.- Posebne napomene
(U vezi sa stranicom 28 i dalje) Rasprave poput onih predstavljenih u ovoj knjizi o sjećanju, vrlo se lako mogu pogrešno shvatiti. Za nekoga tko razmatra samo vanjske procese, razlika između onoga što se događa kod životinja, ili čak kod biljaka, kada se dogodi nešto što nalikuje sjećanju, i onoga što se ovdje opisuje kao pravo sjećanje kod ljudi, neće biti odmah očita. Svakako, ako životinja izvrši radnju treći, četvrti i tako dalje, put, može se izvesti na takav način da se vanjski proces čini kao da je prisutno sjećanje i učenje povezano s njim. Doista, moglo bi se, kao što to čine neki prirodoslovci i njihovi sljedbenici, proširiti koncept sjećanja ili pamćenja do te mjere da se čak kaže, kada se pile izlegne iz ljudske jajeta, ono kljuca zrna, znajući čak i kako manipulirati pokretima glave i tijela kako bi postiglo svoj cilj. Ono to nije moglo naučiti u ljuski jajeta, već je naučeno kroz tisuće i tisuće bića od kojih je poteklo (kao što Hering, naprimjer kaže). Fenomen o kojem je riječ može se opisati kao nešto što nalikuje sjećanju. Ali nikada se neće istinski shvatiti ljudska priroda bez razmatranja vrlo specifičnog procesa koji se događa kod ljudi, kao stvarne percepcije prošlih iskustava u kasnijim vremenima, a ne samo kao utjecaja prošlih stanja na kasnija. Ovdje u ovoj knjizi, sjećanje se definira kao percepcija prošlosti, a ne samo - čak i izmijenjeno - ponovno ponavljanje ranijeg u kasnijem. Ako bi se riječ sjećanje, koristila za odgovarajuće procese u biljnom i životinjskom carstvu, za ljude bi se morala pronaći drugačija. U gornjem prikazu u ovoj knjizi, sama riječ nije ključna; naprotiv, razlika se mora prepoznati kako bi se razumjela ljudska priroda. Slično tome, čak se ni naizgled vrlo visoke inteligencije kod životinja ne mogu pomiriti s onim što se ovdje naziva sjećanjem.
(U vezi sa stranicom 33 i dalje) Ne može se povući čvrsta granica između promjena koje se događaju u astralnom tijelu djelovanjem 'Ja' i onih koje se događaju u eterskom tijelu. Jedno se stapa s drugim. Kada čovjek nešto nauči i time stekne određenu sposobnost prosuđivanja, dogodila se promjena u astralnom tijelu; ali kada ta prosudba promijeni konstituciju njegove duše, tako da se o nečemu nakon što to nauči, navikne osjećati drugačije nego prije, dogodila se promjena u eterskom tijelu. Sve što se toliko duboko ukorijeni u ljudsko pamćenje da se čovjek toga uvijek može sjetiti, temelji se na promjeni u eterskom tijelu. Ono što postupno postaje fiksno blago sjećanja, temelji se na činjenici da je rad na astralnom tijelu prenesen na etersko tijelo.
(U vezi sa stranicom 40 i dalje) Veza između spavanja i umora, obično se ne promatra na način na koji to činjenice zahtijevaju. Smatra se da do spavanja dolazi kao posljedice umora. Da je ova predodžba previše pojednostavljena, može se pokazati promatranjem primjera bilo koje osobe, često nimalo umorne, koja zaspe dok sluša govor koji je ne zanima ili u sličnoj prilici. Svatko tko tvrdi da se ljudi jednostavno umore u takvim okolnostima, koristi metodu kojoj nedostaje spoznajna strogost. Nepristrano promatranje neizbježno mora otkriti da budnost i spavanje predstavljaju različite odnose između duše i tijela, koji se u redovitom tijelu života moraju odvijati u ritmičkom slijedu, poput njihaja njihala. Takvo nepristrano promatranje otkriva da ispunjenost duše dojmovima iz vanjskog svijeta budi u njoj želju za ulaskom u drugačije stanje, tako što je apsorbirana u uživanje u vlastitoj tjelesnosti. Izmjenjuju se dva stanja duše: prepuštanje vanjskim dojmovima i prepuštanje vlastitoj tjelesnosti. U prvom stanju, želja za drugim se nesvjesno stvara, a zatim ta želja nesvjesno napreduje. Izraz želje za uživanjem u vlastitoj tjelesnosti je umor. Stoga se zapravo mora reći: čovjek se osjeća umorno jer želi spavati, a ne želi spavati jer se osjeća umorno. Budući da ljudska duša, putem navikavanja, može u sebi svojevoljno izazvati uvjete koji se u normalnom životu nužno javljaju, moguće je da, ako postane otupljena od vanjskog dojma, u sebi probudi želju za uživanjem u vanjskoj tjelesnosti; to jest, da zaspe kada za to nema uzroka u unutarnjoj konstituciji osobe.
