremena." - Iz istog razloga navedenog gore, autor ovdje želi ponovno iznijeti osobnu poantu, unatoč svim nesporazumima koji bi se mogli pojaviti. Počeo je proučavati Kanta u svojoj šesnaestoj godini; i danas istinski vjeruje da može objektivno prosuditi sve što je predstavljeno u ovoj knjizi iz Kantove perspektive. Imao bi razloga, čak i iz ove perspektive, ostaviti knjigu nenapisanom, da nije znao što filozofa može navesti da je smatra naivnom, kada se primjene suvremeni kritički standardi. Ali se doista može znati kako su, u Kantovom smislu, ovdje prekoračene granice mogućeg znanja; može se znati kako bi Herbart pronašao 'naivni realizam' koji nije dosegao 'razradu koncepta' i tako dalje, i tako dalje; može se čak znati kako bi moderni pragmatizam Jamesa, Schillera i tako dalje, prekoračio granice onoga što predstavlja 'istinite predodžbe', koje 'možemo steći, tvrditi, provesti i provjeriti'. [Možda je netko čak ozbiljno razmatrao i proučavao filozofiju 'kao da', bergsonizam i 'Kritiku jezika'. Bilješka Rudolfa Steinera za četvrto izdanje, 1913.] Može se sve to znati i ipak, upravo zbog toga, osjećati opravdanim u pisanju ovih izjava. Autor ove knjige istražio je filozofske škole mišljenja u svojim djelima 'Epistemologija Goetheovog svjetonazora', 'Istina i znanost', 'Filozofija slobode', 'Goetheov svjetonazor', 'Svjetonazori i životni pogledi u devetnaestom stoljeću' i 'Zagonetke filozofije'. [Ova se djela spominju od sedmog izdanja, 1920. nadalje.]
Moglo bi se ponuditi još mnogo mogućih procjena. Mogao bi se naći i netko tko je pročitao jedan od ranijih autorovih spisa, naprimjer 'Svijet i životni pogledi u devetnaestom stoljeću' ili njegov kratki esej 'Haeckel i njegovi protivnici'. Takva bi osoba mogla reći: "Jednostavno je neshvatljivo kako jedna te ista osoba može napisati ove spise, i, uz 'Teozofiju' koju je već objavio, ovu sadašnju knjigu. Kako netko može tako snažno zagovarati Haeckela, a zatim sve što proizlazi iz Haeckelova istraživanja ocrniti kao zdrav 'monizam'? Moglo bi se razumjeti da je autor ove 'Tajne znanosti' krenuo u rat protiv Haeckela 'ognjem i mačem'; to da ga je branio, štoviše, da mu je čak posvetio 'Poglede na svijet i život u devetnaestom stoljeću', možda je najmonstruoznija stvar koja se može zamisliti. Haeckel bi mu vjerojatno zahvalio na ovoj posveti 's nepogrešivim neodobravanjem' da je znao da će posvetitelj jednog dana napisati takve gluposti kakve sadrži ova 'Tajna znanost', sa svojim više nego nespretnim dualizmom." - Autor ove knjige smatra da se Haeckela može prilično dobro razumjeti, a ipak ne treba vjerovati da ga se razumije samo ako se sve što ne proizlazi iz Haeckeovih vlastitih predodžbi i pretpostavki smatra besmislicom. Nadalje, međutim, vjeruje da se Haeckela ne može razumjeti boreći se protiv njega 'ognjem i mačem', već razmatrajući što je doprinio znanosti. A najmanje od svega autor vjeruje da su Haeckeovi protivnici, od kojih je branio velikog prirodoslovca u svom djelu 'Haeckel i njegovi protivnici', u pravu. Doista, ako autor ovog djela nadilazi Haeckelove pretpostavke i stavlja duhovni pogled na svijet uz Haeckelov čisto prirodni, ne mora se nužno složiti s protivnicima potonjeg. Svatko tko se trudi ispravno sagledati stvari, moći će primijetiti sklad između autorovih sadašnjih spisa i njegovih ranijih.
Takav ocjenjivač je također potpuno razumljiv autoru, koji općenito i bez daljnjih objašnjenja smatra izlaganja u ovoj knjizi proizvodom divlje fantazije ili sanjivom misaonom igrom. Pa ipak, sve što treba reći u tom smislu, sadržano je u samoj knjizi. Ona pokazuje kako racionalno razmišljanje može i treba u potpunosti postati kamen temeljac onoga što se predstavlja, i, samo oni koji primjene racionalno ispitivanje na ono što je predstavljeno, na isti način kao što se ono pravilno primjenjuje, naprimjer, na činjenice prirodne znanosti, moći će odlučiti što razum kaže u takvom ispitivanju.
Sada kada je toliko rečeno o onima koji bi od početka mogli odbaciti ovu knjigu, riječ se može reći i za one koji imaju razloga prihvatiti je. Za njih su, međutim, najvažnije informacije sadržane u prvom poglavlju, 'Karakter tajne znanosti'. Ovdje bi, međutim, trebalo reći malo više. Iako se knjiga bavi istraživanjem koje se ne može provesti razumom, vezanim za svijet osjetila, nije predstavljeno ništa što se ne može razumjeti nepristranim razumom i zdravim osjećajem za istinu, svake osobnosti koja želi koristiti te ljudske darove. Autor to otvoreno kaže: želi, prije svega, čitatelje, koji nisu spremni predstavljene stvari prihvatiti na slijepu vjeru, već koji nastoje testirati ono što se komunicira u odnosu na uvide vlastite duše i iskustva vlastitog života. [Ovdje se ne misli samo na duhovno znanstveno ispitivanje nadosjetilnim metodama istraživanja, već prije svega na sasvim moguće ispitivanje temeljeno na zdravom, nepristranom razmišljanju i zdravom razumu. Bilješka Rudolfa Steinera za četvrto izdanje, 1913.] Iznad svega, zanimaju ga oprezni čitatelji koji prihvaćaju samo ono što se može logički opravdati. Autor zna da bi njegova knjiga bila bezvrijedna kada bi se oslanjala isključivo na slijepu vjeru; korisna je samo u onoj mjeri u kojoj se može opravdati pred nepristranim razumom. Slijepa vjera može tako lako pomiješati ono glupo i praznovjerno s istinitim. Mnogi koji su zadovoljni pukim vjerovanjem u 'natprirodno' otkrit će da ova knjiga zahtijeva previše razmišljanja. Pa ipak, informacije pružene ovdje nisu samo prenošenje nečega, već se radi o tome da se to predstavi na pravi način koji je primjeren savjesnom pogledu na relevantno područje života. To je područje gdje se najviše stvari tako lako siječe s beskrupuloznim šarlatanstvom, gdje se znanje i praznovjerje tako lako dodiruju, i gdje se, prije svega, tako lako mogu pomiješati.
Svatko tko je upoznat s istraživanjima nadosjetilnog primijetit će, nakon čitanja ove knjige, da je učinjen pokušaj održavanja jasne granice, između onoga što se može i treba komunicirati iza područja nadosjetilnog znanja u ovom trenutku, i onoga što će biti predstavljeno kasnije, ili barem u drugačijem obliku.
Napisano u prosincu 1909.