(U vezi sa stranicama 58 i 59) Izjava da se individualna nadarenost čovjeka, ako je podložna zakonu pukog 'nasljeđivanja', mora manifestirati, ne na kraju, već na početku krvnog srodstva, naravno, mogla bi se lako pogrešno shvatiti. Moglo bi se reći, da, tu se ne može manifestirati, budući da se prvo mora razviti. Ali to nije valjan prigovor; jer ako se želi pokazati da se nešto nasljeđuje od onog prije, mora se pokazati kako se u potomstvu nalazi ono što je već bilo prisutno. Ako bi se pokazalo da je na početku krvne loze bilo prisutno nešto što bi se kasnije ponovno pronašlo, tada bi se moglo govoriti o nasljedstvu. Ali ne može se, ako se na kraju pojavi nešto što prije nije bilo tamo. Izokrenuta gornja izjava, za cilj je samo imala pokazati da je misao o nasljeđivanju nemoguća.
(U vezi sa stranicama 69 i dalje) U pojedinim poglavljima ove knjige prikazano je kako svijet čovjeka, i sam čovjek, napreduju kroz stanja označena imenima Saturn, Sunce, Mjesec, Zemlja, Jupiter, Venera i Vulkan. Također je naznačeno u kakvom je odnosu razvoj čovjeka prema nebeskim tijelima koja postoje uz Zemlju i označena su kao Saturn, Jupiter, Mars i tako dalje. Ova potonja nebeska tijela, prirodno, također prolaze kroz vlastiti razvoj. U sadašnjem razdoblju dosegli su fazu u kojoj se njihovi fizički aspekti manifestiraju kao ono što se u fizičkoj astronomiji naziva Saturn, Jupiter, Mars i tako dalje. Sada, ako se sadašnji Saturn promatra u duhovno znanstvenom smislu, on je, u određenom smislu, reinkarnacija onoga što je bio drevni Saturn. Nestao je, jer su prije odvajanja Sunca od Zemlje postojala određena bića koja nisu mogla sudjelovati u odvajanju, jer su u sebe uključila toliko kvaliteta primjerenih egzistenciji Saturna, da njihovo mjesto nije moglo biti tamo gdje se prvenstveno razvijaju kvalitete Sunca. Sadašnji Jupiter, međutim, nastao je jer su postojala bića koja su posjedovala kvalitete koje su se u potpunosti mogle razviti tek na budućem Jupiteru. Za njih je nastalo prebivalište gdje su mogli anticipirati taj kasniji razvoj. Tako je i Mars nebesko tijelo naseljeno bićima, koja su toliko napredovala na putu razvoja Mjeseca, da im daljnji napredak na Zemlji ne bi ponudio ništa. Mars je reinkarnacija drevnog Mjeseca na višem stupnju. Sadašnji Merkur je prebivalište bića koja su ispred razvoja Zemlje, upravo zato što su razvila određene kvalitete Zemlje na viši način nego što je to moguće na Zemlji. Sadašnja Venera je na sličan način, proročki nagovještaj budućeg stanja Venere. Sve to opravdava imenovanje koja su prethodila i slijedila Zemlju prema njihovim sadašnjim predstavnicima u kozmosu. Sasvim je očito da će svatko tko želi povući paralelu između nadosjetilno percipiranih stanja Saturna, Sunca i tako dalje, i odgovarajućih fizičkih nebeskih tijela, i to podvrgne sudu razuma na temelju vanjskog promatranja prirode, imati mnogo toga za prigovoriti. Ali kao što je moguće predstaviti sunčev sustav duši, kao sliku prostornih i vremenskih događaja putem matematičkog prikaza, tako je i za nadosjetilno znanje moguće matematičku sliku prožeti duhovnim sadržajem. Tada, međutim, spomenuta paralela postaje dopuštena. Ovo uključivanje duševnog sadržaja također je u potpunosti inherentno daljnjem razvoju strogo znanstvenog principa. Međutim, ovaj pristup trenutno je ograničen na traženje recipročnog odnosa između sunčevog sustava i Zemlje, isključivo na temelju matematičkih i mehaničkih koncepata. Time će prirodna znanost budućnosti, sama biti vođena predodžbama koje proširuju mehaničko na duhovno. Pokazati što bi se vrlo lako moglo dogoditi - da takvo proširenje treba biti utemeljeno na sadašnjim znanstvenim predodžbama - zahtijevalo bi zasebnu knjigu. Ovdje se mogu dati samo naznake onoga što je relevantno, što, međutim, znači da je ono što se nagovještava, podložno krivom razumijevanju. Znanost duha često se samo prividno ne slaže s prirodnom znanošću, jer ova potonja trenutno još ne želi formirati predodžbe koje su istinski potrebne, ne samo o nadosjetilnom znanju već i onome što se drži osjetilnog područja. Nepristrani promatrač može u trenutnim znanstvenim opažanjima posvuda vidjeti naznake drugih, čisto osjetilnih područja opažanja kojima će se u budućnosti morati posvetiti čisto znanstveno i koja će pokazati da je ono što otkriva nadosjetilna percepcija u potpunosti potvrđeno promatranjem prirode, ukoliko se to nadosjetilno znanje odnosi na takve nadosjetilne događaje kojima odgovara osjetilno otkrivenje.
K R A J